Ono što nekako smatram najvećim izazovom za sebe na ovome putu, to je nedostatak komfora koji čovjeku pruža dom. Ne mislim tu nužno na krov nad glavom, za to postoje hosteli i drugi oblici smještaja, već na onu psihološku kategoriju doma – baze u koju se čovjek vraća da bi napunio baterije, vidao rane, egzistirao u sigurnosti. Putovanje je sloboda, mogućnost organizacije vremena bez rutine, ali je isto tako i život bez sigurnosti, u kojem svoj komadićak doma nosimo sa sobom na leđima i povremeno ga odlažemo na mjesta koja privremeno, u nedostatku boljeg termina zovemo domom, smještajem, konačištem. Putovanje nas lišava komocije, otvara nam u mnogim pogledima oči tako da shvatimo koliko nam malo stvarno treba za prilično ispunjen život – ali s druge strane, to je život na vršcima prstiju, gdje uvijek moramo biti spremni odgovoriti na trenutne izazove situacije. Dom je sigurnost, rutina, ali i obaveze, računi koji svakomjesečno pristižu, svakodnevni odlazak na posao (ako smo sretni da ga imamo), nedjeljna popodneva u kojima se ništa ne događa, večernje zurenje u tv-program… Putovanje je sloboda, ali i nesigurnost, odgovornost, strepnja, kompromisi u pogledu komfora… Što smo stariji, sve nam se više mili rutina i komfor – i zato nam se čini da nam vrijeme sve brže prolazi s godinama. Većinu toga smo već vidjeli, znamo što možemo očekivati, nestao je thaumazein, čuđenje o kojem su prvi govorili starogrčki filozofi – i zato nam se čini da, kao u nekom svemirskom paradoksu, što smo dalje od početka života, naše vrijeme teče sve brže.
I zato, da to usporimo (jer zaustaviti ne možemo), život treba krcati novim i nepredvidivim. Da, na mahove je naporno i stresno, ali time produljujemo vrijeme. Rečenica Abrahama Lincolna, nedavno zlorabljena u reklami jedne banke, itekako je smislena: „Nije važno koliko je godina u našem životu, nego koliko je života u našim godinama.“ Živjeti 80 godina na relaciji dnevna soba – kuhinja – kupaonica – spavaća soba vjerojatno će subjektivno trajati kraće nego živjeti 40 godina na relaciji Bari – Bali – Mali.
Vjerujem da ću u idućih desetak mjeseci susresti više ljudi nego u posljednjih desetak godina, čak i uz moju relativnu nevoljkost prema upuštanju u razgovor baš sa svakim. Nadam se da će mnogi od njih dobiti svoje mjesto u ovim crticama. Zasada još situacija ne obećava – ljudi u vlaku za Beograd zaokupljeni su svojim mislima (kao i ja uostalom) ili hrkanjem (ali ne i ja, nadam se), a iduća tri dana program mi se uglavnom vrti oko susretanja ljudi koje već poznajem od ranije. Još uvijek ne znam ni gdje ću spavati – možda imam sređen smještaj u Beogradu, možda ću u hostel. Doznat ću prije Tovarnika, nadam se. Ako ne doznam, znači da sam u hostelu. A tamo možda pronađem i nekog suputnika do Sofije ili Istanbula…
Put do Beograda postao je zanimljiviji kada je nakon Šida žena s druge strane prolaza počela razgovor o širokom dijapazonu tema – od željeznica, preko općenitog gospodarskog stanja, do uobičajenih životnih mudrosti, tipa kada se treba ženiti i koje su ženske najzgodnije. Ona je Crnogorka iz Pljevalja, od 1971. živi u Sloveniji, gdje je čitav radni vijek odradila na željeznicama. Smatra se Srpkinjom i crnogorski narod smatra nepotrebnim. Naravno, Crnogorke su i najzgodnije žene, po njenom mišljenju. Pitala je i mene, što čekam sa ženidbom. Nisam htio elaborirati da idem na desetomjesečni put i da mi to trenutno nije prioritet. Možda mi sudbina donese neku srodnu dušu na putu, kad ju već u Zagrebu nisam pronašao.
Hostel u Beogradu (dakle, ništa od smještaja) našao sam lako, preko puta željezničke stanice, čak sam u početku bio sam u dormitoriju. No nakon povratka iz izlaska zatekao sam u sobi još trojicu, a onda se odjednom u sobi našlo pet Sirijaca, očito izbjeglice u tranzitu prema Europi. Zanimljivo, svi spavaju posve odjeveni, a čini se da su dulje vrijeme na putu, budući da im miris nije najugodniji. A potom me recepcionar obavijestio da, premda sam platio za dvije noći, on sutra ima rezervaciju za 8 ljudi i da ćemo to ujutro srediti. Živo me zanima što će izmisliti…
No da, veselja spontanog putovanja, dio prvi. Još jedan primjer manjka komfora…
Post je objavljen 05.04.2015. u 03:12 sati.