Belle epoque

srijeda, 29.06.2011.

Viaggo in Italia



Suvremeni putnik više ne nosi autokarte i opremu za navigaciju. Suvremeni putnik se ne uznemirava zbog nepoznavanja puta – on ima skinute upute sa Google Maps sustava i GPS uređaj ugrađen u novi mobilni telefon, tzv. smartphone. Do problema dolazi spoznajom da smartphone ne funkcionira bez interneta, koji se plaća po povišenoj tarifi, a na dnu isprintanih uputa sa Google-a stoji da je stvarna situacija možda drugačija.

Ipak, mi, suvremeni putnici, uspjeli smo stići do Belluna, grada u kojem stanuje čak 80 000 ljudi, smještenog u blizini nacionalnog parka Dolomiti. Jasno je da putnik u Belluno stiže nekom potrebom, jer u čitavoj provinciji postoji razvijena industrija, a ne turizam.

Mi, suvremeni putnici, u Bellunu imamo rodbinu, pa smo odlučili obići sjeverni, razvijeniji, ali ipak zapostavljeni dio Italije koji također može otkriti ponešto putniku, bez obzira bio on suvremen ili ne.
Sjever Italije potpuno je drugačiji od ostatka zemlje, te se u njemu možda ne može osjetiti talijanski duh. Mjesta poput Belluna više nalikuju Austriji i Švicarskoj, ne toliko arhitekturom koliko stilom života. U malenom mjestu u kojem naša obitelj stanuje, Sedicu, koji je udaljen od Belluna 9 km, također je razvijena industrija – proizvode se naočale, stolarija i bijela tehnika. Sav javni prostor je besprijekorno očišćen i uređen, mali park dotjeran i bez beskućnika, a kante za smeće ne stvaraju olfaktivne senzacije. Vlasnici kuća i stanova nemaju previše slobode da iskažu svoj potencijalni provincijalni duh – ne mogu postavljati fasade u nekoliko boja, već u boje koje su propisane od općine, ne mogu postavljati ograde nesuvisle visine i ornamentacije, već samo one koje se uklapaju u okoliš . Vlasnici pripadajućih vrtova u njih mogu saditi samo vrste koje se uklapaju u floru ambijenta, pa ne možemo vidjeti palme i libanonsku cedrovinu, a dužni su urediti svoje drveće tako da ne izlazi na cestu i tako izaziva moguće nesreće u prometu. Uređen je i lijep, dakle, život na sjeveru.

Sam Sedico , kao tipično selo, ima crkvu, park i glavni trg, a unutar posljednjih 20 godina se jako proširio. Specifičnost Sedica, ali i svih okolnih mjesta, jest da se jednom u tjednu održava sajam. Sajam u Sedicu uvijek pada na četvrtak, što se poklapao sa Tijelovom. Ipak, prostor oko crkve bio je dosta prazan, a sajam, naravno, prilično pun. Pod „sajmom“ sam osobno podrazumijevao manifestaciju u stilu onoga što se redovito pojavljuje u Mariji Bistrici, ili na Borongajskom placu i Dubravi, a dočekalo me ono što bi u Splitu lagodno prošlo kao najobičniji pazar. Našlo se tu domaćih i egzotičnih životinja, bilja svih vrsta, a ponajviše odjeće i obuće dalekoistočnog podrijetla. Prodavači voća i kućanskih aparata su bili prilično zastupljeni, kao i brza prehrana i ribarnica, a ja sam osobno zastao na štandu Bar Bianca, trgovine specijalizirane za sve vrste sireva.







(sajam i crkva u Sedicu – našlo se tu i gumenih čizama MADE IN SERBIA . Ljudi su se snašli, što sad? : )

Bar Bianco inače djeluje i danima kada se ne održava sajam, ali za sajam naravno prirede posebne popuste. Italija možda nije toliko poznata po sirevima, ali upravo Belluno i pokrajina skrivaju čak i „staze sireva“, a ne samo pojedine prodavaonice. Opskrbili smo se domaćom mozzarellom, talijanskom, slađom verzijom francuskog Briea, Grana Padanom i tradicionalnim sardinskim sirevima. U svakom slučaju, vrijedno kušanja.

Za razliku od Hrvatske, gdje u udaljenim krajevima mladi moraju stopirati, Italija je cijela izvrsno prometno povezana vlakovima i busovima. Do Belluna se tako može brzo stići, a od parkirališta, koje se nalazi u podnožju grada, do samog povijesnog centra grada se stiže sa tri serije pokretnih stuba, koje su nas lagodno vozile 5-6 minuta. Po kišnom vremenu puno praktičnije od penjanja.

Stube završavaju odmah kraj katedrale, izgrađene u baroknom stilu , ali sa brojnim nadogradnjama, koje si međusobno i ne odgovaraju previše. Ispod kora postavljene su dvije spomen ploče, u spomen dvama papama koji su u kratkom vremenskom roku posjetili katedralu – Ivanu Pavlu I. i II.

Belluno nudi lijep prostor za šetanje i trgovinu. Većina fasada u središtu grada, izgrađenih u renesansnom stilu, su prilično dobro očuvane, a na njima često nalazimo lavove sa venecijanskim zastavama – što samo svjedoči o premoći Venecije nad cijelim Venetom. U centru grada nalaze se dva lijepa parka sa nekoliko fontana i suvremenih skulptura, te niz kafića. Naravno, tu su i nezaobilazne trgovine, iako se većinom radi o talijanskim robnim kućama poput Oviesea i Benettona.


(vijećnica u Bellunu)



(kazalište)



(glavni trg)

Iako Tijelovo u Italiji nije nacionalni praznik, grad je bio okićen zastavama jer je kroz njega nedavno prošla jedna od najvećih biciklističkih utrka u Europi, slavni Giro d´Italia, koji se diljem Italije dočekava jednako kao Tour de France u Francuskoj. Ove godine staza nije prošla kroz Istru, ali možda uvođenjem Schengena ponovno dođe i do toga.

S obzirom da smo u Italiji nabavljali hranu, dobili smo i uvid u cijene. Unatoč predrasudama da su cijene diljem Europe narasle, cijene hrane su mnogo niže nego u Hrvatskoj, pa čak i u Lidlu. Jedine cijene u kojima ne zaostaju za nama su cijene globalnih brandova i mobilnih uređaja, koje su posvuda jednake.

Od Sedica je prilično jednostavno stići i do Venecije, koja je prugom udaljena 104 kilometra. La Serenissimu sam posjetio četvrti put, i fascinantno je kako nikad nije dosadna – uvijek postoji još neka uličica ili kanal za otkriti, neka crkva u kojoj niste bili, ili čak muzej – poput sjajne kolekcije Peggy Genheim u kojoj sam se ove godine prvi put našao.. Smještena u neoklasicističkoj palači iz 18.st. koja je iz nepoznatih razloga ostala nedovršena na samom Kanalu, zbirka okuplja radove svih najvećih umjetnika 20.st., poput Picassa,Braquea, Chagalla,Dalija, Magritta, Maxa Ernsta, Paula Kleea, Jacksona Pollocka te brojnih talijanskih kubističkih i avangardnih umjetnika. Dio umjetnina smješten u Veneciji pripada Gianni Mattoli kolekciji, poput Boccionijevo „Jedinstvo forme u kontinuitetu prostora“, jedne od meni najdražih skulptura. Ispred same zgrade nalazi se i Nasherov park sa skulpturama Maxa Ernsta , Henryja Moorea i Constantina Brancusija. U parku se nalazi grob Peggy Genheim i njenih psića, te drvo koje je Yoko Ono poslala -drvo želja. U čitavom muzeju vlada smirena i prilično romantična atmosfera, a sa terase palače Venier dei Leoni pruža se predivan pogled na most Akademije , jedini drveni most u Veneciji. U znak svoje ljubavi, mladi na njemu postavljaju lokote sa svojim imenima.





(pogled sa mosta Akademije)



(Neidentificirani leteći objekt – ovakvih je svjetiljki i ukrasa Venecija puna)



/skulptura Maxa Ernsta u Nasher Garden unutar Peggy Genheim Collection/

One klasične turističke destinacije, poput bazilike sv. Marka i Duždeve palače ovoga puta nisam posjetio zbog jako dugačkih redova američkih i japanskih turista, koji su zaluđeni Venecijom, a po svom običaju uopće ne gledaju oko sebe – sve će zabilježiti njihovi Canonovi fotoaparati i Sonyjeve kamere, pa će doma provjeriti gdje su sve bili. Osim toga, oni prvi prilično iritiraju svojim američkim naglaskom kada se prave da znaju talijanski, i kada govore o tome kako su Las Vegasu podigli umjetnu, lažnu Veneciju, ali im se prava ipak više sviđa.



(pogled sa mosta Akademije na crkvu Santa Maria della salute – Gospe od zdravlja)



(vaš reporter koji pomalo pati od Stendhalovog sindroma na terasi kolekcije)

Venecija je poznata i po brojnim dizajnerskim dućanima velikih imena, koji se prostiru na putu od Trga sv.Marka do Trga Akademije. Ako ste dubljeg džepa, ili barem žednih očiju, nagledat ćete se kreacija Chanela , Prade, Guccija i Armanija, Salvatorea Ferragana i Louisa Vuittona. Pravi raj za Amerikance, koji se tamo najviše zadržavaju.
Trg Akademije prava je oaza tišine nakon cjelodnevnog slušanja krikova djece koju prisiljavaju na fotografije u svim pozama i gledanje umjetnina koje ih nimalo ne zanimaju. Na njemu se nalazi nekoliko sjajnih kafića, poput Le Cafea, u kojem cijene jesu visoke, ali puno niže od onih na Trgu sv. Marka, gdje ćete platiti i pogled, konobara u bijelim rukavicama i prateći sastav s mladom violinisticom. Sam Le Cafe prodaje kolače, ali puno su bolji u jednoj slastičarni pored, koja prodaje sve vrste kolača iz čitave Italije.



(pogled sa Ponte Rialta)

Paradoks je da se usred Venecije, nedaleko od Ponte Rialta, nalazi Disneyjev dućan, još jedna meka za turiste. Nije li komično kupiti ogromnu gumicu s likom Mickeyja Mousea koji nosi talijansku zastavu omotanu iznad glave, a ispod nje stoji natpis Venezia, kad se u blizini nalazi Ponte Rialto sa najšarenijom ponudom maski u stilu comedie dell´arte i ostalih tradicionalnih venecijanskih suvenira, za moj ukus suviše kičastih. Skupe i jeftine dućane tamo je jednostavno prepoznati – oni koji su ispunjeni od vrha do dna, u svim dimenzijama, maskama , tanjurićima, plišanim mačkama i ogrlicama od Burano stakla, su zasigurno jeftiniji od onih profinjenijih i namještenih s ukusom. Meni najdraži suvenir su definitivno kalendari, poput onoga sa fotografijama najvećih zvijezda talijanskog, ali i svjetskog filma, u Veneciji. Gina Lollobrigida, Paul Newman, Anna Magnani i Sophia Loren su dovoljan razlog za kupnju :)



(karnevalske maske)

Brojne izložbe Venecijanskog Biennalea, velike svjetske izložbe suvremene umjetnosti , još uvijek su otvorene. Nažalost, jedan dan nije bio ni približno dovoljan da se obiđe Biennale, pogotovo zbog toga što su neke lokacije udaljene, i do njih se treba stići vaporettom. Ipak, tragično je što gotovo svaka zemlja reklamira svoj nacionalni paviljon na neki način (npr. u vaporettu, na fasadama Kanala) osim Hrvatske, čiju reklamu nisam nigdje vidio. Bugarska ima reklamu, Gruzija ima reklamu, Azerbejdžan ima reklamu. Zar samo nama nije stalo?

Moja posljednja preporuka, pogotovo za one koji u Veneciji ostaju dulje od jednog dana, jest da se ne voze vaporettom osim ako nije nužno potrebno. Vožnje po Kanalu su iscrpljujuće, a najčešće zbog gužve i nemate predivan pogled. Osim toga, na glavnim postajama se dugo čeka na ukrcaj zbog malog broja turista koji vaporetto napuštaju, već se tako okolo vozikaju. Naposljetku, cijene vaporetta su zločinačke – 6,5 eura za jednu vožnju unutar 1h je zaista previše.

Nakon povratka iz Venecije, odlučili smo sljedeći dan posjetiti Cortinu d˙Ampezzo, poznato mondeno skijalište u Dolomitima. Cortina uopće ne izgleda kao talijanski grad – bliža je nekom švicarskom ili austrijskom gradu-skijalištu. Nema tu nekih kulturnih atrakcija – postoji crkva i glavna ulica sa hrpom dizajnerskih dućana, u kojima su cijene vrlo visoke, namijenjene klasi koja može platiti ljetovanje –zimovanje u ovom mjestu. Također nudi nekoliko dopadljivih kafića u centru, ali kava više nije talijanska , već više – austrijska. Na cesti do Cortine moguće je vidjeti skakaonicu, ali i brojne planinske vrhunce, koji oduzimaju dah. (Breathtaking : ) Kao i ostatku Veneta, i u Cortini je popularna prodaja “vintage” suvenira – kalendara, razglednica i magnetića, najčešće upropaštenih groznim kičastim slovima.

U Cortini postoji žičara koja vodi do puno više nadmorske visine (Cortina se nalazi na visini od 1100 metara, a u njoj smo se zatekli na ugodnoj temperature od 18 stupnjeva), pa smo odlučili posjetiti žičaru koja vodi od Passa Falzarega do planinarskog doma Lagazuoi. Svi potencijalni vodiči tamo nisu bili barem desetak, a neki i tridesetak godina, pa je rečeno da je “ to tu malo poviše”: Poviše je bilo 1000 m više. U Falzaregu, koji je zapravo prijevoj, nalaze se dva kafića sa suvenirnicama, koje prodaju sve što im je majka priroda, alpska tradicija i bujna mašta dala – minerale, jagerhosere i razne kravice i ostale životinje, a posebno su popularni šeširi Alpina, talijanskih vojnika iz Prvog svjetskog rata.



(jedan od elitnih hotela u Cortini)

Odlučivši da kad smo već došli do toga ne smijemo propustiti žičaru (koja nas je koštala 13 eura – nikad ne štedim na putovanjima, ali neke cijene su kriminalne) , pa smo se u oskudnoj odjeći za zimske uvjete uputili na vrh visok 2752 metra. Vrijedno je zbog pogleda i zimskog ugođaja (jer na vrhu još uvijek ima snijega i leda) , ali temperature od pet stupnjeva sa jakim vjetrom iz svih smjerova i nije. Nakon brzinske kave u planinarskom domu, preostalo mi je “okinuti” nekoliko fotografija, i sljedećom žičarom krenuti u podnožje zagrijati se.



(podnožje žičare)



(pogled – glečer Marmolada)



(mjesto na kojem smo bili )



(U slutnji, u čežnji, planine, planine / U srcu, u dahu, daljine , daljine)

Naposljetku smo posjetili Alleghe, predivno mjesto smješteno na malo manje od 1000 metara, u kojem se nalazi predivno ledenjačko jezero, koje ponovno više nalikuje švicarskom nego talijanskom krajoliku. Tako me Italija još jednom uvjerava da je zemlja sa stotinu lica, a rekla bi moja prijateljica i “muzej na otvorenom”. Alleghe ne nude ništa previše, tek jezero i ugostiteljske objekte, hokejaške utakmice i skijalište. Vjerojatno postoji i brod koji vozi preko jezera, ali na njega, nažalost, nismo naišli. U svakom slučaju, lijepa destinacija za izlet, kao i brojna druga mjesta koja su u Italiji označena natpisom “pic-nic”.





(Alleghe)

Italija je zemlja koju treba postepeno otkrivati – i svaki put se može naići na nešto novo, nešto posebno lijepo. Sreća je imati siguran smještaj, “bazu” iz koje se možeš kretati svuda, budući da je Italija, kao što sam napomenuo dobro prometno povezana.

Suvremeni putnik se uvijek vraća doma zadovoljan. Bez suvišnih suvenira, kičastih maski i tisuća i tisuća fotografija. Fotografirao je samo detalje koji su mu se učinili zanimljivim. Njegovi su suveniri u suštini riječi "suvenir" - žive uspomene.

_
Izludili su me svi ovi alati za upload fotografija. Ostale ćete naći na flickr-u, ovdje http://www.flickr.com/photos/60713672@N07/sets/72157626951257163/ - ali link koji sam pokušao postaviti ne funkcionira!

29.06.2011. u 10:48 • 17 KomentaraPrint#

utorak, 21.06.2011.

Još nam glazba ni propala - magičan svijet Tamare Obrovac

Sinoć smo u sitnim noćnim satima, radi postizanja efekta napetosti, saznali pobjednika 3. sezone "Hrvatska traži zvijezdu". Nismo, naravno, dobili nikog previše originalnog. Goran Kos privukao je glasačku publiku svojom pričom "pjevača s ulice", a očita je i analogija sa drugim velikim talent showom u Hrvata "Supertalentom" u kojem je pobjednica također došla "sa ceste", ali ne sa tako potresnom pričom.

Za razliku od "Supertalenta", koji tolerira različitost i vlastiti glazbeni (ili bilo kakav drugi) izražajni stil, HTZ sve svoje kandidate pokušava strpati u kalup prosječnog pop pjevača, što se redovito vidi i na pjesmama koje mladi (ili manje mladi) pjevači izvode. Nažalost, od Gorana Kosa, koji svojim glazbenim izričajem teži rock glazbi stvorit će još jednog prosječnog pop pjevača, čija bi karijera mogla vrlo brzo završiti zbog njegove povučenosti i nesklonosti javnim nastupima. Ostali kandidati se nikako nisu slagali s njime, a bilo je tu i puno boljih pjevača.

Unatoč svemu, uključujući i HIT GODINE koji je dobio Porina, i tako uzburkao naše vrlo (re)aktivne dušebrižnike, u Hrvatskoj je unutar posljednjih godinu dana (obuhvaća razdoblje isto kao i Porin, pa i malo šire) izdano nekoliko vrhunskih albuma, meni osobno jako dragih. Nisam se htio uplitati u blogerski napad na Jelenu Rozgu, jer zaista ne vidim nikakav problem. Hit godine nagrada je publike, a publika je jednostavno pokazala što voli. Njoj nije dodijeljen ni Porin za najbolji album ni za najbolju pjesmu, već za najpopularniju pjesmu. Svi znamo da ono što je popularno nije nužno kvalitetno.

Mali broj hrvatskih albuma u posljednje me vrijeme dotaknuo poput "Madirose" Tamare Obrovac. Prije nego se raspišem o svemu što je na tom albumu sjajno, spomenuo bih i Jinxe, TBF i Elemental, čiji su posljednji uratci dostojni svjetske scene.

Album Tamare Obrovac privlačan je i zbog samog imena. "Madirosa" je neologizam , riječ koja za Tamaru označava mediteransku ružu, i sve ono što bi Mediteran trebao značiti. Album se sastoji od sjajne likovne opreme, koju je opet izradio Tamarin otac, popratne knjižice sa tekstovima svih pjesama prevedenim na engleski, što olakšava razumijevanje i nama koji ne vladamo najbolje istarskim dijalektom.

Album je otvoren instrumentalnim uvodom "Titanic" u kojem prevladava gudački kvartet, a koji nas uvodi u bajkovit svijet i ugođaj čitavog albuma. Na njega se nadovezuje "Tango i Cha Cha Cha", u kojem je autorica naglasila spoj instrumenata koji je sjajno izvela, sa egzotičnim latino ritmovima, koji se provlače kroz čitav album.

Upravo sekvenciranje pojedinih instrumentalnih dijelova daje ovom albumu posebnu čar. Autorica je jednostavno dijelove pojedinih skladbi uvrstila u pratnje drugih, i time album zaokružila kao uspješnu cjelinu. "Lipa rožica" tekstom pomalo podsjeća na slavnu "Ružicu" Bijelog Dugmeta, a u kojoj se violončelo pokazuje kao najfleksibilniji od svih instrumenata gudačkog kvarteta, pogotovo u rukama sposobnog glazbenika.

Tamarin ansambl sastoji se od harmonike, gitare, mandoline, bubnjeva i kontrabasa, koji su uz gudački kvartet Epoque stvorili originalan crossover, ali i potpuno novi zvuk , zvuk blizak šarmu fada i šansone, s jedne strane intiman i naš, a s druge toliko kvalitetan i globalan. U nijednom trenutku nije ograničila improvizacije svojih umjetnika, i upravo zbog toga smo dobili album od 78 minuta - u kojem ništa nije odrezano ni skraćeno, već je sve ostalo u savršenom svijetu ideja,i kao takvo preneseno na ploče.

Pjesme "Dube sanjan" i "Zoven" najviše su ispunjene melankolijom i sjetom, a svaka je posebna na svoj način. Između njih nalaze se dvije pokretnije, "Ča će mi lipota" i "Daleko...". Prva možda najviše podsjeća na prošli album, koji je bio pun funk i groove ritmova, a druga je sjajno aranžirana, tako da je nekoliko puta umetnut potpuno drugačiji instrumental, koji je osvježio slavnu temu iz filma.

Naposljetku, sama pjesma "Madirosa" ispunjava sve o čemu se govori u albumskoj knjižici - donosi Mediteran pred nas kao splet najrazličitijih zvukova, pun različitosti i duha, koji stalno teče i uživa u svojim bojama.

Album Tamare Obrovac moguće je sagledati kao jedinstveno djelo , intimnu ispovijest autorice o Mediteranu kakvog sanja, stavljenu izvan svakog glazbenog okvira, jer se na albumu isprepliće klasično, jazz, latino i etno, prošlo i sadašnje, zvukovi tradicionalnih i klasičnih instrumenata, a sve ispunjeno dobro izvježbanim glasom Tamare Obrovac i njenim duhovitim, ali dubokim tekstovima, posebno očito u "Ča će mi lipota":



Kada je Modesti Blejz pisala o duetu Šulić-Hauser, spomenula je kako bismo njih mogli poslati na Eurosong kao primjer kvalitetne glazbe. Tamara Obrovac definitivno bi mogla konkurirati kao predstavnica naše kvalitete i originalnosti. Ako joj to, naravno, ne bi bilo ispod časti.

21.06.2011. u 15:59 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 07.06.2011.

Animafest no.21

Animafest tradicionalni je zagrebački festival animiranog filma, i kao što je utvrdio Jutarnji list, jedini hrvatski festival A-klase. Tu tvrdnju potvrdio je i predsjednik međunarodnog žirija Animafesta, David Silverman , jedan od glavnih animatora popularne i najdugovječnije svjetske animirane serije o obitelji Simpson.

Animafest je trajao od 31.05. do 1.06., te je u službenom programu prikazano 9 filmova, ali filmove ste mogli pogledati i u programima Majstori animacije, Svjetska panorama, i meni osobno najdražem Kinu za uši, u kojem su bili prikazani filmovi The Beatlesa i Pink Floyjda, s naglaskom na legendarnu "Yellow Submarine".

Nažalost, zbog toga što dan traje samo 24 sata, stigao sam na samo 2 projekcije iz glavne konkurencije, ali i to je bilo dovoljno da se još jednom uvjerim da je animirani film umjetnost koja nimalo ne kaska za onim igranim, štoviše, u nekim ga elementima uvjerljivo nadmašuje.

"Chico i Rita" animirani je film Oscarovca Fernanda Truebe, koji je Oscara dobio za film "Belle Époque" (slučajnosti li :) ), te govori o mladom paru glazbenika, koji se tijekom filma cijeli niz puta sretnu i rastanu. U maniri prave sapunice, oni malo žele biti zajedno, pa shvate da nisu jedno za drugo. Kada konačno shvate da ipak jesu jedno za drugo, kleta ih sudba rastavi, a nakon 40-ak godina i sastavi. Pozitivna točka je da je za takav sinopsis "Ukletoj Marijani" trebalo 300 epizoda, a Chico i Rita su se zadržali na optimalnoj minutaži animiranog filma, 90 minuta.




Šalu na stranu, kvalitetnom scenaristu i redatelju poput Truebea zaista nije trebao scenarij sladunjav do te mjere, ali film ima brojne druge kvalitete. U prvom planu tu je kvalitetna animacija, u kojoj se ističu stilizirani likovi i sjajan prikaz atmosfere 40-ih i 50-ih godina u različitim dijelovima svijeta. Likovi su oličja pravih, strastvenih latinoamerikanaca, a unatoč slaboj narativnoj liniji, film ima sjajnu glazbu koja pokriva sve nedostatke. Soundtrack je pisao Bebo Valdes, djelomična inspiracija za lik Chica, koji svoju dragu lovi kroz čitav svijet. Nedavno je izišla i grafička novela (sofisticirani naziv za strip), koji vam zaista predlažem, jer koliko sam vidio na internetu, upravo on iznosi sav sjaj vizualne komponente ovog filma - stiliziran, s bojama kao glavnim izražajnim sredstvom te slikama koje govore više od riječi.





Drugi film koji sam pogledao, "Život jednog mačka", potpuno je drugačiji formom i sadržajem, a posebno atmosferom. Film traje tek 60 minuta, što nije dovoljno da se kvalitetno razvije radnja o kćerci policajca koju otima groteskna banda. U filmu je posebno naglašena misteriozna uloga mačka, njegovog ljudskog prijatelja i dadilje za koju se brzo ispostavi da je zla, ali svim tim likovima kao da je trebalo još pola sata da pokažu svoje pravo lice. U Zagrebu je s nama bio skladatelj sjajne glazbe za ovaj film batmanovske atmosfere i ponovno simplificirane animacije, koja bježi od svega onoga što je donio Disney, a ostaje dovoljno razumljiva i djeci i odraslima. Osim nekoliko duhovitih replika i gegova, te karakterizacija groteskne bande, radi se o crtiću koji uopće nije za djecu.




Dok u Chicu i Riti pretežno pratimo život i ljubav dvoje glazbenika, "Život jednog mačka" je kriminalistička priča mračnog prizvuka. Posljednja usporedba sa Chicom i Ritom je vrijeme - dok su Chico i Rita savršeno programirani na 90 minuta, 60 minuta prekratko je vrijeme za sve što se moglo reći, za priču koja se mogla kvalitetnije razviti i biti mnogo napetija. Sjajna jazz glazba opet je tu da spasi stvar.



(za opći dojam donosim trailer)

Naposlijetku, glavnu nagradu žirija odnio je film "Moj pas Tulip", a nagradu publike talijansko francuska koprodukcija "Kerity, kuća bajki". Ovaj Animafest još jednom nam je potvrdio da je animacija kao dio filmske umjetnosti sve samostalnija, te zaslužuje posebno mjesto, pogotovo otkada postoji sve veća dugometražna produkcija i kategorija "art animiranih filmova", poput Mary and Max, Persepolisa, Valcera s Bashirom i Života bez Gabrielle Ferri, koje nam je donio upravo Animafest. Valja spomenuti da je Persepolis bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg animiranog filma, a Valcer s Bashirom u kategoriji filma van engleskog govornog područja, što su velika priznanja nezavisnim ostvarenjima.

U svakom slučaju , hvala direkciji Animafesta na još jednom sjajno organiziranom izdanju!
Moji planovi su trenutno nesređeni, ali čim uleti nešto - znat ćete !



/tek primjer sjajne glazbe i atmosfere Chica i Rite :) Za sva nježna , i manje nježna srca /

07.06.2011. u 00:19 • 17 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se