27.05.2012., nedjelja

DRŽAVA BLAGOSTANJA VS DRŽAVA PROFITA

Država blagostanja kao gospodarsko-društveni koncept afirmirana je polovicom dvadesetog stoljeća u razvijenim industrijskim zemljama i predstavljala je kompromis između svijeta rada i svijeta kapitala.Socijalni su antropolozi državu blagostanja definirali kao civilizacijsku stečevinu koja je nastala kao posljedica zrenja društva u kulturi i politici, klasni teoretici su pak tvrdili kako se radi o postignuču ostvarenom u borbi radničke klase za društvena prava, dok je ekonomist Kuznec formirao krivulju prema kojoj socijalne razlike bivaju otklonjene učinkom gospodarskog rasta i rasta blagostanja društva. Međutim Kuznec je istodobno upozorio kako u jednom trenutku unatoč rastu blagostanja, dolazi do pretvaranja krivulje u parabolu, odnosno ponovnog produbljavanja socijalnih razlika pridajući na taj naćin konceptu države blagostanja isključivo ekonomsko obilježje .Tijek događaja u drugoj polovici dvadesetog stoljeća potvrdio je validnost kuznjecove krivulje budući da su socijalne razlike u svijetu smanjene unatoč vladajučoj liberalnoj doktrini koja je forsirala poziciju kapitala u odnosu na poziciju rada. Nastupom financijske krize(2008) koja je prerasla u gospodarsku krizu(2010) u zemljama atlanskog i europskog svijeta i koja počinje prijetiti općom krizom(2012) obnavljaju se sukobi između rada i kapitala, odnosno šire shvaćeno između države blagostanja i države profita.Ti su sukobi, posebice naglašeni u razvijenim i tranzicijskim zemljama, nastali su uslijed naglog pada socijalnog statusa zaposlenog stanovništva koje dohodak ostvaruje prodajom radne snage i profitnog stanovništva koje dohodak ostvaruje na temelju vlasništva i upravljanja nad kapitalom.Država se u takvim okolnostima našla u iznimno teškoj situaciji. U obvezi s jedne strane da podupire kapital držeći ga temeljnom ekonomskom supstancijom društva, i s druge strane opet u obvezi također da očuva stečevine države blagostanja.Financijska kriza kao što smo rekli koja je prerasla u krizu gospodarstva u razvijenim i tranzicijskim zemljama Europe produbljuje se i postupno prenosi i u zemlje brzog gospodarskog rasta(BRIKS) što naravno sve više konfrontira gospodarsku i socijalnu ulogu države. Produbljavanje krize do jučer je državu svrstavalo uz bok kapitala.Naime tvrdilo se kako će sanacija financijskog sustava rezultirati prevladavanjem krize pa je sukladno takvoj tvrdnji anticipirana troškovna stavka sustava kroz sanaciju bankovnog sustava što je u kasnijoj fazi dovelo do eskalacije deficita javnog sektora i u konačnici izazvalo udar na potrošnju i standard a samim tim i na temelje države blagostanja. Međutim tek spoznaja o tome kako ekonomijom troškova neće biti moguće zaustaviti rastući trend nezaposlenosti i pritisak socijalno ugroženih slojeva stanovništva došlo je do stanovite rehabilitacije države blagostanja (socijalna nezadovoljstva u južnim dijelovima Europe, dolazak na vlast socijalista u Francuskoj, prosvijedi u SAD-u). Socijalni pritisak neminovno če se dogoditi i u zemljama BRIKS-a, budući da se gospodarska kriza širi i prijeti globalnom krizom. Ostaje međutim pitanje: kolike su mogućnosti koncepta države blagostanja u globaliziranom svijetu koji je strukturiran na temeljima države profita? Globalna podijela rada uvjetno rečeno, determinirana je punom mobilnošću kapitala, što ju čini strukturno visoko elastičnom (dislokacije) a to omogućuje jačanje konkurentnosti i profita, međutim sa isto tako rastučim i socijalnim i ekološkim ograničenjima.Stoga je moguć zaključak kako država blagostanja i država profita konceptualno nisu spojive. Povijesna iskustva pokazuju kako civilizacijska postignuća ne smiju biti poništena budući da zakonito takvi postupci dovode do konflikata i sukoba najširih razmjera. Isto tako međutim povijesno se potvrđuje kako zahtjev za socijalnom pravdom redovito kasni i javlja se u fazi produbljavanja gospodarske krize, što sobom donosi ozbiljna materijalna ograničenja. Taj raskorak na početku 21 stoljeća može biti prevladan jedino političkim globalnim dogovorom najmočnijih zemalja. U međuvremenu, budući da takav dogovor obično kasni, moguće su alternativne gospodarske i socijalne politike koje će zakonito afirmirati državu blagostanja.
Hrvatska politička elita (neovisno o stranačkoj pripadnosti) strukturira gospodarsku i društvenu stvarnost polazeći od kriterija države profita.U okolnostima pak socijalističkog nasljeđa i materijalno nerazvijenog društva, takva sustavna konstelacija potencira društvene konflikte a gospodarski se problemi shvačaju kao socijalni, što krizi dodaje ubrzanje.

U Zagrebu, 20.05.2012. B. Lokin
- 19:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.05.2012., nedjelja

Implozija sustava

Pojam implozija sustava pojavio se u ekonomskoj terminologiji tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća u razdoblju takozvane krize dugova a obilježava ga stanje gospodarstva u kojem s jedne strane nacionalni financijski sustav funkcionira pretežito ravnotežno i bez dubljih potresa, dok se s druge strane sustav realne ekonomije urušava. Naime tih osamdesetih godina do implozije je sustava dolazilo u onim zemljama koje su godinama produbljavale deficite svojih platnih bilanci, gomilale svoje vanjske dugove i unutarnje manjkove. Radilo se pretežito o zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama. Vjerovnici tih zemalja, uglavnom razvijene zemlje, u prvo su vrijeme nakon naftne krize i krize eurodolara, inzistirale na naplati dugova propagirajući u zemljama dužnicama unutarnju štednju i smanjenje troškova, međutim upravo je takva politika rezultirala implozijom njihovih sustava. U to vrijeme je došlo do brze afirmacije koncepta tercijarizacije za što su razvijene zemlje trebale kapital, istodobno nerazvijene su zemlje nastavile industrijalizaciju svojih gospodarskih struktura i samim su time njihove mogućnosti vraćanja dugova postajale sve manje. Nastala disproporcija u globalnoj gospodarskoj strukturi prevladana je reprogramiranjem i diskontiranjem dugova nerazvijenih i zemalja u razvoju što je omogućilo gospodarski polet u slijedećih tridesetak godina. Danas kada vladajuća neoliberalna koncepcija bezkompromisno štiti kapital, a na sceni su alternativne gospodarske politike (SAD i Japan forsiraju stanovitu neokensijansku varijantu; zemlje BRICS-a i europske zemlje radikalnu neoliberalnu opciju) šira primjena dužničke relaksacije nemoguća je. Slučaj Grčke, gdje su u stanovitoj mjeri dugovi otpisani, pokazuje potpunu teorijsku nekoherentnost i opasnu sustavnu avanturu budući da su ovdje ti dugovi samo transponirani u troškove unutarnjeg sustava što prijeti destabilizacijom eura širokih razmjera ukoliko dođe do širenja dužničke krize u eurozoni.
U Hrvatskoj je neoliberalna koncepcija sustava u odnosu na većinu europskih zemalja potencirana. Njena bezkompromisna primjena u aktualnoj je fazi rezultirala implozijom sustava realnog gospodarstva i eskalacijom nezaposlenosti. Nositelji gospodarske politike uporno i sve snažnije forsiraju ekonomiju troškova vjerujući kako će na taj način otvoriti prostor za jačanje konkurentnosti gospodarstva i pokrenuti gospodarsku aktivnost. Međutim tržišna strana sustava, odnosno potražnja, brže se smanjuje od ponude budući da izvoz opada zbog europske recesije, a unutarnja potrošnja se smanjuje zbog rasta troškova i eskalacije nezaposlenosti. Financijski sustav u takvim okolnostima ostvaruje visoku stabilnost. Devizno poslovanje zbog smanjenog pritiska na uvoz, visokih deviznih pričuva HNB-a, enormne devizne štednje građana i komotnog zaduživanja ostvaruje se bez ograničenja, a tečaj je kune stabilan. Istodobno kunska je komponenta financijskog sustava - zbog smanjene i opadajuće gospodarske aktivnosti, nelikvidnosti realnog sustava s jedne strane, smanjenih plasmana banaka i visoke sigurnosti u otplati kredita, te raspoložive devizne konverzije druge strane – zatrpana obiljem novca koji ostaje imobiliziran. Unatoč takvim okolnostima cijena novca raste budući da funkcije dvaju tržišta (realno i financijsko) ostaju nepovezane.
U konstelaciji opisanih odnosa reformski zahvati okrenuti restrikciji potrošnje djeluju kontraproduktivno zbog već prethodno rečene redukcije tržišta i rasta cijene kapitala. Najnoviji primjer francuske porezne reforme (povećanje PDV-a i smanjenje doprinosa) kojeg smo mi kopirali već je propao unatoč povijesno niskoj cijeni kapitala na europskom tržištu. Povijesna iskustva pokazuju dakle (osamdesete godine) kako je stanje impulzije sustava moguće prevladati jedino financijskom i dohodovnom relaksakcijom širokih razmjera. U iščekivanju promjena na europskoj razini do kojih će najvjerojatnije doći za dvije do tri godine domaća strategijska orijentacija treba težiti reprogramiranju dugova i gospodarstva i građana, te jačanju potrošnje temeljene na supstituciji uvoza.
- 14:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #