19.06.2019., srijeda

profit i kamata

Profit i kamata
Zašto rasprava o profitu i kamati?Milenijska je to tema koja je u kršćannskoj viziji ekonomskog procesa evoluirala kao poslovna opcija , ali i ostala istodobno u antropološkom pogledu otvorena glede brojnoh kontraverzi i ideja.Posebice je to došlo do izražaja u dvadesetom stoljeću kada je rascjep između liberalne i interventne ideje poprimio evidentni utjecaj na realne ekonomske dimenzije.
Pofit i kamata, valja naglasiti, dvije su kategorije ekonomskog sustava koje se najčešće razmatraju u kontekstu čvornih odrednica dohotka. Razlog je tomu što ove dvije kategorije predstavljaju realizirani(čist) dohodak također profitni mehanizam omogućje stjecanje bogatstva , poduzetničku uspješnost te rast dohotka, dok kamata, premda umanjuje vrijednost dohotka na početku reprodukcijskog ciklusa(a priori) , pruža sigurnost kapitalu glede rizika budućnosti. Profit i kamata izravnanjem prihodno-rashodne bilance bitno određuju(determiniraju) poziciju dohotka. Profit predstavlja dobitak kapitala(fizičkog i financijskog) na skali sustava vrijednosti,a kamata trošak kapitala, s tim što se njihov utjecaj na dohodak bitno razlikuje.Naime profit se definira kao pozitivna razlika između prihoda i rashoda,a kamata kao trošak kapitalskog sustava s tim što se u okviru financijskog sustava interno kamata transformira u profit. Antropološki također moguće je ustvrditi i u prvom redu , dvije se kategorije temeljito razlikuju.Naime profit čini sadržaj realnog sustava ekonomije,dok je kamata isključivo vezana uz financijski sustav.Profit je zbog toga u realnom svijetu ekonomije prepoznatljiv i može se ostvariti i u sustavu trampe te izraziti u fizički dokučivim vrijednostima, dok je kamatu moguće jedino izraziti pomoču novca i ostvariti na financijskom tržištu Profit se stoga isključivo odnosi na strukturu sustava vezanu uz vremensku komponentu(završetak ciklusa) , dok kamata anticipira vrijednosni sustav i odnosi se na budućnosti.Međutim kada ekonomska definicija ne prepoznaje višak vrijednosti(klasici) profit je uočljiv jedino na području potrošnje, pa je moguće ustvrditi kako ovdje on predstsvlja prihod od potrošnje. Kamata nasuprot tome ne podliježe izboru teorijske opcije već se potvrđuje kao jedinstvena cijena štednje(kapital) .Međutim pod snažnim svjetonazorskim i religijskim utjecajem , najprije kod jednog broja ranih skolastika u krščanstvu(Akvinski) , a onda kod islamističkih teoretika sve do danas,kamata se smatra predmetom moralne devijacije i kategorički se odbacuje(riba).Takav odnos prema kamati proizlazi iz shvaćanja novca kao izvorišta zla i razumljivo svih novčarskih patologija koje su kulturi novca također svojstvene.
Pod pretpostavkom nultog odnosa,(ravnoteža) između prihoda i rashoda,moguće je definirati profit i kamatu kao dijametralno suprotno locirane relativne mehanizme glede utjecaja na dohodak -kada kamata raste profit pada i obrnuto.Naime,kamata je determinirana ponudom i potražnjom novca,a novac je determiniran odnosom štednje i potrošnje.Ako štednja brže raste od potrošnje dolazi do viška novca u sustavu i posljedično pada kamarne stope, ako pak potrošnja raste brže od štednje dolazi do manjka novca u sustavu i rasta kamatne stope. Profit je moguće identificirati na robnom i razumljivo robno-novčanom tržištu, također njega je moguće u potpunosti locirati u uvjetima trampe, dok je kamata, kao što je već rečeno, prepoznatljiva jedino na financijskom tržištu, naime kamatu bi se moglo ad hoc locirati u uvjetima trampe, međutim taj bi zahtjev znaćio poništavanje novca(vremenska komponenta) i njegovu definiciiju što se pogrešnim u povijesti pokazalo nebrojeno puta.Posljednih stotinu godina tako komunistički su sustavi formirali kamatnu i profitnu stopu kao planske komponente, međutim taj je postupak likvidirao istodobno tržište kapitala i učinio ove dvije sustavne kategorije bezpredmetnim.Čak u uvjetima parcijalnog tržišta (samoupravljanje) zbog redukcije pozicije novca kamata i profit su postali artificijelne vrijednosti.
Budući da profit i kamata predstavljaju suštinu sustava reprodukcije temeljenog na vlasništvu i robnom naćinu proizvodnje, njihova analiza može pružiti važne odgovore na probleme vlasništva i reprodukcijskog sustava, ali i njegovu poziciju i razvoj u budućnosti.

Profit je valja naglasiti najsnažniji motivator ponašanja u okviru sustava robno-novčanih odnosa(utilitarizam) on je stoga predmet konkurentskih nadmetanja koji redovito potiskuje sve druge motive i sadržaje.Profit se pod uvjetom potpune tržišne ravnoteže formira na temelju isključivo konkurentskih odnosa na tržištu, dok kamatu determiniraju istodobno i dijelom netržišni kriteriji već samom činjenicom što novac proizvodi središnja banka i što se nalazi pod ingerencijm države,ali i zbog činjenice što i gospodarski subjekti emitiraju novac(ex nihilo).
Svjetonazorski pokušaji o kojima je prethodno bilo riječi, ukidanjem kamate isključivo su delegirali kamatnu vrijednost u sadržaj dohotka, međutim raspodjelom u okviru dohotka ona se ponovno javila kao tržišna vrijednost koju je onda bilo potrebno jednostavno rasporediti u okviru sustava vrijednosti.To također istodobno znaći da se njenom manipulacijom imitira tržište kapitala što nastavno vodi do njenog nestanka i u krajnoj liniji do nestanka tržišta i totalitarne sustavne opcije.Iskustva o kojima je ovdje riječ proživio je komunizam, ali i islamska banka kada se pojavila na otvorenom tržištu.Tijek reprodukcije međutim pokreće proces kamatno –profitne konvergencije. Kada cijene u realnoj ekonomiji padaju zbog viška robe na tržištu stvara se višak novca u sustavu koji obara njegovu cijenu na financijskom tržištu i povećava profitnu motivaciju otvarajući novi ciklus reprodukcije.Mehanizam novca međutim podložan je povijesno teorijskoj dilemi.Kod liberala novac stvara vlastito tržište on je autogenerirajuća vrijednost(Hayek), dok kod keynesijanaca( Keynes) njega nije moguće dijeliti od realne vrijednosti(dohodak).

Kamata i profit formiraju se kao snažne ekonomske i društvene kategorije stoga je imperativ ravnoteže u odnosima između tih dviju kategorija zakonit. Međutim suprotno tom zahtjevu ravnoteža u njihovom odnosu stalno izostaje, što naravno pokreće brojne kontroverze pa samim tim i sustavne prijepore .Divergencija koja se javlja bilježi se od trenutka napuštanja zlatnog standarda i stalno se produbljuje.Naime u uvjetima zlatnog standarda kada novac ima unutarnju vrijednost promjena cijena jednako se reflektira na novac,kamatu i na robu(novac je roba)što sprijećava neravnotežu.Polazeći od te činjenice veliki ekonomist Hayek predlagao je autonomni novac kao stanovitu varijantu zlatnog standarda koja bi otklonila neravnotežu i omogućio usklađeni rtžišni odnos(ravnotežni) kamate i profita .Suprotno tome Keynes je ponudio manipulaciju novcem preko kamatne stope. U toj varijanti kamata i profit nalaze se u takvoj neravnoteži koja potiće potrošnju i osigurava „ravnotežu“ preko programirane kamatne stope.

