pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 12.02.2011.

Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas


U postu Ostvarujuća moć privida pisao sam o raznim pojavama koje ''same na sebi stoje''. Ponovit ću odlomak o fenomenu novca:

No, to je zbilja fenomen! Držim u ruci nekakav šareni komadić papira, uostalom ne jako lijep, ništa posebno. Ali taj papirić diktira kretanje robe i dobara (i ljudi)! Otkud mu takva moć? Držim ga u ruci, na njemu brojka, piše: 100. Bezdimenzionalno. Što ću s njim? Meni se osobno, samom na svijetu, evo neuvijeno da kažem, živo jebe za zgužvane papiriće. Ali ja nisam sâm na svijetu i neću ga baciti – zato što sam odnekud obaviješten da se onu brojku 100 može pretvoriti u odgovarajuću protuvrijednost dobara. (A da samo umjesto 1 stoji 2 – u duplo toliko! ''Smiješna li svijeta'', sliježem u sebi ramenima.) Da se mene pita, to je bezvezarija, za tur obrisati, niti grije niti hladi, čudno mi je da može ikome trebati. Ali mi je također poznato da će već ovaj prvi do mene biti spreman uzeti ga od mene, a zauzvrat mi dati supstancijalnu vrijednost. Predmet koji je golo ništa, zgužvani papirić, počinje za mene predstavljati vrijednost zato što predmnijevam, odnosno unaprijed znam, da će netko drugi u njemu vidjeti vrijednost. Ali tu se počinjem domišljati zašto ga taj drugi hoće: ni on, kao ni ja, ne može sa zgužvanim papirićem nego tur obrisati, ali će ga ipak uzeti od mene – zato što zna da će biti i trećega, a i četvrtoga da će biti, kojima će predstavljati vrijednost. Ja sam uvalio bezvrijednost njemu u zamjenu za vrijednost, ali ne bi odgovaralo istini reći da sam ga preveslao: znao je dobro što radi , tj. da će moju bezvrijednost moći uvaliti dalje trećem, treći četvrtom, četvrti petom. I tako bezvrijednost lančano postaje vrijednija od vrijednosti: na temelju pretpostavke da se može računati s drugima da će ju uzeti za vrijednost. Funkcionalnost novca počiva na međuljudskoj rezonanciji – takoreći povjerenju u ono što se odigrava u tuđim glavama. Počiva na preslikavanju: ako jedan, onda i drugi, a ako jedan ne, onda ne ni drugi. Moj papirić vrijedit će mi kao 100 dotle dok mogu računati s tim prvim do sebe – a za njim i svim drugima u lancu – da će i oni također u mom papiriću uvažavati da je to 100 (u protuvrijednosti dobara). O tome sve ovisi. Kada ne bih mogao s njima računati, i za mene bi novčanica ponovo postala samo zgužvani papirić. I ono u čemu je sadržana drastičnost situacije: svatko zbog drugih i nijedan zbog sebe; ne meni, svakome novac vrijedi samo zato što vrijedi drugima – što je samo po sebi nemoguća rečenica i pad u Ništavilo. Jer i ti ''drugi'' (kojima vrijedi) spadaju, jasno, pod ove ''svake'' (kojima ne vrijedi). Paradoks novca: zato što vrijedi drugima – kojima, međutim, također ne vrijedi?! Pojedinačno nikome ne vrijedi, a funkcionira upravo time što nam kad smo pred drugima, kad nismo pojedinačno, svima vrijedi. Kao i kod svakog užeta razapetog nad ponorom, fascinacija novca je u prkošenju dojmu o nestabilnosti, krhkosti konstrukcije. Zamislite da imate milijune u tim papirićima: vaše bogatstvo ovisit će o tome da ih Drugi nastave u svojim glavama priznavati kao novac. Zamislite, dakle, da imate milijune, pa se jednog jutra ustanete i u novinama pročitate da to više ne vrijedi. U glavi neke budale došlo do zasad neobjašnjivog kratkog spoja koji je uzrokovao da mu se nikako više ne može utuviti u glavu da zgužvani papirić predstavlja vrijednost. Radikalno nije u stanju predmnijevati što se zbiva u glavama Drugih. Ma koliko mu gurali petstotke pod nos, neće da ih uzme. Ne razumije, kaže, što bi s time. Sto puta su mu nacrtali: je, da, ne možeš nego tur obrisati, ali zato što Drugima predstavlja vrijednost. Nije budala u stanju shvatiti koncept. A ako papirić ne predstavlja vrijednost njemu, onda prestaje predstavljati vrijednost i onome što mu ga je mislio uvaliti, a time i onome što je mislio ovome uvaliti, i tako dalje sve dok svima ne prestane predstavljati vrijednost – svima osim vama koji ste se upravo probudili i shvatili da sjedite na milijunima koji ni vama više ništa ne predstavljaju – jer ne predstavljaju nikome drugome. Nema nikoga kome biste ih mogli uvaliti. Lanac je prekinut. Pa sad brišite turove, drugovi, nabrisat ćete se!

A u postu Drveno željezo ili patetični cinizam pisao sam o načinu na koji meritokratski patos bogaćenja na tržištu iza paravana skriva cinični plutokratski stroj. Počelo je kod gospon profe gdje sam se upustio u dijalog s komentatorom Anonimcem. Osovina prijepora bilo je pitanje bankarskog biznisa koji kao da mlati profit neproporcionalan usluzi koju pruža.

Što je pljačka banke naspram osnivanja banke?, pitao se Brecht.

Bankar će od jednog građanina uzimati novac i davati mu smiješnu kamatu na štednju, a istovremeno drugom građaninu piti krv masnim kamatama na taj isti novac koji mu zapravo onaj prvi daje, a koji od toga isto nema praktički ništa. Tko je imao novac? Imao ga je prvi građanin, kao što novac i ne može izvorno poticati odnekud drugdje nego od građanstva (koje ga stvara proizvodnjom realnih vrijednosti). Pa zašto se onda taj građanin, poput svakog ozbiljnog kapitalista, nije izravno okoristio činjenicom svog posjedovanja novca koji je potreban drugom građaninu? Zašto građanstvo kada nema novac biva derano na taj račun, a onda pak kada ima novac opet ne dere i vrlo slabo profitira? Zato šlo plaća proviziju bankaru za posredništvo. Bankar zarađuje na primopredaji novca građanstva tako da ga jednom građaninu daje skuplje nego što ga je od prvoga dobio. I to je sve načelno u redu, sasvim legitimno, kao što je Anonimac podvukao. Svi radimo za plaću. Problem je u omjeru. Štediša nešto vrlo, vrlo sitno profitira od svoje štednje, dok baš zato bankar ne da profitira na račun toga što je jedan građanin imao novac potreban drugome, nego profitira u tolikoj mjeri da se on odmah bogati. Svi pružamo usluge, ali čija je još naknada za uslugu tako patološki napumpana i neodgovarajuća usluzi kao bankareva? Narušena je neka normalna ravnoteža u raspodjeli ''plijena'' (kamate koju plaća građanin kojeg se kreditira) - ekstremno premali postotak (beznačajna kamatica na štednju) pripadne građaninu koji je u razmjenu donio sa sobom realnu vrijednost, a preveliki postotak posredniku koji ju je prenio iz ruke u ruku. Drugim riječima, profit koji bankar ostvari višestruko, abnormalno nadmašuje upotrebnu vrijednost posla koji je obavio.

pomrcina sunca

Mehanizmima kao gore novac se apsurdnim koeficijentom isisava iz građanstva u ruke povlaštene posredničke kaste bankara, menadžera, burzovnih i građevinskih špekulanata, posjednika krupnog kapitala i političara koji žive od toga što ostalima vire iz guzice, tj. idu pod ruku. Stvara se onaj začarani krug koji perpetuira sam sebe, u kojem ''bogati postaju bogatiji''.

Everybody knows the fight was fixed
The poor stay poor, the rich get rich
That's how it goes


Tima što su prvobitno akumulirali svoj privatni kapital bez stvaranja adekvatne realne vrijednosti - tek abnormalno naplaćujući građanstvu posudbu kapitala koji su maltene besplatno posudili od građanstva - tako stvoreni privatni kapital u rukama postaje sredstvo kojim stječu pravo da ''višak vrijednosti'' u svakoj budućoj trgovini i dalje ide njima u korist. Namještena igra oplođuje samu sebe. Onaj koji danas nema, sutra će imati još manje, zbog prisiljenosti da živi na dug, da diže kredite, što znači da skupo plaća svoj novac. Onaj koji danas ima, sutra će imati još više zbog toga što će ''složeno ukamaćivati'' - kamata na kamatu kamatine kamate - i to je zapravo jedini način na koji se postaje multimilijunerom. Ne može se radom, čak i kad se radi o elitnim zanimanjima - nikakvi doktori, inženjeri, koji rade za plaću i otvaraju štedne knjižice, nego jedino špekulanti, bankari, trgovci - samo se tako moguće obogatiti: da budeš društveno i ekonomski najnekorisniji što je moguće. To se još kaže: ''pustiti da novac radi za tebe, umjesto ti za njega'' (...). Kad zaradiš famozni ''prvi milijun'', ostali stvaraju sami sebe. Je li to krađa i lopovluk? Nije. Sve je čisto i po zakonu. Ali (...) na dnu te fraze ne radi ipak stvarno nekakav apstraktni ''novac'' za tebe, nego netko drugi, neki konkretni jadnik koji spaja kraj s krajem, radi za tebe... puno takvih jadnika za tebe jednog, koji im pošteno izlaziš u susret kreditirajući ih i živeći kao kralj samo od toga što ih kreditiraš i držiš kapital ili proizvodna sredstva u rukama.

Everybody knows the deal is rotten
Old Black Joe's still pickin' cotton
For your ribbons and bows


piramida kapitalizma

Neke se stvari nikada ne mijenjaju. Još je Thomas More u Utopiji grmio na one što ih nazivaju plemenitima, na zlatare i ostale ljude iste vrste, na ljude koji potpuno besposliče ili žive od ulagivanja (…), dokonu gomilu svećenika i tzv. bogomoljaca, bogataša, vlasnika velikih imanja (plemića i vlastele) itd. Ali kad smo već kod zlatara... točan mehanizam ovog apstraktnog Novca na vrhu piramide nisam do kraja objasnio. Vraćam se zato s animiranim dokumentarcem Paula Grignona Money as Debt, koji će sve doreći umjesto mene.





U onom postu još sam se jednu stvar zapitao u vezi fenomena novca:

Kako se uopće dogodilo da je rezonancija prvotno bila uspostavljena? Majstor koji je prvi istupio s komadom papira pred ekipu oko sebe i proglasio ''neka ovo odsad bude vrijednost'' morao je biti ismijan na pasja kola. To se nije moglo zbiti nego simultano, s časnom pionirskom, jednog lijepog sunčanog dana kad su se svi pioniri odjednom zakleli da će voljeti i poštovati Papirić – i da će se na njih u tome moći računati. Privid, ali što s tim! Ako se svi odjednom obavežu, bit će samim time prisiljeni priznavati ostvarujuću moć privida.

