Pogled kroz prozor ujutro mi je donio iznenađenje – umjesto bijelog Božića, imao sam (gotovo pa) bijelo Jurjevo. Preko noći je snijeg zabijelio Van, nije baš bio zameten, ali se već počeo hvatati po tlu. Dapače, činilo se da se s vremenom još pojačava, tako da je u trenutku dok sam izašao na ulicu i uputio se prema uredu putničke agencije (uobičajena praksa u Turskoj, autobusi, iako polaze s autobusnog kolodvora, obično još imaju i nekakve shuttleove koji kupe putnike iz filijala agencija po gradu) već padao u krpama, a po dolasku u agenciju utvrdio sam da mi je pošteno namočio i ruksak. Srećom, ne i promočio. Plaćam 35 lira za kartu do Esenderea (graničnog prijelaza), no ne dobivam kartu. Sve ide na povjerenje. Odmah me usmjeravaju prema shuttle-dolmuşu s druge strane ceste, koji me prebacuje dva bloka dalje, odakle polazi drugi dolmuş za Yüksekovu i granicu. Stisnuti smo doslovce kao sardine, ja sam na zadnjim sjedalima između neke dvojice, jedva stanem. Krećemo, snijeg pada sve jače, pretvara se u izmaglicu, ništa ne vidimo van. Kako sam umoran, a ništa mi vani ne privlači pažnju, tonem pomalo u san, pri čemu mi glava kojiput padne na leđa mog desnog suputnika koji također spava, ali čela naslonjenog na naslon ispred sebe. Nije mi baš ugodno što se strovaljujem na nepoznatog čovjeka, ali kad si umoran prilično ti je svejedno, a i bar ne slinim po njemu (nadam se). Mislim si, ako je ovakvo vrijeme u Vanu, što me čeka u Urmiji, vjerojatno isto takvo što, riječ je o sličnom geografskom i klimatskom području. Je li bila pametna ideja krenuti danas na put, nisam li trebao pričekati… Pitanja se roje, ali umor je jači. Katkada se trgnem iza sna, pa vidim kako se probijamo kroz sve veću mećavu. Onda u jednom času snijeg jenjava, po okolišu se vidi da ovdje ni nije padalo, no ubrzo opet ulazimo u mećavu. Zastajemo u nekom većem mjestu, za koje ću kasnije utvrditi da je Başkale. Naposljetku, gotovo 3 sata vožnje od Vana, stižemo u Yüksekovu. To je prilično neugledan razvučen gradić u brdima (ime mu znači „Visoka livada“), koji se ni po čemu ne razlikuje od sličnih gradića po istočnoj Turskoj. Većina zgrada izgrađena je u zadnjih 40-ak godina, u središtu grada je ogromna vojarna (ne treba čuditi, Yüksekova se nalazi u krajnjem jugoistočnom kutku Turske, gotovo na tromeđi s Irakom i Iranom), stanovnici su naravno Kurdi. Malo me podsjeća na neke gradiće u Albaniji. U Yüksekovi moramo izaći i otići u novi dolmuş za Esendere. Osim mene, iz našeg dolmuşa u tom smjeru ide još samo neki tip u odijelu s aktovkom, u popriličnom kontrastu s kontekstom dolmuşa i vremenskih prilika. Snijeg je prestao padati, ali prilično je hladno. U novom dolmuşu ekipa govori jezik za koji čisto na temelju geografskog znanja zaključujem da je kurdski, ali zvuči bitno drugačije od onoga koji je govorio Ramo sa svojim pajdašima, i koji sam još čuo zadnjih nekoliko dana u vlaku za Tatvan i u Vanu. Fonologija zvuči arapski, s jako otvorenim e i još nekim sličnim glasovima… Možda je to soranski kurdski, onaj koji se govori u iračkom Kurdistanu i za koji je Ramo rekao da ga ne razumije (Ramo govori kurmandži, kao i većina turskih Kurda – zapravo, većina Kurda uopće).
