petak, 05.01.2024.

Krivo je vrijeme

Dani su i dalje varljivi, nošeni dahom toplog talasa, kad mu vrijeme nije. Usred zime se mogu osjetiti naznake proljeća. Nebo je raspamećeno obilatim izlivom sunčevih zraka, dok vjetrić zapetljava gole grane velikih krošnji. I mi smo raspamećeni, ali ne od pretjeranog sunca, ni od vjetra, ali pomalo i od njih.
Sve se kreće, kao i obično, sve ide svojim tokom, a opet neka podmukla tišina se uvukla pod kožu. Nije to sunce pravo i nisu vjetrovi oni koji bi trebali zaduvati u ovo vrijeme. Vazduh je zagađen i samo se učmalost vrti u krug.
Ni virusi ne miruju. Bolesna sam već osmu nedelju, sve u krug, ponovo i ponovo, kao da kraja nema. Kažu, ovo sad se čeličimo (na ove nove viruse), a onda ćemo biti mirni 3-4 godine; naravno, pod uslovom da preživimo, ako ne onda i duže. :)

Potrebno mi je mjesto za oporavak. Oporavak od virusa, ljudi i pretjeranog napretka, društvenog, ne mog. Klize mi misli niz karike sjećanja u gradu koji se ne razlikuje od drugih sličnih gradova, koji nas je smatrao svojim resursom i koristio kao svoje rastinje, pospješio u nama sukobe koji su bili njegovi, a koje smo mi zabunom smatrali svojim: voljeni B. (mada bi mogao biti i S., kao i P., Z., R... i sl.).
Potrebno mi je, dakle, da shvatim, da nikoga ne treba kriviti, osim samoga grada, i vrijeme.
U suštini, šta je taj naš grad? Jedan veliki lavirint nedovoljno širokih ulica kojima su se godinama unazad bavili kratkovidi ljudi, a koje, eto, u zadnje vrijeme ponekad i operu! Posjeduju ga štakori, muhe i prosjaci, kao i oni koji žive na sredini između njih. Da, i humus od onog raspalog rastinja.
Nismo još (dovoljno) osvijestili bilans vremena. Pa, iako se čini blizu, daleko je sunce.


22:08 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Arhiva >>