PLATFORMA ZA SAVJETOVANJE
(MAKROEKONOMSKE NERAVNOTEŽE)
1Naslov sugerira neoliberalni makroekonomski koncept u kojem su realna i financijska sfera autonomne. Keynesijanski pristup suprotno polazi od potrošnje i ciklusa, gdje je imanentna povezanost i neravnoteža koju ta dva aspekta gledanja na ekonomski proces permanentno remete ali i uspostavljaju(Hicks).Teorijska percepcija o kojoj je ovdje riječ ima radikalne metodske implikacije budući da (neo)liberali polaze od ponude stoga im nije potreban integralni fiskalni i monetarni mehanizam sustava.Međutim taj pristup nastupom krize izaziva brojne netržišne intervencije i dovodi do teorijske disolucije(država pokriva gubitke bankovnog sustava).Teorija Minskog to najbolje argunmentira i ogoljuje(moralni hazard).Povezano s tim treba podsjetiti na keynesove mehanizme i njihovu djelotvornost u krizi, ali i reafirmirati i marksov teorem krize kapitalizma(Picketti), odnosno sve snažniji utjecaj socijalnog raskola na gospodarski rast i razvoj.
Iznijeta napomena govori o važnosti proučavanja, ali i uporne interpretacije teorijskoh aspekta krize- razumljivo prilagođeno tribini samog savjetovanja.
2. Hrvatska se nalazi primarno u krizi gospodarskog rasta a ne u strukturnoj krizi kao što to neoliberali a s njima kod nas i ukupna stručna, poslovna i politička javnost unisono ponavlja.Naime, 2011. nakon dvije godine krize, došlo je do promjene pravca kretanja gospodarskog trenda prema gore što je isključivo bila posljedica nemješanja ekonomske politike u gospodarske procese(izborna godina), međutim čim su nastupile strukturne reforme( fiskalna konsolidacija, fleksibilizacija tržišta rada i strukturna reformacija javnog sektora) gospodarski je rast opet poprimio negativan smjer. Do promjene trenda industrijske proizvodnje došlo je u prošloj i ovoj godini, također uspostavljena je i pozitivan saldo tekuće platne bilance(veliki uspjeh, ali samo ako je potvrđen rastom) međutim cjeloviti gospodarski rast ostao je u negativi.Upravo činjenica što smo ostvarili rast industrijske proizvodnje i pozitivni saldo tekuće platne bilance govori kako je zemlja na međunarodnoj razini konkurentna, odnosno kako strukturne reforme(osim razumljivo tehnoloških i organizacijskih koje su permanentne) nisu primarno gospodarsko pitanje.Valja shvatiti kako u uvjetima pozitivne tekuće platne bilance iskorištenost industrijskih kapaciteta raste-naime sada njihova iskorištenost iznosi 45% dok je prije dvije godine iznosila 40% , a prije nastupa krize 75%.Učinak rasta iskorištenosti kapaciteta na trend gospodarskg rasta i zaposlenost mogao bi okvirno pridonijeti oko 3 indeksna poena (prosudba).
3. Analiza elemenata strukture gospodarskog trenda potvrđuje keynesionističko pravilo- pad potrošnje temeljni je generator krize, što se razumljivo pokazuje u Europi, ali i u Japanu u zadnjih desetak godina.Oživljavanje potrošnje pretpostavlja stoga uvjet izlaska iz krize, što uostalom potvrđuju slučajevi SAD-a i V. Britanije.
Djelotvornost ekonomske politike liberalnog pravca u uvjetima rasta potvrđena je budući da u tim uvjetima nije potreban integrirani monetarno-fiskaln mehanizam(fiskalna politika regulira ponudu i potražnju u realnoj sferi, a monetarna cijenu kapitala u financijskoj).Međutim kada dođe do krize i fiskalna i monetarna politika djeluju restriktivno, što razumljivo radikalno reže potrošnju povećava cijenu kapitala i produbljuje krizu.Ekonomska politika keynesijanističkog usmjerenja u uvjetima krize labavi fiskalni pritisak stvarajući na taj naćin mogućnost potrošnji, dok monetarna politika djeluje ekspanzivno ispunjavajući time storeni prostor za gospodarski rast.Pokušaj kombiniranja neoliberalnog i keynesijanističkog modela što je napravljeno u Europi2009-2013 godine pokazao je potpunu inkopatibilnost. Naime, ESB je u uvjetima neoliberalnog obrasca emitirala novac potreban kako bi se pokrenuo gospodarski rast, međutim nije istodobno bio osiguran rast potrošnje(nezaposlenost) što je kanaliziralo sredstva u bankovne račune i ojačalo tećaj eura rušeći na taj naćin konkurentnost europskog gospodarstva i produbljujući krizu.
4.Pokušaji izlaska iz krize u RH već od nastupa financijske krize(2008) neuspješni su premda je ta kriza u Hrvatskoj izbjegnuta, što je davalo velike mogućnosti za strukturne reforme međutim one nisu pokrenute. Kašnjenje reformskih programa izazvalo je inverzne učinke: fiskalna konsolidacija dovela je do porezne presije, fleksibilizacija tržišta rada do goleme nezaposlenosti, a restrukturacija privatnog i javnog sektora do propadanja tvrtki i masovnih stećajeva.Istodobno došlo je u financijskoj sferi do razduživanja(bijeg od novca), intezivnog kanaliziranja novca u štednju i to deviznu, te ekspanzije inozennog i unutarnjeg duga na svim sektorima. Bezpredmetno je nabrajati dužničke račune, međutim činjenica je kako Hrvatska danas otplaćuje inozemni dug u visini od oko 16% svog BDP-a, odnosno kako hrvatski bankovni sustav duguje građanima iznos od oko 45% BDP-a(unutarnji devizni dug), kako deficit proračuna tendira brojci od 8,5%, a javni se dug približava vrijednosti od 90% BDP-a., da ne govorimo o nelikvidnosnim i blokiranim računima građana.Konačno nezaposlenost, bez vanjskog egzodusa penje se na oko 20% aktivnog stanovništva.Istodobno bankovni sustav bilježi trenutačno raspoloživu imobilnu kunsku aktivu od preko 10 milijardi kuna, dok obvezne pričuve komercijalnih banaka kod HNB-a iznose preko 22milijarde, što u uvjetima deflacije predstavlja nonsens(polovica tih sredstava mogla bi biti plasirana odmah bez opasnosti od inflacije) .Raskorak u funkciji mehanizama fiskalnog i monetarnog sustava, bolje reči njihova potpuna disfunkcionalnost, nije posljedica dubokih strukturnih poremećaja nego prosljeđuje iz modelskog okvira u primjeni- nastavak provedbe aktualnog modelskog okvira(neoliberalni) može opisanu gospodarsku situaciju samo pogoršati, pa čak i u uvjetima kada bi višestruko porasla inozemna ulaganja. Naime, valja razumjeti da inozemna ulaganja mogu povećati zaposlenost ali ne i dohodak budući da pretežiti dio novostvorenog dohotka odlazi za dividendu koja je inozemne provenijencije.(pogledati rubriku dohotka u platnoj bilanci).
5. Temeljni problem hrvatskog gospodarstva ne samo u aktualnom trenutku već srednjoročno, pa i dugoročno, je pad potrošnje povezan s dužničkim sindromom stoga razriješenje ove sustavne sveze predstavlja put izlaska iz krize.Rehabilitacija potrošnje prvi je korak u tom pogledu. Kako ju ostvariti? Budući da primanja stanovništva nije moguće povećavati zbog niske sektorske konkurentnosti, a dugovi dugoročno pritišću i potrošnju i proizvodnju, dok istodobno raste obujam imobilizacije novca, reprogrami dugova jedina su strategijska orjentacija za brzu promjenu pravca gibanja gospodarskog trenda.Držim kako bi sadržaji sličnog karaktera morali biti iznijeti na savjetovanju jer se u protivnom naš skup pretvara u eklektičku (ne)oliberalnu romansu koja samo nudi odricanja i muku.
Post je objavljen 27.03.2019. u 16:14 sati.