|
DIVERGENCIJA GOSPODARSKOG SUSTAVA Sustavi financijske i realne ekonomije predstavljaju u gospodarskom, društvenom i razumljivo institucionalnom smislu cjelinu, stoga je njihova integralna interpretacija zakonita.Tu maksimu potrebno je isticati zbog redovite analitičke i operativne divergencije u interpretaciji dvaju sustava.Naime u eri „države blagostanja“(negdje do 70-ih godina 20 st.) sustavu realne ekonomije pridavana je prednost(epizodu koja je odudarala od pravila predstavljali su “marginalisti“), nastupom pak liberalizma kao vladajuće doktrine i posebice njegovih kasnijih faza, monetarizma i neoliberalizma, prednost dobiva sustav financijske ekonomije.. Prema monetarističkoj tezi financijski sustav u potpunosti sublimira tokove u realnoj ekonomiji, a uporabom globalnog tržišta postaje samodostatan; neoliberalizam koji jača u kriznim uvjetima realni sektor ekonomije uključuje kao kolatelarni element sustava. Hrvatska država financijski i resursno iscrpljena završetkom domovinskog rata izglede za brzi razvoj vidi u bezkompromisnoj integraciji u svijetsko financijsko tržište što je tada bilo najjednostavnije ostvariti neto uvozom kapitala , zbog niske i konkurentnosti i zaduženosti zemlje. Razumljivo taj je cilj bilo moguće ostvariti u različitim varijantama, međutim državni i politički stratezi tog vremena odlučili su se za brzu ali ne i selektivnu privatizaciju realnog sektora i portfeljnu privatizaciju financijskog sektora.Sustavom rigidnog tećaja i stabilnih cijena poduprta je takva gospodarska orjentacija.Od tada sve su sastavnice BDP-a(javna, osobna i investicijska potrošnja) razvijane na inozemnom dugu koji je apsolutno i relativno rastao i pokrivao nastale dohodovne gubitke realnog sektora. U takvim okolnostima došlo je zakonito do deindustrijalizacije gospodarske strukture što je uostalom bio slučaj i u većini europskih zemalja- očekivana ekspanzija tercijarnog sektora nije mogla, nadomjestiti nastale gubitke. Nasuprot sustavu realne ekonomije koji je gubio tržišnu poziciju i konkurentnost financijski je sustav bivao sve stabilniji.Paradoks o kojemu je riječ posebice je došao do izražaja nastupom financijske krize kada ovaj sustav pokazuje vrlo visoku rezistentnost na nastalu krizu.Tijek krize koja od financijske prerasta u gospodarsku i rezultira implozijom(urušavanje) realnog sustava ekonomije, dovodi do daljnjeg jačanja financijskog sektora što se očituje u visokoj vanjskoj i unutarnjoj likvidnosti i stabinosti intervalutarnog tećaja kune. Danas stanje inozemnog nacionalnog duga iznosi oko 46 mlr. eura, dok nacionalni financijski sustav potražuje prema inozemstvu 32 mlr.eura-neto dug prema inozemstvu iznosi dakle 14 mlr.eura i stalno se od početka krize smanjuje. Kriza koja je ubrzana mjerama ekonomske politike dovela je do kreditnog loma(opseg otplata premašio opseg novih kredita), aktualno snažno razduživanje i financijskog sektora i sektora stanovništva i u zemlji i u inozemstvu u uvjetima održivog refinanciranja inozemnog duga i deficita, jačaju intervalutarnu poziciju kune u sustavu stvarajući na taj naćin aprecijacijske pritiske poglavito prema izvoznom gospodarstvu, čemu pridonose i učinci stagflacije obarajući zajedno njegovu izvoznu konkurentnost.Ponovno se uspostavlja dohodovna prednost uvoza nad izvozom pa supstitucija uvoznog sadržaja koja je bila postignuta u razdoblju od 2008. do 2011.(tekući deficit smanjen je od 9% udjela u BDP-u na svega 1%) radikalno slabi. Također posljednje dvije godine izrazito jača stupanj rizičnosti bankovnih plasmana a insolventnost gospodarstva prelazi 40 mlr.kuna. Zbog refinanciranja inozemnog duga i ekspanzivne inflacije prijeti rast ionako visokih kamatnih stopa. Divergencija između sustava realne i sustava financijske ekonomije u razdoblju se krize evidentno produbljuje, pa je očito kako ju treba radikalno prekinuti, razumljivo prebacivanjem tereta na financijski sustav čije mogućnosti su još uvijek relativno zadovo ljavajuće. U Zagrebu, 29.10. 2012 Branimir Lokin |