Kada potrošnja pada pada i profit, međutim to je trenutak kada je potrebno smanjiti kamatnu stopu kako bi se povećao profit i potakla potrošnja, i ponovno uspostavila ravnoteža.Prema liberalnoj opciji upravo intervencija u monetarni sustav stvara dugoročnu neravnotežu i obnavlja krizu.Međutim povijest, neovisno o teorijskim kontroverzama, pokazuje kako su krize bile uspješno rjašavane upravo monetarnom intervencijom.Uspostava ravnoteže na robno-novčanom tržištu uspostavlja se i dodatno utjecajem tržišta kapitala.Treba podsjetiti da se ovdje radi se o klasičnom mehanizmu nivelacije vrijednosti povijesno bezvremenskim koji je međutim u uvjetima globalne transparentnosti sustava postao visoko funkcionalan i lako prepoznatljiv.Naime, kada cijena novca(kamata) počinje padati štednja(kapital) se dislocira u pravcu tržišta kapitala i obrnuto.Radi se o mehanizmu koji prijeći naglo urušavanje kapitalskih i novčanih vrijednosti i tom procesu svojstvenu financijsku i ekonomsku krizu.
U paradigmi ekonomskog načela profit je očekivana vrijednost, a kamata zadana vrijednost.U odnosu na kapital(štednja) profit znaći povećanje vrijednosti, a kamata očuvanje vrijednosti.Upravo zbog toga rast profita mora biti brži od rasta kamata.Evidento profit i kamata predstavljaju samu suštinu sustava reprodukcije temeljene na vlasništvu i robnom naćinu proizvodnje.Razumljivo pozicija ovih dviju kategorija sve se snažnije konfrontira zahtjevima regulacije sustava poglavito na područjima ekologije, energetike i regionalne komponente.Budući da se robni naćin reprodukcije temelji na konkurentnom tržištu onda niti jedna od postojećih teorijskih opcija nije u stanju razriješiti taj konflikt.Remećenje načela ravnoteže između kamate i profita generira krize rasta te regionalne i socijalne nejednakosti, postupak vraćanja ravnoteže na temelju tako uspostavljenih odnosa vodi totalitarizmu i autokraciji.Vezano uz to sama najava tako zvanog jediničnog dohotka i njegove pretnje sustavu također to zorno pokazuju.

Posebice se problemi kamate kao integralne ekonomske i društvene kategorije istiću na globalnom tržištu novca gdje definicija kamate zavisi isključivo o globalnom novčarskom kriteriju što u potpunosti diskreditira nerazvijene zemlje i remeti flagrantno načelo profitno-kamatne ravnoteže(reiting institucijer).Naime umjesto da u nerazvijenim zemljama kamata pada, ona suprotno relativno raste.Valja upozoriti kako profit i kamata moraju naglašeno biti visoko respektirani u sustavu ekonomije odnosno kako ekonomska teorija mora ovim temama pokloniti izvorno značenje u odnosu na sustav reprodukcije u cjelini.


Oznake: ljetovanje - prvi red uz more


- 09:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.06.2019., ponedjeljak

DEFLACIJA: POSLJEDICA KRIZE RASTA

I dok u Hrvatskoj zasićenoj političkim kontroverzama traju prijepori oko izbora vlasti ekonomska orjentacija političkih elita jedinstvena je i glasi: zemlji su potrebne strukturne reforme u pravilu sektorske naravi s tim što bi fikalni i monetarni sustav trebali biti izvedeni iz isto takvih sektorskih politika. Riječju, sve postaje lako kada se dogovore te politike koje slijede neoliberalni koncept redukcije troškova, odnosno interne devalvacije kao formule stjecanja unutarnje konsolidacije i međunarodne konkurentnosti.Nije zgorega primjetiti kako osim Njemačke ta strategijska orjentacija Europsku Uniju drži u stalnoj podkapacitiranosti, odnosno kako SAD, V. Britanija, Japan i mnoge druge zemlje koje su je odbacile već odavna postižu respektabilan gospodarski rast.
U Hrvatskoj gospodarska kriza potvrđuje duboku ukorjenjenost- rast je dugoročno negativan ili u najboljem slučaju stagnantan (osim kratke aktualne recentne epizode), pad potrošnje izostankom rasta, ali zbog jačanja fiskalnog pritiska alarmantan je, nezaposlenost je iscrpljujuća ne samo ekonomski već i demografski cjenjeno; investicije su rudimentarne, unutarnji i vanjski dugovi ulaze u eksplozivnu fazu, što zajedno rezultira padom korištenja kapaciteta, u industriji od 75%iz predkriznog razdoblja na 45% danas. Skupini negativnih i upozoravajućih makroekonomskih pokazatelja u zadnje se dvije godine pridružuje trend pada nacionalnog indeksa cijena(deflacija) što prema mnogim teorijskim i empirijski prosudbama upozorava na dugoročne posljedice krize koje negdje mogu trajati i preko desetak godina(Velika ekonomska kriza 30-ih, V. Britanija dvadesetih godina, Japan aktualno i dr.). Valja podsjetiti kako deflacija zajedno s inflacijom i dezinflacijom predstavlja fenomenološki nominalnu promjen nacionalnog gospodarskog indeksa i razumljivo samim tim reflektira deformacije cjelovitog gospodarskog korpusa.Inflacija naime predstavlja pojavu napuhavanja realnog indeksa, deflacija ispuhavanja, a dezinflacija prelazni tijek u jednom ili drugom pravcu te jedinstvene pojave, s tim što je upravo dezinflacija predstavlja teorijski poželjno stanje ravnoteže cijena.Hrvatska je već duboko zagazila u stanje deflacije, istodobno i idejno i funkcionalno(u operativi sustava) inflacija se još uvijek predstavlja najvećom opasnošću glede stabilnosti sustava.Generatori deflacije duboki su i moglo bi se ustvrditi korjeniti: pad standarda rezultirao je padom potrošnje stanovništva dominantnom kategorijom BDP-a; pad te potrošnje uzrokovao je kontrakciju investicija i nastavno otpuštanje radne snage, ali i pad nadnica;u sferi je financija zbog pada prihoda s jedne strane i rezistencije dugova(nominalno iste vrijednosti)došlo do gubitka u sustavu na svim sektorima(Fišerov učinak), s dodatnim udarom na investicije i zaposlenost.I konačno, deflacija stvaranjem viškova kapitala obara cijenu kapitala,što u konačnici blokira monetarnu politiku koja objektivno emisijom novca može pokrenuti dezinflaciju.U Hrvatskoj su svi generatori deflacije u potpunosti profilirani s tim što monetarni manevar središnje banke nije moguć zbog visokog stupnja imobilnosti kapitala(8-9mlr kuna)-ova okolnost služi istodobno i kao opravdanje za monetarnu neaktivnost.
Kako izaći iz deflacijskog grotla?Najprije je držim potrebno ostvariti demokratsko načelo idejne i funkcionalne otvorenosti sustava što kao metodu djelovanja zorno mogu pokazati promjene na političkoj i društvenoj sceni koje su upravo danas u takmičenju za vlast otvorene.Držim osobno kako je teza o strukturnoj krizi koja se već sedam godina brutalno nameće demantirana u svim svojim obilježjima. Treba sukladno tome ustvrditi kako se Hrvatska ne nalazi u strukturnoj krizi već u krizi rasta, što razumljivo traži potpuno drugačiji pristup ekonomskoj politici u odnosu na danas vladajući(uostalom pozitivni pomak trenda rasta ostvaren je zahvaljujući tek manjom rehabilitacijom potrošnje na socijalnom planu i eksternim utjecajima ). Teorijski radi se o poznatom konceptu ekonomije potražnje koja počiva na logici ciklusa i rehabilitaciji potrošnje na svim razinama.Zaokret o kojemu je riječ valja upozoriti ima golema ograničenja ponajprije na području reguliranja inozemnih i tuzemnih dugova Naime upravo zbog dugovnih opterećenja ekonomska je politika okrenuta jačanju porezne presije, što naravno limitira svaki potez okrenut rehabilitaciji potrošnje Stoga je proces smanjenja opterećenja potrošnje u prvom koraku jedino moguć postupkom reprogramiranja i otpisa dugova koliko tuzemnih toliko i inozemnih.Držim kako visoka unutarnja i vanjska likvidnost to omogućuju bez većih sustavnih rizika.Širi prikaz koncepta dužničke relaksacije iznio sam na savjetovanju ekonomista u Opatiji 11.11. 2015 godine.

U Zagrebu, 01.01.2016. B.LOKIN

Oznake: ljetovanje - prvi red uz more


- 09:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.06.2019., petak

zaposlenost

Zaposlenost je moguće predstaviti ,prema široj definiciji, kao pojam koji oslikava potencijalnu mogućnost raspoloživog ljudskog radnog kapaciteta za proizvodnju nekog dobra ili pružanja neke usluge Naime,“uža definicija“mogla bi se odnositi na korištenje tog kapaciteta u definiranom prostoru i vremenu, počevši od njegovog korištenja kao jedinične vrijednosti pa do njegovog poimanja kao cjelovite društvene vrijednosti. U ekonomiji se pak taj vidokrug gledanja usredotočuje na pitanja i sadržaje koji vežu probleme radne snage počevši od radnog mjesta uvjetno rečeno(ergonomija),pa sve do njenih globalnih aspekata utjecaja(demografski, gospodarski,politekonomski) .Zaposlenost je razumljivo najuže korelirana s dohotkom i efikasnošću, moguće je čak ustvrditi kako su te kategorije zamjenske(supstituirajuće),odnosno kako korelacija njihovih vrijednosti bitno određuju rast i distribuciju dohotka, odnosno reprodukciju ekonomskog procesa u kontinuitetu.
Zaposlenost također u, odnosu na makroekonomske aspekte gledanja, primarno korelira demografske probleme počevši od pitanja ponude i potražnje radne snage njenih potreba i odlika , strukture i potencijala dohotka pa do pitanja distribucije bogatstva njegove raspodjele te moralnih, etičkih političkih i geopolitičkih pitanja koja se u samom tom procesu javljaju.
Zaposlenost kao pitanje socioekonomskog izazova, naćina korištenja i razvoja tehnologije, te potebe i rasporeda radne snage u ekonomskom procesu duboko je povezano sa strukturom ekonomije i društva, odnosno s razvojem tehnologije i pravaca njenog korištenja počevši od mirnodopskih sadržaja pa do tehnologija i tehnika ratovanja.Međutim
zaposlenost nije samo egzistencijsko pitanje(rad i dohodak), već ono determinira poziciju čovjeka u društvu počevši od njegove volje i utjecaja na rad i život, dakle egzistencijskih izazova pa sve do pitanja rasta i razvoja.Otuda sve veći pritisak najšireg pokreta mišljenja i djelovanja na do jučer ovdje usko promatrane probleme i njihove sadržaje.
U povijesti je poznat sukob zaposlenosti i tržišta(intervencionizam, List-Hamilton tijekom 19.st. ), danas uslijed jačanja političkih napetosti uzrokovanih razlikama u dohotku injegovoj distribuciji, te duhovnim i ideološkim kontroverzama ponovno se obnavljaju trgovinski ratovi fundirani na geopolitičkoj ekonomskoj i vojnoj moći.Isto je tako poznat u povijesti sukob između čovjeka i radne tehnike(luditi) što je danas moguće usporediti s rastom tehnologije i globalnim migracijama.
Polazeći upravo od zaposlenosti kao jednog od generirajućih činitelja rasta i bogatstva pokušavaju se socijalni i etički problemi podrediti tom diktatu,što vrijedi i za suprotan postupak kada se problemi zaposlenosti isključuju iz ekonomskog kriterijalnog izričaja.Međutim svaka isključivost u pristupu tim problemima upravo diskvalificira njihovu vjerodostojnost i utjecaj što su otkrile suvremene revolucije i krvavi ratovi upravo tijekom 20 stoljeća.
Povijesno gledajući zaposlenost se kao ekonomski i društveni, pa konačno i kao politički i geopolitički fenomen javlja već u najranijim vremenima pisane ekonomske povijesti.Još u razdoblju ere faraona pokretani su javni radovi koji su povećavali nacionalno bogatstvo ali i zaposlenost , što je kao metoda poticanja rasta dohotka ostalo vrijediti do današnjih dana.Aristotel koji je definirao elemente ekonomskog sustava i ekonomske fenomene vrijednošću do naših dana , govori o radu kao izvoru bogatstva, također on unosi u komponentu rada njegovu podjelu na umni i fizički pridajući prednost prvome od njih .T.Akvinski izjednačava vrijednost rada neovisno o njegovom pojavnom obliku(umni, fizički) polazeći od toga da je Isus rođen, radio i živio u obitelji fizičkih radnika. Valja naglasiti kako podjela rada na dva predočena aspekta sve manje zaokuplja znanost u funkcionalnom pogledu pridajući prednost cjelovitom radnom učinku temeljenom na tehnologiji i poznavanju procesa.P.Le P. Boisguilbert(17st.) zaposlenost definira kao skup znanja kojeg grade klase koje i stvaraju dohodak.R.Cantillon(17st) zaposlenost izdvaja kao činitelja vrijednosti i naravno njemu pripadajuću društvenu strukturu. J.Locke(17st) rad i zaposlenost prepoznaje ne samo kao izvore bogatstva, već i kao uporišta jednakosti islobode.Sukob merkantilista i fiziokrata u 18st. oko činitelja bogatstva(rad na zemlji-trgovina) bitno je odredio raspravu oko izvorišta vrijednosti do današnjih dana.Naime fiziokratizam je determinirao ekonomski proces kao radnu teoriju, dok je liberalizam na prvo mjesto stavio profit tržište i konkurenciju.J.Stouart(18.st.) ističe zaposlenost kao ključ poticanja proizvodnje i dohotka.B.Mandeville(17st) naglašava kako zaposlenost ne treba vezati isključivo na odnose ponude i potražnje radne snage(tržište) već je nužna i državna intervencija zbog nacionalne(društvenog mira i socijalne složenosti tog problema).Vidljivo njegove preporuke, bez navođenja imena i vremena u kojem su nastale, zvuče iznimno aktualno.J. Bentham(18st) utemeljitelj utilitarizma, premda okrenut u svojoj ekonomskoj filozofiji potrošnji ipak istiće kako bez zapošljavanja nema dohotka pa predlaže minimalnu nadnicu(korist-rad-potrošnja).Saint-Simon(18st) u najavi industrijalizacije i dominacije industrijske proizvodnje kao nadolazećeg ekonomskog i društvenog diktata , ističe zaposlenost i radničku klasu kao polugu dohotka i uspostavu sustava socijalne pravde .D.Ricardo(18st) kao i većina klasičara polazi od faktorske uvjetovanosti mehanizma vrijednostipa pa razumljivo radnu snagu i zaposlenost locira u središte vrijednosnog sustava.R. Malthus(18st) uvodi u kriterijalni sustav ekonomije demografski faktor tvrdeći kako zaposlenost nije u stanju slijediti potrošnju budući da se raspoloživi resursi povećavaju aritmetičkom progresijom, a stanovništvo geometrijskom.K.Marks(19st) polazeći od radne teorije vrijednosti zaposlenost najuže povezuje s pojavom i ulogom radničke klase koja sobom donosi promjenu klasnih odnosa u društvu i to revolucijom.U teorijama 20 st. fenomen je zaposlenosti u snvom širem aspektu relativno slabo zastupljen. Ideje Keynesa i Hayeka duboko u provedbenom smislu suprostavljene, razmatraju pitanja zaposlenosti međutim na relativno izjednaćenoj razini interesa s tom razlikom što jedni govore o dragovoljnoj nezaposlenesti, a drugi o prisilnoj.istodobno u njihovim teorijama prevladava pitanje institucionalne strukture ekonomije i društva nad organskim pitanjima.
Ideje 20 st. lociraju upravo zbog toga problem radne snage kao pitanja zaposlenosti i nezaposlenosti.Sada se, za razliku od prošlostoljetnih gledanja, pitanjima (ne)zaposlenosti pridaje sve veća pozornost sukladno stajalištu o utjecaju radne snage i na proizvodnju ali i na potrošnju.Moguće je primjetiti kako zaposlenost djeluje na rast proizvodnje i potrošnje, dok nezaposlenost suprotno na njihovo usporavanje i pad. .Međutim ono što u zamislima i teorijama i dalje ostaje aktualno jesu pitanja odnosa radne snage i kapitala ne primarno na nacionalnoj već poglavito na globalnoj razini.Naime kako uravnotežiti globalni radni učinak prema cilju uravnoteženja globalnog dohotka . Teorijskih odgovora ovdje nemamo osim zastarjele ideje o primarnoj distribuciji dohotka kriterijem jedinične potrošnje, što naravno zbog razlike u razvijenosti ali i g brojnih drugih prirodnih razlika diljem globusa nije bar za sada moguće razriješiti.Naime odnos radne snage i kapitala pokreće pitanje naćela ravnoteže i proizvodnje i potrošnje što kada bi hipotetički globalni dohodak bio teritorijalno i socijalno izjednaćen nekom odlukom nebi moglo funkcionirati zbog dohodovnih odstupanja i disproporcija izazvanih ne samo povijesnom veći prirodnom raznolikošću.
Primječuje se, posebice nakon keynesove revolucije, kako pitanje zaposlenosti postaje sve više snažna poluga politike.Valja naglasiti kako je takvo stajalište duboko pogrešno budući da je zaposlenost primarno ekonomski problem.Interes politike za probleme (ne)zaposlenosti ukazuje na nemoć ekonomske misli da taj problem nekom višom odlukom objektivno razriješi. Naime kao u i u većini naraslih ekonomskih kontroverzi percepcijom makroekonomskog uma i ovdje problemi postaju sve složeniji, što ekonomska načela i principe temeljito degradira ukoliko nema teorijski fundiranih odgovora .Danas kada se stremi globalnom kriteriju percepcije povijesti razvoja otvaraju se nove dileme.Naime nije moguće objasniti zašto bi stanovnici Afrike ili juga Europe trebali imati niži standard od Sjevernoeuropskih, američkih ili stanovnika Australije
Uz rečeno treba naglasiti kako zaposlenost pojedinačno a na razini društva i istaknuto veže probleme psihološke a ne samo sociološke prirode premda se drugi nalaze još uvijek u središtu interesa. Naime, pozicija čovjeka u procesu rada aktivira ga kao društveno korisnog činitelja što razvojem tehnologije rezultira suprotno tvrdnjama o potiskivanju ljudskog sentimenta u tom procesu.
Rastuće ekonomske, političke i sociološke kontroverze pokazuju kako ih je moguće pomiriti jedino na razini konsensualnih ciljeva.To znaći otklon svih suprostavljenih interesa od „produktivnih“ prema humanim, što se pri današnjem stanju svijesti svijetskih lidera čini nemogućim već u pristupu?


U Zagrebu, 28.04.2019. B.Lokin

Oznake: ljetovanje - prvi red uz more


- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.05.2019., srijeda


Dodaci uz tekst


U rubrici Sadržaj iza točke Ciljevi projekta dodati točku Struktura studije
Struktura studije
Sadržaj studije određen je projektnim zadatkom
1Analiza trendova rasta i razvoja RH u razdoblju 2000-2025
2Analiza faktora rasta(proizvodnost, zaposlenost, efikasnost, investicije) u RH u proteklom razdoblju
3Prognoze i projekcije temeljnih makroekonomskih kategorija(BDP,BDV, zaposlenost proizvodnost i dr.) u RH u razdoblju 2014-2020.
Dalje ubaciti svoj dio!

Oznake: noć dan


- 10:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KONCEPT HRVATSKE U OKVIRU EU

Pozicioniranje Hrvatske u okviru integracije EU traži na prvom mjestu prosudbu o samoj EU u uvjetima globalnog svijeta u 21 stoljeću. Naime globalizacija koja je zasigurno ireverzibilan proces potvrđuje se primarno u ekonomskoj i geopolitičkoj sferi čiji sadržaji se isprepliču, pa jednosmjerne prosudbe u tom pogledu nisu vjerodostojne. Međutim u EU ne postoji definiran prostor geopolitičkog obuhvata interesa ove integracije u budućnosti, pa je za sada moguća jedino prognozirati gospodarske interese Unije i širu deklarativnu orjentaciju u pravcu demokracije i civilnog društva. Ti interesi i ta orjentacija skladno su se razvijali do nastupa gospodarske krize, nakon tog trenutka integracijski procesi slabe a u nekim pitanjima čak i degeneriraju. Umjesto konvergencije procesi divergencije sve su snažniji što dovodi do napetosti u odnosima između članica Unije koje su naglašene pojavom gospodarskog duopola, odnosno sve dubljeg rascijepa između zemalja europskog juga i sjevera. Via facti Unija je napustila strategiju ravnomjernog razvoja i nalazi se pred novim strategijskim izborom koji se priklanja podjeli Europe na dvije do tri regije determinirane kriterijem gospodarske efikasnosti i konkurentnosti.U tom pogledu već se najavljuje i novi regionalni ustroj u kojemu bi zemlje Jugoistoćne Europe i Balkana bile svrstane u treću regionalnu jedinicu. Opisana orjentacija, temeljena na jedinstvenom koncepcijskom usmjerenju, već danas pokazuje vidne nedostatke budući da vodi deindustrijalizaciji, rastu nezaposlenosti i gubljenju demokratske perspektive. Istodobno nezaustavljivi procesi dezintegracije otklanjaju svaku mogućnost stvaranja jedinstvenog europskog tržišta što predstavlja uvijet za usklađenu podjelu rada unutar EU. Naime zemljama Sjevera, posebice u tome Njemačkoj, za njihovu je daljnju ekspanziju potrebano otvoreno globalno tržište što je opet u sukobu s potencijalno mogućim jedinstvenim europskim tržištem koje predstavlja jamstvo za gospodarski opstanak zemalja južnog krila Europe.

Hrvatska se nalazi na jugu Europe i nosi sva opterečenja takve geopolitičke i ekonomske pozicije. U proteklom razdoblju od oko pola godine Hrvatska kao članica Unije nije bitno promjenila svoj ekonomski položaj.Dostupnost europskom tržištu ostala je ista budući da je diktirana stupnjem konkurentnosti koji je nizak, nadalje ona nije uspjela privući inozemne investitore koji ostaju zainteresirani za ulaganja u turizam, infrastrukturu i energiju, dakle u sve one djelatnosti čija ekspanzija u prošlosti predstavlja danas strukturni problem zemlje. Istodobno Hrvatska nije uspjela povući sredstva iz europski investicijskih fondova čija namjena također predstavlja europski ali ne i hrvatski interes. Istodobno Hrvatska je izgubila tržište CEFTE na kojemu je bila visokokonkurentna. Međutim ono što najviše opterećuje zemlju je u potpunosti divergentna europska ekonomska politika interesima zemlje, što naravno postaje svojevrsna enigma u borbi za izlazak iz ekonomske krize.
Evidentno je kako danas u 2014. godini budući da nema investicija pokretanje unutrašnje potrošnje predstavlja izgledno mogući put za izlazak iz krize. Naime valja naglasiti kako je tijekom krize došlo do dubokog socijalnog raslojavanja tako da je jedan dio stanovništva ušao u dužničku krizu, dok je istodobno drugi dio kumulirao štednju u visini od 23 milijarde EURA. Međutim svaki i najmanji pokušaj forsiranja potrošnje mjerama se EU-a strogo sankcionira(izravno preko proračunskog deficitaili pak bankovnih regula). Najava nove talijanske vlade o izravnom subvencioniranju potrošnje ukoliko uspije otvoriti će mogućnosti i za promjenu ekonomske politike u aaaarepublici Hrvatskoj.
U Zagrebu, 13.03.2014.

Oznake: brdo


- 10:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DOSSIER O NEKIM PITANJIMA EKONOMSKE POLITIKE NA POČETKU 2016 GODINE
NAPOMENA
Ovajn dossier je pisan najprije kao podsjetnik na sve one konceptualne, analitičke i operativne ideje i prijedloge koji su bili u suprotnosti sa službenim stajalištima o ekonomskoj politici RH u proteklih sedam godina a koji međutim nisu ni u najmanjem dijelu respektirani ali onda i kao upozorenje ekonomskoj politici u nastupajućem razdoblju čija ograničenja su, valja upozoriti, osjetno veća od onih koja smo imali 2012 godine.

TOČKA1
Nastupom krize(2009) trend gibanja nacionalnog BDP-a dobiva negativan predznak što se kao tendencija produbljuje u naredne dvije godine(2009,2010). Međutim 2011godine dolazi do njegovog ponovnog uspona, što je bio pouzdani znak da se njegovo gibanje tendencijskji mijenja, odnosno da dolazi do obilježja u pravcu njegovog rasta, i s tim povezano, mogućeg prevladavanja krize.Naime tri temeljna generatora rasta (izvoz, potrošnja i supstitucija uvoznog sadržaja) bilježila su sinhroni uspon.Dolaskom na vlast tada nove stranačke konstelacije(tzv,Kukuriku koalicija) ne dolazi istodobno i do promjena u ekonomskoj politici.Ta politika ostaje i dalje oslonjena na tri stožerna uporišta: fiskalnoj konsolidaciji(1), fleksibilizaciji tržišta radne snage(2)te gospodarskoj i društvenoj restrukturaciji(3).Nova vlast prosuđuje tada kako je te ciljeve potrebno tek radikalizirati, i na taj naćin ubrzati reforme. Posljedice te radikalizacije bile su sljedeće: fiskalna konsolidacija rezultirala je poreznom presijom, fleksibilizacija tržišta radne snage nezaposlenošću, a restrukturacija deindustrijalizacijom i daljnjom hipertrofijom javnog sektora.Naime radikalizacija ciljeva(porezna presija i nezaposlenost) izazvala je redukciju potrošnje što je ponovno trend BDP-a vratilo na negativnu putanju kretanja.U okolnostima produbljene gospodarske krize provedba reformskih politika bila je u potpunosti onemogućena, što je koaliciji na vlasti već u prvoj godini vođenja države u potpunosti vezalo ruke i srušilo vjerodostojnost.

TOČKA2
Godina 2015 je donijela reprizu 2011 godine.Sinhroni rast izvoza, osobne potrošnje, i supstitucija uvoznog sadržaja promjenili su tendenciju gibanje BDP-a prema gore, i najavili početak mogućeg izlaska iz krize.Vlasti sklona skupina analitičara isticala je zasluge izvoza u tom pogledu međutim već površna analiza makroekonomskih veličina i agregata pokazuje kako je presudnu ulogu u tome odigrala i ovaj put potrošnja. Naime, vlast je u zadnjoj godini mandata hoteći pridobiti glasačko tijelo, a ne mjenjajući ekonomsku politiku, plasirala jedan broj odluka izrazito populističke provenijencije što je potrošnju u jednom dijelu rehabilitiralo i povuklo za sobom trend rasta BDP-a prema gore. Treba međutim upozoriti kako je prostor za daljnji rast potrošnje tim pomacima iscrpljen, također kako je izvoz dosegao maksimum koliko zbog unutarnjih ogranićenja, toliko i zbog globalnog usporavanja rasta, dok se obujam supstitucije uvoznog sadržaja brzo smanjuje.


TOČKA3
Dva recentna razdoblja naše gospodarske povijesti otkrivaju kako pad gospodarske aktivnosti i gospodarska kriza nisu posljedice strukturnih neusklađenosti, već su one rezultanta krize rasta.Također istodobno se sukladno tome potvrđuje kako bez održanja i ubrzanja gospodarskog rasta nije moguće ostvariti niti željene strukturne reforme koje su u načelu dugoročne, a u nekim segmentima i trajne.Zaključak i sugestija glede ciljeva ekonomske politike za aktualnu vlast glasi: u razdoblju sljedeće dvije godine treba ubrzati gospodarski rast slijedom koncepta rehabilitacije nacionalne potrošnje do razine njene vrijednosti iz 2008 godine i postupno otvarati gospodarske i društvene reforme širih razmjera.Također, valja naglasiti, kako potrošnja nije cilj sam za sebe već sredstvo za postizanje rasta, jer jedino potrošnjom možemo povećati korištenja nacionalnih kapaciteta, odnosno rast bez novih ulaganja koja u najskorijoj budućnosti nije moguće u zamjetnoj mjeri očekivati. Treba shvatiti kako se investicije generiraju iz potrošnje,što znaći implicite da jedino rast gospodarstva može potaknuti ulaganja.Uputno je upozoriti kako je stupanj korištenja kapaciteta u prerađivačkoj industriji prije krize iznosio 75%, a u 2015 godini svega oko 50%. Uz to, pozitivan saldo tekuće platne bilance zemlje, pokazuje kako je u aktualnoj situaciji rast dodatno snažno generiran supstitucijom uvoznog sadržaja, odnosno korištenjem unutarnjih resursa i potencijala.

TOČKA4
Ekonomska politika vezana uz navedene ciljne opcije trebala bi dakle napore okrenuti u pravcu poticanja razine potrošnje u BDP-u(60%) Valja upozoriti međutim kako se u stručno relevantnim projekcijama rasta za 2016 godinu(projekcija HNBprimjerice) rast osobne potrošnje programira nižom stopom u odnosu na stopu prosječnog rasta BDP-a(nije li to repriza 2012 ! ). Također najave i sugestije raznih domaćih i inozemnih financijskih eksperata pokazuju kako se u 2016 godini javni dug namjerava smanjiti restrikcijom rashoda javnog sektora i prodajom domaćih kapaciteta i resursa, te uštedama u radnoj snazi, a ne prihodima od gospodarskog rasta što iskustveno je potvrđeno povećava opći deficit i obara rast. Uz sve rečeno uputno je naglasiti, kako i u teorijskom,ali i analitičkom i operativnom pogledu,prednost potrošnji pridaju zemlje s najuspješnijim gospodarskim rezultatima(SAD,V.BRITANIJA,JAPAN) dok EU slijedi koncept restrikcije potrošnje.


TOČKA5
Uz brojna materijalna ograničenja potiskivanje potrošnje kao temeljnog agregata BDP-a rezultira i posljedicama golemih sustavnih insuficijencija.Posebice se to odnosi na nisku kompatibilnost fiskalnog i monetarnog sustava i s tim povezanih deformacija na području sustava novca.Naime već preko tri godine u nacionalnom novčanom sustavu stvaraju se viškovi novca koji se u prosjeku kreču na razini od oko 7 milijardi kuna, istodobno cijena novca (kamata) ne pada! Ovaj se fenomen pokušava objasniti niskim reitingom države na svijetskom tržištu novca koji se samo prenosi na domaće tržište , međutim ta teza pada u vodu budući da se radi o kunskom a ne o deviznom novcu.Neprijeporno prave uzroke tom fenomenu treba pripisati padu potrošnje najprije osobne a onda i investicijske i restrikciji državne i javne potrošnje što je posljedica produženog kreditnog loma koji još dominira u hrvatskom sustavu novca.U uspostavljenim okolnostima tržište zbog pada potrošnje nije u stanju apsorbirati novac, istodobno monetarna politika nema mogućnosti napraviti uspješne pomake u pravcu monetarnog detanta(ekspanzivna monetarna politika i niža cijena novca)

TOČKA6
Neki analitičari ali i potencijalni akteri buduće ekonomske politike uviđaju ograničenja i pretnju sektora potrošnje profiliranju dinamičnog gospodarskog rasta pa već istupaju s prijedlozima u pravcu podupiranja potrošnje, odnosno pokušavaju pomiriti koncepciju rezanje troškova i rast potrošnje.Ovdje su dominantna dva prijedloga: onaj kojim se preporuča povećanje sredstava za potrošnju znatnim poreznim opterećenjem nekretinskog sektora i povećanjem poreznih stopa na dobitke od kapitala.Prvi je već bio prerdmetom rasprava od prije dvije godine kada su njegove konzekvence široko elaborirane i on je odbačen, međutim u danas ponuđenom obrazloženju njegova primjena polazi od, novih argumenata-
„potrebe“da se opterećenjem nekretnina smanji opterećenje plaća. Taj prijedlog već je dokazano izaziva inverzne posljedice u odnosu na postavljeni cilj. Naime nekretnine u našim uvjetima pretežito obuhvaćaju stanove i vikendice koje ne formiraju fleksibilno tržište, pa se to oporezivanje iz sasvim specifičnih razloga izravno prenosi na dohotke a samim tim i na potrošnju, uz to valja upozoriti kako su porezi koji se već danas prikupljaju s tog naslova dosegli su svoj gornji maksimum(komunalna naknada).Drugi prijedlog vezan je za dohotke od kapitala i poglavito kamate na štednju građana gdje dominira devizna štednja građana čija nesigurnost može trenutačno uzdrmati i srušiti cijeli nacionalni novčani sustav(povlaćenje devizne štednje iz banaka koja iznosi oko 24 milijarde eura).Moguće je zaključiti kako je
hrvatska ekonomska politika suočena , slijedom restriktivne politike potrošnje koju provodi od nastupa krize, sa svojevrsnom kvadraturom kruga.U namjeri da smanji troškove sustava smanjuje potrošnju čime obara rast i upravo povećava suprotno troškove proizvodnog sustava, što u konačnici rezultira nezaposlenošću, padom gospodarske aktivnosti i povećanjem javnog duga.Razbijanjem zatvorenog kruga o čemu je ovdje riječ moguće je jedino rehabilitacijom potrošnje u optimalnim razmjerima.

TOČKA7
Raspoloživa sredstva i metode za dinamiziranje potrošnje u kratkoročnom intervalu nije moguće pronaći isključivo na domaćem tržištu, njih naprosto treba kreirati. Plaće i primanja kao osnovne generatore potrošnje nije moguće povećavati jer se na taj naćin ruši konkurentnost nacionalnog gospodarstva, stoga izvore sredstava treba potražiti u inozemstvu i u sustavu domaće kreacije novca.Inozemne izvore valja locirati u okviru sustava otplate vanjskog duga refinanciranjem i(ili) reprogramiranjem dugova što pruža aktuelno pogodnosti zbog smanjene cijene kapitala na svijetskom tržištu.U okviru takve operacije javnog i privatnog sektora mogla bi se formirati sredstva u visini od oko 1,5% BDP-a,Najveći dio tih sredstava osigurao bi stabilnost proračunskih rashoda što bi u konačnici otlonilo radikalne u pravilu štetne posljedice na javnu, a na taj naćin i posredno na osobnu potrošnju.Sredstva o kojima je riječ omogućila bi proračunsku stabilnost a time implicite i rast nacionalnog reitinga.Treba naglasiti kako je deficit proračuna u njegovom najosjetljivijen dijelu(mirovine) moguće rješavati jedino inozemnim sredstvima i kreacijom nacionalnog novca.

TOČKA8
Osobna potrošnja blokirana je u Hrvatskoj osim nezaposlenošću i padom standarda i dugovima zaposlenih i građana(38 milijardi kuna) , stoga je njeno pokretanje moguće primarno upravo otpisom ili pak reprogramiranjem tih dugova.U tom pogledu javljaju se u pretežitom dijelu dvije vjerovničke linije:država i bankovni sustav.Dugove državi moguće je najvećim dijelom otpisati,dok bankovne dugove treba reprogramirati. Pokriće za takav potez moguće je pronaći u inozemnom reprogramu koji relaksirajuće djeluje na nacionalni sustav, u imobiliziranim bankovnim sredstvima( 8 milijardi kuna aktualno), te u uvjetima monetarne ekspanzije koju omogućuje deflatorni cjenovni tijek i velike prićuve u okviru sustava obveznih prićuva povezano s agregatom baznog novca.Valja upozoriti kako je HNB aktualno u mogućnosti otkupiti i otplatu vanjske godišnje rate inozemnog javnog duga bez ozbiljnije opasnosti za stabilnost sustava.Naime s obzirom na devizne pričuve i visok stupanj rezduženosti domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska ima istodobno i visok stupanj solventnosti, međutim dugovno opterećenje teško pritišće raspoloživi dohodak, što onda reprograme čini izglednom solucijom.Rječju, dugovi nisu primarno likvidonosno pitanje, već dohodovni problem.

TOČKA9
Dvijema prethodno navedenim ograničavajućim činitelja sustava vezano za unutarnji i vanjski dug, treba pridodati i treći-međusobne dugove privatnog i javno-privatnog sektora(nelikvidnost). Iznos tih dugova doseže vrijednost od oko 35 milijardi kuna i vrlo je opasan jer ima reproduktivni i razvojni karakter.Njegovo rješavanje treba omogućiti u nekoliko koraka. Zbog velikog udjela države u javno-privatnom sektoru moguće je i potrebno najprije provesti multilateralnu kompenzaciju, a nakon toga uspostaviti sustav trgovine tim dugovima uz diskont.

TOČKA10
Dossier istiće prioritete ekonomske politike u prvih šest mjeseci ove godine, nakon tog razdoblja reformske će zahvate trebati redefinirati i proširiti.

U Zagrebu, 25. 01.2016 Priredio: B: Lokin








- 10:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.04.2019., ponedjeljak

kriza

KRIZA I DUGOVI

1.Kriza 2008. najvećim je dijelom ocjenjena kao malformacija globalnog financijskog sustava, što je rezultiralo promjenama u svjetskoj politici novca i kapitala. Politika novca temeljena na kordiniranoj novčanoj emisiji i skupom novcu zamjenjena je ekspanzivnom politikom („monetarno popuštanje“) i jeftinom novcu .Takvu politiku novca primjenile su anglosaksonske zemlje i Japan,dok je Europa odgodila njenu primjenu za nekoliko godina.Treba naglasiti kako je obrazac ekspanzivne monetarne politike kao antikrizna solucija znaćio povratak na keynesijanističku opciju(integralni dohodak) što se nije uklopilo u vladajuću novčanu scenu podređenu liberalnom načelu, no očito je pobjedila pragmatična sankcija što se redovito događa u uvjetima krize. Međutim unatoč uspjesima na monetarnom planu i izbjegnutoj globalnoj krizi udio dugova u BDP-u nastavio je ubrzano rasti(indeks 121), što je rezultiralo brojnim kontroverzama.Istodobno rast je BDP- bio nizak(indeks 148-stopa 3,7) prema općim ocjenama znatno ispod dosegnutog materijalnog potencijala.



TABELE
20o7 2017 Indeks 2017/2007
BDP 000 mlr dol 54 80 148
DUG 000mlr dol 145 261 184
DUG/BDP 269 327 121
INVEST/BDP 24 23 95
(Predočeni podaci na prvi pogled zabrinjavaju, međutim potrebno je objasniti kako usporedba realnih i novčanih kategorija nije metodski ispravna što ipak mnogi analitičari zanemaruju). Jedan broj gospodarskih analitičara (uglavnom zagovaratelja monetarne opcije ) reagirao je upravo zbog ekspanzije dugova upozoravajuće, istodobno, sukladno tim prosudbama, i središnje su globalno vodeće monetarne institucije počele usporavati svoje novčane emisije.
Suprotno takvim prosudbama strukturno orjentirani analitičari isticali su i istiću, kako sustav svijetskog novca treba redefinirati pa i mjenjati, međutim unatoč kritikama, osim jačanja kontrolnih mehanizama, ozbiljnije promjene nisu ni s njihove strane ponuđene niti polučene.Naime, u njihovoj bi opciji novac bio značajnije kontroliran, što bi međutim otvorilo brojne druge dileme posebice naglašenu poziciju države i središnje banke u sustavu.
Ostaje stoga pitanje:nalazimo li se pred prijetećom novom krizom što globalni dugovi sugeriraju?

2.Sustav globalnog novca,moguće je ipak ustvrditi, vodeći računa o monetarnim i realnim kretanjima , evidentno, nije uspio odgovoriti na izazove krize iz 2009. godine unatoč golemim iznosima novca koje su u razdoblju od 2008 do danas emitirane.Ostvaren je tzv. sekularni rast koji je generiran potrošnjom i
niskom investicijskom stopom.Takva dinamika rasta zadovoljila je razvijene zemlje koje su pretežito ušle u demografsku krizu što je obrnulo trendove radne snage(porasla potražnja) ,međutim ona je otvorila pretnju gospodarstvima brzorastućih zemalja i najavila novu, još oštriju prijetnju, nerazvijenim zemljama koje su odgovor za sada našle u gotovo spontanoj emigrantskoj ekspanziji prema razvijenim i brzorastućim zemljama.

Aktive središnjih monetarnih institucija(000 mlr usa dolara)


Godine 2009 2011 2013 2015 2018 2019(ožujak)
Fed 250 260 340 510 490 369
Ecb 180 190 240 180 420 469
Para.trž . 27 29 35 34 ....... .......
Napomena: Prikazana emisija novca obuhvaća oko 70% globalne mase novca.
Izvori:Fed, Ecb

Emisija novca vođena politikom „monetarnog popuštanja“ stvorila je silnu masu novca na novčanom tržištima, također vidljivo je kako je rasla emisija novca i na paralelnim tržištima(fondovi, osiguravajuća društva,financijske institucije, međusobna kreditiranja ) čija emisija se događa ex nihilo, odnosno bez kontrole.Radi se o novcu kojeg emitiraju spomenute institucija kao i komitenti u financijskom i realnom sektoru međusobno.
Iskustva proteklih godina pokazuju također kako se značajan iznos novca prelio na tržišta kapitala povećavajući na taj naćin vrijednost kapitala iznad njegovih realnih okvira.Taj zaokret kapitala unatoč izostanku dohodovnog potencijala mogao je biti ostvaren zahvaljujući deflacijskim tendencijama i niskim kamatnim stopama. Fenomen o kojem je riječ , valja naglasiti, još uvijek nije analitički odgovarajuće vrednovan iako je jasno kako njegove posljedice znaće povećanje vrijednosti kapitala na račun nerazvijenih zemalja i socijalnog statusa najugroženijeg dijela stanovnika. Naime,rast emisije na tim tržištima valja kazati pokrenuo je brojne kritike, ali je ubrzo je postalo jasno kako taj segment financijskog sustava nije moguće kontrolirati jer oblici emisije ovdje poprimaju karakter trampe čime još značajnije izmiću kontroli.
Burzovni su indeksi rasli u sljedećim relacijama(2018/2011):

BURZOVNE VRIJEDNOSTI(000 mlr dol)
2009 2011 2013 2015 2018 Ind.18/09
S P 70 88 110 160 190 271
DAX 59 120 120 178 180 305
CAC 40 45 65 80 1oo 250
NIKKEI 42 60 80 100 119 261
Neprijeporno, tendencije na području novca i kapitala otvorile su brojne dileme čija teorijska i analitička pozadina ostaje još uvijek nedorećena.

2.Budući da dug predstavlja tek transformirani kredit, onda je zakonito da monetarni sustav polazeći od naćela ravnoteže, ovdje mora osigurati paralelizam kretanja tih dviju sastavnica susta Podaci pokazuju kako kategorija kredita(novac) raste brže od kategorije duga što vodi do zaključka, kako je gospodarski trend stabilan ali, tvrdi se, zbog visokog duga usporen, odnosno, sukladno tome, kako globalni financijski sustav nije pretnja kriznim izazovima.

3. Teorijski osvrt na dužnički sindrom pruža važna objašnjenja koja se očito redovito preskaću u našem vremenu silnih informacija površnih analiza i brzopletih odgovora.Budući da je dug transformirani kredit koji nastaje u onom trenutku kada izostane naplata kredita, onda je logično da je paralelizam dugova i kredita zakonitost koja proizlazi iz načela ravnoteže.Međutim,potpuna odsutnost duga u financijskom sustavu predstavlja ideal tog sustava.Valja podjetiti kako u povijesti takav stupanj ravnoteže nije zabilježen budući da nije moguć već i zbog vremendskog činitelja i u najširem smislu djelovanja zakona diletacije.Ono pak što čini bitnu razliku između duga i kredita jest njihov dijametralno suprotan utjecaj na gospodarsku strukturu i rast. Naime kredit mjenja strukturu i povećava gospodarski rast, dok dug suprotno, zadržava staru strukturu i blokira rast.Uz rečeno treba naglasiti kako dug, u relativnom dužem vremenu,ne utjeće na gospodarski rast ako se događa u uvjetima zatvorenog sustava(što se obično zaboravlja u procesu restrukturacije), međutim u uvjetima otvorenog sustava njegov je negativan utjecaj na rast i ravnotežu izrazito naglašen. Treba istaknuti kako danas u uvjetima internacionaliziranog sustava gdje tržištem novca dominira svega nekoliko valuta, međunarodni dugovi djeluju na jedinstvenom tržištu koje je pandam nacionalnom(zatvoreno)što upravo omogućuje njihovu jednostavnu regulaciju i visoku financijsku sigurnost -dolarska,eursko,yensko idruga tržišta potpuno su internacionalna.

3.Primjećeno je u postkriznom razdoblju kada su tržišta otvorena, kako dugovi mjenjaju sektorsku strukturu u okviru nacionalnih gospodarstava , što je posebice došlo do izražaja u razdoblju nakon 2008 godine.

Rast udjela duga u BDP-u od
2008. do 2017 godine

Javni Gospodar. Stanovništ.
Kina 20,0 65,0 27,0
Japan 55,o -2,5 -1,o
Uj.kralj. 48,0 -4,0 -3,0
Zonaeur 22,0 11,0 .......
USA 39,0 7,0 -17,0
Brzor.zem. 11,0 45,o 15,0
Raz.zem. 30,o 3,0 -6,0

Intenzitet gibanja duga pokazuje kako se dugovi u razvijenim zemljama sporije povećavaju od dugova u brzorastućim zemljama, međutim rast dugova u razvijenim se zemljama koncentrira na područja javnog i sektora stanovništva što je posljedica primjenjenih mjera ekonomske politike i promjenjene strukturne konstelacije . Naime razvijene su zemlje krizu rješavale kontrolom javnih troškova i troškova stanovništva dok su brzorastuće zemlje dug rješavale gospodarskim rastom i povećavale ga stoga u sektoru gospodarstva.U odnosu na strukturu duga moguće je naglasiti njihov možebitni utjecaj na rast ,posebice u Kini.Naime u uvjetima stezanja monetarne emisije, i rasta cijene kapitala mogući je očekivati stanovite teškoće u financiranju gospodarskog rasta u brzorastućim zemljama.

4.Zaključno je moguće ustvrditi , kako ekspanzija dugova nije prijetnja gospodarskom rastu,pa niti prijetnja krizi odnosno kako prijetnja dolazi iz realnog sektora(nafta,energija,ekologija,ratni konflikti) dok financijski sektor njene posljedice može samo ubrzati i povećati.To uostalom potvrđuju sve dosadašnje krize novog vremena.

U Zagrebu, 31.03.2019. B. Lokin


- 09:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.03.2019., četvrtak

SAŽETAK: FEN. POT. K. ALG.

Kriza tranzicijskih i razvijenih zemalja koja prijeti globalnom depresijom potiće na području teorijskih i idejnih stajališta brojne vremenski i prostorno univerzalne rasprave. U središtu pozornosti je kao i uvijek kada se radi o krizi, keynesova antikrizna doktrina,odnosno rasprava o mogućnostima njene primjene u uvjetima suvremenog svijeta. Neoliberalna paradigma a priori odbacuje mogućnost njene primjene obrazlažući takvo stajalište njenom nacionalnom impostacijom neprimjerenoj globalnom svijetu. Suprotno keynesovom izričaju neoliberali istraju na otvorenim ekonomijama, punoj konkurenciji triju konstitutivnih tržišta i maksimalnoj mobilnosti kapitala u globalnim razmjerima. Međutim djelatna ih praksa neprekidno demantira budući da kriza postaje sve oštrija i prostorno univerzalnija. Keynesijanski pristup pak koji u središte globalnog svijeta postavlja nacionalnu ekonomiju nije u stanju objasniti reference tog istog globalnog svijeta koji je do sada razvio moćan svijetski institucionalni sustav. Neprijeporno, keynesova doktrina u nastalim uvjetima traži redefiniciju njenih klasičnih polazišta i metodskih riješenja.Ovaj se rad upravo bavi mogućim odgovorima vezanim uz te redefinicije ostajući međutim u zakonitoj korelaciji s keynesovim izvornim stajalištima. Zakjlučci do kojih smo u radu došli govore o mogućnostima primjene keynesovog metodskog algoritma u uvjetima aktualne krize uz međutim stanovitu redefiniciju agregata potrošnje i investicija. Kriza pak u Hrvatskoj kojom završavamo naš rad potencira stanovita neokeynesijanska rješenja, razumljivo uz uvijet da se istraživanja nastave i analitički pristupi prodube.

AUTORI

- 10:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.03.2019., srijeda

Platforma

PLATFORMA ZA SAVJETOVANJE
(MAKROEKONOMSKE NERAVNOTEŽE)

1Naslov sugerira neoliberalni makroekonomski koncept u kojem su realna i financijska sfera autonomne. Keynesijanski pristup suprotno polazi od potrošnje i ciklusa, gdje je imanentna povezanost i neravnoteža koju ta dva aspekta gledanja na ekonomski proces permanentno remete ali i uspostavljaju(Hicks).Teorijska percepcija o kojoj je ovdje riječ ima radikalne metodske implikacije budući da (neo)liberali polaze od ponude stoga im nije potreban integralni fiskalni i monetarni mehanizam sustava.Međutim taj pristup nastupom krize izaziva brojne netržišne intervencije i dovodi do teorijske disolucije(država pokriva gubitke bankovnog sustava).Teorija Minskog to najbolje argunmentira i ogoljuje(moralni hazard).Povezano s tim treba podsjetiti na keynesove mehanizme i njihovu djelotvornost u krizi, ali i reafirmirati i marksov teorem krize kapitalizma(Picketti), odnosno sve snažniji utjecaj socijalnog raskola na gospodarski rast i razvoj.
Iznijeta napomena govori o važnosti proučavanja, ali i uporne interpretacije teorijskoh aspekta krize- razumljivo prilagođeno tribini samog savjetovanja.

2. Hrvatska se nalazi primarno u krizi gospodarskog rasta a ne u strukturnoj krizi kao što to neoliberali a s njima kod nas i ukupna stručna, poslovna i politička javnost unisono ponavlja.Naime, 2011. nakon dvije godine krize, došlo je do promjene pravca kretanja gospodarskog trenda prema gore što je isključivo bila posljedica nemješanja ekonomske politike u gospodarske procese(izborna godina), međutim čim su nastupile strukturne reforme( fiskalna konsolidacija, fleksibilizacija tržišta rada i strukturna reformacija javnog sektora) gospodarski je rast opet poprimio negativan smjer. Do promjene trenda industrijske proizvodnje došlo je u prošloj i ovoj godini, također uspostavljena je i pozitivan saldo tekuće platne bilance(veliki uspjeh, ali samo ako je potvrđen rastom) međutim cjeloviti gospodarski rast ostao je u negativi.Upravo činjenica što smo ostvarili rast industrijske proizvodnje i pozitivni saldo tekuće platne bilance govori kako je zemlja na međunarodnoj razini konkurentna, odnosno kako strukturne reforme(osim razumljivo tehnoloških i organizacijskih koje su permanentne) nisu primarno gospodarsko pitanje.Valja shvatiti kako u uvjetima pozitivne tekuće platne bilance iskorištenost industrijskih kapaciteta raste-naime sada njihova iskorištenost iznosi 45% dok je prije dvije godine iznosila 40% , a prije nastupa krize 75%.Učinak rasta iskorištenosti kapaciteta na trend gospodarskg rasta i zaposlenost mogao bi okvirno pridonijeti oko 3 indeksna poena (prosudba).

3. Analiza elemenata strukture gospodarskog trenda potvrđuje keynesionističko pravilo- pad potrošnje temeljni je generator krize, što se razumljivo pokazuje u Europi, ali i u Japanu u zadnjih desetak godina.Oživljavanje potrošnje pretpostavlja stoga uvjet izlaska iz krize, što uostalom potvrđuju slučajevi SAD-a i V. Britanije.
Djelotvornost ekonomske politike liberalnog pravca u uvjetima rasta potvrđena je budući da u tim uvjetima nije potreban integrirani monetarno-fiskaln mehanizam(fiskalna politika regulira ponudu i potražnju u realnoj sferi, a monetarna cijenu kapitala u financijskoj).Međutim kada dođe do krize i fiskalna i monetarna politika djeluju restriktivno, što razumljivo radikalno reže potrošnju povećava cijenu kapitala i produbljuje krizu.Ekonomska politika keynesijanističkog usmjerenja u uvjetima krize labavi fiskalni pritisak stvarajući na taj naćin mogućnost potrošnji, dok monetarna politika djeluje ekspanzivno ispunjavajući time storeni prostor za gospodarski rast.Pokušaj kombiniranja neoliberalnog i keynesijanističkog modela što je napravljeno u Europi2009-2013 godine pokazao je potpunu inkopatibilnost. Naime, ESB je u uvjetima neoliberalnog obrasca emitirala novac potreban kako bi se pokrenuo gospodarski rast, međutim nije istodobno bio osiguran rast potrošnje(nezaposlenost) što je kanaliziralo sredstva u bankovne račune i ojačalo tećaj eura rušeći na taj naćin konkurentnost europskog gospodarstva i produbljujući krizu.
4.Pokušaji izlaska iz krize u RH već od nastupa financijske krize(2008) neuspješni su premda je ta kriza u Hrvatskoj izbjegnuta, što je davalo velike mogućnosti za strukturne reforme međutim one nisu pokrenute. Kašnjenje reformskih programa izazvalo je inverzne učinke: fiskalna konsolidacija dovela je do porezne presije, fleksibilizacija tržišta rada do goleme nezaposlenosti, a restrukturacija privatnog i javnog sektora do propadanja tvrtki i masovnih stećajeva.Istodobno došlo je u financijskoj sferi do razduživanja(bijeg od novca), intezivnog kanaliziranja novca u štednju i to deviznu, te ekspanzije inozennog i unutarnjeg duga na svim sektorima. Bezpredmetno je nabrajati dužničke račune, međutim činjenica je kako Hrvatska danas otplaćuje inozemni dug u visini od oko 16% svog BDP-a, odnosno kako hrvatski bankovni sustav duguje građanima iznos od oko 45% BDP-a(unutarnji devizni dug), kako deficit proračuna tendira brojci od 8,5%, a javni se dug približava vrijednosti od 90% BDP-a., da ne govorimo o nelikvidnosnim i blokiranim računima građana.Konačno nezaposlenost, bez vanjskog egzodusa penje se na oko 20% aktivnog stanovništva.Istodobno bankovni sustav bilježi trenutačno raspoloživu imobilnu kunsku aktivu od preko 10 milijardi kuna, dok obvezne pričuve komercijalnih banaka kod HNB-a iznose preko 22milijarde, što u uvjetima deflacije predstavlja nonsens(polovica tih sredstava mogla bi biti plasirana odmah bez opasnosti od inflacije) .Raskorak u funkciji mehanizama fiskalnog i monetarnog sustava, bolje reči njihova potpuna disfunkcionalnost, nije posljedica dubokih strukturnih poremećaja nego prosljeđuje iz modelskog okvira u primjeni- nastavak provedbe aktualnog modelskog okvira(neoliberalni) može opisanu gospodarsku situaciju samo pogoršati, pa čak i u uvjetima kada bi višestruko porasla inozemna ulaganja. Naime, valja razumjeti da inozemna ulaganja mogu povećati zaposlenost ali ne i dohodak budući da pretežiti dio novostvorenog dohotka odlazi za dividendu koja je inozemne provenijencije.(pogledati rubriku dohotka u platnoj bilanci).
5. Temeljni problem hrvatskog gospodarstva ne samo u aktualnom trenutku već srednjoročno, pa i dugoročno, je pad potrošnje povezan s dužničkim sindromom stoga razriješenje ove sustavne sveze predstavlja put izlaska iz krize.Rehabilitacija potrošnje prvi je korak u tom pogledu. Kako ju ostvariti? Budući da primanja stanovništva nije moguće povećavati zbog niske sektorske konkurentnosti, a dugovi dugoročno pritišću i potrošnju i proizvodnju, dok istodobno raste obujam imobilizacije novca, reprogrami dugova jedina su strategijska orjentacija za brzu promjenu pravca gibanja gospodarskog trenda.Držim kako bi sadržaji sličnog karaktera morali biti iznijeti na savjetovanju jer se u protivnom naš skup pretvara u eklektičku (ne)oliberalnu romansu koja samo nudi odricanja i muku.


- 16:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.03.2019., nedjelja

Enigma: ekonomska plolitika

ENIGMA: EKONOMSKA POLITIKA

Dnevno smo svjedoci imperativnog zahtjeva da se konačno službeno inaugurira zaokruženi program ekonomske politike zemlje. Ostaje međutim pitanje: jesmo li svjesni težine takvog zahtjeva? Naime, službeno prihvaćen ( cjeloviti ) ekonomski program zemlje donesen je u jesen 1993. godine - tako zvani Stabilizacijski program ( SP ). Temeljni, pa i eksplicitni, njegov cilj bio je slamanje hiperinflacije, što je vrlo uspješno ostvareno. Međutim ograničenja samog programa brzo su došla do izražaja u najširoj ekonomskoj i društvenoj sferi. Njegov fatalni nedostatak bio je u tome što je blokirao duboke strukturne promjena nužne u uvjetima prelaska iz socijalističkog u kapitalističko društvo, odnosno iz zatvorenog u otvoreno ( integralno ) tržište. Sustavni manevar tog programskog koncepta koji je počivao na fiksnom valutnom tečaju, vrednovao je inozemno tržište kao konstantu, što je već u startu domaće gospodarstvo učinilo nekonkurentnim i dovelo do propasti izvoznog gospodarstva naglašeno proizvodnog. ( Valja podsjetiti kako je u neoliberalnom obrascu kojeg je SP deklarativno slijedio, valutni tečaj utvrđen kao fluktuirajuća vrijednost, dakle suprotno od stajališta SP-a, što nikada nije objašnjeno ). Dva temeljna uporišta SP-a, fiksni tečaj i motiv privatizacije pod svaku cijenu, blokirala su struktune promjene i rast te deformirali proces privatizacije u radikalni politički program. Također, kada govorimo o SP, onda valja podsjetiti kako je država u to vrijeme trpila teške ratne štete koje taj program nije odgovarajuće respektirao. Unatoč nekompetentnosti SP da riješi strukturne i probleme rasta, njegova se primjena produžila do današnjih dana.
Rezultati koje je uporna provedba SP sobom donijela jesu: suboptimalan gospodarski rast, deindustrijalizacija, regionalna disfunkcija, nezaposlenost, egzodus najkvalitetnije radne snage i demografski slom. Budući da monetarna politika ne odstupa od fiksnog tečaja, unatoč dugogodišnjoj aprecijaciji nacionalne valute i s tim u svezi apsurdno velikoj rezervaciji i kuna i deviza, i to sve u uvjetima kada domaći financijski sektor gotovo ne koristi inozemni novac, dok je cijena globalnog novca na povijesno najnižoj razini,
mogući manevar ekonomske politike sveo se na obaranje faktorskih troškova koji se kvalificiraju uglavnom kao platforma za reformu i služe kao poligon političkih nadmetanja. Radi se poglavito o troškovima javnog sektora shvaćenih logikom metode distribucije na razini niže teritorijalne jedinice. Postoji li dakle mogućnost inauguracije nacionalnog gospodarskog programa? Razumljivo da! Takav bi program, međutim, zbog brojnih kontroverzi koje su u našem društvu nastale, morao biti radikalno koncentriran na samo jedan gospodarski cilj: reindustrijalizaciju. Danas je potpuno jasno kako živimo u eri pluralnih teorijskih i metodskih izričaja, što otežava percepciju, ali oslobađa kreaciju. Također, jasno je kako se nalazimo na pragu nove tehnološke revolucije. U takvim okolnostima brojni analitički testirani nalazi upućuju na zaključak kako je za tehnološki kao i gospodarski napredak nužan udio prerađivačkog industrijskog sektora u nacionalnom BDP-u od oko 18%, što i najrazvijenije zemlje forsiraju. Taj koeficijent iznosi u Hrvatskoj aktualno 12% s tendencijom daljnjeg smanjenja. Reindustrijalizaciju, međutim, treba postaviti kao konvergentni cilj kojemu će biti podređene mjere ekonomske politike na svim područjima sustava - nacionalno, regionalno i segmentarno.
Rečenome treba pridodati kako naša znanstvena elita mora konačno odgovoriti, ali i vrednovati uzroke ekonomske stagnacije zemlje: leže li oni u tehnološkom raskoraku ( 1 ), psihološkoj demotivaciji ( 2 ), socijalno-obrazovnoj domeni ( 3 ), institucionalnoj neprilagođenosti ( 4 ), ili nekim razlozima opskurne prirode.

U Zagrebu, 03.12.2018.

Branimir Lokin



- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #