Iako velik grad s dugom poviješću, Urmija zapravo nema previše zanimljivosti koje bi putnika namjernika zadržale dulje od jednog dana. Nekoliko vjerskih objekata, gradski muzej…to je više-manje to. Zanimljiva je eventualno još gradska vijećnica, koju je bilo dosta teško uslikati s obzirom da je na trgu pred njom prisutna policija, koja ne dopušta fotografiranje. Postoje čak dvije asirske crkve Sv. Marije, u istom dvorištu, pri čemu za ovu stariju tvrde da je najstarija postojeća crkvena građevina s tom namjenom danas (ima starijih, ali u njima se ne vrši bogoslužje). Asirci su inače zanimljiva etnoreligijska skupina. Nemaju veze s onim Asircima koji su naslijedili Babilonce, osim eventualno po prostoru življenja. Njihova crkva, Asirska crkva Istoka, prva je crkva nastala shizmom unutar kršćanstva, a da nije proglašena heretičkom (kao što se dogodilo s arijanizmom, nestorijanizmom i sl.). Tek će kasnije uslijediti kalcedonska shizma (kada su se odvojile tzv. monofizitske crkve, poput Armenske ili Sirijske), a mnogo kasnije ona najpoznatija iz 1054., kada je nastala katoličko-pravoslavna podjela. Asirci žive (ili, bolje rečeno, živjeli su, jer ih danas mnogo više ima u dijaspori) na području sjeveroistočne Sirije, jugoistočne Turske, sjevernog Iraka i zapadnog Irana – dakle, slično kao Kurdi. Zanimljivo, nekadašnje ime Yüksekove, Gęvare, zapravo dolazi od kurdskog oblika arapske riječi qafir, tj. nevjernik – upravo zato što su u Yüksekovi živjeli nemuslimani Asirci. Danas više ne žive. Najpoznatiji fiktivni Asirac je John Yossarian, junak romana Kvaka 22. Najpoznatiji stvarni Asirci su Yul Brynner i Terence Mallick (prezime mu dolazi od arapskoga, ali i aramejskoga – jer Asirci naime govore novoaramejskim - maliq, tj. kralj).
Džamije u Urmiji također su dobra prilika za uočavanje razlika u arhitekturi džamija između Turske i Irana. Turske džamije arhitekturalno liče na kiosk (dekorativnu građevinu, ne ono gdje kupujete novine i cigarete), mnogo rjeđe imaju kupolu (naravno, kada se uzme u obzir cjelokupnost džamija, sve najpoznatije koje vam padaju na pamet imaju neku vrstu kupole), ali najznačajnije je što se pored turske džamije, obično kao zaseban arhitektonski objekt, uzdiže visok i vitak minaret, koji negdje ispod vrha ima kružni balkon, a iznad toga završava šiljastim krovom. Iranske džamije redovno imaju kupolu koja je mnogo veća i impresivnija, nerijetko prekrivena dekorativnim tirkiznim pločicama, a uokolo kupole, na uglovima džamije, nalaze se manji i zdepasti minareti, koji na vrhu izgledaju poput lanterne, s četverima otvorima, dok se unutar te lanterne nalazi zeleno svjetlo (kao simbol islama). Minareti su viši na džamijama smještenima u pustinji, budući da su ondje trebali biti uočljiviji, kao putokaz putnicima koji su dolazili u grad.
Urmija je isto tako dobra prilika za adaptaciju na iranski promet – vozači ovdje još donekle daju prednost pješacima i u stanju su usporiti, za razliku od onih u Teheranu, npr. Ili sam se ja nakon dva tjedna Turske već prilagodio, pa su mi kriteriji pali. Jedna stvar koja se odmah uočava u Iranu su izuzetno visoki rubnici, upravo kako vozači ne bi došli na ideju da krate put preko pločnika.
Inače, još je Anđelko u Istanbulu iznio teoriju po kojoj se promet u ovim zemljama ravna po načelu osobnog prostora – kao što je normalno da vam se netko unosi u lice dok razgovara s vama, tako je normalno i da autobus prikoči na 5 cm od vašeg lica. Vidio vas je, samo štedi prostor.
U kulinarskom pogledu, Urmija je još siromašnija od ostatka Irana. Kad kažem „siromašnija“, mislim na ponudu mjesta za jelo, iranska kuhinja nije uopće siromašna, dapače. No ovdje možete birati između kebaba, pečenog krumpira i pizze. Tako sam ja ručao kebab i večerao kebab, koji su mi marketinški prodali pod cheeseburger. Nadam se da će Tabriz biti malo bolji.
Popodnevne sate iskoristio sam za otići taksijem do jezera Urmija, točnije do onoga što je od njega ostalo, budući da ga zatiče sudbina slična onoj Aralskog jezera. Nekoć je to bilo najveće jezero na Bliskom istoku, danas je u njemu ostalo svega 5% nekadašnje količine vode, a nekadašnja obala danas je tek kaljuža koju već debelo naseljava trava. Voda se koristi za navodnjavanje okolnih polja, zbog čega je plodnost povećana, ali ono što je ostalo od jezera danas je toliko slano da u njemu živi još samo jedna vrsta crva. S druge strane, zbog tih crva na jezeru se gnijezde brojne ptice koje se njima hrane, tako da je jezero Urmija popularna destinacija za birdwatchere. No kad pomislite da je ovo jezero nekoć bilo veće od jezera Van (koje je veliko otprilike kao Zadarska županija, možda malo više), shvaćate alarmantnost toga što se događa.
Vožnja do jezera i natrag koštala me 200 000 riala. Očekivao sam bar duplo više, u rangu onoga što sam platio dan prije od granice do Urmije. U biti, dogovorio sam s taksistom tu cijenu, a onda sam ga zamolio da me na povratku odveze do centra grada (inače sam ga pokupio na autobusnom kolodvoru), pa mi je to zaračunao još 50 000 riala. Vjerojatno mu je, kad je vidio da sam bez krzmanja pristao na početnu cijenu, bilo žao da nije izvukao više, pa je to ovako kompenzirao. Eh, da, iranski novac. Mislim da je trenutno (otkako je Zimbabve ukinuo svoju valutu) iranski rial valuta s najmanjom vrijednošću (ili se za to mjesto bori s vijetnamskim dongom, to tek moram vidjeti). Za 100 dolara i 75 lira koje sam danas promijenio, dobio sam preko 4 milijuna riala. Pisao sam već (na Psihoputologiji, naravno :D ) o iranskim cijenama, ali ću ovdje ponoviti. Osnovna je valuta, dakle, rial. Teoretski se on dijeli na 1000 dinara, ali se to već odavno ne upotrebljava, budući da plastična boca od litre pive košta 30 000 riala. Iranci međutim cijene redovno govore u tomanima, što je također bila novčana jedinica, tamo negdje 1930-ih. Toman vrijedi 10 riala. Dakle, maknete jednu nulu i dobili ste tomane. No u situaciji gdje imate po 4 ili 5 nula, ta jedna vam ne znači puno. Tako da se danas često čuje (osobito kod taksista) da odbacuju još tri nule, pa umjesto 20 000 tomana, kažu 20 tomana. A to je zapravo 200 000 riala. Razumijete da nije baš jednostavno pohvatati odmah sve, tim više jer nemate osjećaj koliko nešto košta i što je poštena cijena – Iran je jako jeftin, tako da ako od vas zatraže cijenu sličnu onoj u Hrvatskoj, onda znači da debelo preplaćujete neku robu, čak i ako vam se iz hrvatske perspektive čini da ste na dobitku. Inače, na svim se novčanicama nalazi Homeini, morate ih naučiti razlikovati samo po boji ili po naličju – ili eventualno po različitim Homeinijevim izrazima lica, budući da je gotovo na svakoj druga slika. Najveći apoen je 200 000 riala, ali iznad te vrijednosti postoje još čekovi koje izdaje središnja banka, koji izgledaju kao novac, imaju vrijednost novca i upotrebljavaju se kao novac. Ja sam se dosada susreo samo s onim od 500 000 riala, koji, da stvar bude bolja, na drugoj strani prihvaća onaj taksistički diskurs i navodi samo brojku 50.
Naravno, kod gotovo svake transakcije danas slijedilo je obavezno pitanje odakle sam. Jedan me mladić čak zaustavio na ulici samo da me pita odakle sam i poželi mi dobrodošlicu u Iran. To je svakako lijepa gesta, iako sam svjestan da će mi, ako se nastavi višestruko ponavljati svaki dan, prije ili kasnije početi ići na živce. A što me tek čeka u Kini, oni navodno stalno bulje u vas ako ste stranac, pogotovo druge rase. Izgleda da istok nije najbolja destinacija ako se želite samo izgubiti u mnoštvu ljudi i ne stršati, ne biti uočljiv.
Pisat ću još dosta o kulturalnim posebnostima Irana, zasad toliko. Urmija i Zapadni Azerbejdžan apsolvirani, sada je na redu Tabriz i Istočni Azerbejdžan. Novi smještaj, s nadom u postojanje wi-fi signala…
Post je objavljen 26.04.2015. u 07:03 sati.