Dokumentarac jako dobro objašnjava pravu prirodu te simultanosti: došla je ukazom odozgo. Sva je priča našeg monetarnog sustava, koji nas kamatari, koncentrirana u tom momentu kada službena vlast odlučuje ozakoniti dotadašnji oblik bankarskog poslovanja – za koji bi se mislilo da će ih poslati na dugotrajnu robiju. Bankarstvo čitavo počiva na ideji Slobodnog Tržišta: prodat ću ti novac kojim raspolažem po svojoj cijeni – ako ti se cijena ne sviđa, idi neka ti ga netko proda jeftinije – svojom slobodnom voljom uzmi ili ostavi. Ali vidimo, jednim potezom političkog inženjeringa slobodno tržište tu biva realno dokinuto... dok nastavlja služiti kao zakletva i zaglavni kamen kojim se sve opravdava.

Anonimac: Banka stoga ima itekakav razlog za postojanje - ona služi kao posrednik između štediša i dužnika i za to (naravno) zaračunava naknadu za usluge koje pruža. A na moj upis samo je ponovio argument o legitimnosti postojanja posrednika: štediša se ne želi zamarati gdje će uložiti svoj novac niti kako će naplatiti dug te zbog toga, posredstvom svoje slobodne volje, koristi banke.

Ja: Slažem se, ideja bankarske usluge kao takva naravno da je legitimna. Samo je u praksi nekako došlo do te ugrađene sistemske perverzije u tarifi naplaćivanja usluge (zapravo usluge sasvim ordinarne, nimalo posebne, koja po svojoj upotrebnoj prirodi ničim ne opravdava enormna bogaćenja) - i onda daljnjeg kamaćenja kamata kamatinih kamata na tu početnu prenaplaćenu tarifu. Kada bi banke ostvarivale stostruko manje profite, ja bih ih cijenio kao što cijenim stolare ili postolare, kao svaki pošteni uslužni zanat. Svi zanatlije rade, ali bankarski zanat zna raditi: koristi se financijskim sistemom poluge... naravno, na nečiji račun. Sve legalno, a ipak razbojništvo; i upravo u činjenici da je oblik bogaćenja na tuđi račun u kapitalističkom društvu ozakonjena i uvažena grana privrede treba tražiti znak one perverzije slobodnog tržišta političkim inženjeringom, koju sam natuknuo.





Anonimac: da je to što ja govorim potpuno nezavisni argument koji s njegovim – da banka ima pravo na naknadu – nema nikakve veze. Također, nema apsolutno nikakve, ali ama baš nikakve šanse da s vama ulazim u debatu o tome smije li jedan privatni entitet na slobodnom tržištu sam određivati cijene svojih usluga ili ne.

Ja: Tko je uopće rekao da jedna tvrdnja međusobno isključuje drugu? Naravno da može u isto vrijeme vrijediti a) što ti kažeš: da banka ima legitimno pravo zaračunavati naknadu i b) što ja kažem: da je ta naknada abnormalno previsoka. (...) činjenica da su banke u prilici tako poslovati kako posluju - i da mi kao klijentela nemamo alternativu nego prihvatiti uvjete koje diktiraju - jedan je od najboljih pokazatelja perverznosti plutokratske neoliberalne ekonomije koju ti braniš kao opravdanu. Ponovimo: moja tvrdnja (b) nije tu da bi dokazala kako je tvoja tvrdnja (a) netočna, nego da je netočno ono za što ju koristiš kao argument, tj. prilažeš ju u obranu svoje teze da je ova plutokratska varijanta slobodnog tržišta koju imamo opravdana i uopće ne perverzna.





On (pravo na naknadu je automatski i pravo da se odredi enormno visoku naknadu): Moja tvrdnja (Banke stoga ima...) se veže na moj argument da na slobodnom tržištu svatko ima pravo sam određivati svoje cijene, s čime ste se vi složili ("Naravno, naravno, i tako dalje, naravno, ali zar je to uopće bilo u pitanju?"). Dakle, vi prvo morate sami sa sobom odlučiti slažete se s tom tezom ili ne, jer ako se slažete, onda se i slažete s time da svatko smije određivati i enormno visoke naknade jer i to spada pod pravo određivanja svojih cijena. Nadalje, ukoliko se ne slažete s time da svatko ima pravo određivati vlastite cijene, onda, kao što sam već napomenuo, nemamo više o čemu razgovarati.

