petak, 21.07.2017.

Ohrid

Jutro je osvanulo sunčano i bilo je toplije nego prethodnoga dana kada sam se smrzla. O kupanju nismo ni razmišljali, a ne bismo čak i da je bilo vruće. Spremni smo za razgledanje grada.
Nakon doručka pravimo plan obilaska. Ohrid nije tako mali grad; odlučili smo krenuti od tvrđave tim prije jer se sa nje može vidjeti cijeli grad pa ako ne stignemo više tako ćemo vidjeti najviše; naš domaćin je procijenio da ćemo izgubiti dosta vremena ako idemo pješice, pa nas vozi autom do gore. Tako razgledanje započinjemo od sjeverne porte (istočnu smo vidjeli prethodno veče).



Domaćin nam priča o tome da je najveći dio Samuilove tvrđave rekonstruisan; pokazuje nam dio zida na kome se to najbolje vidi (slika 2) i o tome da se istoričari ne slažu oko izgleda tvrđave, sumnja se u izgled gornjeg dijela ... Razgovaramo o tome od kada datira ova tvrđava i dolazimo do toga da se grad u rimsko doba zvao Lihnidos. Ne znam da li ima veze ona pjesma Lihnida kajče veslaše na Ohridskoto ezero, ali stavila sam je.
Tvrđava opasuje stari dio grada u dužini nekih tri kilometra i potpuno ga zatvara. Veoma je visoka, gazimo dosta visoke stepenike sa sviješću da pod nogama ostaju stoljeća.



Uspješno se penjemo na vrh gdje je osmatračnica sa teleskopom. "Nahranili" smo teleskop sa 30 denara (a bilo je dovoljno 5) ali ništa nismo vidjeli ... više se može vidjeti prostim pogledom što i činimo ...



Pred nama se pruža prekrasan pogled. Jasno se može sagledati cijeli grad i shvatiti koliko je velik. Preko puta se vidi teritorija Albanije kojoj pripada oko četvrtine akvatorije jezera. Pravo dole gledajući sa tvrđave je crkva Sv. Klement, najljepša crkva u Ohridu i najbogatija freskama. Desno od i sa ohridske Kale na hridi je mala crkva sv. Jovan Kaneo.



Skrećem pogled lijevo gdje nam domaćin pokazuje zgradu Zavoda za zaštitu spomenika kulture i crkvu Sv. Sofije. Tu je i antički amfiteatar ali nećemo ići do njega jer naš domaćin prezire arene zbog same suštine njihovog nastanka ...



Vraćamo su nazad u glavnu gradsku ulicu. Muški idu na kafu a mi ćemo sebi potražiti bisere. Domaćin me poslao kod svojih prijatelja porodice Talev gdje znamo da su pravi ohridski biseri. Izabirem ogrlicu, a od domaćina sam na poklon dobila divan srebreni prsten tifani izrada. Pridružujemo se na kafi i moramo krenuti. Nismo stigli otići do manastira sv. Naum 30-ak kilometara niže prema albanskoj granici, trebalo je ući u sve te objekte ... ali, neka bude razloga da se ponovo dođe ...


srijeda, 19.07.2017.

Dan drugi - put Ohrida

Plan je bio da ručamo i krenemo oko 15 časova, ali imali smo puno toga reći jedni drugima tako da smo se zadržali nešto duže sa našim ljubaznim domaćinom. Pokazivao nam je knjigu o svom dedi koji je sakupljao rukopise na neumskim zapisima a i sam je bio pojac. Otvorio je tu knjigu i pitao me da li znam šta je to? Arapski rukopis- rekoh ko iz topa. Vidiš nije. To su neumi. Objasnio je šta je to i otpjevao...
Tako smo krenuli oko pola pet i dugo smo izlazili iz Skoplja. Kada smo se dokopali autoputa Majka Teteza sve je bilo lakše. Pratimo pravac Skoplje Tetovo Gostivar Kičevo Ohrid. Tetovo gledamo sa strane a kroz Gostivar prolazimo, put je mjestimično veoma loš. Čak je i autoput mjestimično propao. Uhvatiće nas suton, a nećemo da po mraku prolazimo preostalom dionicom puta. Ipak se zaustavljamo na najvišoj tački puta gdje prave, kako su nam rekli najbolje mekeke. Volim mekeke i stajemo na Stanici Straža. Svi vole i staju, veliki je promet ljudi...



Idemo dalje kroz Kičevo. U međuvremenu primjećujem da tu ima puno kamenoloma. Nebo se crni, oblaci se spustili do zemlje, nagovještavaju kišu a nje nema. Vrijeme odlično za putovanje.Zabavljam se posmatrajući okolinu i pomalo škljockam, mada mi je rečeno da ne slikam kroz šoferku, naročito ne kada je ovako prljava. Trenutno nemam bolje rješenje, najviše što mogu je otvoriti prozor.
Kičevo, po energiji koja se osjeća u nizu postavljenih zastava (a osim njih ništa drugo nisam vidjela), sasvim subjektivno doživljavam kao "makedonsko Međugorje" i uspijevam fotićem "uloviti" jednu zastavu.



Za dana (ili vidjela) stižemo konačno u Ohrid. Ovdje nam je domaćin Risto. Risto je čovjek koji ima veliki značaj ne samo u Makedoniji već i u regionu, pa ja i doček i naš boravak u Ohridu poseban, onakav kakav običan stranac, putnik ne može doživjeti. Radujem se tome jer, kako rekoh više puta toliko sam željela vidjeti Ohrid .. osjećam se kao kod svoje kuće i ni jednog trenutka ne shvatam da sam u drugoj državi, inostranstvu ...čak ću dan kasnije, na granici reći - napuštamo našu zemlju -
(lapsus) a moji me ispravljaju nije našu, mi izlazimo iz Makedonije.
U zadnje vrijeme Ohrid je pod uticajem niza podrhtavanja tla 3-5 stepeni ne znam koje skale ... i domaćin nas smješta u novi dio grada u čvrstu i sigurnu zgradu, mada dok smo mi bili nisu se osjetili potresi. Nadam se da ih neće više biti jer je ovo kako svi znamo veoma trusno područje i svako podrhtavanje nosi veliki rizik.
Hladno je a i drži me umor od hodanja po Skoplju, tako da nam je u planu večera uz ugodno druženje koje će trajati do dugo u noć ...



Na slici su zidine koje opasuju stari dio grada slikane kasno u noć i parče čuvene ohridske torte koju smo jeli sutradan, kao i odličnu baklavu koju šteta da nisam uslikala, izuzetno je ukusna.
U povratku, u sitan sat, grupa mlađih gostiju negdje pjeva "kad ja pođoh na Bembašu" ...razmišljam sa su sarajlijeje ili bosanci, jer ko bi još tu pjesmu mogao pjevati?

Dan prvi - Skoplje



Skopje ima mikro klima ... i veoma je neobičan grad, svoj, drugačiji od drugih ...
Nova naselja formirana po principu jugoslovenskog urbanizma slična su sa drugim gradovima, samo što ovdje ima puno zelenila. Utisak mi je više nego u drugim gradovima i to mi se na prvi pogled dopalo. Zelenilo su pluća grada i to je veoma važno za sve koji tu žive.



Centar je posebna priča. Krenuli smo od opere izgrađene ranije u stilu moderne. Svira klasična muzika. Ispred i oko nje su zgrade nedavno građene u prostoru koji je bio prazan i pust nakon onog zemljotresa iz '63 ...ministarstva, palata pravde, muzeji ... sve je to na malom prostoru jevrejskog naselja.



Stare kuće su porušene u zemljotresu a ni jedan od Jevreja se nije vratio iz logora smrti ...



Barok. Hm, ...
Reminiscencije na stare stilove počinju svima smetati jer postoji opravdana bojazan da će naše vrijeme ostati bez svog originalnog izraza, a to vrijeme oponašanja traje evo već tridesetak godina...



Ovdje ima puno statua, poznatih i nepoznatih iz istorije ... kažu da su mnoge "lažne" u smislu materijalizacije (šuplje su unutra) a one od bronze su navodno sa nekvalitetnijim materijalom jer su ušli u preskupu investiciju.
Ali to je već njihova priča ...ono što ostavlja utisak na stranca je da je puno sadržaja na malom prostoru, previše robustnih spomenika, koji idu toliko daleko da imamo statue čistača cipela i prosjaka, bika isl. ... Aleksandar Makedonski je pretenciozno postavljen svuda, tu su Kliment i Naum, Ćirilo i Metodije ... puno antičkih likova, onih iz Dušanovog doba i savremenih pisaca pjesnika glumaca kompozitora, tu je i Toše našao svoje mjesto... nisam ih sve čestito ni vidjela, a većinu i ne znam ... gledala bih samo to. Prijatelji kažu ... pa ni mi ne znamo ko su, niko ne zna - sad mi je lakše .... Dušanova statua u nizu na jednom od mostova mi se dopala kao i veliki spomenik Filipu II ocu Aleksandra Makednskog.



Mostovi su novi, stari je kameni, zovu ga Dušanov most iako datira iz ranijeg perioda prije njega samoga i ima nešto originalnog kamenja, ostali je rekonstrukcija ...
Puno je raznoraznih fontana na trgu Makedonija koje mi nisu zasmetale, a jedna je čak i u neuređenom koritu Vardara!
Sam trg je pun sadržaja za djecu, vozića i drugo .... a statue lavova na sve strane sam zaobilazila pogledom. Tu je Goce Delčev na konju spram Aleksandra Makedonskog koji je u centru trga, isto na konju.
Ne mogu ne reći da je puno pretjerivanja, ali ipak je sa tim grad drugačiji od drugih. Takva slika grada duboko je podijelila i mišljenja i njih same ...



Skopje ima mikro klima ... ima i Trijumfalnu kapiju kao Pariz ... a sa obe strane su dvije statue pisaca u sjedećem položaju ...Kažu da je ovaj prostor bio isprskan bojama u "šarenoj revoluciji" ali je sve sređeno osim zgrade Ministarstva kulture koa je namjerno tako ostavljena i predstavlja spomenik kulture! Ova zgrada na žalost nije ovdje blizu i nisam je vidjela, pa nemam tu fotografiju.



Još sam vidjela Sobranje (parlament) i zgradu Vlade (bivši CK nešto dalje). Preko puta Sobranja je veliki park sa puno velikih skulptura, u parku su majke borci ...
Sa druge strane je spomen kuća ili muzej Majke Tereze, rođene u Skoplju ali ne u toj kući već nešto dalje samo što je ta kuća porušena. Pored je u izgradnji velika crkva Konstantin i Jelena sa pozlaćenom kupolom, u izgradnji.




Stekla sam utisak da ima dosta gradilišta.
Jedan most i ulica nose ime Majke Tereze, kao i auto put ka Ohridu preko Tetova.
Skopje ima mikrokluma ... ima i dabldekere kao London.
Obišla sam i stadion Vardara koji je u završnim radovima.
Stanka za kafu i sladoled nije pomogla, umorili smo se. Ostaje nam još ručak i onda pravac za Ohrid.



Skopje ima mikro klima ... i veoma je neobičan grad, svoj, drugačiji od drugih ...
Nova naselja formirana po principu jugoslovenskog urbanizma slična su sa drugim gradovima, samo što ovdje ima puno zelenila. Utisak mi je više nego u drugim gradovima i to mi se na prvi pogled dopalo. Zelenilo su pluća grada i to je veoma važno za sve koji tu žive.



Centar je posebna priča. Krenuli smo od opere izgrađene ranije u stilu moderne. Svira kladična muzika. Ispred i oko nje su zgrade nedavno građene u prostoru koji je bio prazan i pust nakon onog zemljotresa iz '63 ...ministarstva, palata pravde, muzeji ... sve je to na malom prostoru jevrejskog naselja.



Stare kuće su porušene u zemljotresu a ni jedan od Jevreja se nije vratio iz logora smrti ...



Barok. Hm, ...
Reminiscencije na stare stilove počinju svima smetati jer postoji opravdana bojazan da će naše vrijeme ostati bez svog originalnog izraza, a to vrijeme oponašanja traje evo već tridesetak godina...



