28.03.2019., četvrtak

SAŽETAK: FEN. POT. K. ALG.

Kriza tranzicijskih i razvijenih zemalja koja prijeti globalnom depresijom potiće na području teorijskih i idejnih stajališta brojne vremenski i prostorno univerzalne rasprave. U središtu pozornosti je kao i uvijek kada se radi o krizi, keynesova antikrizna doktrina,odnosno rasprava o mogućnostima njene primjene u uvjetima suvremenog svijeta. Neoliberalna paradigma a priori odbacuje mogućnost njene primjene obrazlažući takvo stajalište njenom nacionalnom impostacijom neprimjerenoj globalnom svijetu. Suprotno keynesovom izričaju neoliberali istraju na otvorenim ekonomijama, punoj konkurenciji triju konstitutivnih tržišta i maksimalnoj mobilnosti kapitala u globalnim razmjerima. Međutim djelatna ih praksa neprekidno demantira budući da kriza postaje sve oštrija i prostorno univerzalnija. Keynesijanski pristup pak koji u središte globalnog svijeta postavlja nacionalnu ekonomiju nije u stanju objasniti reference tog istog globalnog svijeta koji je do sada razvio moćan svijetski institucionalni sustav. Neprijeporno, keynesova doktrina u nastalim uvjetima traži redefiniciju njenih klasičnih polazišta i metodskih riješenja.Ovaj se rad upravo bavi mogućim odgovorima vezanim uz te redefinicije ostajući međutim u zakonitoj korelaciji s keynesovim izvornim stajalištima. Zakjlučci do kojih smo u radu došli govore o mogućnostima primjene keynesovog metodskog algoritma u uvjetima aktualne krize uz međutim stanovitu redefiniciju agregata potrošnje i investicija. Kriza pak u Hrvatskoj kojom završavamo naš rad potencira stanovita neokeynesijanska rješenja, razumljivo uz uvijet da se istraživanja nastave i analitički pristupi prodube.

AUTORI

- 10:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.03.2019., srijeda

Platforma

PLATFORMA ZA SAVJETOVANJE
(MAKROEKONOMSKE NERAVNOTEŽE)

1Naslov sugerira neoliberalni makroekonomski koncept u kojem su realna i financijska sfera autonomne. Keynesijanski pristup suprotno polazi od potrošnje i ciklusa, gdje je imanentna povezanost i neravnoteža koju ta dva aspekta gledanja na ekonomski proces permanentno remete ali i uspostavljaju(Hicks).Teorijska percepcija o kojoj je ovdje riječ ima radikalne metodske implikacije budući da (neo)liberali polaze od ponude stoga im nije potreban integralni fiskalni i monetarni mehanizam sustava.Međutim taj pristup nastupom krize izaziva brojne netržišne intervencije i dovodi do teorijske disolucije(država pokriva gubitke bankovnog sustava).Teorija Minskog to najbolje argunmentira i ogoljuje(moralni hazard).Povezano s tim treba podsjetiti na keynesove mehanizme i njihovu djelotvornost u krizi, ali i reafirmirati i marksov teorem krize kapitalizma(Picketti), odnosno sve snažniji utjecaj socijalnog raskola na gospodarski rast i razvoj.
Iznijeta napomena govori o važnosti proučavanja, ali i uporne interpretacije teorijskoh aspekta krize- razumljivo prilagođeno tribini samog savjetovanja.

2. Hrvatska se nalazi primarno u krizi gospodarskog rasta a ne u strukturnoj krizi kao što to neoliberali a s njima kod nas i ukupna stručna, poslovna i politička javnost unisono ponavlja.Naime, 2011. nakon dvije godine krize, došlo je do promjene pravca kretanja gospodarskog trenda prema gore što je isključivo bila posljedica nemješanja ekonomske politike u gospodarske procese(izborna godina), međutim čim su nastupile strukturne reforme( fiskalna konsolidacija, fleksibilizacija tržišta rada i strukturna reformacija javnog sektora) gospodarski je rast opet poprimio negativan smjer. Do promjene trenda industrijske proizvodnje došlo je u prošloj i ovoj godini, također uspostavljena je i pozitivan saldo tekuće platne bilance(veliki uspjeh, ali samo ako je potvrđen rastom) međutim cjeloviti gospodarski rast ostao je u negativi.Upravo činjenica što smo ostvarili rast industrijske proizvodnje i pozitivni saldo tekuće platne bilance govori kako je zemlja na međunarodnoj razini konkurentna, odnosno kako strukturne reforme(osim razumljivo tehnoloških i organizacijskih koje su permanentne) nisu primarno gospodarsko pitanje.Valja shvatiti kako u uvjetima pozitivne tekuće platne bilance iskorištenost industrijskih kapaciteta raste-naime sada njihova iskorištenost iznosi 45% dok je prije dvije godine iznosila 40% , a prije nastupa krize 75%.Učinak rasta iskorištenosti kapaciteta na trend gospodarskg rasta i zaposlenost mogao bi okvirno pridonijeti oko 3 indeksna poena (prosudba).

3. Analiza elemenata strukture gospodarskog trenda potvrđuje keynesionističko pravilo- pad potrošnje temeljni je generator krize, što se razumljivo pokazuje u Europi, ali i u Japanu u zadnjih desetak godina.Oživljavanje potrošnje pretpostavlja stoga uvjet izlaska iz krize, što uostalom potvrđuju slučajevi SAD-a i V. Britanije.
Djelotvornost ekonomske politike liberalnog pravca u uvjetima rasta potvrđena je budući da u tim uvjetima nije potreban integrirani monetarno-fiskaln mehanizam(fiskalna politika regulira ponudu i potražnju u realnoj sferi, a monetarna cijenu kapitala u financijskoj).Međutim kada dođe do krize i fiskalna i monetarna politika djeluju restriktivno, što razumljivo radikalno reže potrošnju povećava cijenu kapitala i produbljuje krizu.Ekonomska politika keynesijanističkog usmjerenja u uvjetima krize labavi fiskalni pritisak stvarajući na taj naćin mogućnost potrošnji, dok monetarna politika djeluje ekspanzivno ispunjavajući time storeni prostor za gospodarski rast.Pokušaj kombiniranja neoliberalnog i keynesijanističkog modela što je napravljeno u Europi2009-2013 godine pokazao je potpunu inkopatibilnost. Naime, ESB je u uvjetima neoliberalnog obrasca emitirala novac potreban kako bi se pokrenuo gospodarski rast, međutim nije istodobno bio osiguran rast potrošnje(nezaposlenost) što je kanaliziralo sredstva u bankovne račune i ojačalo tećaj eura rušeći na taj naćin konkurentnost europskog gospodarstva i produbljujući krizu.
4.Pokušaji izlaska iz krize u RH već od nastupa financijske krize(2008) neuspješni su premda je ta kriza u Hrvatskoj izbjegnuta, što je davalo velike mogućnosti za strukturne reforme međutim one nisu pokrenute. Kašnjenje reformskih programa izazvalo je inverzne učinke: fiskalna konsolidacija dovela je do porezne presije, fleksibilizacija tržišta rada do goleme nezaposlenosti, a restrukturacija privatnog i javnog sektora do propadanja tvrtki i masovnih stećajeva.Istodobno došlo je u financijskoj sferi do razduživanja(bijeg od novca), intezivnog kanaliziranja novca u štednju i to deviznu, te ekspanzije inozennog i unutarnjeg duga na svim sektorima. Bezpredmetno je nabrajati dužničke račune, međutim činjenica je kako Hrvatska danas otplaćuje inozemni dug u visini od oko 16% svog BDP-a, odnosno kako hrvatski bankovni sustav duguje građanima iznos od oko 45% BDP-a(unutarnji devizni dug), kako deficit proračuna tendira brojci od 8,5%, a javni se dug približava vrijednosti od 90% BDP-a., da ne govorimo o nelikvidnosnim i blokiranim računima građana.Konačno nezaposlenost, bez vanjskog egzodusa penje se na oko 20% aktivnog stanovništva.Istodobno bankovni sustav bilježi trenutačno raspoloživu imobilnu kunsku aktivu od preko 10 milijardi kuna, dok obvezne pričuve komercijalnih banaka kod HNB-a iznose preko 22milijarde, što u uvjetima deflacije predstavlja nonsens(polovica tih sredstava mogla bi biti plasirana odmah bez opasnosti od inflacije) .Raskorak u funkciji mehanizama fiskalnog i monetarnog sustava, bolje reči njihova potpuna disfunkcionalnost, nije posljedica dubokih strukturnih poremećaja nego prosljeđuje iz modelskog okvira u primjeni- nastavak provedbe aktualnog modelskog okvira(neoliberalni) može opisanu gospodarsku situaciju samo pogoršati, pa čak i u uvjetima kada bi višestruko porasla inozemna ulaganja. Naime, valja razumjeti da inozemna ulaganja mogu povećati zaposlenost ali ne i dohodak budući da pretežiti dio novostvorenog dohotka odlazi za dividendu koja je inozemne provenijencije.(pogledati rubriku dohotka u platnoj bilanci).
5. Temeljni problem hrvatskog gospodarstva ne samo u aktualnom trenutku već srednjoročno, pa i dugoročno, je pad potrošnje povezan s dužničkim sindromom stoga razriješenje ove sustavne sveze predstavlja put izlaska iz krize.Rehabilitacija potrošnje prvi je korak u tom pogledu. Kako ju ostvariti? Budući da primanja stanovništva nije moguće povećavati zbog niske sektorske konkurentnosti, a dugovi dugoročno pritišću i potrošnju i proizvodnju, dok istodobno raste obujam imobilizacije novca, reprogrami dugova jedina su strategijska orjentacija za brzu promjenu pravca gibanja gospodarskog trenda.Držim kako bi sadržaji sličnog karaktera morali biti iznijeti na savjetovanju jer se u protivnom naš skup pretvara u eklektičku (ne)oliberalnu romansu koja samo nudi odricanja i muku.


- 16:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.03.2019., nedjelja

Enigma: ekonomska plolitika

ENIGMA: EKONOMSKA POLITIKA

Dnevno smo svjedoci imperativnog zahtjeva da se konačno službeno inaugurira zaokruženi program ekonomske politike zemlje. Ostaje međutim pitanje: jesmo li svjesni težine takvog zahtjeva? Naime, službeno prihvaćen ( cjeloviti ) ekonomski program zemlje donesen je u jesen 1993. godine - tako zvani Stabilizacijski program ( SP ). Temeljni, pa i eksplicitni, njegov cilj bio je slamanje hiperinflacije, što je vrlo uspješno ostvareno. Međutim ograničenja samog programa brzo su došla do izražaja u najširoj ekonomskoj i društvenoj sferi. Njegov fatalni nedostatak bio je u tome što je blokirao duboke strukturne promjena nužne u uvjetima prelaska iz socijalističkog u kapitalističko društvo, odnosno iz zatvorenog u otvoreno ( integralno ) tržište. Sustavni manevar tog programskog koncepta koji je počivao na fiksnom valutnom tečaju, vrednovao je inozemno tržište kao konstantu, što je već u startu domaće gospodarstvo učinilo nekonkurentnim i dovelo do propasti izvoznog gospodarstva naglašeno proizvodnog. ( Valja podsjetiti kako je u neoliberalnom obrascu kojeg je SP deklarativno slijedio, valutni tečaj utvrđen kao fluktuirajuća vrijednost, dakle suprotno od stajališta SP-a, što nikada nije objašnjeno ). Dva temeljna uporišta SP-a, fiksni tečaj i motiv privatizacije pod svaku cijenu, blokirala su struktune promjene i rast te deformirali proces privatizacije u radikalni politički program. Također, kada govorimo o SP, onda valja podsjetiti kako je država u to vrijeme trpila teške ratne štete koje taj program nije odgovarajuće respektirao. Unatoč nekompetentnosti SP da riješi strukturne i probleme rasta, njegova se primjena produžila do današnjih dana.
Rezultati koje je uporna provedba SP sobom donijela jesu: suboptimalan gospodarski rast, deindustrijalizacija, regionalna disfunkcija, nezaposlenost, egzodus najkvalitetnije radne snage i demografski slom. Budući da monetarna politika ne odstupa od fiksnog tečaja, unatoč dugogodišnjoj aprecijaciji nacionalne valute i s tim u svezi apsurdno velikoj rezervaciji i kuna i deviza, i to sve u uvjetima kada domaći financijski sektor gotovo ne koristi inozemni novac, dok je cijena globalnog novca na povijesno najnižoj razini,
mogući manevar ekonomske politike sveo se na obaranje faktorskih troškova koji se kvalificiraju uglavnom kao platforma za reformu i služe kao poligon političkih nadmetanja. Radi se poglavito o troškovima javnog sektora shvaćenih logikom metode distribucije na razini niže teritorijalne jedinice. Postoji li dakle mogućnost inauguracije nacionalnog gospodarskog programa? Razumljivo da! Takav bi program, međutim, zbog brojnih kontroverzi koje su u našem društvu nastale, morao biti radikalno koncentriran na samo jedan gospodarski cilj: reindustrijalizaciju. Danas je potpuno jasno kako živimo u eri pluralnih teorijskih i metodskih izričaja, što otežava percepciju, ali oslobađa kreaciju. Također, jasno je kako se nalazimo na pragu nove tehnološke revolucije. U takvim okolnostima brojni analitički testirani nalazi upućuju na zaključak kako je za tehnološki kao i gospodarski napredak nužan udio prerađivačkog industrijskog sektora u nacionalnom BDP-u od oko 18%, što i najrazvijenije zemlje forsiraju. Taj koeficijent iznosi u Hrvatskoj aktualno 12% s tendencijom daljnjeg smanjenja. Reindustrijalizaciju, međutim, treba postaviti kao konvergentni cilj kojemu će biti podređene mjere ekonomske politike na svim područjima sustava - nacionalno, regionalno i segmentarno.
Rečenome treba pridodati kako naša znanstvena elita mora konačno odgovoriti, ali i vrednovati uzroke ekonomske stagnacije zemlje: leže li oni u tehnološkom raskoraku ( 1 ), psihološkoj demotivaciji ( 2 ), socijalno-obrazovnoj domeni ( 3 ), institucionalnoj neprilagođenosti ( 4 ), ili nekim razlozima opskurne prirode.

U Zagrebu, 03.12.2018.

Branimir Lokin
- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #