25.01.2017., srijeda

ANALIZA GLOBALNIH BILANČNIH TRENDOVA RAZMJENE

METODSKE NAPOMENE
Ovaj rad se temelji na analizi tekućih platnih bilanci pojedinih velikih globalnih regija,isto tako interesnih i političkih integracija i vodećih gospodarskih nacija suvremenog svijeta.Naime, gibanja i promjene u saldima tekućih bilanci ovdje izabranih entiteta odlučujuće utjeću na pravce kretanja globalne razmjene, ali i na gospodarsku poziciju pojedinih subjekata u srednjoročnom razdoblju, što omogućuje prosudbe globalnih i parcijalnih dimenzija.Tekuća platna bilanca(prihodi i rashodi s inozemstvom) stari je fenomen i istodobno instrument ekonomske politike i datira iz razdoblja ranog Srednjeg vijeka kada se polazilo od postulata pozitivne platne bilance kao gospodarskog cilja za što su se zauzimali merkantilisti a u novijoj povijesti Keynes, u praktičkoj uporabi pak Japan i Kina u razdobljima gospodarske ekspanzije.Nasuprot tezi o suficitu kao pozitivnoj komponenti sustava stajali su klasičari ekonomske misli , kao i neoklasici, koji su tvrdili kako svaki poen plusa u toj bilanci predstavlja gubitak za nacionalno bogatsvo s obzirom na to da taj segment sustava predstavlja beskamatno financiranje inozemstva. .Praktična su iskustva pokazala kako pozitivan saldo ove bilance odgovara gospodarskoj ekspanziji dok suprotno u razdobljima retencije, ili pak niskog rasta, prevladava ideja o bilančnoj ravnoteži.
Sukladno praktičnim iskustvima saldo tekuće platne bilance u ovom radu se temelji na razdoblju 2007-2014, s tim što držim kako je relevantne zaključke o njegovoj poziciji i realokaciji, te utjecaju na globalne gospodarske odnose moguće s velikom pouzdanošću koristiti za razdoblje do 2025 godine.
Analiza i projekcija tekuće platne bilance razumljivo ne može predstavljati isključivi analitički instrument u prosudbi budućih trendova, međutim u kombinaciji s dodatnim makroekonomskim indikatorima ona ipak omogućuje u velikoj mjeri pouzdane prosudbe što kod drugih pokazatelja nije slučaj.Podaci koji se u ovom radu koriste temeljeni su na statistikama globalnih institucija(IMF,IBRD; ECB i druge).
GIBANJA U RAZDOBLJU 2007-2014
U razdoblju 2007-2014. došlo je do pada obujma međunarodne razmjene-globalni je suficit tako smanjen od 1490 na 1223 mlrd usa dolara,ili za 18%, dok je istodobno deficit također smanjen od 1222 na 874 mlrd ,ili za 29%. Pokazatelji impliciraju značajnu kontrakciju vrijednosti što omogućuje zaključak o tome kako je u tih sedam godina došlo do izrazite deglobalizacije svijetskog gospodarstva.U strukturnom su pogledu(prema već spomenutim entitetima) nastupile sljedeće promjene:

2007 2014 RAZLIKA
Mlrd dol.
SAD -719 -390 329
JAMERIKA 9 -175 - 166
IZVOZNICI NAFTE 423 299 - 124
KINA 353 210 - 143
JAPAN 212 24 - 188
AZIJA BRZOR 185 233 48
OSTATAK.SVIJ -144 -135 9
SJEV. EUROPA 317 367 70
JUŽNA EUROPA. – 278 70 208
VELIKA BRIT. 81 -174 - 215
Napomena:Svako smanjenje salda u negativnoj bilanci predstavlja bilančnu pozitivu međutim svako smanjenje salda u pozitivnoj bilanci predstavlja bilančnu negativu;povećanje pozitivnog salda povečava bilančnu aktivu, a povećanje negativnog pasivu.