Kako smo krenuli iz Yüksekove, počelo se vedriti. Cesta do granice je prilično loša, ali vodi krasnim planinskim predjelima. Po dolasku na granicu već je zasjalo sunce. Granica je teški kaos – naime, upravo se gradi novi granični prijelaz, pa je stoga promet preusmjeren kroz nekakvu kaljužu pored. Hrpa automobila, dolmuşa, kamiona, autobusa…u oba smjera. Na brdu iznad graničnog prijelaza veliki pano s Homeinijevom slikom i iranskim zastavama, usmjeren prema Turskoj. Ulazim u zgradu gdje bi se trebao obavljati pregled putovnica (slijedim zapravo onog tipa s aktovkom), te nakon malo vrzmanja nalazimo pravi šalter, gdje se odvija turska granična kontrola. Nevolja je da je isti šalter i za ulaznu i za izlaznu kontrolu. Moja putovnica pobuđuje zanimanje i postavljaju mi pitanje čija me prostodušna glupost ne prestaje čuditi – čovjek gleda moju putovnicu i pita me „Where are you from?“ Pobogu, nije li jedna od svrha putovnice utvrđivanje zemlje odakle dolazi putnik? Nakon dobivanja žiga, neki tip me pita je li ruksak koji sam zajedno s prtljagom ostalih putnika odložio sa strane da ne smeta u redu, moj. Potvrđujem mu, a onda ga on uzima i vodi me van, opet na tursku stranu, u prostoriju za rendgenski pregled prtljage. Prvo mrda nekoliko minuta dok ne pokrene stroj, onda, nakon što je prtljaga prošla kroz rendgen, traži da ju otvorim i radi štih-probu, vadi neke stvari van, sve dok se ne uvjeri da je unutra samo odjeća. Potom odlazi i ostavlja mene da spremim stvari natrag unutra. Žao mi je da ne znam jezik da mu kažem „Vi ste mi izvadili stvari iz ruksaka, vi ih i vratite unutra.“ I to nije prvi puta da mi se događa…
Sad opet u glavnu zgradu, ali ne znam kuda prema iranskoj kontroli. Krećem nasumično u jedan hodnik i dolazim na izlazni iranski punkt. Okrećem se i vraćam se natrag. Jedan tip me usmjerava u drugi hodnik, ali me onda zadržava. Shvaćam da mi pokušava reći da moram obaviti tursku graničnu kontrolu. Ali to već jesam. Čujem da me pita “mühür var m1?“ (imam li žig), odgovaram mu „var, var“, ali mi on ne vjeruje. Pokušavam mu na svom poluturskom objasniti da je sve u redu s turskom stranom i da trebam u Iran. Otvaram pasoš i mašem mu žigom pred nosom, potom odlazim niz hodnik. Ali ovomu i dalje nije jasno, ide za mnom sve do iranskog punkta i maše mi da se vratim, da mu dam pasoš. Opet hodamo na tursku stranu, on nešto spominje riječ „sistem“. S mojim pasošem ulazi opet u mjesto gdje se kontroliraju putovnice, gdje mu jedan policajac pokazuje isti onaj žig koji sam mu ja pokazivao. Izgleda da mu je konačno sinulo, pa mi vraća putovnicu, iako bez isprike. Uzimam putovnicu, lupam se prstom po čelu i kažem mu na hrvatskome „Pa to ti cijelo vrijeme govorim!“ Razmišljam da li da dodam „budalo“, ali pretpostavljam da bih time prešao granicu opravdane frustriranosti glupošću carinskog službenika i zadro u područje vrijeđanja službene osobe (za one koji ne znaju – „budala“ je turcizam).
Ukratko, zbog takvih stvari ne volim granice – kada ima previše službenika koji nisu međusobno koordinirani, pa te tjeraju da ponovo radiš nešto, a ti isprva pomisliš da je to dio obavezne procedure, a ne tek posljedica toga što oni ne znaju što im rade kolege. Sjećam se kad smo pred 5 godina išli u Armeniju, ispunili smo zahtjeve za vizu već u vlaku (podijelio nam ih je vlakopratitelj), izašli van na graničnom prijelazu, ja sam bio prvi u redu i odmah dobio vizu. Izađem ja van da pričekam ostale, a onda se neki službenik dere na mene da se vratim unutra, da moram ponovno ispuniti zahtjev za vizu. I nitko mi ne objašnjava zašto. Kad sam dopola ispunio taj drugi zahtjev, ovaj mi ga istrgne iz ruke i veli da je u redu, da mogu ići. Vjerojatno je ponovno bio u pitanju takav neki krelac koji ne prati što mu kolege rade, pa se to onda lomi preko nas.
Sad konačno iranska strana. Njima je u međuvremenu pao sistem za provjeru putovnica, tako da čekamo. Nakon desetak minuta kreće, sve dok uskoro opet ne padne. Napokon i ja dolazim na red. Opet pitanje odakle sam (!), potom službenik (koji barem govori engleski, za razliku od onog s turske strane – OK, onaj prvi je govorio) prepisuje sve podatke iz moje putovnice i s vize na papir, vjerojatno će ih kasnije unijeti u sistem. Potom daje moju putovnicu nekom drugom tipu koji ju skenira i vraća mi ju uz riječi „See you later.“
E sad, ja bih na temelju toga zaključio da još nisam gotov, ali jesam. Kroz carinu me puštaju kao nož kroz putar (turiste nikad ne gnjave s carinom oko ulaska u Iran) i evo me vani. Sada što i kako? S iranske strane nema minibusa, postoje samo taksiji. A taksisti su često stoka. Ja još nemam ni novaca, osim nešto sitnih riala otprije dvije godine. Najbliže mjesto je Sero, nekih 3-4 km od granice. Do Urmije ima malo preko 40 km. Naravno, ima na granici i mjenjača novca, ali čuo sam da tečaj nije najpovoljniji. Opet, imam li izbora? Dolazim do taksista, pitaju me idem li do Urmije. Htio sam do Sera, ali da pitam koliko je do Urmije. 400 000 riala. Pa to i nije toliko puno, s obzirom da smo mi u Teheranu jednom platili taksi 200 000 riala, a sigurno nas nije vozio 20 km. Ali nemam novca. Drugi tip mi prilazi i pita me imam li turske lire. Ja ga pitam koliko bi bilo u lirama, shvaćam da mi želi reći da mogu vožnju platiti u lirama. No on nije vozač, već mjenjač. Nudi mi 1 220 000 riala za 100 lira. Ne znam je li to pošten tečaj, nemam dovoljno informacija, to ću moći vidjeti tek u Urmiji. Pristajem, treba mi novac za taksi, vjerojatno ću biti jebena stranka, ali na ovakvim granicama je to uobičajeno. Zato mi je pao mrak na oči kad su mi u Vanu rekli da nema direktnog busa za Urmiju, znao sam da me čekaju taksisti.
Moj taksist vozi Peugeot 405 (jedan od valjda 5 tipova automobila koji se voze u Iranu), a osim mene, dio puta odbacuje i nekog svog kompića. Nakon granice, cesta je solidna, a sunce je poprilično ogranulo i već postaje neugodno toplo. Do Urmije imamo koji pola sata vožnje. Krajolik je uobičajena visokogorska stepa, pašnjaci na kojima povremeno viđam ovce, prostrane ledine na obroncima brda… Spuštamo se pomalo prema platou na kojem leži Urmija. Kažem vozaču ime hotela iz LP-ovog vodiča, uz pomoć moje karte i njegovog raspitivanja dovozi me na rečeno mjesto. Bez prevelikih problema dobivam sobu na dvije noći – barem se nadam da je tip na recepciji to shvatio, jer, koliko sam vidio, ne zna baš engleski.
Urmija je glavni grad iranske pokrajine Zapadni Azerbejdžan i ima oko 700 000 stanovnika. Leži na 1327 metara nadmorske visine, znači čak 400 metara niže od Vana. Grad je to koji su nekoć zbog brojnih voćnjaka zvali „Vrtom Perzije“, a stoljećima je bio multikonfesionalna sredina, gdje su u harmoniji živjeli Azeri (muslimani šijiti), židovi, te kršćani Armenci, Asirci, Kaldejci i nestorijanci. A onda su u 19. st. počele nevolje. Prvo su pregorljivi kršćanski misionari počeli ići na živce lokalnim muslimanima, prvenstveno Kurdima, koji su se bojali proglašenja armenske države na ovom području. Onda je grad napala perzijska vojska, kako bi se obračunala s kurdskim nacionalistima. U tom su sukobu obje strane bijes iskalile na kršćanima. Nakon Prvog svjetskog rata područje je zauzela Turska, što je uzrokovalo egzodus Armenaca, zbog straha da i njih ne snađe ono što je snašlo njihove sunarodnjake tri godine ranije. One koji nisu pobjegli, doista je snašlo to čega su se bojali. Nakon povlačenja Turaka, kršćani su se vratili u grad, tako da danas u gradu živi šest kršćanskih zajednica. No ukupno se u gradu danas nalazi samo oko 4000 nemuslimana.
Moj je hotel odmah preko puta bazara, no kako je petak (neradni dan u islamu), tek ću sutra doznati pune razmjere te lokacije. Popodne (jer mi je ovaj dan kraći za čak sat i pol) sam iskoristio za kratkotrajnu šetnju centrom grada, kao i za potragu za kafinetom (internet caffeom), gdje bi mi mogli složiti pošteni VPN. Naime, moj Earth VPN ipak ne funkcionira, je li problem u odabiru krivog servera na koji se povezujem ili je država našla način da mu stane na rep, ne znam. Na kraju sam uspio naći dobar VPN za mobitel (prvi je bio katastrofalno spor), pa barem preko njega mogu na Fejsbuk.
U kafinetu u koji sam ušao imaju VPN program, instaliraju mi ga na tablet, ali on ne radi. Pokušavaju nekih 20 minuta nešto poduzeti oko njega, bezuspješno. Koliko vidim, zapravo ni oni ne znaju zašto ne radi, ali im je neugodno to priznati, pa nastavljaju uporno raditi jednu te istu stvar, nadajući se da će odjednom proraditi. Napokon odustaju i nude mi da odem kod njih na Fejsbuk. Nije mi to toliko važno, ali ipak odlazim, uviđajući da ni njihova veza za Fejsbuk nije baš najsjajnija. Možda sam jednostavno naletio na šarlatane, tko zna…
Vraćam se u hotel obući nešto toplije i dajem se u potragu za jelom. Tražim jednu kebabdžinicu preporučenu u mom vodiču, bezuspješno. Nalazim međutim pizzeriju koja bi se po vodiču trebala nalaziti odmah pored. Pizza u Iranu? Ha, ionako ću se najesti još kebaba u idućih nekoliko tjedana, hajdemo probati ovo. Uzimam šefovu specijalnu pizzu, koja je, koliko vidim, „sa svime“ – piletinom, gljivama, kukuruzom… Daju mi i kečap za staviti na pizzu. Čitav dojam je sličan brzoj menzi zagrebačkog SC-a. A za piće obavezno Istak – iranska bezalkoholna piva s voćnim okusima. Dok god to ne doživljavate kao pivu, dobro je. To je sokić na bazi slada. I dobar je, fino osvježava. Pred dvije godine smo to stalno lokali.
Vraćam se lagano u hotel, zastajem kupiti još nešto slatko, nekakav krafn punjen nekom gustom bijelom tekućinom za koju nisam uspio ustvrditi što je, čak ni po okusu. Ali nije loše. Želim uzeti još jedan Istak za popiti prije spavanja, ali nemaju ga. Većina prodavaonica je već zatvorena, petak je navečer, lutam oko pola sata gore-dolje glavnom ulicom (koja se zove Imam), no ne nalazim ni Istak ni neku drugu bezalkoholnu pivu. Naposljetku uzimam sok od ananasa na istom mjestu gdje samo kupio i onaj krafn. Izlazim na ulicu i u prodavaonici pored vidim da imaju ono što sam tražio cijelu večer…
Po povratku u hotel sijeva mi luda ideja – mogu li prebaciti fajl s dnevničkim zapisima s tableta na mobitel i objaviti ga na Fejsu preko mobitela? Pokušavam – izvedivo je! Taman kad sam mislio kako će to ne baš najpraktičnije rješenje biti jedina šansa da nastavim objavljivati zapise i na Facebooku, odlučujem se još malo poigrati s Earth VPN-om. Ne uspijevam ni ovaj put, ali odlučujem se iz fore probati i s Freegateom, koji sam instalirao radi Kine, Iran ga je već ranije blokirao. Na moje oduševljenje, Freegate probija blokadu i uspijevam ući na Facebook! Znači, uz malo sreće, nećete biti uskraćeni ni za slike iz Irana…
No dobro, glavni problem je izgleda ipak riješen na zadovoljavajući način. Jedino je dodatno zeznuto što je moja soba izvan domašaja hotelskoga wi-fija, tako da ću morati stajati na hodniku ili u restoranu. Nadam se da nikomu neće smetati…
Post je objavljen 25.04.2015. u 07:32 sati.