Blog.hr

Vijesti s bloga

uto

12/25

Odlazak

No, ono što me sad izulo iz cipela je tekst koji sam pročitala o demenciji, osobni, napisan tečno i iz duše...istinit ili ne, mene je baš sašio. Rasplakala sam se i zavapila, sve, samo to ne. Post je zapravo bio o ljubavi i tome kako slavimo prve korake, a nitko ne spominje one kasnije, teške.

Tata je uvijek govorio kako ti znanje nitko ne može uzeti. Oh, kako se prevario. Osjetila sam nakratko i na vlastitoj koži kako je to kad...tvoj um više nije tvoj. Trenutak koji te promijeni iz temelja, mene je srećom vratio neoštećenu. Možda i jaču i bolju, no itekako svjesnu da te život ponekad odneseeeeeeeeee....miljama daleko od doma. I tu ne možeš ništa, osim vjerovati, piše na blogu U svijetu tajni.

uto

12/25

(pred)božićno čudo

eh saznala:

ona
uza zid neke zgrade sa obnovljenom fasadom u centru grada, raspoložena, čeka sa sinom i snahom uber vožnju, nakon sudjelovanja na predbožićnoj likovnoj radionici.

on
stoji uz otvoren prozor na prvome katu iste te zgrade, puši i pjeva na sav glas (ne baš s previše sluha, ali radosno) refren "moj lipi anđele". iz osvijetljene prostorije iza njega dopire zvuk klavira i drugi raspjevani glasovi, većinom ženski, mlađi.

pogledi im se susretnu, on joj se široko nasmiješi, a ona se spontano pridruži pjesmi. i pjevaju tako zajedno, nepoznati romeo na prozoru prvoga kata i julija nekoliko koraka ispod prozora. publika nasmiješeno sluša. shakespeare, miruj, trenutak je radostan, savršen. baš kao i oliverova pjesma.

uber
pristiže kao deus ex machina. ona slegne ramenima, on i dalje nasmiješen i raspjevan, mahne joj. trojac ulazi u taxi i odlazi, veselo komentirajući događaj.

uto

12/25

Praznični

Na stand by modu sam neko vrijeme od bloga, ništa osobno, prebirem po tekućoj godini, gledam što bi moglo za novu.

Ova godina je bila za zaborav, no dapače, ne uzaludno potrošena. Izazovi postavljeni od strane drugih. Izazovi koje ti potom postaviš sebi zbog toga. Rad na sebi. Odbacivanje starih obrazaca. Nije lak proces, posebno ako se ponavljaju godinama. Postane navika. Počneš kontrolirat više sebe jer kontrole nametnute od drugih nemaju nikakvog smisla. Ti sebe najviše poznaš. Drugima je kontrola i nametanje svojega, prikrivanje vlastite nesigurnosti. Kad bi se više bavili sobom, manje bi bili sujetni, napisala je pozitivka.

pon

12/25

Protuodgovor

Huc:

judi se upiru da opstanu, da bi na kraju završili sa stisnutom šakom
ničega.
Sjećam se poeme Carla Sandburga, „ The
People, Yes.“
Lijepo mišljeno, ali u potpunosti netočno.
Ljudi nisu opstali kroz plemenitu borbu
nego kroz laž, kompromis i
podmuklu lukavštinu.
Živio sam s tim ljudima, nisam siguran
s kakvim je to ljudima Sandburg
živio.
Ali njegova me poema uvijek raspizdi.
To je poema koja laže.

pon

12/25

Vanil kiflice tete Line

Ponosna sam da u zbirci mojih kuharica imam i kuharicu tete Line. Pisana je lijepim rukopisom 1909. Usudila bi se reći da se danas više ne piše rukom tako lijepo.

Ne znam puno o teti Lini. Znam da je živjela u Zagrebu, na Vrhovcu. Odlična domaćica. Ostavila je jedinstvenu kuharicu pisanu na hrvatskom i njemačkom jeziku. Tako se je onda i govorilo u Zagrebu, napisala je zemlja2.

Recept za kiflice iz 1909.:

14 dkg brašna, 10 1/2 dkg putra, 1 žumanjak, 5 dkg badema, ˝ žlice vanili šećera i malo soli umijesiti u tijesto.
Oblikovati male kiflice, peći do svijetlo žute boje, i još tople posipati šećerom u prahu

Prikaži još vijesti...