Prvih sat i pol iskoristio sam za pisanje prethodnog dnevničkog zapisa, koji mi je zbog borbe sa snom koji je počeo nadirati pred kraj postajao sve nemuštiji, te sam ga iduće jutro morao revidirati. Napokon sam malo prije ponoći zaklopio tablet i pomislio što ću sada, odspavati još tih 2,5 sata na neudobnoj klupici (u međuvremenu su se još pojavili neki ljudi u čekaonici), ili pokušati ostati budan, iako nemam ništa što bih mogao čitati ili se na drugi način obdržati budnim. A nema ni interneta… Na kraju sam ipak zakunjao. U tom kljucanju prošla su i ta 2,5 sata, pred kraj se u čekaonici već skupilo desetak ljudi, po jeziku sam zaključio da su Kurdi. Vlak naposljetku dolazi čak i malo prije voznog reda, ukrcavam se, za razliku od kolodvorske čekaonice u vlaku je izuzetno toplo, sjedala su udobna, daju se nagnuti gotovo u poluležeći položaj…zaspao sam gotovo istog trena, budeći se na mahove, kad mi je kondukter došao provjeriti kartu, te kad smo prelazili veliki most preko umjetnog jezera na Eufratu. Negdje u svitanje dolazimo u Elâz1 , grad poznat po velikoj cementari, u kojemu je upravo zbog toga omjer muškaraca i žena neproporcionalan, budući da su u grad dolazili isključivo muškarci. Ovdje po voznom redu stojimo sat vremena. Usto sam negdje pročitao podatak da se u Elâz1 u putnici za Tatvan prebacuju u drugi vlak, a sada kroz vlak prolazi kondukter koji nešto viče na turskome, jedino uspijevam razabrati ime grada i riječ „taze“ (koja znači „svjež, nov“). Želi li dakle reći da moramo u novi vlak? Odlučujem se ne trčati pred rudo, računam da će me upozoriti ako moram izaći. Koliko vidim, iako većina putnika izlazi, neki ostaju sjediti. Ja opet tonem u san, i dva buđenja kasnije vidim da krećemo. Sve je u redu, isti vlak ide dalje.
Sad je već debelo svanulo, ali ja sam preumoran da bih uspio držati oči otvorenima. Nekvalitetan san je najgori san, traži još i nikad nije dovoljno zasićen. A nemoguće je kvalitetno odspavati u polusjedećem položaju kolikogod sjedalo bilo udobno. Okinuo sam par slika, vozimo se kroz kanjon rijeke Murat, koja je zapravo istočni rukavac Eufrata. Nakon nekoliko sati truckanja kroz taj kanjon i brojne tunele uz njega, ponovno izlazimo na neku prostranu visoravan. Promiču mjesta koja izgledaju bjednije od najbjednijih slamova Istanbula i Ankare, kuće od ćerpiča, jedine kvalitetne građevine u mjestu su džamija i škola. Da, istočna Turska je gotovo kao druga država, i kada biste Tursku zarotirali za 180° i ovaj dio postavili uz bugarsku granicu, ono pitanje otprije dva tjedna, koja je od tih dviju država u EU, više ne bi imalo tako jasan odgovor. I ne, još uvijek odgovor ne bi bio premoćan za Bugarsku. :D
Po voznom redu trebali smo doći u Tatvan otprilike 12 sati nakon polaska iz Malatye. Mislim si koji mu vrag toliko treba, ali pruga em vrluda, em je u poprilično lošem stanju. Nakon Muşa nekih pola sata, možda i više, gmižemo brzinom od 20 km/h. Vrijeme dolaska u Tatvan u pola 3 postaje znanstvenom fantastikom. Iako vlak kasnije ubrzava, svejedno još stajemo u nekoliko mjesta u kojima je Bog rekao laku noć, a i željezničke postaje izgledaju kao kuće duhova. Da, nakon Muşa sam ostao posve sâm u vagonu, tamo su izašli i zadnji putnici, uglavnom neka lokalna kurdska mlađarija. Naposljetku stižemo u Tatvan nakon 4 sata, još uvijek na vrijeme da ulovim autobus za Van. Izlazim iz vlaka i dočekuje me pljusak. Brzo trčim u zgradu, te potom do glavnog ulaza, a onda se nađem u nedoumici – gdje je točno autobusni kolodvor? Neki stariji tip, kojeg se sjećam s malatijskog kolodvora, pita nekog od zaposlenika na kolodvoru istu stvar, no kako mu ovaj objašnjava na turskom, ja baš ne shvaćam najbolje objašnjenje, osim da treba otići nekud nizbrdo. Izlazim pred zgradu, kiša još pada, iako se čini da jenjava. U tom času primjećujem još četvero stranaca s ruksacima, koji također izgledaju