Ja (banke imaju to pravo, ali ja pitam što veli o značajkama tržišta na kojem bankama uspijeva svoje usluge prodati po takvim astronomskim cijenama): Meni se ipak čini da bi ti trebao biti u stanju shvatiti razliku između odricanja prava na nešto i očitanja tog nečega kao pervertiranog. Jasno, cijena je relativna kategorija koju određuje tržište, ali postoji i neka logika stvari, koja se temelji na uzajamnom odnosu robe. Npr. knjiga na kiosku stoji 30 kn i sad ja istrgnem tri lista iz te knjige i oglasim da ih prodajem za 300 kn. To je protulogično, međusobni odnos robe je apsurdan: ako je cijela knjiga 30, kako mogu tri lista iz te knjige biti deset puta više? E sad, može li meni netko zabraniti da sam odredim cijenu i da ona bude 300? Ne može. Niti bi trebao moći. Na zdravom tržištu to bi se reguliralo samo od sebe i nitko moje tri papirušine ne bi bio lud kupiti po istaknutoj cijeni. Ali ukoliko bi tržište počelo masovno kupovati te tri istrgnute stranice za 300 kn (zacijelo po liniji neke umjetno stvorene prisiljenosti), tada bi se to moglo uzeti kao znak perverzije, nezdravosti tog istog tržišta. Isto su tako po meni perverzne i nesrazmjerne ukupne zarade banke na posredništvu. Ono što sam ja htio od tebe je da mi se očituješ o disproporciji zarade banke kao posrednika u odnosu na onoga tko u prvom redu daje novac - ne da li je to pravno dozvoljeno (to se slažemo da je), nego da li ti osobno smatraš da je ta disproporcija znak nakaradnosti, nenormalnosti, protulogičnosti (na sličan način kao što bi bilo znak nakaradnosti i protulogičnosti bio da se tri istrgnute stranice iz knjige koja se prodaju za 30 kn uspješno počnu masovno prodavati za 300 kn).





Samo goli zakon ponude i potražnje, ništa drugo. Meritokracija im znači da je pravedno i da zaslužuju biti bogati oni koji nude tržištu što tržište treba, a siromašni što tržištu ne treba, bez obzira o kakvim se nakaznostima u rezultatu radilo. Ako je tržište time urodilo, automatski znači da nije nakaznost. Ali na samo dno cinizma spustit ćemo se tamo gdje se, kako Sloterdijk reče, kapitalistička teorija poziva ''na pravednu cijenu i slobodni ugovor'' – što obavezno čini, jer zato se tome i tepa slobodno tržište: ne bi bilo moguće meritokratskim argumentom opravdavati, i uostalom dekriminalizirati, nešto što se bazira na sili i prinudi. Mora biti slobodno i dobrovoljno.

Kaže mi Anonimac: pošto ste toliko uporni, reći ću vam zašto nije riječ o eksploataciji - zato jer je riječ o dobrovoljnim odnosima - niti štedišu niti dužnika nitko nije prislio da štedi u toj banci ili diže kredit. Tvrditi da vas netko u dobrovoljnim odnosima uopće može eksploatirati upućuje na dvije stvari - ili da ne znate što je dobro za vas (što bi vrijeđalo vašu inteligenciju) ili da znate, ali da vam nedostaje samokontrole.

Ja: Ako mi netko putem sofisticiranih poluga moći izbije zadnju kunu iz džepa, pa mi zatim dođe otvarajući za mene (novcima koje je nekome drugome izbio iz džepa, btw) radno mjesto na kojem će me potplatiti - ja ću pristati (mada dobro znam da ću biti eksploatiran) - jer nemam izbora, nemam kuna, nemam ništa, gladan sam. Da li tada činjenica mog pristanka od takve trgovine čini legitimnu, poštenu trgovinu? Naravno da ne, to je sistematsko dovođenje ljudi u okolnosti u kojima nemaju izbora, a ne stvarno slobodni pristanak. Zatim, krediti. Zašto ljudi uzimaju kredite - zato što na ovoj skupoći nemaju alternative za riješiti stambeno pitanje. Ali upravo je spregnuti liberalni mehanizam uzrokovao na umjetan način takvu skupoću, pri čemu ni banke kao dio tog mehanizma nisu bez svojih prstiju (upućujem te na dirlidarlu koji ti je to već jako dobro objasnio) - znači, uzrokuje se problem za kojega se onda nudi jedino moguće rješenje - naravno uz pristanak da te se odere kao jarca da bi ti se riješilo taj problem (koji ti se prethodno uzrokovalo). To je otprilike kao kada bih se ja sada infiltirirao u tvoj kompjuter i zablokirao ga virusom, pa rekao da ću ti ga odblokirati ako mi platiš 1000 eura - i ti, što ćeš, pristaneš, jer drugog rješenja nemaš. Jedino sam ga ja u stanju odblokirati koji sam ga i blokirao. Reći da je masovno deranje građanstva kreditima po definiciji poštena trgovina zato što su se građani svi redom dobrovoljno potpisali pod kreditne uvjete je potpuno isto kao kad bih ja tada rekao da smo mi pošteno trgovali jer si ti dobrovoljno pristao da ti očistim kompjuter od virusa koji sam proizveo i stavio ti ga. Slično vrijedi i za štednju. Građani štede jer još uvijek je bolje da štede i dobiju bar nešto nego da drže u čarapi. Banka, dakako, od svote koja nastane oplođivanjem tog novca neumjereno i nakaradno velik dio zadrži sebi u naknadu za svoju posredničku ulogu, a smiješno premali dio doda na glavnicu. Činjenica da građani svejedno pristaju, jer što će drugo, ne čini od toga manje pokvarenu i supstancijalno prevarantsku praksu. (Samo čekam kad ćeš na ovo reći - u svojoj tipičnoj falično-ciničnoj maniri - da uvijek imaju alternativu burze. Burza je mjesto na kojem se bogate veliki igrači, a sitne ribe gotovo bez iznimke puše. Potrebno je imati zaleđe, povlaštene informacije kao i amortizacijsku likvidnost da se može računati na zakon velikh brojeva - na premalom uzorku burza je kocka, tek na velikom počinje poprimati statističku predvidljivost kao preduvjet za ozbiljno bavljenje u kojem se može reći da se zna što se radi. Burza je za ove što barataju milijunima, a reći većinskom proleteru s tisućom kuna neka ide s tim na burzu je komotno kao i reći mu neka ide u kladionicu.)

Ali tek kad mi je naknadno sinulo pogledati u Sloterdijka i njegovo evociranje Marxa, našao sam pravu riječ (i pomastio): funkcionalno-imoralistička baza tržišne razmjene uvijek uključuje prinudni položaj slabijih. Ona izgrađuje svoj postojani kružni tok profita na postojanju velikih grupa, koje jedva da imaju neki drugi izbor od onog žderi-ili-umri. Kapitalistički poredak privrede počiva na podložnosti ucjeni onih koji postojano žive u aktualnim ili virtualnim izvanrednim stanjima, dakle ljudi koji sutra gladuju ako danas ne rade i koji sutra ne dobivaju više posla ako ne pristanu na onaj koji im se nudi danas. Stoga po Marxu, formulira Sloterdijk, novac u kapitalizmu nikada ne prestaje smrdjeti – po radničkoj bijedi. I dalje: Marx razotkriva kako ''slobodan radni ugovor'' između radnika i poduzetnika uključuje elemente prisile, ucjene i iskorištavanja. (...) U interesu samoodržanja oni koji nemaju što ponuditi osim radne snage, podvrgavaju se interesu profita ''druge strane''. (...) Dok se u pogledu na sferu cirkulacije i konzuma cinizam kapitala prikazuje kao način zavođenja u sferi produkcije pojavljuje se on kao forma silovanja.