Vidljivo, struktura globalnog gospodarstva prema rasporedu udjela vanjakotrgovinskih efektiva pojedinih globalnih područja nije se tendencijski izmjenila u promatranom razdoblju, međutim udio salda pojedinih grupacija doživio je značajne promjene.Neprijeporno SAD su izvršile golemu kontrakciju svog negativnog salda, što naravno ima značajne implikacije na svijetsko gospodarstvo u cjelosti.Istodobno Kina kao vodeća zemlja svijetskog gospodarstva mjereno, po utjecaju na rast, takođetr je osjetno smanjila svoj pozitivni saldo razmjene, međutim Sjeverna je Europa nastavila s rastom salda premda značajno usporenim tempom. Upada u oči kako je J. Europa promjenila negativan u pozitivan saldo i to u iznosu koji je nadmašio sve ostale primjere.Također je indikativan i saldo V.Britanije koji je od pozitivnog prerastao u ekspanzivan negativni saldo(BREXIT je moguće značajnim dijelom objasniti tim saldom).Polazeći od strukture razmjene globalnog gospodarstva po pojedinim grupacijama i u cjelosti, moguće je izvesti zaključak kako će se buduća gibanja glede razmjene nastaviti ali smanjenim tempom što će zasigurno utjecati na globalu gospodaesku sliku svijeta u nastupajućem srednjoročnom razdoblju.Potpuno je izvjesno kako će se rast u sljedećem gospodarskom ciklusu u puno većoj mjeri temeljiti na internim potencijalima i ciljevima, sukladno tome vrlo je velika vjerojatnost kako će taj rast imati sekularna obilježja.Uz spomenuto valja istaknuti kako će u nastupajućem srednjoročnom razdoblju doći i do promjena na intervalutarnim relacijama .Naime snažna kontrakcija platnobilančnog salda SAD-a rezultirala je rastom intervalutarne vrijednosti dolara,međutim takvu poziciju dolara teško je očekivati u nastupajućem srednjoročnom razdoblju.Nije moguće pretpostaviti kako će SAD ostvariti reindustrijalizaciju u srednjoročnom razdoblju i samim tim istodobno povečati konkurentnost, realnija je prosudba kako će morati odstupiti u jednom od tih dvaju ciljeva, najvjerojatnije visoke intervalutaerne pozicije dolara.Sljedeće razdoblje donijeti će sobom i nastup Kine na monetarnoj sceni i redefiniciju odnosa u IMF-u-sadašnji pariteti DTS-a (dolar 42%,euro31%,yen11%, funta8%i yuan8%) neće se više moći održavati.Razumljivo samim se time otvara pitanje primjene monetarnog činitelja u nastupajućem razdoblju Povijesna iskustva govore kako se na nedefiniranoj globalnoj platformi obično razvijaju valutni antagonizmi i rađaju valutni ratovi.
KINA
Premda je kriza (ekonomska) svijetskog gospodarstva počela financijskom krizom u SAD-u njen tijek i njeno globalno obilježje pokazali su kako u središtu krize stoji strukturni problem(Samuelson,Krugman) koji je posebno došao do izražaja na primjeru Kine čiji potencijali odlučujuće ( trećinski) utjeću na globalni gospodarski rast.Naime Kina je svoj gospodarski rast od oko 10% u razdoblju do krize smanjila programirano na 6%, odnosno najavila je u sljedećem rszdoblju upravo na takvoj razini fiksirani rast.Razloge tom zaokretu treba tražiti u padu njene konkurentnosti na svijetskom tržištu(ekspanzivni rast internih troškova izazvan rastom potrošnje, socijalnim, vojnim i ekološkim razlozima)., ali i kontrakcijom globalnog gospodarskog rasta u prethodnoj tablici prikazanoj.Neprijeporno, kineska gospodarska politika, što je već i potvrđeno, smanjenjenjem uvozne komponemte odlućujuće utjeće na globalnu ponudu na dva naćina: obara cijenu sirovina i energije istodobno povećava cijenu izvoznih, mahom visokotehnoloških proizvoda(terms of trade).Tim učinkom kompenziraju se gubici nastali smanjenjem stope gospodarskog rasta.Uz to Kina je uspjela održati stabilan valutni tećaj. Naime Kina je održala devizne pričuve u vrijednosti od oko tri tisuće milijardi dolara što je upravo politiku njenog stabilnog tećaja potvrdilo.Naime svi napadi na yuan u proteklih desetak godina razbili su se na deviznim pričuvama koje je Kina imala u proteklih desetak godina.(šest tisuća mlrd dolara).Međutim ono što do sada nije zabilježeno je potencijalno rastući utjecaj Kine na stabilnost američkog dolara što ona u međuvalutnim konfrontacijama do sada nije koristila.Upravo zbog svega rečenog globalna se cjenovna scena u sljedećem srednjoročnom razdoblju može prognozirati deflacijskom budući da Kina ima veliki prostor za manevar u realnom kao i u valutnom području svijetskog globala. Kineska strategija najviše je već danas pogodila zemlje proizvođaće sirovina i energije, u budućnosti njihova će pozicija biti omeđena opisanim kineskim potezima, što ovim najsiromašnijim zemljama svijeta prijeti teškim socijalnim napetostima pa i erupcijama.Istodobno utjecaj Kine na tehnološki trend i razvoj čini je u stanovitom pogledu arbitrom te scene na kojoj ona zajedno s Njemačkom i zemljama Dalekog istoka diktira tempo rasta razvijenih zemalja.Blok tehnološki moćnih zemalja danas je strukturiran oko Kine, dijela europskih zemalja i dalekoistoćnih zemalja, dok blok sirovinski orjentiranih zemalja poćiva na integraciji SAD-a, naftnih i sirovinskih zemalja i Rusije.
SAD
SAD su kao odgovor na krizu,poučene iskustvom iz 30.-ih godina odgovorile ekspanzivnom monetarnom politikom i forsiranom potrošnjom te supstitucijom uvoznog sadržaja(nafta).Rezultati su bili spektakularni-u razdoblju od desetak godina gospodarski je rast povećan od negativnog na gotovo 3%,dok je istodobno deficit tekuće platne bilance smanjen na od oko6% na svega 3%.Međutim opisani su trendovi doveli do jačanja dolara te nastavno do pada konkurentnosti američkog gospodarstva u situaciji kada je predočeni model iscrpio svoje mogućnosti i zaprijetio inflacijom.Naime SAD su se zbog dugotrajne deindustrijalizacije(udio prerađivačke industrije u BDP-u pao je na svega 11%) našle pred teškim strukturnim problemom budući da u proteklom desetljeću uslijed deindustrijalizacije njihova proizvodnost nije rasla, a to je razumljivo znaćilo i stagnaciju profita. Teško je stoga pretpostaviti da će ulagaći, sagledivo u srednjeročnom razdoblju, ulaziti ozbiljnije u industrijske investicije, odnosno isto tako da će se ostvariti realokacija domaćeg kapitala iz inozemstva.Dovoljno je navesti kako aktualno udio investicija u BDP-u u SAD-u iznosi 18%, dokje taj udio u Kini 48%. Takav raskorak rijetko je zabilježen u tržišnim ekonomijama suvremenog svijeta on govori o vremenskom raskoraku koji se odnosi na gotovo cijelu povijesnu epohu. Istodobno, kao što smo iz strategijskih odrednica Kine vidjeli neće biti omogućen rast energenata i sirovina a samim tim i njihovih cijena za što su SAD zainteresirane.U opisanoj činjenici moguće je možda i nazrijeti približavanje američke politike Rusiji i želja da se zajednički završi rat na Bliskom Istoku,stvori novi OPEC odnosno uspostavi široka koalcija prema Kini.U tako zamišljenoj konstrukciji računa se i na široku potporu zemalja proizvođaća sirovina i nafte čije devizne pričuve vidjeli smo brzim tempom kopne
EUROPSKA UNIJA.
Ova integracija i dalje se nalazi pod snažnim diktatom precjenjenog eura.Zemlje tako zvanog Sjevernog područja Europe ostvaruju i dalje povoljne rezultate premda i ovdje izvoz pomalo slabi.Potpuno je prepoznatljivo kako je to područje, poglavito Njemačka,snažno konvergira kineskoj opciji, što više kako čine njenu globalno integralnu sastavnicu. Istodobno zemlje Južnog područja snažno povećavaju izvoz i smanjuju uvoz stvarajući eurske bilančne viškove pretvarajući istodobno euro u svojevrni povijesni fetiš.Gospodarska pak situacija dijametralno je suprotna, naime upravo te zemlje nalaze se pred ekonomskim i demografskim krahom dok im izbjeglički val kuca sve snažnije na vrata.Evidentno europska gospodarska struktura je neodrživa, ali uz snažni euro i sve dalje od rješenja.Naime tako zvane zemlje Sjevera jačanje eura morati će prihvatiti kao conditio sine qua non funkcije sustava, ali one će sve teže moći nametati ekonomsku politiku jakog eura zemljama Juga, Neprijeporno zemlje će EU-a morati autonomnim odlukama mjenjati ekonomsku politiku ne bježeći i od solucije napuštanja eura ili pak njegovog viševarijantnog rješenja.Primjetno je kako različiti fondovi u okviru EU nemaju strategijsku funkcionalnost, odnosno kako je potrebna odgovarajuća organizacija(bankovni koncept)kojom bi se formirala snažna razvojna institucija(banka, fond).Nastale globalne okolnosti otvaraju perspektivu EU, međuti njene odluke moraju biti integralne u okviru jedinstvenog tržišta.
V.BRITANIJA.
Krizu rasta ova je integracija riješila forsiranjem potrošnje i ekspanzivnom monetarnom politikom. Međutim potpuno deindustrijalizirina zemlja i sa znatno sniženom gospodarskom konkurentnošću lišena prednosti prirodnih resursa nije uspjela održati vanjsku stabilnost pokrivajući upravo uvoznim sadržajem narasle potrošne potencijale i na njima temeljen gospodarski rast.Njen izlazak iz EU-a teško joj može donijeti potrebne prednosti tim više što je i do sada u okolnostima korištenja funte i otvorenog europskog tržišta uspjeh izostao.Engleska funta zasigurno će se suočiti sa stalnim devalvacijskim pritiscima što onda može zaprijetiti bijegom kapitala i daljnjim produbljavanjem duga. Istodobno je teško očekivati kako će duboki strukturni problemi moći biti riješeni monetarnim manevrima.Također ova će se stara integracija susretati sa sve većim interesnim raskorakon njenih članica.
ZAKLJUČNO
Globalna slika svijeta gledano prema reprezentativnim integralnim područjima što je u ovoj analizi učinjeno, pokazuje, kako je svijetsko gospodarstvo ušlo u proces deglobalizacije, koji se potvrđuje usporenijim gospodarskim rastom i svim posljedicama koje taj proces prate, također kako se radi o sekularnom rastu kao njegovoj konstanti, ali i o rastu koji ima naglašena obilježja globalne ujednačenosti.U novonastalim okolnostima dolazi do vidljive bipolarizacije odnosa moći između tehnološkog bloka koji čine Kina i Dalekoistoćne zemlje te Njemačka, i bloka sirovinskih i naftnih zemalja na čelu s SAD i proizvođaćima nafte. Upravo zbog tih političko –ekonomskih blokova vrlo je teško ocjeniti intenzitet i pravce odnosa u nastupajućem globalnom svijetu.Valja se nadati kako geopolitičke reference neće zasigurno detrrminirati svijet gobalne ekonomije već je s većom pouzdanošću moguće očekivati upravo obnuti slijed događaja.

U Zagrebu, 15. 01. 2017. B. Lokin







- 16:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.12.2016., utorak

BLOKIRANI-UNUTARNJI DUGOVI

Fenomen blokiranih javio se u našem sustavu prije nekoliko godina, međutim njegovi uzroci i pojavni oblice starog su datuma i sežu sve do bivše države. Naime taj spoj uzročnosti važno je shvatiti jer on objašnja samu epistemiologiju problema.U socijalizmu su pojave nelikvidnosti u nefinancijskom sektoru pripisivane disfunkciji pravnog sustava koji nije mogao funkcionirati uslijed subjektivnih razloga.Međutim analize samog problema pokazale su kako su uzročnosti te pojave ležale u disfunkciji financijskog sustava koji je bio blokiran imobilnošću kapitala(financijski je sustav bio integriran u sustav vlasništva).Pokušaji da se problem riješi mehanizmima multilateralne kompenzacije što je forsirano, nije međutim mogao polučiti rezultate upravo zbog organskog defeta prethodno navedenog.
U Hrvatskoj državi pojava je unutarnjih dugova(nelikvidnost) ponovno zabilježena, što je u razdoblju do 2000.objašnjavano usporenom transformacijom sustava.Analize koje su međutim rađene za razdoblje do 2007. otkrile su kako je disfunkcionalna narav sustava zadržana, međutim sam je problem i dodatno potaknut radikalnom tećajnom politikom(manjak kunskog novca). Nastupom financijske krize 2008. unutarnji dugovi ponovno ekspandiraju, ali se od prethodne njihove lokacije na područje nefinancijskog sektora i javnih službi, on prenosi i na sektor građanstva gdje se javlja novi fenomen tzv. blokirani.Tijekom 2014 i 2015 godine zakonom se pokušava razriješiti problem međutim mehanizam u primjeni(predstećajne nagodbe) koji u osnovici predstavlja oblik poznate multilateralne kompenzacije, pokazao se nefunkcionalnim budući da je sav teret prebacio na manje gospodarske organizacije čine je krug nelikvidnosti ponovno generirao samo s odgođenim učincima.Počevši od 2008 godine uslijed utjecaja opće krize dolazi do rasta nezaposlenosti što uz porast kreditnog rizika formira novu pojavu već spomenute tako zvane blokirane.Pitanje blokiranih kao ekonomski, ali sve više i socijalni i politučki problem, narasta. Rješenja koja se nude ovdje mahom su temeljena na formulacijama pravnog sustava što rješenje odgađa a problem penetrira sve više u pravcu društvenog sindroma.Nedostaje organski pristup pitanju blokiranih koji ću u nastavku pokušati objasniti i programirati.
Kada se problem dugova razmatra integralno onda je u prvom redu potrebno lučiti vanjske od unutarnjih dugova ukoliko se radio dvovalutnom području što je upravo kod nas slučaj.Naime prema definicija nacionalnog dohotka vanjski dugovi izravno utjeću na njegov opseg, suprotno unutarnji su dugovi bez utjecaja na visinu nacionalnog dohotka, oni se javljaju tek kao knjgovodstvena zabilješka koja pruža informacije za budućnost, ali i prenosi nastale asimetrije iz prošlosti, što znaći da djeluje negativno na budućnost obarajući stupanj elastićnosti sustava.Naravno sve to vrijedi kada se razmatra makroekonomska paradigma što čini također naš sustav dugova(njeov opseg i socijano-ekonomske posljedice).