zbunjeno. Međusobno razgovaraju njemački (kasnije ću doznati da su Austrijanci iz Graza), dva tipa i dvije ženske. Jedan od njih mi se obraća pitajući me znam li engleski, idem li možda do Vana i bih li želio podijeliti taksi. Taksi do Vana ne, to bi ispalo skupo, ali taksi do autobusnog kolodvora može, dapače. Kažem im da po mojim informacijama ima jedan autobus u 5 sati, možemo ga uloviti. Oni se slažu. Mole jednoga od zaposlenika kolodvora da im pozove taksi, koji ubrzo dolazi. Vožnja je 10 lira do, brat bratu, 500 metara udaljenog kolodvora. Srećom nas je 5, pa ispada bagatela. No taksist tvrdi da nema busa za Van. Mislim si je li to uobičajeni taksistički trik, u stilu „Nema busa, ali vas ja mogu odbaciti za nekoliko stotina lira“, ali onda se taksist raspituje po kolodvoru i pokazuje nam na dolmuş koji upravo dolazi. Ukrcavamo se, misleći da možda taj dolmuş vozi do Vana, no on ipak vozi samo do centra Tatvana, točnije do ureda agencije Van Gölü Turizm, gdje će nas za 20-ak minuta pokupiti njihov bus za Van. Ujedno nam je vozač dolmuşa sredio zajedničku kartu za svih petoro do Vana.
U razgovoru u dolmuşu doznajem da i Austrijanci idu u Iran, ali ne znaju još koliko dana će biti u Vanu. Mislili su sutradan ići vlakom za Tabriz, pa onda imaju tri tjedna za provrzmati se Iranom, a nakon toga jedna od cura ide u Gruziju, ostali se vraćaju. Govorim im što znam o Iranu, preporučam im što bi trebali vidjeti, kažu da vjerojatno neće stići u Širaz, iako im kažem da to svakako trebaju posjetiti… Ostavljamo stvari u uredu agencije te, kako nam kažu da bus dolazi za 20-ak minuta, odlučujemo skoknuti u susjednu aščinicu na ezo gelin, tursku juhu od žute leće. Oni su inače došli spavaćim kolima, vozili su se ukupno 29 sati od Ankare, a u sastavu vlaka nije bio vagon restoran, pa su pregladnjeli. Uz juhu nam služe i čaj, taman da se fino zagrijemo.
Autobus dolazi i krećemo prema Vanu. Odmah vidim da će biti veselo – karata je više nego mjesta, tako da ja završavam na podu, u poprilično neudobnom položaju, stisnut između dvaju sjedala. I tako bih trebao sjediti idućih dva sata. Ubrzo ustajem, ukočio sam se, te se nekako uspijevam ugurati između dvoje Austrijanaca na zadnjim sjedalima. Onda stjuard diže naprijed nekog klinca i njega stavlja na pod (točnije, izvukao je odnekud neki preklopni stolčić i dao to njemu), a moli Austrijanku da se premjesti naprijed, na mjesto od tog klinca. Tako smo se uspješno aranžirali i možemo izdržati dvosatnu vožnju južnom obalom jezera Van.
Nakon one bijede koju sam viđao iz vlaka, Van izgleda poprilično spektakularno. Prilazne su ceste uređene, u grad ulazite kroz svojevrsni slavoluk s ispisanim svjetlećim slovima „Van“… Austrijanci me pitaju imam li rezerviran smještaj. Imam, u jednokrevetnoj sobi u hotelu za 70 lira. Nije baš najjeftinije, no u Vanu nema hostela, a ovo je bio najjeftiniji hotel. Njima je to puno, oni imaju neki dogovor preko Couchsurfinga, no došli su dan ranije, pa ne znaju hoće li ih moći ugostiti. Jedan od njih kaže da mogu eventualno poći sa mnom pa pitati, vjerojatno bi ih četverokrevetna ili dvije dvokrevetne sobe izašle povoljnije. Na autobusnom kolodvoru ponovno svi ulazimo u dolmuş koji nas prebacuje do centra. Centar je veliko križanje nazvano Beşyol (Pet cesta), prepoznatljivo po skulpturi s ribama koja stoji nasred križanja (riječ je o jedinoj vrsti ribe koja živi u jezeru Van, čija je voda inače visokoalkalna). Ja se spremam sići i kažem to Austrijancima. No oni su već pitali nešto jednu lokalnu curu iz dolmuşa koja zna nešto engleskoga, i ona će im pokazati gdje moraju sići. Očito ipak idu probati kod toga CS-era. Pomalo se naprasno pozdravljamo, tko zna, možda se još sretnemo u Iranu, neke gradove na ruti dijelimo. Nitko od njih mi nije rekao svoja imena, ni ja njima svoje. Oni su za mene Austrijanci, ja njima valjda der Kroate.
U hotelu ovaj put imam sreće, tip na recepciji razumije engleski, obavljam check-in i odlazim liftom na četvrti kat. Ulazim u sobu, raspakiravam se, uključujem Internet…a onda svjetlo počinje žmirkati i ugasi se. Nestanak struje. Ne samo u hotelu, u čitavom gradu. Što sad? Ne mogu ni pod tuš, nema tople vode, ne mogu na internet… Barem nije nestalo dok sam bio u liftu. Spuštam se u prizemlje vidjeti u čemu je stvar, tip mi kaže da je čitav grad bez struje, ja ga pitam za generator, on kaže „Sredit će se to.“ I doista, nakon kojih 15-ak minuta struja dolazi. Penjem se opet u sobu, ulazim, ponovno palim Internet, kad opet puf! mrak. Odlučujem pričekati neko vrijeme, valjda će opet ubrzo… Sat vremena kasnije spuštam se opet u prizemlje pitati tipa što je s tom strujom. „Smiri se, cijeli grad nema struje.“ Ali što je s generatorom, zašto ga ne uključite? „Nema ga.“
Dakle, plaćam 70 lira za sobu koja u bilo kojem času može ostati u mrklom mraku (ispadanja sustava u Vanu su česta). Predivno. Vraćam se u sobu zdvojan. No nakon kojih 5 minuta struja dolazi i više ne nestaje. Čekam kojih 20-ak minuta da se nakupi dovoljno tople vode u centralnom bojleru, a onda se krećem tuširati. A kad tamo iznenađenje – u međuvremenu je nestalo vode. Ne samo da nema tople vode, nema nikakve. Taman se opet oblačim i krećem se ponovno žaliti na recepciju, kad odem provjeriti još jednom, i ispada da je voda došla. Brže-bolje krećem pod tuš, za koji se ispostavlja da ima strahovito slab pritisak, koji može proizvesti samo slabašni mlaz i to jedino ako čučim – biseri su pipu smjestili pri dnu, tako da čim se tuš digne uvis, izgubi svu vodu. Uvijek kad mi dođe ovako nešto tješim se da ću negdje u Aziji sigurno imati gore uvjete (kvragu, pa i sad sam već u Aziji), ali slaba je to utjeha nakon 36 sati bez kreveta i tuša.
No dobro, nekako sam se uspio otuširati, no sad je već prošlo 11 sati i trebao bih nešto pojesti (mislio sam se čuvati za doručak, ali ipak bih nešto meznuo), ako je išta u gradu još otvoreno. Mobitel mi kaže da je vanjska temperatura 5 stupnjeva. Ipak sam na visoravni. Izlazim van (u Van) i primjećujem da je grad tek mrvicu živahniji od Hiroshime u večernjim satima 6. kolovoza 1945. Nestanak struje očito je sve potjerao ranije kućama, tek tu i tamo neki zakašnjeli prolaznik. Odlazim do Cumhuriyet caddesi, glavne ulice, gdje bi trebalo biti života. Nema ga. Vidim par ugostiteljskih radnji, ali svugdje su pred zatvaranjem, stružu ostatke dönera i ribaju one štange oko kojih se vrte. Ono što me veseli jest što vidim veliki plakat s čestitkama za Nowruz (iransku Novu godinu) i to sav na kurdskome. Vidim i dvojezičnu ploču s imenom jednog parka. Izgleda da je kurdski konačno dobio pravo glasa, tim više jer su u Vanu Kurdi većina (i to zato što su Turci počistili Armence). Van je jedan od najstarijih gradova na svijetu, nekadašnja Tušpa, prijestolnica urartske države (zanimljivo je da se tvornica koja je proizvela lift u hotelu zove Urartu Asansör – ovo potonje je naravno francuska posuđenica u turskome). Ovo mi je treći put da sam u Vanu, s tim da je između mojih prvih dvaju posjeta, u listopadu i studenom 2011., Van teško stradao u dvama razornim potresima. Dosta zgrada je obnovljeno, ali ima i puno pustih parcela koje podsjećaju na tragediju.
Naposljetku nalazim jedan otvoren restorančić, za večeru uzimam kavurmu (što je zapravo neki gulaš od janjetine) i ajran, i to je dovoljno za izdržati noć. Idem se sad sunovratiti u krevet…
Post je objavljen 23.04.2015. u 09:11 sati.