pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 06.03.2011.

Čovjek u futroli (6)


Prvi dualizam u filozofiji zabilježen je već u kozmološko, predsokratsko grčko doba. Anaksimandar, Pitagora, Parmenid – najumnije grčke glave dolaze do zaključka kako vječni ''bitak'' (Jedno) ne može biti nešto iz pojavnog svijeta (Mnoštva), svijeta šarenog, propadljivog, podložnog entropiji – nego isključivo nešto izvan tog svijeta, nešto vječno i idealno. Ideja se prelila u platonizam, i preko platonizma u Plotina, Augustina, teologiju, skolastiku... Sv. Augustina, koji je kanonizirao teoriju istočnog grijeha, najviše je mučio teološki problem Adamovog – ne rebra, nego? Ukrućenog uda, pogodili ste (u edensko doba dok su Eva i on još bili u milosti, neistjerani iz Raja). Bez bludnih misli nema ni erekcije, a kako bi netko još bez grijeha, sav blažen i svet, tek stvoren na Božju sliku i priliku, mogao imati na umu prizemne, nedostojne stvari? Rješenje? Adamu se dizao bez uzbuđenja i požude, kao stroj bez duše, voljnom odlukom na ime više racionalne svrhe. Ne zato što bi mu se htjelo, ili što bi mu godilo, nego kao – ''iz dužnosti'', jer se mora. Neće se Kain i Abel sami od sebe roditi. Bogu treba novog ljudstva, samo zato mu ga je dao: pa ne valjda da bi se njime zabavljao, nego da se uhvati posla i odradi njime na Evi što mu je partijski zadatak. Nezgodna činjenica postojanja spolnog organa može postati prihvatljivom jedino ako ga se učini ništa više zabavnim/nepristojnim od noge ili ruke. Naravno, lažem. To je tako slikovito tek Eriugena nekih petsto godina kasnije eksplicirao (da je Adam dizao muškost kao ruku što diže – a tko je još popaljen dok diže ruku). Ali koordinate mu jest zadao već Augustin, proglasivši: prije Pada nije bilo požude u seksualnom činu, nego je isti bio apsolutno potčinjen voljnom razumu.

spolnost

S milenijskim trajanjem dualističke antinomije Duh / tijelo, res cogitans / res extensa, stoji slično kao s Bablovim kraljem. Descartes je bio poslovično radikalno kritičan prema svemu osim prema naslijeđenim aksiomima u vezih kojih uopće nije došao do toga da ne bi bili samorazumljivi. Najčešće zadovoljavajući izlaz iz problema nije u pronalaženju novih genijalnih rješenja, kaže Babl, nego u oslobađanju od starih banalnih ograničenja, a često je to jedno te isto. A i vrijeme bi već bilo! Descartes je živio prije pola milenija, Augustin prije jednog i pol, predsokratovci dva i pol...

A autori Starog zavjeta prije tko zna koliko. Malo sam se napravio blesav, istočni grijeh je puno stariji narativ od zapadne dualističke filozofije (da bi onda u srednjem vijeku onostrana monoteistička mistika stare ere bila samo kalemljena s grčkim konceptom čistog Duha koji se uklapao, čime su zadane sve bitne postavke suvremene kršćanske teologije). U pojavi moralističke religije je izvorno na djelu nešto praiskonsko, manje teorijsko i metafizičko, a više fundamentalno iz života i ovozemaljsko – opći arhetip svećenika kao svetog čovjeka u futroli, s opominjućim, uzdignutim kažiprstom. Profesionalni odricatelj, klevetnik, trovatelj života, reći će Nietzsche. On je taj fenomen jako dobro razložio u svojoj genealogiji morala. Tip svećenika nastaje zahvaljujući tome što je uvijek bilo svih onih koji pate nad sobom, kojima je loše na zemlji, potišteni su, nalaze se u očajnoj ili bezizlaznoj situaciji. Svećenikova uža specijalnost je izmoralizirati nemoć i bijedu: Naime ''samo bijedni su dobri; samo siromašni, nemoćni, samo ljudi iz nižih slojeva su dobri; isto tako pobožni su jedino paćenici, siromašni, bolesni, ružni, jedino oni su Bogu ugodni, samo za njih postoji blaženstvo – a vi, naprotiv, vi otmjeni i moćni, vi ste za sva vremena zli, svirepi, pohlepni, nezasitni, bezbožni; vi ćete za sva vremena i ostati nesretni, prokleti i odbačeni!''