29.10.2012., ponedjeljak
01.10.2012., ponedjeljak
|
STAGFLACIJA Što je stagflacija? To je pojam koji obilježava gospodarski proces u uvjetima kada gospodarska aktivnost stagnira ili slabi a inflacija istodobno jača.Valja naglasiti kako je stagflacija rijetka pojava u modernim gospodarstvima, naime empirijski dokazano, umjerena inflacija potiće gospodarski rast pa ju danas mnogi vrhunski ekonomisti predlažu blagu kao put u pravcu konjukture (Krugman). Općenito je moguće zaključiti, kako stagflacija predstavlja nesposobnost sustava da odgovori na izazove tržišta.Naime u uvjetima rasta svijetskih cijena, što je upravo obilježje našeg vremena, svjedoci smo radikalnih odgovora na inflacijsku pretnju budući da jači udari cijena na globalnu vrijednosnu strukturu prijete pretvaranjem krize u opasnu depresiju. Sukladno toj opasnosti svugdje u svijetu jačaju antiinflacijski odgovori.Polazeći od iznijete definicije i opisanog okružja moguće je opravdano ustvrditi kako je Hrvatska ušla u proces stagflacije. U Hrvatskoj se međutim udar cijena koje su u eskalaciji predstavlja kao prirodna pojava koja je eksterno zadana i koja če sukladno tome, kada ta vanjska pretnja prestane, sama od sebe iščeznuti.Upravo zbog svega rečenog držim kako je potrebno analizirati pojavu stagflacije kod nas budući da i dodatno ona prijeti svakom gospodarstvu i društvu, te svakom gospodarskom programu i svim političkim opcijama zajedno. Naime, kriza pretežitog broja razvijenih i tranzicijskih zemalja ima strukturne korijene(deindustrijalizacija), što vrijedi i za hrvatski slučaj. Međutim kako je stagflacija zabilježena jedino u tranzicijskim i dužničkim zemljama, uz to u Hrvatskoj ima puno izraženiji koeficijent(razlika između trenda gospodarske aktivnosti i rasta cijena) onda je neprijeporno kako je ona ovdje i autonomno izazvana.U činitelje koji dodatno djeluju na inflaciju na domaćem tržištu treba svakako ubrojiti rast troškova poslovanja izazvan poreznom presijom u užem i širem smislu; tome svakako treba pridodati i rast monopolskih cijena kojima se pokušavaju rješavati strukturni problemi u sferi javne potrošnje godinama gomilani; i konačno, razloge inflaciji potrebno je tražiti i u padu uvozne zavisnosti i jačanju sive ekonomije koja također dobiva monopolski karakter posebice u domeni potrošnje prehrambenih proizvoda i usluga. Koje su posljedice izraženog procesa stagflacije u našim uvjetima?Na inozemnom tržištu one se očituju u padu konkurentnosti domaćeg gospodarstva, što svijetske rang liste,kada se radi o Hrvatskoj, i potvrđuju. Na domaćem tržištu pak stagflacija obara potrošnju i samim time gospodarski rast, odnosno reducira učinke ekonomije razmjera. U hrvatskom slučaju pojava fenomena stagflacije upozorava kako duboke strukturne reforme koje se posebice provode u ovoj godini, ali i najavljuju za sljedeče dvije godine pojačanim opsegom i intenzitetom, mogu vrlo lako rezultirati i dodatnim udarom na gospodarsku i društvenu stabilnost i time još produbiti već naglašenu krizu i nestabilnost.Valja shvatiti kako u uvjetima stagflacije gubici sustava rastu brže od očekivanih sanacijskih prihoda što reformske napore diskvalificira pa i čini bezpredmetnim. Stoga ne iznenađuje permanentna korekcija cijena do koje dolazi u javnom sektoru. Neprijeporno u sadašnjem razvojnom trenutku Hrvatskoj treba konjuktura kao predtekst za promjene(dugoročno svi smo mrtvi:Keynes) a ne strukturne reforme jer takve reforme ne mogu imati uspjeha u uvjetima sveopće recesije i krize.Valja voditi računa o tome kako stagflacija šalje negativne signale kapitalu što znaći, kako se njenom eventualnom prezistencijom, vrlo brzo možemo suoćiti s pojavom bijega kapitala iz zemlje. U, Zagrebu, 28. 010. 2012. Branimir Lokin |