Ovdje ima puno statua, poznatih i nepoznatih iz istorije ... kažu da su mnoge "lažne" u smislu materijalizacije (šuplje su unutra) a one od bronze su navodno sa nekvalitetnijim materijalom jer su ušli u preskupu investiciju.
Ali to je već njihova priča ...ono što ostavlja utisak na stranca je da je puno sadržaja na malom prostoru, previše robustnih spomenika, koji idu toliko daleko da imamo statue čistača cipela i prosjaka, bika isl. ... Aleksandar Makedonski je pretenciozno postavljen svuda, tu su Kliment i Naum, Ćirilo i Metodije ... puno antičkih likova, onih iz Dušanovog doba i savremenih pisaca pjesnika glumaca kompozitora, tu je i Toše našao svoje mjesto... nisam ih sve čestito ni vidjela, a većinu i ne znam ... gledala bih samo to. Prijatelji kažu ... pa ni mi ne znamo ko su, niko ne zna - sad mi je lakše .... Dušanova statua u nizu na jednom od mostova mi se dopala kao i veliki spomenik Filipu II ocu Aleksandra Makednskog.



Mostovi su novi, stari je kameni, zovu ga Dušanov most iako datira iz ranijeg perioda prije njega samoga i ima nešto originalnog kamenja, ostali je rekonstrukcija ...
Puno je raznoraznih fontana na trgu Makedonija koje mi nisu zasmetale, a jedna je čak i u neuređenom koritu Vardara!
Sam trg je pun sadržaja za djecu, vozića i drugo .... a statue lavova na sve strane sam zaobilazila pogledom. Tu je Goce Delčev na konju spram Aleksandra Makedonskog koji je u centru trga, isto na konju.
Ne mogu ne reći da je puno pretjerivanja, ali ipak je sa tim grad drugačiji od drugih. Takva slika grada duboko je podijelila i mišljenja i njih same ...



Skopje ima mikro klima ... ima i Trijumfalnu kapiju kao Pariz ... a sa obe strane su dvije statue pisaca u sjedećem položaju ...Kažu da je ovaj prostor bio isprskan bojama u "šarenoj revoluciji" ali je sve sređeno osim zgrade Ministarstva kulture koa je namjerno tako ostavljena i predstavlja spomenik kulture! Ova zgrada na žalost nije ovdje blizu i nisam je vidjela, pa nemam tu fotografiju.



Još sam vidjela Sobranje (parlament) i zgradu Vlade (bivši CK nešto dalje). Preko puta Sobranja je veliki park sa puno velikih skulptura, u parku su majke borci ...
Sa druge strane je spomen kuća ili muzej Majke Tereze, rođene u Skoplju ali ne u toj kući već nešto dalje samo što je ta kuća porušena. Pored je u izgradnji velika crkva Konstantin i Jelena sa pozlaćenom kupolom, u izgradnji.



Stekla sam utisak da ima dosta gradilišta.
Jedan most i ulica nose ime Majke Tereze, kao i auto put ka Ohridu preko Tetova.
Skopje ima mikrokluma ... ima i dabldekere kao London.
Obišla sam i stadion Vardara koji je u završnim radovima.
Stanka za kafu i sladoled nije pomogla, umorili smo se. Ostaje nam još ručak i onda pravac za Ohrid.




utorak, 18.07.2017.

Odmor



Hladan talas je došao sa sjevera, a mi smo ga onda pustili da prođe pa krenuli za njim ka jugu. Oblačno vrijeme idealno za putovanje. Itinerer napravljen, prvi dan Skoplje, drugi Ohrid, treći Dojran, a onda Grčka.
Dobro smo se spremili TAG za naplatu putarine poštedio nas je sat ipo čekanja kod Niša. Provjeram stanje na granici, čeka se 40 min sa tendencijom porasta ...
Ptice lete iznad polja pokošenog žita -junska žetva je obavljena - žito je dignuto, ali mladi kukuruz još uspravno stioji, stremeći gore.
Ja pratim put kojim je skpro @Lastavica letjela.
Kod Džepa neke crne ptice stoje na stubovima ograde kao vojnici na mrtvoj straži, a nad Caričinom Dolinom gusta magla kao da nije ljeto. Glavice suncokreta se smiješe sa okolnih njiva. Kišu smo stigli i sada ona ide sa nama. Ponovo provjeram stanje na granici, čekanje produženo na 70 minuta. Mijenjamo plan. Krećemo ka Prohoru Pčinjskom tamo se i dalje čeka samo deset minuta. Andrejin krst upozorava na željeznučku prugu. Priroda je divna, sve buja.



Oštrim serpentinama se spuštamo u dolinu Pčinje. Slikam manastir gdje sam bila već koliko puta, sve je nepromijenjeno i ne zadržavamo se tu ovaj put. Magla i dalje svuda oko nas. Na granicu stižemo jedini sa naše strane i uživamo putem prema Kumanovu. Prolazimo pored spomen obilježja na mjesto gdje je donijeta odluka o ustanku u Makedoniji u II sv ratu i muzeja, ali se ni ovdje ovaj put ne zadržavamo, već smo bili samo treba pronaći slike od prošle godine. Pada ona dosadna sitna kiša, a suncokreti su oborili glavice.
Još je bio dan kada smo stigli u Skoplje. Dočekuje nas prijatelj Borče...
Plan je da se odmorimo, obiđemo dio grada gdje oni stanuju, posluju ...a sutra centar i sve zanimljivosti po Skoplju.
Borče radi na istraživačkom projektu proizvodnje prototipa uređaja za vještačku oplodnju, unaprijeđenog dakako u odnosu na sadašnje i detaljno nam objašnjava sve kako se to odvijalo tokom dvije godine rada. Dio su ekipe svjetski priznatog doktora za vantjelesnu oplodnju iz Češke ... dva sata sam netremice slušala o svemu-astervilovima, asterboksevima ...i njihovim djelićima, elektronici i napajanju i zadivljena sam. Prvi put na licu mjesta vidim i to kako radi 3D štampač, do sada sam ih gledala samo na tv-u i zamišljala šta bi to tačno bilo.



Razgledamo okolinu naselje stari aerodrom koje se zove Jane Sandanski.Tu je aerena Jane Sandanski i hotel Rusija, lijepo uređen park sa fontanama na samoj obali Vardara. Već je pala noć, a noću sve izgleda drugačije i ljepše u prelamanju svjetla.
Puno je uspomena na nesretno preminulog Tošeta Proeskog i puno pijeteta. Jedna ulica nosi njegovo ime i bista na mostu u centru uz sve druge poznate ličnosti.



četvrtak, 13.07.2017.

Zvuk tišine



Tišinu razbijaju kapljice koje padaju u vodu, klokoćući prodiru duboko, utapaju buku.
Ja nosim vatrenu haljinu i slijedim tišinu. Ona vibrira kreacijom, nosi me daleko, daleko od stvarnosti. Tišina si ti koja se osjeća ponekad kao izgubljen put, a ja je udišem kao mudrost.

Tišina je duboka, duboko u nama, kao primljena radost, podsjeća na skrivene tajne dok vizija tiho puzi kaldrmom svijeta.

Riječi su nasilje koje prekida tišinu. One su nama nepotrebne, besmislene, trivijalne, one su samo šteta ... zato ostani Tiho.


srijeda, 12.07.2017.

Plava svjetlost



Noć je pala i plava svjetlost se razlila nad vodom poput beskrajne ljubavi kao da ju je slikar vještom rukom razmazao po platnu. Istovremeno, dok mjesec uranja u neku zagluhu tišinu gdje od čistoće sve blista, ja uzimam papir i uvlačim ga u pisaću mašinu, kao nekada što se radilo ...
Svijet je daleko, negdje daleko.



Grad iz daljine šumi kao neka ogromna morska školjka i čini se da sve bruji od uspomena svih onih nagomilanih vijekova, vrijeme se gubi u daljini a jeka neizvjesnosti prožima bezvremenu tišinu.



ponedjeljak, 10.07.2017.

Zagrljaj



Slika ne opisuje prelijepu palatu i njeno dvorište, čudesnu baštu snova čiji su listovi jedan po jedan, s ljubavlju iscrtani, tamno drveće i zvijezdanu noć koja ih obasjava , već njih na mjestu gdje su se sreli u zagrljaju te noći, ljubavnike koji se izdaleka čežnjivo posmatraju i zadirkuju međusobno dvosmislenim šalama, nečujno.
Pod slojevima događanja , u tišini jedinstva vlada zajedništvo koje bi se vidjelo da su slike i ljubav čiju tajnu prikazuju satkane od istovjetnog materijala. Čini se kao da iz prikazanih ljubavnika isijava svjetlost koja potpuno prožima sliku. Kao kada smo se On i ja zagrlili, kao da se ista ona milina razlila po cijelom svijetu.

nedjelja, 09.07.2017.

Dvije strasti

Nebo je puno blistavih zvijezda, a naše oči su prozori sa njihovim odsjajem. One su cvjetovi na nebu.
Zvijezde sa neba su glavice koje nas gledaju blistavim i sjajnim očima, a mi smo njihov odraz. One su naša prapostojbina a njihova svjetlost poput praha pluta eterom. Kad podignem glavu i posmatram ih duže vidim oči heroja koji su nagrađeni, odlikovani najvećim zaslugama - dijamantima koji tvore sazvježđa paradigme, koja nose njihova imena, znana i neznana i lik koji se poznaje po pogledu i podsjeća posmatrača o vrlini i dužnosti, o žrtvi i zasluzi, o idealu i cilju koji je bio iznad interesa jednog malog života.



Vjetrovi vremena umjesto šešira, latica i lišća odnose imena i ljude ... a samo neki otisnu sjaj svoga dijamanta u sazvježđa.
Biti opušten i čitati u miru. Tada zvijezde koje su u nama isijavaju svjetlost kojom gledamo knjige dok one ispred nas razdragano mašu repom poput onih koje su se pridružile zvijezdama...

Onaj čije lice ne svetli nikada neće postati zvezda. – Vilijam Blejk

subota, 08.07.2017.

Malo razbibrige

Mercedes je žensko ime. Po meni se ništa neće zvati.

Tragom nedavnog „oglasa“ kod @Eura:
Oglas:
Tražim lijepu, zgodnu, pametnu i šarmantnu djevojku s automobilom.
NAPOMENA: poželjna slika automobila.

Razmišljam kako se dva Barona – von Schlosser i –von Veige nisu ni usrećili ni obogatili oženivši istovremeno i djevojku i automobil ... Mercedes Jelinek.

Ali po meni se ništa neće zvati iako to ne zavisi od toga da ti je otac bogati trgovac i diplomata i da je spreman uložiti pola miliona neke valute u nešto.

Tesaloniki je također žensko ime. To je ima pobjednice Tasalo-Nike, Nike je pobjeda baš kao i Nike sa Samotrake ... krilata ... Jedna druga djevojčica imala je dvostruku kraljevsku sreću, da se rodi na dan pobjede svoga oca Filipa II i dobije pobjedničko ime i da bude supruga jednog drugog kralja Kasander-a koji je odlučio nazvati grad imenom svoje žene.

Za dobiti ime grada nije nužno biti kraljevna, to je mogla još jedna djevojčica iz jednostavne porodice u Francuskoj, koja je bila mudra i hrabra te okončala stogodišni rat ali i svoj život najapsurdnijom smrću u istoriji – lomačom! Ivana Orleanska. Njeno ime nose dva grada, stari i novi ... a po meni se ništa neće zvati …

Ali ipak,
Mogla bih za nečim zažaliti, za jednim vremenom, što se jedno doba neće po meni zvati, doba dugo koliko i cijeli ljudski život, što u njemu nisam bila kraljica od uticaja, pa da bude obilježeno napretkom i pozitivnim društvenim promjenama.
Za dati ime epohi nije dovoljno zvati se Mudrost, potrebno je i zvati se Viktorija!
Žalim za jednim vremenom – dobom –za jednim dobom više nego za autom, gradom ili nerođenom krunom imena moga.

četvrtak, 06.07.2017.

Istovanje



Najljepša od svih stvari u životu je otkriće drugog ljudskog bića sa kojim nećemo imati izbrojenost susreta već jedan fragment prostora u kome će naš odnos imati onu sjajnu dimenziju dubine, ljepote i radosti. Unutrašnja ljubav između dva bića je divna stvar koja se ne može pronaći traženjem već samo prepoznavanjem. Taj prostor će, i onda dok mi budemo imali ozbiljan razlog da vjerujemo da se mijenjamo, uvijek ostati isti, isti u sve četiri dimenzije tako da se više nećemo imati prilike dodirnuti, jet tada već nećemo bivstvovati, tada ćemo istovati.

<< Arhiva >>

jsp hosting free trial vps

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se