Bezbložni ''J.'' mi je ispod 4. dijela ove serije postova ostavio komentar u kojem ukazuje i na pozitivne strane svećeničkog poziva: spašenog samoubojicu, nahranjenog siromaha ili izliječenog patnika, ili pak umirućeg kojemu je netko zadnje trenutke učinio podnošljivijim. Jednom nogom svećenik je tako u službi patnika, stradalnika, depriviranih, ne doduše kao liječnik, ali barem kao sestra koja im morfijem eskapizma onostranosti pomaže u nezavidnoj situaciji na zemlji, da im bude lakše. Utjeha, ublaženje simptoma, hipnotiziranje do umrtvljenja nerva za bol. S drugom je pak nogom svećenik sluga moći na vlasti: on pacificira latentnu razdraženost i gnjev depriviranih masa. Svećenička kasta je statusno visoko honorirana od strane svake vlasti zato što samom prirodom posla djeluje na prevenciji revolucije, gašenju iskre pobune u začetku: aktivirati taj eksploziv tako da ne raznese ni stado ni pastira, to je njegova najveća majstorija. Ali ono što je važnije: po principu ''grožđe je kiselo''; pri čemu prednjači difamacija čulnosti, a u drugom planu i ukupno svega što nije natmureno, što je vedro ili se zabavlja – uspjelo, lijepo, zdravo, neinhibirano itd. Rođenje morala iz duha resentimana. Čestitost onih poniženih životom, vrlina rođena iz poraza suspektna je zato što u pravilu ima u sebi nešto od tog kiselog grožđa, koje nije najboljeg okusa. Kršćanski je mrziti duh, ponos, hrabrost, slobodu, libertinage duha; kršćanski je mrziti osjetila, radosti osjetila, radost općenito... Savjest nije, kako se rado vjerovalo, glas Boga u čovjeku – nego je to instinkt okrutnosti koji se okreće unatrag nakon što si više ne može dati oduška prema vani. Počinje se nalaziti čast u bivanju što boljim i uspješnijim u tom moralu okrutnosti prema sebi, samounižavanja, odricanja od ''svijeta'' i ''tijela'', forsiranja ''čistoće''. Pojmovi ''krivnje'', ''grijeha'', ''poročnosti'', ''požude'' – kao sredstvo tiranije, pounutreni u samodisciplinu, samonadzor, samosvladavanje. Može se postati i pravednikom – a to znači nešto kao demonstrantom – evo, vidite, ovako se to radi, i pozivati na red: zašto i vi niste kao ja. Čovjek je kriv kao takav, svaka jedinka, ali oni koji su pravednici i koji se temeljito pridržavaju Božjeg Zakona, moralno su iznad zato što svoju grešnu prirodu začepljuju u sebi, vežu je na lanac, za razliku od pogana koji ju puštaju s lanca. Zato se rado tiraniziraju: jer si tim putem osiguravaju sliku svijeta u kojem su oni iznad.

Gdje je lopta, tu je i sport. U ovom slučaju radi se o sportu pravedništva, a loptu počnu predstavljati glagoli kao bičevati se, zatvarati u samicu, jesti samo korijenje... Natjecanje: tko će biti veći svetac. Pravoslavci imaju prikladan izraz: podvižništvo. Isposništvo ili podvižništvo je upravo to: trening za podvige, kao što se i atletičar odriče normalnog života (živi ''sportski'') samo da bi jednom čuo aplauz kojim ga kao šampiona nagrađuje publika na stadionu. Zamišljaš kako ti se drugi dive i poštuju te – i već to je dovoljno za život. Ima li većega uživanja? Kundera na usta Bertlefa iz Oproštajnog valcera piše o Svetom Šimi sa stupa (Stilitu), koji je cijeli život prostajao na vrhu stupa, spomenutog, i sav kršćanski svijet se čudio i divio tom nevjerovatnom rekordu koji kao da je premašivao granice ljudskih mogućnosti. Sveti Šimun sa stupa bio je Gagarin trećeg stoljeća. Možete li uopće zamisliti kakvo je blaženstvo ispunilo svetu Agnezu parišku kad je od galskih trgovaca saznala da sveti Šimun za nju zna i blagosilja ju sa svog stupa. A zašto je, što mislite, nastojao oboriti rekord? Možda zato što mu nije bilo stalo ni do života ni do ljudi? Ne budite naivni! Da bi ga iskušali, crkveni oci su mu naredili da siđe sa stupa – kušnja se sastojala u tome što bi odbijanje značilo da ne stoji toliko u slavu Boga, nego samo radi rekorda, za osobnu slavu. Ali ih je Šimun prozreo i pokunjeno poslušao. Kad su vidjeli kako tužno silazi sa stupa, smjesta su mu naredili da se opet vrati gore, i tako je svetom Šimunu dopušteno da umre na svom stupu obasut ljubavlju i divljenjem svijeta.

