24.03.2019., nedjelja

Enigma: ekonomska plolitika

ENIGMA: EKONOMSKA POLITIKA

Dnevno smo svjedoci imperativnog zahtjeva da se konačno službeno inaugurira zaokruženi program ekonomske politike zemlje. Ostaje međutim pitanje: jesmo li svjesni težine takvog zahtjeva? Naime, službeno prihvaćen ( cjeloviti ) ekonomski program zemlje donesen je u jesen 1993. godine - tako zvani Stabilizacijski program ( SP ). Temeljni, pa i eksplicitni, njegov cilj bio je slamanje hiperinflacije, što je vrlo uspješno ostvareno. Međutim ograničenja samog programa brzo su došla do izražaja u najširoj ekonomskoj i društvenoj sferi. Njegov fatalni nedostatak bio je u tome što je blokirao duboke strukturne promjena nužne u uvjetima prelaska iz socijalističkog u kapitalističko društvo, odnosno iz zatvorenog u otvoreno ( integralno ) tržište. Sustavni manevar tog programskog koncepta koji je počivao na fiksnom valutnom tečaju, vrednovao je inozemno tržište kao konstantu, što je već u startu domaće gospodarstvo učinilo nekonkurentnim i dovelo do propasti izvoznog gospodarstva naglašeno proizvodnog. ( Valja podsjetiti kako je u neoliberalnom obrascu kojeg je SP deklarativno slijedio, valutni tečaj utvrđen kao fluktuirajuća vrijednost, dakle suprotno od stajališta SP-a, što nikada nije objašnjeno ). Dva temeljna uporišta SP-a, fiksni tečaj i motiv privatizacije pod svaku cijenu, blokirala su struktune promjene i rast te deformirali proces privatizacije u radikalni politički program. Također, kada govorimo o SP, onda valja podsjetiti kako je država u to vrijeme trpila teške ratne štete koje taj program nije odgovarajuće respektirao. Unatoč nekompetentnosti SP da riješi strukturne i probleme rasta, njegova se primjena produžila do današnjih dana.
Rezultati koje je uporna provedba SP sobom donijela jesu: suboptimalan gospodarski rast, deindustrijalizacija, regionalna disfunkcija, nezaposlenost, egzodus najkvalitetnije radne snage i demografski slom. Budući da monetarna politika ne odstupa od fiksnog tečaja, unatoč dugogodišnjoj aprecijaciji nacionalne valute i s tim u svezi apsurdno velikoj rezervaciji i kuna i deviza, i to sve u uvjetima kada domaći financijski sektor gotovo ne koristi inozemni novac, dok je cijena globalnog novca na povijesno najnižoj razini,
mogući manevar ekonomske politike sveo se na obaranje faktorskih troškova koji se kvalificiraju uglavnom kao platforma za reformu i služe kao poligon političkih nadmetanja. Radi se poglavito o troškovima javnog sektora shvaćenih logikom metode distribucije na razini niže teritorijalne jedinice. Postoji li dakle mogućnost inauguracije nacionalnog gospodarskog programa? Razumljivo da! Takav bi program, međutim, zbog brojnih kontroverzi koje su u našem društvu nastale, morao biti radikalno koncentriran na samo jedan gospodarski cilj: reindustrijalizaciju. Danas je potpuno jasno kako živimo u eri pluralnih teorijskih i metodskih izričaja, što otežava percepciju, ali oslobađa kreaciju. Također, jasno je kako se nalazimo na pragu nove tehnološke revolucije. U takvim okolnostima brojni analitički testirani nalazi upućuju na zaključak kako je za tehnološki kao i gospodarski napredak nužan udio prerađivačkog industrijskog sektora u nacionalnom BDP-u od oko 18%, što i najrazvijenije zemlje forsiraju. Taj koeficijent iznosi u Hrvatskoj aktualno 12% s tendencijom daljnjeg smanjenja. Reindustrijalizaciju, međutim, treba postaviti kao konvergentni cilj kojemu će biti podređene mjere ekonomske politike na svim područjima sustava - nacionalno, regionalno i segmentarno.
Rečenome treba pridodati kako naša znanstvena elita mora konačno odgovoriti, ali i vrednovati uzroke ekonomske stagnacije zemlje: leže li oni u tehnološkom raskoraku ( 1 ), psihološkoj demotivaciji ( 2 ), socijalno-obrazovnoj domeni ( 3 ), institucionalnoj neprilagođenosti ( 4 ), ili nekim razlozima opskurne prirode.

U Zagrebu, 03.12.2018.

Branimir Lokin



- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #