19.06.2019., srijeda

profit i kamata

Profit i kamata
Zašto rasprava o profitu i kamati?Milenijska je to tema koja je u kršćannskoj viziji ekonomskog procesa evoluirala kao poslovna opcija , ali i ostala istodobno u antropološkom pogledu otvorena glede brojnoh kontraverzi i ideja.Posebice je to došlo do izražaja u dvadesetom stoljeću kada je rascjep između liberalne i interventne ideje poprimio evidentni utjecaj na realne ekonomske dimenzije.
Pofit i kamata, valja naglasiti, dvije su kategorije ekonomskog sustava koje se najčešće razmatraju u kontekstu čvornih odrednica dohotka. Razlog je tomu što ove dvije kategorije predstavljaju realizirani(čist) dohodak također profitni mehanizam omogućje stjecanje bogatstva , poduzetničku uspješnost te rast dohotka, dok kamata, premda umanjuje vrijednost dohotka na početku reprodukcijskog ciklusa(a priori) , pruža sigurnost kapitalu glede rizika budućnosti. Profit i kamata izravnanjem prihodno-rashodne bilance bitno određuju(determiniraju) poziciju dohotka. Profit predstavlja dobitak kapitala(fizičkog i financijskog) na skali sustava vrijednosti,a kamata trošak kapitala, s tim što se njihov utjecaj na dohodak bitno razlikuje.Naime profit se definira kao pozitivna razlika između prihoda i rashoda,a kamata kao trošak kapitalskog sustava s tim što se u okviru financijskog sustava interno kamata transformira u profit. Antropološki također moguće je ustvrditi i u prvom redu , dvije se kategorije temeljito razlikuju.Naime profit čini sadržaj realnog sustava ekonomije,dok je kamata isključivo vezana uz financijski sustav.Profit je zbog toga u realnom svijetu ekonomije prepoznatljiv i može se ostvariti i u sustavu trampe te izraziti u fizički dokučivim vrijednostima, dok je kamatu moguće jedino izraziti pomoču novca i ostvariti na financijskom tržištu Profit se stoga isključivo odnosi na strukturu sustava vezanu uz vremensku komponentu(završetak ciklusa) , dok kamata anticipira vrijednosni sustav i odnosi se na budućnosti.Međutim kada ekonomska definicija ne prepoznaje višak vrijednosti(klasici) profit je uočljiv jedino na području potrošnje, pa je moguće ustvrditi kako ovdje on predstsvlja prihod od potrošnje. Kamata nasuprot tome ne podliježe izboru teorijske opcije već se potvrđuje kao jedinstvena cijena štednje(kapital) .Međutim pod snažnim svjetonazorskim i religijskim utjecajem , najprije kod jednog broja ranih skolastika u krščanstvu(Akvinski) , a onda kod islamističkih teoretika sve do danas,kamata se smatra predmetom moralne devijacije i kategorički se odbacuje(riba).Takav odnos prema kamati proizlazi iz shvaćanja novca kao izvorišta zla i razumljivo svih novčarskih patologija koje su kulturi novca također svojstvene.
Pod pretpostavkom nultog odnosa,(ravnoteža) između prihoda i rashoda,moguće je definirati profit i kamatu kao dijametralno suprotno locirane relativne mehanizme glede utjecaja na dohodak -kada kamata raste profit pada i obrnuto.Naime,kamata je determinirana ponudom i potražnjom novca,a novac je determiniran odnosom štednje i potrošnje.Ako štednja brže raste od potrošnje dolazi do viška novca u sustavu i posljedično pada kamarne stope, ako pak potrošnja raste brže od štednje dolazi do manjka novca u sustavu i rasta kamatne stope. Profit je moguće identificirati na robnom i razumljivo robno-novčanom tržištu, također njega je moguće u potpunosti locirati u uvjetima trampe, dok je kamata, kao što je već rečeno, prepoznatljiva jedino na financijskom tržištu, naime kamatu bi se moglo ad hoc locirati u uvjetima trampe, međutim taj bi zahtjev znaćio poništavanje novca(vremenska komponenta) i njegovu definiciiju što se pogrešnim u povijesti pokazalo nebrojeno puta.Posljednih stotinu godina tako komunistički su sustavi formirali kamatnu i profitnu stopu kao planske komponente, međutim taj je postupak likvidirao istodobno tržište kapitala i učinio ove dvije sustavne kategorije bezpredmetnim.Čak u uvjetima parcijalnog tržišta (samoupravljanje) zbog redukcije pozicije novca kamata i profit su postali artificijelne vrijednosti.
Budući da profit i kamata predstavljaju suštinu sustava reprodukcije temeljenog na vlasništvu i robnom naćinu proizvodnje, njihova analiza može pružiti važne odgovore na probleme vlasništva i reprodukcijskog sustava, ali i njegovu poziciju i razvoj u budućnosti.

Profit je valja naglasiti najsnažniji motivator ponašanja u okviru sustava robno-novčanih odnosa(utilitarizam) on je stoga predmet konkurentskih nadmetanja koji redovito potiskuje sve druge motive i sadržaje.Profit se pod uvjetom potpune tržišne ravnoteže formira na temelju isključivo konkurentskih odnosa na tržištu, dok kamatu determiniraju istodobno i dijelom netržišni kriteriji već samom činjenicom što novac proizvodi središnja banka i što se nalazi pod ingerencijm države,ali i zbog činjenice što i gospodarski subjekti emitiraju novac(ex nihilo).
Svjetonazorski pokušaji o kojima je prethodno bilo riječi, ukidanjem kamate isključivo su delegirali kamatnu vrijednost u sadržaj dohotka, međutim raspodjelom u okviru dohotka ona se ponovno javila kao tržišna vrijednost koju je onda bilo potrebno jednostavno rasporediti u okviru sustava vrijednosti.To također istodobno znaći da se njenom manipulacijom imitira tržište kapitala što nastavno vodi do njenog nestanka i u krajnoj liniji do nestanka tržišta i totalitarne sustavne opcije.Iskustva o kojima je ovdje riječ proživio je komunizam, ali i islamska banka kada se pojavila na otvorenom tržištu.Tijek reprodukcije međutim pokreće proces kamatno –profitne konvergencije. Kada cijene u realnoj ekonomiji padaju zbog viška robe na tržištu stvara se višak novca u sustavu koji obara njegovu cijenu na financijskom tržištu i povećava profitnu motivaciju otvarajući novi ciklus reprodukcije.Mehanizam novca međutim podložan je povijesno teorijskoj dilemi.Kod liberala novac stvara vlastito tržište on je autogenerirajuća vrijednost(Hayek), dok kod keynesijanaca( Keynes) njega nije moguće dijeliti od realne vrijednosti(dohodak).

Kamata i profit formiraju se kao snažne ekonomske i društvene kategorije stoga je imperativ ravnoteže u odnosima između tih dviju kategorija zakonit. Međutim suprotno tom zahtjevu ravnoteža u njihovom odnosu stalno izostaje, što naravno pokreće brojne kontroverze pa samim tim i sustavne prijepore .Divergencija koja se javlja bilježi se od trenutka napuštanja zlatnog standarda i stalno se produbljuje.Naime u uvjetima zlatnog standarda kada novac ima unutarnju vrijednost promjena cijena jednako se reflektira na novac,kamatu i na robu(novac je roba)što sprijećava neravnotežu.Polazeći od te činjenice veliki ekonomist Hayek predlagao je autonomni novac kao stanovitu varijantu zlatnog standarda koja bi otklonila neravnotežu i omogućio usklađeni rtžišni odnos(ravnotežni) kamate i profita .Suprotno tome Keynes je ponudio manipulaciju novcem preko kamatne stope. U toj varijanti kamata i profit nalaze se u takvoj neravnoteži koja potiće potrošnju i osigurava „ravnotežu“ preko programirane kamatne stope.

Kada potrošnja pada pada i profit, međutim to je trenutak kada je potrebno smanjiti kamatnu stopu kako bi se povećao profit i potakla potrošnja, i ponovno uspostavila ravnoteža.Prema liberalnoj opciji upravo intervencija u monetarni sustav stvara dugoročnu neravnotežu i obnavlja krizu.Međutim povijest, neovisno o teorijskim kontroverzama, pokazuje kako su krize bile uspješno rjašavane upravo monetarnom intervencijom.Uspostava ravnoteže na robno-novčanom tržištu uspostavlja se i dodatno utjecajem tržišta kapitala.Treba podsjetiti da se ovdje radi se o klasičnom mehanizmu nivelacije vrijednosti povijesno bezvremenskim koji je međutim u uvjetima globalne transparentnosti sustava postao visoko funkcionalan i lako prepoznatljiv.Naime, kada cijena novca(kamata) počinje padati štednja(kapital) se dislocira u pravcu tržišta kapitala i obrnuto.Radi se o mehanizmu koji prijeći naglo urušavanje kapitalskih i novčanih vrijednosti i tom procesu svojstvenu financijsku i ekonomsku krizu.
U paradigmi ekonomskog načela profit je očekivana vrijednost, a kamata zadana vrijednost.U odnosu na kapital(štednja) profit znaći povećanje vrijednosti, a kamata očuvanje vrijednosti.Upravo zbog toga rast profita mora biti brži od rasta kamata.Evidento profit i kamata predstavljaju samu suštinu sustava reprodukcije temeljene na vlasništvu i robnom naćinu proizvodnje.Razumljivo pozicija ovih dviju kategorija sve se snažnije konfrontira zahtjevima regulacije sustava poglavito na područjima ekologije, energetike i regionalne komponente.Budući da se robni naćin reprodukcije temelji na konkurentnom tržištu onda niti jedna od postojećih teorijskih opcija nije u stanju razriješiti taj konflikt.Remećenje načela ravnoteže između kamate i profita generira krize rasta te regionalne i socijalne nejednakosti, postupak vraćanja ravnoteže na temelju tako uspostavljenih odnosa vodi totalitarizmu i autokraciji.Vezano uz to sama najava tako zvanog jediničnog dohotka i njegove pretnje sustavu također to zorno pokazuju.

Posebice se problemi kamate kao integralne ekonomske i društvene kategorije istiću na globalnom tržištu novca gdje definicija kamate zavisi isključivo o globalnom novčarskom kriteriju što u potpunosti diskreditira nerazvijene zemlje i remeti flagrantno načelo profitno-kamatne ravnoteže(reiting institucijer).Naime umjesto da u nerazvijenim zemljama kamata pada, ona suprotno relativno raste.Valja upozoriti kako profit i kamata moraju naglašeno biti visoko respektirani u sustavu ekonomije odnosno kako ekonomska teorija mora ovim temama pokloniti izvorno značenje u odnosu na sustav reprodukcije u cjelini.


Oznake: ljetovanje - prvi red uz more
- 09:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.06.2019., ponedjeljak

DEFLACIJA: POSLJEDICA KRIZE RASTA

I dok u Hrvatskoj zasićenoj političkim kontroverzama traju prijepori oko izbora vlasti ekonomska orjentacija političkih elita jedinstvena je i glasi: zemlji su potrebne strukturne reforme u pravilu sektorske naravi s tim što bi fikalni i monetarni sustav trebali biti izvedeni iz isto takvih sektorskih politika. Riječju, sve postaje lako kada se dogovore te politike koje slijede neoliberalni koncept redukcije troškova, odnosno interne devalvacije kao formule stjecanja unutarnje konsolidacije i međunarodne konkurentnosti.Nije zgorega primjetiti kako osim Njemačke ta strategijska orjentacija Europsku Uniju drži u stalnoj podkapacitiranosti, odnosno kako SAD, V. Britanija, Japan i mnoge druge zemlje koje su je odbacile već odavna postižu respektabilan gospodarski rast.
U Hrvatskoj gospodarska kriza potvrđuje duboku ukorjenjenost- rast je dugoročno negativan ili u najboljem slučaju stagnantan (osim kratke aktualne recentne epizode), pad potrošnje izostankom rasta, ali zbog jačanja fiskalnog pritiska alarmantan je, nezaposlenost je iscrpljujuća ne samo ekonomski već i demografski cjenjeno; investicije su rudimentarne, unutarnji i vanjski dugovi ulaze u eksplozivnu fazu, što zajedno rezultira padom korištenja kapaciteta, u industriji od 75%iz predkriznog razdoblja na 45% danas. Skupini negativnih i upozoravajućih makroekonomskih pokazatelja u zadnje se dvije godine pridružuje trend pada nacionalnog indeksa cijena(deflacija) što prema mnogim teorijskim i empirijski prosudbama upozorava na dugoročne posljedice krize koje negdje mogu trajati i preko desetak godina(Velika ekonomska kriza 30-ih, V. Britanija dvadesetih godina, Japan aktualno i dr.). Valja podsjetiti kako deflacija zajedno s inflacijom i dezinflacijom predstavlja fenomenološki nominalnu promjen nacionalnog gospodarskog indeksa i razumljivo samim tim reflektira deformacije cjelovitog gospodarskog korpusa.Inflacija naime predstavlja pojavu napuhavanja realnog indeksa, deflacija ispuhavanja, a dezinflacija prelazni tijek u jednom ili drugom pravcu te jedinstvene pojave, s tim što je upravo dezinflacija predstavlja teorijski poželjno stanje ravnoteže cijena.Hrvatska je već duboko zagazila u stanje deflacije, istodobno i idejno i funkcionalno(u operativi sustava) inflacija se još uvijek predstavlja najvećom opasnošću glede stabilnosti sustava.Generatori deflacije duboki su i moglo bi se ustvrditi korjeniti: pad standarda rezultirao je padom potrošnje stanovništva dominantnom kategorijom BDP-a; pad te potrošnje uzrokovao je kontrakciju investicija i nastavno otpuštanje radne snage, ali i pad nadnica;u sferi je financija zbog pada prihoda s jedne strane i rezistencije dugova(nominalno iste vrijednosti)došlo do gubitka u sustavu na svim sektorima(Fišerov učinak), s dodatnim udarom na investicije i zaposlenost.I konačno, deflacija stvaranjem viškova kapitala obara cijenu kapitala,što u konačnici blokira monetarnu politiku koja objektivno emisijom novca može pokrenuti dezinflaciju.U Hrvatskoj su svi generatori deflacije u potpunosti profilirani s tim što monetarni manevar središnje banke nije moguć zbog visokog stupnja imobilnosti kapitala(8-9mlr kuna)-ova okolnost služi istodobno i kao opravdanje za monetarnu neaktivnost.
Kako izaći iz deflacijskog grotla?Najprije je držim potrebno ostvariti demokratsko načelo idejne i funkcionalne otvorenosti sustava što kao metodu djelovanja zorno mogu pokazati promjene na političkoj i društvenoj sceni koje su upravo danas u takmičenju za vlast otvorene.Držim osobno kako je teza o strukturnoj krizi koja se već sedam godina brutalno nameće demantirana u svim svojim obilježjima. Treba sukladno tome ustvrditi kako se Hrvatska ne nalazi u strukturnoj krizi već u krizi rasta, što razumljivo traži potpuno drugačiji pristup ekonomskoj politici u odnosu na danas vladajući(uostalom pozitivni pomak trenda rasta ostvaren je zahvaljujući tek manjom rehabilitacijom potrošnje na socijalnom planu i eksternim utjecajima ). Teorijski radi se o poznatom konceptu ekonomije potražnje koja počiva na logici ciklusa i rehabilitaciji potrošnje na svim razinama.Zaokret o kojemu je riječ valja upozoriti ima golema ograničenja ponajprije na području reguliranja inozemnih i tuzemnih dugova Naime upravo zbog dugovnih opterećenja ekonomska je politika okrenuta jačanju porezne presije, što naravno limitira svaki potez okrenut rehabilitaciji potrošnje Stoga je proces smanjenja opterećenja potrošnje u prvom koraku jedino moguć postupkom reprogramiranja i otpisa dugova koliko tuzemnih toliko i inozemnih.Držim kako visoka unutarnja i vanjska likvidnost to omogućuju bez većih sustavnih rizika.Širi prikaz koncepta dužničke relaksacije iznio sam na savjetovanju ekonomista u Opatiji 11.11. 2015 godine.