stilit-bolt

Ultimativna moralnost – svetost – definirana je kao obrnuto proporcionalna pogodovanju tijelu. Jedno od važnijih obilježja svetaca bila je ne pasivna nebriga za higijenu, nego suprotno, aktivna briga za nehigijenu. Ne može se reći da im je bilo svejedno hoće li se oprati ili ne; bilo im je baš stalo da ostanu neoprani. Posebno su se starali o tome da nikome ne promakne kako su uzdignuti iznad samoljublja kojemu je do takvih prizemnosti kao čistog tijela. Crkveni oci su uvijek gledali na brigu o tijelu kao "oholu", a cijenili preziranje i mučenje tijela, ne bi li se tako "približili Bogu". Zapušten život u nečistoći obdržavalo je mnogo tzv. svetaca, koji su predstavljali primjer na koji su se trebali ugledati Crkva i cijelo društvo, kao neka vrsta dokaza svetosti. Sv. Jeronim u Brevijaru Rimske Crkve pobožno naglašava kako je Sv. Hilarion cijeloga života živio u totalnoj fizičkoj nečistoći; Sv. Atanazije slavi Sv. Antuna jer ovaj nikada nije oprao svoje noge; najupečatljiviji dokaz svetosti Sv. Abrahama, bio je da 50 godina nije oprao niti svoje ruke niti noge; Sv. Silvija nikada nije oprala svoje tijelo osim prstiju; Sv. Eufraksija je bila u samostanu u kojemu su se redovnice uzdržavale od kupanja. Sv. Marija od Egipta je poznata po svojoj nečistoći; Sv. Šimun Stilit je nadmašio sve--najmanje što možemo reći je da je živio u takvoj nečisti i smradu da to njegovi posjetitelji nisu mogli izdržati.

Posrijedi je razuzdano uživanje u antirazuzdanosti, da istaknem paradoks ugrađen u situaciju. Ili: oholo samoljublje utemeljeno na izbijanju batinom iz sebe oholog samoljublja. No, dok god je ta batina okrenuta jedino prema samome sebi (da bi se u kompenzaciju uživalo u divljenju svijeta), stvar ostaje benigna. Kunderin Bertlef: Ta nesavladiva čežnja za divljenjem nije smiješna nego dirljiva (...) To je veliki primjer ljubavi prema ljudima i ljubavi prema životu. Ne možete ni zamisliti, draga gospođice, koliko je Šimun sa stupa još prisutan u svima nama. I sigurno niste svjesni da on do danas predstavlja onaj bolji pol našeg bića. Što da sa sobom radi čovjek koji je životnim okolnostima ugrožen, nagažen, ponižen? Ovakav postupak samotiranije je očajnički pokušaj njegove borbe za opstanak, da barem u nečemu bude dobar i uspio, oblik perverzne sublimacije kojom se zaobilazno ponovo dolazi do dostojanstva. Nietzsche upozorava na djelomičnu fiziologijsku zakočenost i zamorenost protiv kojih se najdublji, intaktni životni instinkti neprestano bore svim sredstvima i iznalascima. Asketski ideal je jedno takvo sredstvo: dakle je upravo obratno od onoga kako zamišljaju poštovatelji tog ideala – život se u njemu i kroz njega bori sa smrću i protiv smrti, asketski trik je u održanju života. Uništeni čovjek, metaforički ili doslovno na samrti, ga se hvata kao za slamku kojom će se ponovo vratiti u (socijalnu) igru. Već me se razumije: taj asketski svećenik, taj prividni neprijatelj života, taj niječući – upravo on spada među najveće održavajuće i potvrđujuće sile života. (...) Njegovo ''ne'', upućeno životu, kao nekom čarolijom izvlači na svjetlo dana obilje nježnijih ''da''. Pa i kad sebe rani, taj majstor razaranja i samorazaranja – nakon toga je sama rana ta koja ga sili živjeti.