Prijedlog rješenja problema blokiranih i općenito unutarnjih dugova polazi od postake kako je u načelu registrirane dugove potrebno brisati ili pak reprogramirati što predstavlja jednu od varijanti rješenja,Remodeliranje unutranjih dugova ima u našim okolnostima brojne prednosti.Na prvom se mjestu ovdje otvaraju mogućnosti rasta potrošnje koja u aktualnoj situaciji čini temeljni generator rasta budući da je njenim ograničenjem dodatno blokiran imobilizirani financijski sustav; Također financijski se sustav relaksira budući da brojna nenaplaćena potraživanja ionako neće biti nikada naplaćena dok će se istodobno pokrenuti kredini potencijali banaka .I konačno narasli se socijalni problemi društva bitno ublažavaju.Ovome treba pridodati kako je prijedlog u tijeku kojm se primarni gubitak banaka kompenzira smanjenjem poreznog opterećenja neprihvatljiv jer banke riješava rizika blokada i otvara im nove kreditne mogućnosti da bi ih i dodatno nagradio sredstvima poreznih obveznika.Nefinancijski sektor bi glede dugova podvrguti reprogramu, dugove učiniti transparentnim i reprogramirati njihovo dospijeće za najmanje pet godin, otvarajući istodobno mogućnost njihovog otkupa uz progresivnu diskontnu stopu. diskont.

- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.11.2016., subota

.
PRORAČUNSKI MEHANIZAM

Pristup izradbi nacionalnog proračuna moguć je u dvije teorijsko-metodske varijante.Prema jednoj(liberalna) proračun predstavlja trošak za gospodarstvo i društvo, pa njegovo relativno smanjenje čini središnji cilj ekonomske politike koja u ovoj varijanti polazi od ponude(tako zvana ekonomija ponude drži kako je ekonomski proces zadan ponudom, odnosno kako je potražnja njegova tek posljedična pojava) Drugi pristup(kejnesijanski) suprotno, proračun pozicionira generatorom potrošnje a samim tim i pokretačem rasta, pa njegov deficit otvara mogućnost aktivnoj ekonomskoj politici.Teorijske kontroverze u uvjetima konjukture ne potiću značajnije prijepore budući da su raspoloživa sredstva sustava obilata, međutim u uvjetima dekonjukture prijepori se zaoštravaju i dobivaju praktičke konzekvencije.
Budući da se u Hrvatskoj još od prihvaćanja Stabilizacijskog programa(1993) u kontinuitetu provodi ekonomska politika temeljena na(neo)liberalnom konceptu koja se unatoč dubokoj krizi ne dovodi u pitanje, onda je i pristup proračunu kao mehanizmu potrošnje postao gotovo refleksni postupak.Aktualni proračun(2016) kao i svi prethodni mu stoga predstavlja isključivo računovodstveni koncept.Takav proračun nije ni konjukturan niti razvojan, već su i njegova struktura i dinamika podređene isključivo diktatu samog deficita.Naime, deficit od 3% i niže, navodi se kao kriterijalna granica za podizanje reitinga (nacionalna cijena kapitala na međunarodnom tržištu), čime se implicira zaključak kako sudbina zemlje ovisi o inozemnom tržištu kapitala. Zaboravlja se kod toga čak , ili zanemaruje , kako gospodarski rast i njegova stabilnost čine stožerni kriterij za vrednovanje nacionalnog statusa.. Također ispušta se iz vida kako se najveće domaće korporacije pa i veliki dio srednjeg gospodarsstva izravno zadužuje u inozemstvu dok su prohibitivne mjere za pristup globalnom tržištu kapitala neučinkovite što uostalom brojni slučajevi pokazuju a posebice čak i grčki slučaj.I konačno ni država se ne mora više pretjerano zaduživati u inozemstvu zbog visokih pričuva u financijskom sustavu zemlje.
Druga od dviju varijanti vidi, rekli smo, dug kao mogućnost. Postavljajući dug kao strategijsku orjentaciju ona računa na potrošnju kao generator rasta, razumljivo u konačnici kao mehanizam kojim bi se povećala ponuda što znaći i proizvodnja.Najveće ograničenje ovom pristupu čini platnobilančna neravnoteža budući da u uvjetima negativne tekuće platne bilance(ona je zakonita pojava rastućeg vanjskog duga) rast potrošnje alimentira vanjsko tržište i obara samim tim raspoloživi nacionalni dohodak.Međutim ako nacionalna ekonomija ostvaruje suficit platne bilance bilo izvozom bilo pak supstitucijom uvoznog sadržaja, ili sinergijom obaju činitelja, onda rast potrošnje izravno generira gospodarski rast i konjukturu. U Hrvatskoj se upravo od 2015. ostvaruje jedan takav proces koji je bio zabilježen i 2011ali je brutalnom poreznom presijom eliminiran.Treba naglasiti kako je prije krize stupanj korištenja kapaciteta u prerađivačkoj industriji iznosio u Hrvatskoj 75%,2013.40%, 2015. 50%.
Hrvatski proračun za 2016. fokusiran je na proračunski deficit od 9-10 milijardi kuna a tendencijski je okrenut dosizanju deficita od oko 2,7 % BDP-a.Strategijski gledano proračun trasira put strukturnim reformama s tm što nedostajuća sredstva namjerava pribaviti zaduživanjem na domaćem i inozemnom tržištu.Uz pretpostavku da će strukturne reforme biti sve naglašenije profilirane već tijekom ove godine što je prihvatljivo, naćin financiranja deficita predstavlja držim ozbiljnu smetnju generiranju konjukture a samim tim i provedbi reformskih ciljeva. Naime daljnje zaduživanje u inozemstvu povećava već visok i skup vanjski dug, opterećuje buduće dohotke i koći rast i razvoj. Uz to, povećanje vanjskog duga obara reiting i povećava cijenu kapitala za nacionalnu ekonomiju i društvo.Zaduživanje na domaćem tržištu pak povećava cijenu kapitala, što naravno predstavlja ozbiljnu branu rastu i zapošljavanju.Ekonomska politika stoga se nalazi pred kvadraturom kruga gdje se zadaće koje mora poduzimati međusobno isključuju.Neprijeporno neoliberalni koncept nije u stanju odgovoriti kriznim izazovima buduća da ih sam generira.
Kreatori proračuna morali bi stoga donijeti određene strategijske odluke okrenute poglavito financiranju proračunskog deficita. Prva odluka bi glasila kako za financiranje proračunskog deficita neće biti novog zaduživanja ni na inozemnom niti na tuzemnom tržitu.Umjesto toga kao izvori sredstava biti će korištene nacionalne prićuve sustava čije korištenje je besplatno. Kunska sredstva u okviru takvog koncepta treba namaknuti monetizacijiom dijela deficita , što u uvjetima globalne i nacionalne deflacije ne predstavlja nikakav udar na cijene.Ovime se naime isključivo vraća deflacijom oduzeti novac gospodarstvu, državi i građanima.Ukoliko bi takvim postupkom došlo na sreću do povećanja cijena našli bi se u stanju dezinflacije što bi predstavilo optimalnu sustavnu opciju budući da bi taj učinak povećao raspoloživa sredstva sustava za oko 1%.Devizni izvori sredstava mogu se naći u pričuvama HNB-a(14 mlrd eur), čije korištenje također nebi imalo nikakvog utjecaja na tećaj i platnobilančnu stabilnost, već bi isključivo značilo povećanje raspoloživog deviznog dohotka
Financiranje proračunskog deficita emisijom(ex nihilo) povećala bi se baza kunskog novca što bi rezultiralo rastom novčane mase(multiplikacija) i pozitivno utjecalo na pad cijene kapitala, odnosno rast dohodaka, potrošnje i investicija.Kumulativno takav bi manevar otvorio mogućnost rasta proračunskih sredstava zaduživanjem u drugom koraku na potpuno drugim osnovicama i radikalizirao pristup strukturnim reformama ubrzavajući ih.

