Kao što sam već bio najavio, svoj posljednji dan u Istanbulu odlučio sam posvetiti posjeti Prinčevskim otocima. Riječ je o skupini od devet otoka u Mramornom moru, ispred azijske obale Istanbula. Od njih 9, relevantna su samo 4, budući da su samo oni dovoljno veliki, naseljeni i nisu u privatnom vlasništvu (preostalih 5 pada na barem jednom od ovih kriterija). Teoretski sam mogao izvesti pravi island hopping, krenuvši rano ujutro na prvi, pa sljedećim brodom na drugi, i tako redom tijekom cijelog dana obići sva četiri, ali sam se ipak odlučio koncentrirati na Büyükadu (dosl. Veliki otok), najveći od njih, baš zato da ne moram juriti, a i da se stignem vratiti doma u razumno vrijeme, kako bih se još jednom našao s Anđelkom prije odlaska na istok. On je, po svoj prilici, posljednja osoba s kojom ću govoriti hrvatski u jako dugo vremena – sljedeći Hrvat na ruti je moj šulkolega iz osnovne škole koji danas živi u Singapuru. Naravno, činjenica da je nedjelja i prorijeđeni vozni red također su imali neku ulogu u takvoj odluci. Uostalom, Istanbul je dovoljno blizu da sam siguran da ću ga još koji put u životu posjetiti, pa onda stignem i na preostala tri otoka.
Otoci se zovu prinčevskima jer su onamo još od bizantskih vremena odlazili članovi carske obitelji, i to ne na odmor, već u izgnanstvo. Tradicija se zadržala u tursko vrijeme, a svojedobno je na Büyükadi živio i još jedan poznati prognanik – bilo je to prvo odredište Lava Trockog nakon odlaska iz SSSR-a. Svaki od četiriju otoka na svoj je način posebni etnički mikrosvijet. Prvi od njih, K1nal1ada (Otok kane) bio je središte armenske zajednice u Istanbulu, a i danas je većina kuća ondje armenska, te se u ljetnim mjesecima na otoku uglavnom može čuti taj jezik. Drugi po redu, Burgazada (Tvrđavski otok) bio je dominantno grčki, a nad pristaništem i danas dominira velika grčka pravoslavna crkva. Treći otok je Heybeliada (Otok bisagâ), koji je čitavo vrijeme bio dominantno turski, a na njemu se nalazi i mornarička škola, kao i nekadašnje grčko pravoslavno sjemenište (danas je ostala samo zgrada). Naposljetku, Büyükada je bila odredište europskih iseljenika u gradu na Bosporu, pa je nekako najkozmopolitskija od svih. Büyükada ima dva vrha između kojih je udolina. Tijekom svoga boravka na otoku, obišao sam samo prvi vrh, gdje se nalazi nekadašnje grčko sirotište, danas napušteno u zgradi koja se urušava. Na otocima općenito nema automobila, sav promet čine bicikli, koje možete iznajmiti u brojnim radnjama u mjestu, te faytoni, lagani fijakeri koji prilično jure otočkim ulicama i može biti dosta neugodno kad jedan projuri tik do vas. Osim toga, otoci vrve mačkama. U času dok sam ručao u restoranu na glavnom trgu Büyükade, iz susjednog me parkića promatralo 11 mačaka, a dio ih je još bio i na obližnjem drvu. Ima ih svih boja i veličina i sve su izuzetno pitome i prijateljski nastrojene, te žive u miroljubivoj kohabitaciji s manjebrojnim psima.
Nažalost, epitet mondenosti na otoke donosi i skupoću. Čaša soka od nara koju sam popio na terasi kafića u onoj središnjoj udolini, s pogledom na Sedefadu (Sedefni otok), jedan od manjih otoka arhipelaga, koštala me 10 lira = oko 27 kn. Ručak u restoranu bio je 40 lira – a uzeo sam pide sa sirom i salatu od patlidžana, te popio limunadu. U svakom slučaju, ne isplati se ručati na otocima ako vam je budžet u prvom planu.
Odlučio sam se vratiti brodom u 3 sata, tako da sam sveukupno na Büyükadi proveo 4 sata. Da sam odlučio ostati dulje, mogao sam obići nekoliko grčkih crkvica i dva manastira, kao i armensku i franjevačku crkvu. Svejedno, dobio sam uvid u Büyükadu, okinuo ponešto fotografija, napravio jednu minijaturnu reportažu i stvorio prostora za kasniju razradu – a to je nekako po mom mišljenju također ideja putovanja, ne posve iscrpiti neku destinaciju, već uvijek ostaviti ponešto radi čega se vrijedi vratiti. Malo je lokacija za koje bih rekao da uopće nisu vrijedne vraćanja – a to bi onda značilo da možda nisu vrijedne ni prvog odlaska tamo.
Predvečer sam se ponovno našao s Anđelkom, ovaj put na azijskoj strani, gdje smo prvo malo prolunjali Kad1köyem. Ono što odlikuje azijski dio Istanbula je autentičnost gradskog života, u odnosu na turistički život na europskoj strani. Gužva je podjednaka, ali ovdje su gotovo isključivo Turci. Usto, Kad1köy ima reputaciju liberalnog, ljevičarskog dijela grada, s mnoštvom alternativnih klubova, prosocijalističkih grafita i sl. U vrijeme demonstracija protiv vlade prije dvije godine, upravo je Kad1köy bio jedno od žarišta pobune. Tu se nalaze i armenska i grčka pravoslavna crkva, u samom središtu pješačke zone. Naravno, i tu ima brojnih restorana i kafića, no cijene su prihvatljivije, a gosti uglavnom Turci.
Nakon što smo malo prolunjali ulicama Kad1köya, odlučili smo se skrasiti u jednom restorančiću koji je Anđelko svojedobno posjetio, a za koji je rekao da servira uzbečku kuhinju. Na kraju se ispostavilo da je u pitanju ipak turkmenska, ali kako nijedna od zemalja nije na mojoj ruti, svejedno mi je u pogledu novog kulinarskog doživljaja. Nažalost, isti me nije previše oduševio, možda zato što sam odabrao pogrešno jelo – obojica smo uzeli mant1 (svojevrsne valjuške punjene raznovrsnim nadjevima i onda kuhane u vreloj vodi – slično gruzijskim hinkalijima), s tim da sam se ja odlučio na vegetarijansku, a Anđelko na mesnu varijantu. Ispostavilo se da je njegova varijanta bila bolja, moji su bili posve bljutavi. Usto smo dobili i neke papričice benigna izgleda, od kojih je samo jedna bila dovoljna da proplačem od muke. Neka, barem treniram za Tajland i Indoneziju…
Za desert smo se odlučili prijeći brodom u Europu – ipak mi je to prilika za oproštaj od iste, budući da ću se u nju vratiti tek povratkom s puta. Moje omiljeno mjesto za deserte u europskom dijelu je slastičarnica Hafiz Mustafa, na uglu pored željezničkog kolodvora Sirkeci. Kada sam u četvrtak došao u Istanbul, bili su usred obnove, majstori su se po onom vjetru hrvali s najlonima koji su pokrivali prozore. Pomislio sam da ovaj put neće biti ništa od njihovih pudinga – ali već u subotu navečer slastičarnica je bila otvorena, blistala u punom sjaju i radila punom parom! To je ta turska efikasnost o kojoj sam već govorio. Tako smo nas dvojica sjeli na puding od šafrana i riže (ja), odnosno pravu tursku dondurmu iz Kahramanmaraşa (Anđelko). O dondurmi sam svojedobno pisao na Psihoputologiji (opet preporučujem – za sve dodatne informacije o Turskoj i Istanbulu, odaberite tag „Turska“ na Psihoputologiji, dobit ćete još brdo informacija koje sam već pisao, a sad ih jednostavno ne stignem ponavljati), samo ću ukratko reći da je posrijedi sladoled koji se radi s brašnom kaćuna (onim istim od kojeg se radi i salep), što mu daje specifičnu viskoznu teksturu. Zapravo se više žvače nego liže.
Nakon večere, rastanak – obojica odlazimo na Marmaray, ali u suprotnim smjerovima, on prema Yenikap1ju i stanici svog metroa, ja u Aziju. Čudan je osjećaj znati da ću ga ponovno vidjeti tek kad ovo sve završi, u Hrvatskoj (ako opet ne bude na nekoj stipendiji). Tada postajem svjestan vremenske relacije u kojoj se ovo putovanje odvija. Zasad sam na putu tek 9 dana i tijekom njih sam sreo već dosta poznatih ljudi, tako da me još nije posve udarila realnost. OK, za tri tjedna bih trebao doći u Teheran, tamo isto imam jedno ili dvoje poznatih lica, ali nakon toga…
Moje vrijeme u Istanbulu se primiče kraju, sljedeća je postaja Eskişehir u Anatoliji, negdje na pola puta između Istanbula i Ankare. Preporučio mi ga je Stefan, grad je studentski, opušten, odlučio sam zastati. Pokušao sam srediti spavanje preko Couchsurfinga, poslao 4 zahtjeva, prvi mi je odbijen uz obrazloženje, drugi bez obrazloženja, treći je ignoriran. Tek je četvrti tip prihvatio, premda je postavio pitanje za koje mislim da je možda problem i drugima kojima sam slao zahtjeve – zašto nemam referenci. A nemam ih zato što me nitko nikad dosad nije ugostio. Dosad sam ukupno preko CS-a u dvije i pol godine poslao 15-ak zahtjeva, većina ih je bila ignorirana, jednom sam dobio naknadno objašnjenje („Joj, sorry, nisam gledala inbox, nadam se da si našao smještaj.“ – ta me ista osoba u poruci oslovila posve krivim imenom), jedan jedini put mi je ponuđen smještaj, ali u mjestu u koje uopće nisam planirao ići, i pitam se zašto svi drugi masovno nalaze smještaj, a meni to nikako ne uspijeva. Doduše, ima ljudi s fiktivnim referencama – u smislu, upoznaju se s nekim na kavi, druženju CS-era, tako nečemu – i onda si napišu pozitivne reference, iako to zapravo ništa ne govori kakvi su ti ljudi kao domaćini/gosti. Nemam namjeru skupljati takve reference – još uvijek vjerujem u istinsku gostoljubivost ljudi koji te neće odbiti ugostiti samo zato što nemaš referenci. Napokon, na istoku je gostoljubivost tradicija mnogo starija od Couchsurfinga.
Ništa, hajdemo vidjeti što će biti ovaj put…
Post je objavljen 13.04.2015. u 12:27 sati.