Međutim, za razliku od ovog zdravog samopotvrđujućeg vida – egotripa, pa bilo i kroz samoodricanje ega – asketski ideal se očituje i u onom puno zlokobnijem vidu, koji je također potvrđivanje ''volje za moć'', ali puno antipatičnije vrste, kada je batina okrenuta prema drugima. Sveci su nekada samo sportaši, ali nekada su i društveni grabežljivci, predatori na konto pravedništva, kao grof de Reynaud – puritanski ideal kao instrument društvene moći i kontrole, utjecaja.

Na takvu tlu preziranja sama sebe, jednom pravom močvarnom tlu, raste svaki korov, svako otrovno raslinje, i to sve tako maleno, tako skriveno, tako neiskreno, tako sladunjavo. O kakvom je otrovu riječ? O mržnji loše raspoloženih spram svake dobre raspoloženosti: Treba samo pogledati pozadinu svake obitelji, svake društvene grupe, svake zajednice. Posvuda borba bolesnih protiv zdravih – tiha borba, većinom blagim otrovom, ubodima igle, podmuklom igrom s paćeničkim izrazom lica, a kadšto i s onim bolesničkim farizejstvom glasne geste, koja najradije izigrava ''plemenito negodovanje''.

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

Što od milja kažemo – ''babe'':
Sve što nisu mogle, sve što nisu znale
Na lomaču nose, na lomači pale


baba

I kakva lažljivost, nastavlja Nietzsche, da se ta mržnja ne bi priznala kao mržnja! Kakva rastrošnost na velikim riječima i držanjima, kakvo umijeće ''dostojnog'' klevetanja! Naročito se ističe umijeće krivotvorenja kojom se ovdje oponaša kov kreposti, pa čak i zvučanje, zlatno zvučanje kreposti. Oni su sad krepost posve uzeli pod svoje (...) ''Jedino mi smo dobri, pravedni'', govore oni, ''jedino mi smo homines bonae voluntatis.'' Oni kruže među nama kao utjelovljeni prijekori, kao opomene – kao da su zdravlje, uspjeh, snaga, ponos, osjećaj moći već same po sebi poročne stvari za koje bi se jednom moralo ispaštati, gorko ispaštati. O, kako su oni sami spremni na to da druge učine ispaštati, kako žude za tim da budu krvnici! Među njima ima u obilju osvetoljubivaca prerušenih u suce, koji stalno riječ ''pravda'' poput neke otrovne sluzi nose u ustima, uvijek napućenih usana, uvijek spremni pljunuti na sve što ne gleda nezadovoljno i dobre volje ide svojim putem.

(Ovaj sam sjajan odlomak već navodio na blogu, ljetos, zaključivši njime post o ljutnji koju tipično ispoljavaju Čedne žene protiv ''neodgovornih'' muškaraca i posebno spram Neopterećenih žena – tzv. ''dronfulja'' koje se moraju nositi s tim kakve su (neke žene su promiskuitetne, i potrebno im je puno da ih se zadovolji). A dostojanstvo?! A moral, dragi ''dečki''?! Da, mrzim i prezirem muškarce koji iskorištavaju žene za vlastito zadovoljstvo, i za jednu noć...)

U onom intervjuu Globusu don Živko spomene Krležu: da kakva je šteta što je netko tako antikatolički raspoložen imao veliki utjecaj na hrvatsku intelektualnu javnost. Jer Krleža je na Crkvu od ranog djetinjstva gledao s određenom mukom u sebi. Zna Živko i što ga je točno mučilo: svakako je on doživljavao Crkvu od mladosti, od puberteta, kao problem baš na seksualnom planu. I velik dio tih naših ateista, poslije komunista, zapravo se razišao s Crkvom u vrijeme puberteta. Znam što govorim, pamtim ono što se događalo. To bi možda trebalo elaborirati: Hoću reći da su ljudi napuštali Crkvu zato što nisu mogli izdržati sve ono što je Crkva od njih tražila. Mislim pritom na suzdržavanje od masturbacije i od ljubavi. Novinar ga pita da pojasni malo i ono oko Krleže: kada čovjek čita Krležu i vidi njegov doživljaj ministriranja u crkvi, gdje on piše npr. da svećenik ispod haljine ima istu ''onu stvar'' kao i drugi ljudi – što ćete o tom čovjeku misliti nego da je time opterećen?

Sva sreća da imamo Živka i bratiju koji nisu opterećeni.

Ključno pitanje za svaku moralističku babu je pitanje selekcije, što će izabrati kao svoj trn u oku, za paliti na lomači. Čehovljev Beljikov zabranjivao je tako – bicikl. Vožnju biciklom. Jednog mlađeg nastavnika upozorava da ga je primijetio kako hoda u izvezenoj košulji, da je neprestano na ulici s nekakvim knjigama, a sad još i vozi bicikl, što je neprilično za njegov položaj. Zašto? – pita ovaj čudeći se. Pa, zar tu treba još objašnjavati, Mihaile Saviču, zar to nije posve jasno? Ako profesor vozi bicikl, što onda preostaje učenicima? Njima preostaje samo da hodaju naglavačke! Pošto to nije dozvoljeno okružnicom, znači da je zabranjeno. Jučer sam se zaprepastio!

Kustićev bicikl su manifestacije seksualnog liberalizma, ''bludničenje'', znači strogo sva spolnost izvan one predviđene vatikanskom okružnicom. U propovijedi Pavlova zagonetka o seksu piše: Nije riječ o tome koja bi se seksualna nastranost možda mogla tolerirati, nego je pitanje biblijski jednostavno: što čovjeku priliči, a što mu ne priliči? Čovjek ne živi zato da se nekako s najmanje žrtve i najviše užitka provuče kroz život, nego zato da postane i bude zaista čovjek. Budući da je seksualnost tako važna sastojnica ljudskoga bića, bilo bi smiješno misliti da se baš u njoj čovjek može ponašati ne razlikujući i ne pazeći što ga čini više čovjekom, a što ga raščovječuje.

Pored tolikih duhovnih i moralnih bankrota suvremene civilizacije, baba Živku – koji nije opterećen seksom – najveći su trn u oku baš pizdarije tipa masturbiranja. (Arhiva kolumne mu je doslovce zatrpana moralnom panikom zbog ''bluda'', gdje god klikneš završiš na nečemu seksualnom i sočnom, mogao sam birati, na desetine urnebesnih citata povaditi.)

Novinar ga pita kako je onda njemu bilo u pubertetu (kao vođi ''Malih križara'' u Pagu)? Bio sam vrlo strog prema sebi, a, zapravo, kada sada pogledam, i neugodan prema kolegama. Velika većina dječaka imala je neka seksualna iskustva koja nisu bila baš sasvim crkveno u redu. Ja sam tu bio prestrog i mislim da sam onu grupu mladih ljudi oko sebe, koji su se okupili u našoj križarskoj organizaciji, malo i terorizirao. Govorio sam: “Pa to ne smiješ raditi!’’ A oni su se onda preda mnom sramili, pa su se malo i pretvarali.

Dok govori unazad o tim danima (''kada sada pogledam''), stječe se dojam da je Kustić od tada do danas promijenio politiku – omekšao krutost svojih stavova. Ali ako je ovo što danas čitamo od njega omekšano, što li je tek onda ono bilo? Seksualna inkvizicija? (A što bi tek bilo da je k tome opterećen seksom?) Svakako je u pitanju naslijeđeni odgoj koji ne može izaći iz svojih mentalnih ograničenja – u mladog čovjeka usađena je krivnja zbog pubertetskih procesa. Uzdržljivost se uvijek osvećuje, mišljenja je Karl Kraus. Kod jednoga uzrokuje bubuljice, a kod drugoga seksualne zakone. Jer i križar je ispod mantije požudan (nemojmo se zavaravati, hormoni su to), ali mu je ponestalo nevinosti u žudnji. Dok se organ neumitno diže, propinje, traži svoje, i tako bi ga rado ''pošamarao'', već je lud totalno, grize ga istovremeno zbog toga savjest jer mu je umetnuto u nju od strane odraslog autoriteta (roditelja, učitelja, župnika) kako je to nešto prljavo i nevaljalo, protiv čega se treba boriti – a ako se podleglo, okajati – i tu sad nastupa jedan generalni resentiman uslijed nerealiziranog fuka, neprolivenog sjemena. Tko se zabavlja na ovome svijetu, na onome mu za odmazdu ne gine prženje u paklu.