Ne samo da se sveprožimajuće nasilje mistificira formalnim dobrovoljnim odnosima, nego ta lažna, prazna nominalnost ''pravednih cijena i slobodnih ugovora'' upravo i jest instrument nasilja. Važno je silovanima tumačiti da uopće nije riječ o silovanju, nego je sve pravedno, sve po zasluzi, slobodno, dobrovoljno i meritokratski.





Mnogi su komentatori ključ problema s neoliberalnim kapitalizmom nalazili u sistemskom pomanjkanju solidarnosti. Ali mi jednoj Blenderici ne možemo reći: u kurcu si zato što si lakoma i uopće ne solidarna. Nasmijat će nam se u brk, jer to je moralna zamjerka – a ona se s lakoćom utječe drugom moralu, svom, meritokratskom, onom iz basne o cvrčku i mravu, koji uostalom sam po sebi drži vodu. Nego joj trebamo reći: u kurcu si zato što opravdavaš moralom zasluživanja, patetičnim argumentom truda i rada, dok se ipak i sama odaješ da ste kartel, gremij, famiglia, cosa nostra, plutokracija. Ta lažna moralna fasada – to je njihova slaba točka koju treba napasti, mjesto na kojem su najtanji i bez supstance.

stvarni drustveni odnosi

Kordonima unatoč, uspijevaju ponajprije zamagljivanjem, mistifikacijom, ideologijom, računajući na onu sociološku statistiku po kojoj će glasačko tijelo uvijek biti sačinjeno od dovoljnog broja prostodušnijih umova u kojima se neće naći dovoljno protuotrova. Zbog političke konjunkture ne mogu si dozvoliti vanmoralan nastup, nego im je potrebno da se pozivaju na patetične argumente – npr. ''tradicionalnih vrijednosti'', ''nuklearne obitelji'', nacionalnog interesa u vanjskoj politici itd. – kao čuvari na braniku ćuđoređa i ponosa; ili u ekonomskom aspektu na meritokratski moral zasluge.

Cinična pozicija koja se ne gradi patetičnom nego otvoreno istupa s odgovarajućom retorikom sadrži, s druge strane svoje bestijalnosti, to neko komunikacijsko poštenje u sebi. Mistifikacija nastupa tek s umješavanjem patetične eksplikacije, gdje se plutokraciju legitimira pozivanjem na meritokratska polazišta. Sva se napetost neoliberalne teorije ostvaruje u tom prikrivanju svoje temeljno cinične, plutokratske pozicije, meritokratskim argumentom. Oni bi prikrili, mi bi da ih otkrijemo. Ali jasno je da tu NE posjeduju unutarnju koherenciju. Na dnu svega nemaju slučaj. Pitanje je samo dovoljnog pritiska na očitovanje – gdje prije ili kasnije dolaze do zida ili čak sami od sebe popuštaju u disciplini omerte, tamo gdje slabe karike (blenderice) dođu do riječi.

Ključno pitanje od kojega bi trebalo početi pritiskati nam je dokumentarac jasno formulirao: zašto politika naše vreće sa zlatom daje džaba bankarskoj hobotnici da bi nam ga ova onda smjela skupo naplaćivati kao novac i utjerivati nam nacionalni dug. Da parafraziram Marxa: sve što nam ekonomist uzme u zlatu, vraća nam u obliku papira i kredita. Neka najdeblji ministri lijepo priznaju zašto se hvale novim zaduženjima: ne što bi to bio dokaz ''kreditnog rejtinga'' zemlje (koja se uostalom zove Iluzija), nego što je to dokaz osobne sposobnosti za mastiti se i potkoživati u par s dioničarima banaka. Samo da se ne lažemo! Kad mrav krvavo radi i sposoban je, mrav zaslužuje i da ima, nije li tako?

- 15:22 - slušam (32) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se