Belle epoque

utorak, 03.08.2010.

O Splitu...


Jutarnji List je pokrenuo zanimljiv projekt – platio je stranog, belgijskog novinara Dana Alexea da putuje jadranskom obalom i piše svoje dojmove, kako dobre, tako i loše. Te članke sam čitao, i prva stvar koju sam zamijetio je da g. Alexe ima neke nenormalno visoke kriterije, što se očituje u člancima gdje pljuje po paškom siru (jer on sigurno izvrsno zna kakav je okus pravog paškog sira), ili gdje piše da je crni rižot u jednom restoranu u Splitu preslan. Naravno, sve je to dio osobnog doživljaja, no zbog toga se ne može restoran prozvati lošim i nazadnim, jer dotični g. Alexe nije neka mjera za slanoću, već samo jedan u nizu gostiju. Jedna od stvari koje smatram opravdanima, a koje je zamijetio upravo u članku o Splitu je to da se turističkim
djelatnicima nekada toliko teško osmjehnuti i da se doimaju bezvoljnima, radi čega su ga napali komentatori preko Facebooka sa porukom: „Premalo su plaćeni, pa još da se i smiju. Pih!“ No, to ne može biti opravdanje za kronični nedostatak ljubaznosti na dalmatinskoj obali. Konobari su bezvoljni, vidi se da ih bole noge (ili nešto drugo) , da im se trenutno ne da, i da bi sada rađe ležali u svojim dnevnim boravcima i slušali Narodni radio, nego bili ovdje. Jasno, svatko bi se oko podneva rađe odmarao nego radio, ali kada već imaš posao, makar i honorarni (što 320 000 Hrvata nema), onda budi zahvalan. I lako za to što prema nama, domaćima, nisu ljubazni, mi smo na to već navikli , otupjeli i nikada nas nije previše uznemiravalo. Ali, jednako su neljubazni (taj stav se ne može nazvati niti bezobraštinom, to je jednostavno indiferentnost) prema stranim turistima, koji očekuju malo bolju uslugu. Jednog Splićana je pak naročito pogodio sljedeći ulomak.

Prije nego što sam napustio Split, shvatio sam da postoji još jedna strana toga grada osim uobičajenog dioklecijansko-antičko-srednjovjekovnog klišea. Split ima i mračniju stranu: može navijestiti drugačiju mitologiju, koja bi se mogla nazvati romantičnim trilerom u stilu Casablance. Bez obzira na to koliko se drugi gradovi trudili to oponašati, to je crta koja ne dolazi prirodno. To je nešto organsko, špijunska atmosfera, mračne ulice, sumorni kafići ili jednostavno postojanje hotela kao što je Bellevue, u kojem sam odsjeo. Znam, sigurno sam u svom jučerašnjem zapisu zvučao nepravedno kada sam se fokusirao na nedostatak klime u Bellevueu. Sada se moram ispraviti: zapravo, nedostatak klime je dio njegova šarma. Išao bih čak toliko daleko da bih rekao da je, za one koji ne putuju s previše ograničenim budžetom i koji traže nešto egzotike, Bellevue pravo mjesto za odsjesti.


Ja u tom ulomku ne vidim ništa sporno. Split uistinu po noći nosi jednu mračnu notu, pogotovo u uličicama Geta, u nekim mračnim kafićima. Koja je vaša prva asocijacija na grad Split? Moje su uvijek bile baka i dida, ali to je iz drugih , privatnih razloga. Asocijacije svakoga turista, koji na nijedan način nije vezan uz Split, su naravno sv. Duje i Peristil, riva i Marjan, a ako je iz Hrvatske, vjerojatno će se sjetiti i spomenika Marku Maruliću , Grguru Ninskom , te Meštrovićeve galerije. Možda se autor u prethodnim retcima malo krivo izrazio, pa napisao da Splitom vlada špijunska atmosfera, ali istina je da su ulice Geta podjednako dobra pozornica za Casablancu, kao što su i za neke druge predstave Splitskog ljeta, koje se redovito igraju na krivom prostoru Carrarine poljane. Predivno je prošetati Splitom navečer – po mogućnosti krenuti niz Hrvojevu ulicu (niz pazar) , doći do Rive, pa prošetati preko Rive, pa i ovako preuređene, popiti kavu ispred hotela Bellevue na Prokurativama, pa proći dijelom kroz Veli Varoš, pogledati one male crkve po noći, spustiti se na Matejušku, pa tamo malo sjesti, vratiti se prema Rivi, proći kroz Dioklecijanove podrume i sjesti ispred hotela Luxor, pa se vratiti u srce grada, i shvatiti da je autor ovih redaka imao potpuno pravo. Jer život u Splitu teče u tri pravca, i sva tri vode na Rivu – Marmontova, koja služi kao šetnica, Peristil i podrumi sa prodavaonicama bižuterije koja mami strane turiste, te Pjaca i okolne ulice. Zbog toga često sva mjesta koja se nalaze unutar palače ostaju prazna, slabo osvjetljena, što im daje poseban ugođaj, baš za snimanje jednog crno-bijelog filma, u maniri film noira. Split je savršena, ali neshvaćena, filmska pozornica.

Ipak, nije mi jasno što je autor očekivao. Pretpostavljam da je znao kada je ulazi u hotel Bellevue da isti ima tek 2 zvjezdice, i da, iako se nalazi na dnu Rive i pruža savršen pogled na cijelu Rivu, vjerojatno nema klimu. Ne znam zašto ga je to toliko iznenadilo, te ne znam, zašto odjednom preporuča svima hotel Bellevue. Ja vam ga ne preporučam, ako putujete sa manje ograničenim budžetom, nađite hotel Dioklecijan, koji se nalazi upravo u jednoj maloj uličici kraj Vip centra u blizini kina Karaman, jer mislim da nudi korektan smještaj, a cijena će biti podjednaka, budući da on ima 4 zvjezdice, ali nema pogled kakav nudi Bellevue. A on je mislio da je Bellevue nešto dobro jer je u njemu boravio čak i Orson Wells dok je snimao, kako kaže autor kićasti socijalistički ep Bitka na Neretvi. E pa kićasti socijalistički ep Bitka na Neretvi nije ništa manje kićast nego filmovi o američkim pobjedama u II. svjetskom ratu, a na filmskom festivalu u Moskvi proglašen je jednim od 10 najboljih filmova o II. svjetskom ratu. Ako moram birati hoću li gledati neku od 53 verzije o bitki na Iwo Jimi, gdje su Amerikanci tobože herojski pobjedili Japan, ili Neretvu, Sutjesku, Drvar ili Kozaru, biram ovo drugo. Dotični je mislio da je hotel skup jer je u njemu boravio Tito. Ipak je Tito imao vilu Dalmaciju.

Jedna od opravdanih zamjerki je to što se „otelio“ dok je našao spomenik Orsonu Wellsu, koji se nalazi ispred shopping centra Joker, a koji je zaželjela Orsonova ljubav, naše gore list Oja Kodar. Naravno da nije lijepo što je spomenik stavljen na tako nevažno mjesto, jer samim time gubi svoj smisao, no postoji mnogo ljudi koji su značajniji za Split od Orsona Wellsa, koji ni nemaju spomenik, tako da je Orson skroz dobro prošao J.

Uostalom, cijeli Split je izgubio nešto gradskoga u sebi, možda i zbog propadanja nekoć eminentnog festivala „Splitsko ljeto“, koje se sada poziva na staru slavu i koprodukcije. Ni jedno, ni drugo nema smisla, budući da Split ima potencijalno najbolji operni ansambl u Hrvatskoj, kog predvodi V.Fijačko, a oni rade koprodukcije u kojima nastupaju slabiji slovenski i talijanski pjevači, a i te koprodukcije se mogu izvesti tek 2-3 puta , zbog problema sa gostujućim pjevačima. Dramski program je još niže pao. „Moje dijete“ u režiji Nenni Delmestre i nema nekog smisla postaviti u podrumima Dioklecijanove palače, budući da se radi o suvremenom dijelu, „Smij i suze starega Splita“ su navodno dobre, postavljene na Sustipanu, ali turistički neprivlačne, jer strancu sigurno ne zaigra srce kada pročita „Laugh and tears of old Split“, a „Ribarske svađe“ solidne, postavljene u lučici Spinut (čitaj Prva voda), ali narušene tupavim pjesmuljcima Mate Matišića. Umjesto da Split koristi ono što ima, dakle savršen prostor za izvođenje antičke tragedije na Peristilu, te južnjački duh koji ima , a koji je prikladan za talijanske komedija tipa spomenuti Goldoni, ali i za najavljenog, pa otkazanog Borgesa, pa i Williamsa („Noć iguane“ je jedna od posljednjih kvalitetnih predstava, a dobila je i nagradu hrvatskog glumišta, izvedena upravo u Vili Dalmaciji), oni se baš prenemažu sa nekakvim naslovima koji veze s vezom nemaju. Ali o Splitskom ljetu, njegovoj staroj slavi, onome što danas nudi, i onome kakvim ga ja zamišljam, neki drugi put (a o slučaju Mucalo sam već pisao)

Split je dakle grad uz koji sam emotivno vezan, a i inače sam mišljenja da je „najlipši grad na svitu“, ali i da ga njegovi građani, koji drže do svoga tako da kamenuju bus pun Dinamovaca, umjesto da uče o svojoj bogatoj povijesti i kulturi, sustavno uništavaju. Na niske je grane Split pao.

03.08.2010. u 15:13 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!