kustic3

Sve su to odreda ljudi ressentimenta, ti fiziologijski unesrećeni i crvotočni, cijelo trepereće zemaljsko carstvo podzemne osvete, neiscrpno, nezasitno u izljevima gnjeva protiv sretnih, kao i u maskaradama osvete, u nalaženju izgovora za osvetu. Kad bi oni zapravo došli do svojega posljednjeg, najfinijeg, najsublimnijeg trijumfa osvete? Nedvojbeno tada kad bi uspjeli svoju vlastitu bijedu, svu bijedu uopće ubaciti u savjest sretnih


Kao one mile starice iz Arsenove pjesme:

Po klupama parka ljubavnike love
I svoj poraz nude za njihove snove
Za te što se vole, za te što se ljube
Znaju samo riječi umorne i grube


Moralnost je stav koji zauzimamo prema ljudima koje ne trpimo, aforističan je Oscar Wilde. Kršćanska mržnja: zašto bi netko drugi bezbrižno uživao bez kajanja? Ogaditi drugome život, terorizirati ga moralom, iz duboko usađene kivnosti na cijeli svijet. Judin poljubac što ga je kršćanska kultura dala ljudskom duhu, aforističan je Karl Kraus, bio je posljednji spolni čin što ga je ona dopustila.

Treba, doduše, razlučiti i spolne činove. Neki jesu dopušteni... samo ako nisu ugode radi, po augustinovskom principu. Novinar Kustiću predlaže tezu po kojoj je u međuvremenu postao blaži, popustio (''na jedan lijep, konstruktivan način''); međutim, on presječe takve površne kvalifikacije: Čak nisam popustio, nego sam se oženio. To nije isto. Nije isto oženiti se ili se razbludničiti. Što to znači? Užitak je per se stavljen na index kao grijeh. Spolnost je istovremeno nužna za prokreaciju, no i neodvojiva od užitka. Kako su to teolozi riješili? Dopustili su spolni čin, ali samo ako je crkveno ozakonjen, sa svim pečatima, dakle u svetom braku – jer u svetom braku znači da je u svrhu prokreacije (i eventualno one Pavlove ideološke Ljubavi), a ne, božemiprosti, u neke druge svrhe.

celibat

U članku New Rock koji je 1968. napisao za časopis ''Life'', Frank Zappa objašnjava što se dogodilo Živku Kustiću: Mom and Dad were sexually uninformed and inhibited (a lot of things wrong with society today are directly attributable to the fact that the people who make the laws are sexually maladjusted) and they saw no reason why their kids should be raised differently. (Why should those dirty teen-agers have all the fun?) Sex is for making babies and it makes your body misshapen and ugly afterward and let's not talk about it shall we?

Jedino tada je spolnost dopuštena: ako je grešni nusproduktni užitak okajan višom teološkom teleologijom. Bog nije rekao: jebite se, radosno i neopterećeno, nego je rekao: plodite se i množite; činite to (samo zato) da biste se množili; jedino je u to ime dopušteno jebati se. Ukoliko je užitak neiskupljen, dakle, ako se jebanje obavlja bez kajanja, tek onako, što nam se nešto diglo, iz zabave i sporta, a uopće ne u prokreacijsku svrhu proizvodnje novih malih kršćana koji će rasti u vjeri, spolnost ostaje tvrdo proskribirana. Sve što je užitak radi sebe samoga, bez više svrhe – grijeh je, odmah je to Bludna Radnja – da li preljub, da li masturbacija, da li homoseksualnost...



But each time we talk I get the same old thing
Always no hin' no kissin' until I get a wedding ring
that's when she started talkin' true love started talkin' about sin
she said no hin' no kissin' until you make me your wife


- 23:20 - slušam (7) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se