U Zagrebu 19.03.2o16. B. Lokin

- 08:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.10.2016., ponedjeljak

PRORAČUNSKI MEHANIZAM

Pristup izradbi nacionalnog proračuna moguć je u dvije teorijsko-metodske varijante.Prema jednoj(liberalna) proračun predstavlja trošak za gospodarstvo i društvo, pa njegovo relativno smanjenje čini središnji cilj ekonomske politike koja u ovoj varijanti polazi od ponude(tako zvana ekonomija ponude drži kako je ekonomski proces zadan ponudom, odnosno kako je potražnja njegova tek posljedična pojava) Drugi pristup(kejnesijanski) suprotno, proračun pozicionira generatorom potrošnje a samim tim i pokretačem rasta, pa njegov deficit otvara mogućnost aktivnoj ekonomskoj politici.Teorijske kontroverze u uvjetima konjukture ne potiću značajnije prijepore budući da su raspoloživa sredstva sustava obilata, međutim u uvjetima dekonjukture prijepori se zaoštravaju i dobivaju praktičke konzekvencije.
Budući da se u Hrvatskoj još od prihvaćanja Stabilizacijskog programa(1993) u kontinuitetu provodi ekonomska politika temeljena na(neo)liberalnom konceptu koja se unatoč dubokoj krizi ne dovodi u pitanje, onda je i pristup proračunu kao mehanizmu potrošnje postao gotovo refleksni postupak.Aktualni proračun(2016) kao i svi prethodni mu stoga predstavlja isključivo računovodstveni koncept.Takav proračun nije ni konjukturan niti razvojan, već su i njegova struktura i dinamika podređene isključivo diktatu samog deficita.Naime, deficit od 3% i niže, navodi se kao kriterijalna granica za podizanje reitinga (nacionalna cijena kapitala) na međunarodnom tržištu, čime se implicira zaključak kako sudbina zemlje ovisi o inozemnom tržištu kapitala. Zaboravlja se kod toga čak , ili zanemaruje , kako gospodarski rast i njegova stabilnost čine stožerni kriterij za vrednovanje nacionalnog statusa.. Također ispušta se iz vida kako se najveće domaće korporacije pa i veliki dio srednjeg gospodarsstva izravno zadužuje u inozemstvu dok su prohibitivne mjere za pristup globalnom tržištu kapitala neučinkovite što uostalom brojni slučajevi pokazuju a posebice čak i grčki slučaj.I konačno ni država se ne mora više pretjerano zaduživati u inozemstvu zbog visokih pričuva u financijskom sustavu zemlje.
Druga od dviju varijanti vidi, rekli smo, dug kao mogućnost. Postavljajući dug kao strategijsku orjentaciju ona računa na potrošnju kao generator rasta, razumljivo u konačnici kao mehanizam kojim bi se povećala ponuda što znaći i proizvodnja.Najveće ograničenje ovom pristupu čini platnobilančna neravnoteža budući da u uvjetima negativne tekuće platne bilance(ona je zakonita pojava rastućeg vanjskog duga) rast potrošnje alimentira vanjsko tržište i obara samim tim raspoloživi nacionalni dohodak.Međutim ako nacionalna ekonomija ostvaruje suficit platne bilance bilo izvozom bilo pak supstitucijom uvoznog sadržaja, ili sinergijom obaju činitelja, onda rast potrošnje izravno generira gospodarski rast i konjukturu. U Hrvatskoj se upravo od 2015. ostvaruje jedan takav proces koji je bio zabilježen i 2011ali je brutalnom poreznom presijom eliminiran.Treba naglasiti kako je prije krize stupanj korištenja kapaciteta u prerađivačkoj industriji iznosio u Hrvatskoj 75%,2013.40%, 2015. 50%.
Hrvatski proračun za 2016. fokusiran je na proračunski deficit od 9-10 milijardi kuna a tendencijski je okrenut dosizanju deficita od oko 2,7 % BDP-a.Strategijski gledano proračun trasira put strukturnim reformama s tm što nedostajuća sredstva namjerava pribaviti zaduživanjem na domaćem i inozemnom tržištu.Uz pretpostavku da će strukturne reforme biti sve naglašenije profilirane već tijekom ove godine što je prihvatljivo, naćin financiranja deficita predstavlja držim ozbiljnu smetnju generiranju konjukture a samim tim i provedbi reformskih ciljeva. Naime daljnje zaduživanje u inozemstvu povećava već visok i skup vanjski dug, opterećuje buduće dohotke i koći rast i razvoj. Uz to, povećanje vanjskog duga obara reiting i povećava cijenu kapitala za nacionalnu ekonomiju i društvo.Zaduživanje na domaćem tržištu pak povećava cijenu kapitala, što naravno predstavlja ozbiljnu branu rastu i zapošljavanju.Ekonomska politika stoga se nalazi pred kvadraturom kruga gdje se zadaće koje mora poduzimati međusobno isključuju.Neprijeporno neoliberalni koncept nije u stanju odgovoriti kriznim izazovima buduća da ih sam generira.
Kreatori proračuna morali bi stoga donijeti određene strategijske odluke okrenute poglavito financiranju proračunskog deficita. Prva odluka bi glasila kako za financiranje proračunskog deficita neće biti novog zaduživanja ni na inozemnom niti na tuzemnom tržitu.Umjesto toga kao izvori sredstava biti će korištene nacionalne prićuve sustava čije korištenje je besplatno. Kunska sredstva u okviru takvog koncepta treba namaknuti monetizacijiom dijela deficita , što u uvjetima globalne i nacionalne deflacije ne predstavlja nikakav udar na cijene.Ovime se naime isključivo vraća deflacijom oduzeti novac gospodarstvu, državi i građanima.Ukoliko bi takvim postupkom došlo na sreću do povećanja cijena našli bi se u stanju dezinflacije što bi predstavilo optimalnu sustavnu opciju budući da bi taj učinak povećao raspoloživa sredstva sustava za oko 1%.Devizni izvori sredstava mogu se naći u pričuvama HNB-a(14 mlrd eur), čije korištenje također nebi imalo nikakvog utjecaja na tećaj i platnobilančnu stabilnost, već bi isključivo značilo povećanje raspoloživog deviznog dohotka
Financiranje proračunskog deficita emisijom(ex nihilo) povećala bi se baza kunskog novca što bi rezultiralo rastom novčane mase(multiplikacija) i pozitivno utjecalo na pad cijene kapitala, odnosno rast dohodaka, potrošnje i investicija.Kumulativno takav bi manevar otvorio mogućnost rasta proračunskih sredstava zaduživanjem u drugom koraku na potpuno drugim osnovicama i radikalizirao pristup strukturnim reformama ubrzavajući ih.

U Zagrebu 19.03.2o16. B. Lokin

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.10.2016., nedjelja

PRORAČUNSKE KONTROVERZE

Državni proračun za 2016 godinu prihvačen je,međutim treba naglasiti kako je to tek prvi korak u vođenju ekonomske politike na ovom segmentu sustava.Neprijeporno, ekonomski i politički stratezi koji potpisuju proračun odlućli su se za gospodarsku politiku koja je diktirana donjom granicom deficita nacionalnog proračuna(3%) čime je ujedno u najvećem mogućem dijelu određena i razina potrošnje u ovoj godini, ali i stopa rasta BDP-a(1,6%) koja se iz nje pretežito izvodi.To su temeljne makroekonomske vrijednosti izvedene na tako zvanom neoliberalnom gospodarskom konceptu koji počiva na rezanju troškova. Drugi korak proračunske politike vezan je uz izvore i modalitete financiranja proračunskog deficita(9-10mlrd).Oni kao što je poznato uključuju vanjske i unutarnje izvore sredstava, koji opet sa svoje strane gledajući otvaraju strategijske kontroverze.Naime ako se proračunski deficit financira iz vanjskih izvora(devizno) onda on produbljuje inozemni dug, što predstavlja pravilo kod niskih stopa rasta, a ako se financira iz unutarnjih izvora(kunski) onda podiže cijenu kapitala na domaćem tržištu i ograničava rast.Kombinacija vanjskih i unutarnjuh izvora koja se obično koristi tek manjim dijelom ublažava negativne učinke.Očigledno stratezi aktualnog proračunskog koncepta ovakvim su se izborom našli pred kvadraturom kruga.Jesu li postojale alternativne strategijske mogućnosti? Odmah je moguće odgovoriti:jesu!Radi se o konceptu koji proračun izvodi iz ciljeva i metoda gospodarskog rasta primarno.Kod takvog pristupa proračun se implicira kao kategorija rasta, u našem slučaju kao generator potrošnje, koji je u stanju povećati korištenje kapaciteta(danas se koriste 50%, a prije krize su se koristili70%).Proračunski impuls potrošnji jedini je mogući poticajni mehanizam rasta budući da plaće zbog niske konkurentnosti ne mogu rasti, nezaposlenost je visoka, a rastući unutarnji dugovi konstantno obaraju potrošnju.Izvore pak sredstava za predloženi financijski manevar moguće je naći u velikim i imobilnim pričuvama financijskog sustava države čije korištenje je uz to besplatno.Naime kako hrvatski vrijednosni sustav već treću godinu bilježi deflaciju onda je emisija novca jedini put da se gospodarstvu, državi i stanovništvu vrati uskraćeni novac poništen deflacijom. Prosuđujem, kako bi otkup državnog duga za pripadajući proračunski deficit(kunski) podigao cijene za oko 1,5%, što bi uz sve ostalo stabiliziralo sustav i relaksiralo raspoloživi nacionalni dohodak(dezinflacija).U području deviznog sustava već je godinama moguća kontrakcija deviznih pričuva koje su noptimalno visoke i sve više bilježe gubitke.Opisani modalitet rješavanja proračunskog deficita generirao bi novu(višu) razinu dohotka što bi imalo višestruke pozitivne kumulacije i ubrzalo bi rast. Valja naglasiti, uz sve rečeno, kako i pozitivni saldo tekuće platne bilance sugerira promjenu ekonomske politike u pravcu potrošnog koncepta zbog toga jer je tekući devizni priljev veći od odljeva.
U Zagrebu, 03.04.2016. B.Lokin

- 10:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2016., utorak

PAD KONCEPCIJE OTVORENOG TRŽIŠTA I OTVORENOG DRUŠTVA
Koncept otvorenog tržišta afirmira se postupno već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvojem bilateralnih i multilateralnih mehanizama i institucija, međutim njegov puni uzlet ostvaren je tek osamdesetih godina tog stoljeća prihvaćanjem načela o slobodnom gibanju robe, radne snage i kapitala što se u prvom redu odnosilo na kapital jer su ostala tržišta uslijed fizčkih i političkih ograničenja (robe, radna snaga) ostala u značajnoj mjeri kontrolirana.Takav tijek događaja pogodovao je globalnom gospodarskom rastu, ali je istodobno rezultirao brojnim gospodarskim a onda i društvenim asimetrijama, koje su u konačnici dovele do financijske a potom i gospodarske krize globalnih razmjera.Naime treba shvatiti kako je sustav funkcionirao sve do onog trenutka dok je kapital uspjevao pokrivati, nižim stupnjem razvoja i konkurentnosti, uvjetovane nacionalne deficite, kada on to više nije mogao nastupila je kriza. Koncept otvorenog društva izveden je iz obrasca otvorenog tržišta a zamišljen je kao demokratski izazov okrenut stvaranju izvorne demokracije (građeni) koja sve manje ovisi o državi i njenim mehanizmima kontrole a sve više o civilnim pokretima, intencijama i mehanizmima koje će razvijati civilno društvo. Država u toj zamisli ostaje tek izvršni mehanizam lišen vlastite (političke) volje. Razumljivo je kako je taj konstrukt zakonito(financiranje) postao nositeljem volje kapitala jer ga nitko drugi i nije mogao financirati da bi ga u konačnici nastupom krize kapital napustio i vratio ponovno državi.Danas civilno društvo sve više opterećuje državu a lideri tog društva i brojni aktivisti kojima je parapolitička aktivnost postala strukom ne prezaju od izravne povezanosti s političarima svih provenijencija i uključuju se izravno u borbu za vlast.Međutim kako bi se shvatili generatori nastalih promjena treba se okrenuti analizi procesa(de)globalizacije kao njihove temeljne determinante.

Deglobalizacija kao kumulativni,danas vladajući gospodarski proces, prostorno i razvojno inverznog gibanja kapitala u odnosu na globalizaciju, ima duboke, dalekosežne a time i odlućujuće refleksije glede razvoja gospodarstva i društva.Radi se o procesu koji je već nastupom krize počeo a označava ga slabljenje stupnja razmjene robe i usluga, ali što je najvažnije i povrat kapitala iz do sada receptivnih u emitivne zemlje kapitala što se događa jednim dijelom povlaćenjem već plasiranog kapitala i drugim dijelom prestankom emisije novog na te prostore.Razlićite su posljedice što ih sam proces izaziva na prostorima u gospodarstvima i društvima kapitalno receptivnih zemalja. Kod tako zvanih brzorastućih zemalja(isključivši Kinu čiji je slučaj poseban) dolazi do naglog pada korištenja kapaciteta i radne snage, odnosno do usporavanja rasta i premještanja investicija od proizvodnog prema potrošnom sektoru. U nastalnim okolnostima rast postaje sekularan, odnosno tendencijski spor, a nezaposlenost se otvara kao dugoročni strukturni problem. Na globalnoj razini ti će procesi,već je sada moguće ustvrditi, znaćiti redukciju tržišta i rast gospodarskih troškova što će izazvati napetosti socijalnih i nacionalnih izvorišta s ozbiljnim geopolitičkim posljedicama.U zemljama brzorastućih gospodarstva biti će otvoren proces odlaska najkvalitetnije visokoobrazovane radne snage, nešto slično procesu sportskih i kadrovskih akvizicija koji se danas već izrazito događa na globalnoj razini.Utjecaj pak deglobalizacije na zemlje u razvoju biti će daleko radikalniji. Već visoke rezerve radne snage koje tamo postoje biti će povećane do neslučenih razmjera što će izazvati egzodus stanovništva prema poglavito razvijenim ali i brzorartućim zemljama.Pokreti stanovništva što ih danas bilježimo na Srednjem Istoku i u Sjevernoj Africi proširiti će se prema Sjevernoj Americi, ali i unutar regija Južnoameričkih zemalja; Na Dalekom istoku proces će obilježiti pravac kretanja prema Kini, Japanu i Koreji, te konačno Australiji i Novom Zelandu. Iste pravce kretanja može očekivati i Rusija. Međutim najviše će samom emigrantskom pritisku biti izložene zemlje Europske Unije one posebice s područja demografskog pritiska Srednje i Južne Afrike. Egzodus stanovništva neće biti moguće rješavati tradicionalnim sustavima kontrole istodobno on će izazvati troškovnu distorziju, odnosno nedostatak kapitala u razvijenim zemljama s kumulirajući socijalnim i nacionalnim posljedicama.
Kakav će biti odgovor razvijenih zemalja na nametnute izazove? Budući da globalne političke strukture sporo reagiraju na globalne probleme doći će u tim zemljama do širenja straha, nesigurnosti i jačanja obrambenih mehanizama. To će se posebice događati i zbog podržavanja iluzije o globalnoj ekonomiji i demokraciji kao putu rješenja koju će nastaviti podgrijavati lažni humanisti,karijerni nadnacionalni političari i sociopatski štreberi svih provenijencija u uvjetima kada je propalo otvoreno tržište i otvoreno društvo kao njehov operativni društveni i politički koncept i uvjet materijalnog opstanka
Suprotno tome zakonito će jačati nacionalni izrazito operativni okvir izazvan potrebom obrane nacionalnih interesa.Temelji Europske Unije kakva je ona danas i kakva je još prije nekoliko godina bila sanjana(ljudska,prava, slobode i dr.) biti će snažno uzdrmani budući da će nacionalni interesi istisnuti ostale sadržaje. Možda najradikalniji, ali i jedan od prvih izraza tih tendencija biti će promjena monetarne strukture same Unije koja će se očitovati u podjeli monetarnog suvereniteta na one države koje će zadržati euro i one druge koje će morati uvesti nacionalne valute. Dogoditi će se euru tako zvani dolarski kompleks kada će morati odstupiti od narasle moći kako bi se očuvala stabilnost sustava.Gospodarska politika Europske Unije morati će polaziti od održive strukture svake svoje članice, što znaći kako će morati odustati od koncepta horizontalnog razvoja i vratiti se vertikalnim razvojnim sadržajima.Naime već je danas vidljivo kako tako zvano fondovsko poticanje razvoja ne omogućuje potreban gospodarski rast, odnosno kako rezultira tek njegovom sekularizacijom, dok istodobno sve zemlje Unije ulaze u zatvoreni krug dužničkog ropstva bilo pak vanjskog ili unutarnjeg, neovisno o dosegnutom stupnju razvoja.Za političare i stručne elite svake zemlje unutar Unije to će znaćiti orjentaciju naspram dva gospodarska i društvena cilja:s jedne strane optimalan gospodarski rast i s druge strane strukturno usklađen rast bez unutarnjh i vanjskih deficita.Naravno takva orjentacija u odnosu na ciljeve biti će moguća uz potpuno kompatibilan sustav monetarne i fiskalne politike što će tražiti snažanu potporu znanstvenih i stručnih struktura u svakoj zemlji Unije.

U Zagrebu 15.05.2016. B.Lokin

Oznake: Ljetovanje..


- 08:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PRORAČUNSKE KONTROVERZE

Državni proračun za 2016 godinu prihvačen je,međutim treba naglasiti kako je to tek prvi korak u vođenju ekonomske politike na ovom segmentu sustava.Neprijeporno, ekonomski i politički stratezi koji potpisuju proračun odlućli su se za gospodarsku politiku koja je diktirana donjom granicom deficita nacionalnog proračuna(3%) čime je ujedno u najvećem mogućem dijelu određena i razina potrošnje u ovoj godini, ali i stopa rasta BDP-a(1,6%) koja se iz nje pretežito izvodi.To su temeljne makroekonomske vrijednosti izvedene na tako zvanom neoliberalnom gospodarskom konceptu koji počiva na rezanju troškova. Drugi korak proračunske politike vezan je uz izvore i modalitete financiranja proračunskog deficita(9-10mlrd).Oni kao što je poznato uključuju vanjske i unutarnje izvore sredstava, koji opet sa svoje strane gledajući otvaraju strategijske kontroverze.Naime ako se proračunski deficit financira iz vanjskih izvora(devizno) onda on produbljuje inozemni dug, što predstavlja pravilo kod niskih stopa rasta, a ako se financira iz unutarnjih izvora(kunski) onda podiže cijenu kapitala na domaćem tržištu i ograničava rast.Kombinacija vanjskih i unutarnjuh izvora koja se obično koristi tek manjim dijelom ublažava negativne učinke.Očigledno stratezi aktualnog proračunskog koncepta ovakvim su se izborom našli pred kvadraturom kruga.Jesu li postojale alternativne strategijske mogućnosti? Odmah je moguće odgovoriti:jesu!Radi se o konceptu koji proračun izvodi iz ciljeva i metoda gospodarskog rasta primarno.Kod takvog pristupa proračun se implicira kao kategorija rasta, u našem slučaju kao generator potrošnje, koji je u stanju povećati korištenje kapaciteta(danas se koriste 50%, a prije krize su se koristili70%).Proračunski impuls potrošnji jedini je mogući poticajni mehanizam rasta budući da plaće zbog niske konkurentnosti ne mogu rasti, nezaposlenost je visoka, a rastući unutarnji dugovi konstantno obaraju potrošnju.Izvore pak sredstava za predloženi financijski manevar moguće je naći u velikim i imobilnim pričuvama financijskog sustava države čije korištenje je uz to besplatno.Naime kako hrvatski vrijednosni sustav već treću godinu bilježi deflaciju onda je emisija novca jedini put da se gospodarstvu, državi i stanovništvu vrati uskraćeni novac poništen deflacijom. Prosuđujem, kako bi otkup državnog duga za pripadajući proračunski deficit(kunski) podigao cijene za oko 1,5%, što bi uz sve ostalo stabiliziralo sustav i relaksiralo raspoloživi nacionalni dohodak(dezinflacija).U području deviznog sustava već je godinama moguća kontrakcija deviznih pričuva koje su noptimalno visoke i sve više bilježe gubitke.Opisani modalitet rješavanja proračunskog deficita generirao bi novu(višu) razinu dohotka što bi imalo višestruke pozitivne kumulacije i ubrzalo bi rast. Valja naglasiti, uz sve rečeno, kako i pozitivni saldo tekuće platne bilance sugerira promjenu ekonomske politike u pravcu potrošnog koncepta zbog toga jer je tekući devizni priljev veći od odljeva.
U Zagrebu, 03.04.2016. B.Lokin

Oznake: ljetovanje - prvi red uz more


- 08:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.04.2016., ponedjeljak

MONETARNI SUSTAV-GLOBALIZACIJA NA RASKRIŽJU

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća zbog zastoja ali i ograničenja u razvoju svijetskog gospodarstva što se vezivalo uz strogu kontrolu platnobilančnih kriterija(saldo) i s tim povezanih asimetrija svijetskog gospodarskog sustava, prihvaćena je liberalna teza o slobodnom, neogranićenom kretanju kapitala.Radilo se o teorijskoj tezi prema kojoj je slobodni kapital uvjet slobodnog tržišta budući da njegov mehanizam omogućuje realokaciju gospodarske aktivnosti na najbrži i na najdjelotvorniji naćin. Naime kapital najučinkovitije pronalazi nisku troškovnu strukturu, poglavito onu vezanu uz nisku cijenu radne snage, niske državne i resursne troškove, te tržišne prednosti. Toj odluci pridonijela je i dodatno, snažna ekspanzija dolara kao vodeće svijetske valute u uvjetima raskida dolarske povezanosti sa sustavom zlatnog pokrića(1971).Naime dogodio se tada duboki i neočekivani paradoks: umjesto da fluktuirajući dolar u nastalim uvjetima prepusti dio svijetskog novčanog tržišta ostalim valutama što se očekivalo, njegov utjecaj na globalno tržištenovca i kapitala dodatno je proširen.Samim tim svijetski je monetarni sustav postao sudbinski determiniran dolarskom komponentom u dugom vremenskom razdoblju.Valja podsjetiti kako su stvarajući svojom gospodarskom ekspanzijom nako Drugog svijetskog rata visoke pričuve u monetarnom sustavu SAD su monopolizirale svijetsko tržište novca i kapitala sve do sedamdesetih godina.Međutim u tim je godinama ekspanzivni tijek dolarskog novca nadvisio svoju zlatnu podlogu koja je onda napuštena a dolar je počeo fluktuirati prilagođavajući se platnobilančnom pravilu i svim posljedicama koje iz njega proizlaze. Godina 2008. ubrzo je to pokazala.Prosuđivalo se već u razdoblju gospodarskog booma devedesetih i na početku dvijetisućite godine, kako je svijetsko gospodarstvo pregrijano, posebice u brzorastućim zemljama uglavnom zemljama BRIKS-a, također vjerovalo se kako će kriza nastupiti u tim zemljama, međutim ona se dogodila u SAD-dakle najrazvijenijoj zemlji svijeta i to u formi monetarne krize. Razlog je tome bio upravo dolar.Naime za razliku od japanskog slučaja gdje je neoptimalna potrošnja izazvala decenijsku krizu višak američke štednje,ali i autonomna dolarska kreacija izvezeni su preko dolara u sva područja svijeta pa je njegova kriza započeta na domicilnom tlu ubrzo disperzirana diljem globusa.Prezistencija kriznog udara u samom SAD-u rezultirala je ekspanzivnom politikom dolara, što je rješilo američku krizu barem kratkoročno,međutim taj je potez otkrio snagu dolara koji je predodredio ponašanje kapitala u globalnom kontekstu.Pokazalo se kako unilateralne mjere ne mogu donijeti opće rezultate, odnosno kako je svijetski monetarni sustav postao autonomna komponenta gospodarskog sustava.U zadnjih nekoliko godina rastu distorzije koje izaziva upravo dolar kao eksponencija tog sustava.O čemu se ovdje radi? U uvjetima kada su SAD-e , ali i globalna ekonomija općenito,pod utjecajem cikličkih udara nužna je visoka integracvija monetarnog i fiskalnog sustava, što znaći kako su nacionalni sustavi prinuđeni na stalnu prilagodbu tećajnih vrijednosti, što se doima kao valutni rat.Kada dakle dolazi do deficita tekuće platne bilance provodi se deprecijacija, obrnuto aprecijacija.U slučaju dolara kao vodeće svijetske valute to znaći snažne promjene njegovih intervalutarnih vrijednosti ali i kapitalnih tijekova-kada dolar deprecira kapital bježi u ostale valute, kada aprecira ostvaruje se priljev kapitala u dolarsku valutu.Također kada SAD provodi ekspanzivnu monetarnu politiku(niska cijena kapitala) kapital odlazi u brzorastuće zemlje, da bi kada se ta politika okrene kovencionalnim metodama(povećana cijena kapitala) porastao kapitalni odljev.Asimetrija o kojoj je riječ posljedica je dubokih disproporcija koje su nastale u svijetskom gospodarstvu što nalaže konceptualna rješenja koja još nisu na vidiku(novi Bretton Woods). Pojava koja dodatno opterećuje svijetski monetarni sustav jest stalni rast unutarnjih dugova koji se događa u svim zemljama neovisno o stupnju razvijenosti i stanju konjukture.Taj fenomen neoliberali pripisuju upravo ekspanzivnoj monetarnoj politici koja svojim intervencijama ne dozvoljava proces prirodnog uravnoteženja ponude i potražnje, suprotno pobornici monetarnog intervencionizma pak dokazuju kako monetarna intervencija ublažava asimetrije nastale uslijed upravo regulatorne intervencije u sustav potrošnje.
U razdoblju od sljedećih petnaestak godina polazeći od makroekonomskih i demografskih kriterija moguće je očekivati nastavak dominacije dolara kao vladajuće svijetske valute,međutim nakon toga predvidivo do 2050. biti će uspostavljen bipolarni monetarni sustav temeljen na dolaru i jenu.Euro će u tom kontekstu imati sekundarnu ulogu poglavito zbog očekivanog dugoročnog sekularnog gospodarskog rasta u Europskoj Uniji
U Zagrebu, 18. 4.2016. B.Lokin



Oznake: plaža


- 09:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2016., srijeda

GEOPOLITIČKE SILNICE 21 STOLJEĆA

Početak 21 stoljeća evidentno najavljuje duboku promjenu onih geopolitićkih silnica koje su obilježile 20.stoljeće u cjelosti .Apsolutna i neupitna gospodarska i vojnopolitička dominacija SAD-a, posebice pojačana nakon raspada SSSR-a, paradoksalno očekivanjima, nije se nastavila. Ona je postala ugrožena najprije gospodarskim usponom Kine, te zemalja brzorastućih gospodarstva( BRIKS) s jedne strane, dok je s druge strane i dodatno oslabljena dugotrajnom i sekularnom krizom razvijenih zemalja zapadne demokracije odnosno atlanske hemisfere njenih tradicionalnih saveznica Nakon tih udarca slijedili su i ostali koji su označili brzu i masovnu militarizaciju Kine i Indije poglavito ali i nekih zemalja islamskog svijeta , te remilitarizaciju Rusije, čije su pretenzije gopolitičke prirode ubrzo najavile njenu novu ekspanzivnu vojnu doktrinu, ali i jasno naznaćena geopolitička područja interesa u Europi i na Srednjem istoku.Međutim najteži udarac SAD-u i ostalim Zapadnim zemljama zadala je unutarnja insuficijentnost njihovog koncepta većinske demokracije koji se prema definiciji dnevno ostvaruje kao obrazac temeljen na neprekidnom materijalnom napretku i napretku blagostanja što je međutim u promjenjenim konstelacijama gospodarskim, političkim i vojnim, prethodno navedenim, sada temeljito dovedeno u pitanje.Vidljive ugroze koje se u nastalim okolnostima javljaju potvrđuju se nemirima u arapskom i islamskom svijetu i njihovom pritisku koji za sada znaći kombinirani mehanizam terora i ograničenih vojnih akcija vezanih uz AL QIDU i ISIL.Pomicanjem geopolitičkih granica interesa globalnog svijeta od Dalekog Istoka prema Srednje Istoku,Sredozemlju i Euroaziji, potencijali moći SAD-a smještenom izvan granica Starog svijeta, dodatno su smanjene. Njene saveznice poglavito Europska Unija unatoč enormnom gospodarskom potencijalu, nisu joj sposobne osigurati političku i vojnu potporu zbog duboke disfunkcionalnosti koncepta same Unije što tu zajednicu danas deklarira kao skupinu birokrata lišenih stvarnog političkog sadržaja. Naime EU nije u stanju ostvariti koncept jedinstva temeljen na partikularnim interesima pa njeno širenje ali i kompetencije ustvari afirmiraju obrazac sve većih unutarnjih disproporcija i s time povezanog pritiska u pravcu njenog slabljenja i potencijalnog raspada.Jedini vojnopolitički stožer u naraslim uvjetima u Europi mogla bi činiti Njemačka, međutim koliko zbog, grijeha memorije toliko još više zbog demilitarizacijskog duha pućanstva i same države koja je naučila živjeti pod kišobranomAtlanskog saveza i NATO-a, ona tu ulogu nije u stanju preuzeti.V. Britanija je pak suočena s trajnim gubljenjem moći, a prijeti joj sve više i unutarnja dezintegracija(Škotska, Wels, S.Irska).Jug pak Europe gospodarski je zapušten i dezintegriran i u konačnici prirodno okrenut Sredozemnom bazenu i Euroaziji, što će njene narode zakonito tijekom vremena sve snažnije odvajati od Europe.
Razumljivo, geopolitičke su silnice u uvjetima relativnog globalnog mira potisnute i podređene onim ekonomskim, međutim moguće je ipak prosuditi kako su one ocrtavaju zbilju skrivenih geopolitičkih i vojnih, odnosno kako im u određenom pogledu predstavljaju preventivu.Polazeći od opisanih konstelacija mogući su razlićiti scenariji.Neprijeporno, proces globalizacije koji je obećavao kontinuirani i ravnomjerni razvoj Svijeta doživio je svoj završetak.Naime nacionalno i socijalno vrednujući koncept je propao, međutim njegove su posljadice katastrofalne budući da je produbio gospodarske disproporcije i stvorio lažni dojam o uspješnoj dislokaciji rada i kapitala cjelovutim prostorom globusa. Ta iluzija pokreće danas arapsko- islamski pritisak stanovništva prema Zapadnoj Europi, s otvaranjem novih pravaca demografskih pritisaka poglavito prema Rusiji i općenito Istočnoj Europi.Međutim već je sutra moguće očekivati golem pritisak stanovništva Crne Afrike prema Europi što će naravno izbrisati koncept većinske demokracije kao stoljetnu iluziju.
Hrvatska se razumljivo nalazi u samom središtu Euroazijskog ciklona suočena sa starim i novim pretendentima na njen teritorij i naciju. Velikosrpska koncepcija okrenuta aneksiji njenih prostora biti će sve naglašenija i rasti će usporedo s gubljenjem srpskih terena na njenim južnim granicama.Talijanaska iredenta čije su pretenzije okrenute Istoćnom Jadranu potvrdila je otvoreno svoje namjere surađivajući ponovno s četnicim u Domovinskom kao i u Drugom svijetskom ratu, Uz to u posljednje se vrijeme također budi i mađarska iredenta i konačno ostaje vrlo osjetljiva pozicija Hrata u Bosni i Hercegovini koji čine predziđe hrvatstva.

- 09:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.03.2016., srijeda

DEGLOBALIZACIJA

Sve do 2008 godine globalizacija kao pojam koji obilježava širenje svijetskog tržišta stalno rastućim trendom,napretkom demokracije zapadnog tipa i uzletom sloboda, ni u poslovnim, ni u krugovima analitičara, a niti u akademskim krugovima nije dovođena u pitanje. Međutim od te godine, koju obilježava globalna financijska kriza koja progresira u gospodarsku krizu širokih razmjera, pitanja okrenuta procesu globalizacije glede prosudbe njegove validnosti sve su ućestalija i dublja.Taj interes postupno je izazvao ozbiljne sumnje glede samog procesa globalizacija pa je pojmu globalizacije suprostavljen pojam deglobalizacije koji za sada obilježava usporavanje ritma globalnih procesa na nekim područjima ekonomskog sustava ali sve više i pad apsolutnih vrijednosti koje su dosegnute u tom istom procesu.Budući da se pojam globalizacije odnosi na brojna područja života i rada, ostaje zaključak kako i odgovori povezani s njime traže odgovarajuću širinu interesa.U ovom osvrtu interes je usredotočen na ekonomske sadržaje s tm što se u njihovom razmatranju dotiču i ona pitanja i područja koja ih u određenoj mjeri determiniraju. Razumljivo iznijetoj tezi o globalizaciji novijeg doba moguće je suprostaviti primjere globalizacije dalekih povijesnih datuma kako bi se vidjelo da proces nije ni nov niti nepoznat.Tip globalizacije o kojem u ovim primjerima govorimo merkantilnog je obilježja, međutim kao takav i on je poticao gibanja temeljnih gospodarskih sadržaja-robe, usluga, kapitala i radne snage. Radi se o trgovini carstava Starog vijeka kao Feničana ,Rimljana,Grka i Egipćana, pa trgovinskih veza uspoatavljenih u ranom Srednjem vijeku čiji su nositelji bili Kinezi i Arapi. U kasnom Srednjem vijeku, počevši od otkrića Amerike(1492) procese trgovne širokih razmjera najprije pokreću Nizozemci koji zahvaljujući proizvodnji hrane za Europu tog vremena dolaze do kapitala na temelju kojeg grade brodove i koloniziraju značajna područja Dalekog istoka i Indijskog oceana. Već od 16 stoljeća pokretaći globalizacije su Španjolci i Portugalci, a u 19 stoljeću tu ulogu preuzimaju Britanci. Prema općim ocjenama ekonomskih poviesničara proces globalizacije suvremenog svijeta proizvodnje(industrijalizacija) započeo je šezdesetih godina devetnaestg stoljeća i završio se godinom 2014.(Prvi svijetski rat).U tom razdoblju svi su vidovi tržišta - kapital, radna snaga i robe i usluge, imali najviši zabilježeni stupanj sloboda.Također treba shvatiti kako je svijetski monetarni sustav tada funkcionirao na temelju pravila zlatnog standarda, što međutim nije ni malo kočilo slobodno kretanje kapitala ali mu je osiguravalo visoka jamstva. U to su vrijeme zabilježene i pojave zajedničkih ulaganja širokih razmjera(Singer, Simens). Nije mđutim niti mali broj povijesničara koji godinu 1944. drže kao referentnu godinu modernog procesa globalizacije. Te je godine naime postignut dogovor u Bretton Woods-u prema kojemu su zapadni saveznici iz Drugog svijetskog rata dogovorili okvire kretanja robe i kapitala s tim što je USA dolar prihvaćen kao globalna valuta. Rečeno je već kako je proces deglobalizacije počeo ozbiljno korigirati trend globalizacije. Na prvom mjestu to se išćitava na području gibanja kapitala koji počinje tendirati naglašeno u pravcu rekapitalizacije, odnosno povratku tendencija okrenutih domaćim tržištima.Pojava o kojoj je riječ s jedne je strane posljedica relativnog smanjenja opsega kapitala u razvijenim zemljama koje moraju pokrivati narasle troškove sustava nastale u dugom razdoblju deinvestiranja, također taj je proces povezan i s padom profitnih stope u zemljama brzorastućih gospodarstva , ali i sve većim troškovima eksternih ekonomija posebice ekološkim. U brzorastućim zemljama posebice Kini rast potrošnje okreće kapital prema domaćem tržištu. I konačno rekapitalizacija globalnog trenda sve je naglašenije izazvana rasto transportnih troškova i pravcem tehnološkog napretka koji motivira proizvodnju na mjestima koja se priklanjaju masovnim, mahom domaćim tržištima.
Kada govorimo o globalizaciji u krizi onda istodobno zamjećujemo uporne i sve radikalnije poteze političkih i korporacijskih struktura u pravcu nastavka pa i širenja samog procesa stvaranjem novih globalnih asocijacija i poveznica. Taj paradoks pokušava se objasniti diktatom otvorenog društva i trenutačnom krizom svijetskih ekonomskih relacija i odnosa izazvnih nacionalnim i regionalnim političkim i vojnim interesima.Zaboravlja se međutim kako uzročnosti tih pojava leže u ekonomskim determinantama , ali i u činjenici što je upravo koncept otvorenog društva temeljen na većinskoj demokraciji otvorio procese afirmacije nacionalnog identiteta i pokreta u pravcu samobitnosti.Pojava velikog broja naroda Europe okrenutih stvaranju državnog entiteta narastaju i na području Zapadne i Istoćne Europe i šire se na ostale kontinente. Što taj proces poručuje i kako ga treba čitati pitanje je na koje za sada odgovora nema? U isti red problema moguće je uvrstiti ekološke probleme i ograničenja koja nisu samo svesvijetska već i nacionalna i regionalna.Povijest primjerice pokazuje kako je i u razdoblju ekspanzivne vojne globalizacije koja počinje od otkrića Amerike(1492) kada nije bilo ekoloških zapreka današnjeg obujma i posljedica, došlo do nove biološke različitosti koja je unaprijedila svijet, ali koja je isto tako otvorila pitanja posljedica velikih bioloških dislokacija(krumpir,rajčica,pšenica duhan, itd)u odnosu na ekološke ali i ekonomske performanse globalnih razmjera.Iako su te biološke vrste riješile višestoljetnju prijetnju gladi kojoj je bila izložena Europa,one su također ostavile otvorena brojna pitanja daljnjih bioloških prednosti ali i izazova.Nije na odmet naglasiti kako je napredak Amerike temeljen na korištenju radne snage koja je kao robovski kontigent dovučena uglavnom iz Afrike.Valja naglasiti međutim kako svaka analiza pa i ova prerthodno izvedena lišena teorijkog aspekta problema može biti duboko pogrešna, Naime da bi objasnili procese globalizacije kao i deglobalizacije uputno je teorijsku analizu temeljiti na retrospektu događaja tijekom dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća. Događaji koji su u tom pogledu obilježili procese o kojima je riječ obilježeni su nastupom Velike krize tridesetih godina, naime ta je kriza iznenadila u potpunosti i poslovni ali i svijet analize i znanosti pa su se odgovori na njene izazove tada pokazali temeljito pogrešnim. Držalo se polazeći od ideje ravnotežnog naćela kako je za njeno prevladavanje potrebno smanjiti potrošnju kako bi se postigla novčana a njenom manipulacijom i opća ravnoteža sustava.Suprotno očekivanjima posljedice su se očitovale u daljnjem rušenju ravnoteže što je dovelo do totalne krize.Idejna platforma tada je poćivala na rušenju potrošnje(pregrijavanje) međutim zahvati u tom pravcu(monetarna restrikcija) krizu su produbili i problem učinili sindromom.Izlaz iz začaranog kruga nemoći pronađen je u novoj idejnoj orjentaciji-keynesijanizmu. Ideja koja je nametnula novu doktrinu imala je dijametralno suprotno odredište: prema njoj kriza je uvjetovana padom potrošnje što je dovelo do pada profitne stope .neiskorištenih kapaciteta, nezaposlenosti i gubitka na kapitalu. Prevladavanje krize moguće je stoga ostvariti upravo forsiranjem potrošnje, što kao proces vodi do rehabilitacije proizvodnje i investicija i u konačnici do uravnoteženja ponude i ptražnje na razini njenog tržišnog optimuma.Primjena keynesijanske ideje donijela je dugotrajni napredak bez većih globalnih potresa,međutim tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do pojave novih neravnoteža-profitna stopa pada, hiperprodukcija i nezaposlenost prijete i dolazi do gubitaka na kapitalu.Objašnjenja pojavi novih kriznih pretnji nalaze se u ocjeni o imobilnosti kapitala, ograničenjima u pogledu potisnute mobilnosti radne snage, rigidnosti državnih granica, odnosno ograničenjima u kretanju robe i usluga na globalnom planu. I bez tih dokaza bilo je jasno kako je jedna ideja bila iscrpljena pa je trebalo ponuditi novu.Ona je pronađena u liberalnom konceptu sustava prema kojemu je potrebno puna sloboda svih tržišta i autonomna pozicija novca u ekonomskom sustavu. Liberalna ideja o kojoj jeriječ najprije je nazivana monetarizmom , potom neoliberalizmom.Njenom primjeno baš kao i u prethodnom slučaju(keynesijanizam) došlo je do ekspanzivnog gospodarskog rasta i rasta blagostanja u globalnim razmjerima.Međutim početkom ovog stoljeća (2008) dolazi ponovno do krize širokih razmjera. U prvo vrijeme ona se očituje kao financijska kriza u kojoj gubitke financijskog sustava pokrivaju proračunske intervencije, da bi kasnije prerasla u opću gospodarsku krizu.Uspon neoliberalne ideje značio je istodobno i uspon procesa globalizacije koji prethodno niti u primisli nije dovodio u pitanje mogućnost globalne krize.Nastupom pak krize nisu također dovedena u pitanje načela sustava uz obrazloženje kako se radi o greškama u njegovoj primjeni(neopravdna kreditna ekspanzija) i kako je kriza tek najava jednog novog pravca strukturiranja svijetskog gospodarstva.(brzorastuća gospodarstva).Radilo se međutim suprotno tome o dubokim strukturnim promjenama u okviru globalnog gospodarstva koje su uzrokovane rigidnim tržišnim zakonostima. Naime u trenutku kada je kapital oslobođen od nacionalnih stega prešao nacionalne granice višak štednje razvijnih zemalja krenuo je prema jeftivnim izvorima radne snage u nerazvijenim zemljama što je dovelo do ekspanzije financijskih profita , deindustrijalizacije i razvijenih i tranzicijskih zemalja, te socijalne i nacionalne segregacije najširih razmjera kao i srozavanja ekoloških standarda do najnižih mogućih granica. Danas kada su posljedice neoliberalnog koncepta evidentne ne postoje doktrinarni odgovori na izazove rastuće globalne krize.Držim kako je kriza neoliberalnog koncepta potpuna i bezuvjetna i kako će istrajanje na tom konceptu produbiti sve njene malformacije. Kriza je otvorila pitanja samog procesa globalizacije kao što je već rećeno i dovela do novog pojma-deglobalizacije.Evidentno, proces je globalizacije ne samo usporen već su njegove pojedine varijable postale degresivne.Na prvom mjestu to se odnosi na tijek gibanja kapitala čiji pravac se mijenja pa svjedoćimo povratku kapitala prema zemljama izvorne štednje.Razloge tome treba tražiti u rastu troškova zemalja destinacija, kolilo troškova radne snage toliko i troškova države ali i transportnih troškova. Upravo zbog rasta troškova profitna stopa dosadašnjih destinacija kapitala pada što vodi do ireverzibilnih kretanja kapitala. Kompleks promjena tendencija na globalnom makroekonomskom planu afirmira istodobno i nove teorijske poglede- teorijska se misao sve više okreće nacionalnim kordinatama vrijednosti, što u osnovi, bar privremeno, afirmira kejnesovu teoriju potrošnje kao istinskog zamašnjaka gospodarskog rasta. Naime, zemlje brzorastućih gospodarstva, posebuce Kina, izlaz iz blokade rasta vide u jačanju interne potrošnje, dok je ta značajka praktično potvrđena već u tako zvanim razvijenim zemljama.Naravno nova teorijska vertikala tek se treba afirmirati i razviti, međutim gospodarske silnice jasno je potvrđuju. Također njenoj afirmaciji pridonosi spoznaja o greški nacionalne i socijalne segregacije koja uz to prijeti migracijskim ali i vojnim sukobima najširih razmjera, kao i pretnja glede remećenja ekološke ravnoteže globalnih razmjera.
Proces globalizacije kao politički, pravni i ekonomski fenomen i njegova validnost u cjelosti, ima značajno različito prosudbeno stajalište: u političkom pogledu proces globalizacije je ireverzibilan što potvrđuje činjenica postojanja i jačanja svijetskog mira bez ozbiljnijih globalnih sukoba; također pravne se norme sve više afirmiraju kao opće sukladno procesu zapadne demokracije; nacionalne slobode i afirmacije nacionalnih entiteta vidljive su; i konačno svijet kao cjelina bilježi rast blagostanja unatoč još uvijek izraženim asimetrijama i povremenim socijalnim distorzijama. Međutim kada se razmatraju ekonomska stajališta onda je moguće zaključiti kako su, kao što je prethodno rečeno, ona upravo suprotna iznesenim stajalištima.Naime ako se kapitalska retencija nastavi onda ostali vidovi globalne razmjene teško mogu održati dosegnutu razinu.U razvijenim zemljama procesi reinvestiranja moraju biti pokrenuti, poglavito zbog rješenja problema široke nezaposlenosti, također te zemlje moraju izvršiti resocijalizaciju društvene strukture inače će dovesti u pitanje demokraciju, što zajedno mora oboriti stopu izvoza kapitala. Istodobno one moraju ostvariti značajan stupanj supstitucije uvoznog sadržaja zbog održanja vanjske likvidnosti.To će pak za zemlje brzorastućih ekonomija koje moraju jačati unutarnju potrošnju znaćiti i manjak kapitala i pad izvoznih efektiva.Istodobno nerazvijene će zemlje, posebice Afrički kontigent, doživjeti kapitalsku depresiju i skokovito pogoršati svoje socijalne i političke probleme i neravnoteže.Deglobalizacija kao odgovor na narasle globalizacijske probleme nije u stanju pružiti validna dugoročna rješenja budući da se isključivo vrti u krugu postojećih modelskih okvira čiji su ciljevi, metodski postupci i mehanizmi globalizacijski modelirani.


- 09:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se