U Zagrebu, 01.01.2016. B.LOKIN

Oznake: ljetovanje - prvi red uz more
- 09:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.06.2019., petak

zaposlenost

Zaposlenost je moguće predstaviti ,prema široj definiciji, kao pojam koji oslikava potencijalnu mogućnost raspoloživog ljudskog radnog kapaciteta za proizvodnju nekog dobra ili pružanja neke usluge Naime,“uža definicija“mogla bi se odnositi na korištenje tog kapaciteta u definiranom prostoru i vremenu, počevši od njegovog korištenja kao jedinične vrijednosti pa do njegovog poimanja kao cjelovite društvene vrijednosti. U ekonomiji se pak taj vidokrug gledanja usredotočuje na pitanja i sadržaje koji vežu probleme radne snage počevši od radnog mjesta uvjetno rečeno(ergonomija),pa sve do njenih globalnih aspekata utjecaja(demografski, gospodarski,politekonomski) .Zaposlenost je razumljivo najuže korelirana s dohotkom i efikasnošću, moguće je čak ustvrditi kako su te kategorije zamjenske(supstituirajuće),odnosno kako korelacija njihovih vrijednosti bitno određuju rast i distribuciju dohotka, odnosno reprodukciju ekonomskog procesa u kontinuitetu.
Zaposlenost također u, odnosu na makroekonomske aspekte gledanja, primarno korelira demografske probleme počevši od pitanja ponude i potražnje radne snage njenih potreba i odlika , strukture i potencijala dohotka pa do pitanja distribucije bogatstva njegove raspodjele te moralnih, etičkih političkih i geopolitičkih pitanja koja se u samom tom procesu javljaju.
Zaposlenost kao pitanje socioekonomskog izazova, naćina korištenja i razvoja tehnologije, te potebe i rasporeda radne snage u ekonomskom procesu duboko je povezano sa strukturom ekonomije i društva, odnosno s razvojem tehnologije i pravaca njenog korištenja počevši od mirnodopskih sadržaja pa do tehnologija i tehnika ratovanja.Međutim
zaposlenost nije samo egzistencijsko pitanje(rad i dohodak), već ono determinira poziciju čovjeka u društvu počevši od njegove volje i utjecaja na rad i život, dakle egzistencijskih izazova pa sve do pitanja rasta i razvoja.Otuda sve veći pritisak najšireg pokreta mišljenja i djelovanja na do jučer ovdje usko promatrane probleme i njihove sadržaje.
U povijesti je poznat sukob zaposlenosti i tržišta(intervencionizam, List-Hamilton tijekom 19.st. ), danas uslijed jačanja političkih napetosti uzrokovanih razlikama u dohotku injegovoj distribuciji, te duhovnim i ideološkim kontroverzama ponovno se obnavljaju trgovinski ratovi fundirani na geopolitičkoj ekonomskoj i vojnoj moći.Isto je tako poznat u povijesti sukob između čovjeka i radne tehnike(luditi) što je danas moguće usporediti s rastom tehnologije i globalnim migracijama.
Polazeći upravo od zaposlenosti kao jednog od generirajućih činitelja rasta i bogatstva pokušavaju se socijalni i etički problemi podrediti tom diktatu,što vrijedi i za suprotan postupak kada se problemi zaposlenosti isključuju iz ekonomskog kriterijalnog izričaja.Međutim svaka isključivost u pristupu tim problemima upravo diskvalificira njihovu vjerodostojnost i utjecaj što su otkrile suvremene revolucije i krvavi ratovi upravo tijekom 20 stoljeća.
Povijesno gledajući zaposlenost se kao ekonomski i društveni, pa konačno i kao politički i geopolitički fenomen javlja već u najranijim vremenima pisane ekonomske povijesti.Još u razdoblju ere faraona pokretani su javni radovi koji su povećavali nacionalno bogatstvo ali i zaposlenost , što je kao metoda poticanja rasta dohotka ostalo vrijediti do današnjih dana.Aristotel koji je definirao elemente ekonomskog sustava i ekonomske fenomene vrijednošću do naših dana , govori o radu kao izvoru bogatstva, također on unosi u komponentu rada njegovu podjelu na umni i fizički pridajući prednost prvome od njih .T.Akvinski izjednačava vrijednost rada neovisno o njegovom pojavnom obliku(umni, fizički) polazeći od toga da je Isus rođen, radio i živio u obitelji fizičkih radnika. Valja naglasiti kako podjela rada na dva predočena aspekta sve manje zaokuplja znanost u funkcionalnom pogledu pridajući prednost cjelovitom radnom učinku temeljenom na tehnologiji i poznavanju procesa.P.Le P. Boisguilbert(17st.) zaposlenost definira kao skup znanja kojeg grade klase koje i stvaraju dohodak.R.Cantillon(17st) zaposlenost izdvaja kao činitelja vrijednosti i naravno njemu pripadajuću društvenu strukturu. J.Locke(17st) rad i zaposlenost prepoznaje ne samo kao izvore bogatstva, već i kao uporišta jednakosti islobode.Sukob merkantilista i fiziokrata u 18st. oko činitelja bogatstva(rad na zemlji-trgovina) bitno je odredio raspravu oko izvorišta vrijednosti do današnjih dana.Naime fiziokratizam je determinirao ekonomski proces kao radnu teoriju, dok je liberalizam na prvo mjesto stavio profit tržište i konkurenciju.J.Stouart(18.st.) ističe zaposlenost kao ključ poticanja proizvodnje i dohotka.B.Mandeville(17st) naglašava kako zaposlenost ne treba vezati isključivo na odnose ponude i potražnje radne snage(tržište) već je nužna i državna intervencija zbog nacionalne(društvenog mira i socijalne složenosti tog problema).Vidljivo njegove preporuke, bez navođenja imena i vremena u kojem su nastale, zvuče iznimno aktualno.J. Bentham(18st) utemeljitelj utilitarizma, premda okrenut u svojoj ekonomskoj filozofiji potrošnji ipak istiće kako bez zapošljavanja nema dohotka pa predlaže minimalnu nadnicu(korist-rad-potrošnja).Saint-Simon(18st) u najavi industrijalizacije i dominacije industrijske proizvodnje kao nadolazećeg ekonomskog i društvenog diktata , ističe zaposlenost i radničku klasu kao polugu dohotka i uspostavu sustava socijalne pravde .D.Ricardo(18st) kao i većina klasičara polazi od faktorske uvjetovanosti mehanizma vrijednostipa pa razumljivo radnu snagu i zaposlenost locira u središte vrijednosnog sustava.R. Malthus(18st) uvodi u kriterijalni sustav ekonomije demografski faktor tvrdeći kako zaposlenost nije u stanju slijediti potrošnju budući da se raspoloživi resursi povećavaju aritmetičkom progresijom, a stanovništvo geometrijskom.K.Marks(19st) polazeći od radne teorije vrijednosti zaposlenost najuže povezuje s pojavom i ulogom radničke klase koja sobom donosi promjenu klasnih odnosa u društvu i to revolucijom.U teorijama 20 st. fenomen je zaposlenosti u snvom širem aspektu relativno slabo zastupljen. Ideje Keynesa i Hayeka duboko u provedbenom smislu suprostavljene, razmatraju pitanja zaposlenosti međutim na relativno izjednaćenoj razini interesa s tom razlikom što jedni govore o dragovoljnoj nezaposlenesti, a drugi o prisilnoj.istodobno u njihovim teorijama prevladava pitanje institucionalne strukture ekonomije i društva nad organskim pitanjima.
Ideje 20 st. lociraju upravo zbog toga problem radne snage kao pitanja zaposlenosti i nezaposlenosti.Sada se, za razliku od prošlostoljetnih gledanja, pitanjima (ne)zaposlenosti pridaje sve veća pozornost sukladno stajalištu o utjecaju radne snage i na proizvodnju ali i na potrošnju.Moguće je primjetiti kako zaposlenost djeluje na rast proizvodnje i potrošnje, dok nezaposlenost suprotno na njihovo usporavanje i pad. .Međutim ono što u zamislima i teorijama i dalje ostaje aktualno jesu pitanja odnosa radne snage i kapitala ne primarno na nacionalnoj već poglavito na globalnoj razini.Naime kako uravnotežiti globalni radni učinak prema cilju uravnoteženja globalnog dohotka . Teorijskih odgovora ovdje nemamo osim zastarjele ideje o primarnoj distribuciji dohotka kriterijem jedinične potrošnje, što naravno zbog razlike u razvijenosti ali i g brojnih drugih prirodnih razlika diljem globusa nije bar za sada moguće razriješiti.Naime odnos radne snage i kapitala pokreće pitanje naćela ravnoteže i proizvodnje i potrošnje što kada bi hipotetički globalni dohodak bio teritorijalno i socijalno izjednaćen nekom odlukom nebi moglo funkcionirati zbog dohodovnih odstupanja i disproporcija izazvanih ne samo povijesnom veći prirodnom raznolikošću.
Primječuje se, posebice nakon keynesove revolucije, kako pitanje zaposlenosti postaje sve više snažna poluga politike.Valja naglasiti kako je takvo stajalište duboko pogrešno budući da je zaposlenost primarno ekonomski problem.Interes politike za probleme (ne)zaposlenosti ukazuje na nemoć ekonomske misli da taj problem nekom višom odlukom objektivno razriješi. Naime kao u i u većini naraslih ekonomskih kontroverzi percepcijom makroekonomskog uma i ovdje problemi postaju sve složeniji, što ekonomska načela i principe temeljito degradira ukoliko nema teorijski fundiranih odgovora .Danas kada se stremi globalnom kriteriju percepcije povijesti razvoja otvaraju se nove dileme.Naime nije moguće objasniti zašto bi stanovnici Afrike ili juga Europe trebali imati niži standard od Sjevernoeuropskih, američkih ili stanovnika Australije
Uz rečeno treba naglasiti kako zaposlenost pojedinačno a na razini društva i istaknuto veže probleme psihološke a ne samo sociološke prirode premda se drugi nalaze još uvijek u središtu interesa. Naime, pozicija čovjeka u procesu rada aktivira ga kao društveno korisnog činitelja što razvojem tehnologije rezultira suprotno tvrdnjama o potiskivanju ljudskog sentimenta u tom procesu.
Rastuće ekonomske, političke i sociološke kontroverze pokazuju kako ih je moguće pomiriti jedino na razini konsensualnih ciljeva.To znaći otklon svih suprostavljenih interesa od „produktivnih“ prema humanim, što se pri današnjem stanju svijesti svijetskih lidera čini nemogućim već u pristupu?


U Zagrebu, 28.04.2019. B.Lokin

Oznake: ljetovanje - prvi red uz more
- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2016., utorak

PRORAČUNSKE KONTROVERZE

Državni proračun za 2016 godinu prihvačen je,međutim treba naglasiti kako je to tek prvi korak u vođenju ekonomske politike na ovom segmentu sustava.Neprijeporno, ekonomski i politički stratezi koji potpisuju proračun odlućli su se za gospodarsku politiku koja je diktirana donjom granicom deficita nacionalnog proračuna(3%) čime je ujedno u najvećem mogućem dijelu određena i razina potrošnje u ovoj godini, ali i stopa rasta BDP-a(1,6%) koja se iz nje pretežito izvodi.To su temeljne makroekonomske vrijednosti izvedene na tako zvanom neoliberalnom gospodarskom konceptu koji počiva na rezanju troškova. Drugi korak proračunske politike vezan je uz izvore i modalitete financiranja proračunskog deficita(9-10mlrd).Oni kao što je poznato uključuju vanjske i unutarnje izvore sredstava, koji opet sa svoje strane gledajući otvaraju strategijske kontroverze.Naime ako se proračunski deficit financira iz vanjskih izvora(devizno) onda on produbljuje inozemni dug, što predstavlja pravilo kod niskih stopa rasta, a ako se financira iz unutarnjih izvora(kunski) onda podiže cijenu kapitala na domaćem tržištu i ograničava rast.Kombinacija vanjskih i unutarnjuh izvora koja se obično koristi tek manjim dijelom ublažava negativne učinke.Očigledno stratezi aktualnog proračunskog koncepta ovakvim su se izborom našli pred kvadraturom kruga.Jesu li postojale alternativne strategijske mogućnosti? Odmah je moguće odgovoriti:jesu!Radi se o konceptu koji proračun izvodi iz ciljeva i metoda gospodarskog rasta primarno.Kod takvog pristupa proračun se implicira kao kategorija rasta, u našem slučaju kao generator potrošnje, koji je u stanju povećati korištenje kapaciteta(danas se koriste 50%, a prije krize su se koristili70%).Proračunski impuls potrošnji jedini je mogući poticajni mehanizam rasta budući da plaće zbog niske konkurentnosti ne mogu rasti, nezaposlenost je visoka, a rastući unutarnji dugovi konstantno obaraju potrošnju.Izvore pak sredstava za predloženi financijski manevar moguće je naći u velikim i imobilnim pričuvama financijskog sustava države čije korištenje je uz to besplatno.Naime kako hrvatski vrijednosni sustav već treću godinu bilježi deflaciju onda je emisija novca jedini put da se gospodarstvu, državi i stanovništvu vrati uskraćeni novac poništen deflacijom. Prosuđujem, kako bi otkup državnog duga za pripadajući proračunski deficit(kunski) podigao cijene za oko 1,5%, što bi uz sve ostalo stabiliziralo sustav i relaksiralo raspoloživi nacionalni dohodak(dezinflacija).U području deviznog sustava već je godinama moguća kontrakcija deviznih pričuva koje su noptimalno visoke i sve više bilježe gubitke.Opisani modalitet rješavanja proračunskog deficita generirao bi novu(višu) razinu dohotka što bi imalo višestruke pozitivne kumulacije i ubrzalo bi rast. Valja naglasiti, uz sve rečeno, kako i pozitivni saldo tekuće platne bilance sugerira promjenu ekonomske politike u pravcu potrošnog koncepta zbog toga jer je tekući devizni priljev veći od odljeva.
U Zagrebu, 03.04.2016. B.Lokin

Oznake: ljetovanje - prvi red uz more
- 08:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #