Nekako sam siguran da će biti još ovakvih slučajeva, pa zato odmah stavljam oznaku „prvi dio“. Dakle, smjestih se ja uredno u kušet za Sofiju, s dva Honkonžanina, uzmem najgornji krevet umjesto dodijeljenog mi srednjeg (oni su ostali dolje, a meni je bilo bolje biti skroz gore, nego u klaustrofobičnoj sredini), odmah zalijegosmo i krene noćno truckanje – mjestimično i poprilično brzo – prema Sofiji. Uspjeli smo odškrinuti prozor koji se neprestance samozatvarao, kako ne bismo podavili od manjka zraka i san je bio sasvim ugodan. Tu i tamo bih se trgnuo iza sna, pokušavajući po smjeru kretanja vlaka odrediti jesmo li već prošli Niš, gdje se mijenja smjer kretanja. I tada, u neko doba, budi me škakljanje po ruci. U bunilu otvaram oči, a na vratima stoji bugarski pratitelj vlaka koji mi kaže radosnu vijest – zbog odrona na pruzi Niš-Pirot vlak ne ide dalje od Niša, već svi trebamo izaći u Nišu, odakle će nas autobusima prebaciti do nekamo, možda Bele Palanke, pa ćemo dalje opet vlakom. Sati je 15 do 3 ujutro, 20 smo minuta do Niša, treba se spremiti nabrzinu, uz koordinaciju sve trojice u kupeu. Prvi skačem na noge, oblačim se, ali onda pratitelj zlorabi moje znanje engleskog i traži od mene da idem s njim od kupea do kupea i objašnjavam ostalim putnicima to što je meni rekao. I kaže mi „Naglasi im da se brzo spreme, jer smo već pred Nišom.“ A to što se ja još nisam posve spremio, nije očito važno…
Srećom, svi smo se na vrijeme stigli spremiti, izvući se iz vlaka i, očekujući da će nas busevi odmah čekati na stanici u Nišu, ostali poprilično zbunjeni kad smo shvatili da moramo prvo čekati da pristigne vlak iz drugog smjera – tj. isti taj bus. Zasad čekamo sat vremena, a ja ovo pišem u čekaonici niškog kolodvora. 4 su sata izjutra i sumnjam da ćemo u Sofiju stići po voznom redu, unutar iduća 3,5 sata…
Nakon nekih sat i 15 minuta ipak su nas smjestili u lokalni vlak za Belu Palanku koji je očito mogao proći klizište, da bi nas negdje kod Sićeva opet prekrcali u drugi noćni vlak. Prema komentarima osoblja koje sam kasnije čuo, naš je vlak također mogao proći kritično mjesto (prije njega je prošao teretnjak, koji je teži), ali netko je odlučio da se moramo ovako taljigati. Drugi vlak su dva vagona – jedan kušet, zaključan, i drugi obični, sa sjedalima, dupkom pun, jer su se svi putnici iz prethodnog vlaka (od tri vagona) potrpali u njega. Da stvar bude gora, pratitelj onog prvog vlaka mi nije vratio ležajnu kartu. Ipak, idem na blef pitati konduktera može li se u prvi vagon. Kažem mu da sam imao rezerviran ležaj, ali da to nažalost ne mogu dokazati. Nema problema, uvodi me u kušet, ima dosta praznih kupea, jedino što nema svjetla i nema posteljine. Ništa, stavit ću jaknu pod glavu, pokriti se nekom dekom zaostalom na gornjem ležaju i odspavati još tih nekih dva sata do granice. Muči me malo moralna dilema, jesam li trebao obavijestiti i svoje Honkonžane, oni su ostali u vagonu sa sjedalima. Opet, možda bi u tom slučaju kondukter pomislio da se masovno želimo švercati u kušet i više ne bi bio toliko blagonaklon. Samo da tom gestom nisam aktivirao neku lošu karmu…
U Bugarskoj pada snijeg. Nadam se da je to slučaj samo s brdima na granici sa Srbijom, da me to neće dočekati i u Sofiji, ipak bih ja trebao ići u sve toplije krajeve, a ovako će mi ponestati odjeće za hladnije vrijeme. Predviđeno ćemo kasniti oko 2 sata u dolasku u Sofiju.
Toliko smo i kasnili. Srećom, vrijeme je samo jesensko, ali bez snijega. Našao sam hostel za 7€, no nažalost grijanje je na peć na drva, tako da cijeli hostel smrducka i dim grize za grlo. Nadam se samo da se nećemo noću potrovati ugljičnim monoksidom. Može li se uopće to dobiti od drva ili samo od plina?
Svi oni koji vjeruju da u EU teče med i mlijeko i skloni su o Hrvatskoj misliti kao o nesposobnoj, trebali bi provesti barem jedan dan u Sofiji. I nakon 8 godina članstva u EU, ovaj grad je jednako sumoran, ništa pod milim Bogom nije napravljeno, osim što su iskoristili novac od EU da dovrše ranije započetu izgradnju metroa. OK, to je velik novac, slažem se, ali grad je ostao jednako raskopan i oronuo kao što je bio kad sam ga prvi put posjetio, pred 7 godina. Iako je Sofija staro naselje, s korijenima još u tračkoj Serdici (zato se i do 19. st. zvala Sredec, sve dok rusofili nisu promijenili ime u skladu sa zaštitnicom grada, svetom Mudrošću), u urbanom je smislu poprilično mlad grad – negdašnja prijestolnica Bugarske bilo je Veliko Trnovo, u središnjem dijelu zemlje, a tek je oslobođenjem od Turaka Sofija dobila čast postati glavnim gradom, iako je relativno nepovoljno smještena (posve na zapadu zemlje, blizu čak triju državnih granica). Razdoblje od 1878. do Drugog svjetskog rata zlatno je doba Sofije, i tada je izgrađena većina reprezentativnih zgrada u gradu, uključivo i kraljevsku palaču, koja je danas Nacionalna galerija. Nakon Drugog svjetskog rata, u socijalizmu, Sofija je doživjela izgradnju beskonačnih nizova blokova na rubovima grada (žilištni kompleksi, kako ih zovu Bugari) – i inače je Bugarska od svih zemalja bivšeg Istočnog bloka država s najvećim postotkom ljudi koji žive u zajedničkoj stanogradnji (ova je informacija poluprovjerena, preuzeta od prijatelja turističkog vodiča, a s njima nikad ne znate govore li istinu ili improviziraju :p ) – što gradu daje vrlo gadan prvi dojam. Ako dođete vlakom, na kolodvoru će vas dočekati hrpa muljatora koji vam – za pokoji lev za pivo, naravno – žele prodati informacije koje vam ne trebaju, jer ih vrlo vjerojatno već imate u trenutku dolaska, ili ćete ih pročitati s nekog od displeja (ako vladate ćirilicom). Onda su tu pirane zvane taksisti, koji su uvijek spremni prebaciti vas dva bloka dalje za 10 leva (inače je cijena 0,80 leva po kilometru). Ukratko, za neiskusnog turista Sofija može biti puna mina koje će vam samo još dodatno pokvariti dojam o ovom gradu i o Bugarskoj općenito. A smatram da ipak svakoj zemlji i svakom gradu treba pružiti priliku. OK, osim možda Perniku, rudarskom gradu nekih 20-ak km od Sofije, prema kojem i slovenske Jesenice izgledaju kao pitoreskni gradić.
Kada padne noć (još nije, ali govorim po iskustvu otprije dvije godine) Sofija postaje prilično mračna, jer je ulična rasvjeta slaba, difuzna i još zakrivena razraslom vegetacijom (čak i zimi). Ukratko, Sofija izgleda kao idealan grad za ljubitelje šišmiša, astronome amatere i sve ostale koji se permanentno žale na svjetlosno zagađenje. Noću morate biti posebno oprezni kuda hodate – pločnici ne samo da nisu dobro potaracani, nego znaju faliti poklopci šahtova, željezne rešetke oko drveća znaju stršati, podignute korijenjem… Barem treniram za Phnom Penh i slične gradove.
S pozitivne strane, Sofija – i Bugarska općenito – ima odličnu hranu. Večeras planiram do etno-restorana Manastirska magernica, koji preporučam svakomu koga put nanese ovamo – služe se specijaliteti po recepturi bugarskih manastira. Nije možda najjeftiniji, ali riječ je o bugarskoj skupoći. Pred tri i pol godine moja tadašnja cura i ja smo večeru za dvoje platili nekih 20€, čini mi se.
Eto, to je zasad prvo javljanje iz Sofije. Ostajem jednu noć, a moram još vidjeti hoću li do Stambola vlakom (tu znam da će nas usred noći prebaciti na bus, jer popravljaju prugu) ili odmah busom. Do večeras ću biti pametniji…
Post je objavljen 07.04.2015. u 12:38 sati.