Sinoć smo u sitnim noćnim satima, radi postizanja efekta napetosti, saznali pobjednika 3. sezone "Hrvatska traži zvijezdu". Nismo, naravno, dobili nikog previše originalnog. Goran Kos privukao je glasačku publiku svojom pričom "pjevača s ulice", a očita je i analogija sa drugim velikim talent showom u Hrvata "Supertalentom" u kojem je pobjednica također došla "sa ceste", ali ne sa tako potresnom pričom.
Za razliku od "Supertalenta", koji tolerira različitost i vlastiti glazbeni (ili bilo kakav drugi) izražajni stil, HTZ sve svoje kandidate pokušava strpati u kalup prosječnog pop pjevača, što se redovito vidi i na pjesmama koje mladi (ili manje mladi) pjevači izvode. Nažalost, od Gorana Kosa, koji svojim glazbenim izričajem teži rock glazbi stvorit će još jednog prosječnog pop pjevača, čija bi karijera mogla vrlo brzo završiti zbog njegove povučenosti i nesklonosti javnim nastupima. Ostali kandidati se nikako nisu slagali s njime, a bilo je tu i puno boljih pjevača.
Unatoč svemu, uključujući i HIT GODINE koji je dobio Porina, i tako uzburkao naše vrlo (re)aktivne dušebrižnike, u Hrvatskoj je unutar posljednjih godinu dana (obuhvaća razdoblje isto kao i Porin, pa i malo šire) izdano nekoliko vrhunskih albuma, meni osobno jako dragih. Nisam se htio uplitati u blogerski napad na Jelenu Rozgu, jer zaista ne vidim nikakav problem. Hit godine nagrada je publike, a publika je jednostavno pokazala što voli. Njoj nije dodijeljen ni Porin za najbolji album ni za najbolju pjesmu, već za najpopularniju pjesmu. Svi znamo da ono što je popularno nije nužno kvalitetno.
Mali broj hrvatskih albuma u posljednje me vrijeme dotaknuo poput "Madirose" Tamare Obrovac. Prije nego se raspišem o svemu što je na tom albumu sjajno, spomenuo bih i Jinxe, TBF i Elemental, čiji su posljednji uratci dostojni svjetske scene.
Album Tamare Obrovac privlačan je i zbog samog imena. "Madirosa" je neologizam , riječ koja za Tamaru označava mediteransku ružu, i sve ono što bi Mediteran trebao značiti. Album se sastoji od sjajne likovne opreme, koju je opet izradio Tamarin otac, popratne knjižice sa tekstovima svih pjesama prevedenim na engleski, što olakšava razumijevanje i nama koji ne vladamo najbolje istarskim dijalektom.
Album je otvoren instrumentalnim uvodom "Titanic" u kojem prevladava gudački kvartet, a koji nas uvodi u bajkovit svijet i ugođaj čitavog albuma. Na njega se nadovezuje "Tango i Cha Cha Cha", u kojem je autorica naglasila spoj instrumenata koji je sjajno izvela, sa egzotičnim latino ritmovima, koji se provlače kroz čitav album.
Upravo sekvenciranje pojedinih instrumentalnih dijelova daje ovom albumu posebnu čar. Autorica je jednostavno dijelove pojedinih skladbi uvrstila u pratnje drugih, i time album zaokružila kao uspješnu cjelinu. "Lipa rožica" tekstom pomalo podsjeća na slavnu "Ružicu" Bijelog Dugmeta, a u kojoj se violončelo pokazuje kao najfleksibilniji od svih instrumenata gudačkog kvarteta, pogotovo u rukama sposobnog glazbenika.
Tamarin ansambl sastoji se od harmonike, gitare, mandoline, bubnjeva i kontrabasa, koji su uz gudački kvartet Epoque stvorili originalan crossover, ali i potpuno novi zvuk , zvuk blizak šarmu fada i šansone, s jedne strane intiman i naš, a s druge toliko kvalitetan i globalan. U nijednom trenutku nije ograničila improvizacije svojih umjetnika, i upravo zbog toga smo dobili album od 78 minuta - u kojem ništa nije odrezano ni skraćeno, već je sve ostalo u savršenom svijetu ideja,i kao takvo preneseno na ploče.
Pjesme "Dube sanjan" i "Zoven" najviše su ispunjene melankolijom i sjetom, a svaka je posebna na svoj način. Između njih nalaze se dvije pokretnije, "Ča će mi lipota" i "Daleko...". Prva možda najviše podsjeća na prošli album, koji je bio pun funk i groove ritmova, a druga je sjajno aranžirana, tako da je nekoliko puta umetnut potpuno drugačiji instrumental, koji je osvježio slavnu temu iz filma.
Naposljetku, sama pjesma "Madirosa" ispunjava sve o čemu se govori u albumskoj knjižici - donosi Mediteran pred nas kao splet najrazličitijih zvukova, pun različitosti i duha, koji stalno teče i uživa u svojim bojama.
Album Tamare Obrovac moguće je sagledati kao jedinstveno djelo , intimnu ispovijest autorice o Mediteranu kakvog sanja, stavljenu izvan svakog glazbenog okvira, jer se na albumu isprepliće klasično, jazz, latino i etno, prošlo i sadašnje, zvukovi tradicionalnih i klasičnih instrumenata, a sve ispunjeno dobro izvježbanim glasom Tamare Obrovac i njenim duhovitim, ali dubokim tekstovima, posebno očito u "Ča će mi lipota":
Kada je Modesti Blejz pisala o duetu Šulić-Hauser, spomenula je kako bismo njih mogli poslati na Eurosong kao primjer kvalitetne glazbe. Tamara Obrovac definitivno bi mogla konkurirati kao predstavnica naše kvalitete i originalnosti. Ako joj to, naravno, ne bi bilo ispod časti.
Post je objavljen 21.06.2011. u 15:59 sati.