30.06.2014., ponedjeljak


T. PIKETTY: KAPITAL 21. STOLJEĆA

ProfesorVisoke ekonomske škole u Parizu Thomas Piketty napisao je do sada najopširniju i najintrigantniju studiju o odnosima gospodarskog rasta, raspodjele profita i distribucije bogatstva(Krugman).Budući da sam i sam nedavno napisao kraću analizu klasnog pozicioniranja u suvremenom svijetu knjigu „Kapital 21 stoljeća“ sam dlučio predstaviti čitateljima s pozicija nekih kritičkih opcija, ali i s pozicija vlastitih prosudbi i pogleda, kratko komentirati.
Valja odmah naglasiti kako profesor Piketty prosuđuje stvaranje i raspodjelu bogatstva na tržišnim principima jedinim prihvatljivim oblikom gospodarske i društvene reprodukcije. Međutim on isto tako naglašava kako je taj mehanizam inperfektan, pa čak i poguban u odnosu na raspodjelu stvorenog bogatstva, jer mu je inherentan nesimetričan odnos između gospodarskog rasta i rasta bogatstva koji se ostvaruje u korist drugog od dvaju fenomena .Taj zaključak profesor Piketty dokazuje dugom povijesnom analizom koja seže do samih početaka kršćanske ere. Naime u razdoblju od stote godine Nove ere pa sve do početka 19. stoljeća jedinični prihod kapitala u odnosu na stopu gospodarskog rasta giba se potpuno sinhrono, međutim u istom tom razdoblju proizvodnja raste oko 0,5% prosjećno, dok se prihodi kapitala(bogatstvo) povećavaju za oko 4,5% prosijećno.Raskorak o kojemu je riječ koncentrira veliko bogatstvo u rukama malog broja posjednika izazivajući posljedično brojne društvene patologije od ratnih razaranja pa do siromaštva, gladi i depopulacijskih trendova(u istom razdoblju broj stanovnika na Zemlji stagnirao je). Pojavu gomilanja bogatsva kod malog broja stanovnika profesor Piketty objasnio je zakonitošću koncentracije bogatstva koje se nastavlja i pojačava kroz vrijeme budući da bogatstvo raste brže od broja stanovnika, odnosno stope gospodarskog rasta. Međutim početkom 19. stoljeća pa sve do početka 21. stoljeća dolazi do promjene milenijskih trendova-proizvodnja raste brže od bogatstva za gotovo jednu petinu vrijednosti. Razloge promjena u odnosima vrijednosti trendova autor vidi u ratovima kada se najveći dio profita ulaže u vođenje ratova i biva definitivno poništen.Prosuđujući 21 stoljeće kao najvjerojatnije stolječe bez rata, profesor Piketty predviđa obnavljanje milenijskih trendova, odnosno izrazito brži rast bogatstva od gospodarskog rasta, odnosno koncentraciju sve većeg dijela bogatstva u rukama manjeg broja stanovnika, i samim tim šalje upozorenje obnašateljima vlasti u pogledu pravaca njihovog djelovanja.Rezultati istraživanja autora pokazuju kako se bogatsvo stvara gomilanjem prihoda od rente(nagomilanog bogatstva), a ne sposobnošću sudionika u reprodukciji.Takav je odnos raspodjele nemoralan kategoričan je Pikety. Također on iz toga izvlaći zaključak, kako na odnose u raspodjeli ne utjeću primarno potrebe gospodarstva već ekonomska politika i uspostavljene zakonske norme, odnosno društveni odnosi koji idu u prilog bogatijem dijelu stanovništva.Stajalište profesora Piketija radikalno je: sve prihode iznad određene društveno priznate razine treba progresivno oporezovati, a imovinu do gotovo 80% vrijednosti konfiscirati.Istodobno prikupljena sredstva treba realocirati u korist društvenih potreba koje su danas upravo zbog koncentracije bogatsva nedostatna u največem broju zemalja.
Piketiyeva anliza distribucije bogatstva u odnosu na demografski uzorak podjeljena je u četiri kategorije i mijenja se ali i reproducira u različitim vremenskim intervalima.Najbogatiji čine skupinu stanovnika od svega 1%; Dobro stojeći skupinu od 9%; Srednje bogati skupinu od 40%; i konačno najsiromašniji skupinu od50%. Dokazom niske podvojenosti autor drži sljedeće odnose u distribuciji bogatstva prema navedenim skupinama: 7, 18, 45, 50 Ta struktura odgovara skandinavskim odnosima danas;Srednja podvojenost ima distribuciju 10, 25, 40, 30, što odgovara suvremenoj Europi.Snažna pak podvojenost ima sljedeće vrijednosti: 20, 30, 30, 20, što odgovara Europi 1910 godine(Belle epoque) i USA 2010 godine.
Ekonomska filozofija koju zastupa profesor Piketty imperativno je okrenuta dezalijenaciji bogatstva budući da autor tvrdi kako problemi alokacije kapitala također proistjeću iz raspodjele profita(višak vrijednosti), a ne iz tehnološkog i demografskog diktata.Sukladno tome on se zalaže za još veće porezno opterećenje profita i za radikalno i progresivno oporezovanje imovine.Naime profesor Piketty kategorički tvrdi kako gospodarski rast nije rezultanta tehnološkog i demografskog učinka, nego isključivo ideološkog učinka. Gospodarski rast prema njemu u funkcionalnom smislu ne postoji budući da se proizvodnja i potrošnja zakonito poništavaju u svakoj vremenskoj točki, stoga je klasna nejednakost isključivo posljedica društvenih odnosa u raspodjeli. Takvo stajalište proturjeći čak i Marksu koji je upravo višak vrijednosti locirao kao klasnu podvojenost. Ono što knjigu profesora Piketyja čini osebujnom nisu razumljivo njene ideološke performanse, one su nazočne u svijetu ideja(utopije) neprekidno, ali i u realnom svijetu povremeno(revolucije). Nju posebnom čini pogled na funkciju kapitalizma u uvjetima budućeg informatičkog društva kada će mnoge stoljećima skrivene tajne biti otvorene i spoznajno proširene.Već danas brojni milijuneri informatičkog zanata postaju filantropi tražeći ravnotežu između rada i kapitala, sutra međutim oni će morati uspostaviti transparentni svijet raspodje ukoliko žele opstati.

U Zagrebu, 26. 06. 2014. B.Lokin





- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.06.2014., ponedjeljak

NOVA KLASNA PARADIGMA

Globalna kriza koja traje već petu godinu uzastopce u razvijenom i svijetu tranzicijskih ekonomija, objašnjava se primjenom dviju teorijskih opcija: neoliberalne, prema kojoj uzrok krize treba tražiti u malformacijama financijskog sustava(Minsky), i strukturne(Samuelson) koja zastupa mišljenje o geopolitičkim uzrocima krize. Financijska kriza koja je njen jedini relevantni oblik prema neoliberalnoj tezi nastala je tumače oni, kao posljedica napuhavanja financijskih bilanci koje su onda u jednom trenutku izgubile ravnotežu. Prema tome uzroci krize vezani su uz neodgovorne postupke i pohlepu trgovaca novcem(moralni hazard), a moguće ih je rješavati boljom regulativom na nacionalnom i globalnom planu. Geopolitički uzroci krize tvrdi se pak, izazvani su, s jedne strane povećanom mobilnošću kapitala, a s druge strane niskom cijenom radne snage u zemljama brzorastućih ekonomija što je dovelo do bipolarizacije proizvodnih i potrošnih fondova u svijetskoj ekonomiji. Rezistentnost krize međutim sve više nameće potrebu novog tumaćenja u pristupu njenim uzrocima.Naime, kriza očito nije isključivo financijske provenijencije budući da u njenom središtu dominira kriza nezaposlenosti pa ju prema tome neoliberalni koncept ne uspijeva objasniti, također, ona pogađa ne samo do jučer razvijene zemlje već isto tako, samo smanjenim opsegom, i zemlje brzorastućih ekonomija što isključuje njen strukturni karakter, odnosno geopolitičku uzročnost . Međutim upravo uporan rast nezaposlenosti kao globalna pojava upućuje na možebitno drugačije njene uzročnosti. Indikartivno je kako stupanj razvoja povećava nezaposlenost što bilježe ne samo razvijene već i zemlje brzorastućih gospodarstva nakon što ostvare početni rast blagostanja.
Opseg i oblici nezaposlenosti pokazuju kako se nezaposlenost koncentrira prema slabo obrazovnim slojevima stanovništva i mladim stanovnicima za što se nude uglavnom nevjerodostojna objašnjenja. Fenomenologija o kojoj je riječ veže se za utjecaj tehnološkog napredak na ekonomiju kada se radi o neobrazovima, odnosno za najširu sociološku i psihološku sferu kada se radi o mladima. i konačno u svom najvulgarnijem obliku ona se izvodi kao posljedica same gospodarske krize.Naime ako nedostatak znanja uzrokuje nezaposlenost niže obrazovnih skupina stanovništva onda međutim nije jasno zašto su iz procesa rada isključeni stanovnici mlađih dobnih skupina jer je to upravo najobrazovaniji sloj stanovništva. Neprijeporno, neobrazovano stanovništvo ne zadovoljava tehnološke izazove, ali isto je tako neprijeporno kako mlado školovano stanovništvo u razvijenim zemljama ne zadovoljava zahtjeve profita(skupo je) zbog čegan se zapošljavaju obrazovni slojevi stanovništva iz brzorastućih i zemalja u razvoju čemu pogoduje visoka mobilnost rada poglavito u novim tehnologija. Odgovore o uzrocima krize stoga je potrebno tražiti u puno dubljim činiteljima, u samom procesu stvaranja i podjele društvenog bogatstva bliže rečeno u mehanizmu reprodukcije. Kapital je generiran bogatsvom, izravno vlasnika kapitala i posredno ali puno značajnije štednjom svi slojeva stanovništva, posebice u razvijenim zemljama. Proporcionalno udjelima bogatstva raspoređuje se profit. Kako profit a ne rad u neoliberalnoj opciji determinira rast(rad traži profit a ne obrnuto) onda je razumljivo da i podijela profita ide u korist kapitala. U uvjetima napretka(rast), premda diskriminatorno, na štetu rada ostvaruje se lažna ravnoteža koja međutim u uvjetima pada aktivnosti pokazuje prave odnose vrijednosti, odnosno raspodjelu na štetu rada( pad kupovne moći, nezaposlenost). Razumljivo kako nas već sama naznaka takve mogućnosti vraća u područje klasnog fenomena koji se međutim već odavno drži prevladanim.Naime klasne revolucije protutnjale su u svom realnom obliku dvadesetim stoljećem donoseći sobom razočaranja, ratove, bijedu i teror. Živućim generacijama klasne revolucije znaće duboku averziju prema ne samo praksi već i teoriji klasnog promišljanja i pozicioniranja.Prema tome
pitanje koje se ovdje već u samom pristupu problemu otvara glasi: Postoje li klase u suvremenom tehnološkom i demokratskom društvu? Ako se uzmu u obzir demokratske referencije tih društava proizlazi kako klasne podjele nema, odnosno kako ju je zamjenila podjela na sposobne i nesposobne isključivo budući da preko demokratskih mehanizama svak može može izraziti slobodno svoju političku volju a preko kapitala ostvariti materijalnu poziciju. Međutim kako neobrazovane i mlade nije moguće proglasiti nesposobnim i nedemokratskim, a budući da oni trpe nepravdu mehanizam klasne podjele očito egzistira. Nalazim ga u odnosima kapitala i rada baš kao što je to bilo u prvim vremenima industrijalizacije. Koje su to dakle klasne grupacije suvremenog globaliziranog društva ? Podjela na one koji iznose na tržište kapital, odnosmo radnu snagu, pokazuje se klasno – interesno bezpredmetna. Naime vlasnici kapitala su svenazočni na globalnom tržištu, dok su vlasnici radne snage na globalnom tržištu netransparentni. Na prvom mjestu to je grupacija (klasa) vlasnika kapitala koliko velikih toliko i onih malih iz svih slojeva suvremenog društva. Moramo shvatiti da su vlasnici kapitala disperzirani i na prvi pogled klasno, kada se gleda imovinski cenzus, sukobljeni, međutim interesi su im visoko koncentrirani i obuhvaćaju slojeve stanovništva od tradicionalnih radnika do umirovljenika i klasičnih vlasnika velikog i malog kapitala Svi oni vezani su za sustav realnih i financijskih korporacija i postižu svoj interes u potpunosti sukladno tim korporacijama. Tu skupinu koja vlada globalnim kapitalom moguće je nazvati korporoidima budući da je njihov interes isključivo vezan za realne i financijske korporacije. Druga interesna grupacija obuhvaća vlasnike radne snage koji su vezani za nacionalne gospodarske sustave, dakle one koji tek nominalno pripadaju globalnom sustavu rada međutim podređeni su nacionalnim regulacijskim sustavima pa ih je moguće nazvati podanicima. I konačno, imamo treću skupinu koja u stanovitom pogledu predstavlja posrednike u odnosima dviju skupina. Radi se o regulatorima koji predstavljaju zemlje i skupine zemalja u nacionalnim i međunarodnim relacijama.
Korporoidi, vlasnici i upravljači globalnog kapitala, depersonalizirana su društvena skupina koja djeluje i razvija se pod izravnim diktatom globalnog kapitala, oni su lišeni skupinskog pritiska, neovisno o svom materijalnom, intelektualnom i političkom stajalištu i statusu. Globalni kapital određuje im u potpunosti naćin ponašanja i moralni profil. Tako je evidentno da umirovljenički i radnički korpus te intelektualna elita razvijenih zemalja zapada bez ikakve grižnje savijesti prihvaćaju kapitalsku dobit koja ima izvorište u robovskom radu i radu dijece iz nerazvijenih zemalja kao i bezskrupuloznom iscrpljivanju resursa i remećenju ekološke ravnoteže kada im ona povečava stavke na njihovim bankovnim računima i policama vrijednosnh papira. Isto se odnosi i na radničku klasu tih zemalja koja s pozicija pretilnog susjeda kritizira i promatra agoniju najbližeg susjeda iz istog civilazacijskog i intelektualnog kruga(Grčka,tranzicijske zemlje).
Podanici su vlasnici globalnog korpusa rada međutim oni ne mogu aktivno utjecati na globalno područje rada(Lenjinova parola o proleterima i njihovom internacionalnom buntu ostala je puka fraza). Naime postoji duboka asimetrija na globalnom planu između kapitala i rada, prema kojoj podanici predstavljaju grubu derivaciju mehanizma globalnog sustava. Budući da imaju nizak stupanj mobilnosti podanici su pod snažnim diktatom kapitala koji regulira njihovu cijenu rada i određuje njihovu egzistencijalnu poziciju.Njihova mobilnost koju su deklarirali vodeći teoretici neoliberalizma u 20. stoljeću(Hayek,Friedman Eucken) događa se,ne temeljem ponude i potražnje na globalnom tržištu već diktatom kapitala isključivo onda kada cijena rada jamči visoku stopu profita. Suprotno, globalna se mobilnost prosuđuje kao sustavna disfunkcija, koja posebice dolazi do izražaja u masovnim nekontroliranim migracijama. U posljednje smo vrijeme svijedoci intezivnog stvaranja organiziranog tržišta radne snage koje je okrenuto povećanju mobilnosti, što znaći kontroli cijene rada lišene najminimalnijeg sociološkog okvira. Vidljivo je kako cijena rada ne ovisi kao u razdoblju poduzetničkog kapitalizma o rastu proizvodnosti rada već o podaničkoj poziciji u odnosu na globalni kapital.Otuda diferencije u cijeni rada pojedinih podaničkih skupina koju opet diktira dobit formirana na temelju jedinstvene cijene kapitala.
Regulatori u čiji krug je potrebno ubrojiti sindikalne i aktiviste civilnog društva kao regulatorna skupina djeluju na nacionalnoj i međunarodnoj sceni , međutim oni nisu u stanju utjecati na korporoide i podanike. Suprotno pače, njihova pozicija predstavlja grubu izvedenicu volje korporoida koju oni isključivo i izvršavaju. S jedne strane oni su lišeni materijalnog utjecaja jer ne raspolažu resursima, dok su s druge strane podložni izbornoj volji skupine pretežito podaničke provenijencije koja je interesno integrirana u okviru korporoidne matrice .Istodobno njihov je objektivan domet omeđen globalnim kapitalom što ih dovodi u paradoksalnu situaciju u kojoj bivaju birani od jedne klasne skupine a realnu politiku mogu voditi pretežito pod utjecajem druge klasne skupine.Upravo zbog toga oni podliježu kvarenju i predstavljaju u stvari dnevno- političku himeru.
Konkurentnost kapitala predstavlja željezni zakon korporoidne civilizacije. Ona je temeljni generator profita koji ima jedinstvenu globalnu vrijednost sublimiranu u profitnoj stopi.Riječju, profit u ravnoteži s kamatnom stopom omeđuju poziciju kapitala na globalnoj razini, sve ostale vrijednosti reprodukcije, od humane do ekološke, iz njih se izvode. Najveću opasnost takav kriterijalni sustav predstavlja za klasu podanika koja je izgubila moćni mehanizam proizvodnosti rada, prema kojem je znaćajno utjecala na tijek društvene moći. Mehanizam globalnog profita na taj je naćin postao determinanta suvremenog svijeta. Globalni je profit nametnuo podaničkoj klasi i klasi regulatora moralni kriterij vladanja pa danas te klase diljem globusa bezpogovorno provode volju korporoida.Promjena globalne paradigme eksproprijacinom kapitala koja se je javljala u sporadičnim primjerima ubrzo je izgubila i moralnu i političku snagu i bila je osuđena na povlaćenje ili totalni poraz.
Neprijeporno, korporoidna civilizacija najučinkovitiji je oblik korištenja resursa u povijesti s gledišta profita, ali isto tako taj je oblik i najopasniji s gledišta klasne, nacinalne, ekološke i političke slike svijeta.Njegova kontrola stoga je nužna, ali ostaje pitanje, kako ju ostvariti? Proces širenja demokracije najtransparentnije predstavljen konkurentnim tržištem i otvorenim društvom povećava stupanj ograničenja u odnosu na stupanj realizacije vlastitih ciljeva.Paradoksi takvog društva dnevno rastu a klasne se i nacionalne profilacije izoštravaju.Svijedoci smo kako svaki pokušaj širenja pravde povećava nepravdu, što bjelodano potvrđuje profilacija civilnog društva shvaćena kao reprezentativni pokret masa okrenut toj istoj demokratizaciji društva. Evidentno to pokazuju slučajevi u kojima se teži otloniti malformacije društva(pozicija žena, djece, staraca, ranjive skupine, ekološke prijetnje , idrugo) čija ideja ima uzlaznu putanju sve do trenutka kada se sukobi s interesom kapitala i korporaida kao njegove noseće klase. U točki tog sukoba nametnut im je sljedeći izbor: Ili pravda (podanici) ili kruh (korporoidi)! Neprijeporno strategija razvoja demokracije udarila je u plafon vlastitih ciljeva i ideala. Stoga povratak na načela i mehanizme iz doba industrijske revolucije predstavlja realnu opciju.Put građenja nove demokracije treba biti proces pretvaranja podanika u vodeću snagu suvremenog društva jer podanici čine golemu većinu stanovništva planete. Mehanizam stvaranja njihove moći sadržan je u procesu reprodukcije, poglavito u podjeli bogatstva.Ključ rješenja je jačanje njihovog utjecaja na podjelu profita između rada i kapitala temeljem kriterija proizvodnosti rada.Valja kazati kako se suvremena teorijska misao sve vidljivije priklanja raspodjeli kao mogučem rješenju izlaska iz aktualne krize upravo polazeći od tržišnog principa. Naime ravnoteža proizvodnje i potrošnje , za što je uvijet uravnotežena raspodjela, nazire se i kao put razvoja demokracije na globalnom planu.
U Zagrebu, 06.06. 2014. B:Lokin





- 14:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #