Za Ankaru nisam uopće ni odlučio pokušati preko CS-a, zato što sam svakako htio otići u Muzej anatolijskih civilizacija i još neka mjesta, a pretpostavio sam da bi to bilo pomalo nekorektno prema mom eventualnom domaćinu, da samo prespavam kod njega, a potom većinu dana imam vlastiti program. Dodatno mi je odluku pospješila situacija s Eskişehirom, tako da sam još u ponedjeljak rezervirao smještaj u Ankari. Nažalost, bila je to loša odluka. Naime, Ankara je skupa, prilično neuobičajeno za posve neatraktivan grad u koji čak ne možete ni doletjeti izravno iz mnogih gradova Europe, nego morate presjedati u Istanbulu. Ipak, kako je ovo glavni grad, ovamo dolaze diplomati i druge strane delegacije, pa to diže cijene smještaja. Hostela nema, postoje samo hoteli. Pronašao sam jedan u kojem je cijena noćenja bila 50 lira – i dalje prilično skupo, ali najjeftinije što se nudilo u Ankari. Pročitao sam recenzije i bio spreman na najgore. S priličnom sam se tugom oprostio od moje uredne sobe u eskišehirskom hostelu, budući da me sad očekuje više spavačkih nepoznanica – i nakon Ankare situacija je neizvjesna. Nakon sat i pol vožnje YHT-om, koji u ovom dijelu, za razliku od onoga između Istanbula i Eskişehira, vozi skroz po visoravni, iskrcao sam se na ankarskom kolodvoru i odmah upao u gužvu. Naime, u parku Gençlik (Mladost) ispred kolodvora i s druge strane održavao se nekakav skup AKP-a (Stranke pravde i razvitka – Erdo anove stranke, ukratko). Sve je bilo okićeno AKP-ovim zastavicama, gomila ljudi se tiskala uokolo, s malim turskim zastavicama u ruci ili u obliku kopče na reveru… Sebi u bradu promrmljao sam parafrazu poznate rečenice Vlade Gotovca: „Pogledajte kako fašizam radosno izgleda!“ i nastavio si krčiti put kroz gungulu.
Moj je hotel smješten u četvrti Ulus (Narod), nedaleko istoimenog trga (na kojem je, naravno, Atatürkov spomenik). Riječ je o četvrti koja danas ima pomalo dubioznu reputaciju, s dosta prostitucije i slično, no meni je danju izgledala sasvim obično. Adresu nalazim lako, ulazim u hotel, spreman na to da osoblje ne govori engleski (to je pisalo u recenzijama). Srećom, izgleda da su se unaprijedili, budući da tip na recepciji govori relativno razumljiv engleski za ono što meni treba. Ima moj račun već isprintan, čak mi i umanjuje cijenu za 15% pologa na Hostelworldu, s tim obično zna biti problema. Već se na recepciji vidi da je hotel star i dotrajao, iako to izgleda pomalo šarmantno, kao dostojanstveno starenje. Recepcionar mi kaže da je moja soba 307, na trećem katu (ispostavit će se i zadnjem). Čekam da mi da ključ, no on kaže da je ključ u vratima sobe. U pamet mi dolazi slična situacija iz jednog hotela u Vlori, gdje su slobodne sobe otvorene, pa je moguće ušetati u svaku od njih. Penjem se na treći kat, sobica izgleda ugodno, ima i televizor, čak ni kupaonica nije preprljava, iako je vodokotlić star, a izgleda da je i sapunčić koji je koristio prethodni gost ostao na lavabou… Odlazim na WC, obavljam svoje (malu nuždu, srećom) – i shvaćam da u kotliću nema vode. Otvaram ventil, bezuspješno, ništa se ne događa. Srećom, ovo je islamska zemlja, pa u školjci postoji i mala pumpica za ispiranje nakon velike nužde, tako da nju koristim da isplahnem školjku. Ali to je improvizacija s kojom neću baš moći svaki put. Odlazim na recepciju prijaviti problem. Ali prije toga odlazim u susjednu sobu, provjeriti je li možda kvar univerzalan. Tamošnji je zahod mnogo prljaviji, ali vode ima. Spuštam se na recepciju, tip mi kaže da odem u tu drugu sobu. Dok se vraćam po stvari, za mnom dolazi još jedan tip od osoblja hotela, kako bi provjerio je li doista posrijedi kvar. Nažalost, jest. Očito je da sada neće zvati vodoinstalatera (pitanje je hoće li uopće), pa će problem riješiti mojim preseljenjem.
Druga soba ima dva kreveta (ona prva je imala tri) i oblik pravokutnog trapeza, s kupaonicom smještenom unutar pravog kuta, prozorima na stranicama koje tvore tupi kut i krevetima uz te stranice. Jedan je krevet nasuprot kupaoničkih vrata i taj je pomalo prljav. Uzimam stoga drugi krevet, a potom malo bolje zagledam kupaonicu. Da, vode u vodokotliću ima, i to je otprilike sve što u njoj štima. Zahod ima u sebi žućkasti trag koji ostaje kada voda dugo i neprekidno curi po jednom mjestu (a doista curi), daska se jednostavno ne smije spustiti, jer je posve rasklimana, WC papira nema, tuš je talijanskog tipa (nema tuš kabine, već je čitava kupaonica tuš kabina) – i nema tople vode. Usto su pločice poprilično dotrajale, s nekakvim šarastim uzorkom od kojeg izgledaju još prljavije nego što jesu. Čitava soba smrdi po duhanskom dimu, koji se izgleda uvukao u tepih, možda i u posteljinu ako nije oprana. Otvaram ormar i tu me dočekuje iznenađenje – netko je ostavio sportske hlačice i majicu na gornjoj polici. Kao da sam otvorio ormarić u svlačionici sportske dvorane. Pored toga je i nekakva kuverta s nekoliko papira, i nekakva kutijica, koja izgleda kao da se u njoj drži krema, ali kad ju otvorim, unutra je nešto što liči na slušalice za vokmen ili mobitel. Razmišljam da li da se opet odem žaliti na recepciju, no koliko vidim, druge sobe na ovom katu su zauzete, ili ih osoblje koristi za neke svoje potrebe, jer viđam unutra neke odložene stvari, a ne znam je li situacija na donjim katovima bolja – uostalom, možda su te sobe skuplje. Odlučujem se stoga praviti blesav i ostaviti to u ormaru. Jedino se nadam da hotel nije usput odredište i za ljude koji koriste usluge prostitutki, a da ovo nisu zaboravljene stvari nekog od njih…
Eto, to je mjesto gdje bih trebao provesti iduće dvije noći. Krasno. Barem ću maksimalno iskoristiti svoje vrijeme u gradu, nemam baš neku volju previše boraviti ovdje. A i lagano počinje aklimatizacija na kojekakva konačišta po kojima ću odsjedati kad dođem u manje bogate krajeve…
Odlazim u šetnju gradom. Ankara je Atatürkovo čedo. OK, naravno da grad Ankara postoji od mnogo ranijeg doba, no upravo je Kemal-paša odlučio preseliti glavni grad nove republike u ovaj tada beznačajan gradić od kojih 20 000 stanovnika, kako bi potaknuo stvaranje nove Turske, oslobođene naslijeđa Osmanskog Carstva. Ankara je odabrana i zbog svoga relativno centralnog položaja unutar Turske (iako je ipak bliža zapadnom dijelu), premda je ulogu igrala i činjenica da je u Ratu za nezavisnost Ankara bila središte Atatürkovih snaga. Danas je drugi najveći grad Turske, s oko 5 milijuna stanovnika, iako je isprva bila planirana za maksimalno pola milijuna. Grad presijeca željeznička pruga (slično Zagrebu), a ima nekoliko manjih centara oko kojih se koncentrira život – jedan od njih je Ulus, gdje sam ja trenutno, najstariji dio grada s citadelom, zatim je tu K1z1lay (Crveni polumjesec), moderni downtown s mnoštvom restorana i pješačkom zonom, dio oko An1tkabira (Atatürkovog mauzoleja, koji smo posjetili 2009. – pisao sam o tome na Psihoputologiji), te Çankaya, četvrt elitnih hotela i veleposlanstava. Korijeni grada su još u hetitskom naselju Ankuwaš, potom se u rimsko doba grad zvao Ancyra. No u svijetu je najpoznatiji oblik imena iz seldžučkog doba – i to zahvaljujući životinjama koje odavde potječu: kozi, zecu i mački. Naravno, riječ je o imenu Angora. Upravo se kod Angore 1402. odvila bitka u kojoj je mongolski vojskovođa Timur porazio Turke pod Bajazidom (onim istim koji je 13 godina ranije tukao Srbe na Kosovu), te zarobio sultana, što je jedini takav slučaj u povijesti. Nije sasvim jasno kakav je bio daljnji odnos Timura i Bajazida – prema jednoj teoriji, Timur ga je uvažavao i postali su prilično dobri prijatelji, prema drugoj, Timur ga je koristio kao klupicu prilikom penjanja na konja. Ova se druga priča inače pričala i za rimskoga cara Valerijana, kojeg je zarobio perzijski kralj Šapur – također jedini rimski car kojemu se to dogodilo.
Ulus i K1z1lay spaja naravno Atatürkov bulevar, koji čini istočnu granicu parka Gençlik. Usput sam prošao i preko trga S1hh1ye, gdje se nalazi spomenik hatskim bogovima (Hati su prastari anatolski narod, koji je još prethodio Hetitima), čija se stilizirana verzija nalazi i na grbu grada. Obišao sam i džamiju Kocatepe, najveću u gradu, koja se gradila od 1967. do 1987., u eklektičnom neootomanskom stilu. Iako je šetnja trajala neka tri sata, zapravo nisam obišao puno toga, no relacije su poprilično velike. Usput sam se uspio počastiti i relativno povoljnom večerom – döner kebap od piletine i ajran za samo 5,5 lira. Uz bogati doručak i takvu večeru, ručak se može komotno i preskočiti.
Moja soba, osim što je takva kakva jest, nema baš ni grijanja, a još je okrenuta na sjeverozapad, tako da je noću u njoj bilo prilično mrzlo. Ništa, odoh se danas ponovno grijati na ulice Ankare…
Post je objavljen 16.04.2015. u 08:55 sati.