Vjerojatno najčešća riječ koju ćete čuti prolazeći turskim gradovima upravo je buyurun, izvolite (od toga i bosansko bujrum). Svi nešto nude, svi prodaju…na istoku trgovina je način života, a ne tek sredstvo preživljavanja. Zato uostalom i tolika ritualiziranost kupoprodajnog čina na bazarima, gdje je manje važno obaviti transakciju, a mnogo više osjećati se dobro nakon rituala cjenkanja, znati da niste previše oštećeni, bez obzira na kojoj ste strani u transakciji. I naravno, popiti čaj, jer za ozbiljne se kupce priprema i stolić, stolčići, sjedi se, pije, puši, razgovara…vrijeme nije faktor.
To koliko je Turcima trgovina u krvi primijetio sam prije dvije godine, kada sam bio za Novu godinu u Istanbulu. Prijatelj i ja smo se vraćali u hotel nakon dočeka, u sitne sate novogodišnjeg jutra, a pored mosta Galata za svojim su štandovima spavali prodavači suvenirskih majica, koji su vjerojatno procijenili da bi im prethodna večer mogla biti unosna. Zamislite si tu požrtvovnost, spremnost na spavanje na otvorenom u zimskoj noći samo radi malo većeg utrška. Naravno, ostali su ondje jer su pretpostavili da će i usred noći možda netko poželjeti kupiti majicu ili neki drugi suvenir. Da im je netko pokušao objasniti da im se to ne isplati, da im, ekonomski rečeno, cost benefit nije povoljan, vjerojatno ne bi razumjeli. Trgovina je njihov život, ne razmišljaju u terminima isplativosti. To je kao da netko meni u ovom trenutku pokuša objasniti da mi je savršeno neisplativo spiskati novce na put do Novog Zelanda, kada bih umjesto toga mogao riješiti svoje stambeno pitanje u Zagrebu.
Drugi dan u Eskişehiru iskoristio sam za još lunjanja gradom, upijanja atmosfere. Doista, to nije grad u koji se dolazi radi atrakcija, to je grad s kojim se upoznate za dva dana i potom ili uđete u kolotečinu, ili krenete dalje. Ja sam potonji slučaj. Inače, dok sam šetao čaršijom bilo je ugodno osvijestiti činjenicu da, premda gotovo da i nema stranaca, ipak to ne znači da ćete kao stranac privlačiti svu pažnju, ona neugodna činjenica koja vas prati svuda na istoku i koja vam katkada može biti od pomoći, ali je većinu vremena gnjavaža, pogotovo ako vas kao turista još doživljavaju i kao hodajući bankomat. Na eskišehirskoj čaršiji bio sam samo još jedan prolaznik u mnoštvu, istina s prilično uočljivim fotoaparatom, ali nitko nije piljio. Vjerojatno je povijesni razvoj grada pogodovao razvitku otvorenosti prema drugačijemu.
Turci su kao narod inače vrlo šaroliki i teško je izdvojiti jedinstven „turski tip“. Ima ih crnomanjastih, tipično bliskoistočna izgleda, ima ih svjetloputih, okruglih crta lica, otprilike onako kako su izgledali staroperzijski likovi na reljefima, pa sve do plavokosih i čak crvenokosih (ne treba zaboraviti da je u središnju Anatoliju prodro svojedobno jedan daleki odvjetak Kelta, Galaćani). U principu, Turci kao narod baštine kulturu, civilizaciju i genetiku svog sijaseta naroda koji su prije njih obitavali u Maloj Aziji i dosta je zanimljivo vidjeti kako se odnose prema tome. Naravno, poštuju te spomenike koje su dobili u amanet, ali prešućuju njihovo porijeklo, naročito ako su grčki ili armenski, govoreći jednostavno o „ranijem razdoblju“.
Pretpostavio sam da će večer u Eskişehiru ponovno proteći slično prethodnoj, da ću se spustiti u grad, malo šetati uz rijeku, možda popiti salep u jednom od kafića, vratiti se u sobu i napisati lamentacijski post o tim trenucima samoće koji nužno ulove čovjeka na ovakvom putu – a onda sam iznenada dobio poruku od jedne couchsurferice koja se zanimala jesam li našao smještaj. Pojasnio sam situaciju, a ona je potom rekla da se možemo naći večeras u gradu. Prihvatio sam, to je uostalom i jedan od ciljeva CS-a, druženje putnika i lokalnih.
Ispostavilo se da se ona zove Teryn, i zapravo nije uopće Turkinja, nego Teksašanka koja već dvije i pol godine predaje engleski na sveučilištu u Kütahiyi, gradu udaljenom nekih 70-ak km od Eskişehira. Kaže kako je Eskişehir prema Kütahiyi velegrad, usto još i vrlo liberalan. Zanimljivo, kaže da je u Kütahiyu doputovala na dan kad je trebao propasti svijet po majanskom kalendaru, i da se njoj doista činilo da je završila negdje u vražjoj materi. Čitav grad bio je prekriven djevičanskim, netaknutim snijegom, što bi vjerojatno bilo sjajno i idilično da niste upravo doputovali iz Teksasa u zemlju u kojoj ste prvi put, čiji jezik ne znate, u kojoj, kako će se ispostaviti, prva tri mjeseca nećete dobiti plaću… Danas se snašla, tečno govori turski, predaje studentima, ali i osnovnoškolcima, i čini se da joj je dobro, jer joj evo teče već treći jednogodišnji ugovor, iako lobira da ju prebace u Eskişehir. Ima nekih 27 godina, čini mi se.
Prvo smo otišli na piće u „barlar soka 1“, ulicu barova, omiljeno mjesto za izlazak mlađarije u Eskişehiru. Iako je Turska sekularna zemlja, danak islamskim zakonima vidi se u tome što je piva prilično skupa. Čak i domaći Efes, najraširenija turska piva, košta od 20 kn pa naviše za pola litre točenog. Ovdje je još bila različita cijena za popodne i za navečer – 9 lira, tj. oko 25 kn za večernju pivu. Usporedbe radi, cijeli čajnik čaja koštat će vas 3-4 lire.
Nakon pive pridružilo nam se još nekoliko Teryninih prijatelja, također stranici – Roco je Venezuelanac, a Andrés Kolumbijac. Nisam uspio sasvim shvatiti jesu li oni također ovdje kao predavači ili čak studiraju – Andrés je rekao da je po struci strojarski inženjer. Inače, Anadolu Üniversitesi u Eskişehiru po broju studenata na razmjeni jedno je od najvećih sveučilišta u svijetu. Roco je doveo i svoju djevojku, ljepuškastu Turkinju koja isto studira nekakvu tehničku struku i čije ime, moram priznati, nisam upamtio, jer je bilo pomalo komplicirano. Ono što pomalo može zateći u Turskoj jest da se oni obavezno pri pozdravljanju, čak i ako se prvi puta vide, ljube. Doduše, samo u slučaju muško-ženskog pozdravljanja (iako nije rijetkost vidjeti u konzervativnijim dijelovima Turske prizor dvojice muškaraca kako šeću zagrljeni ili držeći se za ruke, bez ikakvih natruha homoseksualizma – to je jednostavno način izricanja prisnosti. Ipak, ako niste lokalac, nemojte pokušavati.).
Sjeli smo u neki malo luksuzniji pub, s još nemogućijim cijenama pive – pojedine su se penjale čak do 50-ak lira. Na kraju sam se odlučio za istanbulsku Pera Smoked beer, s intenzivnim mirisom po dimljenom siru (iako su moji sudrugovi tvrdili da im više miriši na slaninu – ispostavilo se da nitko od njih nikad nije probao dimljeni sir), ali je dobro pasala uz grickalice koje smo dobili – kikiriki i kisele krastavce. Razgovor je bio uobičajena mješavina tema koje se pojavljuju u prilici kad nekoga tek upoznaš, uglavnom o mom putovanju, o Turskoj općenito, o jezicima…uz podosta prebacivanja iz jednog jezika u drugi – malo engleskog, španjolskog, turskog… Uspio sam čak s Rocom malo prodiskutirati i o ekonomskoj situaciji u Venezueli, svjestan da sam na skliskom terenu i da ne znam imam li s druge strane chévezovca ili proamerikanca. Ispalo je da simpatizira Cháveza, pogotovo kada se poveo razgovor o cijenama obrazovanja i financiranju istoga u Kolumbiji (gdje se više-manje sve kvalitetno obrazovanje plaća) i Venezueli (gdje je besplatno za krajnje korisnike, tj. plaća ga država).
Negdje oko pola 1 odlučili smo se pozdraviti, Andrés je odmah otišao kući, gdje ga je čekao cimer s falafelima, dok smo se mi ostali dali u potragu za nekim noćnim obrokom. Na kraju smo završili u jednoj autentičnoj ašćinici, gdje sam se ja odlučio po prvi puta probati kokoreç, još jedan artikl iz ponude turskog fast fooda. Riječ je o janjećim iznutricama, umotanim u janjeća crijeva, s raznoraznim začinima, maslinovim uljem, origanom, češnjakom, paprikom… To se sve stavlja u lepinju ili prerezanu štrucu kruha. Ukratko, zvuči odvratno, ali trebalo je probati. Okus i nije toliko loš, samo je prilično suho, tako da uz to dobro paše i neka salata ili barem ajran, specifičan turski razrijeđeni slani jogurt (još jedan kulturološki šok koji su imali Teryn i Roco, budući da se u njihovim zemljama jogurt uglavnom jede sladak). Bilo me strah hoće li mi kokoreç izazvati žgaravicu, srećom nije. Inače, kada idete u izlazak, jedenje kokoreça je otprilike ekvivalent našem jedenju luka ili češnjaka – nešto što ni za živu glavu ne treba raditi ako želite biti društveni.
Nakon večere, razišli smo se svaki na svoju stranu, a meni se ipak vratilo povjerenje u couchsurfere. Premda me Teryn upozorila da kao muškarac koji sâm putuje nisam baš najpoželjniji kadar za ugošćivanje u Turskoj – mnogi se Turci nadaju ugošćivanju žena, iako to ne ističu otvoreno u svojim profilima. Vidjet ćemo, idući pokušaj za CS je Kayseri, u Ankari sam rezervirao smještaj – nažalost, Ankara je dosta skupa za smještaj, tako da sam najjeftiniji smještaj našao u nekom hotelčiću s ne baš najboljim recenzijama i u ne baš blistavoj četvrti. Vidjet ćemo, dojmovi stižu već u idućem nastavku!
Post je objavljen 15.04.2015. u 12:13 sati.