|
DOSSIER O NEKIM PITANJIMA EKONOMSKE POLITIKE NA POČETKU 2016 GODINE NAPOMENA Ovajn dossier je pisan najprije kao podsjetnik na sve one konceptualne, analitičke i operativne ideje i prijedloge koji su bili u suprotnosti sa službenim stajalištima o ekonomskoj politici RH u proteklih sedam godina a koji međutim nisu ni u najmanjem dijelu respektirani ali onda i kao upozorenje ekonomskoj politici u nastupajućem razdoblju čija ograničenja su, valja upozoriti, osjetno veća od onih koja smo imali 2012 godine. TOČKA1 Nastupom krize(2009) trend gibanja nacionalnog BDP-a dobiva negativan predznak što se kao tendencija produbljuje u naredne dvije godine(2009,2010). Međutim 2011godine dolazi do njegovog ponovnog uspona, što je bio pouzdani znak da se njegovo gibanje tendencijskji mijenja, odnosno da dolazi do obilježja u pravcu njegovog rasta, i s tim povezano, mogućeg prevladavanja krize.Naime tri temeljna generatora rasta (izvoz, potrošnja i supstitucija uvoznog sadržaja) bilježila su sinhroni uspon.Dolaskom na vlast tada nove stranačke konstelacije(tzv,Kukuriku koalicija) ne dolazi istodobno i do promjena u ekonomskoj politici.Ta politika ostaje i dalje oslonjena na tri stožerna uporišta: fiskalnoj konsolidaciji(1), fleksibilizaciji tržišta radne snage(2)te gospodarskoj i društvenoj restrukturaciji(3).Nova vlast prosuđuje tada kako je te ciljeve potrebno tek radikalizirati, i na taj naćin ubrzati reforme. Posljedice te radikalizacije bile su sljedeće: fiskalna konsolidacija rezultirala je poreznom presijom, fleksibilizacija tržišta radne snage nezaposlenošću, a restrukturacija deindustrijalizacijom i daljnjom hipertrofijom javnog sektora.Naime radikalizacija ciljeva(porezna presija i nezaposlenost) izazvala je redukciju potrošnje što je ponovno trend BDP-a vratilo na negativnu putanju kretanja.U okolnostima produbljene gospodarske krize provedba reformskih politika bila je u potpunosti onemogućena, što je koaliciji na vlasti već u prvoj godini vođenja države u potpunosti vezalo ruke i srušilo vjerodostojnost. TOČKA2 Godina 2015 je donijela reprizu 2011 godine.Sinhroni rast izvoza, osobne potrošnje, i supstitucija uvoznog sadržaja promjenili su tendenciju gibanje BDP-a prema gore, i najavili početak mogućeg izlaska iz krize.Vlasti sklona skupina analitičara isticala je zasluge izvoza u tom pogledu međutim već površna analiza makroekonomskih veličina i agregata pokazuje kako je presudnu ulogu u tome odigrala i ovaj put potrošnja. Naime, vlast je u zadnjoj godini mandata hoteći pridobiti glasačko tijelo, a ne mjenjajući ekonomsku politiku, plasirala jedan broj odluka izrazito populističke provenijencije što je potrošnju u jednom dijelu rehabilitiralo i povuklo za sobom trend rasta BDP-a prema gore. Treba međutim upozoriti kako je prostor za daljnji rast potrošnje tim pomacima iscrpljen, također kako je izvoz dosegao maksimum koliko zbog unutarnjih ogranićenja, toliko i zbog globalnog usporavanja rasta, dok se obujam supstitucije uvoznog sadržaja brzo smanjuje. TOČKA3 Dva recentna razdoblja naše gospodarske povijesti otkrivaju kako pad gospodarske aktivnosti i gospodarska kriza nisu posljedice strukturnih neusklađenosti, već su one rezultanta krize rasta.Također istodobno se sukladno tome potvrđuje kako bez održanja i ubrzanja gospodarskog rasta nije moguće ostvariti niti željene strukturne reforme koje su u načelu dugoročne, a u nekim segmentima i trajne.Zaključak i sugestija glede ciljeva ekonomske politike za aktualnu vlast glasi: u razdoblju sljedeće dvije godine treba ubrzati gospodarski rast slijedom koncepta rehabilitacije nacionalne potrošnje do razine njene vrijednosti iz 2008 godine i postupno otvarati gospodarske i društvene reforme širih razmjera.Također, valja naglasiti, kako potrošnja nije cilj sam za sebe već sredstvo za postizanje rasta, jer jedino potrošnjom možemo povećati korištenja nacionalnih kapaciteta, odnosno rast bez novih ulaganja koja u najskorijoj budućnosti nije moguće u zamjetnoj mjeri očekivati. Treba shvatiti kako se investicije generiraju iz potrošnje,što znaći implicite da jedino rast gospodarstva može potaknuti ulaganja.Uputno je upozoriti kako je stupanj korištenja kapaciteta u prerađivačkoj industriji prije krize iznosio 75%, a u 2015 godini svega oko 50%. Uz to, pozitivan saldo tekuće platne bilance zemlje, pokazuje kako je u aktualnoj situaciji rast dodatno snažno generiran supstitucijom uvoznog sadržaja, odnosno korištenjem unutarnjih resursa i potencijala. TOČKA4 Ekonomska politika vezana uz navedene ciljne opcije trebala bi dakle napore okrenuti u pravcu poticanja razine potrošnje u BDP-u(60%) Valja upozoriti međutim kako se u stručno relevantnim projekcijama rasta za 2016 godinu(projekcija HNBprimjerice) rast osobne potrošnje programira nižom stopom u odnosu na stopu prosječnog rasta BDP-a(nije li to repriza 2012 ! ). Također najave i sugestije raznih domaćih i inozemnih financijskih eksperata pokazuju kako se u 2016 godini javni dug namjerava smanjiti restrikcijom rashoda javnog sektora i prodajom domaćih kapaciteta i resursa, te uštedama u radnoj snazi, a ne prihodima od gospodarskog rasta što iskustveno je potvrđeno povećava opći deficit i obara rast. Uz sve rečeno uputno je naglasiti, kako i u teorijskom,ali i analitičkom i operativnom pogledu,prednost potrošnji pridaju zemlje s najuspješnijim gospodarskim rezultatima(SAD,V.BRITANIJA,JAPAN) dok EU slijedi koncept restrikcije potrošnje. TOČKA5 Uz brojna materijalna ograničenja potiskivanje potrošnje kao temeljnog agregata BDP-a rezultira i posljedicama golemih sustavnih insuficijencija.Posebice se to odnosi na nisku kompatibilnost fiskalnog i monetarnog sustava i s tim povezanih deformacija na području sustava novca.Naime već preko tri godine u nacionalnom novčanom sustavu stvaraju se viškovi novca koji se u prosjeku kreču na razini od oko 7 milijardi kuna, istodobno cijena novca (kamata) ne pada! Ovaj se fenomen pokušava objasniti niskim reitingom države na svijetskom tržištu novca koji se samo prenosi na domaće tržište , međutim ta teza pada u vodu budući da se radi o kunskom a ne o deviznom novcu.Neprijeporno prave uzroke tom fenomenu treba pripisati padu potrošnje najprije osobne a onda i investicijske i restrikciji državne i javne potrošnje što je posljedica produženog kreditnog loma koji još dominira u hrvatskom sustavu novca.U uspostavljenim okolnostima tržište zbog pada potrošnje nije u stanju apsorbirati novac, istodobno monetarna politika nema mogućnosti napraviti uspješne pomake u pravcu monetarnog detanta(ekspanzivna monetarna politika i niža cijena novca) TOČKA6 Neki analitičari ali i potencijalni akteri buduće ekonomske politike uviđaju ograničenja i pretnju sektora potrošnje profiliranju dinamičnog gospodarskog rasta pa već istupaju s prijedlozima u pravcu podupiranja potrošnje, odnosno pokušavaju pomiriti koncepciju rezanje troškova i rast potrošnje.Ovdje su dominantna dva prijedloga: onaj kojim se preporuča povećanje sredstava za potrošnju znatnim poreznim opterećenjem nekretinskog sektora i povećanjem poreznih stopa na dobitke od kapitala.Prvi je već bio prerdmetom rasprava od prije dvije godine kada su njegove konzekvence široko elaborirane i on je odbačen, međutim u danas ponuđenom obrazloženju njegova primjena polazi od, novih argumenata- „potrebe“da se opterećenjem nekretnina smanji opterećenje plaća. Taj prijedlog već je dokazano izaziva inverzne posljedice u odnosu na postavljeni cilj. Naime nekretnine u našim uvjetima pretežito obuhvaćaju stanove i vikendice koje ne formiraju fleksibilno tržište, pa se to oporezivanje iz sasvim specifičnih razloga izravno prenosi na dohotke a samim tim i na potrošnju, uz to valja upozoriti kako su porezi koji se već danas prikupljaju s tog naslova dosegli su svoj gornji maksimum(komunalna naknada).Drugi prijedlog vezan je za dohotke od kapitala i poglavito kamate na štednju građana gdje dominira devizna štednja građana čija nesigurnost može trenutačno uzdrmati i srušiti cijeli nacionalni novčani sustav(povlaćenje devizne štednje iz banaka koja iznosi oko 24 milijarde eura).Moguće je zaključiti kako je hrvatska ekonomska politika suočena , slijedom restriktivne politike potrošnje koju provodi od nastupa krize, sa svojevrsnom kvadraturom kruga.U namjeri da smanji troškove sustava smanjuje potrošnju čime obara rast i upravo povećava suprotno troškove proizvodnog sustava, što u konačnici rezultira nezaposlenošću, padom gospodarske aktivnosti i povećanjem javnog duga.Razbijanjem zatvorenog kruga o čemu je ovdje riječ moguće je jedino rehabilitacijom potrošnje u optimalnim razmjerima. TOČKA7 Raspoloživa sredstva i metode za dinamiziranje potrošnje u kratkoročnom intervalu nije moguće pronaći isključivo na domaćem tržištu, njih naprosto treba kreirati. Plaće i primanja kao osnovne generatore potrošnje nije moguće povećavati jer se na taj naćin ruši konkurentnost nacionalnog gospodarstva, stoga izvore sredstava treba potražiti u inozemstvu i u sustavu domaće kreacije novca.Inozemne izvore valja locirati u okviru sustava otplate vanjskog duga refinanciranjem i(ili) reprogramiranjem dugova što pruža aktuelno pogodnosti zbog smanjene cijene kapitala na svijetskom tržištu.U okviru takve operacije javnog i privatnog sektora mogla bi se formirati sredstva u visini od oko 1,5% BDP-a,Najveći dio tih sredstava osigurao bi stabilnost proračunskih rashoda što bi u konačnici otlonilo radikalne u pravilu štetne posljedice na javnu, a na taj naćin i posredno na osobnu potrošnju.Sredstva o kojima je riječ omogućila bi proračunsku stabilnost a time implicite i rast nacionalnog reitinga.Treba naglasiti kako je deficit proračuna u njegovom najosjetljivijen dijelu(mirovine) moguće rješavati jedino inozemnim sredstvima i kreacijom nacionalnog novca. TOČKA8 Osobna potrošnja blokirana je u Hrvatskoj osim nezaposlenošću i padom standarda i dugovima zaposlenih i građana(38 milijardi kuna) , stoga je njeno pokretanje moguće primarno upravo otpisom ili pak reprogramiranjem tih dugova.U tom pogledu javljaju se u pretežitom dijelu dvije vjerovničke linije:država i bankovni sustav.Dugove državi moguće je najvećim dijelom otpisati,dok bankovne dugove treba reprogramirati. Pokriće za takav potez moguće je pronaći u inozemnom reprogramu koji relaksirajuće djeluje na nacionalni sustav, u imobiliziranim bankovnim sredstvima( 8 milijardi kuna aktualno), te u uvjetima monetarne ekspanzije koju omogućuje deflatorni cjenovni tijek i velike prićuve u okviru sustava obveznih prićuva povezano s agregatom baznog novca.Valja upozoriti kako je HNB aktualno u mogućnosti otkupiti i otplatu vanjske godišnje rate inozemnog javnog duga bez ozbiljnije opasnosti za stabilnost sustava.Naime s obzirom na devizne pričuve i visok stupanj rezduženosti domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska ima istodobno i visok stupanj solventnosti, međutim dugovno opterećenje teško pritišće raspoloživi dohodak, što onda reprograme čini izglednom solucijom.Rječju, dugovi nisu primarno likvidonosno pitanje, već dohodovni problem. TOČKA9 Dvijema prethodno navedenim ograničavajućim činitelja sustava vezano za unutarnji i vanjski dug, treba pridodati i treći-međusobne dugove privatnog i javno-privatnog sektora(nelikvidnost). Iznos tih dugova doseže vrijednost od oko 35 milijardi kuna i vrlo je opasan jer ima reproduktivni i razvojni karakter.Njegovo rješavanje treba omogućiti u nekoliko koraka. Zbog velikog udjela države u javno-privatnom sektoru moguće je i potrebno najprije provesti multilateralnu kompenzaciju, a nakon toga uspostaviti sustav trgovine tim dugovima uz diskont. TOČKA10 Dossier istiće prioritete ekonomske politike u prvih šest mjeseci ove godine, nakon tog razdoblja reformske će zahvate trebati redefinirati i proširiti. U Zagrebu, 25. 01.2016 Priredio: B: Lokin |
