Katolička Crkva zabranjuje mladim vjernicima bilo kakvu tjelesnu ljubav prije sklapanja braka u crkvi s budućim bračnim partnerom. Evo savjeta kako kontrolirati to pravilo predbračne nevinosti:
Krvava krpa dokaz izgubljene nevinosti bivše djevice
"Ako koji čovjek uzme ženu i uđe k njoj, ali je potom zamrzi, pripiše joj ružnoće i ozloglasi je govoreći: 'Oženih se njome, ali kad joj priđoh, ne nađoh u nje znakova djevičanstva' - neka tada djevojčin otac i majka uzmu dokaz djevojčina djevičanstva te ga iznesu pred gradske starješine na vrata. Potom neka progovori starješinama djevojčin otac: 'Ovome sam čovjeku dao svoju kćer za ženu, ali mu je omrzla. Stoga joj pripisuje svašta ružno i tvrdi: nisam u tvoje kćeri našao znakove djevičanstva. Ali evo djevičanskih znakova moje kćeri!' I neka razastru plahtu pred gradskim starješinama. Neka tada starješine onoga grada uzmu muža pa ga kazne; neka ga, zato što je pronio ružan glas o jednoj izraelskoj djevici, udare globom od stotinu srebrnika pa ih dadnu ocu mlade žene. I neka mu ona i dalje bude ženom da je ne može pustiti dok je živ. Ali ako optužba - da se na mladoj ženi nije našlo djevičanstvo - bude istinita, neka djevojku izvedu na kućna vrata njezina oca pa neka je ljudi njezina grada kamenjem zasiplju dok ne umre, jer je počinila besramnost u Izraelu odajući se bludu u očevu domu. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz svoje sredine. "
Ponovljeni zakon 22, 13
Neki tumači ovog zakona idu i dalje, pa tvrde da rabinska literatura opisuje dimenzije krpe kojom otac oduzima nevinost svojoj kćeri svojim kažiprstom, prije prve bračne noći, i tu krpicu zadržava kao dokaz za gore opisani slučaj. Je li to istina ili nije, prepuštam vama da ispitate, pa mi javite. Ne bi me čudilo da jest. Engleske Biblije spominju cloth - krpu, a ne nikakvu plahtu (posteljinu). Hebrejska riječ "simlah" zaista označava krpu. Za muškarce sličan test u Bibliji ne postoji.
* "pa neka je ljudi njezina grada kamenjem zasiplju dok ne umre"
Sjetite se ovih riječi iz "Svetoga pisma", kad vas netko uvjerava da je Biblija "samo dobro iz Božjih usta."
Vlč. Dražen Radigović o katoličkoj zabrani predbračnog seksa:
" BIBLIJA NAS UČI DA SE SVAKI SAVEZ ZAPEČATIO KRVLJU. Tako je i u braku. Bog je ženi dao himen – djevičnjak. I kad djevojka stupa u prvi odnos, taj djevičnjak pukne – i razlije se krv: to je znak - da su taj mladić i djevojka sklopili savez na život i smrt. Taj savez se ne smije više razvrgnuti, jer su oni po tome postali JEDNO TIJELO. No, kako predbračne veze nisu stalne, to se mladi olako upuštaju u nove predbračne odnose – s drugom osobom. I tako lako razvrgnu taj savez. A to donosi prokletstvo! "
Katolički katekizam zabranjuje ponovni brak, iako je prethodni sramotno propao. Muž može biti teški nasilnik i bludnik, pijanica i ubojica, ali žena se smije samo odvojiti od njega "od kreveta". Smije živjeti odvojeno, ali se više NIKADA ne smije udati, niti muž oženiti. Kako god propao i besmislen taj sveti brak sklopljen pred svećenikom bio, on se više nikada ne smije razvrgnuti i sklopiti novi, s osobom koja nam odgovara i koju volimo, i s kojom želimo odgajati našu djecu u ljubavi. Propali brak s pijancem i nasilnikom je svetinja, a novi brak s voljenom osobom koja i nas voli je smrtni grijeh/blud za koji se ide ravno u pakao. Osobama iz drugog braka Crkva zabranjuje svetu pričest i ispovijed i oprost grijeha. Tako se lako može dogoditi slučaj da svećenik koji vodi svetu misu, ima ljubavnicu ili ljubavnika, dok osobe u sretnom drugom braku u obitelji s djecom, ne smiju pristupiti svetim sakramentima, jer tobože po Isusu žive u najgorem bludu.
"Ponovna je ženidba, kao i bilo koja ponovna veza, preljub i osobe u njoj ne mogu pristupiti svetoj pričesti niti preuzeti određene crkvene odgovornosti."
Srednjevjekovno rješenje za očuvanje nevinosti žena:
Dvije biblijske kurvezajedno sa slikovitim opisima njihovih "bludnih" aktivnosti (bezazlene seksualne igrice između odraslih osoba koje to vole) i posljedičnom Božjom brutalnom kaznom za grijehe: sadističko komadanje i kamenovanje njihove djece i spaljivanje kuće - iz usta samoga Jahveta - Boga. Teolozi tvrde da se radi o "simbolici". Bludničenje je, ustvari, narodna nevjera, a klanje, kamenovanje i spaljivanje kuća kao kazna za te grijehe je ... upravo to - klanje i ubijanje kao božja kazna. Kako bilo da bilo, bludnih opisa i klanja ko' u kakvom porno-sadističkom uratku.
(Ezekijel 23,1-21)
Dođe mi riječ Jahvina:
"Sine čovječji, bile dvije žene, kćeri jedne matere. I odaše se bludu u Egiptu, blud činiše u mladosti: ondje su im grudi stiskali, djevojačke dojke gnječili. Starijoj bijaše ime Ohola, a sestri joj Oholiba.
Ohola, iako meni pripadaše, bludu se odala; uspalila se za ljubavnicima, za Asircima, susjedima svojim, u modri baršun odjevenima, sve samim vojvodama i namjesnicima, pristalim momcima, vještim konjanicima. I oda se bludu s njima, sve poizbor sinovima asirskim; i usplamtjev za njima, okalja se svim njihovim kumirima. A ne okani se ni bluda s Egipćanima, koji s njome ležahu od njezine mladosti, koji su joj djevojačke dojke gnječili i na nju blud svoj izlijevali.
I zato je predah u ruke njenim ljubavnicima, u ruke Asircima za kojima se uspalila. I oni je razgoliše, zarobiše joj sinove i kćeri, a nju samu mačem pogubiše. I postade tako primjer svim ženama kako na njoj bi sud izvršen.
Vidje to sestra joj Oholiba, ali se još gore uspali i gori blud činjaše. Za sinovima se asirskim uspaljivala, sve samim vojvodama i namjesnicima, svojim susjedima, raskošno odjevenim, vještim konjanicima, poizbor momcima. I vidjeh kako se okaljala: obje su istim putem pošle. Ali se ova još gore bludu odala: kad bi ugledala muškarca na zidu naslikana, likove Kaldejaca crvenilom nacrtane, bedara pasom opasanih, sa spuštenim povezima na glavama - sve junake, prave Babilonce, rodom iz zemlje kaldejske - tek što bi ugledala priliku njihovu, sva bi se za njima uspalila te im slala poslanike u zemlju kaldejsku.
Sinovi babilonski k njoj bi dohrlili na ljubavnu postelju da je bludom kaljaju. A kad bi se s njima okaljala, zgadili bi joj se. Ali se razglasilo njezino bludništvo, otkrila se njena golotinja.
Jer ona se još gorem bludu predala, opominjući se dana svoje mladosti kad se u Egiptu bludu odavala, uspaljujući se za razvratnicima kojima muška snaga bijaše kao u magaraca, a izljev kao u pastuha.
Tako se opet vrati sramoti svoje mladosti, kad su joj u Egiptu grudi pritiskivali, djevičanske dojke gnječili.
Zato, Oholibo, ovako govori Jahve Gospod: 'Gle, dignut ću na te tvoje ljubavnike, ..., neka s tobom jarosno postupe: nos i uši neka ti odsijeku, a ostatak tvoj da od mača padne; sinove i kćeri da ti odvedu, a ostatak tvoj da oganj proguta. I zderat će s tebe tvoje haljine i oteti sve tvoje nakite.
Slale su čak po muškarce izdaleka, i oni bi im pohrlili čim bi glasnici k njima stigli. A ti se za njih kupala, oči svoje mazala i nakitom se kitila. A potom bi sjedala na raskošnu postelju pred kojom stol prostrt bijaše na koji si stavljala moj tamjan i moje ulje. Tu se čulo pocikivanje bezbrižnog društva zbog velikog mnoštva dovedena sa svih strana pustinje; stavljali su ženama na ruke narukvice i na glavu vijence prekrasne. I rekoh: 'Sa ženom ogrezlom u preljubu još blud tjeraju, i sama se ona još bludu odaje!' Prilaze joj kao kakvoj bludnici! Da, prilazili su k Oholi i Oholibi, pokvarenicama.
Zbor neka ih kamenuje i mačevima raskomada; sinove i kćeri neka im pokolje, a domove ognjem spali. Tako ću iz zemlje istrijebiti sramotu, da se druge žene opomenu i ne čine djela vaših sramotnih. A na vas ću oboriti svu vašu bestidnost, ispaštat ćete grijehe idolopoklonstva. I znat ćete da sam ja Jahve Gospod.'"
Živimo u svijetu gdje je pojam moralnosti stoljećima diktiran religijskim predrasudama bogoklanjateljskih osoba. Bezazlene seksualne igrice između zrelih, pristajućih osoba osuđuju se kao najveći prijestup protiv Svevišnjega, na koji dotičnom izbija pjena na usta pa propisuje kamenovanje ili gorenje u paklenim mukama, dok se s nasiljem, ubojstvima, rasizmom, mržnjom, klevetanjem i bezbroj drugih načina pokazivanja netrpeljivosti i uskogrudnosti, postupa kao da je to poželjno "u određenim vjersko-božanski definiranim okolnostima".
Kako je dobro rečeno da su religije u stanju dobre ljude navesti na zlo.
Ako su nas posjetili izvanzemaljci, ili primaju signale naših televizija, možemo si zamisliti što misle o tom zemaljskom paradoksu, da je prikaz golog ljudskog tijela veći tabu od krajnjeg nasilja i međusobnog ubijanja inteligentnih bića.
Svete hramske prostitutke
(1 Samuel 2,22)
Prostitutke su bile u Bibliji prihvaćene premda im se rabota nije odobravala (Post. 38:14; Još. 2:1ff.; I Kraljevi 3:16–27). Biblija opisuje Tamarin privremeni kurvarluk, kao i profesionalku Rahabu, bez moralnih osuda. Posjete Samsona kurvi Gaze (Suci 16,1) nisu osuđene, ali slažu se s njegovi stilom. Motiv je iskorišten i s Isusom "koji se družio s prezrenima", kao Davidova roda. Prostitutke imaju pristup do kralja (I Kings 3:16ff.). Ipak, izraelku tretirati kao prostitutku, držalo se velikom uvredom (Post. 34:31). Upozoravaju se na to (Lev. 19:29), i svećenstvu su zabranjene za brak (21,7). Svećenikova kćer prostitutka se spaljuje na smrt (Lev. 21:9). Prostitutke vise po ulicama i dozivaju prolaznike (Izreke 7:10–23); pjevaju i sviraju harfu (Iza. 23:16), kupaju se u javnim kupalištima (I Kr. 22:38).
Na drevnom Istoku, žene po hramovima, od kojih se jedna klasa nazivala qadištu, vjerojatno su služile kao svete prostitutke. Hamurabijev zakon propisivao je njihovo zbrinjavanje i status (Code of Hammurapi, 178–82). Biblija osuđuje tu praksu poglavito jer je povezana sa štovanjem drugoga Boga, koji nije njihov Jahve. Br. 23:18–19 zabranjuje mušku i žensku svetu prostituciju (potvrđujući postojanje tog običaja).
I Samuel 2,22, spominje da su postojale i obavljale svoju dužnost.
"...i kako su lijegali sa ženama koje su se sakupljale pred vratima Šatora sastanka"
Kršćanski apologeti začudno vele da to nisu bile nikakve svete prostitutke, nego "časne sestre", u zavjetu totalne seksualne apstinencije. Njima je to bitno iz dva razloga: prvo, tako pokušavaju oprati jednu sramotnu činjenicu iz Biblije, a drugo, preko te teze, idu dokazivat da je Marija bila neka vrsta hramske časne sestre, i da je to bila uobičajena praksa - premda činjenice govore sasvim suprotno, da se u braku od supružnika zahtijevalo obavljanje "bračne dužnosti", jer Bog naređuje: "Plodite se i množite!".
Detalji o "1. Samuel 2,22"
Priča o pohlepnim sinovima velikog svećenika
Elijevi sinovi
A Elijevi sinovi bijahu nevaljali ljudi jer nisu marili za Jahvu ni za prava svećenika nasuprot narodu: kad bi tko prinosio žrtvu, došao bi sluga svećenikov, dok se meso još kuhalo, s trorogom vilicom u ruci i zabadao njom u kotlić ili u lonac, u tavu ili u zdjelu, i što god bi se nabolo na vilicu, uzimao je svećenik sebi.
Svećenikovi sinovi su nabadali najbolje komade mesa, koje bi vjernici "žrtvovali Jahvi". Nisu se držali striktnih rituala kako se to treba raditi:
"Neka se najprije spali salo, a onda uzmi što ti duša želi", on bi odgovorio: "Ne, nego daj odmah! Ako ne daš, uzet ću silom."
Nisu željeli malo pričekati s drugim svećenicima da se omaste s tim mesom "za Jahvu", nego su odmah navalili žderati. Ostali svećenici su ostali kratkih rukava, bez najboljih komada mesa.
Izgleda da su nabadali i još nešto...
Hrvatski prijevod je to prijevarno ispustio, pa piše samo ovo:
22. Eli je bio već vrlo star, ali je ipak čuo sve što su njegovi sinovi činili svemu Izraelu.
23 I on im reče: "Zašto radite takvo što da o tome moram slušati od svega ovog naroda?
24 Nemojte tako, sinovi moji! Nisu dobri glasovi što ih čujem ... Sablažnjujete narod Jahvin.
Što su to oni JOŠ zgrješili tako teško, da ih je Jahve odlučio osobno smaknut na licu mjesta?
Engleski prijevodi su pošteniji, pa to možemo od njih doznati:
22. Eli je bio već vrlo star, ali je ipak čuo sve što su njegovi sinovi činili svemu Izraelu; i kako su lijegali sa ženama koje su se sakupljale pred vratima Šatora sastanka (gdje se nalazila Svetinja nad svetinjama tj. kamenite ploče s 10 Božjih zapovijedi i Jahve se objavljivao svećenstvu).
22. Now Eli was very old, and heard all that his sons did unto all Israel; and how they lay with the women that assembled at the door of the tabernacle of the congregation.
Zašto to neki hrvatski prijevodi prijevarno cenzuriraše (HBK online Biblija Kršćanske sadašnjosti i Jeruzalemska biblija)? Radi se o skrivanju nečega na što se Jahve toliko ljuti, da odmah smakne počinitelje. Teolozi inače vrlo pomno prate svaki Jahvin postupak i reakciju, da bi ljudima pojasnili kako se moraju ponašati da ne izazovu Jahvin bijes. U ovom slučaju, prevoditelji-cenzori su odlučili da nas liše tako bitnog podatka.
Razni hrvatski prijevodi:
Ivan Šarić
(Ivan "Evanđelist" Šarić (rođ. u Travniku), nadbiskup vrhbosanski, pjesnik, prevoditelj. Tijekom II rata je otvoreno i žestoko podržavao ustaški režim Ante Pavelića i NDH, a čak je napisao nekoliko pjesama tom zločincu. Tu svoju podršku zadržao je do samog kraja rata, nakon što je, uz pomoć Crkve, pobjegao u Francovu fašističku Španjolsku. Njegov grob se danas nalazi u sarajevskoj Crkvi svetog Josipa.)
Eli je bio veoma star. Kad je čuo, što su sve činili sinovi njegovi svemu Izraelu, i da su se provodili sa ženama, što su služile na ulazu u šator svjedočanstva,
Jeruzalemska Biblija cenzurira
Eli je bio već vrlo star, ali je ipak čuo sve što su njegovi sinovi činili svemu Izraelu.
Tomislav Dretar
Eli postade veoma star. On bijaše čuo kako se njegovi sinovi odnosiše prema svim Izraelitima i također da spavaju sa ženama skupljenim na ulazu *šatora susretanja.
Daničić-Karadžić
A Ilije bijaše vrlo star, i ču sve što činjahu sinovi njegovi svemu Izrailju, i kako spavahu sa ženama koje dolažahu gomilama na vrata šatora od sastanka.
Kako su završili svećenikovi sinovi nakon seksa s hramskim prostitutkama?
Smaknuo ih Jahve u istom danu (prorokovao da će biti smaknuti istog dana):
Ali sinovi ne poslušaše glasa oca svojega, jer je Jahve odlučio da ih pogubi.
Znak će ti biti ono što će stići oba tvoja sina, Hofnija i Pinhasa: obojica će poginuti istoga dana.
"Knjige moraju slijediti znanosti, a ne znanosti knjige."
[Francis Bacon]
Arhiv komentara
Vaša mišljenja i komentari, sakupljeni do 2006.:
BRUNO
tvoje stranice su gadne a ne biblija, sve vadis iz konteksta i citiras stvari koje biblija navodi a ne odobrava.incest, homoseksualizam, masturbacija, ubijanje djece i abortus je osudjen a ne opravdan.
Biblija nigdje ne kaze da je zemlja ravna ploca, i danasnji se znastvenici i meteorolozi koriste izrazima cetiri kuta zemlje, zemlju podjeljuju na istok,zapad sjever i jug itd.zemlja je po bibliji krug koji visi o nista sto je fantasticno Bozje otkivenje ljudima da nije postavljena na nekim stubovima kao sto su neki katolicki ljudi mislili.
to sto ima stupove dokazuje jos vise svericnost zemlje jer iako visi o
nista ima kruzni oblik i stupove( kamene stupove, masovne kamene ploce unutar zemlje).
PS 19:6 GOVORI O SUNCEVOJ PUTANJI PO GALAKSIJI MLIJECNI
PUT A NE PO ZEMLJI, NEZNALICO, KAZE OD KRAJA NEBESA DO KRAJA NEBESA, TO JE JEDNA STRANA MLIJECNOG PUTA DO DRUGOGA.
Sto rabinska predaja govori o Adamu nije Biblija, a sumljam da to rabinska predaja govori uopce jer biblijaska i rabinska predaja kaze da je Adam sagrijesio tek kada se odmetnuo od Boga, a Biblija govori protiv opcenja sa zivptinjama kao gnusan grijeh. sto je znanost negoli izlika za ljude kao sto si ti da unistavaju Bibliju koja traje od kada je civilizacije i jos zivi. Okrenuo si se protiv Boga covjece pokaj se dok jos imas nade.
Strasno je upasti u ruke zivog Boga.Tko te stvorio odgovori mi? Izrastao si iz amebe ili majmuna. Ako je nesto smjesno i bjkovito onada je to ta tvrdnja koju znanost tvrdi kao cinjenicu ali je prazna babska teorija.praznovjerja o idolima i biblija osudjuje to sto su radili abraham i sara samo dokazuje da su dosli iz poganskog okruzenja i ta vjerovanja koja biblija osudjuje su bila dio njih od kojih ih je Bog htjeo rijesiti.Idole koje ti spominjes i Bog ih osudjuje jer se Boga ne moze ograniciti slikom ili kipom (izl 20)
BBiblija je tocna i nepogrijesiva i ne razilazi se sa naukom .gdje se razilazi je u podrucjima gdje nauka nesto tvrdi ali nije dokazala nista (Darwinova teorija, bilijuni godina od pocetka univerzuma) puste bajke nedokazane. Nedavno su na cnn pitali jenog od vodecih astonoma odakle sve ovo dolazi rekao je da znanost nema pojma.Bruno, nisi ti prvi koji je ismijavao Bibliju.`Svi su takvi otisli sa ovoga svijata a Biblija je i dalje nadahnuce mnogim dusama pa i meni.Jos jednom pokaj se jer je Bog milosrdan.
Ocisti savjest,
Čemu...
Poštovani mladi ume, ne mogu a da ne se ne osvrnem na iznesene tvrdnje za koje se doista trebalo potruditi i iznijeti ih u ovom formatu. No pitanje je kako si netko tko nije vjernik, tko čak prezire ( usudim se tako reći) red svih onih kojima je stalo da generacijama prenose plemenite ideje ljubavi mira i vjere, koje nam je Isus Krist posvjestio svojim silaskom. Kako nekome, kažem, kome sve te vrijednosti ništa ne znače, kako mu je ipak stalo drugima reći PRAVU ISTINU o bibliji, pravu istinu o vjeri o Bogu, pravo značenje onoga što je Bog htio reći!?
Kako pored tolikih teologa znanstvene naobrazbe, pored svekolike povjesti i izvora, pored ljudi vjernika drugih profesija, pored svih njih i svega toga, kako netko može dati sebi za pravo da ovakvim neznanstvenim pristupom
nasumičnim isječcima pokrene KKOPERNIKANSKI OBRAT.
Čemu zapravo služi takva reakcija, osim naravno kažem ako nije plod osobnih frustracija, što mi ostaje jedini argument po kojem mogu shvatiti ovakav izričaj. Jer mišljenja sam da se ovime čini samo medvjeđa usluga svim onim znanstvenicima koji stavrno pokušavaju na znanstveni način
osporiti bibliju i ovo što ovaj pojedinac pokušava, pokrenut kažem osobnim ambicijama.
Reći ZA BIBLIJU DA JE HRPA GLUPOSTI, da su GLUPANI SVI KOJI VJERUJU DA JE ONA RIJEČ BOŽJA, debili su svi koji bulje i strahuju od tih biblijskih pustih fraza, a ne vjeruju znanosti. Jer znanost će nas spasiti, brzina svjetlosti je najvažnija. Mehanizam sunčevog sustava spašava, tko to ne kuži klup je zatucan i taj je obično vjernik. HM, čini mi se ipak da se ovdje radi o osobnim vjerskim frustracijama ( vjerovatno od Božića i Uskrsa koje nije pisac uspio smjestiti u svoje srce, nego je pomješao lončiće i pokušao ih smjestiti u intelektualni um, i vjerovatno u oči današnjeg konzumističko-racionalističkog društva koje nemože niti će ikada moći dokučiti transcedentno-imanentnu stvarnost). Da čini se
grub ovaj govor i malo nerazumljiv, pisac će reći i razdražlji, no pošto je to pokušja da se stvori magla kako se ne bi mogao vidjeti most, žao mi je nepismenog tvorca ove stranice, žao mi je da je ipak uzeo religiozne
elemente kako bi svoj egoizam umirio time što će napokon neko i njemu posvetiti pažnju jer je OTKRIO TOPLU VODU. Da vjerovatno je problem u ljubavi, no ako ti je mladiću itko može dati a da te ne povrijedi, ponajprije da ti ne uzvrati na uvredama koje ti Njemu činiš, je UPRAVO TAJ ISUS KRIST IZ NAZARETA. ON JE PUT ISTINA I ŽIVOT.
Hvala Bogu da je tako i zahvali Bogu da ti je dao razum da možeš sam misliti, ali ne vrijeđaj tim razumom sebe Boga i bližnjega. Budi odgovoran i svjestan da si tu i da te neće biti, i misli gdi želiš u vječnosti biti, jer i ona je tu bez znanstvenih dokaza.
Hvala ti što ćeš uvažiti i moje mišljenje, kao običnog čovjeka, kojem ne trabaju drugi zbrajati 2+2.
P.S. A ako si već citirao vrsne ljude trebao si napomenuti i Napoleonovu misao, kako on s tolikom vojnom silom nije uspio osvojiti svijet, a čovjek kao Isus Krist osvoji svijet bez mača i vojske.
Hvala.
o, Bože!
Pa ne mogu vjerovati u toliku količinu gluposti izrečenu na jednom
mjestu.
Mislim naravno na Vaše komentare, a ne biblijske citate! Način na koji
svrstavate citate po određenim temama, pokazuje Vaše TOTALNO
nepoznavanje biblijskog svijeta, biblijskih izraza, biblijske simbolike, biblijskih
jezika i sl. Ali sve to skupa ne pokazuje da je Biblija loša ili u krivu,
nego pokazuje Vaše komplekse i frustracije, Vaš jadni unutarnji svijet. Jedino takav čovjek može npr. Jebusejce strpati u "seksualne biblijske
aluzije"! A da ne govorim o "humorističnim tekstovima" koje ste
pronašli u
Bibliji! Baš me zanima kako se osjećaju oni "dobri i čestiti ljudi
vjernici" koje ste upoznali u svom životu kad pročitaju ove svinjarije!
Jadno, jadno, jadno!!! Uzmite čovječe apaurin i lezite. Ako nastavite,
Vaši će Vas kompleksi odvesti u ludnicu.
:-) "Jebusejci su seksualne biblijske aluzije"! Jedino što je pisac poruke dokazao je da nema smisla za humor. Nije niti čudo. Smijeh i humor baš nisu dobrodošli u Crkvama kao niti u Bibliji. Evo rijetkih spominjanja smijeha (u Bibliji ima mnogo puta više riječi pod-smijeh nego smijeh):
Bolji je jad nego smijeh
Srce je mudrih ljudi u kući žalosti, a srce bezumnih u kući veselja.
Jer smijeh od mudraca čini luđaka i veselje kvari srce.
Zakukajte, protužite, proplačite! Smijeh vaš nek se u plač obrati i radost u žalost!
Trazio sam nesto o krizarima kad ono naletim na vasu stranicu. Ne
razumijem zasto ste otvorili tu ateisticku stranicu koja je samo zlo? Vi ste
napravili veliku glupost, jer pokazujete koliko je znanost slijepa da
nemoze prepoznati nista osim materijalnog svijeta. Kako mozete toliko
stetiti znanosti? Pa znate koliko velikih znanstvenika vjeruje u
Krista?
Vi sramotite znanost svojim ateizmom koji bi trebao biti vasa privatna
stvar. Pa valjda znate da nematerijalni svijet nema veze s materijalnim.
Kako mozete usporedivati znanost i Bibliju u tom obliku koji ste vi
opisali?
Procitajte Sv. Tomu Akvinskog pa cete shvatiti o cemu se ustvari radi.
Ja nemogu shvatiti vase neznanje i nemudrost. To je nepojmljivo da ste
otvorili tako nemudru stranicu i osramotili sami sebe takvim nebulozama.
Tu se vidi kolika je razlika izmedu mudrosti i gluposti, te izmedu vjernika
i nevjernika.
Odgovor: Ove web stranice iznose podatke o Bibliji, crkvenim podvalama, relikvijama i lažnim svecima, a ne o religiji kao takvoj ili o vjernicima. One se ne bave traženjem smisla života, smrti ili istinskom duhovnošću. Nigdje se ne filozofira o postojanju ili nepostojanju Boga (koji može biti i Bitak/do kraja nedokučivi Univerzum), niti se - a priori - negira mogućnost čuda. No, ako se čudo desilo, kao npr. 3 sata pomrčine "po svem svijetu", ili izlazak Mojsija s narodom iz Egipta, onda je pravo "čudo" da to nitko nije zabilježio izvan Biblije. To više nije ni pitanje čuda, nego logična besmislica.
Nastojat ću odgovoriti konkretno i kratko! Baš milost i istinoljubivost
me izvela iz sinkretizma i uvela u katoličanstvo! Na vašoj stranici laž burno caruje, ali zapamtite - ISTINA POBJEĐUJE!
U proizvoljna, brzopleta i devijantna tumačenja upali ste vi i to vrlo
šarmantno ali tragično. Zar vam je draža ugoda od istine? Molim vas ugodite se na Istini. Istina nije ničija ideja ni pretpostavka, Bog jest istina - molite Ga i otkrit' ćete Ga.
Ljubav Njegova čeka i na vas!
Poruka: Savjetujem vam - NE ŽIVITE KAO DA BOGA NEMA I KAO DA NIKADA NEĆETE UMRIJETI!
Reagiranje
Teolog sam po struci. Sjećam se predavanja jednoga moga profesora koji je rekao: "Najprije ćete slušati na Logici dokaze da Bog ne postoji, a zbog kojih ste ovdje. A nakon toga, ako želite, možemo izići na putove koji govore u prilog Bogu, a koji nipošto nisu dokaz. I svi smo ostali vjerni i vjernici.
Temeljito sam pročitao Vašu stranicu. Ne mogu poreći da ste vrlo temeljito prošli zadanu materiju, ali s početnim ciljem i postavkom: Boga nema. Sveto pismo pobijate Svetim pismom. Vrlo lukavo i vrlo nadahnuto. Ima tu udrobljeno svega, i što stoji i što ne stoji, i izvučenih rečenica iz konteksta, i prešućenih rečenica iz Sv. Pisma, ali i prešućenih činjenica da postoje i ljudi koji su temeljito baveći se i istražujući istinu, povjerovali i obratili se.
Da postoje i znanstvenici, uvaženi i priznati, koji vjeruju. i dalje da ne nabrajam...Vi mora da ste sada vrlo sretan čovjek. Blago Vama. VI STE BOG! Možete činiti što Vas volja. Niste glupi kao ja koji se jadan "bojim" i koji sam zaglupljen i nerasvijetljen.
No, duboko u sebi znam da i Vi duboko u sebi znate za drukčiju istinu od one koju ste na ovim stranicama prezentirali. Znam i da su za Vas mnoge stvari ostale nerasvijetljene i da ih ne želite priznati ni vidjeti. A to je zato što se bojite. Bojite se jer morate promijeniti put. A to je teško. Jer, ljudi koji tako pišu, u stvari se boje. A Vi mislite da se ja bojim? Da sam zato vjernik? Gledam nedavno jedan crtić o Mojsiju u kojemu na kraju filma Mojsije pita: "A kad me ne bi bilo?" A Mojsije odgovara: "Pošao bih te tražiti, o Bože moj."
Moje vjerničko iskustvo ne leži na tome što ste Vi nadrobili, već na mom osobnom vjerničkom iskustvu kojemu je Crkva Katolička (takva grešna kakva jest zbog MENE i SVIH NAS VJERNIKA KOJI SMO SAMO LJUDI OD SVETOGA PETRA NAOVAMO) pokazala istinu koja nas oslobađa. Crkva koja ponekad zato što je ljudska sastojina ne slijedi Isusa nije za mene nipošto izvor prezira, već poziv na osobno svjedočenje, koji opet ponavljam ne proizlazi samo iz činjenica, već u nutarnjem pozivu i glasu i providnosti koju u životu doživljavam Nikad se nisam držao fanatičnim, tolerantan sam i ne osuđujem Vas. Ako ste sretni živjeti tako bez Boga, neka Vam bude. Opet Vam kažem blago Vama. A ako niste sigurni u to što pišete, a na mnogim mjestima odiše ta jedna neodlučnost i nesigurnost, onda napišite i tu drugu istinu.
Usput, sjetite se i da ste odgovorni za oblikovanje svijesti kod mnogih neupućenih ljudi. Nemojte misliti da Vam sudim i da likujem. Duboko u sebi želim da se spasite, da budete u Raju, ali Vam prizivam i one Isusove riječi o kamenom utegu iz Evanđelja. Da bi bili kao Bog možete biti samo oslobođeni. Oslobođeni ćete biti ukoliko tražite ISTINU. Već ste sada na dobrom putu. Jer tražite.
Istinu ćete naći ukoliko molite. Molitva. Skrušena, jednostavna molitva iz srca: "Bože ako postojiš, pomozi mi da te nađem. Otvori mi oči. Sumnjam. Teško mi je. Ne mogu to dokučiti...."
Takva poniznost i skrušenost će Vam Više reći nego sva Vaša studiranja i sve Vaše činjenice. Budite blagoslovljeni i nađite put i mir u srcu! Molit ću se za Vas.
Odgovor: Prvo da se zahvalim teologu na pohvali na temeljitosti i nadahnutosti obrade zadane materije. Temi sam prišao na popularan način, s dozom humora, ne upuštajući se u neke duboke teološke raspre, jer držim da Biblija toga nije vrijedna. Svatko može, svojim očima, bez poznavanja hebrejskog, grčkog, proučavanja brda teoloških mlaćenja prazne slame, vidjeti o čemu se radi. Apologetika upravo služi da zamaže oči zdravom rasuđivanju.
Nigdje na ovim stranicama se ne dokazuje da Boga ima ili nema. Unutarnji glas i duhovnost također nisu tema. Kada se prvi Grk popeo na Olimp i donio vijest da tamo nema bogova, mnogi su Grci postali ateisti. Slično je i s Biblijom. Ako ona padne kao nepogrešiva Sveta Knjiga, zar to znači da nema Boga? Da je Inteligencija Kozmosa manje inteligentna? Misterij Svemira i Čovjeka manje tajanstven? Etika upitna? Smisao života izgubljen? Ne prezirem napore ljudi koji su tražeći istinu o svijetu i sebi napisali bibliju ili izmislili Zeusa ili Krishnu. To je naš zajednički, ljudski pothvat. Ne negiram niti da se u tim spisima nalazi i pokoje zrnce mudrosti.
Po meni greška leži u nečijoj tvrdnji da je ono što piše u kakvom (pra)starom spisu "Sveta Božja Objava". Da su biblijske bedastoće potekle izvorno iz Božjih usta. To je vrlo opasno, posebno u 21. stoljeću, kao što možemo vidjeti u svijetu.
Što se tiče znanstvenika - vjernika, rijetko ćete naići na nekoga dostojnog svog zvanja, a da vjeruje u Opći potop, zaustavljanje Sunca i vječno prženje u Paklu za one koji ne priznaju samo "Krista". Hvala Vam i na podsjećanju na "slavnu" Kristovu prijetnju:
".... tko bi sablaznio jednoga od ovih ... što vjeruju u mene, bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. ... Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe.... nego ... (da budeš) bačen u oganj vječni. "
Dragi Bruno!
Ništa novo i ništa previše zanimljivo što već nije do sada obrađeno.
Uglavnom se sve, manje-više, uči na studiju teologije. Kao i svima prije nas, Istina će se otkriti svakome pojedinačno onda kad više ne budemo mogli slati mailove ili porukice.
Molim Boga da nikome od nas ne bude kasno.
BTB,
Hahahhaa znanost uzvraća udarac...ovo je zbilja smiješno, nisu li to kompleksi s obzirom da je na temelju Biblije ( u posljednjih 20ak godina )pobijena svaka znanstvena teorija počevši od postnka svijeta, pa evolucije, pa starosti zemlje, dokazima o čudima spominjanih u Bibliji itd...ljudi Biblija nije knjiga već živa riječ, nešto sveto i nemogu se iz nje izvlačiti rečenice i poglavlja iz konteksta, neznajući ništa o vremenu u kojemu je pisana ni o načinu života ljudi koje je opisala...
Znanost je samo napravila hrpu zabluda koje polako izlaze na istinu baš zahvaljujući Bibliji i njenoj usporedbi s povijesnim događajima...kronološki U DAN nepogrešiva...al za sve je te tvrdnje znanost uvijek nalazila protuodgovor...da Boga nema i da su ljudi izmislili Bibliju....slab izgovor bez argumenta
Pozdrav,
Vidjevši Vašu stranicu nisam se nimalo iznenadio pa čak nisam ni
zgrožen ovim tekstom koji ste tako detaljno prošli i izvukli iz konteksta jedne cjeline. Pročitao sam također mnoga reagiranja, moram primijetiti da ih ima više u vašu korist, što je potpuno razumljivo jer na ovaj način Vi dragi gospodine odlučujete što ćete objaviti a što ne.
Ne želim nikoga osuđivati pa tako ni Vas ne osuđujem (zapravo za Vas
treba moliti) jer svako ima izbor, vjerovati u Bibliju ili ne, vjerovati u postojanje Boga ili ga odbaciti. Ne želim previše duljiti i davati nekakve komentare niti se smatram za to kompetentan jer sve što bi mogao u ovom trenutku reći bilo bi moje mišljenje i moji stavovi koji mislim da na Vas ne bi imale nikakav utjecaj jer biti ću slobodan zaključiti da vi prezirete
sve što je Božje i sve što dolazi od dragoga Boga.
U mnogim svojim komentarima podsjećate me na jednu gospođu iz jedne
udruge koja ima stav (a koji isto tako javno iznosi i nameće) da je bolje ubiti dijete dok je u majčinoj utrobi nego da umre od gladi (ma zamisli). Danas su napadi na Crkvu i kršćane izraženiji više nego ikada i zato
me ne čudi ovo što radite. Eto možda da ste otišli malo dalje u vašem
proučavanju mogli bi isto tako naći da je zapravo i to piše u Bibliji kao i mnoge druge istine koje Vi ovdje ne navodite jer to Vama ne odgovara.
Iz vašeg teksta se vidi da baš niste neki stručnjak na tom području
nego ste eto jednostavno zapeli za neke stvari i to Vas je zaslijepilo. (Moram Vas obavijestiti da postoji BBC-eva emisija o nalasku Noine arke na brdu Ararat i znanstveni dokazi o tome da drvo potječe iz tog razdoblja).
I na kraju samo jedno pitanje za Vas dragi gospodine, ako Bog ne
postoji a u Bibliji pišu samo mitovi i izmišljene stvari kako je moguće da se u zadnjih 500-tinjak godina dogodilo toliko čudesa i čudesnih pojava, ozdravljenja, svetaca... pa čak i u današnje vrijeme postoje ljudi koji svjedoče o Bogu i njegovom postojanju. Siguran sam da bi Vam oni
mogli dati odgovore na ova pitanja naravno ako ste dovoljno hrabri prihvatiti takav izazov.
Dado
Pročitala sam samo dio "Seksologije" i doslovce sam se sva naježila od užasa i bijesa...zaista nikad nisam pročitala ništa ogavnije, groznije, podcjenjivačkije i u svakom smislu strahotno ponižavajuće za ženu.
I da ta knjiga meni bude Sveto Pismo. Hvala, ali ne hvala.
Samo vam mogu reći ovo: KAKO VAS NIJE SRAM? Jeste li svjesni da oskvrnjujete najsvetiji tekst koji je došao, ni manje ni više, nego od Gospodina? Sva vaša objašnjenja su neutemeljena i krivo protumačena, a imam i primjer:
Post 31, 34: "A Rahela bijaše uzela kumire i stavila ih u sjedalo svoje deve, a onda na njih sjela. Laban je premetao po svemu šatoru, ali ih ne nađe. (35) Ona je, naime, rekla svome ocu: "Neka se moj gospodar ne ljuti što ne mogu pred njim ustati jer imam ono što je red kod žena." I tako je pretraživao, ali kumira nije našao."
"...imam ono što je red kod žena." - Rahela je imala MJESEČNICU. Znate li što je mjesečnica ili je vaša maloumnost ipak toliko velika da ne znate što žena misli kad kaže "imam ono što je red kod žena."
Najlakše je lakoumno osuditi, ali je ipak veća umjetnost poštivati tuđu religiju i misterij njezine svetosti.
Odgovor: Mjesečnica je dio velike, svete tajne stvaranja novog života kojom su obdarene žene. Ne znam na što drugo vi aludirate pod onim "imam ono što je red kod žena" kada je sjela na kumira. Ah, sad sam shvatio. :-) Sram vas bilo. C, c, c.
Jesu li Mojsije, Sveti Ilija, Jošua, Isus, njegovi apostoli i Kršćani poštivali "svetost tuđih religija" ?
Dragi prijatelju!
Zašto ne uzmeš citat gdje Biblija kaže."..ODE I OBJESI SE!", pa to sam učiniš.
Dubina vjere jest u tome što vjeruješ, a ne vidiš. I u tome je njena mudrost. Razum samo pogoršava stvar, jer razum i vjera ne idu zajedno. I mudri su ljudi koji vjeruju, a nisu vidjeli. Samo nastavi tražiti rupe u Bibliji i izgubit ćeš se, možda i poludjeti. Koja nam je onda svrha postojanja? Umreš i to je to,ha? Kraj?Nema ništa poslije? Kao da nisi postojao? To razmišljanje te vodi u bezdan, u rupu bez dna. Tada teško prihvaćaš smrt jer je ona tvoj definitivni kraj.
Dragi moj, kada bi svi izražavali svoj stav o vjeri i objavljivali ga na internetu, internet bi bio prepun takvih sadržaja.
A što ti želiš postići s ovom svojom stranicom?
80% ljudi u Hrvatskoj su katolici. I misliš da će se oni preobratiti na tvoj način razmišlljanja kad pročitaju tvoju stranicu.?
Dao Bog da u svome životu Njega spoznaš!
Kada sam poslao samo Web adresu ove stranice na SKAC forum (http://www.skac.hr/phpBB/), odmah sam zabranjen (kasnije su obrisali -Banned- uz moje ime, da se ne vidi da sam istjeran). :-)
Evo što su naveli kao odgovor:
...naglašavanje pojedinih riječi ili citata iz konteksta iz Svetoga pisma je bezvezna fora!!! Time se bave jehovini svjedoci, nisu upoznati niti sa masoretskim znakovima za vokale u hebrejskom jeziku pa pogrešno izgovaraju ime Gospodnje: Jahve je svakako isparavnije; ne znam čemu težiti k nepismenosti!
Tko je svjesno prihvaćao spoznaje tijekom vjeronauka zna da je svetu Crkvu katoličku utemeljio Isus Krist, kršćani navješćuju Radosnu vijest: LJUBAV i prema Novome zavjetu tumače Stari zavjet i to cjelovito- ne radi se o beletristici već o zbirci knjiga koju je službena Crkva uvrstila u kanon Svetoga pisma napisana ljudskom rukom upravljanu Gospodinom po nadahnuću Duha Svetoga, mi kršćani Sveto pismo uzmamo u ruke sabrani pred Gospodinom i cjelovito proučavamo prema nauku Gospodina našega Isusa Krista- prema savezu LJUBAVI.
Pomoć imamo u redu liturgijskih čitanja kroz godina koji nas upućuje da lakše shvatimo sveti tekst!!!
Navedene stranice iskazuju namjernu ili stvarnu nepismenost i neupućenost u najoosnovniji nauk Svetoga pisma te neke pojmove iz opće kulture...
Uzmite encuklopedije, riječnike stranih riječi irazne priručnike za razumijevanje kod čitanja Svetoga pisma; jedan veoma dobar je na kraju tzv. zagrebačke Biblije / prijevod: Duda - Fučak /...
Tako se istražuje Sveto pismo prema meni koji se osjećam kršćan, jer sam svojim krštenjem ucijepljen u otajstveno Tijelo Kristovo: svetu Crkvu katoličku...
josip
Član
Odgovor: Interesantno je kako gornji teolog glumi ležernost ("bezvezna fora"), ali se može uočiti njegova nervoza i prigušena ljutnja. Isti je još dodao:
...ispričavama se na greškama u tipkanju...
...s obzirom da me izazvala namjerna ili slučajna provokacija u vezi s tumačenjem Svetoga pisma; post sam ispisao u jednom dahu- a radi tehničkih problema se ne mogu ispraviti pogreške u tipkanju , ispričavam se na pogreškama tipa npr.: eniciklupedija- enciklopedija i sl.; hvala na razumijevanjanju!
Dragi prijatelji, od srca Vam želim da čitate Bibliju s razumijevanjem!
Odgovor: Razumijevanje biblije jest cilj i ovog sajta. Od svih tih "kritičara" nigdje niti spomena o biblijskom odnosu prema ženama, nasilju, relikvijama, nesuglasjima itd. Svi se hvataju za neke nebitne sitnice lukavo izbjegavajući "vruće krumpire" ili bježe u apstrakcije, i ne iznose nikakav konkretan argument osim svoje hinjene samouvjerenosti i frustracije.
Poštovanje!
sasvim slucajno sam naletio na tvoju stranicu i ne mogu vjerovati da netko ima vremena i volje tumaciti nešto u što se baš ne razumije. samo ono malo što sam procitao upucuje na površno poznavanje i hebrejskog jezika i tzv. "Sitz im Leben", tj. kulturološkog ozracja i vremena u kojem su nastajali biblijski izvještaji, a da ne govorim da ne poznaješ nimalo semitski nacin razmmišljanja onog vremena.
Ono što je najbitnije ne znaš da biblija ne želi i nije znanstvena knjiga nego govor o suživotu covjeka i Boga. Da ti dalje ne držim primjedbe jer ih je doista i previše. U svemu tvom govoru vidi se zapravo mržnja prema Bibliji i kršcanstvu. tu ti ne mogu pomoci.
Baš me zanima hoceš li i ovaj moj komentar staviti na svoju webstranicu. kao profesor okoristit cu se tvojom stranicom da pokažem studentima što je nadriznanstvenost pogotovo u materiji koja se ne razumije.
Odogovri mi na kojem mjestu u Novom Zavjetu si našao ovaj tekst. zgodno si ga želio podmetnuti kao novozavjetni tekst u jednom kontekstu, no ne drži vodu, jer odaje te tvoj dodatak u rijeci "odavle": to prije sveg anije hrvatski jezik niti igdje ima takva rijec u hr-prijevodu Biblije. Kad vec nešto komentiraš onda budi korektan pa citiraj ono što postoji a ne dodavati cak i Sv. pismu svoje "pismo"
Rekoše mu stoga njegova braca: "Otidi odavle i podi u Judeju da i tvoji ucenici vide djela što ciniš. Ta tko želi biti javno poznat, ne cini ništa u tajnosti. Ako vec ciniš sve to, ocituj se svijetu." Jer ni braca njegova nisu vjerovala u njega. "
Odgovor:
Cijenjeni profesore,
Poznat mi je pristup mojih raznih bučnih "kritičara" koji se slijepo drže Biblije, pa podmeću da sam nešto izmislio, jer sam eto zloban i pokvaren. Nisam ništa dopisao niti krivo napisao, jer bi onda samom sebi proturječio. Jesam li izmislio i da Bog Jahve naređuje klanje dojenčadi i žena u kontekstu "suživota čovjeka i Boga"? Bila su to okrutna vremena? Da. Vladalo je naznanje i praznovjerje? Da. Pisci koji su je pisali bili su pod utjecajem tadašnjeg "morala" i "kulturološkog "ozračja" i vremena"? Da. To su bila vremena kada nije bilo novinara, kamera, forenzičara ili neovisnih znanstvenih istraživača. A prevladavala je neukost koja je gutala priče o raznim čudesima. Njihove "vrijednosti" se danas podmeću kao najveća "sveta knjiga" i Božja riječ? Da.
Hoćete li zaista svojim učenicima dati ove moje stranice na uvid i komentar? Sumnjam, ali bio bih vam zahvalan.
**************************
V. BLAGDAN SJENICA
Isus ide u Jeruzalem
#7Nakon toga Isus je obilazio po Galileji; nije htio u Judeju jer su Židovi tražili da ga ubiju. (2) Bijaše blizu židovski Blagdan sjenica. (3) Rekoše mu stoga njegova braća: "Otiđi odavle i pođi u Judeju da i tvoji učenici vide djela što činiš. (4) Ta tko želi biti javno poznat, ne čini ništa u tajnosti. Ako već činiš sve to, očituj se svijetu." (5) Jer ni braća njegova nisu vjerovala u njega.
**************************
Na Web adresi Hrvatske Biskupske Konferencije HBK, koju sam naveo, možete slobodno provjeriti svaki moj citat:
http://www.hbk.hr/biblija/search.php
U tražilicu upišite ODAVLE i dobit ćete:
Iv 7,3 Rekoše mu stoga njegova braća: "Otiđi odavle i pođi u Judeju da i tvoji učenici vide djela što činiš.
Kakav ste vi to profesor kad vas laik mora podučavati te stvari? Istina je da npr. u starom izdanju Zg, Ćirila i Metoda, 1968. piše "odavde". Zar vam najviše smeta to što u jednom crkvenom prijevodu piše "odavle", a u drugom "odavde" ? Od svih tih silnih primjedbi i netočnosti koje ste vi "našli" na mojim stranicama, okomili ste se baš na riječ ODAVLE? Je li to najgore što ste mogli naći?
Hvala na komentaru. Bit će mi drago objaviti ga. Očekujem vašu ispriku radi optužbe da sam "podmetao" i "zgodno prepravljao" biblijski tekst.
Bruno
Neizmjerno sam Vam zahvalan na trudu koji ste ulozili i sabrali sve biblijske nelogicnosti, smijesne stvari i tvrdnje na jedno mjesto. Time ste mi znatno olaksali posao. Naime kaj, imam punicu, vjerskog fanatika. Strasno je naporna sa svojim biblijskim citatima i cesto se s njom upustam u vesele rasprave. Kao i svaki drugi normalan zet obozavam joj vaditi mast isto tako citirajuci bibliju. Do sada sam se morao muciti i sam nalaziti citate koji su mi trebali. Ne trebam ni napominjati da sam zbog te svoje punice bio prisiljen tri puta procitati bibliju od pocetka do kraja a to je prilicno dosadno i iscrpljujuce. Sada sve imam na jednom mjestu... zauvijek sam oslobodjen listanja i trazenja po toj ponekad dosadnoj a ponekad zanimljivoj knjizi. Svaku nedjelju prije nego sto odem k mojoj voljenoj punici na rucak, otvorim vasu stranicu i naoruzam se
citatima. Cim po svom obicaju pocne gnjaviti sa vjerom , ja joj bubnem citat i potkrijepim ga brojem, provjerimo to u njenom primjerku Biblije i na taj je nacin usutkam. Na taj sam nacin stekao zahvalnost citave nase velike obitelji, supruga me gleda sa obozavanjem a djeca su ponosna na svog oca.
Vasa je stranica vrlo pozitivno djelovala na moje samopouzdanje, ugled u drustvu i seksualni zivot.
Bas Vam hvala!
Svaka čast maheru, religija je najgore zlo koje se dogodilo ljudskome
rodu . Zbog vjere se vode ratovi.
Ja evo živim i više nego bolje bez vjere, a to opovrgava da ljudi ne mogu normalno živjeti bez vjere i boga.
VJERA U BOGA , SELJAČKA SLOGA!!!!
Stvarno su me oduševile ove stranice. Jer, ako je razum Božji dar, kao što to mnogi tvrde, jako me veseli kada ga netko i upotrebljava. Žao mi je tek da je kutak o inkviziciji ostao prazan. Nije se nitko usudio napraviti niti približno takav horor film u kojemu bi se usudio eksplicite pokazati Što se to sve činilo u Kristovo ime. Apeliram da se taj dio povijesti Katolieke crkve na ovim stranicama nadopuni samo s jednim ciljem, a to je pokazati kuda može odvesti vjerski fanatizam.
Pozdrav
Moje postovanje
Ukratko. Bilo je vrijeme da netko ovako argumentirano progovori o svemu.
Moje štovanje autoru teksta odnosno stranice!
Renato
Sigurno si u nekom od prošlih života prošao kroz ruke inkvizicije pa ti je ostao naboj.
mislim da si pomotao kruške i jabuke i još štošta. Sve to samo je jače
učvrstilo ni manje ni više nego vjeru. Onu u SVETU CRKVU KATOLIČKU I APOSTOLSKU!
Na svaki tvoj "zaziv" mogao bih odgovoriti sa isto takvim, polemizirajući
do beskraja.
No, ti ne bi moje ni ja tvoje stavove promijenio...već samo suprotno!
Slucajno sam isao na internet da ucvrstim svoju vjeru u krscanskog boga (koliko je to bilo moguce); trazio sam podatke o torinskom platnu, no ucinio sam upravo obratno. Napokon sam je odbacio i lakse disem. Dugo se
to kupilo u meni, a tvoja stranica je samo kap koja je prelila casu. To bi se dogodilo prije ili poslije-hvala ti sto je prije!!!!
Krscanstvo je dobra filozofija dok si mladji, za formiranje morala, a kad sazrijes jednostavno je vise ne pusis. Prestao sam ici u crkvu ima vec par godina a i kada sam ponovo pokusao jednostavno nije islo.
Anyway strah je bio jedan od glavnih motivatora mog vjerovanja, a to onda nije vjera... anyway duga prica.
No more big brother that's watching me for me!
Jos jednom pohvale i zamjerka sto se previse nekad hvatas nebitnih detalja pa se stjece dojam da trazis dlaku u jajetu i da stvarno mrzis Krista& krscanstvo. S takvim stavom mozes samo odbit ljude umjesto da ih pridobijes da shvate da nisu ovce.
Duhovito, inteligentno i jos na hrvatskom. Svaka cast autoru, uljepsao mi je dan.
Dan je uljepsan i mnogim drugima jer je link uredno poslan svim prijateljima. :) I zaista mi je jako drago da se nasao netko tko ce imati dovoljno znanja i strpljenja staviti tako nesto na net. S tim da su citati na dnu stranice fenomenalni. Zapravo, sve je fantasticno. I odusevljava me sto je napisano s mjerom, tako da nitko ne moze nista prigovoriti, ako ima i trunke razuma. Veliki pozdrav!
Samo jedna primjer..
ISTINA..REKAO JE DA AKO POGLEDAŠ, BOLJE TI JE OKO ISKOPATI I BEZ NJEGA DOCI U KRALJESTVO BOŽJE....ITD..ITD..
AL TI BAŠ (KAO I UVIJEK) CITIRAŠ SAMO ONO ŠTO TEBI ODGOVOARA..
MISLIM DA SU GA ONDA I PITALI,,,"PA TKO CE SE ONDA SPASITI..A ISUS ODGOVOARA...PO NASIM MJERILIMA NITKO, AL BOG JE VELIK.
ETO..TI SI SAMO OBIČAN ČOVJEK KO I JA..PA TAKO SUDIŠ..
NARAVNO, NA OVO BI TI MOGAO SVOJE NADODATI..PA OPET JA...I TAKO U JEDNA
NIZ...KAO NA BILO KOJU TEMU OBRAĐENU U TVOJ TEKSTU.
Razlog zbog kojeg pisem ovaj mail nije zbog nekog zaprepastenja niti
odusevljenja sadrzajem na vasoj stranici.
Nisam vjernik; iako sam katolik, a crkvu ne mogu smisliti...
Neke stvari su me zaintrigirale i samo potvrdile moje sumnje, dok za
neke stvari mogu sa sigurnoscu reci da su izvucene iz konteksta.
Uglavnom, svaka vam cast na ovoj stranici, napokon netko tko nama u
Hrvatskoj koji su protiv crkve daje materijala za daviti vjeroucitelja: vec mi je ponestalo pitanja...
Citao sam objasnjenja iz biblije da je zemlja ravna ploca... al neka mi
oproste svi al ja ne mogu iz niti jedne rijeci razabrati gdje to tocno pise da je zemlja ravna ploca.... i primjedba je da ima malo biblijskih pasusa, lose su i povrsno izvuceni i ima previse drugog dokaznog materijala tako da
neznamo jer citamo o Galileju ili o bibliji.
Kod analize materije prekrsio si osnovno znanstveno pravilo: duboko
sumljati u ono sto citas ali duboko sumljati i u ono sto ti pretpostavljas. Neki pasusi imaju sasvim drugo znacenje kada se nalaze u svojoj cjelini.
Pogledao sam samo jos predvidjanja pa me interesira kako to da si
izostavio kao predvidjanje buducnosti to da ce se zidovi vratiti u palestinu sto isto pise u Biliji.
Opcenito, nemam protiv tebe i tvojih stavova nista al stranica je jako
povrsna i neprecizna i rado bi s tobom popricao o bilo kojem navodu.
PS koje si sturke?
Kao što je rekao sv. Toma Akvinski kad je završio svoje djelo: Sve što sam napisao je samo slama prema nedokučivom Bogu ... tako ti mlatiš praznu slamu - misliš da ćemo pasti na fore koje su davno svima jasne. Sveto Pismo je Božja poruka čovjeku koju ti ne razumiješ - očito....
Ma molim te :P sto je ovo.
Moj je komentar hahahahahahahhahahahaha
Nisam dobro ni pregledao sajt, al vjerojatno negdje napadaš i ono da je
Zemlja proizvedena za 7 dana.
1. Što je dan? Tko je odredio što je dan? To su ljudi odredili i
dogovorili se ko i sve drugo. Biblija je pisana za neuke ljude onog vremena, aj ti i nekima danas opisi nastajanje Zemlje pa će buljiti u tebe ko tele u
šarena vrata.
2. Ovaj sajt ne može čovjekovu vjeru ni malo poljuljati ako je pravi
vjernik,on u sebi zna istinu,on osjeti sreću u svakoj molitvi,svakom
dobrom djelu. Čovjek koji je osjetio Krista i njegovu moć u vjeri ne može biti poljuljan. Ja znam ljude koji su je osjetili i tu promjenu trebaš
vidjeti.
S čim ti to onda objašnjavaš nas,sve ovo. Niz slučajnosti? Zar ih se
moglo toliko poklopiti da nastanemo,takva slučajnost je gotovo nemoguća.
Gospodinu autoru!
Pomno sam pročitala Vašu stranicu,nesumnjivo se radi o vašoj osobnoj
studiji.Dvije stvari me neprestano čude u ljudskoj psihi: prva da uvijek odlučno reagiram na pogrešna i zlonamjerna tumačenja Boga, a druga da to čine ljudi koji nikad nisu studirali egzegezu. Premalo poznajete Stari zavjet i njihove običaje i previše imate propusta u citatima.Biblija se nikad nije i nikad neće čitati oćima znanosti,nego očima vjere.Kad ste već naveli velike znanstvenike trebali ste navesti i kako se Albert E.deklarirao o Bogu rekavši da ne vjeruje u njega,ali da je Isus Krist zasigurno bio njemu najbliže,neću ni spomenuti Pascalov dokaz iz oklade jer nema smisla.Ali ima smisla i uvijek će imati naša molitva za ljude poput Vas, neka Vas dragi Bog čuva i udijeli Vam milost vjere.Pozdravljam Vas našim svetim pozdravom
" Hvaljen Isus i Marija".
A to što Svemogućeg Boga nazivaš lažovom... prijatelju moj , bolje se odmah pokaj za te riječi dok te ne stigne Božja kazna.
Odgovor: Ne, nego Jehovu tako nazivam - biblijskog boga. Pa i ti prezires npr. Shivu, i ne bojiš se njegovog Trozupca, ili kazne Odinovog Čekića, a na Manituov bijes uzvraćaš mahanjem ruke, Budin Smiješak ti nije uvjerljiv, Božica Kali smiješna, a grčke bogove držiš legendama.
Kada je Bog rekao Adamu i Evi da će umrijeti ako budu jeli sa stabla spoznaje dobra i zla, rekao je Istinu. Kada su pojeli plod, oni su i umrli, ali ne
tjelesno kao što ti misliš, već su umrli duhovno.
Odgovor: Ono što sam napisao o Adamu i Evi je karikirani gnosticizam. Neki od njih vjeruju da je Bog Zmija - davatelj Znanja, a Jahve Sotona, tlačitelj čovjeka koji ga je bacio u materiju.
Može se tumačiti biblijsko nasilje, pozive na ratove, ubojstva dojenčadi, žena, staraca, kletve, robove, vječni pakao, prezir prema ženama, itd. na bezbroj načina, i teološki to opravdavati, ali čemu takve logičke akrobacije? Iako u njoj ima i poneka dobra stvar, bez potpornja ona po meni totalno pada kao "Sveta knjiga Božje Objave".
Tumačenje nadahnutih Pisama mora prije svega paziti na ono sto je Bog preko svetih autora htio objaviti za nase spasenje. "Ono što je djelo Duha, može se potpuno razumjeti samo pod utjecajem Duha"
Mislim da je prepotentno od jednog nevjernika kad kaže da je "skužio" bibliju. I ne smao da to za sebe tvrdi nego pokušava "pomoći" vjernicima da ju i oni "skuže" i "prokuže" u svoj njenoj dubini (za nevjernika naravo: plitkosti).
Nadam se da moj komentar nije "NE-konstruktivan". Mozda on ne podržava nečije "konstrukcije", ali uvjeren sam da će pomoći svakom na izgradnji ispravnog stava prema bibliji.
Potraži malo o ukazanjima Djevice Marije u Međugorju
i Fatimi gdje su čuda vidjeli deseci tisuća ljudi.
Odgovor: Misliš na "Čudo sa Suncem"? Predlažem ti jedan mali eksperiment. Izađi vani noću i ako je vedro nebo, zuri u jednu sjajnu zvijezdu. Nakon nekog vremena, ta zvijezda će početi "vrludati lijevo-desno i gore-dolje", upravo nevjerojatno! Probaj pa mi javi. Možda je pojava sa Suncem (iza oblaka, ujutro, navečer, nakon kiše) slična? (Svakako nemojte gledati u sunce! Čujem da su mnogi nepovratno oštetili svoj vid u Međugorju pokušavajući ponoviti to "čudo".)
Čitao sam da su u Međugorju otkrivene mnoge Tajne budućnosti, od kojih je jedna molitvom spriječena. Zna li se za ikoje konkretno proročanstvo za koje se u budućnosti može reći - pogođeno je ?! Ili se "objavljuju" samo beskorisne i trivijalne poruke, tako slične drugim New Age "proročicama" i medijumima.
Što se tiče "proročanstava", knjigom o Danijelu se mnogi poklonici biblije busaju u prsa tvrdeći da je sve pogodila unaprijed. Čak tvrde da je ona krunski dokaz da je Biblija božanskoga podrijetla. Na njihovu žalost, tu se radi o apokaliptičnoj literaturi, tipičnoj za drugo stoljeće pr.n.e. i nije pisana u šestom stoljeću pr.n.e. kako to oni tvrde. Tamo se precizno opisuju "budući događaji", ali vrlo nejasno događaji koji bi piscu morali biti dobro poznati, jer su iz njegovog vremena. Radi se o prijevari sličnoj famoznom "Kremanskom proročanstvu", gdje su događaji naknadno dopisivani kada su se već zbili.
Poštovani Bruno,
nikad nisam osjetila veći poriv reagirati na pročitano isti tren, kao sada. Čitajući tekstove, osobe ili osoba koje su očito čitale Bibliju, pokušala sam razumijeti pravi razlog negativističkog stajališta prema religiji, u ovom slučaju kršćanstvu.
Prihvaćam da svatko ima pravo "misliti svoje", i ja sam pokušavala pronaći "dlaku u jajetu" kad sam se primila čitanja Biblije. I do čega sam došla? Upravo suprotno od ovog što sam pročitala. Znam da je ljudska povijest prepuna nemorala, zločina i koje čega čega se normalni čovjek stidi. Ponekad sam u nevjerici čitala Stari Zavjet. I našla prve odgovore duboko u sebi tek nakon pročitanog . Nalazim ih i sada. Svakim danom. Zašto živimo? Da bismo spoznali. Rođeni kao duhovna bića kreirana od Stvoritelja, u "djetinjstvu" postanka svojevoljno pogriješili i ovim životom kojeg sada živimo i u kojem smo zarobljeni, prolazimo sve ono čega smo trebali biti pošteđeni. Ne znam da li ste roditelj, ali vjerujem da biste me tek tada mogli razumjeti. Jer, Stvoritelj nas je stvorio u ljubavi, kao i mi svoju djecu, napravio sve da nas zaštiti, kao i mi svoju djecu. Djeca ponekad ne poslušaju, tako su Adam i Eva, i pogrešku sada ispravljamo i mi. Kao putokaz prema istini i vjeenom životu svjetli nam poruka Isusa Krista. "Ja sam put, istina i život" riječi su koje sublimiraju sve što je rekao, a nije rekao ništa loše, a baš o tome, što je kršćanima bit, ne govorite mnogo. Zašto?
BIblija nosi u sebi duhovnu pouku i poruku. Moguće je da joj je netko nešto "nadodao i oduzeo", ali mislimo li "srcem i razumom" kako to Isus Krist poručuje, shvatit ćemo i te pokušaje podvala.
Nije na meni da sudim, niti na Vama Bruno, svatko je odgovoran za sebe. I bez obzira, vjeruje li u Krista ili Boga Oca, Alaha i nekog trećeg, ili ne vjeruje, na kraju ovog zemaljskog materijalnog života premotati će "film" i uvidjeti, spoznati sve svoje greške, propuste ali i napredak.
I ova je Vaša stranice napredak. Mnoge je potakla da potraže Istinu. A u tome i je bit...
Sretno...
Žana
1. Držiš se malo prebahato. Tvoj bi pronicljivi um u protivnom primijetio da se u priči o Onanu ne radi o masturbaciji već o prekinutom snošaju.
2. To što se u Bibliji govori o nekim pradavnim ritualima ne znači da se propisuju...
3. Sloj je mitskoga u Bibliji očit. Dobrim je dijelom zamaglio zbilju. No uvijek ima i nešto istine u svemu tome. Međutim, idiotu poput tebe malo magle dobro posluži za dekonstrukciju teksta, kaj ne?!
4. Neman volju sad sve komentirati komentirati, ali zbilja imas hrpu plitkih zaključaka...
vrlo hrabar i informativan site - ali zivo me kopka tko si i cime se bavis osim demistifikacijama (ili prevodjenjem koje je takodjer vrlo zahtjevno)?
Ti ne znaš ili nećeš da tumačiš Sveto Pismo onako kako je ono pisano - Svetim Duhom... Sve dok budeš čitao i tražio u njemu izvor najrazličitijih perverzija za tebe, a vjerujem da te to i ne interesuje, za tebe napretka neće biti... Okreni se, živ bio, nečemu normalnom, a ovo, prvenstveno za svoje dobro makni i nemoj se provaljivati molim te...
Izvlačenje Biblijskih citata iz konteksta je dobar put k neshvaćanju. Ima u Bibliji i jedan citat: "... nema Boga ..." Može se naći još mnogo primjera gdje nije plodonosno izvlačiti Riječ iz njezina konteksta.
Odgovor: Omiljena je to poštapalica kada se želi "dokazati" kako "pokvareni i zlonamjerni kritiziraju Bibliju:
"Bezumnik reče u srcu: "Nema Boga." Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro. "
Gadni pokvarenjaci iščupaju iz konteksta tu rečenicu "Nema Boga.", pa tako dokazuju zvoje podle namjere. Npr. da u bibliji piše da nema boga.
Evo još:
"Zato si velik, Gospode Jahve; nema takvoga kakav si ti i ...nema Boga...
osim tebe, po svemu što smo ušima svojim čuli."
"Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji...
....osim u Izraelu."
Odgovor: Ovakva trganja iz konteksta su stvarno besmislena i nitko ih ne čini OSIM kršćana kada iz Staroga Zavjeta iščupaju iz konteksta razna "proročanstva" koja s dolaskom Isusa znanog Krist, nemaju nikakve veze.
Poštovani,
naišao sam na vaš sajt i htio bih uputiti par rijeei.
Moje stajalište je kršćansko, ali ne ovo povijesno nazovikršćanstvo. Istinsko kršćanstvo je miroljubivo, ne poznaje pojam inkvizicije u svojim redovima. Zlodjela u ime kršćanstva je za svaku osudu. Moje stajalište je da su to činili ljudi obučeni u "dresove" kršćanstva, a u biti oni to nisu. Istinski sljedbenici Isusa Krista su oni nanovorođeni Duhom Božjim. I to je cilj biblijske objave: oproštenje grijeha, spasenje i novi stvor u Isusu Kristu. Kada to eovjek doživi, potpuno se promijeni iznutra prema vani: novi svijetonazor, nova nada za život itd. Zato neke netočnosti u tekstu Biblije (što ide na račun pisaca a ne Stvoritelja) ne mogu umanjiti značaj i poruku iste.
Nijedna filozofija, druga religija, ateizam, humanizam još nisu dali adekvatan odgovor na pitanje: čovjek živi, ostari, umre i što dalje? Sve nauke imaju prividnu težinu poruke na ovom svijetu, a nijedna nije pomogla čovjeku da nadživi svoju smrt. Prošao sam mnoge stvari i iz tog iskustva govorim, nije tlapnja. Osobno sam se uvjerio u ispraznost čovjekovog mišljenja o smislu života. I na kraju traganja za istinom sam se SUSREO sa Kristom u jednoj maloj kršćanskoj zajednici, gdje ljubav, vjera i nada nisu tek iluzija.
Što želim poručiti ovime? Nebitno je da li čovjek vjeruje ili ne da postoji Bog, Isus, nebo, pakao, oni svejedno postoje. Nikad nisi vidio planetu Pluton, drugi ti kažu da postoji, ti ne vjeruješ, a ono svejedno postoji, usprkos tvojoj nevjeri. Vjerovao čovjek ili ne, svejedno će doći pred Boga kada umre.
Bez da upitam autore ovakvih sajtova o motivu za stvaranja sajtova ove vrste, lako zaključujem da ima svrhu rušenja vjere u ljudima. Volio bih kada bi autori još jednom promislili o svojim namjerama. Želim vam da progledate malo dalje od ljege koju je lažno kršćanstvo ostavilo kroz povijest (i danas nastavlja, nažalost) i uvidite istinsku poruku Biblije.
Sa željama za vaše pravo dobro
Kristov sljedbenik
Odgovor: Hvala na pismu Laci. Ja nimalo ne sumnjam u tvoja duhovna iskustva i rast, kao niti u iskrenu namjeru.
Daje li kršćanstvo/biblija odgovore na Vječna pitanja? Ili je smisao Života Život sam, a smisao mu daje način kako ga proživiš?
Je li iskustvo Isusa o kojem govoriš, povezano sa sinom stolara iz nepostojećeg grada Nazareta, kako je opisan u Bibliji? Ili se radi o nečemu s čime se susreću i drugi 'duhovni tražitelji', ali to opisuju i vide na način kako to odgovara njihovu umu?
Naivno je odvajati povijesno Kršćanstvo od "Idealnog Kršćanstva". Komunisti su također govorili da su "istinska načela" komunizma jedno, a ono što su provodili Lenjin, Staljin i dr. bilo izdaja te ideje. Kakva korist od lijepih riječi i uzvišenih ideala, kada je bitna praksa?
Cilj ovog sajta nije rušenje duhovnosti i besmisao, upravo obrnuto. Ako te sajt navede da odbaciš Bibliju kao nedostojnu Božje riječi, otvoren ti je put za nova istraživanja svijeta i sebe, neopterećena crkvenim dogmama.
Ako pak vjeru zadržiš i nakon čitanja ovih stranica . . . . . . . možda ćeš je više cijeniti, znajući da nije tako očevidno i jasno sve to u što si povjerovao.
Ja sam se već jednom javio prije pola godine ili više. Ja se neslažem s Tim tvojim navodima o križarskim ratovima. Vjerojatno je tu bilo svega i svačega, ali pogledaj način na koji si ti to opisao. Ti ili si židov, ili si arap, ili si ateista? Optužuješ samo križare, a židove i arape ne. Pa tko je Krista razapeo na Križ? Židovi. Oni ga niti danas ne priznaju. Zašto vjeruješ da u križarskim ratovima nije bilo pozitive? Ja znam da su komunisti bacili svu ljagu na kršćane u zadnjih 50 godina pa su ljudima usadili mržnju. Arapi su fanatici i neradnici, a Židovi lukavi bogataši.
Ja ti kažem da razmisli o križarima i Isusu kao i o ratovima. Pa oni nisu slučajnost. Gledam jučer Hitlera na satelitu i nikako nemogu shvatiti zašto je on fanatički mrzio židove? Ja sam da se razumijemo protiv ubijanja ljudi. To je kontra Krista i njegovog učenja. Ja poznajem muslimane i s njima sam sasvim normalan, međutim njihova vjera nas razdvaja. Meni se puno toga nesviđa, ali trpim. Pogledaj današnji svijet. Novac, sex, droga. žele legalizirati prostituciju. žele legalizirati zlo. To je nečuveno. Papu koji je dobar kao kruh nitko ne sluša. On je dobar i svi rade po svojem. Jedan svećenik u crkvi na misi je rekao da politika u Europi uopće ne sluša crkvu, a svi su kao kršćani.
Ovi pape u srednjem vijeku su se borili protiv zla. Ubijanje ljudi je greška. Međutim postoji jedan segment koji je teško objasniti. Naime, nije mi jasno zašto su išli toliko daleko? Zašto ubijanje ljudi i lomače? Znam da magija ima katastrofalne posljedice, ali ubijanje je zabranjeno. Vjerujem da je tako u nebesima zapisano. Ubijati se nesmije. Svatko se može obratiti prije smrti. To je garancija neubijanju. Obranu vjernika kao što su to radili templari, hospitalci i sl. podržavam, ali ubijanje ne. Moraš shvatiti da križarski ratovi nisu samo ubijanje. Prava istina leži u srcu pravde odnosno u ljubavi koju izvire iz križa. Kada ju osjetiš vidjećeš da si bio u krivu. Ja ti želim da izađeš iz nerazboritosti.
Poštovani Bruno,
Izuzetno interesantne stranice. Dakako, Biblija je preopsežna da ju je
uopće moguće u cijelosti obraditi. Samu Bibliju držim vrlo
interesantnom jer ju je moguće gotovo u cijelosti osporiti, ako se ide pravim znanstvenim pristupom, ali i potvrditi, ukoliko se provode
aproksimacije radi ublažavanaj odstupanja odnosno ako je "partijski" zadatak potvrditi njezinu nepogrešivost. Iako se ne mogu smatrati niti ateistom niti vjernikom, povijest katoličke crkve kao i ono što sam pročitao u Bibliji (svi pomori cijelih naroda) su mi u prevelikoj kontradikciji sa
službenom propagandom kršćanstva, posebno katoličke crkve - Bog=
Ljubav.
Ako je ta teza i točna, onda biblijski Jahve nije taj bog (ili se s
godinama promijenio?). Možda je moguće da mu netko (Sotona?) kvari
poslove dobrote? Pa kako ako je baš Bog svemoguć i najmoćniji u svemiru i okolici?
Sve u svemu, Bibliju možemo promatrati kroz prizmu raznih oblika: Kao
znanstveno-povijesna knjiga, pada na zadatku. Kao beletristika, stvar
je ukusa. Uzmemo li u obzir da ima više nasilja nego u djelima Markiza De
Sadea, kuda bismo ju svrstali? S druge strane, kao
religijsko-političko-propagandni uradak, mora joj se priznati
svevremenost. Očito je i Hitler pisanjem (a i provođenjem) svojih djela
bio inspiriran Biblijom.
Ono što mi je posebno drago su objavljene brojne negativne reakcije
(dežurnih dušebriľnika nikada ne nedostaje, zar ne?). Staro je pravilo
da će čovjek s argumetima prije objaviti pokude, a ne ih skrivati
(specijalnost katoličke crkve).
U svakom slučaju, stranice za zapamtiti.
P.S. Postoje li neke stranice o inkviziciji na hrvatskom?
Damir
Za sada, kažem samo ovo: 90% se potpuno slažem sa sadržajima na Vašoj stranici, 8% sam neutralan, a
2% protiv.
Stoga - BRAVO!!!
Inače se deklariram na sljedeći način:
Hrvatski domoljub-patriot, Etičar 50% Deist (Panendeist+Univerzalna dobrostiva etika+Humanist)
25% Panenteist/Panteist/Svjetski religijski ekumenist
25% Katolik
..i ovo sve mi je pomoglo da učvrstim ovakva svoja uvjerenja i omjere -izrasle iz dugogodišnjih proučavanja - koja su slična vašima.
Posebno su zanimljive negativne reakcije koje su, izrazio bih to u
postocima: 99% bijesne, uvredljive, agresivne i što je najvažnije - bez
argumenata !
Pozdrav i podrška!!! SV
Nedavno sam gledala jako zanimljiv dokumentarac o Egiptu i Biblijskom vezama. Kvaka je u tome da postoje dokazi, tj, staroegipatski zapisi koji dokazuju da su se sve stvari koje je navodno izveo Mojsije, doista dogodile! Ali, u jako velikim vremenskim razmacima i u specifičnim okolnostima.
Npr: rijeka koja se pretvara u krv. Egipćani su ovisili o Nilu, između ostalog i kao izvoru vode za piće. Zapisi pokazuju da se najmanje dva puta u razmaku od tristotinjak godina dogodilo da su obilne kiše u južnim krajevima isprale puno crvenice i nanijele je iz brojnih pritoka u Nil koji je pocrvenio 'poput krvi', postao nepitak i prilično preplašio stanovništvo. Ribe su se, naravno pogušile i pocrkale. Pomor stoke kao direktna posljedica nedostatka vode jako je vjerojatna opcija.
Veliki oblaci skakavaca koji se spuštaju na neko područje i sve pobrste, ostavljajući za sobom pustoš, poznati su i drugdje.
Čak i u današnje vrijeme moderne znanosti i insekticida svih vrsta, nemoguće je posve obuzdati razmnažanje zmija, kukaca i gamadi, a zamislite si Egipat prije tri tisuće godina!!!
A što se tiče pomora prvorođenaca, zamislite si bilo koju epidemiju teške bolesti u starome vijeku i to vam je to!
Jedina razlika između zapisa pronađenih u Egiptu i Biblije je PROPAGANDA! Židovi su najvjerojatnije u Egiptu bili šljkeri, da ne kažem bauštelci koji su tamo stigli trbuhom za kruhom. Pa su kasnije u 'starome kraju' malo prilagodili priču. Prepričali su sve bajke koje su čuli u Egiptu, a spretni pisac je to upotrijebio da bi pokazao da je židovski bog veći i
jači od svih egipatskih bogova skupa, da je židovski narod 'izabran' i sve ostale bla-bla!
Sve što nam treba za demistifikaciju Biblije jest da se sjetimo da su stari narodi voljeli pričati priče, a da je sa svakim novim pričanjem riba sve veća!
Super
super odlična stranica!!! Bila je nedjelja vraćao sam se sa mise na cvjetnici
(ako to ikome išta znači) i došao sam doma upalio Tv. Kako sam u Irskoj -
poznatoj katoličkoj zemljici - bio je program duhovnog karaktera. BBC
dokumentarac "Son of God" - više o tome može se pogledati na stranici
http://www.bbc.co.uk/religion/programmes/sog/
- uglavnom da skratim svoju priču (jer moguće je da Crkva u Hrvata ne bi ni dozvolila prikazivanje nečega tako svetogrdnoga). Vrlo provokativan i
nevjerojatno dobar site ste napravili svaka čast. Samo uvrstite taj linkić ako
možete među svoje favorite - i da ga bar HRT ili tko već može prikazati. Super je. Objašnjava kako se živjelo u Isusovo vrijeme, Židovi, farizeji, što i zašto je to Isus napravio. Ma koga to uopće zanima - ovo je site protiv Biblije - ali u tako lijepom pozitivnom smjeru da je to nevjerojatno.
Kao katolik hrvat (a sad ko fol i Irac :-)) ) osjećam se vrlo pozvan da sudjelujem u komentiranju ovog sitea.
Izvadak: "Pošto je materijal prilično obiman, zaključujem da je
prevođenje bilo priličan posao. Upravo zato se i čudim vašoj
odlučnosti i volji da prionete na taj posao. Opet pretpostavljam
da je u pitanju velik lični emotivni naboj protiv Crkve i religije
uopšte."
Odgovor: Nemam baš ništa osobno protiv vjernika, niti su mi išta osobno naudili. Upravo suprotno. Proslave Božića i Uskrsa su mi ostale u sjećanju iz djetinjstva kao vrlo drage uspomene. Među vjernicima sam upoznao mnogo nesebičnih i poštenih ljudi. Baš zbog njih sam napravio ove stranice: za pomoći, onima koji to žele, da se oslobode balasta biblije i praznovjerja, i probaju pronaći istinski put humanosti i duhovnosti, što god to značilo.
Poštovani Bruno
Evo pre kratkog vremena pretrazivajuci na internetu naisao sam na ovu stranicu BIBLIJA I ZNANOST. Nisam se toliko razumio u bibliju mada sam procitao samo novi zavet i sto se tice starog zaveta vise sam prolistao samo. Mogu da vam kazem da ste obradili pozamasan tekst iz biblije,koji obradjuje mnoge biblijsko - mitoloske pojmove procitavsi vas ceo sajt bolje sam se upoznao sa pojmovima biblije kao knjige. Ja prosto ne mogu da verujem, u šta neki ljudi veruju i prihvacaju kao istinu ! Sto se tice starog zaveta ne treba da je covek neki intelektualac, pa da provali stvar i vidi o cemu se uopste radi. Price da magarci govore ljudskim glasom,ljudi koji imaju snagu u kosi pa goloruki dave lavove, magarecom celjusti ubijaju hiljade do zuba naoruzanih vojnika,hrana koja pada sa neba,stapovi koji se pretvaraju u zmije,goruci grmovi,demoni, ljudi koji hodaju po vodi,i sve vrste mitologija i basni. Koji jos covjek pri zdravoj logici ce da vjeruje u ove price kad bi sve to bilo istina ostavilo bi ogroman trag u istoriji sveta i coveka , no ni traga o tome.
A sto se tice i novog zaveta,ni on nije mnogo odmakao od starog, pre svega bitno je da napomenam,da su mnogi poznati svjetski istoricari,i arheolozi i racionalisti od Rajmarusa preko Voltera, Didroa pa sve do Renana i Bruna Bauera i ostalih koji su utvrdili sto se tice istoricnosti Isusa i nastanka jevandjelja .Nisu apostoli napisali te neverovatne izvestaje pune cudesnih saopstenja. Ti su spisi nastali daleko posle smrti apostola i prve hriscanske generacije,cak tamo u drugoj polovini i skoro pri kraju drugog veka. Dotle je bilo vremena da se evandjelja uljepsaju i falsifikuju sa ukrasima mitologije. Isus je bio obican covek koji je dosao u sukob sa mocnim farisejima koji ga ubise, a njegovi sledbenici koji su verovali da je on Mesija,osnovase mesijansko drustvo u kojem su se zaceli mitovi o Isusu cudotvorcu sto je tamo pri kraju drugog veka i zapisano. Tako su postala jevandjelja koja nisu nista drugo nego mitovi i legende.
Za sve koji hoce vise informacija o legendama i mitovima o Isusu kao i o laznim jevandjeljima moze slobodno da procita u knjigi od Ernesta Renana pod naslovom - ZIVOT ISUSOV on je tu knjigu napisao na osnovu vise godisnjeg i kritickog istrazivanja istoricnosti Isusa,i teologijama 4 (lazna) Jevandjelja. U knjigi se jasno kriticki dokazuje,kako su falsifikovana jevandjelja i kako je nastao mit o navodnom mesiji Isusu. Na kraju bih hteo da napomenem - koliko je svako od nas citao bibliju, i priznanje da je izmisljena? i sta nas navodi na to da pocimljemo da vjerujemo da je ceo svijet poceo da funkcionise po NEMOGUCIM pravilima, a odbijamo da saslusamo glas razuma koji za svaku pojavu nudi racionalno objasnjenje!
Hocu da ovo objavite na sajtu pod naslovom vase reakcije.
Čovječe, pa to je fantastično!
BRAVO!!!!
Napokon je došlo vrijeme da kažemo dosta Crkvenom primitivizmu i dogmatizmu.
Svačije je pravo da vjeruje u ono što biblija kaže, ali također svako ima pravo da se s time ne slaže i da kaže i dokaze svoje mišljenje. Negativne reakcije mogu doći smo od onih koji bi se željeli vratiti u doba Crkvene inkvizicije (zbog koje se Crkva nikada nije dostatno ispričala) vođeni vlastitim primitivizmom i neznanjem.
Nažalost sumnjam da ćeš dobiti puno komplimenata za stranicu, jer na Balkanu obrušiti se na Crkvu znači obrušiti se na Hrvatsku i nacionalno-nadobudne Hrvate (i ne zaboravimo Hrvatice).
Samo nešto mi ne štima tamo kod ženske nečistoće: ako je svaka žena morala svakog mjeseca isporučiti po jednog golubića i po jednu grlicu kao žrtvu paljenicu da bi se očistila od svoje nečistoće, a kako se to događa bar 12 - 13 godišnje (a moguće i češće), s obzirom na to da je bar pola pučanstva ženskog roda - gdje su pronalazili te silne jadne ptičice i kako su one uopće izbjegle istrebljenje? Jedno je sigurno, svečenici su uvijek imali punu trpezu!
Porez na mengu, mogli bi se i naši političari tog dosjetit! Petar Veliki je imao porez na muške brade. Državna kasa mora biti puna po svaku cijenu. Podjarmljeni bijednici moraju izdržavati povlaštenu klasu. Podjarmiti im um religijom - totalna kontrola! Pa kako bi se inače moglo upravljati gomilom!
Nevjerojatno je samo kako ljudi objeručke prihvaćaju takav jaram.
Vrlo je pohvalno dati si truda i čvrstim argumentima "urbi et orbi"
objaviti da je car gol, a biblija knjiga kao i svaka druga (vjerska) lektira.
U perspektivi od pedesetak godina, biblija će u zemljama gdje više od 80% stanovništva zna čitati biti samo - loša književnost. Bila bi to oduvijek, da nije bilo ognja i mača koji su prijetili puku i tjerali ga da "vjeruje". No eto, sada je biblija samo loša književnost i o tome više ne vrijedi svirati violinu.
Još jednom pohvaljujem trud i objektivnost u obradi teme. Posebno sam
oduševljen što u tekstovima nema nimalo bijesa ni mržnje, ali ima doza vrlo finog humora. Izvjesni popovi zbog toga imaju napadaje no to još više pojačava doživljaj humora i nadasve je poželjno.
Totalno sam oduševljena vašim člankom "odnos prema ženama".
Buduci da sam na studijima u USA i trenutno slusam sat o religijama voljela bi pronaci sve ove navode iz biblije. Zanima me naravno kako se to traži jer sam totalni laik u tome pogledu i nemam pojma šta znače svi ti brojevi sastrane.
Hvala na pomoći.
Odgovor: Najlakši način je ubaciti kakav ključni pojam (ili dio citirane rečenice) u pretraživač na stranici Hrvatske biskupske konferencije:
http://www.hbk.hr/biblija/search.php
... i dobit ćete cijeli citat + oznaku položaja u bibliji.
Urnebesne strane
Odličan sajt. Jesam vjernik, ali mnoge dogme koje su nametnuli popovi - ne. Vjernik sam, ali Bog koga ja poštujem je Bog mudrosti, tolerancije i ljubavi prema svima, a ne Bog mraka, jednoumlja i zaluđenosti kojekakvim glupostima. Zbog toga, sve pohvale za Vaš trud u raskrinkavanju papskih i drugih prevara.
Pozdrav,
Trazeci nesto po Internetu, naisao sam sasvim slucajno na tvoj sajt. Iznenadjenje je bilo i veliko i prijatno. Kada se u bilo koji pretrazivac unese nesto poput: 'agnostik', 'ateist', 'skeptik'... broj nadjenih strana je porazavajuci. Jos je manje (ako ih uopste i ima!) sajtova koji pokusavaju da kriticki sagledaju Bibliju, i da pruze alternativu ljudima koji bi da naprave otklon iz religijske histerije koja trese znatne delove ex-YU. Naravno, ovo je slucaj sa sajtovima na najrazumljivijem jeziku (koji god on to bio: hrvatski, bosnjacki ili srpski), dok je, na srecu, sto se engleskog podrucja tice stvar daleko bolja. Bilo kako bilo, svratio sam samo da te pohvalim, da ti kazem ono sto i sam vec verovatno dobro znas - da na sajtu mora jos da se radi (prvenstveno sto se novih sadrzaja tice), i da ti ponudim malo materijala koga imam spremljenog (bez ikakvih obaveza, naravno), vezanih za biblijsku arheologiju i Isusovu istoricnost. Ako si zainteresovan, javi se. Jos jednom: sve pohvale!
Znam da su ovakva razmisljanja u nasim krajevima - za razliku od recimo Zapadne Evrope i Severne Amerike - jos uvek usamljena i zato su medjusobna podrska i pomoc veoma bitni. U pravu si potpuno kada kazes da je 'filozofiranje' teologa i pro-religije okrenutih ljudi samo maskiranje istine. Celokupna teologija - cija je tradicija duga skoro 2000 godina - i nije nista drugo do apologetika, tj. braniteljica dogme. Nije lako boriti se s nemani koja je rasla i ukorenjavala se skoro dva milenijuma, ali se to jednostavno mora uciniti ako nam je do istine.
Naletjeh na stranicu preko Iskona (stranica tjedna). Vrlo cool! Moram priznati da me iznimno zabavlja kad vidim kako se neki trude objasniti današnji život knjigom koja je stara nekoliko tisuća godina. Baš me zanima što bi bilo kad bi ih netko natjerao da žive sukladno običajima i zakonima koji se spominju u Bibliji? A koliko vidim po reakcijama na stranicama, neki izgleda i dalje nose taj mentalni sklop u glavi.... Užas!
procitao sam tvoj clanak na internetu, slazem se ali ne u potpunosti, mislim da si ipak malo pretjerao. sto se tice biblije ja sam je procitao nekoliko puta, nista nisam skuzio. citao sam ja i kur'an, (za mene jos bezvezniji od biblije) a sta ti kazes?
budi pozdravljen
Vjerojtno ste dobili tisuće mejlova pa ovaj nećete ni pročitati, ali se
nisam mogao suzdržati...
Reći ću samo dvije stvari i zaključak.
Prvo: Čovjek koristi oko 10% vlastitog mozga (neki kažu 7%, neki 13%
nije bitno) kojih je svjestan (osjet, razum, osobnost, pamćenje - sve što znamo). Ostatak je tu radi i funkcionira, a mi ga ne poznajemo. Ispada blago rečeno da je čovjek glup.
(Frankl E. Viktor: Bog podsvijesti)
Drugo: "Držim da nije važno koje je čovjek vjere, već da vjeru uopće
ima"
(H. Hesse: Misli)
Zaključak: Trud Vam je uzaludan.
Lovro
Evo slučajno naletjeh na ovu stranu i mogu samo kratko i sažeto reci: pojedite se od muke vjernici. Bravo, majstore!
Moj komentar: Odličan sajt
Postovani,
Naleteh slučajno na Vas website i mogu da kažem da sam odmah pročitao sve tekstove. Sajt je odličan jer demistifikuje biblijske zablude (tačnije, zablude koje su nametnuli vlastodršci u raznim vremenima, počev od Konstantina do današnjih dana). Vidim da se na sajtu bavite pretežno katoličkom crkvom, ali verujte da i ove crkve "iznovorodjenih" danas nimalo ne zaostaju u ispiranju mozga besmislicama i kvazi-intelektualnim akrobacijama. Moja jedina "zamerka" Vašem sajtu jeste da treba dodati još materijala, jer je vrlo zanimljiv za čitanje i otrežnjujući - ali ovo se moze lako ispraviti, zar ne? Dakle, samo napred..!Pozdrav
" Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se. "
Na ovo ću se osvrnuti van religioznog konteksta. Radi se, naravno, o genocidu. I to posve otvorenom. Ostavljamo na životu samo mlade djevojke za se.
Ovakvo ponašanje je u prirodi dosta često (majmuni, lavovi). Dominantni mužjak ili grupa mužjaka kad osvoji vlast nastoji otjerati (ili ubiti) dotadašnje vladajuće mužjake, a nerjetko pobiju svu mladunčad (tuđi - dakle neprijateljski geni). Ženke bez mladunčadi biti će, osim toga, brzo spremne na parenje.
Posve neuvijeno, bez ikakvih kulturoloških maski, ovdje se priznaje koja je u stvari maksima svakog djelovanja - proširiti maksimalno svoju genetsku osnovicu.
Sa stanovišta antropologije, Biblija pruža vrlo vrijedne informacije. Ljudsko ponašanje je očigledno sve do nedavno bilo mnogo više determinirano golim biologizmom, a tek površno pokriveno kulturološkom patinom.
Iskon - Forum - religija
Zanimljivo je bilo čitati i proučavati Vašu web stranicu "Znanost i biblija"! Smatram da mi je dužnost upozoriti Vas na neke pogreške koje sam primijetio u "znanstvenom dijelu" ne ulazeći previše u tematiku stranice!
Prvo! Pišete u zanosu ili mržnji (barem sam ja to tako shvatio)! Da bi
nešto bilo znanstveno, autor (tj. znanstvenik) mora imati otvoren um i mora se osloboditi predrasuda. Stalno mora sumnjat u svoja "VELIKA OTKRIĆA". Jer ono što je danas istina sutra može biti zabluda (sjetite se samo imena za dinosaure (velike guštere) koji uopće nisu bili gušteri)!
Drugo! Optužujete "vjernike" da slobodno interpretiraju Bibliju i time iskrivljuju ono što stvarno piše. U redu, to stoji. Ali kako onda možete isto tako slobodno interpretirati stvari iz te iste Biblije (kad vam idu u prilog)? Ovdije prvenstveno mislim na tekst pod nazivom "Napušeni proroci" ali takvih mijeste ima na svakom koraku. Ukoliko Vi slobodno interpretirate Bibliju,
zašto tu mogućnost ne dopuštate i "vijernicima"?
Treće! Ne poznajete problematiku o kojoj pišete. To se prvenstveno vidi
iz tvrdnje da Ivan prepisuje od Marka (tekst pod nazivom "Kakav križ, kakav križ?" Kako je moguće da izravni svjedok događaja (Ivan) o kojima piše, prepisuje od osobe (Marka) koja je pisala prema onome što je čula?
Četvrto! Često navodite citate iz Biblije bez da navodite izvor, tj. mjesto u bibliji gdje se navodi dotični citat. Tako čitatelj ne može provjeriti istinitost
tvrdnji.
Nadam se da će se uočeni propusti ispraviti, jer se iskreno veselim
kvalitetnom i znanstvenom prikazu Biblije kao knjige laži. A do tada...
May the force be with you!
citat:
> Dubina vjere jest u tome što vjeruješ, a ne vidiš. I u tome je njena mudrost.
> Razum samo pogoršava stvar, jer razum i vjera ne idu zajedno. I mudri su ljudi koji vjeruju,
> a nisu vidjeli.
#F5F5DC
kraj citata.
Osoba koja je ovo napisala mora da se sa razumom, konstruktivnim i kritickim razmisljanjem davno oprostila. Ne pominjuci niti jednu osobu (a bilo ih je mnogo) koja se od samog pocetka sukobila sa religioznim dogmama i po pravilu zavrsavala na lomaci, moram priznati da me praznovjerje i nemogucnost koristenja vlastite, ponekad kreativne sive mase uvijek iznova iznenadi.
Gore podvucena recenica sama po sebi ocituje kako razmislja osoba koja je (metaforicno) mentalno silovana i nesposobna da nakon vjeronauke nadje pravi put etike koji nam je svima (htjeli mi to ili ne) usadjen u gene. Logikom realnog humanizma svako se razumno bice rodi kao "dobro". Tek uticajem socijalne okoline (roditelji, drustvo, skola, prijatelji) to bice postaje priznati clan sredine ili pak "izrod". U protivnom, na osnovu "Zavjeta" svi se mi rodimo kao gresnici koji moraju da izpastaju jer je netko pojeo vocku koja u to vrijeme uopce nije bila poznata na tom podneblju.
citat:
> Zašto ne uzmeš citat gdje Biblija kaže."..ODE I OBJESI SE!", pa to sam učiniš.
Božji čovjek - pastor - Željko Ž.
kraj citata:
Bozji covjece, na argumente i kritiku se odgovara protiv-argumentima i razumljivim odgovorima a ne pozivom na samoubojstvo koje prolazi kod polupismene i hipnotizirane publike koju Vi obmanjujete svake nedjelje.
PS: nesebicno se zahvaljujem osobi koja je skupila dovoljno hrabrosti i stavila ovu stranicu na web.
"religija je kao svitac - da bi svjetlio treba mu mrak"
s postovanjem
Goran
Štovana/i
Kako smo eto bez straha od inkvizicije u mogućnosti da, nadahnuti
zdravim razumom, naša razmišljanja iskazemo slobodno, sa nadom da će bar oni koji imaju pristup ka internetu početi realno i kritički koristiti prirodom im nadareno svjesno rasuđivanje lišseno svih dogmi koje već
dva milenija ponosno stoji iza stotina milijuna nedužnih žrtava, želio bih
da Vam se osobno zahvalim za hrabrost objavljivanja jedne stranice koja
ukazuje na religioznu rezistenciju i daje nadu da ce ipak, dolazeće
generacije, početi razmišljati vlastitom glavom ne osvrčući se na,
velikim dijelom krvoločne, nehumane i bezbroj puta recenzirane spise
koje sročiše neuke i primitivne individue potaknute tadašnjim zubom
vremena.
Radujući se novim prilozima na Vašoj stranici srdačno Vas pozdravljam
Poštovani Bruno!
Mislim da ne govorimo o tim stvarima na istoj valnoj duljini. Tu se ne radi o zanimanju i poslu kao takvom, nego se radi više o tome da Ste Vi tumačeći stvari krenuli iz krivog, i nažalost završili u krivom sokaku.
Zanima me kojeg Ste vjerskog opredjeljenja i da li su Vam poznati izrazi koje biblijska znanost rabi govoreći o tumačenju tekstova - nadahnutost svetopisamskog autora, mentalitet i način razmišljanja semiskog naroda, Sitz im Leben, povijest oblika, povijest redakcije, masoretski spisi i kumransa istraživanja, Q izvor i sinopsa, književne vrste (kojih je Biblija puna - mislim apsurd je misliti da je stvarno drveće biralo kralja! Ili nije li "malo" čudno da prva 3 evanđelista govore o jednom datumu Kristove muke, a Ivan o drugom? - iz takvih primjera je jasno kao dan da nije toliko važna povijest u kronološkom smislu, nego u teološkom!). A da ne spominjemo da je ista ta knjiga (najsvetija za Kršćane) nastajala stoljećima, a ne godinama (a mi imamo problema sa shvaćanjem živućih generacija, zar ne?), te da je prepisivana, tako da je potrebno uzeti u obzir i veliku i realnu mogućnost pogreške, ne samo u tumačenju nego i u prepisivanju (da ne spominjem koliko je vremenskisamo zbrke zadavao izmet jedne muhe za koji se mislilo da je jedan od simbola kojim su se služili svi od Masoreta!). Nemojte krivo shvatiti, ne želim raći da stvari nisu tumačene doslovno, ali isto tako morate shvatiti da su tek u novijoj povijesti napretkom upravo znanosti, posebice arheologije na svijetlo dana iziąle mnoge stvari, a prije se nije moglo drugačije tumačiti zbog mentaliteta ljudi. Uostalom Biblija i nije znanstvena knjiga nego prije svega i na prvom mjestu teološka povijest izabranog naroda, koju su zapisivali brojni autori (samo postanak ima 4 redakcije, a drugo poglavlje je starije od prvog - zanimljivo, zar ne!?). Na koncu nikad se ni ne može prihvatiti samo golim razumom, potrebna je i vjera.
Mislim da se nikad nećemo naći na istoj relaciji ukoliko ne uzmete u obzir istraživanja kojima je upravo znanost doprinijela, jer vjera i razum su dva krila na kojima Crkva gradi svoju budućnost. Definitivno jedna bez druge ne idu, jer vjera daje dubinu znanosti, a znanost daje obješnjenja, to je koliko je meni poznato (a jest) stajalište Crkve. Ne mogu reći da veći dio povijesti nije bilo grešaka, i to velikih, ali isto tako morate shvatiti da kada bi to bilo moguće promijenilo bi se, ako možete učinite Vi to, od nas zasad nitko nije uspio. Ali ne treba zanijekati da se barem u ovom vremenu stvari nisu pomakle napuno , puno bolje, ali Vi ti vjerojatno znate, pa nema svrhe da Vam o tome pišem.
Ako možete shvatite, ako ne barem pokušajte.
Konačno
Prije trideset godina, nakon jednog prividjenja, proucio sam vecinu religija. Danas sam siguran da covjecanstvo jos uvijek zivi u visokom duhovnom primitivizmu. A i u nauci smo daleko od istine, no to je normalno s obzirom na velicinu fondamentalnog pitanja " Tko ", i nase ogranicene mogucnosti razmisljanja. Zato su pojednostavljeni pogledi religija lako prihvatljivi ljudima, koji nisu u mogucnosti da si sami postave pitanja i traze odgovore. Materijalno istrazivanje napreduje brze od filozofskih ideja.Jedna fraza mi izgleda do sada najbliza odgovoru." NISTA SE NE STVARA, NISTA NE NESTAJE, SVE SE TRANSFORMIRA "
Religije su nastale zbog fondamentalnih pitanja i u svoje vrijeme bile "moderne". Dale su osnov zakonima i moralu svojeg doba. Danas su zastarjele sto je normalno, ali tradicije, cak i one najprimitivnije se tesko napustaju.
Zahvaljujuci mojoj viziji prije tridesetak godina, siguran sam da Bog postoji, ali on nema veze sa religijskim pricama iz proslih vremena. Ljudi u svakom dobu prema svom saznanju i intelektnoj mogucnosti, opisuju ono sto je neopisivo u siromasnoj ljudskoj komunukaciji. Ostali se pokusavaju jednostavnim bubanjem i ponavljanjem pribliziti trenutacno nedokucivom, bez da se govori o bezbrojnim sarlatanima koji su zivjeli i zive u raskosi i neradnosti zahvaljujuci praznovjeri i losoj instrukciji ljudi. To je ionako i jednima i drugima jednostavnije. Razumljivo zar ne?
Jedini put do onoga "STO" pojednostavljeno zovemo " Bog" , jest, istrazivanje, kriticki pogled na dobre i posebno na lose strane nase proslosti i "tradicija". Kako bez stete koristiti nova saznanja, i na taj naci postati sposobni da se intelektualo i duhovno priblizimo onome sto zovemo " Bog ili Apsolutna Istina" . Jer Bog ne ce doci k nama da nas spasi , od nas i od ostalog, ako sami nismo sposobni da to shvatimo, i ucinimo. Ne ce planina do nas, ako nismo sposobi mi doci do nje.
Vase razmisljanje je pozitivo. Takovoj kritici su podlozne i ostale religije, kao i sve ostale politicke i naucne dogme.
Sve je relativno i svako doba ima svoju istinu.
Ovo je moja istina danas. Svatko ima svoju istinu, ili se sluzi drugim. Mozda cu sutra ili u neko drugo doba vidjeti, ili pronaci novo svijetlo, i shvatiti velicinu, ili beskrajnost neke nove istine. To je za mene lijepota i car zivota.
Vama posebno zahvaljujem na hrabrosti i volji, u borbi da se pronadje izlaz, iz mracnog i krvavog puta kroz koji prolazi covjecanstvo u trazenju istine. Nasuprot onih koji profitiraju od sistema, sto je puno lakse, ali i moralno gnjusno, narocito kada su svijesni.
Covjek si je stvorio boga po svojoj slici, i ona u svakom slucaju nije lijepa, a Bog siguran sam nije takav.
Den
I sam se već duže vrijeme bavim proučavanjem Biblije (kao hobijem) te sam bio ugodno iznenađen kada sam nedavno, krstareći internetom, naišao na ovaj site.
Veliki dio, ovdje obrađenih dešavanja iz Biblije, sam već i sam opazio a i pronašao na raznim siteovima, slične tematike, na engleskom govornom području.
Stoga preporučujem i teistima i ateistima: svaku večer prije spavanja ponavljajte u sebi ”Svijet je moja domovina, čovječanstvo je moja obitelj a činiti dobro je moja religija”,”Svijet je moja domovina, čovječanstvo je moja obitelj a činiti dobro je moja
religija”, ”Svijet je moja domovina, čovječanstvo je moja obitelj a činiti
dobro je moja religija”... i živite punim životom, ovdje i odmah!
N.N.
Svakom čovjeku, koji misli da može tumačiti i poučavati stvari o “onom svijetu” - "Bog" će se nasmijati…
[Albert Einstein, "Religija i znanost", 'New York Times Magazine', 9 studenoga 1930.]
|
KRIŽARSKI RATOVI
Kako je sve počelo :
Papa Urban ll, u strastvenom, propagandističkom govoru pred tisućama prikupljenih vjernika u Clermontu, u Francuskoj, 27.11.1095, poziva sve istinske kršćane da oslobode Svetu Zemlju od Muslimanskih nevjernika, koji su je osvojili stoljećima prije i sada naplaćivali hodočasnicima ulaz. Tisuće naivnih vitezova, kmetova, pa čak i nekoliko kraljeva stavlja na svoje tunike veliki crveni križ i odlazi u 200. godišnji rat za oslobađanje navodnog Isusovog groba. Začinjen prijetnjom pakla i obećanjem nagrade (konkretno Papa je udijelio "izlazak iz čistillišta svim sudionicima direktno u Raj" - poznato?), poziv je naišao na neočekivani odaziv. Oni koji su pročitali o nasilju u Bibliji znaju da i Križarski ratovi i Inkvizicija i progoni Židova i ostalih "pogana" nalaze tamo svoje puno opravdanje.
Križarskim ratovima su prethodila golema, vrlo uspješna islamska vojna osvajanja. Arape je ujedinila vjera u Boga Allaha, koja je poticala džihad - sveti rat protiv nevjernika, obećavajući specijalno mjesto u muslimanskom raju. Počela je 630. god. vojnim osvajanjem Meke, nakon što je Muhamed proglasio svoju Islamsku državu. Slijedila su osvajanja, pljačke i odvođenje robova. Tijekom 7. i 8. stoljeća, sve druge religijske zajednice na osvojenom teritoriju su nestale.
1
-- Prvi Križarski rat je pokrenut 1096-1099 bojnim pokličem "Deus Vult" (Bog to želi), pozivom na uništenje nevjernika u "Svetoj Zemlji". Križari u Njemačkoj prvo su se obračunali s "nevjernicima među nama", Židovima u dolini rijeke Rajne. Tisuće su odvučene iz svojih domova ili mjesta gdje su se skrivali, i sasječeni ili živi spaljeni ("vatra čisti"). Onda su religiozne legije pljačkale i ubijale putem sve do Jeruzalema. Svećenik Raymond Aguilers je napisao: "U Solomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu." Oko 40.000 Muslimana, zajedno s Židovima je pobijeno u ta dva dana, i tako je Jeruzalem "očišćen od nevjerničke ruke". Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova. Nakon pokolja svi su se okupili oko lažnog Kristovog groba na misu zahvale. U njihovim rukama je grad ostao oko 100 godina.
2
Na drugi Križarski rat 1147- 1149 poziva Papa Eugenij III (d.1153); Kako je "Svetac" Bernard, redovnik iz Clairvaux-a izjavio: "Kršćani slave smrt pogana, jer je time Krist sam proslavljen." Završava totalnim porazom njemačko-francuske vojske od Turaka. 1187.
3
-- U Trećem Križarskom ratu (inicijator Papa Grgur VIII ), nakon što je Richard Lavljeg Srca osvojio grad Acre u 1191, naređuje da se 3000 zarobljenika -- od kojih su mnogi bili žene i djeca -- izvede iz grada i zakolje. Neki su raskomadani, ne bi li pronašli progutane dragulje. Biskupi su davali blagoslove. "Nevjernički životi nemaju vrijednosti". Kroničar Ambroise, ushićeno piše: "Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Stvoritelj!"
Nakon što se Friedrih Barbarosa utopio prelazeći konjem rijeku, njemački križari se povlače i gube stečene pozicije. Lukavi muslimanski vođa Saladin daje besplatan pristup kršćanskim hodočasnicima.
4
Papa Aleksandar III posjećuje 1177. godine hrvatski grad Zadar. Trideset i pet godina poslije, Zadar su osvojili, opljačkali i srušili križari 1202. U gradu je izveden masakr. Prije polaska iz Zadra, porušili su zidine i uništili sam grad. Kuće i crkve su srušene do temelja. Oštetili su i katedralu Sv. Stošije. Preostalo stanovništvo je iseljeno iz Zadra (pretežno u Nin), dok su grad naselili Mlečani. Dio flote ostao je stacioniran na Ugljanu kao osiguranje naseljenim Mlečanima u gradu. Kako bi se Emerik ispričao građanima (preostalima koji su naselili Nin), gradu Ninu je 1203. dao status slobodnog kraljevskog grada (kao jedini dalmatinski grad).
Sramotno prisvajanje Zadra traje i dalje:
Grad Zadar i danas je, 75 godina od završetka Drugog svjetskog rata i pripajanja Hrvatskoj, pod svojevrsnom okupacijom. Ovaj put ne fašističke Italije, već katoličkog Vatikana. Iako izraz “okupacija” valja shvatiti više metaforički, činjenica je da je Katolička crkva u Zadru još uvijek izuzeta iz matice zemlje. Naime, Zadarska nadbiskupija, apsolutno jedina u Hrvatskoj, pod izravnom je nadležnošću Svetačke Stolice, a ne neke od postojećih hrvatskih crkvenih pokrajina, odnosno metropolija.
Pod takav je “kolonijalni” status zadarska crkva potpala još 1920. godine kada su tadašnja Kraljevina SHS i Kraljevina Italija, rješavajući sporna teritorijalna pitanja, potpisale Rapalski ugovor. Njime je, uz brojne druge hrvatske krajeve, Zadar pripojen Italiji, koja je vodila ekspanzionističku politiku prema tom gradu. Ta politika je do potpunog izražaja došla dvije godine kasnije uspinjanjem fašista Musolinija na vlast.
Hrvatska je unazad 30 godina s Vatikanom potpisala mnogo međusobnih ugovora, uglavnom onih kojima se Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj poklanjaju materijalna dobra goleme vrijednosti, no status Zadarske nadbiskupije u njima nije nikad spominjan. Zadarska je nadbiskupija praktički unutar granica Vatikana, što nastavlja izazivati apetite Italije prema Zadru i Dalmaciji, koje u glavama brojnih talijanskih političara i danas postoje.
Dječji Križarski rat 1212
"Budući da nas Bog vidi kao griješnike, kakvi jesmo, neće nam pružiti svoju moćnu ruku i pomoći razbiti nevjernike. Zato ćemo u rat poslati nevinu djecu. Dragi Bog, uz Duha Svetoga, milostivog Isusa i njegovu bezgriješnu Majku, te ostale dobre Svece, smilovat će se na našu djecu i, kao u dobra stara Biblijska vremena, napraviti čudo te poraziti mrske bezbožnike."
Djeca su navodno ukrcana na 7 brodova i poslana u oslobađanje Svete zemlje. Većina ih nije niti došla do tamo, podavili su se, a ostatak je pao u tursko ropstvo.
Četvrti Križarski rat 1201-1204.
Povod 4.križarskog rata bio je poziv pape Inocenta II. da se dokrajči okupacija "Kristova groba", pogotovo sad kad se nakon smrti Saladina 1193. njegovo carstvo raspalo na 17 država. Papin poziv je naišao na brojne poteškoće kod vladara zapadne Europe koji su međusobno posvađani, pa se odaziva plemstvo i vitezovi željni bogaćenja i slave (visoko francusko plemstvo iz interesa kako će osvojenu Svetu zemlju međusobno podijeliti i osnovati kršćansko kraljevstvo).
Pohod na Carigrad
Prvo osvajanje grada koji je bio u kršćanskim rukama (17. 07. 1203.) i pokolj i pljačka njegovih stanovnika - kršćana. Čak su i opatice bile silovane. Na prijestolje Patrijarha, križari ustoličuju prostitutku. Papa Inoćentije III (1160-1216), daleko od toga da bi se zgražao nad zločinima koje su počinili, on se raduje pobjedi nad Istočnom Crkvom koja je do tada odbijala priznati njegovu nadmoć. Taj podlac je naredio i genocid nad Albigenzima u Francuskoj. Za nagradu je proglašen svecem.
Sve je to toliko oslabilo Bizant, da su Turci kasnije lako prodrli u Europu sve do Hrvatske i dalje.
5-8
Serija poraza, do osmog Križarskog rata 1291. kada su kršćani izgubili i Akon, posljednje ostatke križarske države. Epilog bi mogao biti križarski pohod koji je krenuo huškanjem pape Urbana V 1395. Tada je sa Rodosa organiziran pohod na Egipat. Križarski fanatici su zauzeli Aleksandriju. "Pokolj ne samo muslimana, već i kršćana i Židova, bio je po okrutnosti ravan onome u Jeruzalemu 1099. i Carigradu 1204
9
Edward I je pokrenuo 9. križarski rat (Edward 'Longshanks'). To je onaj vladar protiv kojeg se borio škot William Wallace.
Pastirski Križarski rat
Križarski ratovi na Baltiku
Poznati su nam kao Sjevernjački križarski ratovi (the Northern Crusades). Pokrenuo ih je papa Celestin III 1193. godine. Cilj im je bio konvertirati na kršćanstvo Estonce, Litvance, Šveđane, Fince, Pruse, Saksonce, itd...
Teutonski vojni red osnovan je u 12. stoljeću u Palestini, u Akri. Činili su ga katolici njemačkog podrijetla. Protjerani su s Bliskog Istoka negdje u prvoj polovici 12. stoljeća i onda su krenuli prema Sjeveru; prema Transilvaniji, Poljskoj, te Baltiku.
Primali su naredbe direktno od pape. Provodili su prilično agresivnu politiku.
Jedan od ciljeva im je bio također konvertirati pravoslavnu Rusiju na katoličanstvo. Međutim, Rusi su ih pobijedili u bitci kod jezera Peipusa (negdje opet u prvoj polovici 12. stoljeća), što je postupno dovelo do odustajanja od gore spomenute ideje. Ali, zato su krajem 14. stoljeća uspjeli doprinijeti konvertiranju Litve na katoličanstvo. Tada je došlo i do poljsko-litvanskog saveza (litvanski vladar je oženio poljsku princezu).
No, isto tako treba napomenuti kako je primarni cilj ovdje bila teritorijalna ekspanzija, uz proširenje političkog utjecaja, dok je konverzija na katoličanstvo predstavljala popratan cilj. Gore navedeni paganski narodi dugo su pružali otpor, međutim na kraju su popustili pritisku te prihvatili kršćanstvo kao religiju, te feudalizam kao poredak.
Iako su Križarski ratovi formalno završili 1291. konačnim gubitkom Svetačke zemlje, židove su ponovno podvrgnuli genocidu. Skoro 40.000 mladih "ratnika Isusova križa" pljačkalo je ubijalo i spaljivalo na svom putu prema jugu Europe i iskorijenilo oko 150 židovskih zajednica.
"Sveti" kršćanski ratovi
Kada je kršćanska rulja spalila Aleksandrijsku knjižnicu (tada najveću na svijetu) 391.god, šteta po napredak čovječanstva je bila neprocjenjiva. Uz knjižnicu je bilo sveučilište sa tisućama studenata, koji su besplatno mogli učiti i biti podučavani, a za siromašnije se prikupljao novac. Ogromno dvorište je bilo neka vrsta foruma, a po noći je svatko mogao spavati na podu. Moglo se podučavati bilo što. Niti danas nemamo nešto slično.
Građa se sakupljala i prevodila 625 godina, a njeni resursi su bili ogromni (sa tada nezamislivih 750.000 knjiga).
Rulju je nahuškao kršćanski parijarh Teofil. Još gore užasne scene događale su se i 21 godinu kasnije, kada je patrijarh Sveti Ćiril ohrabrio 'Kršćansku' svjetinu da mučki ubije najveću znanstvenicu svih vremena - matematičarku i filozofa - Hipatiju, 412.
Ta inteligentna, rječita i ne manje lijepa predsjednica aleksandrijske škole platonističke filozofije, uhvaćena je na putu na posao, iako je bila svjesna opasnosti, i razjarena rulja ju je odvukla do oltara Teofilove crkve, i tu joj školjkama zderala svu kožu do kostiju. Glavni poticatelj Ćiril je za nagradu i mirnu savjest, proglašen Svecem, a Hipatija, po kršćanskom nauku, otišla u pakao. Mnogo veće crkveno "zlo", odvijalo se stoljećima na manje dramatičan način. Crkva je svoje vjernike navela na aktivno zanemarivanje svega "svjetovnoga", tako da su znanja propadala u tom nemaru, a dragocjene knjige izgrizao zub vremena i plijesan.
U 4. stoljeću, car Konstantin, prvi rimski car koji je postao kršćanin, daje ubiti preko 3000 kršćana, jer se njihovo tumačenje Svetačkoga Pisma nije slagalo s njegovim (zamislite nisu se slagali s prevelikim povezivanjem crkve i države). To je mnogo više od par kršćana koji su stradali u svima dobro poznatim "bacanjima kršćana lavovima" u 1. stoljeću. Ostali "progoni" kršćana (Japan, Kina, Sudan itd.) nastali su kao revolt prema pokušajima Crkve da uvodi svoju dogmu na mala vrata pod krinkom "humanitarnog rada" i tako nadvlada domaće religije.
U 777., Karlo Veliki, pobožni branitelj Rimske crkve, nakon poraza Saksonskih pobunjenika, daje im izbor između pokrštavanja i pogubljenja. Kada su odbili krstiti se, dao im je odrubiti glave - 4500 u jednom danu.
-- 1209, Sveti Papa Inoćent (Nevini) III pokrenuo je oružani pohod protiv kršćana Albigenza na jugu Francuske.
U 12. stoljeću počinje progon katara - upravo kada su u Europi počeli nicati religiozni pokreti Valdenaza i Albigenaza (odnosno katara), a posebice kad je utjecaj Katara poprimio takve razmjere, da je počeo predstavljati opasnost po samu Crkvu i njezina bogatstva. Ne zato jer su zagovarali asketizam i primali žene u svećenike, već zvog odricanja od svećeničke vlasti i vlasti tada totalno degradiranog Pape. Katare bismo najbolje mogli usporediti s današnjim napredno-liberalnim pogledima. Kako bi se Crkva obranila od takvih pokreta, koji su postajali sve raširenijima, ona ih je proglasila heretičkima i odredila smrtnu kaznu i mučenje osumnjičenih za "herezu". Posljedica je bio i prvi interni križarski rat protiv Katara (1209-1229) u Južnoj Francuskoj (iako su ovi bili miroljubivi).
1208. godine papa Inoćent III pozvao je na križarski rat protiv katarskih gnostičkih vjernika, kako su se skupnim imenom nazivali oni koji su prihvaćajući gnosticizam, odnosno izravnu spoznaju Boga, odbacivali posredovnu ulogu pape i svećenstva (a bez te uloge naravno da bi KC izgubila i politički utjecaj... i goleme posjede)
Katari su, dakle, izazvali mržnju crkvenjaka time što su odbacivali papinstvo i katoličku crkvu - njihova hereza u svojim dogmatskim postavkama bila je ista kao i ona manihejaca. Bijes Crkve je posebnom snagom buknuo u Beziersu, u kojem su ti papini križari počinili strahovito krvoproliće, za što nam je kao dokaz ostalo i pismo papinog legata Arnolda, monarha iz Citeauxa koji se papi Inoćentu ovako hvalisao o ishodu pokolja:
"Mi ne štedimo nijedan stalež, nijedan rod, nikakvu dob; od oštrice je mača palo oko 20.000 ljudi. Nakon pokolja, grad je opustošen i spaljen, te je tako na čudesan način bjesnjela božja osveta." Postoji priča da je papin legat kod pada Beziera izrekao i ove monstruozne riječi: "Pobijte ih sve, Bog će znati koji su njegovi." Crkveni apologeti se zaklinju da to nije kazao, ali kako se god okrene, Crkva je okaljala svoje ruke do laktova u krvi, za sva vremena.
Tada su doslovce istrebljeni gradovi Perignan, Narbonne, Carcassone, Toulouse. Genocid je trajao 40 godina.
Mnogi su prvo oslijepljeni, osakaćeni, vučeni konjima i korišteni kao mete za gađanje. Rat su vodile razne vojske uključujući Vatikansku. Ono što niti tada nisu uspjeli istrijebiti, dovršila je "Sveta" Inkvizicija u sljedeća dva stoljeća. Zatrli su im apsolutno svaki trag, tako da danas nema skoro nikakvog dokumenta o njima osim katoličke antipropagande.
U 12. i 13. stoljeću iskotila se papinska inkvizicija.
Njen začetnik je 1231. Papa Grgur IX.
Inkvizitori imaju neograničeno pravo primjene svakog mogućeg načina nanošenja patnje i užasa lažno optuženim žrtvama. Izmišljeno je preko stotinu sprava za mučenje. Žrtve se mažu lojem i polako žive peku. Peći nacista za ubijanje ljudi, prvo je koristila kršćanska Inkvizicija. Surova mučenja stotina tisuća ne-kršćana prestrašna su za opisivanje. Pogubljuje se stotine tisuća "heretika".
"Evolucija Inkvizicije" mijenjanjem svog naziva:
- 1542. "Sveta služba univerzalne Inkvizicije"
- 1908. "Sveta služba"
- 1965. "Kongregacija za nauk vjere"
Engleski su katolici pak pogubljivani pod protestantskim vjerskim režimima. Američki povjesničar William T. Walsh piše: "U Britaniji, 30.000 odlazi na lomaču zbog vještičarstva; u protestantskoj Njemačkoj, brojka je oko 100.000" (p. 275).
"Notorno je poznata činjenjica da je vjerovanje u pravednost kažnjavanja heretika bila tako česta kod religijskih reformatora 16. stoljeća kao što su Luther, Zwingli, Calvin i njihovih pristaša, da možemo vidjeti kako je njihova "tolerantnost" započela s padom njihove političke moći."
(C.E., s.v., "Inquisition," 8:35).
Zabilježeno je da je Crkva proglasila SVECIMA (idu sigurno u raj) čak četiri Velika Inkvizitora: Peter Martyr (u.1252), John Capistran (u.1456), Peter Arbues (u.1485) i Pius V (u.1572)? Sv. Dominik (u.1221).
Inkvizicija - organizirana za borbu protiv Katarskih vjernika.
1197. Petar II. Aragonski proglasio Katare neprijateljima države i naredio da se spaljuju. Inocent III je ugradio inkvizicijski postupak u crkveno sudbeno pravo. 1208: Papa Inoćencije naređuje križarski pohod protiv francuskih Katara. Preko 100.000 i je ubijeno od Arnaudovih vojnika kod Beziera. 1231. postavljeni papinski inkvizitori. Još 1224. objavljen zakon protiv krivovjeraca u Lombardiji. 1252. Inocent IV. ovlastio inkvizitore da izvlače priznanja mučenjem.
-- Crkva je strogo zabranjivala bilo kakva medicinska istraživanja, seciranje mrtvaca i sl., i poticala neukost i zanemarivanje bilo čega tjelesnog (higijenu, tjelovježbu, poboljšanje svjetovnih uvjeta života, obrazovanje), jer nisu važni, važno je pokajanje grijeha radi vječnog spasenja, a Isus i Propast svijeta ionako su na pragu. Prosječni životni vijek je bio 25 - 30 god. Nije čudo da su najveće epidemije tifusa i kuge harale upravo u mračnom kršćanskom srednjem vijeku kada je Crkva bila na vrhuncu svoje moći.
Svetac Bernard Clairvaux (1090-1153), najutjecajniji kršćanin svog vremena, izražavao je duboko nepovjerenje u intelekt i ponavljao "da je stjecanje znanja, ako nije u svrhu svete misije, pogani čin i stoga zao."
Prema biblijskom citatu: "Svjetovnih se pak praznorječja kloni: sve će više provaljivati prema bezbožnosti i riječ će njihova kao rak-rana izgrizati."
(Timotej, 2,16)
Kao doprinos Crkve u "širenju znanosti i pisane riječi", spomenuo bih još i Popis zabranjenih knjiga, "Index Librorum Prohibitorum", koje je Katolicka Crkva proglasila opasnim po crkvu i vjeru njenih pripadnika. Prva cjelovita verzija Index-a se pojavila za vrijeme pape Pavla IV 1557. godine. Ne treba niti spominjati da je Svetačka Inkvizicija bila "autor" tog popisa. Popis zabranjenih knjiga se održao do današnjih dana i redovno je ažuriran do 1948. godine, a to 32. izdanje je sadržavalo preko 4000 zabranjenih i cenzuriranih knjiga. U tom izdanju nije npr. "Mein Kampf" (kao ni jedno djelo nekog drugog fašističkog/nacističkog autora koji je bio kršćanin).
Evo nekih poznatijih autora čija su djela na tom popisu:
* Joseph Addison
* Francis Bacon
* Honore de Balzac
* George Berkeley
* Giordano Bruno
* Giacomo Casanova
* Nicolaus Copernicus
* Daniel Defoe
* Rene Descartes
* Denis Diderot
* Alexandre Dumas pere
* Alexandre Dumas fils
* Desiderius Erasmus
* Gustave Flaubert
* Anatole France
* Galileo Galilei
* Edward Gibbon
* Andre Gide
* Vincenzo Gioberti
* Thomas Hobbes
* Victor Hugo
* David Hume
* Immanuel Kant
* Nikos Kazantzakis
* Hughes Felicite Robert de Lamennais
* John Locke
* Niccolo Machiavelli
* Maurice Maeterlinck
* Nicolas Malebranche
* Karl Marx
* John Milton
* Blaise Pascal
* Francois Rabelais
* Samuel Richardson
* Jean-Jacques Rousseau
* George Sand
* Jean-Paul Sartre
* Baruch de Spinoza
(27.IV.1656. Amsterdamska židovska zajednica proglasila ga je ekskomuniciranim, pa je sa 23 god., postao najpoznatiji heretik u judaizmu. Njegove “grozne hereze”? Negirao je besmrtnost duše i postavljao u pitanje opće prihvaćenu tezu da je Tora (Stari zavjet) doslovce dana od Boga.)
* Laurence Sterne
* Emanuel Swedenborg
* Jonathan Swift
* Theodoor Hendrik van de Velde
* Voltaire
* Emile Zola
* Gerard Walschap
Popis predstavlja samo zabranjene radove katoličkih pisaca, jer oni ostali (ateisti npr.) nisu niti zastupljeni na njoj, po onoj definiciji da su heretička djela "ipso facto" zabranjena. Pod "heretičkim" se podrazumijevaju djela koja na bilo koji način kritiziraju bilo koji element katoličke vjere.
Za izbijanja kuge 1348-1349, glasine su se širile da židovi truju bunare. Uslijedili su pokolji ogromnih razmjera. Npr. Flagelanti, ili kršćanski pokajnici koji su javno bičevali sami sebe za pokoru od grijeha, navalili su na židovsku komunu u Frankfurtu i iskalili svoj bijes na njima.
-- Protestanti Hugenoti su drugačije gledali na katoličke dogme i osuđivali ponašanje Crkve u to vrijeme. U noći Svetog Bartolomea 1572, započeo je nad njima masakr koji je trajao 6 tjedana i pobijeno je 10.000 Hugenota. Jedna grupa tih "heretika" je pobjegla na Floridu, ali 1565 španjolska katolička brigada otkriva njihovu koloniju i sve ih pobije nakon što su se predali. Blagoslov Pape Grgura XIII: "Mi se radujemo što ste oslobodili svijet od tih bijednih heretika."
Slika: "Bartolomejska noć vjerskog pokolja" kada su sljedbenici Isusa klali svoje bližnje sljedbenike Isusa koji su imali samo malo drugačije ideje o "Bogu ljubavi i milosti".
Neka od prokletstava, bačenih posebno na protestante i druge kršćane nekatolike, a koje je bijesno bacio nezabludivi Papa ex catedra na koncilu u Trentu 1563. god.:
Sveta misa
"Ako netko kaže da kanon mise sadrži pogreške koje treba povući, neka bude proklet.
Ako netko kaže da je pogrešno slaviti mise u čast svetaca i za dobivanje njihovog zagovora kod Boga (kako to Crkva želi), neka bude proklet.
Ako netko kaže da riječima: "Učinite ovo u spomen na Mene" (Lk 22,19), Krist nije osnovao instutuciju svećenika apostolima, niti je odredio da oni (i drugi svećenici) nude Kristovo tijelo i krv, neka bude proklet."
Brak
"Ako netko kaže da se brak može postaviti iznad djevičanstva ili celibata i da nije bolje i blagoslovljenije ostati u djevičanstvu ili celibatu nego biti ujedinjen u braku, neka bude proklet.
Ako netko kaže da Crkva griješi u izjavi da za mnoge uzroke, razdvajanje može biti između muža i žene u odnosu na krevet ili kohabitaciju, neka bude proklet.
Ako netko kaže da je zakonito da kršćani imaju istodobno nekoliko žena, i to nije zabranjeno božanskim zakonom, neka bude proklet."
Kler
"Ako netko kaže da u katoličkoj crkvi nema hijerarhije božanskog uređenja koja se sastoji od biskupa, svećenika i ministara, neka bude proklet."
Pokrštavanje
"Ako netko kaže da krštenje nije potrebno za spasenje /od pakla, op. prev./, neka bude proklet.
Ako netko kaže da Ivanovo krštenje ima istu snagu kao krštenje Krista, neka bude proklet.
Ako netko kaže da voda nije potrebna za krštenje, izopačujući riječi Gospodina našega Isusa Krista (!Ako se čovjek ne rodi ponovno od vode i Duha Svetoga ...), neka bude proklet.
Ako netko kaže da nitko ne treba krstiti osim u doba u kojem je Krist kršten ili u vrijeme smrti, neka bude proklet."
Sakramenti
"Ako netko kaže da ako svećenik koji je u smrtnom grijehu /serijski ubojica, pedofil, op. prev./ da sakrament, da je taj sakrament nevaljan, neka bude proklet."
***
Raspad Isus Kristove Crkve na Istočnu i Zapadnu 1054. Jedna Crkva proklinje onu drugu.
Nije trebalo dugo čekati na krvavi križarski pohod Zapadnoga rimskoga Pape na Istočnog poglavara u Konstantinopolu 1204.
Od 1550-1650-te oko 100.000 "vještica" je spaljeno u Europi kao posljedica kršćanskog fundamentalizma (Vidi u Bibliji: Nedaj vračarici da živi! Spali djevojku! Ognjeno jezero za nevjernike!). Povjesničari procjenjuju da je ukupno bio daleko veći broj žrtava - većinom žena.
Konkvistadori
"Martín Fernández de Enciso, geograf koji se našao među osnivačima kolonije Darien, izlagao je tezu da je teritorij West Indies predan u ruke španjolcima ... " upravo kao što je i teritorij Kane Galilejske predan izraelcima. Španjolci, dakle, naglašavao je, mogu postupati s indijancima na isti način na koji je Jošua po Bibliji postupao sa stanovnicima Jerihona (totalni genocid, poklane žene, djeca, starci, nemoćni i oni koji su se predali)."
Pizaro (Francisco Pizarro, 1471-1541.) i njegova braća predvodili su osvajačku vojsku koja je uništila državu Inka i zavladala Peruom, tako što je prodrla iz Paname, 1531. Kad su išli u Peru, naišli su na rat oko prijestolja, između Atahualpe i njegovog brata Huaskara.
Španjolci su miroljubivo ušli u Kusko 1532. i pozvali Atahualpu u svoj logor, na gozbu u njegovu čast, gdje je on došao s pratnjom od nekoliko tisuća ljudi, ali nenaoružanih.
Knjiga Jareda Diamonda, 'Sva naša oružja' (str. 77-78), predstavlja zanimljiv zapis jednog od španjolskih sudionika tog osvajanja koji zorno svjedoči o brutalnoj okrutnosti osvajača, ali i svećenika Isusove Crkve. Opisuje kako se dominikanski redovnik, kasniji biskup inkvizitor Vicente de Valverde po nalogu španjolskog guvernera Pizarra obratio vladaru Inka Atahualpi i od njega zatražio da se u ime Boga i španjolskoga kralja pokloni "Zakonima Isusa Krista" te stupi u službu Njegovog Veličanstva kralja Španjolske:
„Prilazeći s križem u jednoj i Biblijom u drugoj ruci, kroz čete Indijanaca sve do mjesta na kojem je bio Atahualpa, fratar mu se ovako obratio: 'Ja sam božji svećenik i kršćane poučavam božjim stvarima, a tako sam došao i tebe poučiti. Ono što poučavam je ono što nam Bog kaže u ovoj knjizi. Zato, u ime Boga i kršćana, pozivam te da budeš njihov prijatelj, jer takva je volja Božja i tako će biti dobro za tebe.' Atahualpa je zatražio knjigu da je pogleda, a fratar mu je pruži zatvorenu. Atahualpa nije znao kako da otvori knjigu, a fratar je ispružio ruku da je otvori, na što ga je kralj Atahualpa udario po ruci, ne želeći da knjigu otvori fratar. Zatim ju je sam otvorio i odbacio je pet-šest koraka od sebe. Fratar se vratio Pizzaru vičući: 'Izađite, izađite, kršćani! Napadnite ove neprijateljske pse koji odbacuju božje stvari. Taj tiranin je bacio na tlo moju knjigu Svetoga zakona! Niste li vidjeli što se dogodilo? Zašto bismo mi ostali pristojni i servilni prema tom bahatom psu kad su ravnice pune Indijanaca? Razrješujem vas grijeha, napadnite ga!'
Na dati znak, Španjolci su osuli paljbu topovima, zatim jurnuli na Atahualpinu pratnju i pobili one koji su preživjeli topovsku paljbu, a njega zarobili.
Fratar Vicente je pozvao Inke da se odreknu svih drugih bogova koji su "ruglo i laž". Atahualpa je jednostavno odgovorio da ne može promijeniti svoje uvjerenje u svemoćno i uvijek živo Sunce i druga božanstva.
Španjolci su za Atahualpu tražili otkup - da im se napuni zlatom i srebrom odaja u kojoj je bio zarobljen. Inkama je trebalo nekoliko mjeseci da skupe otkupninu u zlatu i srebru. Pretapajući kipove i nakit u zlatne i srebrne poluge, skupili su oko 24 tona plemenite kovine - otkupninu koja je vrijedila po procjenama oko 4,6 milijuna dukata. U međuvremenu su se Pizaru pridružile i nove snage pod zapovjednistvom Almagra, koje su tražile udio u pljački. Kad je cijeli otkup skupljen, konkvistadori su naredili da se Atahualpa spali (po nekima to je bilo 1533., a po drugima 1534).
Kad je Atahualpa bio na lomači, jedan misionar mu je ponudio da ga objese, umjesto da ga spale, ako prihvati kršćansku vjeru (to je bio maksimum kršćanskog milosrđa). Atahualpa je prihvatio i tako su ga objesili. Poslije tog i mnogih drugih postupaka nije čudo da su Indiosi došli do zaključka da su kršćani daleko gori ljudi od njih, a njihova religija i Bog zapravo religija zla i Bog zla.
Jedan od ciničnih detalja ovog viđenja povijesti je da je bjesomučno ubijanje domorodaca ublaženo uredbom koja sezvala "reljuerimiento", a koja je nalagala sljedeće: Prije nego što bi se počelo s nasiljem, Indijancima bi bio pročitan nalog da se pokore osvajaču, jer je Papa Aleksandar VI - Borđija njihovu zemlji poklonio (!?) svjetovnoj vlasti tj. španjolskoj kruni, kojoj oni, stoga, duguju pokornost. Vjerojatno su Indijanci (ukoliko bi im uredba uopće bila prevedena) bili u čudu - kako netko iz daleke zemlje može pokloniti njihovu zemlju nekom drugom (iz isto tako daleke zemlje), čija je produžena ruka s mačem, sad pred njima, spremna da ih ubije na znak neslaganja.) Ali, cinizam povijesti nije bio samo tada i tu na djelu.
Izmedu ostalog, opravdanjima osvajanja dodani su argumenti, koji su trebali indijance prikazati u đavolski negativnom svjetlu, kao što su masovni obredi prinošenja ljudskih žrtava njihovim bogovima (koje su, naravno, kršćani smatrani demonima). Asteci su u svojim religijskim obredima žrtvovanja ubijali oko stotinak ljudi godišnje (često ratni zarobljenici ili čak vjerski dobrovoljci, vjerujući da idu Bogu Suncu). Nakon uspostavljanja konkvistadorske strahovlade to je prestalo, ali je zato sada kršćanskom Bogu Isusu prinošen mnogo veći danak - oko 400 tisuća Indijanaca svake godine, tj. oko 40 milijuna za stotinak godina !!! Cijela jedna civilizacija je iskorijenjena.
Nakon smrti Atahualpe, Pizarro nije vidio daljnje prepreke za osvajanja i odlučio otići u Kusco 15. studenog 1533., vodeći Valverdea zajedno s njim i njegovim sljedbenicima. Dana 23. ožujka 1534. godine podignuta je crkva u Kusku i postala je Valverdeova biskupska crkva. Pizarro mu je također dao velike ovlasti, koje je Valverde iskoristio držeći i zlostavljajući narod kao robove.
Valverde je kasnije te godine krenuo natrag u Španjolsku: da pomogne Pizarroinim bratom Hernando Pizarroom u pregovorima na sudu. Tamo je predao caru po nalogu Pizarroa, izvješće o osvajanju, pod naslovom "Relacion de la Conquista de los Reynos de Peru", u kojemu je tvrdio da se Indijanci jedva mogu smatrati ljudima, jer nisu imali duše.
==========
-- 1723 biskup Gdanjska, u Poljskoj, zahtijeva da se svi Židovi izbace iz grada. Gradsko vijeće je to odbilo, ali biskupov strastveni govor je zapalio masu koja je prodrla u geto i pretukla sve njegove stanovnike na smrt.
"Kada je Napoleon osvojio Španjolsku 1808, poljski narednik Lemanouski izvještava da su se Dominikanci [zaduženi za poslove Inkvizicije] utvrdili u svom samostanu u Madridu. Kada su Lemanouskijeve trupe na silu ušle unutra, redovnici su poricali bilo kakvo postojanje ćelija za torturu.
"Vojnici su pretražili samostan i otkrili ih ispod podova. Ćelije su bile pune zatvorenika, svih golih, mnogi poludjeli. Francuska vojska, navikla na okrutnosti i krv, nije mogla podnijeti to što je vidjela. Ispraznili su sve od ljudi, postavili barut i digli sve u zrak." (De Rosa, op. cit., p. 172).
Vatikan ne može izbjeći svoj dio odgovornosti za nacistički Holokaust, koji je bio dobro poznat Papi Piu XII, ali je njegova licemjerna šutnja bila potpuna tijekom rata, o ovoj najvažnijoj od tema (npr. Guenter Lewy, The Catholic Church and Nazi Germany, McGraw-Hill, 1964, pp. 300-04). Sada je u postupku njegova beatifikacija (ako ga proglase svecem, to znači da je sigurno u raju).
"1936, Biskup Berning od Osnabruch-a je razgovarao s Fuhrerom preko jedan sat, Hitler je uvjerio njegovu Presvijetlost da nema bitnih razlika između nacional-socijalizma i Katoličke Crkve. "Zar nije Crkva," rekao je, "gledala na Židove kao na parazite i zatvarala ih u getoe?"
"Ja samo činim ono," hvalio se, `što je crkva činila tisuću i petsto godina, ali mnogo efikasnije.' Budući da sam Katolik, rekao je biskupu Berningu, "divim im se i želim promovirati Katoličanstvo." (De Rosa, op. cit., p. 5; Lewy, op. cit., p. 111).
Sramotan broj progona i ubojstava od kako je Kršćanstvo prvi put dobilo vlast, jedan je od najgorih u povijesti. Ukupan broj Manihejaca, Arijanaca, Priscilijanaca, Paulicijanaca, Bogumila, Katara, Waldenzijanaca, Albigenza, 'vještica', Lolarda, Husita, Židova i Protestanata pobijenih zbog pobune protiv Rima ili drugih denominacija, prelazi nekoliko milijuna; a osim stvarnih pogubljenja, daleko veći broj je mučenih, zatvorenih i osakaćenih.
Seksualno iskorištavanje koje je počinilo i čini svećenstvo, razotkriva se tek u zadnje vrijeme. S druge pak strane, stoljećima se usađuje u vjernike krivica zbog svih mogućih "grijeha puti", čak i seksa u braku i tako puni svoje ispovjedaonice.
Očito ljudi koji drže religiju za silu dobra gledaju samo na Dr. Jekyll-a, a zanemaruju Mr. Hyda. Ne vide praznovjerno divljaštvo koje prožima ljudsku povijest. Naivni ne vide licemjerje i hipokriziju onih od kojih bi se tome najmanje nadali.
Mali sažetak uz reference:
Inkvizicija: 13 – 18 stoljeća, između 1 i 10 milijuna mrtvih kao i bezbroj mučenih, zlostavljanih i teroriziranih (Der Spiegel, 1.6.1998.).
Križarski ratovi: 11. – 13. stoljeća, do 22 milijuna mrtvih, među njima tisuće njemačkih Židova (Hans Wollschläger, „Die Bewaffneten Wahlfahrten nach Jerusalem" [„Oružana hodočašća u Jeruzalem"])
„Pogani": 9. – 12. stoljeća. Tijekom srednjeg vijeka njemački kraljevi i kneževi nasilno se obraćaju „kršćanstvu" ili vrše okrutne pokolje nad deseticama tisuća njemačkih i slavenskih „pogana". Crkva im za to daje blagoslov ili poziva u „križarske ratove" protiv Slavena. (Karlheinz Deschner, Kriminalgeschichte des Christentums" [„Kriminalna povijest kršćanstva"], svezak 4, 5 i 6)
Židovi: Tijekom srednjeg vijeka od 11. – 14. stoljeća neprekidni pogromi s tisućama mrtvih, pripremani stoljećima crkvenom hajkom na "Bogoubojice". Julius Streicher na Nürnberškim procesima za opravdanje holokausta izričito se poziva na huškačke govore Martina Luthera protiv Židova (Friedrich Heer, „Gottes erste Liebe" [„Božja prva ljubav"]).
Osvajanje Amerike: U prvih 150 godina nakon španjolskih osvajanja
„u ime Božje" umrlo je 100 milijuna ljudi – „najveći genocid svih vremena" (Teolog Boff, PublikForum, 31.5.1991.).
Katari, valdenzi, husiti, baptisti: Tisuće inovjernika umire po zapovijedi Kristovih crkava (također i luteranske).
„Vještice": 16. – 18. stoljeća – između 40.000 i milijun ljudi, najviše žena, umire okrutnom smrću, otprilike polovica u Njemačkoj. Također i Luther naređuje spaljivanje vještica. Uputa za to, „Čekić za vještice" potječe od dva njemačka dominikanska redovnika (s.a. Hubertus Mynarek, Die neue Inquisition" [„Nova inkvizicija"]).
***
Kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta, u obje Amerike izvršen je genocid golemih razmjera. Primjerice, povijest govori da su konkvistadori, koji su u grad Tenoktitlan ušli 1519., brutalnost aztečkih vjerskih žrtvovanja iskoristili kako bi demonizirali njihovu kulturu do krajnjih granica te opravdali pljačku i konačno razaranje grada 1521. Na njegovim ruševinama kasnije je nastao Ciudad de México.
„Zločini koje su počinili britanski, španjolski, nizozemski, portugalski, francuski, belgijski i ostali kolonizatori nad domorocima svojih kolonija u Americi, podsaharskoj Africi, Australaziji i Oceaniji čine uvjerljivo najveći genocid u povijesti čovječanstva sa stotinama milijuna žrtava. Uslijed djelovanja europskih osvajača domorodačko stanovništvo potpuno je istrijebljeno u Antigvi i Barbudi, Barbadosu, Bahamima, Kubi, Dominiki, Dominikanskoj Republici, Grenadi, Haitiju, Jamajci, Svetom Kristoforu i Nevisu, Svetoj Luciji, Svetom Vincentu i Grenadiniju, Urugvaju, Patagoniji, Ognjenoj zemlji i Tasmaniji. Izumrlo je 108 južnoameričkih jezika, 103 sjevernoamerička, 10 srednjoameričkih i karipskih, par desetaka uto-astečkih, tri indonezijska, deseci australskih itd.“
Pritom treba imati na umu da nisu svi istrijebljeni narodi žrtvovali ljude u svojim religijskim ritualima, niti je to bilo toliko masovno kako je prikazivala kršćanska propaganda, niti su prakticirali kanibalizam ili neke druge slične nasilne rituale i vjerovanja, te da čak nisu uvijek bili na nižem stupnju kulturnog i tehnološkog razvoja. Naravno, čak i da jesu, to ni na koji način ne bi umanjilo težinu bilo kojeg od kršćanskih genocida.
Mi u Kršćanskoj koaliciji podižemo armiju onih kojima je stalo. Obučavamo ljude da budu efikasni -- da budu izabrani u školske odbore, gradska vijeća, državnu legislativu, i na ključne položaje u političkim strankama... Do kraja ovog desetljeća, ako radimo i organiziramo se i treniramo, Kršćanska koalicija će biti najmoćnija politička organizacija u Americi.
-- Pat Robertson, S.A.D. TV-evangelist, u pismu za prikupljanje novca, 4.6.1991. god.
"Moramo uvijek biti spremni vjerovati da ono što nam izgleda bijelo je ustvari crno, ako crkvena hijerarhija tako odluči."
[Sveti Ignacije Lojola iz 16. st.]
|
Eunusi u Vatikanu
Svojim utjecajem i zakulisnim igrama, Vatikan je često, a naravno i danas, lukavo zataškavao i izokretao sramotne dijelove svoje povijesti koji mu nisu išli u prilog.
Tako možemo čitati da je Enciklopedija Britanica 1928. podvrgnuta strogoj cenzuri (tobože da se isprave neki datumi i vjerske doktrine crkve) i napravljene zapanjujuće promjene dijelova koji Crkvi ne odgovaraju
(To se jasno vidi i u izdanju 1998. na CD-u: Mojsija, Davida, Abrahama se npr. tretira kao povijesne osobe, brišu se zločini Crkve, osuđuju heretici, opravdavaju zločini Crkve itd.). S druge pak strane, vrijedni istraživači nam tako otkrivaju gdje ih najviše žulja (
http://www.infidels.org/library/historical/joseph_mccabe/lies_of_britannica.html)
Evo primjera prije cenzure 1928:
Kastrati "Još odvratnija je bila talijanska praksa kastriranja dječaka da bi se spriječio prirodan razvoj njihovih glasova kako bi postali zreli soprano pjevači, kao u koru Sikstinske Kapele. Premda je takvo sakaćenje težak zločin, broj soprana nije jenjavao, jer su njihove glasovne mogućnosti bile tražene na visokim mjestima. Iako je ta praksa odavno ukinuta iz talijanskih opera, oni su i dalje ostali glazbena slava i moralna sramota papinskog kora sve do pojave Pape Leona XII, koji ih se riješio 1878."
Kastriranje Enciklopedije Britanike
Nakon cenzure, gornji članak se pretvorio u ovo:
" Talijansku praksu kastriranja dječaka da bi postali soprano pjevači (kastrati) ukinuo je Papa Leon XII, (1878)."
Čitatelj tako stječe dojam da je "dobri" Papa kao moralni autoritet ukinuo odbojnu praksu kastriranja djece za rad u operama.
Činjenica koja je prešućena je, ne samo da je Rimska Crkva dozvoljavala to sakaćenje do ne tako davne 1878., već je to zahtijevala za svoju najsvetiju kapelu -- da je Papa Pio IX, prvi Papa kojeg je Crkva proglasila nepogrešivim, i jedini moderni Papa za kojeg se traži kanonizacija (početak proglašenja svetim), svečano sjedio na svojem prijestolju Sikstinske kapele i 20 godina zadovoljno slušao "piskutave nebeske glasiće svojih eunuha".
Dobro zapamtite ovo prekrajanje povijesti. To je samo malen primjer o lažima i podmetanjima koje nam potajno serviraju, a da nismo toga niti svjesni.
Torquemada
Članak o Torquemadi, po zlu slavnom španjolskom Inkvizitoru (ovlastio ga je okrutni Inoćencije VII 1483) , u 11.tom izdanju nikako nije odgovarao katoličkim cenzorima 14.tog izdanja, Jezuit Taunton je tada u članku
pošteno napisao:
"Ime Torquemada stoji za sve netolerantno i uskogrudno, despotsko i
surovo. On nije bio nikakav zastupnik ili ministar Evanđelja već slijepi fanatik koji nije vidio da vjera, koja je dar Božji, ne može biti nametnuta silom."
Stav je to i goleme većine povjesničara, ali cenzori to izbacuju. Taunton dodaje da je Torquemada spalio 10.000 žrtava Inkvizicije u 18 godina - a cenzori nadodaju "ali moderna istraživanja smanjuju popis spaljenih na 2.000." Radi se o najnovijem triku katoličkih pisaca. Kažu da su "najnovija istraživanja" ili " najnoviji autoriteti" ispravili
određeni podatak o crkvi, pa napišu neka imena nepoznatih svećenika, ali ne navedu da se radi o svećenicima itd. Prvog velikog inkvizitora Španjolske Torquemadu, imenovao je papa 1483.godine i njegova moć se uskoro proširila cijelom Španjolskom. Kao poglavar inkvizicije, Torquemada je u Španjolskoj želio postići sangre
limpia (čistu krv). Posvećen svom cilju Torquemada je svoje napore usmjerio prema uništenju pokrštenih Židova - Marranosa. Sukladno tome Inkvizicija je izdala upute katolicima kako mogu prepoznati svoje Marrano susjede i prokazati ih Inkviziciji. Dio uputa je glasio: Ako vidite susjede da nose čistu i urednu odjeću subotom, oni su Židovi. Ako kuće čiste petkom i pale svijeće ranije nego što je uobičajeno te noći, oni su Židovi.
Najblaža kazna koja je mogla zateći nekog Marranosa bila je zaplijena njegove imovine. Uz zaplijenu slijedilo je i javno ponižavanje na ulicama, gdje se nesretnog Marranosa oblačilo u sambenito, majicu sumporno-žute boje, s križevima koji su sezali do struka. Potom je izbičevan na vratima crkve. Kažnjavanje je išlo sve do toga da su nevine žrtve javno spaljivane na lomači. Taj obred nazivan je auto-da-fé (akt vjere). Osuđenik se morao javno odreći svoje vjere i poljubiti raspelo da bi potom, kao čin milosrđa, bio zadavljen (užetom oko vrata) te zatim spaljen. Ukoliko bi se osuđenik samo odrekao svoje vjere bio bi živ spaljen. A ako se ne bi odrekao svoje vjere, tada bi vatra bila ložena sporogorućim drvetom.
Kako bi spriječili daljnje progone španjolski su Židovi pristali vlastima platiti 30.000 dukata. No, za to je čuo Torquemada i usprotivio se kralju Ferdinandu, kojem je došao s raspelom u rukama, govoreći: "Juda Iškariotski prodao je Krista za 30 srebrnjaka. Vaša Visost će ga prodati za 30.000 dukata. Evo ga, ovdje je. Uzmite ga i prodajte!" Potom je ostavio raspelo na stolu i napustio prostoriju. To je rezultirao Aktom o izbacivanju 31. ožujka 1492. godine u kojem kraljevski par naređuje svim Židovima da od 1. srpnja
napuste Španjolsku i nikada se više u nju ne vrate, a ako se poslije tog datuma nađu na tlu Španjolske bit će pobijeni.
Nakon što je postigao svoj "sveti" cilj - izbacivanje Židova, Torquemada se povukao u samostan Svetoga Tome u Avili. U zadnjim godinama života proganjao ga je paranoičan strah da će biti otrovan, stoga je uvijek držao magični rog jednoroga pored svog tanjura kao protuotrov.
O svemu onome što je učinio kao čelni papinski namjesnik španjolske Inkvizicije jednom je prilikom rekao: "Kriv sam za samo jedan zločin... Bio sam premilosrdan!"
Katolička Enciklopedija
Ako je Enciklopedija Britanica tako brižno "prepravljena" što reći o Katoličnoj Enciklopediji? Prava parada licemjerja, samohvale i hvalospjeva katoličanstva, uz mnoštvo lukavih podvala, kojoj je teško naći ravne. Pogledajte samo "esej" o Đordano Bruni na :
http://www.newadvent.org/cathen/03016a.htm
Katolički "znanstvenici" zaključuju da Bruno nije osuđen zbog obrane Kopernikanskog sustava, ili zbog svoje doktrine o mnoštvu nastanjenih planeta u svemiru, nego zbog svojih "teoloških pogrešaka" (da je Sveti Duh duša svijeta, a ne treća Božanska osoba, da se Sotona može spasiti ako se pokaje (Origenova tvrdnja) itd.), pa je zapravo tvrdoglavo tražio da ga pogube .
Kada bi to i bila istina (a nije), spaljivanje živa čovjeka koji nije počinio nikakva zločina osim istinoljublja, Crkvena je ljaga koju ne može sprati nikakvo uvijeno "ispričavanje" ili apologetika. Oni dodaju da ga je Inkvizicija "samo" predala svjetovnim vlastima koji su ga onda spalili. Praksa koja je odlično funkcionirala stoljećima, a licemjeri su pobožno prali svoje "nevine" ruke. Kao da je kriv krvnik, a ne oni koji su imali moć narediti mu da izvrši gzekuciju.
"Extra Ecclesiam* Nulla Salus" ("Izvan Crkve* nema spasenja")
Ecclesia
Eklezija u drevnoj Ateni bijaše skup od nekoliko tisuća građana, koji su demokratskim podizanjem ruku glasovali o raznim problemima i birali svoje predstavnike u vlasti. Matej tu grčku riječ koristi za ono, što je kasnije dobilo riječ Crkva. Kako prijevarno. Crkva, sa svojim dogmama koje vjernik mora slijepo štovati i ponavljati, bez ikakve sumnje u njihovu istinitost, bez ikakva propitkivanja crkvenih autoriteta, od Papa naniže, nema ama baš nikakve veze s eklezijom. Crkva je Veliki otimač.
Matejevo spominjanje eklezije (prevedeno kao crkva):
(upute kako s onima koji slijepo ne slijede crkvene propise svećenstva, nego, poput zalutale ovce, idu sami tražit istinu.)
Ako ima jedan sto ovaca, i jedna od njih zaluta, ne ostavi li on devedeset i devet u gori i ne ide li da traži onu, što je zalutala?
Ako je brat tvoj pogriješio proti tebi, idi i potegni ga na odgovor u četiri oka! Ako te posluša, dobio si brata svojega.
Ako te ne posluša, uzmi sobom još jednoga ili druga dva, da se sve ustanovi izjavom dvojice ili trojice svjedoka.
18.17
Ako ni njih ne posluša, kaži crkvi! Ako li ne posluša ni crkve, neka ti bude kao neznabožac i carinik!
Tema je, navodno, "opraštanje svome bratu" u svezi nečega što nije jasno precizirano. Je li nešto ukrao? Je li nekoga uvrijedio? Počinio kakvo drugo zlo? Kakvo je to muljanje oko oprosta bratu? Da nije izjavio nešto kontra Biblije i svećenstva ili posumnjao u kakvu dogmu? "Zabludio" u neku drugu vjeru ili ima svoje tumačenja vjere? Ne ide u crkvu? Zašto prije toga imamo priču o zalutaloj ovci?
Prije bi bilo da je tema kako postupati s onima koji slijepo ne prihvaćaju ono što im je grčko svećenstvo naredilo. Vjernik je "odlutao" od stada, ima neke svoje ideje, pa je "neposlušan". Treba ga "urazumiti" prvo njegov brat/prijatelj, pa onda nekoliko vjernika i naposlijetku cijela crkvena zajednica. Ako to ne ide, moraju ga prezreti kao poganog ateistu ili "carinika". Postaje prezreni heretik.
Što je namijenjeno onima, koji navode vjernike (one najmanje upućene) na razmišljanje i tako ih odvoje od uskih crkvenih dogmi koje je izmislilo svećenstvo?
Ali skrivi li tko da jedan od ovih najmanjih koji u mene vjeruju izgubi vjeru i zgriješi, bolje bi mu bilo da su mu oko vrata svezali mlinski kamen i bacili ga u more.
(Isusova sugestija što takvima napraviti)
Toliko o demokraciji i "ekleziji" po Crkvama.
Kršćanska Crkva -- kada, zašto i kako je nastala ? Koja Kršćanska Crkva?
Anglikanska koju je počeo uvoditi malodobni sin Edward kralja Henrija VIII, a uvela ga je njegova kćer, kraljica Elizabeta.
Metodistička Crkva nastaje sa osobom John Wesley prije kojih 100 godina;
Prezbitarijanci nastaju sa John Calvin-on koji je pržio svoje goste na tihoj vatri u Ženevi prije oko 450 god.;
a Protestantska/Luteranska
Crkva započeše sa Martinom Luterom u 16. st., tipom koji je napisao i potpisao: "To sam bio Ja, Martin Luther, koji je pobio sve seljake u Seljačkom ratu, jer sam ja zapovijedio da ih se pobije ... Ali odgovornost prebacujem na našeg Gospodina Boga koji me uputio da izdam tu naredbu;" i Rimokatolička Crkva, roditelj manjih Crkava -- koje ne padaju daleko od stabla -- a sama nastala raskolom s Pravoslavnom.
Kršćanska Crkva je nastala:
1) Neke židovske sekte, koja je vjerovala u ljudskoga mesiju - Pomazanika Ješuu (Isusa), na temelju starozavjetnih stihova i pjesničkih figura? I izračuna na osnovu Danijelovih proročanstava?
2) Esenske sekte (Jakovljeve "Braće Gospodnje"?), koja je takvoga židovskoga Isusa smjestila u nebeske sfere, gdje je isti obavio spasiteljsko žrtvovanje i razapeće, ubijen od Arhona, pa će se uskoro spustiti na Zemlju i donijeti Sudnji dan?
3) Od Isusa kojega su Rimljani pogubili radi pobune (nikad dokazano s onim sumnjivim retkom o Petru, nekakvom kamenu i temelju) ?
4) Od Antiohije/Aleksandrije - prvih frakcija unutar Kršćanstva ?
- Jakovljeve "Jeruzalemske Crkve" prvotnih tzv. "mesijanskih židova", kojega je naslijedio rođak Simon (prema Euzebiju)?
5) Od Pavlovih putovanja ? - postoje indikacije da su konstruirana na temelju Flavijeva životopisa
6) Od Niceje 325 (osuda arijanizma i kasnije manihejstva, bogumilske crkve te katara, pisanje Biblija) ?
7) Od Laktacijeve Kristologije (i trodiobe ličnosti) ?
8) Od Galerijevog edikta o toleranciji (iliti od dozvole ispovjedi vjere) ?
9) Od lažne "Konstantinove darovnice" (kad Crkva dobija Vatikan i još posjeda) ?
 Koncil u Niceji - donosi se konačna odluka o odnosu Isusa Krista i Boga !
Car Konstantin (274. - 337. naše ere, rođen u Nišu), mitraist, bio je prvi car koji se tobože pred smrt obratio na kršćanstvo. U svakom slučaju, poželio je jedinstvenu vjeru i knjigu oko koje bi se složili svi zavađeni kršćanski vođe i pomogli mu ujediniti njegovo carstvo. Nakon što je preimenovao grad Bizantion po samome sebi Konstantinopol, i ukrasio ga kipovima sa svojim likom, car Konstantin saziva "svjetski ekumenski koncil" u Niceji 325, i nudi plaćanje troškova svim biskupima koji dođu. Skoro 300 biskupa i važnih klerika se odazvalo, "uključujući i one koji su sudjelovali u Arijanskoj kontroverzi". Predsjedavao je biskup Hosius od Kordobe, kojeg je Konstantin prije bezuspješno slao da pomiri suprotstavljene strane. Euzebius od Cezareje je predložio brižno sročeno Vjerovanje, temeljeno na Bibliji. Skoro je to prošlo, da se nije upleo Konstantin, na Hosiusov nagovor, i predložio Vjerovanju dodati riječ "homoousios" (grčki - istovjetan) podrazumijevajući da su Otac i Sin isti kao dva komada drveta odsječena iz istog stabla. Ta riječ je srušila kompromis i potpuno izolirala Arijusovce; također se otvorila prema Sabellianizmu, prije osuđenoj herezi. Kritičari su spomenuli da se ta riječ nigdje ne spominje u Svetom Pismu, ali budući da ju je car osobno predložio, "skoro nitko se nije usudio išta reći protiv toga". Konstantin je zaprijetio izgonom svakome tko odbije potpisati novo Vjerovanje, pa samo trojica nisu. Arius i još dva ne potpisuju, pa ih Koncil osuđuje i protjeruje.
Otprilike 4 godine prije nego što je predsjedavao Koncilom, Konstantin je bio iniciran u vjerski red SOL INVICTUS (Nepobjedivo Sunce; op.prev.), jedan od dva vrlo uspješna kulta koji su Sunce smatrali jedinim Vrhovnim Bogom (drugi kult je bio Mitraizam). S obzirom na svoje štovanje Sunca, naredio je Euzebiju da prvo od tri zasjedanja
sazove na ljetnji solsticij, 21. lipnja 325. godine (Catholic Enyclopedia, New Edition, vol. I, str.792) a "održano je u dvorani Ozijeve palače". (Ecclesiastical History – Crkvena povijest, Bishop Louis Dupin, Paris, 1686., vol. I, str. 598).
Osam godina kasnije, Konstantin naređuje paljenje svih Arijanskih knjiga pod prijetnjom smrti. Tako su nastali temelji kršćanske ortodoksije. Konstantin je naručio i financirao 50 kopija novog Svetog pisma na pergamentima. Presudna je bila financijska injekcija. Crkveni oci su se konačno dogovorili da je Isus i Bog i čovjek i jedan i tri, pa opet Jedan Trojedini Bog itd. Do tada su razni crkveni vođe vodili beskrajne raspre oko Isusove prirode. Sabor je izglasao dvadeset novih crkvenih zakona - kanona. Između ostalih: zabrana samokastracije (znači neki su poslušali Isusov savjet), zabrana boravka mlađih žena u kući klerika (!), izvanredna vlast aleksandrijskog i rimskog biskupa (Pape) na njihovim područjima, zabrana smjenjivanja svećenika, zabrana klericima da se bave
lihvarstvom (znači bavili su se), izjava o nevaljanosti krštenja što ga je podijeljivao Pavao Samosatski, te izjava da se žene đakonese ima smatrati laicima, zabrana klečanja na liturgiji nedjeljom i u vazmeno vrijeme sve do Duhova. Konstantin je iskoristio ključ koji motivira mnoge - NOVAC! (vidi ljigava ulagivanja crkvenih otaca toga doba). Nagradu za to je dobio tako što su kršćanski svećenici koji su poticali narod u Rimu da sustavno ruši i kida mramorne građevine, poštedjeli ostatke iz njegova doba i njemu u čast. Do danas su stoga nešto bolje sačuvane građevine koje imaju nekakve veze sa Konstantinom, a ostale nemilice ugrađivane u crkve ili naprosto pobožno devastirane. Tako je stoljećima sustavno razgrađivana veličanstvena kulturna ostavština starih Rimljana i Grka.
Simbioza države i crkve, nastala od cara Konstantina pa nadalje (Teodozije 391. kršćanstvo čini državnom religijom) - po načelu: ruka ruku mije; vrana vrani oči ne kopa - pokazala se kao izuzetno djelotvoran i dugotrajan svrhovit savez za vladanje i manipuliranje podanicima.
Iz državne kase, koju je punio pljačkanjem svojih podanika, Konstantin je posvuda u carstvu financirao ogromne i raskošne crkvene građevine. Ali ne samo to: Svećenike je oslobodio davanja, dao im je pravo da mogu postati nasljednicima, pa je počelo silno bogaćenje Crkve. Crkvi je dao čak sudske ovlasti - protiv pravorijeka jednog biskupa nije postojala mogućnost prigovora.
Pod Konstantinovom vladavinom pojavila se - također ne slučajno - po prvi put riječ „katolički„ kao oznaka za razgraničenje od takozvanog „krivovjerstva„. 325. god. Koncil u Niceji odlučuje odvojiti slavljenje Uskrsa od Židovske Pashe (iako se slave u isti dan), ovim riječima: "Jer je iznad svake mjere da se na taj najsvetiji od blagdana slijede židovski običaji. Odsada nemajmo ništa zajedničkog s tim mrskim ljudima...
326. god. Careva majka Jelena odlazi na specijalni zadatak. U Izraelu mora obilježiti mjesta o kojima su pisali novozavjetni pisci, kako to ne bi ostalo čardak ni na nebu ni na zemlji. Stara carica izmišlja sve to (ili su kasnije izmislili da je pronašla), dovlači gomilu lažnih relikvija (Isusove pelene, glave triju mudraca, križeve, trnovu krunu, čavle itd.), te odlučuje o tome gdje je bio Isusov grob, Marijina kućica, Nazaret, Josipova stolarija itd. Misija obavljena.
Slavni prvi kršćanski car Konstantin dodaje:
"337. god. Zakon koji je brak između Židova i Kršćanina kažnjiv smrću
A 339. god. preobraćenje na Židovstvo postaje kriminalno kažnjiv čin."
Sprega Crkve i države obilno je pustila svoje korijenje koji nisu odrezani sve do Američke revolucije.
Konstantin je ostavio crkvi slobodne ruke kod započetih progona neistomišljenika. On je bio apsolutni autokrat, kako je i bio običaj u to vrijeme. Osim surovog vladanja svojim carstvom, on "objesiše svog svekra, zadaviše
brata svoje žene, ubiše nećaka, odrubiše glavu svom najstarijem sinu i utopiše svoju drugu suprugu." Gibbon piše o Konstantinu da "je ista godina njegove vladavine u kojoj se sastao Koncil u Niceji i objavio Kršćansko Vjerovanje ("Vjerujem u Boga Oca, Stvoritelja neba i zemlje i svega vidljivoga i nevidljivoga...i Isusa....rođena - ne stvorena, istobitna s Ocem...), zagađena ekzekucijom, ustvari umorstvom vlastita sina." Pravoslavna Crkva ga ipak proglašava svecem (iako nije jasno je li pokršten pred smrt).
Biblija naređuje: Poslušnost vlastima - "jer je od Boga"
Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu. Vladari doista nisu strah i trepet zbog dobra, nego zbog zla djela. Hoćeš li se ne bojati vlasti? Dobro čini pa ćeš imati pohvalu od nje! Ta Božji je ona poslužitelj - tebi na dobro. Ako li zlo činiš, strahuj! Ne nosi uzalud mača! Božji je ona poslužitelj: gnjev njegov iskaljuje na onome koji zlo čini. Treba se stoga podlagati, ne samo zbog gnjeva nego i zbog savjesti. Zato i poreze plaćate: ta službenici su Božji oni koji se time bave. Dajte svakomu što mu pripada: komu porez - porez, komu carina - carina, komu poštovanje - poštovanje, komu čast - čast.
Rimljanima 13, 1
Pobjednik piše "istinu" jer je tako Providnost htjela
Kako branitelji katoličanstva "tumače" svađe, raskole, intrige, pa čak i fizičko uništenje neistomišljenika u prepirkama oko kakve stupidne dogme koje su se vodile stoljećima (a i danas im se ne vidi kraja)? Oni kažu da se: "Duh Sveti pobrinuo da uvijek pobijedi najistinitija dogma, a nestanu s pozornice one lažne."
Znači uvijek pobijedi onaj koji je i trebao pobijediti, a nikada onaj koji nije trebao. To je tako moralo biti, jer je tako ispalo. Tipičan je to primjer teološkog prelijevanja iz šupljega u prazno. Podsjeća na onu čuvenu Jahvinu biblijsku izjavu da su njegova proročanstva preko njegovih proroka samo ona koja su se ispunila. A neispunjena nisu. A
ako se ispune proročanstva proroka nekog drugog boga, onda to Jahve kuša svoje vjernike.
Najveća politička pobjeda Crkve - postignuta je krivotvorinom i lažima !
Grčeviti pokušaji crkvene hijerarhije da dokažu premoć Pape postoje od kada je proturena laž o Svetom Petru kao osnivaču Rimske Crkve, pa do laži da temelji bazilike Sv. Petra počivaju upravo na grobu Sv. Petra. Iako u
mnogim dokumentima postoje indikacije da je Jakov, a ne Petar bio prvi poglavar Jeruzalemske crkve, katoličkim svećenicima je od životnog značaja progurati Petra kao prvog Papu kako bi održali "svetu liniju" rimskih papa sve do danas.
Krivotvorine u službi papske vlasti
Osim političkih intriga, rimski su biskupi bili notorno poznati po uporabi krivotvorenih dokumenata koji bi poduprli tezu o njihovoj vrhovnoj vlasti i naširoko povećali njihovu moć i utjecaj. Pogledat ćemo samo dva od najslavnijih i najvažnijih dokumenata: Konstantinovu Donaciju i Pseudo-Izidorske Dekrete. Sveta štamparija lažnih dokumenata proizvela je na stotine takvih "spisa".
Konstantinova Donacija je poznati falsifikat kojeg je iskoristio papa Stjepan III (u papinskom uredu 752-757) protiv Franaka, čime je uspješno povećao svoju moć i utjecaj Rimske crkve. Pogledajmo detalje. Godine 753. Rimu su prijetili Lombardi, barbarsko pleme iz Baltika. Stjepan se obratio Pipinu (714-768), franačkom kralju. Rimski mu je biskup pokazao dokument na kojem stoji da potječe iz 30. ožujka 315; dokument koji je nazvan "Konstantinova Donacija". On piše o tome kako je car Konstantin (d.337), nakon čudesna izliječenja od lepre, dao papi Silvestru I (u papinskom uredu: 314-335), regije Italije koje su okruživale Rim i da je proglasio Rim vrhovnim sjedištem nad svim drugim crkvenim centrima, naime Konstantinopolisom, Antiohijom, Aleksandrijom
i Jeruzalemom.
Dokument navodi sve razloge zašto je tada Konstantin premjestio glavni grad svoje imperije iz Rima u Konstantinopolis: naprosto je želio da rimski papa nema rivala na zemlji!
I tako, jednim potezom, spis je pokazao da je Rimska Crkva, još od Konstantinovih dana, proglašena kao vrhunska Crkva, da je imala nadmoć nad svim regijama oko Rima, pa čak i iznad cara. Dokument se dojmio
Pipina kako je i smišljeno. Nakon poraza Lombarda, on pobožno predaje Stjepanu regije koje se spominju u "Donaciji". Tako su nastale papinske države. Preko deset papa je taj spis spominjalo u korist svoje države. On je nesumnjivo pridonio golemom ugledu Vatikana u svijetu i dao mu legitimitet.
Konstantinova Donacija je, međutim, krivotvorina, koju je najvjerojatnije smislio upravo Stjepan prije susreta s Pipinom. Konačno njegovo razotkrivanje kao lažnog dogodilo se u 15. stoljeću. Italianski humanist, Lorenzo
Valla (1406-57) je pokazao, između ostalog, da je vrijeme na Donaciji bilo prije vladavine pape Silvestra I; tako bi papa koji bi trebao primit tu donaciju bio papa Miltiades (u papinskom uredu: 311-314).
Lorenzo je također pokazao da se ime grada Konstantinopolisa istom nije dodijelilo do 330; tako da u dokumentu koji bi navodno bio napisan 315., ne može stajati da se novi glavni grad zove Konstantinopolis, jer se to desilo tek 15 godina kasnije. Valla je također pokazao da je jezik u dokumentu bio kasnija verzija latinskog nego ona koja se rabila u 4. stoljeću. Ti i mnogi drugi argumenti jasno su pokazali da je Konstantinova Donacija papinska prijevara. Iako su školovani ljudi odmah shvatili o čemu se radi, Rim je nastavio poricati da je Donacija lažna kroz mnoga stoljeća. Odmah stavljaju Vallovu knjigu na Index zabranjenih djela. Tako je jedan od najvećih trijumfa u povijesti Rimske Crkve temeljen na prijevari.
Pseudo Izidorijski dekreti bili su možda najvažnija krivotvorina u naporima za ostvarenjem papinske vlasti. Dokumente je navodno sakupio Sveti Izidor od Sevilje (d. 636). Dio ove kolekcije sadržavao je pisma koja su navodno napisali pred-Nicejski pape (tj. prije 325 n.e.), počevši s Klementom (u papinskom uredu: 88-97). Ta kolekcija pisama je trebala dokazati kako je od najranijih dana, Rimska Crkva imala pravo izdavati zakone,
odobravati odluke koncila i mijenjati biskupe. Ti dokumenti su danas od svih priznate krivotvorine. Načinjeni su oko 850-te.
Dokumenti su prvi puta isplivali na površinu kada se papa Nikola I (u papinskom uredu 858-867), žestoki zagovornik papinske prevlasti, sukobio sa Hinkmarom (c806-882), nadbiskupom Reimsa, oko prava Rimske
crkve da imenuje i uklanja biskupe. Nikola I, u svojoj svađi sa Hinkmarom, citira Dekrete, tvrdeći da ima njihove drevne kopije. Nikola je očito lagao, jer je krivotvorina nastala tek dvadeset godina prije! Papa Grgur VII (1073-1085) koristio je Dekrete kao potvrdu svojih zahtjeva, u "Dictatus papae" (1075), na pravo na smjenjivanje prinčeva, careva i kraljeva s njihovih prijestolja. On je smijenio poljskog kralja i grčkog cara, posvuda sijući nemire i nerede. Više od bilo kojeg drugog pape Grgur je praktički izmislio rimokatolički ideal: papu koji ima kontrolu nad svim stvarima, svjetovnim i duhovnim.
Pape koje su slijedile Grgura, bile su ohrabrene Grgurovim tvrdnjama. U nekoliko sljedećih stoljeća, čak osam careva je ekskomunicirano (a neki su i smijenjeni) od strane Rimskih biskupa. Grgur je promijenio titulu rimske stolice kao Namjesnika St. Petra na ==> Namjesnika Isusa Krista. Tako je titula koju danas pape nose došla, ne od Petra, nego od Grgura VII, a temeljila se na lažljivim dokumentima.
Važno je dodati da Grgur ne samo da je koristio lažne dokumente, nego je imao cijelu školu za proizvodnju još lažnih papira:
Vođe te škole bili su Anselm od Lucca-e, nećak prethodnog pape, kardinal Deusdedit, i za njima Kardinal Grgur od Pavije...Mnogi raniji dokumenti su retuširani da bi rekli upravo obrnuto nego što je u njima na početku pisalo. Čak i neki od tih, prepravljenih dokumenata, bili su ranije krivotvorine! ... Ova instant-metoda izmišljanja povijesti je bila nevjerojatno uspješna, posebno zato jer su krivotvorine odmah umetnute u kršćanski kanonski zakon. Beskrajnim prepravkama postigli su da Katolicizam izgleda nepromjenjiv i utemeljen u Svetome Duhu od pamtivijeka. Promijenili su "danas" u "uvijek je bilo i uvijek će biti", što je čak i danas, nasuprot nalazima povjesničara, specifično obilježje Katoličanstva. Korisnik (i najvjerojatniji sastavljač!) prijevarnih dokumenata je
kanoniziran kao svetac od rimske Crkve u šesnaestom stoljeću. Tek od 1628. god., kada je protestant David Blondel javno objavio da se radi o krivotvorini, "Pseudo-Isidorus et Turrianus vapulantes", Vatikan se prestao razmetati tim spisom.
Tvrđava Svetog Anđela - kuda Pape bježe kad ih love 
Bio je Hadrijanov mauzolej koji je pretvoren u vojno utvrđenje. Pape ga preuzimaju od 14. stoljeća i koriste ga kao groznu tamnicu za svoje neprijatelje - heretike, ali i mjesto gdje bježe i skrivaju se od svojih neprijatelja (uzdaju se u tvrđavu više nego u Boga). Na slici se vidi Passetto (bedemski visoki unutarnji prolaz - crvena crta na desnoj slici), kojime su Pape zaprašile od Katedrale Sv. Petra do tvrđave Sv. Anđela, u slučaju opasnosti.
Papska država je Sant'Angelo koristila i kao zatvor. U uskim, vlažnim i mračnim ćelijama, zatvorenici bi umirali od gladi i žeđi ili nakon groznih tortura. Najpoznatiji zatvorenici papinske Inkvizicije su bili Benvenuto Cellini (umjetnik), Cagliostro i Giordano Bruno (zatvoren 6 godina, pa živ spaljen na lomači). Egzekucije su provođene u malom unutarnjem kvadratu. Odrubljene glave su potom stavljane na bedeme kao opomena. Tvrđava je služila i kao najčuvanija papinska riznica. Neprocjenjiva papinska bogatstva, držana su u najunutarnjijem krugu.
Kao i velike količine hrane i pića. Nikad se nije znalo koliko će se Papa morati tu skrivati.Jakov, "Brat Gospodinov" - prvi crkveni poglavar?
Birajte Jakova koji vam odgovara:1.Jakov je bio Isusov rođeni brat, kojeg je rodila djeva Marija.
[Ako ste protestant, to je vaš "izbor"]
2. Jakov je jedan od Josipove djece iz ranijeg braka.
[Za pravoslavne, to je pravi "izbor"]
3. Jakov je bio Isusov rođak".
[Ako ste katolik, evo vašeg "izbora"]
4. Jakov je vjerojatno bio vođe radikalne židovske sekte, kao što su bili Eseni ili Nazareni, čija je biografija pokradena i raskomadana u najmanje dvije persone – "svetog" kompanjona bogočovjeka i Jeruzalemskog "biskupa" .
[Ako ste racionalna osoba, sklona neovisnu zaključivanju, možda ćete se opredijeliti za ovaj izbor] |
| Najvažnija figura u ranom Kršćanstvu tj. židovskoj sekti, nije bio Petar, niti je to bio Pavao, nego navodno Jakov, "Brat Gospodinov" (možda brat Isusa bar Damneusa, ili možda rođeni Isusov brat, ili neki drugi naknadno prepravljen kršćanski lik?*).
Jakova se vrlo škrto spominje u Novom Zavjetu na par mjesta kao "Jakov, brat Gospodinov" (Galaćanima 1:18; Marko 6:3; Matej 13:55-56). Jako čudno za nekoga koji je, prema kršćanima, vodio prvotnu Jeruzalemsku kršćansku Crkvu, zar ne? Katolici i pravoslavci su pokušavali minimizirati njegovu ulogu na najmanju moguću mjeru; prvi tvrdeći da je on bio rođak, a drugi Isusov polu-brat, sin Josipov, ali ne i Marijin.
Najnovija istraživanja otkrivaju prvotno vjerovanje u Nebeskog Isusa, koji nikada nije bio čovjekom, a čije sljedbenike su nazivali njegovom braćom. Tako je i Jakov mogao biti nekakav židovski "Brat Gospodinov" (Gospodin ne mora nužno značiti Bog, kako se to u kršćana uvriježilo, nego samo štovani vođa kakve vjerske sljedbe).
Naime, svi pokršteni nazivali su se adoptiranim sinovima Božjim, kao što je bio i Isus (Rimljanima 1:3-4: "Isus Krist, naš Gospodin, pokazao je da je Božji Sin kad ga je Bog silnom moći podignuo od mrtvih Duhom svetosti."), Isus je bio samo “prvorođenac mežu mnogom braćom” (Rim. 8:29), što znači da su svi kršćani bili Braća Gospodnja…
Jer Bog je svoj narod unaprijed poznavao i odabrao ih je da budu poput njegova Sina, tako da bi njegov Sin mogao biti prvorođenac s brojnom braćom i sestrama.
Rim. 8:29
Na osnovu takve pretpostavke, koja je vrlo vjerojatna, možemo istraživati dostupne podatke. Povijest priznaje npr. likove kao Poncije Pilat, Ivan Krstitelj, tetrarh Herod kao stvarne osobe o kojima imamo podatke i dokaze. Za Jakova, "poglavara židovskih Jeruzalemskih heretika" (oko sredine prvog stoljeća) postoje također neki podaci.
Kritička provjera povijesnih izvora upućuje da je Jakov, a ne Petar, bio neosporni vođa nekakve Jeruzalemske sljuedbe sredinom prvog stoljeća. Na toj poziciji je Jakov ostao sve do svoje smrti (62 n.e.). Pripadnici njegova pokreta se nisu nazivali Kršćanima, već Nazareni, Ebioniti ili sljedbenici Puta - Braća Gospodinova. Naziv Christianos (Kršćani) nastala je od latiniziranog oblika grčke riječi "Krist" i poglavito se
rabila kao oznaka uglavnom nežidovskih sljedbenika Boga Isusa Krista tj. Pavlinisti, izvan Palestine. Ovaj pojam se nikada nije rabio za oznaku izvorne Braće Gospodinove (Jeruzalemske "crkve"). Nazarenos ili Nazoraios je bio izraz kojim su se nazivali izvorni židovski mesijanski sljedbenici.
(Maccoby, Revolution in Judea: str. 236
Pritz, Nazarene Jewish Christianity: str.13
Schonfield, The Passover Plot: str.199)
* Kada je riječ o tome tko je doista prema legendama naslijedio Isusa kao vođa učenika nakon učiteljeve smrti, nešto iz Novoga zavjeta govori o tome, no veće indikacije postoje u djelima nekih ranih crkvenih otaca i u odlomku jednog od apokrifnih evanđelja. Nakon što ga je Crkva zabranila, Tomino evanđelje je nestalo na više od 1500 godina, prije nego što je kopija pronađena među Svicima iz Nag-Hamadija 1945. godine. Ondje nalazimo sljedeće:
“Učenici rekoše Isusu: Znamo da ćeš se rastati od nas. Tko će nas voditi? Isus im reče:
Gdje god da bili, morate ići Jakovu pravedniku, Radi koga su se utjelovili nebo i zemlja”.
Fraza “radi koga su se utjelovili nebo i zemlja” aluzija je na tradicionalni opis Noe, “Pravednik je Temelj Svijeta”. Daljnja referenca na Isusovo imenovanje Jakova kao njegova nasljednika pojavljuje se u Pseudoklementinskim spisima, a prema Epifaniju, još jednom ocu rane Crkve, Jakov se opisuje kao “prvi kojemu je Gospod povjerio svoj Tron na Zemlji”. Sveti Klement iz Aleksandrije (oko 150. - oko 215. naše ere) govori o tome da su apostoli izabrali Jakova, a ne da ga je Isus imenovao. Očito postoji među kršćanima priča da je Jakov, a ne Petar, bio prvi "jeruzalemski biskup", što tvrdi čak i Novi zavjet, iako uvijeno.
 Židovski kršćani? Nelogična konstrukcija?
Isto tako možemo pretpostaviti da je, za razliku od Pavla (za njega pak "znamo" od gnostika Marciona koji ga spominje TEK u drugoj polovini 2. stoljeća !?), Jakov bio pobožan židov i jaki zagovornik nastavka valjanosti Mojsijevih (Božjih, Jahveovih) Zakona za sve sljedbenike Gospodinove ("Nisam došao ukinuti Zakon nego ga ispuniti"). Suprotstavljao se 'Pavlovoj' herezi ("Kolji (svinje) i jedi!").
Razdoblje nakon Jakovljeve smrti obilježeno s dva židovska rata, 70-135 n.e., bilo je vrlo maglovit dio povijesti.
Nema nikakvih povijesnih zapisa o nekakvom postupnom i miroljubivom "prijelazu" od židovstva koje prezire grčku ideju Boga kao čovjeka, u smjeru kršćanstva. Jakovljeve poslanice pisane oko 85. n.e., izgleda da potječu od takozvanih mesijanskih židova koji su obdržavali Mojsijeve zakone, slavile su Jakova, "Brata Gospodinova" i omalovažavale 'Pavla'. S druge strane ograde imamo poslanice kršćanskog biskupa, Ignacija Antiohijskog. Pisane oko 110. n.e., njegove poslanice pokazuju kako je pavlinizam uzvratio udarac, nazivajući mesijansko židovstvo zastarjelom stvari iz prošlosti. U nekim kasnijim dokumentima piše da je regija Transjordana bila naseljena mesijanskim židovima (gdje su se tobože proširili nakon bijega iz Jeruzalema u grad Pella!), jer su oni nastavili s oblikom židovstva (premda modificiranim), dok su istodobno propovijedali da je Isus mesija. No ključno pitanje svih pitanja jest, jesu li Isusa Krista obožavali kao Boga.
Za razliku od kršćana, piše da su Petra držali podređenim Jakovu. Dok je Pavlinski korpus (skup njegovih poslanica) brzo stekao kanonski status u nežidovskoj crkvi, tzv. židovi mesijanitisu nastavili osuđivati samo-proglašenog "Apostola za nežidove" - Pavla. Kada usporedimo razvitak nežidovske proto-ortodoksne crkve, nalazimo nešto drugo. Nije se zahtijevalo obrezivanje ili strogo poštivanje Mojsijevih zakona; Petra i Pavla su najviše cijenili, a ne Jakova; Pavao je za njih bio Apostol nežidova par excellence; geografski su se proširili i nazivali se Kršćanima. Možemo sa sigurnošću zaključiti da nežidovske crkve koje su se razvile izvan
židova mesijanita nisu imale značajke izvorne kongregacije u Jeruzalemu, koju su osnovala "Braća Gospodinova" - što god to značilo.
Izvorna Jeruzalemska crkva?
Iz naše usporedbe dviju crkava, tj. tzv. izvorne crkve u Jeruzalemu, jasno je da su židovi mesijaniti imali bitne značajke izvorne Jeruzalemske zajednice. Drugim riječima, oni bi bili istinski židovski teološki preteče Pavlinizma. Nežidovska crkva ne samo da je bila različita, ona je zagovarala stvari (kao važnost Pavlinske teologije) koje su naširoko pobijala prva Braća Gospodinova. Zaista je lako vidjeti, gledajući unatrag, tko su bili pravi heretici.
U svojoj žestokoj borbi protiv židova mesijanita i drugih heretika, proto-ortodoksna kršćanstva su razvila fikciju Apostolske vjere. Te tvrdnje, nikako jedinstvene za proto-ortodoksne, sastojale su se iz tvrdnji da imaju apostolske spise; vođe koji su navodni prijatelji ili učenici Braće Gospodinove - nazivani apostolskim ocima i posjedujući biskupe svojih crkava koji su naslijedili svoj autoritet apostolskom linijom, što je sve bila neistina.
Izbačeni iz sinagoga?
Međutim, židovi mesijanitinisu imali "božju milost" na svojoj strani. Oko 90. n.e., navodno su prezreni u židovskoj zajednici, koja ih je nazvala minim i izbacila iz službe u sinagogama (uvodeći molitvu: 'Tri puta na dan govoraše: Neka Bog prokune Nazarene'. Epiphanius (Panarion 29.9.2.). Do vremena drugog židovskog ustanka 132-135 n.e., tzv. Bar Košba revolta, Nazareni više nisu smatrani dijelom Rabinskog židovstva. Sve su to, naravno, pretpostavke, jer o tim događajima ne znamo još uvijek ništa konkretno. Većina nagađanja potječe iz pera kršćanskih pisaca, pa to treba uzeti s velikom skepsom. Vjerski ideolozi, kad nešto pišu, imaju silnu tendenciju otvorenog, prikrivenog ili nesvjesnog navlačenja istine na svoju stranu. Možete pročitati cijelu knjigu prije nego što shvatite da ste prevareni i nafilani podacima koji su brižno filtrirani.
Strelica koja se vraća streličaru
Odbačeni od Židova, Nazareni i Ebioniti nisu ništa bolje prošli kod Kršćana. Nežidovske crkve, izvorni heterodoksni sljedbenici Pavla, umjesto da priznaju Nazarene i Ebionite za ono što su stvarno bili, žigošu ih kao heretike i počinju progoniti. Oni iskrivljuju značenje njihova imena Ebioniti, nazivajući ih "oni s lošim razumijevanjem."
Možda najironičniji (ali prikladni) opis židova mesijanita (Braće Gospodinove) bio je, riječima Gerd Ludemanna, da su bili "hereziolozi koji su postali heretici". Bili su hereziolozi jer su prvi prepoznali prvoga heretika Pavla. A postali su heretici, jer je kršćanstvo imalo smjer Pavlinizma. Oni su prvi uveli pojam hereze u kršćanske umove, kao opozicije Pavlovim iskrivljenim učenjima, pa im se to vratilo kao strelica koja se vraća streličaru koji ju je odapeo. Lijep primjer da oni koji se vjerno drže stare pozicije postanu "heretici" ako se promjene u religijskoj misli pomaknu daleko od njih.
Do petoga stoljeća nove ere, Braća Gospodinova, postala su tek još jedna fusnota kršćanske eklezijastičke povijesti. Priča o Nebeskom Isusu je završila s njima. A druga priča, priča koju je ispričao "apostol" Pavao, nastavila se sve dok nisu napisana Evanđelja. Tada se priča opet mijenja, i od Isusa iz Pisama i nebeskih vizija, imamo konkretnu osobu, koja je hodala Jeruzalemom, činila čudesa, a ujedno bila i Bog i Božiji Sin Otkupitelj grijeha.
Pavlova situacija
Židovi Apostoli, na čelu sa Jakovom "Bratom Gospodinovim" (što god to značilo), i dalje obdržavaju sve židovske propise: i dalje se drže obrezanja, košer hrane, pohađaju sinagoge... drže se židovskih svetih spisa i Isusovih riječi "nisam ama baš ništa došao izmijeniti od Zakona (Tora, Tanakh) nego samo sprovesti". Jedina razlika je što priznaju Isusa za još jednog proroka.
Onda tobože nastupa prvi "inkvizitor" Pavao - bijesni progonitelj i fanatični ubojica "heretika" -
PAVAO - (povijesno ipak nepoznat) osnivač Pavlinizma zvanog Kršćanstvo - tobože priznaje u Djelima da je činio zločine po naredbi vrhunskih židovskih svećenika:
" bijah revnitelj //zelot// Božji kao što ste svi vi još danas. Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, "
"mnoge sam svete, u tamnice zatvorio, ... dao svoj glas kad su ih ubijali i po svim ih sinagogama često mučenjem prisiljavao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima."
Izbaciše ga (svetog Stjepana) iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao(Pavao) .
I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: "Gospodine Isuse, primi duh
moj!" Onda se baci na koljena i povika iza glasa: "Gospodine, ne uzmi
im ovo za grijeh!" Kada to reče, usnu. Savao je pristao da se Stjepan
smakne.
"Savao (Pavao) je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu. "
Djela 8, 26-40
Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim (tko su to??!), pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku*, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.
On odjednom pada na pod i ima viziju Nebeskog Isusa koji mu daje nekakvo njegovo evanđelje i govori što treba učiniti. Umišlja da je izabran širiti "radosnu vijest" među ne-židovima. Vuk dlaku mijenja... ali fanatik-konvertit često ostaje fanatikom, bez obzira kakav kaput obukao. To se jasno vidi iz Pavlovog proklinjanja onih vjernika
prvobitne zajednice koji imaju nešto drugačije poglede od njega. Pavao takve bijesno proklinje:
Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.
Jeruzalemska Braća Gospodinova - skupina na čelu s Jakovom - drži se nauka Gospodinova Evanđelja (što god to bilo): "Došao sam samo izgubljenim ovcama Izraelovim. Nisam došao ukinuti Zakon, nego ga sprovesti." Oni odbijaju bilo kakvo propovijedanje nežidovima. Pavao se, prema novom zavjetu, pokušava ulagivati poklonom prikupljenog novca Jeruzalemskoj zajednici, koji, po svoj prilici, Jakov odbija (Pavao nam nije otkrio taj detalj. Da je novac primljen, vjerojatno bi to rastrubio na sav glas.) Ostavši bez ikakvog kredibiliteta i vjerodostojnosti (totalni raskid s apostolima), Pavao bi bio osuđen na zaborav. Što bi mu priskrbilo vjerodostojnost? Samo ako vrbuje barem jednog od apostola i proglasi ga pravim Isusovim nasljednikom, za koga je Isus navodno izričito naredio da se upravo "na njemu sagradi Crkva koju Sotona neće srušiti". Tako imamo Petra "na Pavlovoj strani".
Međutim, ta priča previše vuče vodu na Pavlov mlinac, da bismo odmah povjerovali u nju. Da je to bilo tako, zar se Petru ne bi pridružila Jakovljeva Jeruzalemska "Crkva", a ne ostala odvojena? Katolički teolozi bi nas htjeli uvjeriti da su te dvije "kršćanske Crkve harmonično podijelile svoje aktivnosti". Jedna za propovijedanje među Židovima, a druga među ne-židovima. Jedna je bila za obdržavanje židovskih pravila prema Mojsijevom/Božjem zakonu, Isus je čovjek, a druga drastično ukida te zakone i običaje (jedenje mesa nečistih životinja, nema obrezivanja, Isus je bog itd. itd.). Morali bismo biti vrlo naivni da povjerujemo da je tako nešto uopće moguće. Raskol je očit. A očito je i da Pavao nije htio da znamo za taj raskid. Nikako mu nije odgovaralo da se to javno proglasi. Poslije 70. god. ionako je bilo svejedno, jer Jeruzalemske Jakovljeve "crkve" više nema. Nekolicinu koja je govorila o Pavlovom otpadništvu, žestoko su proklinjali i klevetali, što se jasno vidi iz djela apostolskih.
Uostalom, na kakvim temeljima bi počivala Jakovljeva Crkva? Ako nema Petra - Stijene, Đavao bi ju srušio? A nakon propasti Jeruzalema, Jakovljeva Crkva zaista nestaje netragom iz povijesti. Pavao je mogao likovati. Jakova i Braću Gospodinovu tj. židove apostole su mogli zaboraviti, i on je, zajedno s Petrom (postojećim ili izmišljenim) mogao dalje širiti kršćanstvo među Grcima. Pobjednik je napisao povijest kako to njemu odgovara. Što ako se poslužio kakvom laži ili zatajom? Tu i tamo nešto uljepšao ili iskrivio? Nema veze! Dok god je u svrhu
promicanja Božije riječi i naviještanja Kristova kraljevstva. Ili je barem on tako mislio....
___________________
* U to vrijeme Sirija (Damask) nije bila dijelom Izraela, već odvojenom rimskom provincijom kojom je upravljao rimski legat, te nije imala administrativnih niti političkih veza s Palestinom. Kako je onda tamo mogao vrijediti nalog visokoga svećenika koji je poslao Pavla i pratioce da odvode nekakve vjernike u okovima? Rimsko Carstvo zasigurno ne bi dopustilo da samozvani »jurišni vjerski odredi« prelaze iz jednog područja u drugo, izvršavajući uhićenja heretika i ubojstva, predstavljajući tako prijetnju ionako poljuljanoj stabilnosti javnoga reda. Službena je politika zagovarala vjersku toleranciju, uz uvjet da određena religija ne predstavlja prijetnju svjetovnoj vlasti ili strukturi društva. »Jurišni odred« s bazom u Jeruzalemu koji je operirao u Siriji, zasigurno bi izazvao brze i strašne represalije od strane rimske administracije, a nijedan visoki svećenik, čiji je položaj ovisio o rimskoj milosti, ne bi želio da se takvo što dogodi. Dakle cijela ta "iskrena Pavlova ispovijed" kako je činio zločine "kao i njegovi židovski vršnjaci" dok se nije pokrstio, ustvari je suptilno podmetnuto pljuvanje po židovima od strane njihovih ljutih kasnijih neprijatelja, i poturanje kukavičjeg jajeta o silnim progonima kršćana koje su tobože provodili Židovi.
"Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijedalo svakom stvorenju pod nebom, a ja mu, Pavao, postadoh poslužiteljem."
Hrvatski prijevod koristi sadašnje vrijeme: "evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju pod nebom". Engleski upotrebljava prošlo vrijeme: "...which ye have heard, [and] which was preached to every creature which is under heaven." Pogledamo li grčki izvornik
(http://www.blueletterbible.org/cgi-bin/c.pl?book=Col&chapter=1&verse=23&version=KJV#23),
odmah možemo uočiti da se radi o "grčkom aoristu /kerusso/ = Aorist Passive Participle, 'keruchthentos' ("proclaim") izvor: Carl W. Conrad Department of Classics/Washington University", koji se prevodi s prošlim vremenom. Odakle ta muljaža oko vremena? Ako Pavao govori o "evanđelju koje se svima već propovijedalo" onda to još nikako ne može biti Isusovo evanđelje kakvoga znamo, nego se radi o gnostičkom evanđelju, o Anđeoskom Pomazaniku koji je prema židovskim spisima uskrsnuo treći dan u nekim nadzemaljskim sferama, a Pavao se samo-proglasio njegovim đakonom - diakonos.
Brojni kršćanski mučenici = mit
Na mitu o silnom broju kršćanskih mučenika, Crkva si je pokušala pribaviti vjerodostojnost i ugled žestoko proganjane, a opet čudesno opstale institucije, koju je zaštitio osobno Bog i svi sveci, "jer je jedina istinita". Na krvi svojih "dragovoljnih mučenika" apologeti ujedno grade tobožnju vjerodostojnost svoje religije.
Međutim, u počecima te židovske sekte, nema zapisa o progonima širih razmjera. U načelu, Rimljani su tolerirali religijsku različitost, jer je to bio jedini način održanja ogromnog carstva koje se sastojalo od velikog broja naroda. Jedino na čemu su inzistirali je bilo iskazivanje lojalnosti carstvu, pri čemu se kao građanska dužnost i iz poštovanja, tražilo rituano odavanje počasti pred oltarima bogova, nešto poput današnjeg pjevanja himne ili pozdrava zastavi. Židovi čak ni to nisu morali, ali su ih Rimljani opet ostavljali na miru, osim poslije njihovih učestalih pobuna. Kršćanima, koji su bili uglavnom iz redova siromašnog i neobrazovanog puka, nije palo na pamet tolerirati druge vjere. Uobraženo su ismijavali i omalovažavali 'poganske' bogove i predmete bogoštovlja u svakoj prilici, glasno proklamirajući da su zavedeni od Sotone svi drugi osim njih. To je često izazivalo bunt ostalog stanovništva uzrokujući nemire i sl. Naravno da su stoga rimski vlastodršci pokušavali (pa i silom) privoliti kršćane na suživot, jer je njihov fanatizam destabilizirao carstvo. Kazna za nelojalnost ipak nije uvijek bila pogubljenje, iako su poneki fanatični Kršćani često drsko prkosili i izazivali vlast, uvjereni ili da će ih Bog zaštititi, ili da će za mučeništvo dobiti nagradu kako im je Isus obećao.
Sustavni progon Kršćana je trajao samo od 249-253 god. za vrijeme Decija, te od 303-311 god. za vrijeme Dioklecijana i Galerija. Čak i za to vrijeme, kako i sami Kršćani svjedoče (Origen), nije bilo velikog broja žrtava. Sve skupa par tisuća, što je ništa u usporedbi s međusobnim klanjem koje su si različite kršćanske frakcije priredile prilikom kasnijih rasprava oko ove ili one apsurdne crkvene dogme.
Poziv na mučeništvo jasno stoji u Novom Zavjetu, kao jedno od "blaženstava" o kojima priča Krist osobno. On tvrdi da velika plaća čeka na nebu one, koji propate na zemlji svjedočeći vjeru u Njega:
Suočen s otporom Židova da njihove svete spise tumači nekakav neuki provincijalac bez ikakva temelja, Isus - kao samoproglašeni židovski Mesija - "blaženima" proglašava one koji su izvrgnuti progonima od strane Židova, koji su "jednako činili svojim prorocima". On vrlo slikovito govori da se raduju, pa čak i POSKAKUJU od prevelike sreće (!), ako su kažnjavani zbog Njega:
"Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu."
Po Luki 6,22
Petrovo mučeništvo - izmišljotina
Prva osoba koja spominje smrt Petra i Pavla bio je rimski biskup Klement. On piše 95. god (poglavlje 5)
" Ali, sjetimo se heroja koji živješe među nama...i njihova plemenitog primjera...bili su proganjani i osporavani, sve do svoje smrti... Petar koji je pretrpio mnoge nedaće i tako svjedočeći otišao na mjesto slave. Radi ljubomore i progonjenja, Pavao je bio primjer izdržljivosti, nekoliko puta u zatvoru, otjeran u izgnanstvo, kamenovan, propovijedao na Istoku i Zapadu, stekao slavu po svojoj vjeri i svjedočio pred vladarima, i tako je otišao s ovoga svijeta i dospio na sveto mjesto.... "
Kao rimski biskup, Klementu su trebali biti dostupni precizni detalji oko toga što se zbilo s Petrom i Pavlom u Rimu. Premda piše tek 30 godina nakon navodnih događaja, kao kršćanin, on je jedini izvor kojega imamo. Uočite da nikada ne koristi riječ "mučenik". Uopće ne piše kako su umrli. Nikada ne tvrdi da su umrli u Rimu. Samo da je Petar pretrpio " mnoge nedaće". Jedino što se približava pojmu mučeništva je da su " osporavani, sve do smrti". Isti izraz se upotrebljava i za likove kao što su Jakob, Josip, Mojsije i David, a nitko od njih nije bio mučenik.
Klement samo kaže da su ostali kršćani sve do svoje smrti unatoč napadima i otporima.
Naravno, što je vrijeme više odmicalo, to se dodavalo više detalja njihova "mučeništva". Oko 140 godina nakon smrti Petra i Pavla, Tertulijan prvi tvrdi da je Petar raspet na križu naopačke. On piše u 'Protiv Marciona' :
- Kako je sretna Crkva, na koju su apostoli izlili svoju doktrinu zajedno sa svojom krvlju, kada je Petar podnio pasiju kao naš Gospodin i kada je Pavao nosio krunu u smrti poput Ivana apostola koji je prvo uronjen u kipuće ulje, bez ozljeda, a zatim se vratio na izgnanstvo na otoku.
Tertullijan ne daje nikakve podatke da podupre svoj iskaz da je Petar raspet, a Pavlu odrubljena glava. U istoj rečenici piše o Ivanu u kipućem ulju. Njegova publika je očito mogla progutati i tu laž.
Kao što se ti zoveš Kamen, na čvrstoj Stijeni ću sagraditi svoju Crkvu
Isus ovdje govori o Petru apostolu i o petri, Stijeni na kojoj će sagraditi svoju crkvu. Naime riječ Petar (petros) na grčkom znači kamen (koji se kotrlja i nepostojan je), dok velika čvrsta stijena znači petra. Dakle kad bismo čitali grčki to bi zvučalo kao mala igra riječima:
"Kao što se ti zoveš Kamen (Kameni), tako ću na čvrstoj Stijeni sagraditi svoju Crkvu". Tko je Stijena? Biblija na mnogo mjesta Boga uspoređuje sa Stijenom. Petar je samo sustarješina i nazidan na zaglavnom kamenu - Kristu. Isus nije Petru rekao: "Kad JA svome Ocu uziđem, slušajte Šimuna Petra kao što ste mene slušali. Ja ga imenujem svojim namjesnikom ovdje na zemlji". Kao što to često biva s raznim sektama koje je osnovao kakav karizmatski vođa, poslije njegove smrti nastane rasulo i borba za vlast. Lete kojekakvi papiri i vode se žučljive rasprave tko je novi poglavar.
Možda je u originalu na aramejskom stajalo Kefas (Petar kao Kamen), ali postoji još veći razlog zašto Petar nije mogao biti prvi Papa - Kamen na kome počiva Isusova Crkva. Kamen je za Židove uvijek samo Bog Stvoritelj:
Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete - čast! A onima koji ne vjeruju - kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen
spoticanja, stijena posrtanja;
(1.Pet 2,4-5)
Sam Petar govori vjernicima da su mala kamenja građena na ogromnoj stijeni Isusu Kristu.
Apostol Pavao u 1. Kor. govori :
Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.
(3,11)
"i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist."
Prva poslanica Korinćanima 10, 3
Isus je nazvao Petra i Sotonom (Mat 16,23), no jedno je jasno. Isus nije imao u planu Crkvu - Vatikan, koja će trajati tisuće godina. Propovijedao je skori dolazak Kraljevstva božjega, bilo u obliku sebe kao Mesije koji će to uspostaviti u Jeruzalemu, ili prema kasnijim pisanjima, kao apokaliptička vizija kraja svijeta.
Postoji mnogo paralela iz Starog zavjeta, gdje se neki kamen uzima kao svjedok onome koji govori. To je smisao Petra (Petrus) kao "Isusova svjedoka Novoga Saveza" (da se ne zataji Bog, kojega je Petar 3 puta zatajio):
Tako sklopi Jošua toga dana Savez s narodom i utvrdi mu uredbu i zakon. Bilo je to u Šekemu. Jošua upisa te riječi u Knjigu zakona Božjega. Zatim uze velik kamen i stavi ga ondje pod hrast koji bijaše u svetištu Jahvinu. Zatim reče Jošua svemu narodu: "Gle, ovaj kamen neka nam bude svjedokom jer je čuo riječi što ih je govorio Jahve; on će biti svjedok da ne zatajite Boga svoga."
Recite taj logičan zaključak katolicima, i oni će odmah skočiti na vas kao opareni. Na toj jednostavnoj rečenici, temelji se Vatikanska država i cijela crkvena totalitarna autokratska piramida. Ujedno treba napomenuti da je Petar - "tobožnji prvi Sveti Otac Papa" - bio oženjen
čovjek (Mat. 8,14 "Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici".)
Sveti Oci - Pape
Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa - Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen."
Mat.23, 9-12
Ovaj pompozni kip žene koja drži križ, predstavlja svetu Jelenu Križaricu tj. caricu Jelenu koja je tobože dovukla Isusov "istinski" križ ("vera-kruz") iz Jeruzalema u Rim, kao i ostale Isusove relikvije, čavle, krunu od trnja, križeve razbojnika itd. Vidi pod Pobožnje laži - Relikvije o kakvoj crkvenoj podvali je riječ.
Napomena uz "prekrasna crkvena zdanja", Mikelanđelovu umjetnost, Bachove oratorije ili Bethovenove simfonije: Nikada nećemo znati kako kreativna i vrijedna divljenja bi bila djela tih umjetnika da su im novce davali svjetovni, a ne crkveni bogataši, ili svjetovna država. Ali znamo da je umjetnost i arhitekturu Stare Grčke i Rima uvelike devastirala i zagušila upravo "kršćanska kultura." Inače, Bazilika Svetog Petra izgrađena je golemim novcima prikupljenim od prodaje "oprosta grijeha". Ako ste počinili kakav grijeh, mogli ste ga isplatiti u gotovini Crkvi i tako skratiti svoj boravak u čistilištu. Kristova vatikanska hijerarhija je ubrzo shvatila da će svoja ovozemaljska blaga najlakše sačuvati od lopova i prevrata, ako investira u umjetnička djela, kipove ili freske ili građevine, jer novac i zlato možeš ukrast, ali velike mramorne kipove i zgrade malo teže. Još teže prodat.
Sumnjivi slavni pape
Bilo ih je navodno oko 260. Po katoličkom popisu, 30 ih je bilo mučenika, a 86 svetaca. Koliko god se ponavljao taj podatak, on je tako drsko lažljiv da i najzadrtiji katolički eksperti (Delehaye, Ehrhard, Duchesne, itd.) priznaju da je najviše 2 pape dalo svoj život za vjeru. Oko tucet ili više bez oklijevanja su oduzeli živote svojim rivalima ili neprijateljima. Za dvije trećine od 86 navodnih papa-svetaca, nema nikakvih pouzdanih dokaza. Hvalospjevi u Katoličkoj Enciklopediji temelje se na bajkama i nadgrobnim natpisima, kao onaj koji opisuje Ivana XII, najkorumpiranijeg mladog lupeža koji je ikada nosio tijaru kao "ornament cijeloga svijeta."
Od prvih 30 papa sa službenog popisa, poznato nam je samo njih pet. Od njih, dvojica su bili Anti-Pape, trećega (Viktor) je ukorila cijela crkva za njegovu aroganciju, a bio je vrlo dobar s Imperatorovom najžešćom ljubavnicom; četvrti (Callistus) bio je beskrupulozni, bivši trgovac robljem (a on nam je najbolje poznat): peti (Damassus) imao je moralne standarde niske i za to doba. Nepoznato je barem 100 papa (tu su skoro svi tobožnji mučenici i sveci), više od polovice ostalih je krivo za trgovinu crkvenim položajima, nepotizam i korupciju, a od preostalih 160, uz dobre dokaze, oko 30 ih je bilo ubojica, bludnika i raznih drugih kriminalaca. Toliko o svetoj, neprekinutoj tradiciji od Isusa i Svetog Petra do danas.
Prvi "crkveni oci" su sa zgražanjem govorili o poganskim rimskim prvosvećenicima koji su si dali titulu Pontifex Maximus - Vrhunski Pontif ! Ali povijest se ponavlja. Imperator Gracian (360 n.e.) milostivo daje tu "slavnu titulu" tadašnjem papi Damasusu I, pa je i današnji Papa ponosno nosi, zajedno sa ogromnom, zlatom izvezenom kapom - mitrom, koja je preuzeta od svećenika boga Mitre, prikladnom šarenom haljinom i faraonskim "pastirskim štapom". Mitraizam je bio najpopularnije vjerovanje u doba starog Rima prije širenja kršćanstva. Naravno, nakon kristijaniziranja svega, većina Mitraističkih hramova je uništena ili prenamijenjena.
Klement V
Prethodnik Ivana XXII, Klement V, sva crkvena blaga je dao svojim rođacima. Novi je Papa morao sve rasprodati, uključujući i odriješenja grijeha, izlaznice iz čistilišta i ulaznice za raj. Lukavo je sastavio popis grijeha, zajedno sa cjenikom za njihovo otpuštanje. Na popisu je bilo svega, od ubojstva do piratstva i incesta, bluda i sodomije. Što je netko bogatiji, tim je više mogao sagriješiti i kupiti odrješenja, a time je crkva bila bogatija. Većina bogatstva je protraćena na Papinu omiljenu pasiju - ratovanja. Dotični Papa izdaje bulu "Cum inter nonnullos (1323)" po kojoj su Isus i apostoli bili bogati. 114 franjevaca je spaljeno, jer su zagovarali siromaštvo.
Papa Agapetus (535-6) spaljuje anatemu koju je Papa Bonface II (530-2) svečano proglasio protiv Dioscorusa (530). Isti je bio anti-papa, ali Agapetus, koji ga je štitio, prikazan je kao istinski Papa. Papa Adrian II (867-72) je rekao da građanski brakovi vrijede; Papa Pius VII (1800-23) ih proglašava nevažećim. Oba su nepogrešivi Pape pod izravnim uplivom Svetoga Duha. Nicholas V (1447-55) poništava sve od Eugeniusovih IV (1431-47) "dokumenata, procesa, dekreta i cenzura protiv koncila [Basle]. ... i da ih se smatra nepostojećim" (Dollinger, op. cit., p. 275), ali oba su ostala na svetoj liniji Papa.
Ivana Orleanka - vještica - svetica
Srpnja 21. 1773., Papa Klement XIV osuđuje Jezuite, ali Papa Pius VII u kolovozu 7, 1814 to poništava. Eugenius IV je osudio Ivanu Orleanku (1412-31) da se spali kao vještica i heretik, ali Papa Pius X (1903-14) je beatificira 1909, a Benedict XV (1914-22) kanonizira (postaje svetica) 1920. Izjava inkvizitora Ivane Orleanske iz 1431:
"Ukazali smo joj na veliku opasnost koja dolazi od nekog tko je tako uobražen da vjeruje kako postoje takva prikazanja i otkrovenja i stoga laže o stvarima koje se tiču Boga, dajući lažna proročanstva i objave koje nisu znani od Boga, nego izmišljeni. Iz toga može slijediti zavođenje ljudi, stvaranje novih sljedbi i mnoge druge bezbožnosti koje potkopavaju Crkvu i katolike."
S druge pak strane, radi se o sumanutoj osobi spremnoj da povede vojnike i pobije mačem vjerske neistomišljenike. 1429. god. dok je Svetica Ivana bila zauzeta borbom protiv Engleza, u isto vrijeme u Češkoj-Bohemiji djeluje Jan Hus. Oštro je osuđivao zloupotrebe i laiciziranja Crkve, te razuzdani život svećenstva. Danas se smatra tvorcem češkog književnog jezika. Kada je Hus 1412. ustao protiv bule pape Ivana XXIII kojom se dijele oprosti za novac (indulgencije), dobija već drugu ekskomunikaciju. Kad je Hus konačno odbio zahtjev
koncila da se odrekne svih svojih učenja koja nisu u skladu s učenjem rimokatoličke Crkve, a naročito kada nije priznao primat apostola Petra (tj. pape kao njegovog nasljednika) u Crkvi proglašen je heretikom, osuđen i istog dana (6. srpnja 1415.) spaljen na lomači. Evo što je Sv. Ivana izdiktirala da bude napisano i poslano husitima, koji su se zalagali za povrat crkvenih bogatstava narodu:
"Odavno bih vas posjetila sa svojom osvetničkom rukom da nisam zauzeta u engleskom ratu. Ali ako uskoro ne saznam da ste prekinuli s vašim zlodjelima i da ste se vratili u okrilje Crkve, možda ću napustiti ovaj rat s Englezima i okrenuti se protiv vas da uništim to strašno praznovjerje s mačem i prekinem ili vašu herezu ili vaše živote.
Ako se vratite svjetlu, ako uđete u krilo katoličke vjere, pošaljite mi vaše poslanike. Ali ako ustrajete u otporu .... očekujte da me vidite, s najjačom čovječjom i božanskom moći, da vam platim u vašem vlastitom novcu"
(Gies, Joan 'Arc, str. 135)
Danas je njezina slika u pariškoj katedrali Notre Dame, i mnoge joj se svijeće pale kao svetici. Kako kada ju je nepogrešivi Papa Eugenijus IV kao Petrov nasljednik, i pod vodstvom Svetoga Duha proglasio vješticom i pristao da je spale živu?
Savonarolu (1452) isto tako pale, unatoč njegovu govorništvu i moralu, jer se usudio kritizirati Crkvu. A, kako čujem, sprema se i njegovo proglašenje Svecem.
Papu Honoriusa (625-38) je 6. Ekumenski koncil 678-87 proglasio heretikom. Stoljećima su se Pape zaklinjale kod preuzimanja Vatikanskog ureda, da je Honorius bio heretik, ali eto ga na popisu Papa!
"Izvan je svake sumnje da on [Papa] može griješiti čak i u stvarima koje se tiču vjere. Ustvari, mnogi rimski pape su bili heretici." --
Kaže nam to Sveti Otac Papa Adrian VI, 1523. Zašto mu ne bismo vjerovali ? Zato jer ako ne vjerujete u apsolutni autoritet i nepogrešivost Pape, gubite pravo na Spasenje i Život Vječni u Raju !
Ekskomunicirani leš Pape
896. godine, Papa Stjepan VII (896-7) je dao iskopati leš prethodnog Pape Formosusa (891-6) 8 mj. nakon ukopa. Leš u raspadanju, obučen kao Papa, "odveli" su na suđenje, posjeli na tron, "procesuirali" i našli krivim
što se okrunio kao vladar, jer je bio jedan od mnogih nezakonitih potomaka Karla Velikog. Osuđenog od pape Stjepana VII, leš bivšeg pape Formose je skinut do gola, odsječena su mu tri prsta desne ruke kojima je blagoslivljao, a ostatak bačen nahuškaloj rulji vjernika rulji, koji su ga vukli ulicama i bacili u rimsku rijeku Tiber.
Papa Stjepan VII je tada proglasio sva Formosijusova zaređenja nevažećima, pa Katolička crkva i danas ima problema - mnogi tadašnji biskupi su zaredili druge, drugi treće... Nema problema, i Formosus i Papa Stjepan
VII koji ga je izvukao iz groba i ekskomunicirao, upisani su na službenoj Katoličkoj listi slavnih prethodnika današnjeg Pape kako bi se očuvao njihov neprekinuti niz !
Era pornografije u povijesti papinstva
Godine 904 do 974, na primjer, nazvane su "Era pornografije u povijesti papinstva". Kurtizana Marozia, ljubavnica pape Sergijusa III, postaje majkom pape Ivana XI, tetka Ivana XIII i baka Benedikta VI. A još ništa nisam napisao o Papi Aleksandru Borgiji i njegovoj Lukreciji! Veliki doprinos Pape Borđije koji je bio spletkar, trovač, nepotist, bludnik i što sve ne, potaknuo je na službeno ubacivanje dodatka anđelovu pozdravu Mariji, riječima:
"Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše Amen."
Vjernici koji ovu molitvu beskrajno monotono ponavljaju, niti ne slute kakav lupež je za to zaslužan. Do završetka 15. stoljeća, nije postojao službeni završetak molitve, ali postojala je "molitva Pape Aleksandra VI" (vidi "Der Katholik", travnja, 1903, str. 334), i ugravirana je na zvona (Beisesel, "Verehrung Maria", str. 460).
Prikaz Papa po imenu IVAN:
"Znamo" da je Ivan bio "učenik kojega je Isus najviše ljubio", a kasnije je, navodno, postao Evanđelist. Zato je to najčešće ime koje uzimaju Pape od ukupno 3o5 papa koji su zasjeli na zlatno "Petrovo prijestolje":
- Prvi papa 523-528 proglašen je svecem
- Sedmoga papu naslijedio je Ivan, koji nije bio pravi papa. Njega se ne ubraja u popis papa kao niti navodnu ženu-papesu po imenu Ivana, koja je rodila dok se penjala na konja. (Srednjovjekovne legende su nepouzdane, ali postoji i priča od 13. stoljeća da se svaki papa pregledava da se ustanovi je li muško. Interesantno je da Katolička enciklopedija detaljno analizira povijesne dokaze oko te Papese, i municiozno dokazuje da nije mogla postojati, jer su priče o njoj počele kolati tek kojih 100-200 godina kasnije. Ako nešto crkvenim apologetima ne paše, brzo će zgrabiti alate povijesne znanosti i upotrijebiti ih u svoju korist. Ako ti isti alati pokažu nešto porazno po Crkvu ili povijesnost Isusa ili grada Nazareta, izvlače sve moguće trikove iz rukava, legende i priče, što s pravom historiografijom ili arheologijom nema nikakve veze.)
-Ivana VIII je otrovao rođak, a budući da otrov nije brzo djelovao, ubijen je čekićem. (Uvijek je bio određen rizik biti Papa)
- Ivan IX. nije upadao specijalno u oči
- Ivan X. je postao Papa jer je imao za ljubavnicu ženu utjecajnog rimskog senatora. Izgleda da je i on bio ubijen.
- Ivan XI bio je majčin sinčić sa jedva 2o godina.
- Papa Ivan XII - Razvratnik, ubojica i štovatelj sotone (937. 964.)
Postavljen za poglavara rimokatoličke crkve s nepunih 18 godina. Papa Ivan XII nije pokazivao baš nikakve moralne vrline. Pogotovo oko celibata. Njegov privatni život bio je, dakle, prava litanija grijeha. Ogrezao je u svim vrstama orgija, s doslovno stotinama žena, uključujući i očevu priležnicu Stephnu. Ponekad je znao isto činiti i s muškarcima. Istina, grad Rim tada je i bio svjetska prijestolnica razvrata. Lateransku palaču pretvorio je u megabordel (priznaje kršćanska enciklopedija). Kronike potvrđuju da je, osim što je bio loš papa, bio i očajan političar. Ubijao je svoje političke protivnike, propali su mu svi savezi. Bio spreman ekskomunicirati svakoga tko bi ga kritizirao. Razljutio je germanskog vladara Otona I, kojeg je uvukao u ratnu alijansu. Brzo se predomislio pa se okrenuo protiv njega i to u trenutku kad je ovaj poslao vojsku da zaštiti papinsku državu. Kronika beščašća pape Ivana XII završila je kontroverznom smrću. Izdahnuo je tijekom spolnog odnosa. Bitno je dodati da je u pitanju bila žena. I to udana. Povjesničari dvoje je li ga ubio prevareni muž ili slabo srce. Oni skloniji onostranim objašnjenjima tvrde da ga je ubio sam sotona kojemu je papa često nazdravljao. Ukratko, papa Ivan XII bio je najgori vladar katoličke crkve. Svećenici su se molili da napokon umre, a njegov prevareni saveznik Oton I., u pismu je napisao: “Optuženi ste za takove perverzije da bi trajalo cijeli dan samo da ih nabrojimo...”
- Ivan XIII. je umro prirodnom smrću (rijetki blaženik)
- Ivan XIV je bio zatočen u Anđeoskoj tvrđavu, i umro je od gladi ili možda čak otrova.
- Ivan XV je radi svoje grabežljivosti podigao Rimljane protiv sebe,
- Ivan XVI je bio protupapa od 997 do 998 i u bijegu od vojske Otta III zapao u zatočeništvo. Odrezali su mu nos, jezik, uši i iskopali oči. Naopačke morao je jašiti na magarcu kroz Rim. Završio je svoj život u samostanu
- Ivan XVII umro je nakon nekoliko mjeseci.
- XVIII umro kao redovnik
Interesantno da se tu preskače jedan broj i sada slijedi odmah
- Ivan XXI (Ivan XX se preskače)
- Ivan XXII. To je ime današnjeg pape koje ime se već sreće za vrijeme raskola, kada su bili i po trojica na Papinom prijestolju.*
- Ivan XXIII.Vrlo uzoran papa (1958.). Sazvao koncil i obnovio crkvu.
*Ali sad ima jedna interesantna pojedinost. Prije se već pojavio u povijesti papa Ivan XXII, koji je bio rođen u Napulju 1365 god. To je bilo vrijeme vjerskog Raskola. Već su od 1378. godine dvojica polagala pravo na papinsko prestolje. Da bi se to dokončalo, sazvan je koncil u Pizi. Kako se nijedan od dva aktualna pape nisu tu pojavili, izabran je treći, a postojeći Benedikt XIII i Grgur XII smijenjeni. Sada je crkva imala tri pape. Treći se zvao Aleksandar V, koji je kratko vrijeme nakon izbora otrovan. Tada se izabire u konklavi (o kojoj nema dokumenata) novi koji se naziva Ivan XXIII. Za njega se priča da je bio strašno razvratan te je spavao s najmanje 2oo žena (u kasnijoj optužnici navedeno) samo je u Bolonji oskvnuo 3oo opatica, zaveo je ženu svoga brata, sestru Kardinala Napulja držao je kao konkubinu, prakticirao je sodomiju (tako se tada zvala homoseksualnost), a čak ga se okrivljuje i za masturbiranje. Tvrdi se da nije samo svoje predhodnike ubio nego i po svoj prilici i Inoćencija VII. 1413. god. pobjegao je ispred napolitanske vojske i ulogorio je svoj dvor u Fiorentini. Nadao se da će ga konzilij proglasiti za jedinoga papu, ali oci koncila su na ta tri pape gledali kao na zmaja s tri glave koje trebaju biti odsječene (U to vrijeme pojavljuje se Hus u Češkoj). Politika ga je spasila pa je, unatoč procesa u kojemu ga se optužuje za 54 zločina, on ipak odkupljen od bankara Casimos Vatera, Govani di Bicci de Medici, te umire slobodan, a oni mu podižu prekrasan grob na kojem su radili čuveni umjetnici toga doba.
Kako katolička enciklopedija ljigavo uvijeno piše o svim tim svojim pokvarenim lupežima - Papama:
"Veoma burna povijest papa i za promatrača je koji se nalazi izvan Katoličke crkve jedna od najneobičnijih pojava svjetske povijesti. A za katolika papinstvo je ustanova koja potječe od Isusa Krista. Za njega postaje vidljiv u toj dvotisućljetnoj povijesti s njezinim svijetlim točkama i mračnim razdobljima dobar dio zemaljskog obličja Crkve. Ipak, vjeran kršćanin zna dobro razlikovati svetost službe i ljudskost bilo kojeg njezina nositelja."
Nitko ne tvrdi da su klerici na čelu sa svojim Papom kao vrhunskim zapovjednikom, bili mnogo nemoralniji ili pokvareniji od drugih tadašnjih vladara. Međutim, od vodećih Crkvenih ljudi koji čvrsto vjeruju u vječnu kaznu Paklom za grijehe, i u nagradu blaženstva Raja za pravednost, čovjek bi očekivao daleko više humanosti, moralnosti, duhovne prosvijećenosti i širine spoznaje. Nažalost, povijest je pokazala da se takvi ljudi nisu mnogo razlikovali od ostaloga puka, a često je upravo slijepo oslanjanje na dogme i položaj moći bio razlogom njihova licemjerja, okrutnosti, zadrtosti i duhovne tuposti.
«Mi nećemo, da se vjerom vežemo uz Rim, niti da se podvrgavamo papi».
"Vjeruj u Boga, ali ne i u popa".
Kad naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i politički vođe, onda je moja i naša dužnost, da to prosudimo i ako treba i osudimo.
Govor u Krašiću, 28. rujna 1924.
Popovi se najmanje mole, i onda kad se mole, misle na kuharicu. Ja sam nekada držao mnogo do kulturnoga i nacionalnoga rada bosansko-hercegovačkih franjevaca, ali sam se najzad razočarao i uvidio da su to ljudi neiskreni i lašci. Čitav njihov život i nacionalni i kulturni rad nije ništa drugo nego zavaravanje i zaglupljivanje toga
naroda sa tendencijom da ga onda mogu lakše guliti i pljačkati. Ukoliko je taj narod još neprosvijećen, nepovjerljiv i zaostao, to je jedino njihova zasluga, jer su ga oni tako učili.
Nova revija, 1926. broj 1, 89-90
[Stjepan Radić]
"A u puku zapadne crkve, gdje potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne slijedi popa."
Djela III, str. 216
[Ante Starčević]
|
Sveta Inkvizicija
Mitološki Mojsije
Jeste li znali .... da je mitološki Mojsije započeo svoju karijeru kao ubojica
Biblijski pisci su započeli Mojsijevu karijeru tako da je ubio čovjeka u tuči, zakopao ga u pijesak i pobjegao iz zemlje.
Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, dođe među svoj narod i vidje njegove muke. Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca - brata njegova (zemljak a ne rođeni brat !). Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak. Izađe on i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku. "Zašto tučeš svoga druga?" - rekne napadaču. Ovaj odvrati: "Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?" Mojsije se uplaši pa će u sebi: "Tako! Ipak se saznalo." Kad je faraon to dočuo, htjede Mojsija pogubiti. Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u midjansku zemlju.
(Izl. 2,11)
Teološke smicalice kako bi se prikrio Mojsijev nekažnjeni zločin:
Mojsije je spasio Hebrejca od sigurne smrti, a taj mu je Hebrejac bio nezahvalan i izdao ga je.
Ali:
* Nigdje ne piše da je Hebrejac koji mu je prigovarao bio onaj koji se tukao s Egipćaninom.
* Nigdje ne piše niti da je Egipćanin htio ubiti Hebrejca, samo ga je tukao.
* Ako je to bio taj Hebrejac, onda je to onaj koji je bio "napadač - prigovarač" - dakle nekakav prgavac koji je jedva čekao da se s nekim zakvači, pa bio on Egipćanin ili Hebrejac.
U tom slučaju Mojsije je ubio nevina čovjeka!
A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.
1 Ivanova 3,15
U nastavku mita Mojsije nikada nije ukoren za taj čin. Upravo suprotno! Nakon ubojstva i zatrpavanja leša u pijesak, slijedi hitro ukazivanje Boga u obliku grma koji govori, gori i ne izgara, pred "najskromnijim od sviju ljudi" - Mojsijem.
Gorući grm ili Kako je sve to započelo:
Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. "Hajde da priđem, " reče Mojsije, "i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva." Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: "Mojsije! Mojsije!" "Evo me!" - javi se. "Ne prilazi ovamo!" - reče. "Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam", nastavi, "Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev." Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.
Dakle nakon napasanja ovaca i njihova gonjenja po brdu, bog Jahve se ukazuje Mojsiju i otada službeno počinje "božanska abrahamistička kršćansko-islamsko-židovska Objava".
Ne treba nas čuditi što neki ovu religiju nazivaju čobanskom; kako u prenesenom značenju, tako i doslovce. Uzgred rečeno, za Mojsijevim brdom Sinaj još uvijek se traga i nikako da ga nađu. Bajka o Mojsiju je prekopirana iz legende o Sargonu. 10 zapovjedi također potječu iz Babilona - prekopirane su iz Hamurabijevih zakona. Slično su prepisane priče o Noi i potopu, stvaranju svijeta i dr.
Dvije ploče sa 10 zapovjedi, Mojsije je razbio u gnjevu, vidjevši da se njegov narod klanja nekom drugom božanstvu (čiji je simbol tele). Te primitivne budale nisu našle za shodno sačuvati razbijene ploče - pa na njima je ostao BOŽANSKI rukopis! Ako ih Jahve nije dezintegrirao. Drugi par ploča, koje je Jahve isklesao, također nije sačuvan! Niti je sačuvana priča o tome kako su i kada nestale - kao i Trnoružičin dvorac....
Mojsije izvodi 2 - 3 milijuna ljudi iz egipatskog ropstva ?
Biblija tvrdi da je 600.000 muškaraca, (ne ubrajaju se žene) djece, a "mnogo i drugoga svijeta", te "mnoga stoka, krupna i sitna" krenulo pješice u pustinju iz Egipta (ne koristi se riječ elef nego revava (10.000), tj, šišim ribo, iliti 60 x 10.000).
(Izl. 12,37-38)
Imamo dakle preko 2 milijuna ljudi.
Nemoguće je da bi Egipćani držali u ropstvu toliki narod i hranili ih. Prema Izlasku 12,40, Izraelićani su živjeli u Egiptu 430 godina, ali baš nikakvog traga o tome bilo gdje osim u hebrejskoj svetoj knjizi - niti kao prijatelji, niti kao neprijatelji, niti kao robovi. Nema čak nikakvog lingvističkog traga u hebrejskom jeziku, u kojemu bi svakako trebalo biti mnoštvo egipatskih tuđica. U cijelom Egiptu je prebivalo oko 2 do 3 milijuna ljudi. Odlazak oko 2 milijuna radnika, dok su svi njihovi prvorođeni sinovi pobijeni, a stoka oteta i potučena, ostavio bi golem trag u egipatskoj povijesti, ako bi uopće ta civilizacija preživjela. Ali ne samo da to nije spomenuto u nebrojenim papirusima, nego i egipatski neprijatelji, koji su ih okruživali, ne pišu ništa o tome. Židovi nisu posjedovali napredna egipatska građevinska znanja, nikad u svojim spisima ne spominju da su Egipćani držali dobar dio njihova okolnog prostora pod svojojom vlašću itd. Nula je dokaza za ikakav imalo veći boravak i odlazak Izraelaca iz Egipta (osim trgovačkih putovanja, što je normalno jer je Egipat bio susjedna država). Par "dokaza" za Izlazak, u potpunosti je kreacionističko lažiranje.
Za prijelaz preko Crvenoga mora nastala bi kolona dugačka više od 160 kilometara. Spomenimo uzgred, da je prelazak nemoguć, čak i da je Mojsije široko razgrnuo more. Obale su tako strmo usječene, da bi nestanak mora ostavio klisure s kojih bi svi ti ljudi popadali u ponor i poginuli. Teorije da je vjetar otkrio suhi put nemaju nikakve veze s razumom. A teorija da je oko 2.000.000 ljudi i stoke propješačilo u koloni dno Crvenog mora za jedan dan je očito suluda.
Još je čudnije da bi isti lutali pustinjom 40 godina, a da ne ostave baš nikakvog traga. Inače, za put od Egipta do Kanaana je tada trebalo samo deset dana ! Možda traga nisu ostavili jer im se odjeća nije parala niti su im se sandale trošile tih 40 godina hodanja? (baš)
Jer čarobnjak Mojsije kaže: Vodio sam vas pustinjom četrdeset godina; odjeća se na vama nije izderala niti su se sandale na vašim nogama raskidale.
Ponovljeni zakon
I. VELIKA JAHVINA DJELA
29,40
Četrdeset godina krijepio si ih u pustinji: ništa im nije nedostajalo: niti im se odijelo deralo, niti su im noge oticale.
Nehemija 9,21
Jahve ih je lijepo opremio nepoderivom odjećom i obućom, neoticajnim nogama, hranom i neuništivim šatorima. Jedino su morali bauljati pustinjom 40 godina, tek tako, u krug.
Postoje jasni dokazi da su Egipćani sami gradili svoje gradove i spomenike tijekom perioda kad nije bilo poljoprivrednih radova.
Također je poznato da su Egipćani, tada na vrhuncu svoje moći, izgradili pogranične utvrde i mnoga stražarska mjesta diljem Sjevernog Sinaja i na području Kanaana. Svaku grupu koja bi pobjegla iz Egipta protiv faraonove volje, lako bi uhvatila, ne samo egipatska armija, već i egipatski vojnici u utvrđenjima na njihovom putu preko Sinajskog poluotoka. "Obećana zemlja" je bila pod administrativnom upravom Egipćana, pa bi Izraelci i dalje ostali pod vlašću Ramzesa II ! Sve te povijesne činjenice dokazuju da je središnja biblijska priča ustvari bajka.
"The Bible Unearthed," The Free Press, 2001.
Današnji koncenzus među Izraelskom arheolozima je da se cijela priča o ropstvu, Izlasku iz Egipta, lutanju pustinjom, okupaciji Obećane zemlje, drži fabrikacijom - religijskim mitom. Ono što je pri tome uočljivo je da su Židovi itekako bili zainteresirani dokazati svoju "slavnu biblijsku povijest". Od najvatrenijih fanatika vjere, CIO-nista, preko nacionalista i običnih vjernika ili znanstvenika s vjerskom pozadinom ili simpatijom, svi su bili revni naći ma i najmanji dokaz biblijskih događanja. Kako se to nije nikada ostvarilo, pritisnuti realnim dokazima, bili su svi prisiljeni reći da je sve to mit.
Izraelski arheolog Ze’ev Herzog, daje sažet prikaz koncenzusa historiografa oko pogleda na povijesnost Izlaska:
"Izraelićani nikada nisu bili u Egiptu. Nikada nisu došli odande. Cijeli taj lanac je slomljen. Ne radi se o povijesti. To je kasnija legendarna rekonstrukcija - sastavljena u sedmom stoljeću [pr.n.ere] - o povijesti koja se nikada nije zbila."
Mojsije pretvara cijelu rijeku Nil u krv !
Nitko nije zabilježio najveća čuda koja je svijet ikada 'vidio':
" Podiže Aron svoj štap i naočigled faraona i njegovih službenika mlatnu po vodi u Rijeci. Sva se voda u Rijeci prometnu u krv. Ribe u Rijeci pocrkaše; Rijeka se usmrdje, tako da Egipćani nisu mogli piti vodu iz Rijeke; krv bijaše po svoj zemlji egipatskoj. "
" Svi su Egipćani počeli kopati oko Rijeke tražeći pitke vode jer nisu mogli piti vode iz Rijeke. "
Pa imamo:
+ najezdu žaba, komaraca, obadi, pomor djece i stoke, "pepeo koji donosi otekline s čirevima" i skakavaca
+ " Tuča je mlatila, kroz nju munje parale. Strahota se takva nije oborila na zemlju egipatsku otkako su ljudi u njoj. "
+ "Mojsije pruži ruku prema nebu i spusti se gusta tmina na svu zemlju egipatsku: tri je dana trajala. Tri dana nisu ljudi jedan drugoga mogli vidjeti i nitko se sa svoga mjesta nije micao. A u mjestima gdje su Izraelci živjeli sjala svjetlost."
+ i k tome potapanje cijele vojske zajedno s faraonom u Crvenom moru.
+ i još k tome "šetnja" Boga Egiptom i infanticid sve novorođenčadi, uključujući faraonovu !
Tko pri zdravoj pameti može povjerovati u ove priče? Gdje su izvješća užasnutih Egipćana o tim silnim užasima? Gdje pišu njihovi neprijatelji o tome? Kako su sve to mogli zaboraviti?
Slavljenje svete Pashe - Vazma
Najsvetiji blagdan je nastao slavljenjem događaja kada je Svemogući Bog 'prošetao Egiptom' (Pasha=Peshak=prolaz) i pobio svu prvorođenu djecu slobodnih, kao i robova i mladunčad stoke, e da bi Židovi mogli izaći iz Egipta u Obećanu Zemlju, tj. Jahve pokazao svoju ogromnu moć i ljubav:
"Ovako poručuje Jahve: 'O ponoći proći ću Egiptom. Svaki će prvorođenac u egipatskoj zemlji umrijeti, od prvorođenca faraonova, koji bi imao sjediti na njegovu prijestolju, do prvorođenca ropkinje koja se nalazi uz mlinski kamen; a uginut će i sve prvine od stoke."
U svoj će zemlji egipatskoj nastati veliki jauk, kakva nije bilo niti će kad poslije biti. Među Izraelcima ni pas neće zalajati na živo stvorenje: ni na čovjeka ni na životinju.' Po tome ćete znati da Jahve luči Izraelca od Egipćanina.
Knjiga Izlaska (11,4)
Bog tada reče Izraelcima da namažu krv po svojim vratima. Tako će se sjetiti da ne ubije Izraelovu djecu,samo egipatsku. Ako koji Izraelac zaboravi premazati vrata krvlju, pobit će i njihove prvorođence.
Najava likvidacije prvorođenaca
Te ću, naime, noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj - i čovjeka i životinju. Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku."
Kada je Bog prolazio Egiptom i vidio krv na vratima, vjerojatno je u sebi pomislio, "O da, sada se sjećam. Ne smijem pobiti djecu u ovoj kući, idem dalje." Zajedno s Bogom Jahveom, hodao je i njegov Zatornik. Taj je valjda obavljao posao ubijanja prvorođene djece, da Jahve, poput kakva velika cara, ne mora okrvaviti svoje ruke. Ako nema krvava znaka na vratima, Bog bjesomučno pobija novorođence od koga god bili.
Recite djeci da slavite klanje tuđe djece, drugih nacija/religija:
Kad Jahve bude prolazio da pobije Egipćane, zapazit će krv na nadvratniku i na oba dovratnika, pa će mimoići ta vrata i neće dopustiti da Zatornik uđe u vaše kuće da hara.
Kad vas vaša djeca zapitaju: Što vam taj obred označuje? odgovorite im: Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao."
Knjiga Izlaska (11,23)
PSALAM 136 (135)
Litanija zahvalnica
#136
Aleluja!
On pobi prvorođence Egiptu: vječna je ljubav njegova!
(Nešto ne štima s gornjom rečenicom! Provjerite u Bibliji PSALAM 136 (135). Možda sam to izmislio ili iščupao iz konteksta?)
Psalam 135 (134)
Hvalbena pjesma Aleluja!
Hvalite ime Jahvino, hvalite, sluge Jahvine
Hvalite Jahvu jer dobar je Jahve
On Egiptu pobi prvorođence, ljude i stoku podjednako...
On pobi narode mnoge i pogubi kraljeve moćne:
Ovu odvratnu priču o Božjem klanju najmilijeg, prvog djeteta svim nežidovima (čija vrata nisu pošpricana s krvlju) u Egiptu, svećenici uporno brane i slave. Kršćanski teolozi pak smišljaju fantastičnu teoriju da je krv kojom su Židovi premazivali svoja vrata da im Bog ne pobije djecu dok ubija egipatske bebe, ustvari KRV ISUSOVA ! Po njima, Jahve je imao pravo poklati svu tu nevinu djecu, jer je i on dao svoga Sina da bude ubijen. Uostalom, On je Dobar Svemogući Stvoritelj svega, pa ima pravo klati, ubijati i daviti koliko i koga god hoće. Dječica će ionako dospjeti u Raj kao i vještice spaljene na lomačama - pa nema nikakve štete ako su bile nevine ..... Zaista samo bolesni umovi mogu tako zaključivati. Bojim se i pomisliti što bi takvi napravili da se dokopaju vlasti i moći.
"Mudre izreke"
I tad su zapjevali svete pjesme otaca. A u odjek im dođoše neskladni povici neprijatelja, tužan jauk za djecom oplakivanom. Jednaka kazna stiže i roba i gospodara, isto je trpio i pučanin i kralj. A svi su zajedno imali nebrojene mrtvace pogođene istom smrću. I živih bijaše premalo da pokapaju mrtve, jer im za tren poginu najodličniji porod.
Apologetika toga klanja nevine djece bavi se "egipatskim zvjerstvima" počinjenim nad potlačenim robovima Židovima. Oni citiraju da je egipatski faraon naredio hebrejskim babicama da "dobro pogledaju oba kamena sjedala: ako je muško dijete, ubijte ga; ako je žensko, neka živi" - kako bi tobože, smanjio strahovit natalitet Židova. "Ali su se babice bojale Boga i nisu činile kako im je naredio egipatski kralj, nego su ostavljale na životu mušku djecu". Na to je pala faraonova naredba da se sinovi Hebreja bacaju u Rijeku. Rijeka u pitanju bi trebala biti rijeka Nil puna krokodila. Ne ulazimo u logiku niti besmisao ubijanja muške djece - budućih korisnih robova kao dio "antipopulacijske politike". No tu se očito radi o primjeru oblika političke propagande na kojem su se vjerojatno nadahnuli razni povijesni Gebelsi. "Ocrni svoga neprijatelja na najgori mogući način." Čak i da je to bilo istina, zar to opravdava osvetnički čin ubijanja nedužne djece cijeloga naroda radi naredbe faraona kome je Bog otvrdnuo srce da ne popusti?
Jahve Bog se hvali da je pobio svim egipćanima prvorođenčad !
Jahve reče Mojsiju: "Ja, evo, uzimam Levijevce između Izraelaca namjesto svih prvorođenaca - onih koji otvaraju materinju utrobu kod Izraelaca. Moji su, dakle, Levijevci! Meni, naime, pripada svaki prvorođenac. Onoga dana kad sam pobio sve prvence u zemlji egipatskoj, sebi sam posvetio sve prvorođence u Izraelu - i od ljudi i od stoke. Oni su moji. Ja sam Jahve."
Knjiga Brojeva 3, 11
" Ja, Jahve, kaznit ću i sve egipatske Bogove."
Knjiga Izlaska (12,12)
U hrvatskom prijevodu piše "Ja, Jahve, kaznit ću i sva egipatska božanstva!"
Božanstva?
Engleske Biblije pišu:
"against all the gods of Egypt I will execute judgment: I [am] the LORD."
Da vidimo hebrejski original:
'elohiym (Strongova oznaka 0430)
Postanak 1,1
U početku stvori Bog (Strongova oznaka 0430 - 'elohiym) nebo i zemlju.
Strongova oznaka za Bog je 0430 - iz Postanka. Jesu li svijet stvorila božanstva ili Bog? Ili nas (opet) varaju s prijevodom da ne ispadne da jedan Bog kažnjava ostale Bogove?
http://cf.blueletterbible.org/lang/lexicon/lexicon.cfm?Strongs=H0430&Version=kjv
Dakle prijevod je :
" Ja, Jahve, kaznit ću i sve egipatske Bogove ."
Knjiga Izlaska (12,12)
Tako da nisu dobro prošli niti Božica Izis, Bog Oziris, Ra, Set kao niti pticoliki i psoglavi egipatski bogovi. Bili su kažnjeni i oni ! Jesu li dobili batine, ili kakvu težu kaznu?
"Neka je hvaljen Jahve koji vas je izbavio od egipatskih šaka i od šaka faraonovih", reče Jitro. "Sada znam da je Jahve veći od svih bogova jer je izbavio narod ispod egipatske vlasti kad su s njim okrutno postupali."
Velik je Jahve, hvale predostojan, strašniji od svih bogova.
Obećana (tuđa) zemlja
Nakon 40 godina, narod je trebao doći u Obećanu zemlju gdje teku med i mlijeko, a grozd vinove loze je tako velik da ga trebaju dvojica nositi. Nažalost, ta je zemlja bila slična kakva je i danas, neplodna pustinja, gdje bez vrijednih ruku i navodnjavanja malo što raste. Osim toga već je bila zaposjednuta, pa su se Izraelci morali krvavo izboriti za nju (i još se bore), a med i mlijeko nikako da poteknu...
No Bog se hvali da je podario Izraelcima tuđu zemlju, tuđe gradove i tuđe vinograde.
Pred vama sam poslao stršljene koji su ispred vas tjerali dva kralja amorejska: nemaš što zahvaliti svome maču ni svome luku. Dao sam vam zemlju za koju se niste trudili i gradove koje niste gradili i u njima se nastaniste; i vinograde vam dadoh i maslinike koje niste sadili, a danas vas hrane.'
Svećenici zato traže od naroda da napusti štovanje bogova koje su štovali njihovi očevi i prihvate samo njihovog Jahvu. Na ostale Bogove moraju zaboraviti, jer ljubomorni Jahve traži da obožavaju samo Njega. Ako to ne učine, On će ih gadno kazniti/satrti.
I zato se sada bojte Jahve i služite mu savršeno i vjerno! Uklonite bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu Rijeke i u Egiptu i služite Jahvi! Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Jahvi." Narod odgovori: "Daleko neka je od nas da ostavimo Jahvu a služimo drugim bogovima. Jahve, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja, i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. Još više: Jahve je ispred nas protjerao sve narode i Amorejce, koji su živjeli u ovoj zemlji. I mi ćemo služiti Jahvi jer je on Bog naš." Tada reče Jošua narodu: "Vi ne možete služiti Jahvi, jer je on Bog sveti, Bog ljubomorni, koji ne može podnijeti vaših prijestupa ni vaših grijeha. Ako ostavite Jahvu da biste služili tuđim bogovima, okrenut će se protiv vas i uništit će vas, pošto vam je bio dobro činio." A narod odgovori Jošui: "Ne, mi ćemo služiti Jahvi!" Na to će Jošua narodu: "Sami ste protiv sebe svjedoci da ste izabrali Jahvu da mu služite." Odgovoriše mu: "Svjedoci smo." "Maknite, dakle, tuđe bogove koji su među vama i priklonite svoja srca Jahvi, Bogu Izraelovu." Odgovori narod Jošui: "Služit ćemo Jahvi, Bogu svojemu, i glas ćemo njegov slušati."
Kamen čuo riječi Boga Jahvea
(25) Tako sklopi Jošua toga dana Savez s narodom i utvrdi mu uredbu i zakon. Bilo je to u Šekemu. (26) Jošua upisa te riječi u Knjigu zakona Božjega. Zatim uze velik kamen i stavi ga ondje pod hrast koji bijaše u svetištu Jahvinu. (27) Zatim reče Jošua svemu narodu: "Gle, ovaj kamen neka nam bude svjedokom jer je čuo riječi što ih je govorio Jahve; on će biti svjedok da ne zatajite Boga svoga."
Jošua 24, 14-28
Izviđanje Obećane zemlje - Bog Jahve šalje uhode
Jahve reče Mojsiju: "Pošalji ljude, po jednoga čovjeka iz pojedinog pradjedovskog plemena, da izvide kanaansku zemlju, koju dajem Izraelcima.
Kakva je zemlja u kojoj živi: dobra ili rđava? Kakvi su gradovi u kojima borave: otvoreni ili utvrđeni? Kakvo je tlo: plodno ili mršavo? Ima li po njemu drveća ili nema? Odvažni budite i ponesite plodova te zemlje." Bilo je upravo vrijeme ranog grožđa.
Kada stigoše u Dolinu Eškol, odrezaše ondje lozu s grozdom i ponesoše ga, udvoje, na motki; ponesoše i mogranja i smokava. Ono se mjesto prozva Dolina Eškol zbog grozda koji su ondje Izraelci odrezali.
Jahvino obećanje Mojsiju kad mu se obratio u liku gorućeg grma:
Zato sam sišao da ga izbavim (izraelski narod) iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju - u zemlju kojom teče med i mlijeko: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca.
Bog iz gorućeg grma kaže da će izbaviti Izraelce iz egipatskog ropstva i omogućiti im da istrijebe sva plemena iz zemlje u kojoj teče med i mlijeko, a koji su tamo živjeli.
Prema opisima bi se "izlazak" Izraelaca mogao smjestiti u 13. stoljeće pr. n. ere, to jest, u doba vladavine 19. dinastije (od Ramzesa I. do Merneptaha). Povijest nije našla niti najmanjeg dokaza o tom mitu iz Biblije. Tijekom 40 godina lutanja po pustinji, od 2.000.000 ljudi nije ostao niti jedan grob, niti jedna građevina, zapis, natpis ili predmet.
Isus nas uvjerava da je Mojsije autor cijelog petoknjižja (Po Mateju 8,4) (po Luki 24,27 i 44; Ivanu 5,46-47) - dakle da je napisao svojom rukom sve od stvaranja svijeta u 6 dana, do opisa svoje vlastite smrti:
" I Mojsije, sluga Jahvin, umrije ondje u zemlji moapskoj po Jahvinoj zapovijedi. (6) I ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Bet Peoru. Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob. "
Ponovljeni zakon 34,5-6,
"Mojsije" je napisao o sebi i ovo:
Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju - njega je Jahve poznavao licem u lice! - (11) po svim onim znakovima i čudesima u zemlji egipatskoj za koja ga je Jahve slao da ih učini na faraonu
I "apostol" Pavao, koji mnogo govori o Božjem zakonu, često ga naziva “Mojsijevim zakonom” (Rim 10,5; 1 Kor 9,9; Heb 10,28).
A kako je Mojsije znao o stvaranju svijeta, Noi i ostalim detaljima, koji su se morali dogoditi stotinama godina prije njega? "Ispričao mu Bog", kažu apologeti (npr. Norman Geisler, Enciklopedija kršćanske apologetike).
Onda Jahve reče Mojsiju: "Zapiši ovo u knjigu na sjećanje i utuvi u uši Jošui da ću ja spomen na Amalečane sasvim izbrisati pod nebom!"
Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Jahvine i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas: "Sve riječi što ih Jahve reče, vršit ćemo." Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine.
(Izlazak17,14; 24,4)
Danas se možemo samo smijati na tone tinte potrošene u devetnaestom stoljeću i prije na dokazivanje da je Mojsije napisao Petoknjižje. 'U to doba' niti je bilo hebrejskog jezika, niti su još znali pisati.
Ono što nije smiješno je obrazac silne mržnje i hajke na okolne narode koju je tobožnji Mojsije poticao. U Bibliji su opisani masovni genocidi ne-izabranih naroda (vidi: Nasilje). Kad Mojsije ne bi bio izmišljen lik, imali bi posla sa zločincem koji je gori od Hitlera. Interesantno da "nikada nije pronađen njegov grob". Zar su ga suvremenici samo tako zaboravili? Nakon svih čudesa koja je napravio! Očito je cijela priča najobičniji mit. Niti za Isusom, Marijom, Petrom, Pavlom, svim Apostolima nije ostao nikakav grob (osim par lažnih). Kao niti za slavnim kraljem Davidom i najmudrijim Solomonom... Slučajnost?
No zato imamo Judino izvješće da se anđeo Mihael prepirao s đavolom oko Mojsijeva trupla (!?)
Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: "Spriječio te Gospodin!" A ovi pogrđuju ono što ne poznaju; a što po naravi kao nerazumne životinje poznaju, u tom trunu. Jao njima!
Poslanica Jude Apostola 1:9
Mojsijeva, božanski nadahnuta pjesma :
Vani će mač zatirati djecu, a strava će vladati unutra. Ginut će jednako momak i djevojka, dojenče i starac sjedokos. Rekoh: U prah ću ih smrviti, zbrisati im spomen izmed ljudi.
| Strijele svoje opojit ću krvlju i mač moj najest će se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dušmanskih vrhovnika. Kličite, o nebesa, s njime, obožavajte ga, sinovi Božji!
|
Ponovljeni zakon (32,42)
Povreda subote
Kad su Izraelci bili u pustinji, nađu čovjeka kako kupi drva u subotnji dan. I oni koji su ga našli da kupi drva dovedu ga Mojsiju i Aronu i svoj zajednici. Stave ga pod stražu, jer još nije bilo određeno što treba s njim učiniti."Toga čovjeka treba pogubiti!" reče Jahve Mojsiju. "Neka ga kamenjem zaspe izvan tabora sva zajednica." Sva ga zajednica izvede izvan tabora i zasu ga kamenjem te on poginu, kako je Jahve zapovjedio Mojsiju.
(Brojevi 15,32-36)
Kakav to primitivan um može vjerovati da je kreativna inteligencija kozmosa, zvana Bog, šapnula na uho Mojsiju da se kamenjem zatrpa i ubije živog čovjeka koji je skupljao granje za potpalu u subotu?
Politička fikcija
Sretni dani "biblijske arheologije" završavaju s poznatim William Foxwell Albright-om (najstarije dijete bračnog para evangeličkih metodističkih misionara) koji se trudio dokazati da su biblijski mitovi, posebno iz "Mojsijeva" Petoknjižja, Izlazak iz Egipta, osvajanje Kanaana, potvrđeni arheološkim nalazima, i stoga vjerodostojni. Do sredine 20. stoljeća, Vatikan je odbacio svoje prvotno negodovanje u vezi biblijskog kriticizma (proučavanja) i čak to preporučio "katoličkim istraživačima".
__________
Albright je otvoreno priznao da si je zadao "rasvijetliti, razumjeti i u najvećoj mogućoj mjeri dokazati Bibliju" (Lynn Tatum, review of William G. Dever "Recent Archaeological Discoveries and Biblical Research", The Jewish Quarterly Review, New Ser., Vol. 85, No. 3/4 (Jan. - Apr., 1995), pp. 464-466, at JSTOR). Njegov fundamentalistički stav išao je dotle da je tvrdio kako je npr. Abraham povijesna osoba, što je razumljivo za njega kao gorljivog vjernika, ali nespojivo sa znanošću kakva bi trebala biti.
Novi naraštaj "biblijskih arheologa"
Sve se to drastično promijenilo od 70-tih.: John Van Seters, Thomas L. Thompson i William G. Dever stavili su pod znak pitanja, i uspješno srušili Albrightovsko uvjerenje da je arheologija potvrdila knjige Postanka i Izlaska (o čemu postoji jasni koncenzus znanstvene zajednice); a Van Seters (opet), R. N. Whybray, Rolf Rendtorff i drugi, predlažu sasvim novi pristup. Biblijski minimalisti iznose dokaze da je Biblija u cijelosti izmišljen proizvod nastao u nekoliko stoljeća prije nove ere, i bez ikakve vrijednosti za historiografiju. Iako je biblijski minimalizam bio stav manjine, sada, na početku 21.stoljeća o tome se upravo odvijaju usijane rasprave.
William G. Dever
" Arheologija sigurno ne dokazuje doslovno čitanje Biblije ... Ona to dovodi u pitanje, a to je ono što smeta neke ljude. Većina ljudi stvarno misli da je arheologija vani da dokaže Bibliju. Nema arheologa koji tako misli."
Od početaka onoga što mi zovemo "biblijska arheologija", možda i prije 150 godina, znanstvenici, uglavnom zapadni znanstvenici, pokušali su koristiti arheološke podatke za dokazati Bibliju. I dugo vremena se mislilo da to radi. William Albright, veliki otac naše discipline, često je govorio o " arheološkoj revoluciji." Pa, revolucija je došla, ali ne na način kako je to Albright mislio. Istina o tome je danas da arheologija postavlja više pitanja o povijesnosti hebrejske Biblije, pa čak i Nova zavjeta, nego što daje odgovora, a to je vrlo uznemirujuće za neke ljude.
Dever je napisao:
Arheologija kako se danas prakticira, mora biti u stanju kako osporiti, kao i potvrditi biblijske priče. Neke stvari opisane tamo doista su se dogodile, ali druge nisu. Biblijske pripovijesti o Abrahamu, Mojsiju, Jošui i Salomonu vjerojatno odražavaju neke povijesne uspomene na ljude i mjesta, ali biblijski opisi 'veći od života', su nerealni i u kontradikciji s arheološkim nalazima .... Moj pogled na sve skupa i posebno u zadnjim knjigama - je prvo da su biblijske pripovijeste doista 'priče,' često izmišljene i gotovo uvijek propagandne, ali da tu i tamo sadrže neke valjane povijesne podatke ...
Arheolog Ze'ev Herzog sa sveučilišta u Tel Avivu je napisao u novinama Haaretz :
Evo što su arheolozi naučili od svojih iskopavanja u Izraelu: Izraelci nikada nisu bili u Egiptu, nisu lutali u pustinji, nisu osvojili zemlju u vojnoj kampanji i nisu je prenijeli na 12 plemena Izraelova. Možda čak i teže za progutati je da je ujedinjena monarhija Davida i Salomona, koja je opisana u Bibliji kao velika regionalna sila, bilo u najboljem slučaju malo plemensko kraljevstvo. I to će doći kao neugodan šok za mnoge da je Bog Izraela, YHWH (Jahve), imao žensku družicu i da je rana religija Izraelaca usvojila monoteizam tek u posljednjem razdoblju monarhije, a ne na Sinaju.
Najnoviji udarac tvrdnji da Biblija ima ikakve veze s poviješću, zadao je nedavno Israel Finkelstein, renomirani glavni arheolog na Sveučilištu u Tel Avivu. Njegove knjige “Bez jerihonskih truba” i "Razotkrivena Biblija (1997.)", potvrđuju da su neistiniti središnji tekstovi Biblije:
- Nikada nije bilo nikakvog egzodusa judejskih plemena iz Egipta.
- Kanaan nije, kako je to opisano kod Jošue, silom osvojen.
- "patrijarsi" poput Abrahama, Jošue, Mojsija i ostalih biblijskih imena, tek su mitološki likovi.
- Velebna Davidova i Solomonova carstva su lažna. Ako su David i Solomon uopće postojali, radi se o prašnjavim plemenskim vođama “beznačajnih dijelova rubnih područja”
U knjizi "Iskopana Biblija" Finkelstein nadalje dokazuje kako su svećenici smislili i napisali priču o Mojsiju - Toru - i pročitali je narodu koji nikada do tada o Mojsiju nije imao pojma.
Grandiozna biblijska saga plod je militarističko-religiozne konstrukcije judejskog kralja, koji je htio stvoriti jaku židovsku državu ujedinjenu oko jednoga Boga i jednoga grada Jeruzalema, kako bi uklonio prijetnju susjeda te svom narodu omogućio demografsku i ekonomsku ekspanziju.
Prema Svetomu Pismu, kralj David je bio tako veličanstveni vojni vođa, koji ne samo što je osvojio Jeruzalem nego ga učinio sjedištem svoje imperije, ujedinjavajući kraljevstva Juda i Izrael. Tako je tobože započela slavna era, kasnije još pojačana njegovim sinom kraljem Solomonom, čiji utjecaj se proširio do granica Egipta i rijeke Eufrat. Od sve te silne slave, arheologija nije otkrila ama baš ništa. Donedavno su se arheolozi po tom pitanju držali u pozadini. Nisu htjeli da ih se optuži za svetogrđe i zamjere se klericima. No danas se situacija mijenja.
Profesor Staroga Zavjeta i biblijske arheologije, Hermann Michael Niemann sa Sveučilišta u Rostocku sudjelovao je u iskapanjima na lokalitetu kanaanskoga grada Megido, jednom od istraživačkih projekata u Izraelu. Nalazi njegova tima pojačali su staru dvojbu u povijesni rang Salomona, koji je, prema Bibliji, u 10. stoljeću pr.n.e. vladao područjem što se protezalo od Egipta do Mezopotanije.
Kralj Salomon dovodi se dva puta u vezu s Megidom u njemu posvećenoj biblijskoj Prvoj knjizi o kraljevima. Već prije su ovdje otkriveni ostaci palače bili pripisani Salomonovu dobu ili čak njemu samom. Pokazalo se, međutim - prema Niemannovim riječima - da oni potječu iz vremena kasnijega kralja Ahaba.
Unatoč intenzivnom istraživanju u Palestini i Izraelu te susjednim zemljama, nije pronađeno niti jedno pisano svjedočanstvo, niti jedan artefakt, niti jedna iskopina koji bi na bilo koji način potvrdili Salomonovo postojanje.
Čista je fikcija biblijskih autora potanko opisani posjet kraljici od Sabe, kojoj se ne spominje ime. Istina, u carstvu Saba na arapskom poluotoku postojale su četiri kraljice, ali tek u 8. i 7. stoljeću pr.n.e.
On upućuje na temeljnu razliku između "story" (priče) i "history" (povijesti) te na to da je većina biblijskih tekstova nastala u drugoj polovici 8. stoljeća pr.n.e. dok su njihova obrada i konačna redakcija nastale u doba babilonskog egzila, u 6. stoljeću prije Krista.
Ono što se izvješćuje o Salomonu i njegovu prethodniku Davidu te kasnijim kraljevima u Izraelu i Judeji, je "teološko-religijska obrada prošlosti, nakon što su te države potpale pod vrhovnu vlast Asirije, a onda Babilona - i propale".
No Biblija je napuhala mit o Solomonovoj mudrosti i bogatstvu do kozmičkih proporcija.
Jahve o Solomonu:
..dajem ti mudrost i znanje. Ali ti dajem i bogatstva, blaga i slave kakve nije imao nijedan kralj što bješe prije tebe i kakve neće imati ni oni koji dođu poslije tebe.
Bitka za Jerihon dogodila se mnogo prije nego što se to navodi u Bibliji.
Ovih je dana egiptolog Rolf Krauss s Humboldtova sveučilišta u Berlinu održao iscrpno predavanje pod naslovom "Ima li Biblija pravo?", posvećeno tom kompleksu pitanja. On je iznio spektakularan primjer o zauzeću Jerihona. Rezultati istraživanja pokazali su da u tom gradu u vrijeme zauzeća opisanoga u Bibliji više nije bilo ljudi: on je u to doba već odavno bio ruševina.
Jerihon je bio jedan od prvih i najstarijih gradova svijeta. Prema arheološkim podacima bio je naseljen još u 8. tisućljeću pr.n.ere. Dokazi o uništenju zidina potječu još iz 2300. g. pr.n.e. U 16.st. pr.n.e. grad je bio uništen u velikom požaru i poslije toga imao je samo malobrojno stanovništvo. 1300. g. pr.n.e. utvrde su već davno bile razrušene i u doba "biblijske bitke", grad je već bio sasvim napušten već 200 – 300 godina. Dokaze o ponovnom naseljavanju nalazimo tek u 7. st. pr.n.e.
Izraelski arheolog Yohanan Aharoni petnaest je godina uporno tražio grad koji su Židovi prema izvješću razorili tijekom svojega prodora iz oaze Kadeš na jug Kanaana. Rezultat: razočarenje - u to doba ondje nije bilo nijednoga grada.
Pad klasične "Biblijske arheologije"
Tko je izmislio Bibliju?
Gdje drugdje potražiti odgovor na ovo pitanje, nego u Bibliji. Biblija je do kralja Jošije prepuna čudesnih mitova koje je znanost dokazala da su mitovi, koji nemaju potvrde u povijesti. Od toga kralja, odjednom imamo neke detalje i poprilično točne povijesne prikaze. Počinje li sve od kralja Jošije? U Bibliji piše da su knjige starog zavjeta nađene na čudesan način odjednom. Narod do tada pojma nije imao o Mojsiju i ostalim igračima. Neki svećenik je, tobože, našao neke knjige, i kralj je to poglasio za realnu povijest svoga naroda, i tako taj spis iskoristio za učvršćenje vlasti "pod jednim Bogom" sa svetim pravom vlasništva nad zemljom i slavnom prošlošću.
Ta priča o "otkriću Biblije" se nalazi pod naslovom:
Otkriće Knjige Zakona
Druga knjiga o kraljevima 22,3
Svećenik tobože nalazi Knjigu zakona u ruševinama, za koju nitko nikada nije čuo (treba se sjetiti svete Jelene Križarice i njezinog "otkrića" predmeta Isusova raspeća - isti trik).
Veliki svećenik Hilkija reče tajniku Šafanu: "Našao sam Knjigu Zakona u Domu Jahvinu." I Hilkija dade knjigu Šafanu, koji ju je pročitao. (9)
(10) Tada tajnik Šafan obavijesti kralja: "Svećenik Hilkija dade mi jednu knjigu." I Šafan je poče čitati pred kraljem
Kralj Jošija pada u ekstazu
Čuvši riječi Knjige Zakona, kralj razdrije haljine svoje. I naredi svećeniku Hilkiji, Šafanovu sinu Ahikamu, Mikinu sinu Akboru, tajniku Šafanu i kraljevu sluzi Asaji: "Idite i upitajte Jahvu o meni, i o narodu, i o svoj Judeji zbog ove knjige što je nađena, jer je velika Jahvina jarost što se izlila na nas zato što naši očevi nisu slušali riječi ove knjige, nisu vršili što nam je u njoj napisano."
i traži potvrdu proročice Hulde da je to od vrhovnog boga Jahvea
ona im reče: "Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: 'Kažite čovjeku koji vas je poslao k meni: (16) Ovako veli Jahve: Evo, dovest ću nesreću na ovaj grad i na njegove stanovnike, izvršit ću sve što kaže knjiga koju je pročitao judejski kralj. (17) Jer su me ostavili i prinose žrtve tuđim bogovima da bi me ljutili svim djelima ruku svojih, planut će jarost moja na to mjesto i neće se ugasiti.
Kralj Jošija tada prvi puta čita tu nađenu knjigu pred narodom, koji to nikad čuo nije, i proglašava da će se od sada svi morati držati tih propisa.
Kralj potom uzađe u Dom Jahvin s Judejcima, Jeruzalemcima, svećenicima i prorocima i sa svim narodom, od najmanjega do najvećega. I pročita im sve riječi Knjige Saveza koja je nađena u Domu Jahvinu. (3) Kralj, stojeći na svome mjestu, obnovi pred Jahvom Savez da će slijediti Jahvu i držati se njegovih zapovijedi, pouka i uredaba svim srcem i svom dušom da bi ispunio sve stavke toga Saveza zapisane u ovoj knjizi.
Još akcija:
- Uklonio je lažne svećenike (i uspostavio prave s brojnim beneficijama)
- Razorio je stanove posvećenih bludnica
- Razagnao je konje koje su judejski kraljevi prinijeli suncu
- Razbio je stupove, iskorijenio ašere i njihova je mjesta ispunio ljudskim kostima
Uvodi se svetkovanje Pashe - spomena na izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva i Jahvinog pomora prvorođenaca, što nikad ranije nije svetkovano među Židovima.
Kralj naredi svemu narodu: "Svetkujte Pashu u čast Jahve, Boga svoga, po običaju koji je zapisan u ovoj Knjizi Saveza."
Priznaje se da to nije štovano od vremena sudaca - a za ta "vremena" su "znali" iz tih pronađenih spisa.
Takva se Pasha nije svetkovala od vremena sudaca koji su sudili Izraelu i za sve vrijeme kraljeva izraelskih i judejskih.
Dakle biblijska povijest započinje tek od tog trenutka, nalaženja, ili bolje rečeno sastavljanja od strane učenog svećenstva, Knjiga zakona i cijele priče od početka Biblije do pola starog zavjeta, po nalogu kralja Jošije. Ili je Bibliju napisao još kasnije pisar Ezra...
Od koga su kopirali oltare, žrtvovanja... i uzeli mjere?
Kralj Ahaz otišao je u Damask u susret asirskom kralju Tiglat-Pileseru. I vidio je žrtvenik koji bijaše u Damasku. Tada kralj Ahaz posla svećeniku Uriji mjere žrtvenika, njegov nacrt i sve pojedinosti njegove građe. Svećenik Urija sagradi žrtvenik; sve je upute što ih je kralj Ahaz uputio iz Damaska izvršio svećenik Urija prije nego što se kralj Ahaz vratio iz Damaska. Pošto je kralj Ahaz stigao iz Damaska, vidio je žrtvenik, prišao mu i popeo se na nj. Spalio je na žrtveniku svoju paljenicu i svoju prinosnicu, izlio svoju ljevanicu i krvlju pričesnica poškropio žrtvenik.
Bajka o bebi Mojsiju u košarici koja pliva rijekom
Izlazak 2:1-10.
Bezimeni egipatski faraon iz neznanog vremena naređuje da se svi židovski dječaci udave u bezimenoj rijeci kada se rode. Blesavi propis namijenjen je smanjenju broja židovskih robova. Tko bi pri zdravoj pameti išao daviti svoju besplatnu radnu snagu? Pa još muške, a ne ženske bebe. Bi li milijuni židovskih robova, očeva i majki podavljene djece, prešli preko toga i ne bi diglu pobunu?
Mojsijeva majka šalje bebu krokodilima u nadi Božje pomoći. No, vidi čuda, iz rijeke (ne imenuje se Nil) vadi ga nitko drugi nego baš faraonova kćerka. Pa joj Mojsijeva sestra savjetuje da uzme židovsku sluškinju koja će se brinuti za to dijete, a to je baš Mojsijeva mama.
Slatko. Mama tako dobiva plaću od faraona da se brine o svome sinu koji živi na dvoru.
Bajka je vjerojatno prekopirana od bajke o Sumerijskom kralju Sargonu I, koji je ostavljen u košari u rijeci (Eufrat). Ili je nadahnuće došlo od Rimljana iz bajke o Romulu i Remu, ostavljenima u rijeci Tiber, Herodov pokolj nevine djece, dok beba Isus bježi u Egipat, na tragu je te bajke.
Rezime:
Još uvijek ima biblijski-orijentiranih "arheologa i povjesničara" koji očajno, a često i nepošteno, pokušavaju navući vodu na svoj mlin, i grčevito se drže početaka "biblijske arheologije" iz prve polovine prošlog stoljeća, koja se srušila kao kula od karata. Nove generacije arheologa odbacuju klasične teze o nekakvoj biblijskoj povijesno-znanstvenoj utemeljenosti.
Evo par njihovih knjiga:
- T.W. Davis, “Shifting Sands: The Rise and Fall of Biblical Archaeology”, Oxford 2004
- I. Finkelstein, “The Bible Unearthed”, Free Press 2001
- A.D. Marcus, “The View from Nebo”, Little, Brown & Co 2000
- M. Sturgis, “It Ain’t Necessarily So”, Headline 2001
- T.L. Thompson, “The Mythic Past”, Basic Books 1999
- T.L. Thompson, “The Historicity of the Patriarchal Narratives”, Trinity 2002
Apologetika
Pritiješnjeni golemom nemogućnošću da priča o Izlasku iz Egipta ima ikakvu povijesnu pozadinu, moderni apologeti smislili su "ublaženu inačicu" biblijske priče oko Mojsija i Jošue. Oni, naime, kažu da, premda je priča "zapisana oko 200 godina nakon tih događaja", ona ipak odražava usmene predaje oko nekih događaja koji su se stvarno odigrali. Da su "neke" stvari "malo" preuveličane, a neke točne. Sve u smislu pozitivnog poticaja Izraelskom narodu na sjećanje na slavnu prošlost. Oni sugeriraju da se primijeni "manje doslovna interpretacija" biblijskog "izvješća" koja ima za cilj "odnos naroda s Bogom" a ne puko zapisivanje preciznih povijesnih činjenica. Oni se zalažu da "nam" Biblija prenosi "duboka značenja", moralnost i misli o podrijetlu....
Takav način očajničkog spašavanja Biblije, koji razvodnjuje Stari, ali ne i Novi zavjet, samo je još jedna kršćanska apologetika da se spasi što se spasiti može, i da Biblija ne ispadne totalno u razini grčkih mitova i narodnih legendi. Kršćanskim teolozima ionako nije toliko bitan židovski stari zavjet, pa će rado smanjiti njegov značaj u korist svoga, Novoga zavjeta, koji mu je protivan.
No ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja:
- znalci kažu da nema nikakvih znakova, arheoloških, povijesnih, ikakvih drugih da je nasilno pokoreno Kanaansko područje izvana,
- borbi u Kaananu je bilo, Egipćani su držali robove, možda su neki pobjegli, putovali s Beduinima, i kasnije se priključili plaćenicima u Palestini, ali to nije biblijski "Izlazak"
- koliko je priča "neprecizna"? Je li bilo nekoliko žaba, 100.000 ili je cijela zemlja prekrivena žabama?
- jesu li bila 3 dana tame, ili samo tmurni dani?
- je li bilo 2 milijuna robova, 20.000 ili 20.
- oboljela je sva stoka, nešto stoke, ili jedna bolesna krava?
- razne kršćanske frakcije, na sasvim različite načine "tumače" taj mit. Imaju razna vremenska nagađanja, nekima je vulkan kriv za crveni Nil, a neki su zadovoljni i s doslovnim čitanjem. Ako se čudesa reduciraju na par odbjeglih robova, gdje je onda tu moćno Božje uplitanje, koje je sama srž cijele zgode?
Rogati Mojsije
Radi pogreške u prevođenju (veo?=rog), mnogi su držali da je Mojsije imao ovnovske rogove. Zato ih je Mikelanđelo diskretno uklesao na svom slavnom kipu. Ali prikazao je i Božju guzicu (i pete, jer to su najmanje sveti Božji dijelovi koje najveći svetci mogu pogledati a da ne umru na licu mjesta):
Božja guzica na uvid:
"Pokaži mi svoju slavu", zamoli Mojsije.
Bog: "...moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.
"Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. " (Izlazak 33,20)
Ezekijel je vidio i "od Božjih bedra i prema gore"
Vidjeh nešto kao sjajan svjetlac, nešto, što je izgledalo kao oganj naokolo. Od bedara gore i od bedara dolje vidjeh kao oganj i svjetlost oko njega.
Ezekiel 1,27
Amos je vidio cijeloga Boga i kako drži visak (visuljak?) u ruci:
Ovo mi dade da gledam: Gle, Svemogući je stajao pred jednim zidom. Držao je visak u ruci svojoj. I upita me Gospod: "Što vidiš, Amose?" Ja odgovorih: "visak." Tada reče Svemogući: "Evo, ja ću metnuti visak posred Izraela, naroda svojega.
Amos 7,7
Nakon što je Mojsije vidio Božju pozadinu, Jahve odmah zatim kaže da je On ljubomoran Bog i da neće trpjeti da Izraelci obožavaju druge Bogove - osvetit će im se za tu drskost na njihovoj djeci do ČETVRTOG koljena (do šukununuka), i strogo napominje da ne smiju kuhati kozu u mlijeku njezine majke.
Donosi u kuću Jahve, svoga Boga, najbolje prvine sa svoje zemlje. Ne kuhaj kozleta u mlijeku njegove majke."
Izlazak 23,19
Po apostolu Ivanu, Mojsije je lažljivac !
Evanđelist Ivan pak tvrdi da Mojsije laže jer:"Niti jedan čovjek, nikada nije vidio Boga."Ivan 1,18.
A kad bi Mojsije ušao u Šator, stup bi se oblaka spustio i ostajao na ulazu u Šator dok je Jahve s Mojsijem razgovarao.... Tako bi Jahve razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem.
Imamo i lažljivog Izajiu. I on je vidio Boga, ali anđeo je doletio do njega i dotaknuo mu griješna usta da mu oprosti grijeh što je vidio Boga, jer se to ne smije:
One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio.
Rekoh: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!"
Jedan od serafa doletje k meni: ...dotače se ...mojih usta i reče: "Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten."
Isaiah 6,1
I Job je vidio Boga - još jedan lažov:
Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.
Job 42,5
Hoćemo li povjerovati apologetima koji tvrde da se radi samo o "izrazima u govoru i ne misli se kako je napisano", da su to bile samo "vizije", a nije se vidjelo "fizičkim očima" nego "percipiralo" itd. itd. ?
10 nevolja s Mojsijem
Mojsije baca svoj štap na pod i on se pretvori u zmiju. Ali egipatski čarobnjaci naprave to isto. Srećom po Arona, njegova zmija proguta njihove. (Whew!) 7,9-13
Nakon trika sa zmijom, Aron zagadi Nil pretvarajući ga cijelog u krv. To je prva od 10 slavnih Egipatskih nevolja. Nažalost i egipatski vračevi načiniše isti trik ! Ali kako kad je rijeka već pretvorena u krv? 7,17-24
Druga nevolja su žabe. Prekrile su cijelu zemlju. Bilo ih je posvuda po krevetima i u pećnicama. Ali i egipatski mađioničari napraviše isto (kao da nije bilo dosta tih beštija). Nakon natjecanja s žabama, nastao je remi, i sve su žabe pocrkale "te se zemlja usmrdje". Vjerujem. Ali barem je bilo u Božju slavu. 8,2-7
Nevolja br.3 su bile UŠI (hrvatski prijevod glasi komarci) na ljudima i stoci. Konačno trik koji egipatski magičari nisu bili u stanju izvesti. Bio je to "PRST BOŽJI," pa su čarobnjaci odustali. Valjda je teže stvoriti uši (komarce) od žaba. 8,17-19
4. nevolja, eto obadi. 8,21
Peta nevolja, ugiba sva egipatska stoka (udari Bog po konjima, magaradi, devama, krupnoj i sitnoj stoci). 9,6
Ali malo kasnije, (9,19-20, 12,29), Bog je opet kolje nekoliko puta.
Šesta boljka: čirevi i otekline, na čovjeka i na stoku.9,9-12
Zašto Bog šalje nevolje? Da vide: " da nema nikoga na svoj zemlji kao što sam ja" 9,14
Sedma nevolja je tuča. "Sve što se nađe u polju, bilo čovjek bilo živinče, ne bude li uvedeno unutra, poginut će kad tuča zaspe po njima." 9,22-25
Osma nevolja: skakavci "Pokriju sve tlo, tako da se od njih zacrnjelo." 10,4-5
Deveta nevolja: 3 dana mraka, "A u mjestima gdje su Izraelci živjeli sjala svjetlost." 10,21-23
Egipćani istjeraše Izraelce sa svim "faraonovim konjima" (koji su pobijeni pod: Pomor stoke, konja i magaraca) Ex.9,3-6
More se otvori i oni hodaše po njegovom dnu.
Egipćani krenu u potjeru na svojim konjima i kočijama (odakle im konji, odvedeni su i pobijeni nekoliko puta?).
" Zakoči (Bog) točkove njihovih kola da su se jedva naprijed micali. " 14,25
I svi se podaviše.
Jadni Egipćani stvarno nisu imali nikakve šanse pred moćnim Izraelcima.
U Bibliji se faraonska titula spominje 155 puta, ali za divno čudo, niti jednog povijesnog imena velikih vladara (ima 3 koja su potpuno nepoznata povijesti: So, Šišak i Hofra)! Nil je samo 'velika rijeka', a piramide, sfinga i ostali monumentalni egipatski spomenici se niti ne spominju. Očito je da se radi o bajci: "Bila jednom jedna zemlja, iza sedam mora i sedam gora ...."
Najčudnija stvar od svega ovoga je da ljudi još uvijek vjeruju u takve priče.
Religija je uvreda ljudskog dostojanstva.
S njom ili bez nje - dobri ljudi će činiti dobro, a zli ljudi će činiti zlo.
Ali da bi dobri ljudi činili zlo - za to treba religija !
[Steven , teoretski fizičar, nobelovac, New York Times 1999. god.]
|
Majka Tereza - kako je napunila vatikansku banku
Bankovni račun Svete Majke Tereze:
Katolička redovnica Tereza je imala tako golem iznos na računu u Vatikanskoj banci, da je o njemu ovisilo hoće li ta banka bankrotirati, kad bi se taj račun povukao", otkrio je talijanski novinar Gianluigi Nuzzi u svojoj knjizi (https://it.wikipedia.org/wiki/Gianluigi_Nuzzi ).
Majka Tereza štitila i hvalila pedofilskog svećenika!
http://www.vatileaks.com/_blog/Vati_...Mother_Teresa/
Sažetak:
Blažena Majka Tereza hvalila katoličkog svećenika ZA KOJEGA JE ZNALA DA JE PEDOFIL.
Bojanđija je u pismu Papi priznala: da je doznala o "tužnim događajima koji su odvojili [McGuire-a] od njegove svećeničke službe u nekoliko prošlih mjeseci", ali ga je željela vidjeti natrag u okrilju Crkve što je to prije moguće."
Blažena Majka Tereza dodaje;
'Razumijem kako je težak skandal koji dira svećeništvo u SAD-u i kako moramo biti oprezni kako bi zaštitili čistoću [sic] i reputaciju tog svećenika ... moram reći, međutim, da imam povjerenja i vjerujem u fra. McGuire-a i želim ga vidjeti da nastavi svoju svećeničku službu što je prije moguće '.
Pokrštavanje umirućih hindusa
 Buduća svetica Majka Tereza (Agnes Gonxhe Bojaxhiu -Agneza Gonđa Bojanđiu) ohrabrivala je članice svoga reda da pokrštavaju umiruće u svojim prihvatilištima za umiranje tj. "umiraonicama", bez obzira na njihovu religijsku pripadnost. U govoru u "Scripps Clinic" u Kaliforniji, siječnja 1992, ona se hvalila:
"Nešto stvarno predivno ... niti jedan nije umro bez primanja specijalne ulaznice za Svetog Petra, kako to mi nazivamo. Krštenje nazivamo primanjem specijalne ulaznice za Svetog Petra. Mi pitamo umiruću osobu, želiš li blagoslov po kojemu će svi tvoji grijesi biti oprošteni i primit ćeš Boga? Nikada nisu odbili. Tako je umrlo 29.000 u samo jednoj kući [u Kalighatu, Indija] od dana kada smo započeli s radom 1952."
Nije li time debelo prešla okvire humanitarnog rada? Kako bi Papa reagirao da u bolnicama ljudi pred smrt priznaju Krishnu za svoga boga, predaju svoju dušu Sotoni ili dobiju ulaznicu za Valhallu?
"Humanitarni rad" kao financijska prijevara
 - uzimala je novac i od bogatih diktatora, poput bande Duvalijeovih s Haitija, Maxwella i od Mr. Charlesa Keating iz zloglasnih, kalifornijskih Lincoln Savings and Loan - Keating je opljačkao više od 250 milijuna dolara iz američkih mirovinskih fondova i tako prevario više od 17.000 većinom siromašnih penzionera, a $ 1,25 milijuna je poklonio Majci Terezi, kao i uporabu privatnog aviona. Osuđen je na 10 godina zatvora usprkos Terezinog pisma sucu u kojem se zalagala za njega. Sudac je od nje zatražio da vrati novac vlasnicima koji su pokradeni. Odgovora, a niti novca od nje nije bilo... niti je tim novcem izgradila jednu jedinu bolnicu, niti je kupovala lijekove za umiruće u bolovima.
Za novce koje je primila od Keatinga (1,25 mil $) a za koje se zna od koga ih je Keating "posudio", blažena Majka Tereza je primila pismo P.W. Turley-a tužitelja LA countya.
Evo dijela njegovog pisma:
Pozvani smo da volimo milost, ali moramo se držati pravednosti.
Suca Itoa pozivate da pogleda u svoje srce - kada je sudio Charles Keatingu - i učini ono što bi Isus učinio. Predajem Vama isti izazov. Zapitajte se što bi Isus učinio ako mu se dadu plodovi nečijega zločina; što bi Isus učinio ako bi imao novac koji je bio ukraden; što bi Isus učinio ako bi ga lopov iskoristio da ublaži svoju savijest?
Držim da bi Isus odmah i bez ikakva okolišanja vratio ukradenu imovinu vlasnicima. Trebala biste učiniti to isto. Gospodin Keating Vam je dao novac za koji je osuđen za krađu preko pronevjere. Nemojte mu dopustiti 'užitak indulgencije' kojega želi. Nemojte zadržati taj novac. Vratite ga onima koji su radili za njega i zaradili ga!
Ako me kontaktirate, stavit ću vas u izravan kontakt s pravim vlasnicima imovine koja je sada u vašem posjedu.
Iskreno Vaš,
Paul W. Turley
Turley nikada nije dobio odgovor.
Slikala se s umirućim siromasima, da bi od ljudi izvukla stotine milijuna, koje je slala u Vatikansku banku, a ne potrebitima
- promidžbom u Njemačkoj prikupljano je godišnje oko pet milijuna maraka. U SAD samo u jednoj godini, red je upisao na svoj račun pedeset milijuna dolara. Na temelju milijunskih donacija trebalo bi po Indiji biti desetine bolnica i prihvatilišta s velikom pločom na kojoj piše "Iz fonda Majke Tereze". Izuzev jedne zgrade koju joj je POKLONILA indijska vlada na uporabu, NEMA NITI JEDNE BOLNICE izgrađene donacijama.
- 1980. svećenik u ispovijedi preporučuje FBI špijunu Robert Hanssen-u da u znak pokore donira Terezinom redu 20.000 dolara, jer je prodavao informacije ruskom KGB-u. Sestre još uvijek šute o tome.
- prijateljica siromaštva a ne siromašnih (npr. financijski slabiji protestantski "Assembly of God" je služio 18.000 obroka dnevno u Kalkuti, daleko više nego sve Terezine misije zajedno.)
Brutalno je ograničavala svako trošenje:
- poklonjena računala i odjeća se preprodaju
- njezine sestre imaju 3 skromne haljine koje krpaju dok nisu toliko trule da se više ne mogu zakrpati
- sestre koriste jeftine školske bilježnice i pišu običnom olovkom. Kada su pune, brišu se i pišu u njih iznova...
- kad god se moglo nešto kupiti da bi se sestre malo manje mučile i ponižavale, mučenje i ponižavanje imalo je prioritet
- sestre su se prale iz kabla s vodom, a medicinski pregledi držali nepotrebnim luksuzom (prema izjavi sestre Susan Shields)
- sav tako "ušteđen" novac nije išao siromašnima, nego u Vatikansku banku.
Natpis u umiralištu: "Recite im da nismo ovdje da radimo, mi smo tu za Isusa. Mi smo prije svega religiozne. Mi nismo socijalne radnice, niti učiteljice, niti liječnice. Mi smo časne sestre." "Mi smo najneorganiziranija organizacija."
- nikada nije polagala račune kuda su odlazile goleme svote novca koje su ljudi odvajali za siromašne (osim u Engleskoj gdje se na računima vidjelo da se radi o silnim milijunima). U obrazovanje sestara nikada se nije ulagalo.
Licemjerni katolički fundamentalist
- kudila je kontracepciju u najprenaseljenijem gradu na svijetu Kalkuti - suprotstavljala se jedinoj stvari za koju se pouzdano zna da ublažava siromaštvo - omogućavanju ženama iz siromašnih zemalja da imaju pravo glasa glede svoje plodnosti.
- zastupnica najekstremnijih dogmi vjerskog fundamentalizma.
- nobelovskoj publici tumači da je "pobačaj najveći uništavač mira". Njezine riječi kada su je pitali o abortusu silovane 14. god. djevojčice 1993. u Irskoj. MT odvraća: "Abortus NIKADA ne može biti opravdan jer je to čisto ubojstvo." Bespotrebno je reći da je M.T. bila jednako protiv kontracepcije u svim oblicima. Nakon što je oko 450.000 hinduskih žena brutalno silovano tijekom rata s Pakistanom, MT kaže: "Abortus nikada ne može biti opravdan." A nije se sjetila niti jedne riječi uputiti na račun brutalnih silovatelja.
- priproste MC sestre su podučavale oboljele od lepre da "budu plodni i množe se" prema Katoličkoj vjeri, osiguravajući na taj način novi naraštaj bolesnih od lepre
- "To je pravedna kazna za neprilično seksualno ponašanje." izjavila je Majka Tereza o AIDS-u.
- kao Albanka bila je ljuti nacionalist (iako joj je otac Nikola bio Vlah, a nije znala albanski i rođena je u Skopju, tadašnjem Osmanskom carstvu), no svejedno je posjetila Albaniju u doba brutalne diktature "prve anti-religiozne države svijeta", i odala počast njezinom mračnom staljinističkom tiraninu. Tijekom njegove vladavine, nekoliko puta je pokušavala dobiti dozvolu ulaska, ali bezuspješno. Konačno je uspjela 1989.god. kad je prošlo 4 godina od njegove smrti. Postoje snimci njezinog odlaska u Albaniju gdje polaže vijenac na grob tog diktatora i grli njegovu udovicu. O kršenju ljudskih prava u toj zemlji nikada nije prozborila niti riječi, iako su joj pisali mnogi katolici iz te zemlje. Na pitanje novinara o religijskim progonima u Albaniji, nakon što je primila Nobelovu nagradu, ona uzvraća:
Ne znam što reći jer ne znam što se tamo događa. Mogu reći samo jednu stvar. Moji Albanci su uvijek u mom srcu. Mnogo se molim našemu Gospodinu ... itd."
- Jednom novinaru je pokretom ruke pokazala na neko malo sirotište i propagandistički rekla: "Vidite, ovako se mi borimo protiv pobačaja i kontracepcije u Bengalu."
Umiraonica kao reklama
- Igle od doniranih injekcija su se u njezinim "umiralištima" prale u mlakoj vodi i opet koristile - dok nisu sasvim bile tupe; tuberkulozni držani zajedno s ostalima, neizlječivi s izlječivima. Slabo ili ništa sedativa..... U medicinskim časopisima je bilo mnogo izvještaja o zapuštenim, pretpotopnim uvjetima koji tamo vladaju. Znači, tamo novac ne ide.
- S polovinom novca koji je dobila samo od svojih nagrada, u Kalkuti je mogla izgraditi univerzitetsku bolnicu; ali to, naravno, nije učinila. Ona nikada nije gradila nikakve bolnice. Ponosno je izjavljivala kako je podigla više od 500 misionarskih samostana u 125 zemalja tj. objekata za propagiranje katoličanstva "ne računajući Indiju" i financiranje katoličkih misionara! Novac je odlazio u Vatikansku banku (Vatikanska banka je uobičajen naziv za "Istituto per le Opere di Religione (IOR) ili Institut za religiozne poslove, centralna banka Rimokatoličke Crkve smještena u Vatikanu), iako je bio ponekad i izričito namijenjen kao pomoć siromašnima. Tereza nikada nije otkrivala kuda novac odlazi, osim kada je na to bila prisiljena zakonom. Susan Shields, bivša djelatnica Misionara Ljubavi u SAD, navela je da čak i kada bi davatelji strogo označili da se novac preda, npr. "za gladne u Etiopiji", rekli su joj da ne šalje novac u Afriku, ali i dalje šalje zahvalnice za taj novac s tekstom "za Etiopiju". Mary Louden, koja je radila kao volonterka u jednoj od misijskih kuća, piše u Gardijanu 3.5.1992 da se kuća u Kalighatu sastojala od dvije sobe, svaka sa po 40 pacijenata u krevetima na rasklapanje, stisnutih između komada zelene plastike i malih grubih plahti. Pacijentima bi obrijali glavu, uklonili odjeću i sve ostalo. Nosili bi neku košulju do koljena, vezanu oko vrata i iza leđa. Louden opisuje neadekvatnu hranu i zagađenu vodu. Volonteri/redovnice/majka Tereza nisu uopće znali Bengalski jezik - komunicirali su na engleskom koji nitko od siromašnih nije razumio. Pacijente bi ostavljali bez ičega da rade ili imaju ili ikuda da idu. Obitelji i rođake su snažno odvraćali od posjeta.
Ukupna svota koju je Tereza sakupila za Vatikan procjenjuje se na stotine milijuna dolara.
- "Buduća svetica" je zabranjivala lijekove protiv bolova, umjesto toga je davala savjete: "Najljepši dar je supatništvo u Kristovoj muci" "Ti patiš, to su Kristovi poljupci" i zagovarala smrt u siromaštvu, ali kada je nju trebalo liječiti (tumor odstranjen 1992, iščašenje ramena 1993, slomljena kost femura popravljena 1994., a slijepo crijevo uklonjeno 1996.), pila je lijekove protiv bolova i liječila se u najluksuznijim bolnicama, a ne tamo gdje je "ordinirala"... (na zidu mrtvačnice njezinog "prihvatilišta" je pisalo: "Danas idem u Raj.")
Na njezinoj smrtnoj postelji (85.godina), okružena je sofisticiranom i krajnje skupom kardijalnom opremom, koja je dizajnirana specijalno za nju (ukupni troškovi 15.000 $).
- slika se s Nensi Reagan ili pozira s princezom Dijanom, ili sjedi u prvoj klasi zrakoplova Air Indije (gdje je imala trajnu rezervaciju). (Postoje i snimci njezinih letova mlažnjakom koji joj je pozajmljivao Charles Kiting uz sav novac koji joj je davao, a koji je pripadao drugim ljudima.)
- kada bi se sama razboljela, odmah bi odletjela u kliniku Mey ili kakav sličan hram američke medicine (npr. najskuplju bolnicu Torrey Pines u Kaliforniji u ranim 90-tim). Mudra odluka. Svoje "umiraonice" je držala za druge.
- Ulagivala se svojoj zaštitnici Indiri Gandi u vrijeme kad je indijska vlada provodila nasilne sterilizacije. No, iznad svega, siromašne je podsticala da se prema svojim patnjama odnose kao prema božjem daru.
Čudo
 - Crkva tvrdi da se nepismena Bengalka Monica Besra čudesno izliječila od zloćudnog tumora nakon stavljanja medaljona Majke Tereze na trbuh iz kojega je sijala zraka koja je uništila tumor (još samo jedno "čudo" i može se proglasiti sveticom i vjernici joj mogu upućivati svoje molitve kao Svetom Anti!). Međutim, bengalski liječnici govore da se ista i nakon Terezine smrti liječila konvencionalnom terapijom. Liječnici tvrde da se radilo o tuberkuloznoj cisti koju su lijekovima smanjili, i da su bili pod pritiskom sestara da priznaju svoje čuđenje. Njezin, nekada siromašni muž, je povukao prethodnu izjavu da se ne radi o čudu jer: "... im sada jako dobro ide, kupili su komad zemlje, njihovu djecu sada školuju opatice..." Crkvi je trebalo čudo za proglasiti Terezu blaženom, pa ga je izmislila. Majka Tereza je 1315-ta "blaženica" koju je proglasio Ivan Pavao II tijekom svog pontifikata.
Dvostruka mjerila
- Mogli ste je vidjeti u Irskoj, u kampanji za zakon protiv građanske rastave braka (premda je javno branila pravo princeze Dijane na razvod).
- o razvodu Princeze Dijane rekla je: "Da, oni su se razveli i to je jako žalosno, ali mislim da je tako najbolje, brak nije funkcionirao, nitko nije bio sretan i uvjerena sam da je bolje što su se rastali."
Dva mjeseca prije toga, Majka Tereza se u Irskoj uključila u predreferendumsku kampanju o ukidanju zabrane razvoda. Irska je bila jedina europska zemlja u kojoj su razvod i preudavanje za žene bili ustavom zabranjeni. Bila je to vrlo teška borba, iz očitih razloga. Kao prvo, radilo se o tome da se Irska uvede u europsku obitelj kao zemlja u kojoj Crkva ne donosi zakone. Kao drugo, to je bilo jako važno za pregovore s protestantima na sjeveru koji, opravdano, nikada neće pristati da njima vlada Vatikan.
Stoga je većina irskih političkih stranaka rekla, gledajte, mi zaista moramo pokazati da Vatikan ne upravlja našim životima. Dakle, puno je ovisilo od toga. I kao treće, jer bi Irkinje, naravno, trebale imati pravo razvoda i preudavanja. Majka Tereza je na tom referendumu stala za govornicu i rekla: "Ako glasate za to, nećete dobiti oproštaj."
Očito za neke vrijede jedna "pravila", a za druge druga.
Medijska pompa i nedostatak bilo kakvih kontrolnih mehanizama, učinili su od te žene skoro pa sveticu.
"Recite im da mi nismo ovdje da radimo, mi smo tu radi Isusa. Iznad svega mi smo religiozne. Mi nismo socijalne radnice, niti učiteljice, niti liječnice. Mi smo redovnice."
Ali ostaje jedno pitanje: Zašto redovnicama treba toliko mnogo novaca?
_______________
*Aroup Chatterjee: "Majka Tereza - konačna presuda"
*Susan Shields, "Kuća iluzija Majke Tereze".
*Walter Wüllenweber, "Uzimati je bolje nego davati. Majka Tereza - gdje su njezini milijuni?"
*Christopher Hitchens: "Misionarski položaj: Majka Tereza u teoriji i praksi" (Verso, 1995) ISBN 185984054X
(kolumnist, akademski stupanj u filozofiji, politici i ekonomiji na Balliol College-u, Oxford, 1970.) Odličan članak o njemu je napisao H.B. u Zarezu (vidi link: "Legenda suvremenoga istraživačkog novinarstva").
Navod iz teksta:
"Ako se pitate što je uzrokom Hitchensove intrigantnosti, to je možda – angažiranost. Riječ je, naime, o angažiranu stilu, kako u sintaksi engleskog jezika kojom Hitchens suvereno vlada, tako i načelu nervus probandi (srž je u dokazivanju), tj. načinu kojim dokazuje svoje stajalište, pogađajući srž teme. Posljednje, ali ne i manje važno jest – nihil probat qui nimium probat – Hitchens ništa ne dokazuje jer previše dokazuje, a to je Hitchensova najdraža metoda: uvijek s mjerom, ništa suvišno kako ne bi prešao granicu nametljivosti i postao neuvjerljiv."
"Angažiranost (srca) bi se, dakle, mogla pripisati cut and paste metodi, kompjutorskim rječnikom, no to ne znači da je išta izrezano i nadodano, tj. prepisano. Hitchensove su misli izvorno njegove, nema muljanja, a iako se s njime možete i ne morate složiti, nema toga što bi moglo potkopati njegovu vjerodostojnost, pa i onda kada je riječ o bolnim pojavama ili gradivu."
Majku Terezu obuzeo Sotona?
CNN
Calcutta, Indija, priznaju da je nad Majkom Terezom izveden ritual egzorcizma.
Noću bi bila "krajnje uznemirena" i kidala žice i druge instrumente prikvačene za nju u bolnici, kaže nadbiskup Kolkate D'Souza.
On kaže da je povjerovao da je MT "pod napadom Zloga." Ponudio je egzorcizam. Ona je pristala.
Umjesto nazivajući to psihološkom krizom, sumnjom u sebe i svoje djelo, što potvrđuje Terezu kao običnog čovjeka, svećenici to svečano proglašavaju "tamnom noći duše kroz koju prolaze svi veliki sveci".
Sestra Nirmala iz njezinog reda (koja je sada glavna) "objašnjava" da su njezine sumnje u Boga istovjetne sa Isusovim okretanjem od Boga na križu: "Zašto si me ostavio?"
Znači li to i da je Isusu trebao jedan dobar Katolički egzorcist u tome trenutku?
Ah, bezgranične teološke kontradikcije....
Nirmala dodaje: "Danas je Majka s Bogom. Sada, u Njegovoj prisutnosti, ona ima mnogo više moći s Bogom. Ona više nije na zemaljskoj razini." kaže sestra Nirmala. "Prešla je u vječni život. Tamo je jako, jako moćna." (jel' stvarno?)
(CNN)
SUMNJE
Nakon vizija i razgovora s Kristom tijekom 1946 - 1947, i rada sa siromasima, vizije nestaju, i ona pada u duhovnu tamu, koja je ostala s njom do njezine smrti.
U svojim dnevnicima i pismima koja je upućivala svojim dušebrižnicima tijekom 1950. i 1960.-tih, ona piše o osjećanju sumnje, usamljenosti, i napuštenosti. Bog izgleda odsutan, nebesa prazna, a najgorče od svega, njezina vlastita patnja izgleda da ne znači ništa. U drugom pismu: "Prokletnici iz Pakla pate vječnu kaznu, jer eksperimentiraju s gubitkom Boga. U mojoj vlastitoj duši, osjećam užasnu patnju tog gubitka. Osjećam da me Bog ne želi, da Bog nije Bog i da on uopće ne postoji."
Osobna drama koju je zbog toga proživljavala otkrivena je u pismima koja se nalaze u posjedu Vatikana. "Ako nema Boga, ne može biti ni duše. Ako nema duše, onda Isuse, ti isto nisi istina", piše u jednom od pisama. Prema njima, Majci Terezi se vjera nije vratila do smrti, a čak je i prestala s molitvama. Svećenik koji je pisma proučavao u svrhu proglašenja Majke Tereze svetom tvrdi kako njen novootkriveni ateizam ne spriječava, nego ide u prilog proglašenju.
(Tražila je da se ta pisma unište.)
1958 ona piše: "Moj osmjeh je krinka koja krije mnogo boli." Budući da se "vječno osmjehivala", ljudi su mislili da "moja vjera, moja nada i moja ljubav izlaze iz mene i da je moj intimni odnos s Bogom ispunio moje srce. Da su samo znali...".
U javnosti je govorila suprotno: "Jednom kada se zaljubite u Isusa, sve ostalo slijedi za time i postaje lako."
Rimski časopis Il Messeggero piše: "Prava Majka Tereza je bila netko tko je jednu godinu imao vizije, a sljedećih 50 sumnje - sve do svoje smrti."
Još par priloga o toj katoličkoj "Svetici":
Konzervativni njemački STERN piše:
U Kalkuti postoje mnogi koji ne vjeruju u mit o Majci Terezi.
Na primjer, Samity, 30-godišnjak bez zuba, stanovnik slama. Jedan je od "najsiromašnijih od najsiromašnijih" kome je MT tobože posvetila svoj život. S plastičnom vrećicom u ruci, on stoji u kilometar dugačkom redu u Park Street-u. Siromašni strpljivo čekaju dok mu dobročinitelji ne gurnu nešto riže i leće u vrećicu. Ali Samity ne dobiva obrok od institucije MT, nego kod američke humanitarne ustanove "Assembly of God", koja ovdje služi 18000 obroka dnevno.
"Majka Tereza?" kaže Samity, "Mi nismo ovdje ništa od nje dobili. Pitajte u slamovima -- tko je išta dobio od sestara ovdje -- jedva da ćete ikoga naći."
Poznati Pannalal Manik također ima svoje sumnje. "Ne razumijem zašto ste vi, obrazovani ljudi Zapada od te žene napravili takvu božicu!" Manik je rođen prije 56 godina u slamu Rambagan koji postoji već 300 godina, i najstariji je u Kalkuti. Ono što je postigao taj čovjek Manik, može se nazvati pravim "čudom". Izgradio je 16 zgrada unutar slama -- prostor za življenje 4000 ljudi. Novac je dobio od Ramakrishna Misije -- oko DM 10.000 po zgradi za gradj. materijal. Gradili su sami siromašni i postao je model za ostatak Indije. Ali što taj čovjek kaže za MT? "Posjetio sam je 3 puta," kaže Manik. "Nije me željela ni saslušati. Svi znaju da sestre imaju mnogo novca. Ali nitko ne zna što čine s njime!"
"Same laži," kaže Aroup Chatterjee. Liječnik koji sada živi u Londonu, bio je rođen i dugo živio u Kalkuti.
"Gdje god istražujem, nalazim same laži. Na primjer, laži o školama. MT je često govorila da vodi školu u Kalkuti s više od 5000 djece. 5000 djece! -- to bi zaista bila velika škola, jedna od najvećih u Indiji. Ali gdje je ta škola? Nikada je nisam našao; niti znam ikoga tko ju je vidio!" kaže Chatterjee.
http://members.lycos.co.uk/bajuu/
 Aroup Chatterjee ima svoju knjigu na netu: "Mother Teresa The Final Verdict" http://www.meteorbooks.com/about.html
Živio je veći dio svog života u Kalkuti i 8 godina je sakupljao materijale za tu knjigu. Zaključci mu se nimalo ne razlikuju od sličnih kritičara MT. Ponavlja sve spomenute činjenice i dodaje nove.
Susan Shields je skoro 10 godina bila sestra Misionarki milosti. Igrala je ključnu ulogu u organizaciji MT dok nije dala otkaz. Piše o tome kako je upisivala na račune u banci milijune dolara, a poslije moljakala okolo za hranu za njihov restoran. (web adresa: )
Susan Shields, bivša sestra Misionarki milosti piše:
"Godinama sam pisala tisuće pisama darovateljima, uvjeravajući ih da će svaki njihov poklon biti upotrijebljen da dovede Božju samilost najsiromašnijima od najsiromašnijih. Bila sam u stanju utišati svoju savjest, jer su nas učile da Sveti duh vodi Majku. Posumnjati u nju bio je znak nedostatka povjerenja i, još gore, grijeha ponosa.
Zahvalnice smo redovito pisale na čekove od 50.000 dolara i veće. Ponekad bi darovatelj nazvao i upitao jesmo li primili njegov ček, očekujući da se sjetimo jer je suma bila tako velika. Kako smo mu mogle reći da se ne sjećamo, jer smo primale toliko mnogo čekova koji su bili i veći?
Za hranu i potrepštine smo išle moliti donacije od lokanih trgovaca, kao da nismo imale nikakvih resursa. U jednom od rijetkih slučajeva, kada nam je ponestalo poklonjenog kruha, išle smo prositi u lokalnoj trgovini. Kada je naš zahtjev odbijen, naša nadstojnica je odlučila da jušna kuhinja može tog dana biti bez kruha.
Potisnula sam svoje prigovore i nadala se da ću, jednoga dana, razumjeti zašto je Majka željela sakupiti toliko novaca, kada nas je učila da čak i izrada paradajz sosa (iz poklonjenih rajčica) pokazuje nedostatak vjere u Božju providnost."
"Bila sam jedna od njezinih sestara 9 i pol godina, u Bronx-u, Rimu i San Francisku, dok nisam doživjela otrežnjenje, i napustila Red u svibnju, 1989. Kada sam se vratila u normalni život, polako sam počela razotkrivati klupko laži u kojima sam živjela. Čudila sam se kako sam im mogla vjerovati toliko dugo."
Anne Sebba, autor "Mother Teresa: Beyond the Image", je otkrila da su neke sestre dobile tuberkulozu, a moguće i AIDS. Za sve njih, ponuđen je jedinstven lijek - molitva. To je uvelike pridonijelo imiđu MT kao žene koju pokreće ljubav za Isusa; doprinijelo je još i više Vatikanskom bankovnom računu, jer molitva ne košta ništa.
OTVORENO PISMO MAJCI TEREZI
Misionarkama Milosrđa
54A A J C Bose Road
Calcutta 700017
Indija
Poštovana Gospođo/Gospodine
1. Kao netko tko se mnogo godina interesirao za aktivnosti Misionarki Milosrđa, imam neka pitanja i upite.
Koliko centara imate, a koliko od njih su isključivo za redovnice, kao što su, primjerice oni na Malti i Forsi (Švedska). Zašto je dana samo brojka 'negdje između 200 i 600'?
2. Koji je stvaran broj onih koji su 'pokupljeni' (pick-up) u Nirmal Hriday (kuću za siromašne i umiruće u Kalkuti). Majka Tereza je dala broj od 36.000 u svom govoru kod dodjele Nobelove nagrade (prosinca 1979). Međutim ona je upotrijebila istu brojku u Breisgau (Njemačkoj, rujna 1978), i u Sydney-u (Australija, veljača 1973). Kako se ova brojka odnosi na broj dat u Time magazinu u intervjuu u prosincu 1989.
"Mi smo pokupili sa ulica Kalkute 54.000 ljudi, a '23.000-ili tako nešto' je umrlo."
Drugim riječima, 'pokupili' ste 36.000 ljudi tijekom 27 godina, sve do 1979., a u sljedećih desetak godina 'pokupili' ste 18.000 ljudi. Možete li objasniti taj neočekivan skok u brojkama, uzevši da je broj vaših kreveta ostao isti (95), i nije se desila neka velika katastrofa u Kalkuti za vrijeme tih desetak godina.
Moglo bi također biti neistinito upotrebljavati frazu 'pokupili', jer čujem da vi odbijate pružanje usluga prijevoza sa svojim vozilima - umjesto toga, ljude upućujete na službu hitne pomoći grada Kalkute.
Ambulantna kola se upotrebljavaju isključivo kao taksi služba za redovnice.
3. Kalkuta je bila opisana odvratnim terminima u većini pisanih materijala i filmovima o Majci Terezi kao 'jedna velika hrpa otpada', 'čir na licu Zemlje'.
Je li to urađeno da se preuveliča količina i kvaliteta vašega rada?
Zaista, Majka Tereza je često rabila izraz 'male Kalkute' za opisati najružnija mjesta na svijetu. Ne samo da je ovo zlouporaba gostoprimstva, već, kao Albanka, ona bi to morala bolje znati.
Sljedeći citati dolaze iz knjige "Za Ljubav Boga - Majka Tereza iz Kalkute" - knjiga ko-autora Jean Barbier-a za "drugo ja" Majke Tereze, Oca Georg Goree-a. U njoj on kaže,
"..u kantama za smeće, ispod sjedala autobusa, bili su živi fetusi, dati psima da ih jedu."
Možete li mi dokazati jedan jedini slučaj gdje su fetusi nađeni ispod sjedala autobusa u Kalkuti? -- U svakom slučaju, autobusi su tako natrpani, da jedva i muha može proći. Otac Goree i Jean Barbier također napominju u istoj knjizi, o vašem djelovanju u Londonu,
"Šest mjeseci kasnije, novi centar je bio otvoren u peterospratnici u Saint Stephens Green."
Gdje je ta peterospratnica? I, možete li me molim vas prosvijetliti, kao Londonca, gdje je to Saint Stephens Green."
U istoj knjizi, rečeno je da u Kalkuti postoji 4000 djece pod vašom skrbi. Gdje?
4. U Vardey Lucindinoj knjizi, "Jednostavna Staza", Majka Tereza ima navodno kuhinju u Shishu Bhavan koja svakodnevno prehranjuje više od 1000 ljudi. Kada? Gdje? Nema spomena o "prehrambenim karticama" koje određen broj ljudi mora imati da zadobije pravo na prehranu. Majka također opisuje predio Shisha Bhavan da uključuje "brojne visoke građevine"; svakako se od nje očekuje da prepozna svoje vlastito mjesto?
5. Sean Patrick Lovett za "Meditacije za Majku Terezu" spominje neki zapis iznad vrata bolnice za gubavce od Majke Tereze u Kalkuti. Gdje ta bolnica? U japanskom filmu: "Majka Tereza i njezin Svijet", spominje se 250.000 gubavaca, dok drugi film, "Jednoga dana u Kalkuti", napravljenog u isto vrijeme, daje broj gubavaca 40.000. U knjizi Audrey Constant, "Na ulicama Kalkute, priča o Majci Terezi", Kalkuta se opisuje kao tako gubavo mjesto, da je posebna crkva bila osigurana samo za gubavce! Gdje je ta crkva? Sve te knjige i filmovi su bili načinjeni pod vašim izravnim nadzorom i blagoslovom. Možda ne znate da je broj gubavaca u Kalkuti trenutno 8.000, premda je bio nešto viši u trenutku snimanja tih filmova i knjiga. Zasigurno vam je poznato da guba nije bitan zdravstveni problem za Kalkutu, premda ne negiram da ga treba riješiti. Jeste li stalno prenaglašavali gubu u Kalkuti da bolje pristaje vašoj Biblijskoj tematici? Možete li mi reći što ste uradili protiv malarije, te svakidašnje nevolje Kalkute (i Indije)?
Knjiga "Jednoga dana u Kalkuti" također daje ove zapanjujuće brojke o vašem radu u Kalkuti: " 63 kuća za umiruće i siromašne, 49 kuća za napuštenu djecu, 103 centara za gubu, škole i centri za pothranjenost." Gdje? Film također spominje 570 učenika u Shishu Bhavan sirotištu. Kao netko koji je rođen, odrastao i proveo većinu svoga života u Kalkuti, nalazim gornju statistiku u najmanju ruku čudnom.
6. U pismu tadašnjem premijeru Morarji Desai, Majka Tereza kaže,
"Samo u Kalkuti imamo 102 centra gdje se obitelji poučavaju "suzdržljivosti iz ljubavi".
Molim vas recite mi gdje su ti "centri"?
7. Vaša poslovna evidencija, u obimu u kojem je trenutno dostupna, pokazuje da se velike sume novca prenose u "glavni stožer u Rimu", novci koji su valjda mogli biti upotrijebljeni za rad u Kalkuti, mjestu koje je postalo sinonimom s Majkom Terezom u očima svijeta. U svakom slučaju, netko bi mogao pretpostavljati da je vaš glavni stožer u Kalkuti.
8. Želio bih znati zašto ogromna većina vaših časnih sestara ne govori Bengalski, jezik Kalkute, i vrlo često komuniciraju isključivo na engleskom, jeziku kojim siromašni, za koje se navodno brinete, niti ne govore, niti ne razumiju.
Imam ova i mnoga druga skromna pitanja. Ja ću vam biti zahvalan ako mi omogućite intervju s Majkom Terezom. Intervju će biti strukturiran otprilike 90 minuta. S radošću očekujem vijesti od vas.
S poštovanjem Vaš,
Aroup Chatterjee
________________________________
P.S. Niti je Majka Tereza pristala na intervju, niti je ponudila bilo kakav odgovor, niti su njezini gorljivi sljedbenici ikada pružili konkretne podatke kako bi je obranili, osim knjiga punih praznih hvalospjeva i šuplje poezije.
Napomena:
Bez obzira što je gore napisano o žalobnoj temi "svete Majke Tereze", moram dodati da katolička Crkva (i druge religije), pored propagiranja svoje dogmatske ideologije, potiču svoje vjernike na mnoge pozitivne humanitarne akcije (Caritasove akcije prikupljanja pomoći za nastradale, siromašne, humanitarna pomoć djeci preko misijskih djelatnosti itd.). Mnogi dobri ljudi su potaknuti založiti se za potrebite, i tu Crkva očito ima pozitivnu ulogu posrednika-animatora, iako je njezin krajni cilj vlastita ideološka propaganda. Neovisno o dogmi i crkvenoj hijerarhiji, postoje mnogi koji su spremni dati nešto od sebe, na temelju čiste ljudskosti/vjere u dobrotu. Mnogi samozatajni svećenici, redovnici i laici daju i žrtvuju se mnogo više. Neovisno o ideologiji ili religiji s njezinim dogmama, zapravo njima usprkos, na kraju uvijek ispliva najveća vrijednost - čovjekova prirodna humanost i suosjećajnost prema drugim bićima - koje religije otimaju za sebe tvrdeći da su one zaslužne za nešto što u ljudima postoji po samoj njihovoj prirodi.
"Zašto bi Kršćanin želio preobratiti Hindusa na Kršćanstvo? Zašto nisu zadovoljni ako je Hindus dobar ili pobožan čovjek?"
Gandi
(izvor: Harijan: siječnja 30., 1937.).
|
Proročanstva
"Takve stvari su se često događale i dalje se događaju, pa kako onda to mogu biti znaci kraja svijeta?"
Pitao je mudri zadnji nekršćanski car Julijan 378. godine, kršćane koji su okolo širili paniku o znacima skore propasti svijeta i dolasku Isusa Krista na oblacima. Kršćanska praksa očekivanja skorih masovnih kataklizmi, s mlijunima pobijenih, spaljenih, osakaćenih, nesretnih ljudi i djece, mnoge je navela na pomisao da čovjeka religija ponekad pretvara u jedno podlo, zlobno, pakosno biće, koje snuje poraz vlastitoj vrsti poput bolesna, suluda majmuna. Religijaši često likuju kad se desi kakva nesreća ili prirodna kataklizma, vičući da su "žrtve to same skrivile radi bluda, istospolnih brakova, prava na zakonski pobačaj ili drugih liberalnih poštivanja ljudskih prava", i to je znak s nebesa da Isus tek što nije došao i da je vrijeme da se svi pokaju te prihvate njihovu ćaknutu vjersku ideologiju. Osim kršćanstva i islama, nije velika razlika niti u drugim religijama moliteljskog Boga ili Bogova. Vjera se bazira na strahu, indoktrinaciji malene djece, teroru i iznuđivanju, ucjeni i podmićivanju vječnom rajskom nagradom.
________________
(Neumann frag. 3; from Julian, Book 2, derived from Cyril, Book 12. Quoted by Theodorus, bishop of Mopsuestia, in his Commentary on the New Testament. Neumann thinks that Theodorus probably wrote a refutation of Julian at Antioch about 378 A.D.)
Fatalna Fatima
Veliko proročanstvo u Fatimi (tijekom I svj. rata):
Portugalsko mjestašce Fatima, 190 km od Lisabona, u gorskom lancu Serra d'Aire, uz Lourdes u Francuskoj je Vatikan potvrdio kao mjesto ukazanja Gospe. Milijuni hodočasnika godišnje hodočaste ta dva mjesta.
13. svibnja 1917. godine. troje mladih pastirčića, Lucija (10 godina), njen bratić Franjo (nepunih 9), te sestrična Jacinta (7 godina) čuvalo je stado nedaleko od Fatime. Dječica su skupljala ovce i kanila ići doma, kada su imali viziju. Gospa im se ukazala u krošnji iznad jedne česme. Reče im: "Ne bojte se, neću vam učiniti nikakvo zlo". Prije nego li je otišla, preporučila im je da svaki dan mole krunicu kako bi svijetu konačno došao mir...
Na trećem susretu, 13. srpnja, Gospa je djeci ispripovjedala nešto što je kasnije dobilo bombastični naziv "tri fatimske tajne".
Prva se odnosila na živopisnu viziju Pakla, druga na rat, a treća je objavljena tek prije par godina..
1. dio) "Gospa nam je pokazala ogromno more vatre koje je izgledalo kao da se nalazi negdje ispod zemlje . U toj vatri bili su uronjeni demoni i duše u ljudskom obliku, kao prozirni gorući žar, a svi bijahu čađavi ili sjajno brončani , i plutahu naokolo u požaru , te bi odjednom poletjeli zrakom bačeni plamenom koji je proizlazio između njih samih skupa sa ogromnim oblacima dima, te bi sad padali na sve strane poput iskrica velike vatre, bez težine ili ekvilibrijuma, a sve popraćeno krikovima te očajnim i bolnim uzdasima koji nas prestraviše i uzrokovaše da se tresemo od straha. Demoni su se mogli razlikovati po njihovim zastrašujućim i odvratnim obličjima nalik strašnim, nepoznatim zvjerima, a svi bijahu crni i prozirni.
"Vidjeli ste pakao gdje odlaze duše jadnih grešnika . Da ih se spasi, Bog želi u svijetu uspostaviti odanost mom Prečistome Srcu. Ako se učini ono što vam kažem , mnoge duše biti će spašene i biti će mir."
" - "Lijepe" vizije Pakla od Bezgriješne samilosne Djevice i njezin dobrostiv savjet:
"ali ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga, dogoditi će se još jedan gori (rat) tijekom pontifikata Pia XI."
Pio XI bijaše Papa od 1922 do svoje smrti. 1939. Hitler je započeo agresivnu ekspanziju u travnja 1938 i do 1942. Njemačka kontrolira većinu susjeda. A Lucija je zapisala "proročanstvo" 1942.! Je li štogod prepravila? Ne bi me čudilo, jer je "biskupa" kasnije pretvorila u Papu, a smrt u ranjavanje (papinog crijeva), i tako objasnila treće proročanstvo, kad je vidjela da bi se tako proročanstvo moglo nekako provući kao ispunjeno.
2. dio) Lucija piše o strahovitoj Božanskoj osveti ako se Rusija ne posveti. To je odradio 1952. Papa Pije XII, koji je do tada već sve znao o ovoj "tajni". Pa se osveta nije obavila. Lijepo.
3. dio) Ovdje Blažena vječna Djeva najavljuje djeci da će "biskup u bijelom biti ubijen", mase mrtvih, srušen grad, krv, vojska. Preglupo.
2000. god. Lucija tumači da je "bijeli biskup" ustvari Papa, a njene apokaliptične vizije su opisale atentat na Papu. 1981. Toliko buke ni oko čega.
Podsjećam da 'proročanstvo' govori o Biskupu a ne o Papi. Ubijen, a ne ranjen da mora obavljati veliku nuždu (stolicu) sa strane. Veličanstvenog li proročanstva na koje se čekalo od 1960. do 2000. Ključnog li trenutka za svjetsku povijest.
Ta se ogromna TAJNA mogla objaviti tek 1960., ali Vatikan je čuva do 2000. Da poveća radoznalost i stvori napetost?
Strahom pribavi pastvu? Jedno vrijeme Pape čak ismjehavaju te "apokaliptične poruke".
+ Lucijina majka kaže da je njena kćer: "ništa doli prevarant koji je zaveo pola svijeta".
"Čudo" Sunca!
Dogodio se 13. listopada, godine 1917. pred kraj 1. svj.rata.
Prikupilo se nekoliko desetaka tisuća hodočasnika, očekujućih, lakovjernih pokislih očajnih prestrašenih ... željnih čuda.
Gospa je ispunila obećanje djeci i predstavila se kao Gospa od svete krunice. Susret s njom nije vidio nitko osim djece.
 Djevica je rekla da će "Rat završiti danas", ali se rat odužio još 13 mjeseci.
Proročica odjednom drekne: "Gledajte u Sunce!!" - histerični počnu vikati i padati na tlo - dojmljiv prizor za ostale. Zarazno. Kako je padala kiša, bilo je oblačno, a nakon kiše obično nastanu isparavanja koja ublaže sunčeve zrake, pa nije teško objasniti mogućnost "gledanja u Sunce" i vizualne efekte u očima promatrača. Sličan efekt se događa ako nekoliko minuta zurite u kakvu zvijezdu noću. Počet će "vrludati amo-tamo gore-dolje"; probajte. U sunce po pravilu izravno ne gledajte. Čuo sam da su neki u Međugorju tako nepovratno oštetili svoj vid. Molitva ga nije vratila.
Isusu u čast. Bolje slijepi u raj nego zdrava vida u pakao...
Treća Fatimska tajna - rezime:
- Kuverta s opisom Fatimske tajne nije se smjela otvarati do 1960. god.
- pohranjena u Tajnim vatikanskim arhivama
- Papa to čita 1965. i "odlučuje šutjeti o tome"
- nitko o tome ne zbori dok bivši trapistički redovnik nije pobedastio 1981. i oteo zrakoplov, tražeći od Vatikana da otkrije tajnu, jer će ga inače dići u zrak skupa sa 100 putnika.
- Papa i dalje šuti, a komandosi oslobađaju zrakoplov (trapist nije bio dovoljno agresivan)
- 11 dana nakon toga, nakon neuspjelog atentata na Papu, isti zahvaljuje Majci Božjoj na tome da je ostao živ, i čita omotnicu u bolnici.
- odlučuje posvetiti Rusiju djevici Mariji, ali u okviru čitavog svijeta "uključujući Rusiju" (zašto ne i cijelu galaktiku?)
- Vatikan konačno obznanjuje treću tajnu 2000.
- priča i viđenju grupe vojnika koji ubijaju biskupe i svećenike na nekoj planini, leševi časnih sestara, itd. tlapnje (gdje je 9.11? atomska bomba? posjeta izvanzemaljaca? antigravitacija? otkriće da Isus nije postojao? Elvis?)
- uz priču Vatikan kaže da se Fatimsko proročanstvo obistinilo onim pokušajem Papinog umorstva.
Izvor informacija Vatikan et. all:
http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20000626_message-fatima_en.html
"Glavna fatimska vidjelica Lucija je osobno potvrdila da se u viziji radilo o Papi."
"Kada su je pitali: “Je li glavna figura u viziji Papa?”, Sestra Lucija odmah odgovori da jest. Sjetila se da je troje djece bilo jako tužno radi papine patnje, i da je Jacinta stalno ponavljala: “Coitadinho do Santo Padre, tenho muita pena dos pecadores!” (“Jadni Sveti Otac, tako sam žalosna radi grješnika!”).
Papa Ivan Pavao II stvorio je više svetaca nego svi njegovi prethodnici u nekoliko zadnjih stoljeća zajedno. A imao je posebnu privrženost Djevici Mariji. Njegova politeistička čežnja je dramatično pokazana 1981. god., kada je pretrpio pokušaj atentata u Rimu, i pripisao svoje preživljavanje intervenciji Naše Gospe od Fatime, materinske ruke koja je vodila metak. Ne možemo se ne zapitati zašto nije odvela metak da ga sasvim promaši. Drugi bi mogli pomisliti da je tim kirurga koji je na njemu radio 6 sati zaslužio barem dio zasluge. Ali možda su i njihove ruke također materinski vođene. Bitno je da nije bila samo Naša Gospa koja je po papinom mišljenju vodila metak, nego specijalno Naša Fatimska Gospa. Vjerojatno su Naše Lurdska, Guadalupeška, Međugorska, Akita, Zeitoun, Garabandal Gospa i Marija Bistrička, bile zaposlene s drugim zadaćama u to vrijeme.
Knjiga njemačkog novinara koji je pratio Ivana Pavla II.
Ratzinger u srce pogodio Wojtylu
Autor Zvonimir Despot
"Ivan Pavao II. bio je duboko razočaran. Fatimsko je čudo za njega imalo odlučujuće značenje. Pokazalo mu je da ga je Bog odabrao da prođe težak put. Karola Wojtylu pogodila je u srce činjenica da Joseph Ratzinger može sumnjati u izjave sestre Lucije i u istinitost čuda."
To su riječi koje je zapisao njemački novinar Andreas Englisch u svojoj knjizi "Ivan Pavao II.
Kardinal Joseph Ratzinger zaključio je 26. lipnja u napokon objavljenom dokumentu da se Marijino ukazanje vjerojatno nije dogodilo; djeca su maštala...
Katolici, zaključio je Ratzinger, "ne trebaju vjerovati u to čudo..." (Za one koji ne znaju, to je lukava teološka smicalica zadržavanja onih razumnijih među vjernicima, dok za one druge vrijedi da ih se ne smije pozivati na razum ili poticati da u to NE vjeruju. Tako imaju u Crkvi i ovce i novce, i obrazovanije i praznovjerne. Pametniji vjernici moraju šutjeti, a praznovjerni mogu pobožno obilaziti svete čarobne relikvije i čudesa do mile volje.)
- vizije Vječne djevice se nastavljaju svuda po svijetu - i uključuju sasvim banalne i bezvrjedne poruke tipa: "Uredi mi kapelicu" ili "Molite se dječice", ali i kazne i grozomorne osvete koje se imaju desiti svijetu i prokletim grješnicima (tj. i nekima od Vas, poštovani čitatelji ovih stranica)
Vizije Pakla koje nalikuju Otkrovenju - gdje se vide osmuđena tijela ateista i drugih "grješnika" - doživljavaju obično histerični umovi vjerskih bolesnika. Takvih vidjelica koje vide "promjene na Zemlji", kataklizme i mora krvi, silne požare i potrese, postoji na tisuće u svijetu. Većina je ipak u odgovarajućim institucijama... A neke lukavo koristi crkva i sl.
Lurd
1858. god. objavljeno je da se Djevica Marija pojavila u Lurdu, u Francuskoj: Majka Božja je hitno potvrdila dogmu o svom vlastitom bezgrješnom začeću koju je proklamirao papa Pio IX, tek osam godina prije toga. Oko stotinu milijuna ljudi otad je došlo u Lurd, u nadi da će biti izliječeno, mnogi s bolestima koje medicina onog vremena nije bila u stanju izliječiti.
Rimokatolička crkva je odbacila autentičnost velikog broja navodnih čudotvornih izliječenja, prihvativši od njih samo šezdesetpet tijekom stoljeća i pol (tumora, tuberkuloze, oftalmitisa, impetiga, bronhitisa, paralize i drugih bolesti, ali ne i regeneraciju nekog uda ili oštećene kralješnice). U 65 slučajeva, žene su bile izliječene 10 puta češće nego muškarci. Razmjeri čudotvornog izlječenja u Lurdu su, znači, jedan na milijun; isto je vjerojatno, grubo rečeno, da ćete se izliječiti u Lurdu kao i da ćete dobiti na lutriji, ili da ćete poginuti u avionskom udesu, na slučajno izabranom, redovitom avionskom letu - uključujući onaj koji vas može odvesti u Lurd.
Spontana remisija svih vrsta raka, uzetih zajedno, procjenjuje se da je između jedan na deset tisuća i jedan na stotinu tisuća. Ako je ne više od pet posto onih koji su došli u Lourdes došlo zbog izlječenja raka, onda se tamo trebalo dogoditi između 50 i 500 "čudesnih" izlječenja samo od raka. Budući da su samo 3 od priznatih 65 izlječenja bili slučajevi raka, učestalost spontane remisije u Lurdu čini se da je NIŽA od one koja vrijedi za ljude koji ostanu kod kuće.
Zaključak dr-a Nolena:
"Kada 'iscjelitelji' liječe ozbiljne organske bolesti, odgovorni su za neizrečenu bol i nesreću …Iscjelitelji postaju ubojice."
Iz Svijeta progonjenog demonima (Demon haunted world).
Potres u Portugalu
Na dan Svih svetih, u katoličkom Portugalu, u Lisabonu, 1755. god. u 9 30 h, strašan potres od 8,4 pogodio je taj grad, gdje su tisuće ljudi bili na svetim misama. Procjena stradalih je od 30.000 do 50.000.
Nakon potresa, izbili su požari, a onda se sručio tsunami na taj grad.
Zašto je to dobri Bog učinio svojim najvjernijim poklonicima?
Možemo li vjerovati religijskim fanaticima, da će nas Isus/Djeva Marija/Alah spasiti ako na nas krene kakav asteroid?
Na to će svaki apologet lakonski uzvratiti, da je "Bog ionako svu tu kamenovanu djecu i trudnice po crkvama ionako milosrdno posadio u svoj raj".... ili ona izvlakačina, da je "Bog nas stvorio, pa nas može i kamenovat na smrt i zdrobit našu djecu kad mu se sprdne".
Mentalni (i financijski) vritnjak kleru rješava tu "dilemu".
Otkrivenje - analiza
 Mnogi teolozi vjeruju da je od svih knjiga Biblije "Otkrivenje" najtamnija i najmističnija knjiga. No, nakon što se pomno iščita "Otkrivenje" i stavi u povijesni kontekst ta knjiga ispada najjasnija i najjednostavnija knjiga. Citat iz Biblije (katoličke): "Kao nijedna druga knjiga Biblije, Otkrivenje je tijekom stoljeća bilo najrazličitije tumačeno. Suvremeni bibličari su podijeljeni oko njegova nastanka između godina 68.-70. i 90.-96."
Zvijer (Antikrist) u "Otkrivenju" zapravo je rimski car Neron.
Zašto bi to bilo bitno?
Bitno je iz razloga što je pisac Ivan očekivao Antikrista, pa poslije i Krista koji će ga pobijediti, u skoro vrijeme (za njegova života). Time pada u vodu buduća apokalipsa (barem ona kakva je ispričana u "Otkrivenju", a time i čitav kršćanski koncept spasenja.
"Otkrivenje" je najstarija knjiga Novog Zavjeta. Ne samo da je autentičnost potvrđena nego se i zna približan datum pisanja. Većina suvremenih bibličara i povjesničara se slaže da je "Otkrivenje" pisano u siječnju 68. ili 69. godine. Neki bibličari ga smještaju oko 96. godine. Izvor za takvo što je pisanje Irineja ("Protiv hereze" 5:30) iz drugog stoljeća koji kaže da je Ivan pisao negdje oko 96. godine.
Kršćanstvo je u to doba bilo samo jedna židovska sekta, a sekte su u to doba nicale kao lude gljive poslije kiše. Kao potvrda toga može čak poslužiti i samo "Otkrivenje" koje spominje barem tri sekte (Nikolati (Nikolaćani), Baalami i sljedbenici žene po imenu Jezabel).
"Otkrivenje" se i stilski i idejno razlikuje od Novog Zavjeta. Ono se bavi posebnom tematikom i posve drugom književnom vrstom . Pisac "Otkrivenja" je nepoznati Ivan koji uopće za sebe ne tvrdi da je omiljeni Isusov apostol Ivan, iako neki kršćanski teolozi to tvrde ("Ja, Ivan, vaš brat i vaš drug u iskušenju, kraljevstvu i ustrajavanju u Isusu, ja se nalazih na otoku Patmosu zbog Riječi Božje i svjedočenja o Isusu." - ne piše da je apostol). Kada Ivan opisuje Novi Jeruzalem u temeljima su ploče 12 apostola iz čega se da zaključiti da su apostoli, uključujući i Ivana apostola, već bili mrtvi za vrijeme pisanja "Otkrivenja". No, za ovu temu zapravo i nije previše bitno je li pisac apostol Ivan ili neki drugi Ivan, ali sasvim sigurno se zna da je Ivan bio Židov što potvrđuje obilje "hebreizama" u njegovom grčkom, te česte gramatičke greške.
"Otkrivenje" počinje s Ivanovom vizijom gdje mu u zatvoru u Patmosu (gdje je Ivan bio zatvoren zbog propovijedanja kršćanstva) dolazi Isus i diktira mu ukore koje treba poslati sedmerim crkvama. U tim porukama Isus ukorava crkve zbog raznih hereza.
Dobro je napomenuti da Ivan u nekoliko navrata govori kako je vrijeme apokalipse "blizu", "uskoro". Nikada ne odaje dojam da misli na nešto daleko, sigurno ne 2000 godina.
Poslije toga počinje apokalipsa gdje anđeli najavljuju i šalju pošasti ljudima. Tu se prvi put i spominje Zvijer koja izlazi iz Bezdana. Već u 12. i 13. poglavlju se opisuje Zvijer.
Zvijer ima sedam glava i deset rogova:
" Zmaj plamene boje sa sedam glava i deset rogova. Na glavama mu sedam kruna."
(Otk. 12,3)
Ivan govori da je Zvijer smrtno ranjena, ali mu se smrtonosna rana zacijelila, on će imati vlast nad cijelim svijetom i vladati će 42 mjeseca. To je jedna četvrtina svetih sedam godina.
" I vidio sam jednu od njezinih glava kao smrtonosno ranjenu. Ali njezina je smrtonosna rana bila izliječena. Sva se zemlja zanese sa Zvijeri."
(Otk. 13,3)
Zašto je važna ova smrtonosna rana Zvijeri?
Naime, poslije samoubojstva cara Nerona (nakon izdaje i kada mu je prijetila neminovna smrt) kružile su priče da on nije mrtav, nego samo ranjen. Narodom je vladala panika kod nekih, radost kod drugih. Tolika se buka digla da su neki čak i glumili Nerona da bi osvojili vlast. Trojica "dvojnika" su čak podigli velike bune u carstvu. Popularne legende o povratku Nerona su kružile još stotinama godina.
Citati koji dokazuju gornje tvrdnje:
"Oko ovog vremena Ahaija i Mala Azija bili su prestrašeni lažnim vijestima da je Neron blizu. Razne su glasine bile aktualne o njegovoj smrti; i tako je bilo mnogo onih koji su se pretvarali i vjerovali da je još živ. Pustolovine i pothvati drugih imitatora povezat ću s redovitim tijekom svoga rada. Pretendent u ovom slučaju bio je rob iz Pontusa, ili, prema nekim podacima, slobodan čovjek iz Italije, vješt harfist i pjevač, čija su postignuća, dodavši sličnosti lica, davala vrlo varljivu vjerodostojnost njegovoj imitaciji. Nakon što se povezao s nekim dezerterima, potrebitim skitnicama koje je podmićivao s velikim ulozima, zaplovio je morem. Prisiljen nevremenom na otok Cythu, potaknuo je neke vojnike koji su bili na putu s Istoka da mu se pridruže i naredio da se drugi, koji su ga odbili, da se smaknu."
(Tacitus, Histories 2:8, 69. godine)
"Ovaj je sreo svoju smrt u svojoj trideset drugoj godini života, na obljetnicu ubojstva Oktavija, i takva je bila opća radost da su ljudi stavili na glave "kape slobode" i trčali oko svega grada. Ipak, bilo je nekih koji su dugo vremena ukrašavali njegov grob s proljetnim i ljetnim cvjetovima, a onda napravili njegove kipove u raskošnoj togi, i štovali njegove uredbe, kao da je još uvijek bio živ i ubrzo će se vratiti i uništiti svoje neprijatelje. Vologez, kralj Parta, kada je poslao izaslanike Senatu da obnovi savez, ozbiljno je molio da se čast ukazuje sjećanju na Nerona. Zapravo, dvadeset godina kasnije, kada sam bio mladić, pojavila se osoba opskurna podrijetla, koja je rekla da je Neron, a ime je još uvijek bilo tako
štovano među Partima da su ga snažno podržavali i predali ga s velikom nevoljkošću. "
(Suetonius, The Lives of the Caesars - Life of Nero 57, 119. godine)
"U njegovoj vladavini pojavio se i Lažni Neron, koji je bio azijac po imenu Terentius Maximus. Neronu je nalikovao po izgledu i glasu (jer je i on pjevao uz pratnju lutnje). Stekao je nekoliko sljedbenika u Aziji, a prilikom prijelaza na Eufrata sakupio je mnogo veći broj i konačno je tražio utočište kod Artabanusa, vođe Parta koji su ga zbog svoje bijesa protiv Tita primili i pripremali se za vratiti ga u Rim."
(Casius Dio - Roman History - Epitome of Book LXVI 19:20:3, 229. godina)
Dalje anđeo još bolje pojašnjava tko je Zvijer, a tko žena koja je "pijana od krvi svetih i od krvi Isusovih svjedoka.":
"Ja ću ti objasniti tajnu ove Žene i Zvijeri koja je nosi, Zvijeri sa sedam glava i deset rogova. Zvijer "bijaše i nije", koju si vidio, izići će ponovo iz bezdana da ode u propast. I čudit će se stanovnici zemlje kojima ime stoji upisano od postanka svijeta u knjizi života, kad vide Zvijer koja "bijaše i nije" i opet će se pojaviti. Ovdje treba prodornosti, ti koji imaš mudrost! Sedam glava je sedam gora na kojima Žena sjedi. To je i sedam kraljeva, od kojih su petorica pala, jedan živi, a posljednji još nije došao. Kada dođe, treba da ostane samo kratko vrijeme. Što se tiče Zvijeri "bijaše i nije", ona je osmi, ali je i jedan od sedmorice."
(Otk. 17:7)
Dakle, ovdje nam Ivan jasno poručuje da je Zvijer zapravo car Neron, a Žena Rim. Rim je poznati grad na sedam brda (a citta dei sette colli). Rim se također opisuje kao grad bluda i razvratništva, kao grimizna Dama (boja raskoši, luksuza i kraljeva). Sedmorica kraljeva su (po redu):
Augustin, Tiberije, Kaligula, Klaudije, Neron je peti, Galba je šesti. Sada je jasno da je vrijeme pisanja knjige 68. ili 69. godina u vrijeme kratke vladavine Galbe (24.12.3 p.n.e. – 15.1.69 n.e.). Ukupno sedam vladara, a očekuje se osmi koji je ujedno jedan od sedmorice. Očito je da Ivan očekuje povratak, vjerojatno i pod utjecajem priča o povratku, Nerona. Očekuje tog prvog velikog progonitelja kršćana, od koga strahuje i čijom je zaslugom vjerojatno i u zatvoru. Dakle, Ivan očekuje onoga koji "bijaše i nije", koji je pao i koji će se vratiti. Primijetite da Ivan stalno poziva na odgonetanje njegovih zagonetki: "Ovdje treba prodornosti, ti koji imaš mudrost!".
Još jedan dokaz je misteriozni broj
"Ovdje treba prodornosti! Tko je prodoran neka odgoneta značenje broja Zvijeri. To je, uistinu, broj čovjeka: njegov je broj šesto šezdeset i šest."
(Otk. 13:18)
Dakle, Ivan nam točno kaže da je ovo zagonetka koju treba odgonetnuti da bi se dobilo ime Zvijeri, koji je čovjek.
Koje objašnjenje za 666 daje Biblija?
"Broj 6 dvostruko je nesavršen broj: 7 – 1, kao i polovica 12. Zato broj 666 označuje potpunu bespomoćnost Zvijeri."
(Biblija, Kršćanska sadašnjost, Uvod i napomene)
I ovo je odgonetka Zvijeri? Pa to nema nikakvog smisla. Po ovome bi potpuno nesavršeni broj bio 666666 jer ima 6 znamenki, a ne 666 koji ima 3 znamenke (božji broj po bibliji).
No, da zakompliciramo stvari. U nekim prijepisima se pojavio i broj 616 kao broj Zvijeri . Ta pretpostavka je dobila potvrdu kada je nađen papirus sa dijelovima knjige "Otkrivenja" na kojemu piše 616, a ne 666.
Na slici ispod se vide brojevi: chi iota sigma = 616
Crvena strelica pokazuje na 616, "broj zvjeri" u papirusu 115., dešifriranom u svibnju 2005. god. Kako objasniti ovo? Biblijsko-kršćanskom simbolikom "nesavršenih" brojeva nikako!
Ali, na svu sreću postoji objašnjenje.
Negdje oko 300 godina prije nove ere Židovi su počeli koristiti svoja slova kao brojeve. Taj sustav se zove gematriah i koristio se za mističnu interpretaciju kabale. Tajne riječi su se izgovarale pridavajući brojeve znakovima. Na linku ispod možete vidjeti matricu tih brojeva.
http://en.wikipedia.org/wiki/Gematria
http://en.wikipedia.org/wiki/Hebrew_alphabet
Sada samo treba dokazati da i broj 666 i 616 daju isti rezultat, ime čovjeka – cara Nerona.
Car Neron se na hebrejskom piše kao na slici ispod:
Ovo napisano znači Neron Kesar (na hebrejskom Car Neron).
Dakle, ako slova provučemo kroz matricu gamatrie dobijemo (svako slovo ima brojčanu vrijednost u tablici):
50+200+6+50+100+60+200 = 666
Kako je u nekim prijepisima došlo do 616?
Pa jednostavno, kada je neki "latinski prepisivač" prepisivao pogledao je broj, razumio je što se želi reći i napisao je 616 umjesto 666. Zašto?
Ako izuzmemo zadnje slovo prve riječi (slovo "nun sofit" tj. "n") dobijemo Nero Kesar . Nero je latinsko ime (izvorno ime) Nerona.
http://en.wikipedia.org/wiki/Nero
Sada se sve poklapa i "misteriozna" knjiga je vrlo jasna.
Ivan je predviđao skori povratak Nerona, progonitelja kršćana, onoga koji "bijaše i nije", koji je pao i koji će se vratiti. Predviđa njegovu vladavinu užasa 42 mjeseca ili 1260 dana.
Poslije vladavine užasa dolazi Isus Krist koji kažnjava Nerona Antikrista, uništava u vatri Rim i počinje vrijeme blagostanja.
Da, nema apokalipse, nema suda, nema prokletih i spašenih.
Reference:
- Biblija, Kršćanska Sadašnjost
- Wikipedija
- Sacred Text Archive
- Povijesni zapisi rimskih povjesničara
- Friedrich Engels, Otkrivenje
- Gary De Marc, Znak Zvijeri
Richard Dawkins: Bog je pogubna i opasna iluzija
Propovjednik Oral Roberts jednom je besramno rekao svojim televizijskim gledateljima da će ga Bog ubiti ako mu ne daju osam milijuna dolara. Gotovo je nevjerojatno, no to je upalilo. I to bez poreza
Bog Staroga zavjeta vjerojatno je najneugodniji od svih izmišljenih likova: ljubomoran i ponosan na to; sitničav, nepravedan, opsjednut time da sve nadzire, ništa ne oprašta; osvetoljubiv, krvoločni etnički čistač; ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, genocidan, donositelj kuge, megaloman, sadomazohist, mušičavi pakosni silnik.
Oni među nama koji su odgajani od djetinjstva u duhu njegova ponašanja mogu otupjeti na taj užas. Naivac blagoslovljen perspektivom nevinosti jasnije pak uočava. Randolph, sin Winstona Churchilla, nekako je uspio izbjeći poznavanje Svetog pisma sve dok se Evelyn Waugh i još jedan drugi časnik, u uzaludnom pokušaju da ga utišaju dok su zajedno službovali za vrijeme rata, nisu s njim okladili da on neće moći pročitati cijelu Bibliju u dva tjedna: “Nažalost, to nije imalo rezultata kakvom smo se nadali.
On nikad prije nije pročitao ni djelić Biblije i sad se grozno uzbudio; neprestano čita rečenice naglas, govoreći: ‘Kladim se kako niste znali da i ovo postoji u Bibliji...’ ili se jednostavno lupa po koljenima od radosti i hihoće: ‘Bože, nije li Bog govno!’”
“Thomas Jefferson – koji je bolje štivo – imao je slično mišljenje te je opisao Mojsijeva Boga kao ‘biće užasne naravi – okrutno, osvetoljubivo, hirovito i nepravedno.”
Nije pravedno napadati tako laganu metu. Opstanak hipoteze o Bogu ne bi smio ovisiti o njezinu najneugodnijem opredmećenju, Jahvi, ni o njegovu bljedunjavom kršćanskom licu, ‘blagom Isusu, krotkom i milom’.
Ne napadam neke posebne osobitosti Jahve, ili Isusa, ili Alaha, ni osobine nekoga drugog određenog boga, poput Baala, Zeusa ili Wotana. Umjesto toga, definirat ću hipotezu o Bogu tako da se može lakše braniti: postoji nadljudska, nadnaravna inteligencija koja je namjerno isplanirala i stvorila svemir i sve u njemu, uključujući nas.
Ova knjiga zagovarat će jedno drukčije gledište: neka stvaralačka inteligencija, dovoljno složena da može išta planirati, nastaje tek kao konačni proizvod dugotrajnog procesa postupne evolucije. Kreativne inteligencije, umovi koji se razvijaju, nužno se u svemiru pojavljuju kasno i stoga ne mogu biti odgovorni za stvaranje svemira. Bog, u tako definiranom smislu, jest iluzija i, kao što će pokazati poglavlja koja slijede, pogubna iluzija.
Nije čudo što se hipoteza o Bogu, budući da se temelji na lokalnim tradicijama osobnog otkrivenja, a ne na dokazima, pojavljuje u mnogobrojnim verzijama. Povjesničari religije uočavaju razvoj, od primitivnih plemenskih animizama, preko politeizama, poput onih u starih Grka, Rimljana i Norvežana, do monoteizama poput judaizma i njegovih izvedenica, kršćanstva i islama.
Nije jasno zašto bi se moralo pretpostaviti da je prijelaz s politeizma na monoteizam sâm po sebi napredno poboljšanje. No, to se naširoko pretpostavlja i ta je pretpostavka potaknula Ibn Warraqa (autora napisa Why I am not a Muslim – Zašto nisam musliman) da duhovito na temelju toga zaključi kako je i monoteizmu suđeno da izgubi još jednoga boga i tako se pretvori u ateizam.
Monoteistički šovinizam donedavno je bio upisan u zakon o dobrotvornim organizacijama u Engleskoj i Škotskoj, koji je diskriminirao politeističke religije u dobivanju statusa oslobođenog od poreza. Istodobno, davao je veliku slobodu organizacijama čiji je cilj promicanje monoteističke religije te ih pošteđivao stroge procedure provjere kojoj su, sasvim s pravom, podvrgnute svjetovnjačke dobrotvorne institucije.
Bavio sam se stoga mišlju da nagovorim nekog pripadnika ugledne hinduističke zajednice u Britaniji da pokrene građansku parnicu kojom bi pokušao osporiti tu snobovsku diskriminaciju protiv politeizma.
Mnogo bi bolje, dakako, bilo odustati od sveukupnog promicanja religije kao osnove za dobivanje statusa dobrotvorne organizacije. Društvene blagodati od toga bile bi velike, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su svote neoporezovanog novca koje dolaze u ruke crkvama te podmazivanje ionako dobro podmazanih teleevangelista dostigli razmjere za koje se opravdano može reći da su bestidni.
Propovjednik Oral Roberts jednom je rekao svojim televizijskim gledateljima da će ga Bog ubiti ako mu ne daju osam milijuna dolara. Gotovo je nevjerojatno, no to je upalilo. Bez poreza! Roberts ni dan-danas ne posustaje, kao ni ‘Sveučilište Oral Roberts’ u Tulsi, u saveznoj državi Oklahomi.
Zgrade sveučilišta, čija se vrijednost procjenjuje na 250 milijuna dolara, izravno je naručio sâm Bog ovim riječima: ‘Pokreni svoje učenike kako bi čuli moj glas, kako bi išli gdje je moja svjetlost slabašna, gdje se moj glas slabo čuje i gdje je moja ljekovita snaga nepoznata, sve do krajnjih granica Zemlje. Njihovo djelo nadmašit će tvoje i zbog toga sam vrlo zadovoljan.’
Nakon razmišljanja zaključio sam da bi moj izmišljeni hinduist koji podiže tužbu vjerojatno igrao na kartu: ‘Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se.’ Njegov politeizam nije zapravo politeizam, već prikriveni monoteizam. Postoji samo jedan Bog – Brahma stvoritelj, Višnu čuvar i zaštitnik te Šiva razarač, božice Sarasvati, Lakšmi i Parvati (žene Brahme, Višne i Šive), Ganeš, bog slon, i stotine drugih, samo su različite pojave ili inkarnacije jednog Boga.
Katolička mitologija uistinu me zadivljuje, dijelom zbog svoga neukusnog kiča, ali uglavnom zbog toga što njezini tvorci tako lepršavo i nonšalantno izmišljaju pojedinosti u hodu. Sve je to tako besramno izmišljeno. Papa Ivan Pavao Drugi stvorio je više svetaca nego svi njegovi prethodnici iz proteklih nekoliko desetljeća zajedno, a imao je i posebnu sklonost prema Djevici Mariji.
Njegove politeističke težnje dramatično su se pokazale 1981., kad je preživio pokušaj atentata u Rimu te je pripisao svoje preživljavanje intervenciji Gospe Fatimske: ‘Majčinska ruka vodila je zrno’. Čovjek se ne može oteti pitanju zašto onda nije vodila zrno tako da ga potpuno promaši. Drugi bi mogli pomisliti da kirurška ekipa, koja ga je operirala šest sati, zaslužuje barem dio zahvalnosti, no možda su i njihove ruke bile materinski vođene.
Bitno je u tome da po Papinu mišljenju zrno nije vodila samo Gospa, nego baš Gospa Fatimska. Pretpostavljam da su Gospa Lurdska, Gospa iz Guadalupea, Gospa iz Međugorja, Gospa Akitska, Gospa iz Zeitouna, Gospa iz Garabandala i Gospa iz Knocka bile u tom trenutku zaokupljene drugim poslovima.
Izvor: http://www.jutarnji.hr/kultura_i_zivot/knjizevnost/c/art-2007,8,19,richard_dawkins,86686.jl
"Ja vjerujem u Spinozinog Boga koji se otkriva u harmoniji svega postojećeg, a ne u Boga koji se bavi sudbinom i aktivnostima ljudskih bića."
[A. Einstein (1929 -- Einsteinove arhive 33-272)]
|
Sumnjivi sveci
Tražio sam, ali do danas nisam našao niti jednog jedinog kršćanskog sveca ili sveticu, da su jasno osudili spaljivanje živih ljudi za "herezu" na Crkveno pripremljenim lomačama. Isto nije poručio niti Isus raznim vidjelicama.
A lažljivih crkvenih podvala s čudesima oko propagatora njihove vjerske ideologije koje su izmislili (proglasili svecima koji su sigurno sad u raju), ima na tone. Prošećimo Zonom sumraka stoljetne katoličke obmane svecima i sveticama, kojima su varali i krali teškom mukom stečene novce naših predaka od stoljeća sedmog.
Odrubljene glave svetim Valentinima:
U hrpi lažljivih svetaca i štovanja njihovih smrdljivih tjelesnih ostataka-relikvija, "svetac Valentin" nije nikakav izuzetak. Ništa romantično glede istoga.
Svetkovina dana toga sveca nastala je radi obilježavanja izmišljenog rezanja glave nekom biskupu ili više njih. Legende o mnogim čudesnim svecima, nastale su iz pera isusovca Jean Bollanda, koji je čitav svoj život posvetio piskaranju o crkvenim svetačkim legendama, pa je to sakupljeno u masivnom svesku od 68 knjiga pod naslovom “Acta Sanctorum” ili “Životi svetaca,” 1643. god. Ta golema zbirka nabožnih trkeljanja, potakla je gomile redovnika Bolandista, da stoljećima laprdaju o kršćanskim svecima mučenicima i njihovim golemim čudesima. Sve za gladnu publiku, kojoj su bili uskraćeni svjetovni romani, umjesto kojih su mogli čitati uglavnom crkvenjačku propagandu. Najstariji "sveti Valentin" tako je smaknut u Africi sa 12 x 2 vojnika. Nekog drugog Valentina je tobože kao rimskog svećenika uhitio imperator Gotikus i dao na čuvanje aristokratu Asteriju. Ovaj je imao slijepu poćerku, pa je predložio Valentinu - ako ju izliječi, on će se pokrstiti. Valentin položi ruke na slijepu djevojku i odmantra:
“Gospodine Isuse Kriste, podaj svjetlo djevojci, jer ti si Bog i istinsko svjetlo!”
I to je to. Djevojka je odjednom progledala, a plemićka obitelj se pokrstila. Ali ne lezi vraže, antikršćanski zlobni imperator Gotikus na to odluči ih sve smaknuti. No samo je Valentinu odrubljena glava, a njegov leš pokopan pod Via Flaminia, gdje je kasnije izgrađena kapelica.
Treći sveti Valentin iz trećega stoljeća, bijaše po bajci biskup Ternija u provinciji Umbria, Italija. No čista je kopija drugoga Valentina, s jedinom razlikom da je izliječio plemićeva sina, a ne slijepu poćerku. Sve ostalo je isto.
Kakogod, niti afrički, niti rimski, niti umbrijski Valentin nema ništa s današnjim "danom zaljubljenih". Povijesna točnost ionako nije brinula crkvenjačke pisce. Naknadno izmišljaju razne priče o vjenčanjima za koja je Valentin ostao bez glave. Postoji i obilje komada tobožnjeg Valentinova trupla vjernicima na ljubljenje i klanjanje. Razne crkve imaju dijelove njegove lubanje (crkva San Anton u Madridu, crkva Whitefriar Street u Dablinu, Crkva Sv. Petra i Pavla u Pragu, Uzašašća Svete Marije u Chelmnu, Poljska, kao i crkve na Malti, Birminghamu, Glasgovu, i na grčkom otoku LEZBOSU), a Santa Maria u Cosmedinu u Rimu, ima cijelu cjelcatu lubanju za koju tvrdi da je od toga svetca. Dokle sežu crkvene laži zaštićene zakonom o blasfemiji i terorom? Tu nema granica. U Britaniji 11. stoljeća, jedan biskup je koristio glavu svetog Valentina da zaustavlja požare, obuzdava epidemije i liječi sve vrste boleština, uklj. demonsku opsjednutost.
Ljubavna poveznica 14. veljače vjerojatno je nastala tek oko 1.000 godina kasnije od toga mita, kada je pisac Geoffrey Chaucer, autor “The Canterbury Tales” povezao parenje ptica sa svetkovinom Sv. Valentina:
“Jer to bijaše na dan svetoga Valentina, kada svaka ptica traži svoj par.”
Ukiseljenu djecu iz bačve uskrsava Sveti Nikola - njegovo rebro obilaze milijuni praznovjernika
Za svetca svećenika tzv. Svetoga Nikolu, "znaju" mnogi. Vjerništvu željnom senzacija, crkvenjaci su prodali mnoštvo bajkovitih izmišljotina. Tako je Sveti Nikola znakom križa u Turskoj uskrsnuo troje djece koju je mesar ubio i ukiselio u salamuri planirajući to prodati kao svinjetinu (vidi sliku). Divnoga li čuda dobroga Boga Isusa i kompanije: "Čekam da mesar zakolje i ukiseli djecu, pa ću ih onda oživjeti za svoju slavu".
Grka Nikolu je "zli" Dioklecijan bacio u tamnicu, kako to biva, ali "dobri kršćanin" Konstantin ga izbavi. Taj svetac je smirio uzburkano more, čarobno umnožio tone žita, spasio tri mornara od egzekucije, a trima djevicama potajno dobacio miraz kroz dimnjak u čarape (kasnije su dodali da ga je njihov otac ulovio na djelu, jer kako bi uopće doznali da je Nikola to potajno učinio). Srušio je i stablo opsjednuto demonom! (smokvu?) Iz njegova groba koje je ispod razine mora, nešto curi, što su proglasili da je čarobni ljekoviti iscjedak iz Nikolinih kostiju.
Venecija ima bočicu te čarobne mane, za koju je Crkva tvrdila da potječe iz 1100-te, kada su neki talijanski mornari navodno oteli Nikoline kosti iz groba u Turskoj. No na scenu stupa metoda C12, na čiji spomen crkvenjaci strepe. Godine 2002., znanstvenici obavljaju analizu i datiraju uzorak te mane, razotkrivajući da se radi o običnom biljnom ulju starom 700 godina.
To se još uvijek prodaje za oko 150 $. Ali ne smrdljivi mulj od Nikolinih raspadnutih kostiju, nego podvaljeno mirišljavo ulje.
Čak i Isus Krist bi se mogao postidjeti pred golemim čudesima toga svećenika iz Turske. Kao i barun Minhauzen. U pravoslavlju se opsesivno štuje po stotinama bogomolja posvećenih tome svecu. Godine 1966., grobnica u kripti ispod Bazilike San Nicola bila je posvećena kao pravoslavna kapela s ikonostasom u čast nedavnog brisanja kletve (anateme, prokletstva) koje su katolička Crkva i istočna pravoslavna Crkva bijesno bile bacile jedna na drugu tijekom Velikog raskola 1054. godine. U svibnju 2017., nakon dogovora između pape Franje i ruskog pravoslavnog patrijarha Kirilla, dio kostiju sv. Nikole u Bariju poslan je u Moskvu. Relikvija je bila izložena na štovanje u katedrali Krista Spasitelja prije no što je odvezena u St. Petersburg sredinom lipnja, prije povratka u Bari. Više od milijun lakovjernih postrojilo se u Moskvi da na trenutak vidi pozlaćeni kovčeg s jednim od Nikolinih rebara.
Bradata djevica
Svetica Wilgefortis
Moru bedastoća kršćanskih crkava nikada kraja. Blagdan u nekim mjestima 20. srpnja. Bradata žena, prikazana razapeta. Zaštita (oslobađanje) od nevolja, osobito žena koje se molitvom i zagovorom kod Boga/Isusa žele osloboditi od muževa zlostavljača (umjesto da ih prijave i kazne ili strpaju u zatvor). Bila štovana u Europi i šire. Poznata i kao Liberata u Italiji i LiBRADA u Španjolskoj (nema veze s njezinom bradom nego jer "oslobađa").
Svećenici pričaju da je to bila kršćanka, kćerka poganskoga kralja Portugala. Kako bi zadržala svoj zavjet "spolne čistoće", molila je Boga da nekako nagrdi njezino tijelo kako bi izbjegla zapovijed svoga oca da se uda za nekršćanskog princa. Bog je, u svojoj savršenoj milosti, inteligenciji i svemoći, uslišio njezine vapaje tako da je učinio da joj izraste velika brada, što princu nije bilo privlačno, a nakon čega ju je nezadovoljni otac razapeo na križu. Hallelujah!
Sumnjičavi Skeptik
Svetac Toma apostol, zvan i Blizanac, jedina je komična figura iz evanđelja. Kao skeptik, bio je idealan lik za projiciranje vjerničkih sumnji, i način kako ih dodatno uvjeriti da je Isus bio neumrli Bog.
1.) Zbija šale s Isusom koji kaže da će oživjeti mrtvaca:
"Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će." No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: "Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!" Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njime!" (Ha ha ha ha!)
Uočite kako se Isus raduje što je ovaj umro, e kako bi On imao prigodu oživjeti mrtvaca da to apostoli vide. Valjda je bilo jako teško naći kakva mrtvaca za oživjeti na grobljima.
2.) "Kako da pođemo za tobom, kad nam nisi rekao kuda to ideš?
Isus: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put."
Reče mu Toma: "Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?" (Ha ha ha ha!)
Kako je Isus, koji je Bog, mogao reći neka vjeruju u Boga, ali i u njega da imaju povjerenja glede njegovih rajskih obećanja? Zar nije mogao jednostavno reći: "Vjerujte u mene, jer Ja sam Bog!". ili još bolje, teleportirati ih nakratko u pakao, pa nek vide što ih čeka tamo ako Mu ne povjeruju.
 3.) Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: "Vidjeli smo Gospodina!" On im odvrati: "Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati."
E sad dolazi kulminacija priče o nevjernom Tomi, kada okorjeli skeptik mora pobožno pokleknuti i pomoliti se, te se pozdraviti s razumom:
I nakon osam dana* bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena**, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: "Mir vama!" Zatim će Tomi: "Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.***" Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!****" Reče mu Isus: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" *****
___________________
* Osam je čaroban broj. Nakon osam dana je bebi Isusu bio obrezan (sunećen) penis.
** Vrata bijahu zatvorena, a Isus sišao s prvog kata stepenicama....
*** Priča nalikuje onoj o Salomi, koja je isto tako bila skeptik (br. 2), pa je posumnjala u Marijin neproderivi himen nakon poroda Isusa. Ona gurnu svoj prst Mariji među noge, da provjeri je li stvarno ostala vazda djevica nakon porođenja Isusa, po Protoevanđelju po Jakovu. Grčki crkvenjaci kažu da se uvjerila da je tome bilo tako.
**** Ovo je aluzija na iskrivljeno (lažljivo) tumačenje iz starog zavjeta, gdje ustvari piše: "Bog moj i moj gospodar."
***** Ovo je klimaks vjerske propagande. "Blago vama vjernicima danas, koji vjerujete, a niste imali priliku sami se osobno uvjeriti u išta, kao skeptični Toma i gurati Mu ruke u trbušnu šupljinu".
 Za one koji i dalje sumnjaju, Crkva se pobrinula za dodatni vizualni dokaz. Eto PRSTA NEVJERNOGA TOME!
(slika desno - sveta relikvija Tomina kažiprsta iz Crkve Santa Croce)
CIJELU pak desnu ruku svetoga Tome imaju portugalski katolici na drugom mjestu. Izostao je dogovor oko toga čiji prst svetoga Tome je onaj pravi isusoprovjeravajući prst:
(slika lijevo - sveta relikvija cijele Tomine ruke iz Crkve Thrissur, Kerala, Indija)
Tominu skeptičnu lubanju posjeduju pak "istino-ispravno-slavno-ljubivi" pravoslavni redovnici na grčkom Patmosu.... ali i St. George’s Chapel, Windsor, Berkshire (UK).
Vjernik treba razmišljati ovako: "Ako se takav tipični skeptik kao Toma uvjerio u Isusov čudesni povratak, kako neću ja povjerovati? A i imam dodatni bonus blaženstva od Boga, što sam to prihvatio bez ikakvih dokaza. Blago meni!"
Svetac Otac Pio
Svetoga Padre Pia (1887-1968) pitaše jednom što on misli o ljudima koji ne vjeruju u pakao.
On im bijesno odbrusi: “Povjerovat će u pakao itekako, kad u njega dospiju!”
Svetac lažljivac
Omiljeni talijanski svetac krivotvorio stigme
Povjesničar Sergio Luzzatto u svojoj knjizi 'Drugi Krist: Otac Pio i Italija 19. stoljeća' otkriva na osnovu dokumenta u Vatikanskoj arhivi da je otac Pio, najomiljeniji svetac u Italiji, krivotvorio svoje stigme na rukama i nogama pomoću karbolne kiseline. Naime, knjiga predstavlja svjedočanstvo jedne ljekarnice koja tvrdi da je mladi otac Pio kupio četiri grama karbolne kiseline 1919. godine. Otac Pio je umro 1968., a proglašen je svecem 2002. Stigme je prvi put počeo pokazivati 1911. Nedavno provedena studija pokazala je da se Talijani više mole njemu nego Kristu ili djevici Mariji.
"Bila sam štovateljica Padre Pia i susrela sam ga po prvi puta 31.7.1919." piše Maria De Vito.
Izjavila je da je s tim svećenikom provela mjesec dana u južnom gradu San Giovanni Rotondo, i često se s njim susretala.
Slika prikazuje svećenike koji otvaraju Piov grob i iznose njegov leš na komadanje, da se načini što više svetih relikvija za ugradnju u crkve.
"Padre Pio me nazvao u potpunoj tajnosti i rekao mi je da to ne kažem braći, i dao mi je praznu bočicu, te zapitao mogu li pomoći kao vozačica da prenesem tu bočicu nazad u Foggiu u San Giovanni Rotondo i napunim je s 4 grama čiste karbolne kiseline.
"Objasnio mi je da je ta kiselina namijenjena dezinfekciji medicinskih igli. Također je tražio i druge stvari poput Valda pastila."
Svjedočanstvo je originalno bilo prezentirano Vatikanu od strane Nadbiskupa Manfredonie, Pasquale Gagliardi-a, kao dokaz da je Padre Pio sam prouzročio svoje stigme uz pomoć razrijeđene kiseline.
Poruku je "ispitala" Sveta Stolica tijekom procesa beatifikacije Padre Pia i očito odbacila. Padre Pio proglašen je svetcem 2002. god.
Treba li mu zamjeriti na toj lažljivoj podvali? Ta toliki su prihvatili Isusa i spasili se od vječnoga ognja nadahnjujući se Patre Piom.
Netko se sjetio našeg poznatog velečasnog? Je li i on posegnuo za karbolnom kiselinom i nanio je u obliku križa na svoje čelo? Ma kakvi ... zar bi on to učinio?
Posmrtni ostaci sveca Pija od Pietrelcine bit će ekshumirani i od travnja (2008.) izloženi na klanjanje vjernicima, najavio je 6. siječnja nadbiskup Domenico Umberto D'Ambrosio, specijalni povjerenik Svete Stolice za svetište sveca Pija.
Osvrnuvši se na ekshumiranje svečeva leša, nadbiskup D'Ambrosio je rekao kako je iskapanje leševa i identifikacija svetaca uobičajena praksa u Crkvi. Nije dakle u pitanju znatiželja nego osiguravanje relikvija, istaknuo je nadbiskup. Na upit kada će se vjernici moći moliti pred komadima leša sveca Pija i što to za njih znači, rekao je kako nije riječ o fetišizmu jer se vjernici i sada mole pred svečevim grobom. Njegovo svetilište blizu mjesta Foggia godišnje privuče blizu milijun hodočasnika i ostvaruje zaradu u milijunima Eura.
Zašto Hrvati odbaciše vjeru svojih predaka i prihvatiše bliskoistočno praznovjerje?
Oko stoljeća sedmoga, uvjeravaju nas svećenici, knez Radoslav se prepirao s ondašnjim Solunskim svećenikom, i tvrdio da je Isus Krist ništa naspram boga Svetovida u kojeg je vjerovala većina Slavena. Nato mu svećenik pompozno odgovori da ako je Svetovid jači, nek onda šestorica najjačih muškaraca u ime Svetovida podignu lijes nekog mrtvaca kojeg su taj dan upravo pokapali. A on će to isto napraviti sa šestoricom nejakih dječaka u ime Isusa Krista. Iako je Radoslav odabrao najbolje od najboljih, nisu mogli podići lijes koji kao da je bio ukopan u zemlju. Na to je svećenik pozvao svoje dječake, koji su s lakoćom podigli lijes i odnijeli ga do mjesta za ukop. Radoslav je tada "prihvatio Krista" i tobože dao Hrvatima slobodu da se krste kad hoće.
Predlažem ponoviti taj eksperiment s lijesom i dječacima. Ako je Isusu stalo do vjere u Hrvata, onda će sigurno ponoviti čudo i svima pokazati da je istinski Bog. Ako Isukrstovi dječaci ne uspiju podići teški lijes s mrtvacem, onda se vraćamo na štovanje našega Svetovida.
Sveti Krševan dobiva glavu
Krševan je u klero-pričici bio rimski vitez u 3.st. u doba cara Dioklecijana. Bačen je u tamnicu, i iz nje je tješio sv. Anastaziju koju je muž držao u kućnom pritvoru, jer je odlučila sačuvati svoju nevinost radi Isusa. Dioklecijan mu konačno odrubi glavu i tijelo baci u more. Svećeniku Zoilu u snu se prikazao sv. Krševan i otkrio gdje se nalazi njegov leš. Izvukavši truplo iz mora, nekim čudom se glava spojila s tijelom leša te je prenesen iz Akvileje u Zadar. Kažu da se u Zadru na njegov zagovor desilo mnogih čudesa pa se do danas štuje kao zaštitnik grada. Zadrani su svom zaštitniku Krševanu podigli krasnu romaničku crkvu.
Sveti Denis gubi svoju glavu
Sveti Denis je još kao mladić revno preobraćao pogane na kršćanstvo i s vremenom se popeo do pozicije pariškog biskupa. No njegova brojna preobraćenja razljutila su zločeste poganske svećenike koji su ga odlučili smaknuti te su mu otkinuli glavu. Nakon što je Sveti Denis dekapitiran, pokupio je svoju glavu i hodao nekoliko kilometara noseći je ispod ruke, propovijedajući usput radosnu vijest.
Prikazuju ga kao bezglavo tijelo koje drži odrezanu glavu u rukama.
Svetica Agneza sa svojim grudima na pladnju
Lijepa Agneza privukla je pažnju moćnog suca Quintianusa. No kad je odbila njegovo uporno udvaranje, poslao ju je u bordel. Ona se molila i nakon 30 dana ostala je nataknuta. To silno razljuti Quintianusa koji tada naredi da je vežu, bičuju, rastegnu na kotaču i spale. Tijekom ovih mučenja odrezali su joj grudi. No Sveti Petar je čudom zacijelio njezine rane. Tada je bijesni Quintianus naredio da je uvaljaju u vrući ugljen i staklo, te je tada preminula.
Prikazuju je kako nosi svoje odsječene grudi na pladnju. Na njen dan 5. veljače na Siciliji se i danas jedu slatkiši od marcipana koji nalikuju ženskim grudima.
Svetac Kristofor - pasje glave
Bio je seljak (prema jednom izvoru, prije nego se obratio imao je glavu psa), a prema drugima princ rođen po zagovoru Gospe jednome kralju. Neki sve smještaju u Siriju, neki Kanaan, treći pak u Arabiju, neki u sjevernu Afriku. Njegovo ime prije obraćenja je bilo Offerus, Offro, Adokimus, Reprobus ili Reprebus.
Svetac Kristofor je pripadao nekom sjevernoafričkom plemenu. To područje uglavnom je bilo nepoznato i govorilo se da tamo žive razna čudna bića, među kojima i ljudi sa psećom glavom. Jednog od njih uhvatili su Rimljani i morao im je služiti. Preobratio se na kršćanstvo i tako postao jedinstven među svojom vrstom ljudi-pasa.
Po drugoj priči Svetac Kristofor je bio div iz Kanaana koji se uputio u potragu za Kristom. Jedne noći prišlo mu je dijete i zamolilo ga da ga prenese preko rijeke. Kako su sve više odmicali od obale, dijete je postajalo sve teže. Kad je konačno iscrpljen došao do druge obale, dijete mu otkrije da je na svojim ramenima nosio grijehe svijeta te on u djetetu prepozna Krista – gospodara kojeg je tražio. I tada se Kristofor preobratio.
Prema trećoj verziji Bog je Kristofora kaznio (nagradio?) psećim licem kako ne bi više bio privlačan ženama i tako sačuvao svoju čednost.
Uglavnom, najbizarnije je to što je često prikazivan kao kinokefal, bogato odjeven muškarac sa psećom glavom.
Sveta Lucija sa svojim iskopanim očima na pladnju
Sveta Lucija je još kao mala djevojčica odlučila posvetiti svoj (seksualni) život Kristu, te je odbila udati se za čovjeka kojeg joj je odabrala majka. Iako je njena majka s vremenom prihvatila tu odluku, njen nesuđeni suprug nije bio tako velikodušan i prijavio ju je kao kršćanku zlim vlastima. Vojnici su je pokušavali prisiliti na prostituciju, ali su otkrili da je njeno tijelo nevjerojatno teško i nepomično. Za kaznu je bila podvrgnuta mučenju tijekom kojeg su joj iskopane oči i potom je ubijena. Legenda veli da joj je milostivi Bog vratio vid malo prije nego je konačno izdahnula.
Sveta Lucija prikazuje se kao mlada djevica koja drži svoje oči na pladnju. Zaštitnica je očiju, vida i slijepih. Lijepa talijanska pjesmica joj je ispjevana (Santa Lućija).
Svetac Šimun otet u Zadru
U 13.st neki trgovac se vraćao iz Svete zemlje prema Mlecima i rekao da prevozi svoga mrtvog brata. Zbog oluje se morao skloniti u zadarsku luku, te je gostoprimstvo potražio kod redovnika, a kovčeg s tijelom zakopao u zemlju. Trgovac je tijekom prve noći preminuo, a redovnici su iz njegovih dokumenata vidjeli da je tijelo koje je zakopano u njihovom vrtu, nitko drugi nego baš Sveti Šimun. Nakon toga, redovnici s velikim oduševljenjem, u svečanom mimohodu, prevoze mrtvaca u crkvu Velike Gospe, gdje se i danas slavi. Kažu da se i sada može razabrati da je bio obrezana penisa. Šimun je bio, ako niste znali, spomenut jednom vrlo kratko u Novom Testamentu, da je primio u ruke maloga Isusa i rekao radosnu vijest njegovoj Majci: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!"
Čudno da mač mora probosti dušu Mariji, ako je znala da joj se Sin dragovoljno predao da otkupi grijehe svih ljudi (osim njezinih jer ih jedina nije imala), a potom veličanstveno vrati Ocu u slavi u Raju, kao da ništa nije bilo. Umjesto da se raduje spasu svih bića svemira, ona plače i nariče. Zar nije suotkupiteljica i svjedok Isusove pobjede nad grijehom? Zar bi bila sretnija da je njezin Sin ostao živ i zdrav? A svi ljudi propali u Pakao, neotkupljeni od Boga Oca?
Susak
Benediktinska opatija sv. Nikole iz 11. stoljeća, ima veliki križ nazvan "Veliki Bog" ili po susčanski "Veliki Bouh"iz 12. stoljeća, koji je na otok došao s valovima, te su ga lukavi benediktinci tobože unijeli u crkvu i više ga se ne može iznijeti (?!).
Svetac Juraj i ZMAJ koji riga vatru
Juraj (Đuro) je i na Istoku i na Zapadu vrlo štovani svetac. Bio je rimski vojnik, časnik. Nekom gradu prijetio je zmaj svojim vatrenim i otrovnim dahom. Građani su proždrljivoj nemani bili prisiljeni žrtvovati ovce, naposljetku, kad je ponestalo ovaca, i djecu. Došao je red i na kraljevu kćerku. Vitez Juraj stiže u pravi čas i spašava je. Načinivši znak križa, on upokorava neman snažnim udarcem koplja, a zatim joj mačem zadaje smrtni udarac. Kraljeva je kćerka tako spašena, a cijeli se grad, na svečev poziv, pokrsti.
Zli car Dioklecijan zatraži da prinese žrtve njegovim bogovima. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasno, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.
Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su mramorne statue bogova počele pucati na komade.
Čitav taj događaj pratio je i sam car koji je naredio da se Jurju zato odrubi glava.
Svetac Servacije - pomoćnik protiv miševa i štakora
- Dok je molio na grobu sveca Petra, darovao mu je svetac srebrni ključ.
- Iz ropstva se čudom izbavio.
- Jednom je tako, umoran od puta, za podnevne žege zaspao. Tada se nad njegovu glavu spustio orao da mu svojim krilima čini sjenu od žarkoga sunca.
- I kad je jednom bio ožednio, otvorio je svojim štapom izvor.
- 'Prema legendi' njegov grob nikada nije prekrio snijeg.
- Poljoprivrednici traže njegovu pomoć od crvenog vjetra u svinja, u domaćinstvu je pomoćnik protiv miševa i štakora.
Svetac Lucifer
Biskup Lucifer ili Lucifer Calaritanus (umro 371) bio je Cagliarski (Sardinija) biskup i svetac poznat po svojoj borbi protiv heretičnog arijanizma.
Na Milanskom Koncilu 354. AD branio je Athanasius-a i suprotstavio se Arijanistima toliko žestoko da ga je car Constantius II (Arianski simpatizer) dao zatvoriti na tri dana u njegovoj palači. Za vrijeme dok je bio u pritvoru opet se snažno suprostavio caru Constantiusu II da ga je isti protjerao najprije u Palestinu te kasnije u Thebu (Egipat). Tijekom izgonstva pisao je prosvjedna pisma caru Constantiusu II što ga je dovelo u opasnost da ga smaknu.
Nakon smrti cara Constantiusa II i dolaska Juliana Apostata na vlast, Lucifer je oslobođen 362. Prema nagovijesti iz pisanja Svetog Ambrosea, Svetog Augustina i Svetog Jeromea, Luciferovi sljedbenici su poznati kao Luciferijanci. Bili su aktivni u 5. stoljeću. Iako nikada nije poništena njegova kanonizacija (pretvaranje u sveca), Crkva izbjegava govoriti o Svetom Luciferu. Pitam se zašto?
Njegov imendan po katoličkom kalendaru pada na 20. 5.
Svetac Stjepan - prvomučenik
Otkriće leša legendarnog Svetog Štefa bilo je najveća senzacija 5. stoljeća (Tillemont). Njegov kovčeg je odmah odnešen u svečanoj procesiji, a sitne strugotine njegovih kostiju i krv odmah su pobožno razneseni po rimskom imperiju i poslužili za čudesna izliječenja*. Samo Svetac Augustin ih nabraja barem 70. Njegovo sveto tijelo je cijelo izloženo u Rimu, ali njegova glava u Arlesu, dok su kosti bile raštrkane na nebrojeno mjesta. Mnoge crkve su posjedovale ono isto kamenje, kojim je jadni svetac kamenovan na smrt. Karmelitskim redovnicima Poictiers-a služili su za smanjenje bolova trudnicama.
Bočica s njegovom presvetom krvi pretvarala se u tekuću svake godine u Napulju, 3. kolovoza. Kada je Grgur 13. pomaknuo kalendar, pomaknuo se i termin čuda. Izgleda da je neki spretni kemičar živio u okolici, jer tamo se i dalje prikazuje krv Sv. Januarija, koja se također pretvara u tekuću, na sveopće čuđenje pastve.
Svećenstvo tvrdi da se suha tvar pretvara u svježu krv tog tobožnjeg mučenika Crkve, samo kada joj se približi svečeva glava i nema zla u blizini!
Pogani Januarija baciše u raspaljenu pećnicu gdje je ostao neopečen 3 dana. Potom ga baciše divljim zvjerima, ali one se odjednom pripitomiše. Božja milost je konačno posustala, pa mu odrubiše glavu.
Dotičnog mučenika je navodno dao ubiti Dioklecijan (400-te), ali nema nikakvih dokaza o tome, a njegova "krv" se odjednom "čudesno" pojavila tek 1000 godina kasnije.
Monstrum Majka bogorodice Marije (Josipova Punica)
Od Svete Ane, izmišljene majke Blažene djevice Marije, sačuvane su dvije glave i preko stotinu ruku. Njezine relikvije su se odjednom pojavile u Konstantinopolisu 710. godine i ostale u crkvi Sv. Sofije do 1333. Međutim, crkva u Aptu na jugu Francuske tvrdi da je Sv. Lazar, Isusov prijatelj, donio pravi leš Svete Ane, a Sv. Auspicijus (398) ga čuvao, pa je leš opet odjednom nađen u vrijeme Karla Velikog (slavljenje blagdana Svete Ane); glava Sv. Isusove bake Ane je držana u Maincu do 1510, kada su je ukrali i odnijeli u Düren u Rheinland-u. Njezina čudotvorna slika (blagdan, 7 ožujka) obožava se u Notre Dame d'Auray, dijecezi Vannes.
Svetac Pankracije - sveti dječak
Bilo mu je 14 godina kad je, za vrijeme Dioklecijana ili Valerijana, pretrpio mučeništvo - odrubljena mu je glava, jer se u njegovom domu skrivao papa Marcelin. Glava svetog dječaka se nalazi u bazilici svetoga Ivana na Lateranu. Zaštitnik od glavobolje i grča, protiv krivokletstva, mladih usjeva i cvijeća od mraza, svibanjskih promjena vremena...
Svetac Rok
Po zagovoru njegove majke grofice (neplodne), on se ipak rađa 1295. u Montpellieru, s crvenim križem na prsima. Nakon smrti roditelja, u 20. god. prodaje svo svoje bogatstvo i daje siromašnima. Kreće prema Rimu...
Putem brine o bolesnima od kuge i čudesno ih izliječuje znakom križa. Gdje se pojavio, kuga je nestajala! Na svom hodočašću dobiva i sam kugu, pa ga tjeraju iz grada u šumu. Pas mu donosi hranu i tako ozdravi, ili neki nevjernik koji se obratio.
Ali izobličena od bolesti, ljudi ga ne prepoznaju pa ga opet strpaju u zatvor 5 god. Tu opet dobije kugu, ali se anđeo brine za njega do smrti.
Sajt Župe Kaštel-Lukšić piše: "Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen brojnim čudesnim znakovima (?). No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca."
Svetac Vid - sedmogodišnji dječak - mučenik
Rodom je navodno sa Sicilije i kao sedmogodišnji dječak podnio je mučenštvo početkom 4. stoljeća, u vrijeme (nedokazanih) Dioklecijanovih progonstava kršćana. Bačen je pred lavove i medvjede, ali ga nisu htjeli rastrgati, zatim u kotao vrele smole i rastopljena olova (!), ali mu ni to nije naudilo. Konačno su ga usmrtili na rastezaljci (?!) Popularan u Sloveniji.
Svetica djevojčica Agneza
Njena malena lubanja se nalazi u baroknoj crkvi Sv. Agneze u Agonu na Piazza Navona. Sredinom 14. st. nju su, kao djevojčicu od 12 godina skinuli do gola i bacili u javnu kuću, jer je bila kršćanka. Ali njena kosa je odjednom narasla i prekrila njenu golotinju i otjerala požudne klijente. Čudo je sačuvalo njezinu nevinost, ali ne i glavu - prerezali su joj vrat, jer je proglašena vješticom (zbog čudesne brzo-rastuće kose). Na mjestu kupleraja, sada stoji njena crkva.
Svetac Ivan Antiohijski nazvan od milja Zlatousti - najomiljeniji pravoslavni (i katolički) svetac - patološki mrzitelj svega židovskog
Gorljivi kršćanski glasnogovornik koji je živio u drugoj polovini 4. stoljeća. Podučava ga veliki govornik Libanij, a sa 18 usvaja doslovno čitanje Biblije. Njegov oštar jezik kojim je osuđivao heretike, ali i mane crkvenjaka, priskrbio mu je mnogo neprijatelja. Patrijarh egipatske Aleksandrije Teofil Aleksandrijski, zajedno s mnoštvom aleksandrijskih biskupa osuđuje ga i on je svrgnut i prognan, te umire na putu.
Pravoslavci ga slave kao velikog (ako ne i najvećeg) sveca. Posthumno je proglašen učiteljem crkve. No isti je poznat po rasističkim propovjedima - homilijama - u kojima su se Židovi ocrnjavali na najgore moguće načine. On u "8 homilija protiv Židova" kaže:
Židovi postali psi, a kršćani djeca božija:
Premda su ti Židovi bili pozvani na usvajanje sinova, spali su na srodstvo sa psima; mi koji smo bili psi primili smo snagu, premda Božju snagu, preko Božje milosti, da uklonimo našu iracionalnu prirodu i podignemo se na slavu sinovljevsku. Kako ja to dokazujem? Isus reče: "Nije pošteno uzeti djeci kruh i baciti ga psima". Krist je govorio ženi iz Kane (nežidovki) kada je Židove nazvao djecom, a nežidove psima.
(2) Ali pogledajte kako se poslije sve okrenulo: oni su postali psi, a mi smo postali djeca. Pavao reče za Židove: "Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti! Jer mi smo obrezanje". Vidite li kako su oni koji su prvo bili djeca, postali psi?
Židovi kao stoka za klanje - pogubljenje:
(6) Premda je takva stoka nepodesna za poslove, prikladni su za klanje. A upravo to se dogodilo Židovima: kako su odlučili postati nepodesni za posao, postali su podesni za klanje. Zato je Isus rekao: "A one moje neprijatelje, koji ne htjedoše, da ja kraljujem nad njima, dovedite ovamo i pogubite ih pred očima mojim!"
O sinagogama
(2) Budući da ima nekih koji misle da je sinagoga sveto mjesto, moram im reći par riječi. Zašto poštujete to mjesto? Zar ga ne morate prezirati, držati gnjusnim, pobjeći od njega? Oni kažu da se tamo čuvaju Zakon i proročke knjige. Što je to? Zar će svako mjesto gdje se drže te knjige biti sveto? Nikako! To je razlog zašto iznad svega mrzim sinagogu i gnušam je se.
(2) Morate isto primijeniti na sinagogu. Premda tamo nema idola, demoni nastanjuju to mjesto.
(6) Vrijeme je da pokažem da demoni obitavaju u sinagogi, na samo na tom mjestu, već i u židovskim dušama.
(5) Reci mi ovo. Kad bi ti netko ubio sina, zar bi mogao podnijeti pogled na njega, ili prihvatiti njegov pozdrav? Zar ga ne bi izbjegavao kao zlog demona, kao samog Đavla? Oni su mučki ubili Božjega Sina; imate li smionosti biti s njima pod istim krovom?
(5) Uistinu, kad Židovi poste, to je sramotnije od bilo kojeg pijančevanja, mnogo gore.
Ali Židovi skupljaju ženskaste horove i gomilu bludnica; dovlače u sinagoge cijelo kazalište, glumce i sve. Jer ne postoji razlika između profanog kazališta i sinagoge.
James Parkes piše o tom antisemitskom "svecu":
- "njegove propovjedi su najodvratnije i najžešće pljuvanje po židovskoj vjeri i vjernicima koje je moguće naći kod nekog kršćanskog teologa (a bilo ih je zaista mnogo i trudili su se)."
- njegove homilije su dale velik poticaj ideji da su Židovi kolektivno odgovorni za Isusovu smrt
- postale su uzorkom drugim propovjednicima, koji su se pozivali na ključne citate iz evanđelja (po Mateju i Ivanu)
- židovske zajednice od tada su postale metom bijesa vjerski izazvane mržnje u svakome gradu
- apologetska obrana "Zlatoustoga sveca" svodi se da je "u to vrijeme (4.st.) bilo uobičajeno" pljuvati na najgore moguće načine protiv svojih ideoloških neprijatelja (psogos), i da je svetac "samo citirao Isusa i evanđelja, a njih su ionako pisali sami Židovi, a oni su ubili Božjeg Sina, pa se moraju pokajati i prihvatiti kršćanstvo, inače su prokleti."
Njegova lubanja je skupocjeno ukrašena srebrom i draguljima, a sada se drži u Vatopedi manastiru na pravoslavnom "najsvetijem" Brdu Atos na sjeveru Grčke, i vjernici joj pripisuju čudesna izliječenja. Tamo je i desna ruka njegova leša, dok su brojni manji komadići razasuti posvuda po svijetu.
Svetac vladika Nikolaj Velimirović - novi sveti "Zlatousti antisemit"?
Popularnost vladike Velimirovića u Srbiji je dostigla vrhunac u svibnju 2003. godine kada ga je Srpska pravoslavna crkva službeno proglasila svecem. Izvjesni Atanasije Jevtić je apologet toga antisemita.
http://www.helsinki.org.yu/serbian/doc/Ogledi06.pdf
U govoru naslovljenom "Nacionalizam svetog Save"3, Velimirović hvali Hitlera i po značaju ga uspoređuje s osnivačem Srpske crkve, svetim Savom. Govoreći o Hitlerovoj želji da navodno stvori nacionalnu crkvu, vladika Nikolaj kaže:
'Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju' (Velimirović, 2001, str. 36).
U djelu "Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor", vladika Nikolaj tvrdi:
'[Evropa] ništa ne zna osim onoga što joj Židovi pruže kao znanje. Ona ništa ne veruje osim onog što joj Židovi zapovede da veruje. Ona ne ume ništa da ceni kao vrednost dok joj Židovi ne postave svoj kantar za meru vrednosti… Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i
socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola' (Velimirović, 1998, str. 194).
"Proročanstva" Zlatoustovog nasljednika - prjevara naknadnog proročanstva poput lažnog Kremanskog proročanstva:
Prophecy of St. Nilus
Pravoslavci reklamiraju nekakvo proročanstvo za ova vremena od sveca Nilus -a tobože iz 5. stoljeća, za 19/20. st. Iako je u tome spisu prepuno znakova kojima se lako raskrinka kao novovijeka podvala, a nitko za to nije čuo prije 1990. godine, fanaticima to nimalo ne smeta. Glavno da što više naivaca prevare, pa da mem brze propasti svijeta i "opće degeneracije" ide dalje.
Pravoslavni četnički zločinci - proglašeni svecima:
"Svetac" Milorad Vukojičić (1917-1945), zvani pop Maca (deminutiv od “macola”) ili pop Koljač, je bio crnogorski svećenik SPC, vođa četničke crne trojke u drugom svjetskom ratu. Nakon rata je osuđen na smrt i pogubljen.
Crne trojke su bile tročlane četničke formacije za likvidaciju političkih protivnika klanjem. Iako su navodno osnovane radi likvidacije saradnika okupatora, na njihovom udaru našli su se mnogi komunisti, borci i simpatizeri pokreta otpora i članovi njihovih obitelji.
Šef crnih trojki u Jugoslaviji je bio general Dragoljub Mihailović. Četničke trojke su imale zadatak da eliminišu svakoga koga general Mihailović stavi pod slovo „Z". Komandanti brigada su bili zaduženi potreban broj trojki za izvršenje specijalnih zadaća.
Jedan od egzekutora, pop Milorad Vukojčić iz crne trojke koja je klala obitelji partizanskih boraca u Pljevljima, proglašen je za sveca Srpske pravoslavne crkve 2005. godine.
Odluka svibanjskog Sabora 2005. da grupu svećenika mileševske eparhije proglasi za svece samo je dolila ulje na vatru i u javnosti izazvala šok. Ubrzo je postalo jasno da su neki od tih “svetaca” – Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić Maca – bili borci četničkih odreda koji su počinili zločine. Oglasio se recimo poznati umjetnik M. Janketić – čiju su majku “sveci” zaklali – i taj je čin njihova proglašenja svecima nazvao “amoralnim”. Oni pak svećenici koji su se svojevremeno bili svrstali uz NOP i stradali, nisu se našli na spisku Srba svetitelja iako to – mnogi među njima – zaslužuju kao istinski “novomučenici”.
https://www.slobodnaevropa.org/a/spc_sveci_justin_simeon_popovic/2029141.html
Sveti Franjo - drugi Krist ?
Je li Svetac Franjo stvarno drugi Krist (kako ga je nazvao jedan papa), oličenje savršene dobrote i Buddhi nalik lik kome ptičice jedu iz ruke, a on ozdravljuje bolesnike? Je li njegova svetačka figura uzor i vrhunac dobrote, kruna kršćanske vjere?
Pročitah nešto o Franji na http://www.newadvent.org/cathen/06221a.htm - iz tvrde katoličke "enciklopedije". Ako se tu nađe nešto sumnjivo ili kontradiktorno u svezi Franjina lika, koliko li je sumnjivije kod drugih, objektivnijih izvora?
Nađoh "Svetog Franju" ratnika koji vatreno i po cijenu smrti sebe i svojih fratara želi pokrstiti nevjernike/ muslimane u križarskoj vojni - i vratiti ih pod okrilje Vatikanskom Papi.
" U jesen iste godine (1212) Franjina goruća želja da preobrati Saracene (Muslimane), dovela ga je do broda koji je plovio prema Siriji, ali nakon brodoloma, koji ga je odbacio na obale Slavonije (?), morao se vratiti u Ankonu. Sljedećeg proljeća, on se posvetio pokrštavanju Centralne Italije.
Tijekom sljedeće godine (1214) Franjo kreće za Maroko, u ponovnom pokušaju da dopre do muslimanskih nevjernika i, ako se pokaže potreba, prolije svoju krv za širenje Isusova Evanđelja, ali u Španjolskoj ga uhvati jaka bolest, pa se opet morao vratiti u Italiju.
1219. god. Franjo, odlučan u pokrštavanju Islamskih nevjernika, zadaje odvojenu misiju svakom od svojih učenika, a sebi zadaje sjedište rata između Križara i Saracena. Sa još 11 gorljivih sljedbenika, Franjo kreće iz Ankone 21.6., za Saint-Jean d'Acre, i BIO JE NAZOČAN OPSADI I ZAUZEĆU grada Damietta. Nakon što je obavio propovjed pred sakupljenim kršćanskim vojnicima-križarima, Franjo hrabro prelazi u nevjernički kamp, gdje su ga uhvatili i odveli pred sultana. Prema predaji Jacques de Vitry-a, koji je bio s križarima u Damietti, sultan Malek-el-Kamil je ljubazno primio Franju, ali mu je samo obećao bolji postupak prema uhvaćenim križarima, a svečev govor nije imao mnogo utjecaja."
Riječi koje je Sv. Franjo Asiški (+ c. 1210) uputio Muslimanima: “Došli smo vam propovijedati vjeru u Isusa Krista, da se odreknete Muhameda, tog pokvarenog roba đavola, i postignete vječan život poput nas.”
Tako pišu žestoki Katolički apologeti. Što li pišu neovisni promatrači? Jesu li i oni oduševljeni Franjinim propovjedima pred križarima i agresivnim pokrštavanjem muslimana?
Zašto "Sv. Franjo" okupljenim križarima u svojoj propovjedi prije bitke nije ovako rekao:
"Došli ste oslobađati prazan Isusov grob? Prazan Isusov grob su vaša srca. Napunite ih ljubavlju umjesto da ubijate braću i sestre druge vjere u nepoznatoj zemlji. Vratite se natrag!"
Petorica mladih fratara, koje je Franjo u međuvremenu poslao u Maroko, drsko su upali u džamiju i glasno propovijedali da je Muhamed lažni prorok i pozivali na obraćenje Isusu Kristu ! Vlasti su ih bacile u zatvor. Ali oni potkupljuju stražare i vraćaju se u džamiju, ponovnom pokušavajući, "uz Božju pomoć", pokrstiti muslimane. Ovoga puta im nisu oprostili to svetogrđe. Odrubili su im glave. Leševe tih munjenih kršćanskih kamikaza uspjeli su prokrijumčariti neki Portugalci, pa su odnijeti u crkvu u Coimbri. Među oduševljenim kršćanima koji su posjetili njihove ostatke bio je i slavni Antun Padovanski, koji je tada postao franjevcem. Kasnije je stekao naziv Malj heretika. A što je rekao Sveti Franjo na ove besmislene brutalne smrti lakovjernih mladića? Je li odvraćao druge od tako besmislena čina? Ne! On tada oduševljeno "poviče u znak zahvalnosti prema Nebu, 'Sada mogu reći da imam petero braće' ”.
(Cuthbert, Život, str. 283.)
Zaista je "nasljedovao Krista" prema Njegovim naputcima iz Biblije:
"Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!"
Po Luki 6, 22
Fraza "jednako su činili prorocima oci njihovi!" sugerira da su židovi ubijali svoje proroke. Tu Isus vidi veliku priliku za dokazivanje svoje vjere u Sebe. Crkveni otac Tertulijan (160-220), koji je uveo ideju da je dan kada mučenik za Krista pogine, njegov pravi "rođendan", nastavlja tu ideju.
Isusovo gorljivo poticanje na religiozno samoubojstvo nije baš naišlo na velik odjek u povijesti. Stoga su kršćanski teolozi izmislili brojne mučenike-svece za Isusa, i začinili te priče s mnogo sadističkih detalja i praznovjernih čudesa.
Uz našega Franju, vezane su i mnoge priče koje su otvorenih usta slušali praznovjerni vjernici.
Franjo i opasni vuk
(s nekog katol. sajta)
Postoji mnoštvo nevjerojatnih priča iz života svetaca. To vrijedi i za sv. Franju Asiškog. Kao što je već dobro poznato svetac je u svakom nedužnom stvorenju gledao brata i sestru. Jednom je nazvao bratom jednog običnog, ali opasnog vuka. Naime, građani mjesta zvanog Gubbio molili su Franju da im nekako pomogne otarasiti se vuka koji je redovito uništavao njihova stada i koga su se ljudi bojali. Nitko se nije usudio ni primaknuti tom opasnom vuku. Ali Franjo bijaše svetac, te se primaknuo vuku i bratski ga izgrdio. "Brate vuče, o tebi sam čuo mnoge pritužbe. Ubijaš seoska stada, za sve si strah i užas. Ne možeš na silu uzimati ono što je Bog namijenio drugima. Od sada trebaš ići od kuće do kuće, a ljudi će te, ako budeš tako radio, hraniti." Bog, Gospodar svega, po svojim stvorenjima čini čudesa, ljudima na spasenje, a Sebi na slavu.
Franjo i ptice
"Ptice su slušale sveca. Jer, on im je govorio o Božjim stvorovima i o zajedništvu među njima, o potrebi da se međusobno trpe i da žive jedne pokraj drugih bez svađe."
Franjo i breskva
Jednoga se dana Franjo, pun radosti, iznenadio nad samim sobom jer je u svim stvarima počeo doživljavati Boga. I tako prolazeći pokraj neke breskve, reče joj: "Breskvo, sestro moja, pričaj mi o Bogu!" Breskva se malo protrese, kao da lagani vjetrić prođe kroz nju i sva odjednom procva, kao da je proljeće u nju ušlo. Još veseliji, Franjo ode dalje.
Franjo lopov
Da bio popravio crkvu Sv. Damjana u Assisiju čak je potajno prodavao svilu svoga oca. Otac ga je optužio za krađu, a na sudu Franjo je skinuo sve sa sebe, i tako gol, odrekao se bogatstva i odabrao siromaštvo.
PJESMA STVOROVA
Franjo Asiški
(snip)
Pjesma o zahvalnosti prema svemu što nas okružuje, istinski je nadahnuta i lijepa. Osjećaj zahvalnosti i divljenja prema svemu postojećem, nikako nije ograničen samo na teiste-vjernike. Zajednički je svim dobromislećom ženama i muškarcima.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatk enam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
No u svjetlu Franjinih postupaka slanja mladih redovnika u sigurnu smrt, s preporukom da galame po džamijama da je Muhamed lažni, a Isus jedini istiniti Put, nije li izreka da "religija ima moć od dobrih ljudi napraviti zle", dobila svoju potvrdu?
Freanjo Asiški je umro u 44. god. od trahome od koje je i oslijepio, a koja nastaje od života u nehigijenskim uvjetima. Crkva je prodala priču da je oslijepio, jer je "lio suze za ljudske grijehe".
Evo jednog Franjina imitatora:
Hrvatska Crkva slavi svojega mučenika Nikolu Tavelića, prvoga hrvatskoga svetca...
Prvo je 12 godina pokušavao pokrstiti bogumile po Bosni.
Onda kreće na putovanje u današnji Izrael, i u Omarovoj džamiji u Jeruzalemu galami da će muslimani svi u pakao, ako ne prihvate kršćanstvo, a da je islam lažan.
"Vi ne vjerujete u Sina Božjega i ne primate krštenje. Dakle, prema sv. Evanđelju i prema istinitom nauku Isusa Krista kažemo da se ne možete spasiti". Odbijajući da promijeni svoje ponašanje pred muslimanima, sudac ga osudi na smaknuće, navodno 1391. god.
Komadanje sveca Franje Ksaverskog - najvećeg misionara Katoličke crkve
Ovaj je Isusovac svoj život podredio pokrštavanju što više drugih vjernika. U tu svrhu dospijeva i do indijske Goe i tamo zvončićem mami djecu čiji su roditelji bili Hindusi, i kada ih je dovoljno sakupio, odvede ih u crkvu i počne im tumačiti evanđelja i katekizam. U Japanu mu misija nije uspjela, unatoč učenju japanskog, ali u Goi je uspio preobratiti tisuće ljudi na katoličanstvo. To je lijepo utrlo put Inkviziciji, koja ubrzo nakon njegove smrti započinje dug i surov progon neistomišljenika, Hindusa, Židova itd. uz obvezatno paljenje ljudi na lomačama (dokumentirano je barem 54 slučaja spaljivanja živih ljudi), mučenja i drugog terora.
Za truplo Franje Ksaverskog proširila se glasina da se ne raspada (?!) pa su ga ubrzo počeli razrezivati i trgovati komadima njegova leša: 1614. po naredbi Claudius Acquaviva, tada Isusovačkog generala, desna ruka je otrgnuta kod lakta i poslana u Rim. 1619. ostatak ruke je odrezan i poslan u Japan, komadi lopatice u Cochin, Malacca i Macao. 1636. unutarnji organi su također distribuirani. Do 1700. god. tijelo je toliko propalo da su odlučili zapečatiti kovčeg.
Sergius i Bacchus su bili vojnici rimske vojske, imperatora Maximilijana. Nerazdvojni kršćani - ljubavnici. Kada im je naređeno ući u Zeusov hram i odati štovanje tom Bogu, odbijaju. Oduzet im je čin, obučeni su u žensku odjeću (za tadašnje Rimljane najveće poniženje) i morali su tako proći ulicama Arabissus-a (blizu Comana u Kapadokiji). Bacchus je zatim podlegao mučenjima 1. listopada, 290 (kada se slavi kao svetac).
Sergiusova vjera se pokolebala smrću njegova ljubavnika, ali je ojačana kada se Bacchus pojavio pred njim u viziji rekavši, "I dalje sam s tobom vezan našim neraskidivim zajedništvom." Sergius je zadržao vjeru, ali je izgubio glavu, koju su mu odrubili 7. listopada 290. god.
U srednjem vijeku, odnos Sergija i Bakusa je smatran primjerom strastvene unije, čak i braka, temeljene na bratskoj 'agapi' (bratskoj ljubavi) i obostranom poštovanju.
Štovanje se tih svetih mučenika širilo na daleko i široko, te u VI. stoljeću prešlo i na Zapad. U Rimu na sjevernoj strani vatikanske bazilike podignuta je u čast tih svetih mučenika jedna bogomolja, a na podnožju Kapitola, također u Rimu, nalazila se đakonija pod naslovom svetog Sergija i Baka. Njihove su svete moći ili relikvije prenesene u Veneciju, Turon, Angers (gdje i jedan samostan nosi njihovo ime) i Prag. Rimski martirologij i istočne Crkve slave njihov spomendan 7. listopada s palmovim grančicama.
Kod nas se najviše slave u okolici Dubrovnika.
Po prvome od njih prozvano je brdo nad Dubrovnikom Srđ, s kojega su četnici sramotno granatirali taj slavni grad. Ime je pohrvaćeno od latinskoga Sergius. U Rimu postoje i grobovi svetih mučenika Marcellusa i Apuleiusa, još jednog nerazdvojnog para vojnika. Odakle onda današnja crkvena homofobija?
 Svete Perpetua i Felicita (+ 202., blagdan 7.3.)
("Acta martyrum")
Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. Felicita joj je bila vjerna, ljubljena sluškinja koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt (vidi sliku). Obje su nakon tamnice, u kojoj je Perpetua rodila kćerku, bile navodno bačene pred divlju kravu da ih razdere.
Nalaz relikvija Svetice Petke - velike pravoslavne svetice
(kosturu smrdi svježe raspadnuti mrtvac)
Dugo, dugo vremena, nitko nije mogao pronaći tajanstveni Petkin grob (200 god.). Onda se desilo da je neki mornar umro, a njegov leš bačen na tlo. Kada mu je tijelo počelo truliti i ispuštati nepodnošljiv smrad, monah koji je živio u blizini pozva seljake da mu pomognu pokopati leš mornara. No zatrpali su ga u grob koji je slučajno bio od Svete Petke. Te noći, Sveta Paraskeva (Petka) se pojavi u snu jednomu seljaku. Ona mu reče: ``Đorđe, odmah iskopaj moje relikvije i stavi ih na drugo mjesto; jer više ne mogu izdržati smrad od ovog leša.'' Iste noći i žena Eufemija imaše isti san. Sljedećeg dana seljaci kopaše i iskopaše relikvije djevice Sv. Petke. "Bile su izvanredno mirišljave i pokazaše se da imaju čudesno djelovanje".
Njezine "relikvije" su navodno donijeli križari iz Epivata (Trakija, Turska), 200 godina nakon njezine smrti 1238. god. u Trnovo u Bugarskoj, pa odlaze u Carigrad, pa Vidim, Beograd, a završile su u moldavijskom gradu Jašiju.
U beogradskoj kapeli Svete Petke izvire voda za koju se vjeruje da iscjeljuje očne bolesti, a kao jedna od najvećih svetinja čuva se mali prst svetiteljke, pa je to mjesto na Kalemegdanskoj tvrđavi mjesto prazničnog hodočašća.
Svetac Vlaho
Vuk donosi prašćića
Sv. Vlaho hoda po vodi
Dođe pred sv. Vlahu stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je Svetac biskup odgovorio: »Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.» Na to Agikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još reče:»Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!»
Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti ono prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu.
Nakon par dana Agrikolaus naredi da se sv. Vlaho objesi i da se oštrim željeznim češljevima za vunu dere od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao:»Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!»
(baš ne izgleda da mu je pomagao?!)
Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju su sedam žena kupile krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa koji ih osudi. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala njihovo mučenje. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave a djeca bace u tamnicu sa sv. Vlahom. Sutradan naređeno je da se na vrat sv. Vlaha veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero. Kad su svi došli do jezera sv. Vlaho se uputi po vodi kao po tvrdoj zemlji, na sredini jezera reče:» Ako i vaši bogovi imaju iste moći dođite i vi!» Ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahu i djeci odrubi glava (ne znam kako su ga uhvatili ako je hodao po vodi?). Iznad sveca se pojavilo svjetlo i začuo se glas:»Ja sam Bog koji te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu !»
Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahu i djeci i ženama.
Popis svetaca zaštitnika :
U Rimokatoličkoj crkvi postoje sveci koji mogu pomoći oko sljedećega:
Body building Sv. Sebastijan 20. siječanj (tijelo izbodeno strelicama)
Pekari Sv. Elizabeta 19. studeni (princeza koja je sirotima nosila kruh u pregači)
Bankari Sv. Matej 21. rujan (carinik)
Razbojnici Sv. Dizmo - U Zagrebu na Kaptolu postoji mala kapelica Svetog Dizmuša. Pokojni isusovac o. Miroslav Vanino, dok je mogao, svaki je dan hodočastio do te kapelice da si od "dobrog razbojnika" izmoli sretnu smrt. Isti je bio desno od Isusa raspet, ali je priznao Krista, pa mu je Isus obećao da će biti prvi koji će od ljudi dospjeti u Raj.
Prosjaci Sv. Aleksije 17. srpanj
Knjižari Sv. Ivan od Boga 8. ožujak (bio nepismen i neuk, pa postao erudit i napisao evanđelje...)
Zidari Sv. Stjepan 26. prosinac (zatrpan kamenjem)
Građevinari Sv. Vinko 5. travanj (misionar)
Svjećari Sv. Bernard 20. kolovoz ("utvara stoljeća", glasnogovornik križara)
Komedijaši Sv. Vid 15. lipanj (anđeo ga izvukao iz kotla vrelog ulja)
Kuhari Sv. Marta 29. srpanj (brižna domaćica, kuhala za Isusa, Lazarova sestra)
Zubari Sv. Apolonija 9. veljača (čupali joj zube, ali sama se bacila u vatru da se ne odrekne svoga Boga, stara djevica)
Ljekari Sv. Luka 18. listopad (navodno liječnik)
Izdavači Sv. Ivan Bosko 31. siječanj (salezijanac, izdavač vjerske literature)
Ribari Sv. Andrija 30. studeni (prvi ribar kojeg je pozvao Isus)
Cvjećari Sv. Doroteja 6. veljača (dok je umirala u vrućem katranu, šalje anđela s buketom cvijeća svome mučitelju, ovaj se preobrati, pa i on bi mučen)
Šeširdžije Sv. Jakov 11. svibanj (odrubljena mu glava. Poznat po ovoj izreci iz evanđelja: "Jakov i Ivan, rekoše: "Gospodine, hoceš li da zapovjedimo ognju da side s neba i da ih uništi?")
Domari Sv. Ana 26. srpanj
Lovci Sv. Hubert 3. studeni
Radnici Sv. Jakov Veliki 25. srpanj
Odvjetnici Sv. Ivon 19. svibanj
Glazbenici Sv. Cecilija 22. studeni
Bilježnici Sv. Marko evanđelist 25. travanj
Babice Sv. Katarina 30. travanj
Soboslikari Sv. Luka 18. listopad
Farmatičari Sv. Gema 11. travanj
Štukaturi Sv. Bartolomej 24. kolovoz
Mornari Sv. Ivan Nepomuk 16. svibanj
Znanstvenici Sv. Albert 15. prosinac
Pjevači Sv. Grgur 12. travanj
Metalci Sv. Eligije 1. prosinac
Studenti Sv. Toma Akvinski 7. travanj
Kirurzi Sv. Kuzma i Damjan 27. rujan
Krojači Sv. Bonifacije 5. lipanj
U rimokatolicizmu postoje i sveci za :
Neplodne žene Sv. Antun
Stare cure Sv. Andrija
Pivopije Sv. Nikola
Siromahe Sv. Lovro
Decu Sv. Dominik
Trudnice Sv. Žerar
Domaće životinje Sv. Antun
Televiziju Sv. Klara
Iseljenike Sv. Franjo / Marija Loretska od svete (leteće) nazaretske kućice
Iskušenje Sv. Siracije
Obiteljske probleme Sv. Eustahije
Hvatanje lopova Sv. Gervazije
Vatru Sv. Lovro
Dobijanje djece Sv. Felicija
Stjecanje muža Sv. Josip
Stjecanje žene Sv. Ana
Poplave Sv. Kolumban
Oluje i gromove Sv. Barbara
Guske - Martin iz Toursa
Glad - Walburga (o sveta Walbi, moli za nas; navek gladne)
Europa - Benedikt, Ćiril i Metod
Đaci koji se pripremaju za ispit - Josip Kupertinski
Četkari - Antun Pustinjak
Čirevi - Karlo Boromejski
Cvjećari - sveti Alan Ford ... pardon Ruža Limska, Terezija od Djeteta Isusa
Katolici su podučavani da se mole za pomoć pojedinim “svecima” kada se nalaze u sljedećim problemima:
(Nije da oni imaju moć sami po sebi, tumače teolozi, nego oni se zalažu za nas kod Isusa)
Artritis Sv. Jakov
Epilepsija, živci Sv. Vid
Pasji ugriz Sv. Hubert
Groznica Sv. Juraj
Ugriz zmije Sv. Hilarije
Bolesti stopala Sv. Viktor
Sljepilo Sv. Rafael
Žučni kamenac Sv. Liberije
Rak Sv. Peregrina
Kostobolja Sv. Andrija
Grčevi Sv. Moris
Glavobolja Sv. Denis
Gluhoća Sv. Kadok
Srčani problemi Sv. Ivan od Boga
Bolesti prsiju Sv. Agata
Ludilo Sv. Dimpna
Očne bolesti Sv. Lucija
Kožne bolesti Sv. Rok
Bolesti grla Sv. Blaž (Vlaho)
Neplodnost Sv. Žil
Prema svetomu Carlu Saganu: "Niti jedan svetac nije kritizirao mučenje i spaljivanje živih "vještica" i heretika. Zašto? Zar nisu bili svjesni što se događa? Nisu li mogli shvatiti koliko je to zlo?" Ujedno se nije pojavila niti jedna Blažena Gospa Djevica Marija i ukorila svoje vjernike, koji su žustro potpaljivali lomače ili oštrili mačeve za oslobađanje praznog, nepostojećeg groba njezina Sina. Ujedno ti isključivo katolički ideolozi-fanatici nisu podarili čovječanstvu nikakav konkretan lijek za dječje bolesti, ili upozorili na kakav zemljotres, tsunami ili vulkan...
Svetac Toma Akvinski
"Božanstveni katolički teolog"
Crkva svoja načela crpi iz skolastike, koja je prožeta demonologijom. Svetac Toma Akvinski iznosio je u "Sumi protiv pogana" deduktivne argumente iz magijske domene - kako demoni dobivaju tijelo, kako opće s ljudima kao sukubi i inkubi, kako prepoznati heretika, zašto su heretici u krivu i zašto zaslužuju smrt, te kako su žene osobito podložne đavlovom utjecaju. Takvom je katoličkom filozofijom lijepo nadahnuo kasniju inkviziciju, a crkva ga i danas štuje kao sveca i naučava vjeru o postojanju nečiste sile i demonskih utjecaja.
Toma Akvinski je prvi predložio da se heretici imaju kazniti smrću, zato jer ako svjetovni sud osuđuje krivotvoritelje novca na smrtnu kaznu, onda bi trebalo osuditi i heretike na smrtnu kaznu "iz razloga što je hereza mnogo teži zločin nego krivotvorenje novca". Pa predlaže sljedeće rješenje: Crkva prvo heretika izopćuje iz Crkve, zatim ga predaje svjetovnoj vlasti koji će heretika osuditi na smrtnu kaznu, te je sprovesti nad njim. Takav proces kažnjavanja bit će ključan za ogroman broj žrtava Inkvizicije, jer će takav način progona 1484. odrediti papa Inocent VIII u buli "Summis desiderantes" /"Žarko želeći"/ koja će odriješiti ruke inkvizitorima. Tako je Toma Akvinski, kojega je Crkva kasnije proglasila Svecem, utro put za pisanje najozloglašenije knjige svih vremena:
MALLEUS MALEFICARUM
Na zahtjev pape Inoćencija VIII, Henry Kramer i James Sprenger napisali su Malleus Maleficarum (Malj protiv vještica), najužasniji dokument u povijesti ljudskog roda. Ono na što se Malleus zapravo svodi je da biti vještica znači biti optužen za čarolije, a mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju i ispravnost optužbe. Malleus također sadrži metode kažnjavanja pa je služio kao tehnički priručnik za mučitelje. Za smaknuće je Sveta inkvizicija usvojila metodu spaljivanja na lomači tako da se doslovno ispoštuje rečenica iz kanonskog prava (Tourski koncil): "Crkva prezire prolijevanje krvi".
Link na tekst knjige na engleskom: http://www.malleusmaleficarum.org/
Ideje Sveca Tome preuzela su dva inkvizitora, Heinrich Kramer (zvan Institoris) i Jakob Sprenger u 15. stoljeću. Pod utjecajem Tomine "Protiv pogana" i ostalih skolastičkih filozofa oni će napisati knjigu "Malleus Maleficarum" (Malj protiv vještica).
Na vrhuncu svoje popularnosti knjiga je bila po broju tiskanja (dakle po popularnosti) na drugom mjestu, odmah iza Biblije. Potaknula je progon vještica, a s druge strane progon vještica je potaknuo komercijalnost knjige. Pod njenim utjecajem čarobnjaštvo i sve legende o vješticama postaju općeprihvaćene, a progon postaje sve žešći i kulminira u 17. stoljeću, jer knjiga nije bila obična beletristika, već je služila inkvizitorima kao neka vrsta udžbenika.
Malleus maleficarum je pisan tada popularnim skolastičkim Tominim stilom, odnosno na početku poglavlja se postavlja pitanje, zatim se prikazuju dvije suprostavljene teze, da bi se na kraju dao zaključak.
Knjiga je podjeljena u tri dijela.
Prvi dio obrađuje temu koje opće karakteristike moraju biti zadovoljene da bi došlo do čaranja. Demonska moć se objašnjava time što su demoni pali anđeli koji, zbog toga što su anđeoskog podrijetla, posjeduju moći iznad ljudskih. Ljudi mogu dobiti demonske moći jedino ako svoje duše predaju demonu, a demonu se najčešće predaju, po tvrdnji dvojice dominikanaca, žene.
Tako se u prvom djelu iznosi teza koja će povećati progon žena: da su žene podložnije bavljenju magijom nego muškarci. Iako se autori ograđuju od toga da sa subjektivne pozicije muškarca žele govoriti protiv suprotnog spola, oni upravo to čine. Tvrde da je žena po svojoj prirodi zla zato što je sklona pretjeranosti pa kad je obuzme zlo, žena je u stanju učiniti najgore moguće zamislive stvari. Tu se pozivaju na autoritet SZ, odn. na općepoznatu priču o Adamu, Evi, zmiji i jabuci: ženu (Evu) je izravno zaveo đavao (zmija) dok je đavo zaveo muškarca (Adama) posredno uz pomoć žene (Eve) i time se skolastičkom argumentacijom zaključuje da je žena majka svoju grijeha.
Drugdje se pozivaju na pučka vjerovanja da su žene lakovjerne i lako im je zamijeniti vjeru u Krista vjerom u đavla, što ih onda čini podložnijima đavlu. Zatim da sugestija zlih duhova lakše utječe na žene zbog ženske tekuće kompleksije, te još kažu da žene imaju sklizak jezik, pa onda svojim prijateljicama ne mogu zatajiti ono što znaju o čaranju, iz čega bi valjda slijedilo da se radi toga čaranje više širi među ženama.
Naposljetku autori tvrde da su žene više sklonije putenim strastima, a kako je na sabatima često spolno općenje sa inkubima i sukubima (skolastičko shvaćanje demonskog utjelovljenja, sukub je demon koji je poprimio oblik žene, a inkub je demon koji je poprimio oblik muškarca, njihova svrha jest da putem tjelesnih strasti odvuku osobu od kršćanstava) i ostalo raznoliko orgijanje, to više privlači žene. Stoga demon ne prisiljava žene na općenje, već one same dolaze k njemu "zbog svoje urođene tjelesne pohote".
Osim toga, žena je koristan đavlov alat za skupljanje duša, jer niti jedan muškarac se nije nikada toliko htio svidjeti bogu koliko se žena želi svidjeti muškarcu. Tako žena za đavla skuplja duše. A one rijetke žene koje ne podlježu takvom pravilu (da nisu lakovjerne, nezasitne, pohotne) npr. Djevica Marija, predstavljaju iznimku koja potvrđuje pravilo, ili se to objašnjava time da je takvom ženom nekako, tko zna kako, zavladalo dobro te je ona, kako je žena po prirodi neumjerena u svemu, postala neumjereno dobra.
Na pitanje ako se demon sam može pretvoriti u ženu (sukub), zašto mu je uopće potrebno posredništvo vještica za takvu djelatnost, autori iznose veoma 'zdravorazumski' argument koji glasi da je to zato što đavo na kraju uzme i dušu vještice, dakle je uvijek na dobitku.
Drugi dio knjige se bavi konkretnim djelima vještica. Uglavnom se izvješća temelje na iskazima dobivenima od izmrcvarenih žena. Što donose ti iskazi? Prvo opisuju način prodaje duše odn. sklapanja ugovora s đavlom koji može biti javan na sabatu (židovska subota) ili privatan, kada đavo sam nudi pomoć osobi koja se našla u egzistencijalnim ili emocionalnim neprilikama.
Inače su članovi vještičje sekte, prilikom dolaska novog člana, demona oslovljavali imenom "mali magistar", da se novi član ne bi uplašio - dakle, članovi su se regrutirali uz pomoć prevare. Zato na početku nisu ni bili svjesni što ih čeka. Po iskazima vještica upravo je to bio razlog zašto demona nazivaju "malim magistrom" - đavo se voli prikrivati.
One koji ne vjeruju u sve te navedene činjenice, Sprenger i Institoris (prema svetome Tomi) nazivaju hereticima, a time i takve osobe postaju potencijalne žrtve Inkvizicije.
Treći dio Malleusa maleficaruma je praktični dio. To je najozloglašeniji dio knjige. On donosi metode kojih se moraju pridržavati inkvizitori, suci i krvnici prilikom ispitivanja i suđenja osumnjičenice. Točno propisuje kakve metode torture treba primjenjivati, kako prepoznati vješticu, kakve trikove će koristiti vještica da bi dokazala svoju nevinost i kako se od takvih trikova treba obraniti. Npr. vješticu možemo prepoznati po đavoljem pečatu (lat. stigma diabolicum) to je uglavnom neka bradavica, madež ili nekakva fleka, trajni biljeg đavao žigoše osobu nakon što je spolno općila s njim i nakon što mu je takva osoba podala (prodala) dušu.
Također se prakticiralo brijanje svih dlaka sa optuženičina tijela da bi se našao đavolji pečat ili da optužena ne bi kojim slučajem među dlakama sakrila kakvu čaroliju pomoću koje bi podnijela torturu. Takve metode preporučuju Sprenger i Institoris, jer kažu da đavolji pečat čini osobu otpornom na torturu, tako da takva osoba neće priznati grijeh, jer neće osjetiti bol. Međutim, nepriznavanje grijeha bi malo pomoglo, jer osumnjičena je osoba uglavnom bila spaljena, priznavši ili ne. Inkvizitori su koristili i prevaru ne bi li dobili što detaljnije informacije o djelovanju sekte čarobnjaka i vještica. Prevara se sastojala u tome da bi osumnjičenoj osobi rekli da će joj biti oprošteno ako prizna sve i vrati se Kristu. Tada, ako bi osoba povjerovala u obećanje i priznala, bila bi ipak spaljena, ali bi inkvizitori imali novo svjedočanstvo za potvrdu svojih teza.
No, ako osoba ne bi odmah priznala, prvo se podvrgavala blažem obliku torture: "Dok se sprave postavljaju, neka sudac sam ili pomoću drugih dobrih ljudi i revnih vjernika potiče onoga koji treba da bude ispitan na mukama neka otvoreno prizna. Ako on neće priznati, sudac ga izručuje krvniku i njegovim pomoćnicima, da ga privežu na uže ili da osjeti druge sprave. Kod toga neka (krvnik i njegovi pomoćnici) odmah poslušaju, ali ne veselo nego pokazujuci veliki strah. Zatim ga na molbu nekih treba opet osloboditi, povući na stranu i pokušati ponovo potaknuti (da prizna), kod čega ga treba poučiti da neće biti predan smrti (ako prizna)..."
Ako okrivljenik nije htio priznati ni na prijetnje ni na takva obećanja, pocedura se dalje sastojala u tome da krvnik i njegovi pomoćnici izvrše izrečenu presudu i okrivljenicu podvrgnu ispitivanju na mukama. I to na uobičajeni način, a ne na neki novi ili birani način, lakše ili teže, već prema tome kako to zahtijeva zločin. Ako onaj koji je ispitan na umjerenim mukama nije htio priznati, pred okrivljenika bi se tada postavile druge vrste mučila, pa bi mu se reklo da će i njih morati istrpjeti ako ne prizna. Ako ga se ni na ovaj način ne bi zastrašilo ili dovelo do priznanja, tada bi se u okrivljenikovoj prisutnosti izricala osuda na nastavak ispitivanja na mukama za drugi i treći dan, ali ne na ponavljanje (prošlih mučenja), jer se mučenje ne smije ponavljati ako nisu pridošli novi osnovi sumnje."
[Izvor: Vjekoslav Bayer: "Ugovor s đavlom", Zagreb, 1953.]
Inkvizicija je inače bila unosan posao:
Sve troškove istrage, suđenja i kažnjavanja snosila je optužena ili njena rodbina, a u troškove su ulazile dnevnice za privatne istražitelje i uhode, vino za zatvorske čuvare, ručkovi za suce, putni troškovi glasnika i naravno toškovi za potrošni materijal – pruće za lomaču, smola ili užad za vješala. Za svaku spaljenu vješticu članovi suda dobivali su dodatni bonus. Imovina vještice djelila se između Crkve i Države pa je jasno zašto se pozornost usmjerila sa siromašnih odrpanki na srednju klasu i dobrostojeće pripadnike oba spola.
U Engleskoj su inkvizitori zapošljavali tragače za vješticama, tzv. «ubadače», koji su primali zavidnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakva razloga biti oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za «vražjim znamenjima» - ogrebotinama ili madežima – koji nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vještičino tijelo. Kad nije bilo «vidljivih znakova» bili su dostatni i «nevidljivi». Pod vješalima jedan je «ubadač» priznao da je doveo do smrti dvije stotine dvadeset žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od dvadeset šilinga po komadu.
Na suđenjima vješticama nisu bili dopušteni niti dokazi koji govore u prilog optuženoj niti svjedoci obrane. U svakom slučaju bilo je gotovo nemoguće dati uvjerljiv alibi za optuženu vješticu; pravila dokazivanja imala su specijalni karakter. Na priimjer, u više od jednog slučaja suprug je potvrdio da je njegova žena s njim spavala u trenutku kad je bila optužena da se zabavljala na vještičjem Sabatu; ali nadbiskup je strpljivo objasnio kako je demon bio zauzeo mjesto njegove žene. Supruzi si nisu trebali zamišljati da njihova moć opažanja nadilazi Sotonine moći zavaravanja. Ljepe mlade žene bile su same po sebi osuđene na plamen. U tom su postojali jaki erotski i mizogini elementi, kao što se i može očekivati u seksualno represivnom, muškodominantnom društvu u kome su inkvizitori potjecali iz klase nominalno celibatnih katoličkih svećenika.
Suđenja su naročitu pozornost posvećivala kvaliteti i kvantiteti orgazma u navodnim općenjima optuženih s demonima ili Đavlom i naravi Đavlovog «uda» (hladnog, prema svim izvještajima). «Vražija znamenja» su općenito pronalažena na grudima ili genitalijama, prema knjizi Ludovica Sinistratija iz 1700. Zbog toga su se uklanjale pubične dlačice i pažljivo razgledavale genitalije, a to su činili isključivo muški inkvizitori.
------------
Ulomak iz knjige: Carl Sagan, Demon-Haunted World (Svijet u kome obitavaju demoni)
Sveti Inkvizitori
Svetac Papa Pije V
Ovaj inkvizitor koji je postao papa proglašen je svecem 1696. god. Njegov raspadnuti leš s plastičnom maskom, izložen je vjerničkom štovanju u crkvi "Basilica di anta Maria Maggiore" - "Velika sveta Marija". Pape su bile glavni šefovi inkvizicije, i imenovali su inkvizicijske biskupe, pa ih sve možemo zapravo smatrati pravim Velikim inkvizitorima. Čak i danas.
Svetac Petar od Verone
Sveti Dominik mu ispire mozak kad je imao 15. god. Od svoje 30. do 52. bori se protiv "heretika" Katara. Papa Inoćent IV ga proglašava inkvizitorom Lombardije, no nakon 6 mjeseci pogiba. Proglašen svecem tek nakon 334 dana, što je najbrže proglašeni svetac u povijesti.
Svetac Pedro Arbués
Tomás de Torquemada, (1420-98), bijaše španjolski dominikanac, fanatički organizator Španjolske inkvizicije, i barem je 2.000 ljudi dao spaliti (još nije svetac). Također je zaslužan za masovne progone Židova iz Španjolske. Njegov glavni štićenik bijaše Pedro Arbués kojega su kasnije ubili neki rođaci iz osvete za njegove žrtve u crkvi u Aragoni, kada je neoprezno otpustio stažare i pošao na oltar primiti presvete sakramente. Tijekom 19. st. Pedro Arbués biva proglašen svecem od Pape Pia IX.
Konrad von Marburg
Zaslužan za bijesan progon heretika Albigenza. Inoćent III pokreće Križarski rat protiv tih vjernika koji se nisu svidjeli Papi. Pobijeno je od 200.000 do 1.000.000 ljudi. Konrad je bio ponosno na čelu tih krvoločnih križara. Kada bi sadistički Konrad prošao kakvom njemačkom pokrajinom, zavladala bi opća panika. 1233. god. on oglašava da neki grof "drži sotonske orgije". To ga je koštalo glave, jer ga ubiše po hitnom postupku. Papa ga proglašava "velikim promicateljem kršćanske vjere".
Svetac Robert Bellarmine
Ovog inkvizitora nadbiskupa teologa kardinala isusovca proglasio je svecem Papa Pije XI 1930. god.; iste godine i doktorom Crkve. Njegov leš, odjeven u kardinalsko svečano crveno ruho, izložen je u staklu crkve svetog Igacija. Taj podli lukavac je poslao u smrt Gordana Brunu na lomaču, i poznat po procesu protiv teorije da se Zemlja vrti oko Sunca jer u Bibliji piše da Zemlja stoji, a Sunce se vrti oko nje. Izuzetno važna osoba katoličke crkve, ali pomalo gurnuta pod tepih iz navedenih razloga crkvene sramote.
Katolički kler tvrdi da su njihovi sveci sigurno u raju. A tko je svetac, to oni saznaju "na poseban način". Oni na koje Crkva baci anatemu/prokletstvo, za njih drže da su zasigurno poslani u pakao. A takvi su obično malo skrenili s krute partijske jednoumne linije Crkve.
Podsjećam da su svecima proglašavali isključivo slijepe poslušnike svoje crkvene hijerarhije i pape, te strogo na liniji njihove trenutačne vjerske ideologije.
Većina ranih i srednjevjekovnih svetaca je zapravo izmišljena, zajedno sa čarobnim zbivanjima oko njih.
Jedan svećenik (don nešto) bahato tvrdi:
" ... u raju već prebivaju sveti. Oni, zajedno s dušama u čistilištu isčekuju uskrsnuće svojih tijela."
Dotični slavodobitno uzvikuje sa samouvjerenošću obične budale:
"Adam i Eva su sada sveci i u raju s Isusom!"
Sveci su tobože "zastupnici" ljudi kod Višnjega Boga. Bog, poput kakva svemirskog faraona, ima svoje birokrate i sitne sluge, posrednike kojima se ljudi moraju obraćati da prenose njihove želje golemom Bogu vladaru:
"Dekret o zazivanju, štovanju i relikvijama svetaca i o svetim slikama, 3. XII. 1563.
Sveti sabor zapovijeda svim biskupima i ostalima .... o posredovanju i zazivanju svetaca, o štovanju relikvija i o zakonitoj upotrebi slika, učeći ih, da sveci kraljujući zajedno s Kristom Bogu prinose svoje molitve za ljude; da je dobro i korisno ponizno ih zazivati i utjecati se njihovim molitvama i njihovoj pomoći kako bi izmolili dobročinstva od Boga
Vjernici trebaju štovati sveta tijela svetaca .... "
"Sveci kraljuju zajedno s Kristom. No čekaju uskrsnuće svojih tijela."
Ova bedastoća je samo jedna u nizu krajnjih crkvenih bedastoća. Njihovi sveci su već u raju, ali čekaju tamo Sudnji dan da bi mogli dobiti materijalna tijela, pa da žive dalje...
Što će im crijeva i ostali dijelovi probavnog sustava u raju?
Čak dva Posljednja suda, ali nema branitelja niti žalbe:
Crkva laprda o dva Posljednja suda. Prvi je pojedinačni sud svakog pojedinca pred Bogom nakon njegove zemaljske smrti. Drugi je opći sud, na kojem će na kraju svijeta svi biti okupljeni i Krist će suditi svakom čovjeku koji će ponovno proći svoj osobni sud. Za Dan mrtvih, kada većina građana Hrvatske obilazi grobove svojih najdražih preminulih, Crkva veli da je pogrešnog naziva. To bi se po njima trebalo zvati Svi sveci, tj. Svi sveci katoličke crkve, jer je, po njima, ustanovljen njima u čast.
Većini kršćana nije dovoljno da dospiju u raj, nego i da njihovi neistomišljenici moraju patiti u paklu. Tak tada su sasvim zadovoljeni.
 "Bilo bi lijepo da je bio Bog koji je stvorio svijet i da postoji dobra sila Božje providnosti, moralni poredak svemira i život poslije smrti; ali upada u oči činjenica da je sve to upravo ono što bismo mi željeli."
"Na duži put, ništa se ne može oprijeti razumu i iskustvu, a kontradikcija koju religija nudi na oba polja je očita."
"Cijela ta stvar je tako očevidno djetinjasta, tako strana stvarnosti, da je svakome tko ima prijateljski stav prema čovječanstvu bolno pomisliti da velika većina smrtnika nikada neće biti u stanju uzdići se iznad takvog pogleda na svijet."
[ Sigmund Freud, Austrijski liječnik i osnivač psihoanalize (1856-1939).]
Freud je svojevremeno izjavio da su tri najveća revolucionarna saznanja koja je znanstvena misao donijela čovječanstvu imala jedan zajednički nazivnik: skidanje čovjeka s trona. Prvo je bilo saznanje da Zemlja nije središte svemira, drugo da su čovjek i ameba daleki, ali ipak rođaci, i treće (po Freudu) njegovo otkriće da je ljudska slobodna volja ipak prividna konstrukcija, a da je naše ponašanje puno više pod utjecajem nagona nego što bi to mi htjeli priznati.
(citat)
|
Vijesti
Mladi poslani u smrt radi "vječna života poslije smrti"
Jehovini svjedoci hvale se na naslovnici svoga vjerskog časopisa "Awake" da su ove tinejđere poslali u raj, tako što su im isprali mozak i ovi, kao tek punoljetni, odbili transfuziju krvi, radi čega su umrli, iako im je jednostavna transfuzija krvi mogla spasiti život. Njihovi bogom i Biblijom zaluđeni vjerski vođe, izvukli su nekakve retke iz Biblije, gdje piše da je Izabranom narodu Jahve/Jehova zabranio jedenje životinjske krvi, pa su na osnovu toga iskemijali sektu koja ne smije primati transfuziju, čak niti svoje vlastite krvi. U naprednim sekularnim državama, dotični fanatici se bore da bi i njihova maloljetna djeca od 12 god naviše, bila osuđena na smrt, ako bi za njihovo preživljavanje bila potrebna transfuzija.
Postavljene zajedno u grupnom portretu na naslovnici, tri su iznimno fotogenične mlade osobe. Petnaestogodišnji Adrian Yeatts umro je 13. rujna 1993. nakon što ga je Vrhovni sud Newfoundlanda u Kanadi proglasio "zrelim maloljetnikom" i odbacio zahtjev Odjela za socijalnu skrb za sudske transfuzije. Dvanaestogodišnji Lenae Martinez umro je u Kaliforniji 22. rujna 1993. godine, nakon što je odbor za etički odbor Valley Children's Hospital presudio da je "zrela maloljetnica" i odlučio ne tražiti sudski nalog.
Dvanaestogodišnja Lisa Kosack umrla je (bez datuma) u Kanadi nakon što je prekinula transfuzijsku terapiju prijetivši da će se "boriti i iščupati iglu za transfuziju, bez obzira na posljedice."
Pojedinačne fotografije od 23 drugih atraktivnih mladih ispunjavaju pozadinu na Awake! Ove druge nisu ni imenovani, ali implikacija je da su i oni svi umrli odbijajući krvnu transfuziju.
Preminuli tinejđer je bio izjavio da je "osjetio da bi njegova biblijska nada za vječni život bila ugrožena" da se složio s transfuzijom. Kao i ostala djeca J.S., podučavan je da bi smrt na bolničkom krevetu trebala biti izabrana za "još veći rizik, rizik gubitka Božjeg odobrenja prihvaćanjem zlouporabe krvi". Njegovi su roditelji nesumnjivo slijedili upute organizacije da "razmotre ove stvari sa svojom djecom" i da "održe vježbe u kojima se svaka mlada osoba suočava s pitanjima koja bi mogli postaviti sudac ili bolnički službenik". (WATCHTOWER 15. lipnja 1991, str. 15) Drugim riječima, Adrian je temeljito indoktriniran.
Odvjetnici iz Kule stražare sastavili su tekst za tinejdžere: "Način na koji osjećam ako dobijem bilo čiju krv bit će kao da me siluju, zlostavljaju moje tijelo, ne želim moje tijelo ako se to dogodi, ne mogu živjeti s tim, ne želim nikakav tretman ako se koristi krv, čak niti mogućnost njezina korištenja".
Ista kršćanska sekta žestoko se bila protivila cijepljenju, presađivanju organa itd. Neke svoje dogme je izmijenila, a neke ne. Sve na temelju trkeljanja na račun budalastih biblijskih tekstova i njihovih još budalastijih prijevoda i tumačenja.
Korijen svih abrahamskih religija - sekularna država Izrael - polako dolazi k pameti
Židovske religijske priče prvo su pokupili i preokrenuli u svoju korist kršćani, pa potom muslimani od oboje. Mormoni pak, na svoj način, imaju najnoviju čorbine čorbe vjersku čorba oko lika Isusa. Sva se ta rabota raširila na desetine tisuća posvađanih sekti i sektica, te stoljećima unazađivala ljudski napredak u svakom smislu.
Sada židovi polako dolaze k sebi i napuštaju svoja drevna praznovjerja, koliko god im išla niz dlaku nacije, vječnog života, slave, tradicije i ega. Muslimani i kršćani se i dalje uvelike drže svojih loših kopija judaizma, no i tu se stvari polako kreću na bolje.
Sve manje Izraelaca kažu da su vjernici. Diljem svijeta, prosječno 63 % ispitanika kažu da su religiozni. Sveukupno gledano, mladi imaju tendenciju da budu najreligiozniji - kao i najmanje obrazovani i i najsiromašniji. 66 % svjetskog pučanstva ispod 34 godine vjernici su.
Samo 6 % ljudi s niskim primanjima sebe opisuje kao uvjerene ateiste u svijetu, u usporedbi s četvrtinom onih s visokim prihodima. Domaćice će najvjerojatnije biti vjernice, izvijestio je Independent, a slijede ih umirovljenici i studenti.
WIKI
"Religija i dalje dominira našim svakodnevnim životima i vidimo da je ukupan broj ljudi koji sebe smatraju religioznima relativno visok", izjavio je Jean-Marc Leger, predsjednik WIN / Gallup International Association.
Anketa Izraelske institucije za demokraciju (IID) pokazala je u 2007. godini da samo 27% izraelskih Židova kaže da štuju subotu, a 53% ih je reklo da je se uopće ne drže. Istraživanje je također pokazalo da će 50% ispitanika odustati od kupovine subotom sve dok radi javni prijevoz i vrijeme za slobodne aktivnosti ostaje dopušteno; međutim, samo 38% smatralo je da bi takav kompromis smanjio napetosti između sekularnih i vjerskih zajednica.
Budući da pojmovi "sekularni" i "tradicionalni" nisu strogo definirani, objavljene procjene postotka izraelskih židova koji se smatraju "tradicionalnima" kreću se od 32% do 55%. Anketa Gallup 2015. godine utvrdila je da 65% Izraelaca kažu da su "nereligiozni" ili "uvjereni ateisti", dok 30% kaže da su "religiozni". Izrael je u središtu međunarodne ljestvice religioznosti, između Tajlanda, najreligioznije zemlje svijeta i Kine, najmanje religiozne. IID u 2013. o vjerskoj pripadnosti izraelskih Židova utvrdio je da se 3,9 posto ispitanika osjeća privržen reformiranom (progresivnom) judaizmu, 3,2 posto konzervativnom judaizmu i 26,5 posto ortodoksnom judaizmu. Druge dvije trećine ispitanika izjavilo je da ne osjećaju nikakvu povezanost s bilo kojim nazivom, ili su odbili odgovoriti.
Nereligioznost u Izraelu je česta. Židovski ateizam najčešći je oblik nereligioznosti. Studija Avi-Chai iz 2009. godine otkrila je da 77% izraelskih Židova vjeruje u "višu moć", dok se 46% definira kao svjetovno, od čega se 8% definira kao "anti-vjerski".
Crkva štiti pedofilske svećenike (2014.)
Koliko puta treba vjerništvu ponavljati da je GLAVNi problem Crkve njezino IZBJEGAVANJE moralne odgovornosti, koje se očitovalo u negiranju pedofilskih svećeničkih zločina, kašnjenju u reakciji, nesmjenjivanju, neprijavljivanju, nekažnjavanju, zataškavanju, prijetnjama i uvjeravanjima žrtava da šute, potplaćivanjem šutnje, te slanjem pedofilskog svećenika ili biskupa ili kardinala u neku drugu župu ili samostan. Isti su često nastavili sa svojim zločinima.
Nije bitan postotak pedofila svećenika, niti je li ih malo ili mnogo u Crkvi - što religijaši/apologeti stalno ponavljaju kako bi obranili zaštitnike svojih pedofila - nego 100 % zataškavanja istih od strane najviše crkvene hijerarhije. To im se obilo o glavu, jer su pedofili shvatili da su zaštićeni u Crkvi, pa su još više pohrlili u nju (govori se već o 7 % pedofila tamo).
Crkvenjaci će na sve to primijeniti sljedeće izlike - izmotavanja - skretanja fokusa lažljivom propagandom:
- to su pokvareni mediji napuhali brojke pedofila iz mržnje prema Crkvi i Bogu,
- "svećenika-pedofila nema više u Crkvi nego negdje drugdje",
- broj svećenika-pedofila je malen,
- to su zapravo homoseksualci, pa Crkva pooštrava mjere da se u sjemeništa zabrani pristup homoseksualnim osobama,
- homoseksualci predatori su glavni krivci,
- masoni, ateisti, komunisti, židovi i antikatolici su se potajno udružili da ubace pedofile u Crkvu da je unište,
- to nisu svećenici nego heretici, nevjernici,
- društvo je krivo jer zagovara seksualne slobode,
- "pedofile treba goniti i brutalno kazniti" (a one koji su ih štitili?),
- crkveni nauk je protiv toga,
- završit će ionako u paklu,
- papa je pozvao na molitvu i pokajanje, pa se Crkva zapravo čisti i obnavlja,
- "nek baci kamen onaj koji je bez grijeha",
- pokajali su se, pa su im grijesi oprošteni,
- "poštivanje ispovijedne tajne" onemogućava prijavu policiji,
- biskup Juraj Jezerinac veli na sve to da se "iz mesa pobačene djece rade parfemi",
- itd. itd.
Crkvenjacima ne nedostaje materijala za kojekakve izlike, koje nemaju nikakve veze s temeljnim problemom: a taj jest zataškavanje tih zločina, koje je obavljala cjelokupna crkvena struktura, od vrhovnika Pape, nadbiskupa, kardinala do najnižeg župnika. Čak su imali pismene naredbe kako to prikrivati. U tome leži najveći Crkveni zločin, a ne u pukoj činjenici da "pedofila ima i tamo". Vjernici po pravilu "škrguću zubima" na pedofile, pozivaju na hajku protiv njih, ne shvaćajući da je taj problem uvelike riješen kada se konkretni pedofil (psiho-bolesnik) otkrije i nadzire. Problem je kada se stvar gurne pod tepih, jer određena nedodirljiva organizacija želi da se o njoj čuju samo predivne i "radosne vijesti" - čista pozitiva i moralni uzori društva.
Crkveni kler je stoljećima bio "Bog i batina". Njezini službenici su imali nezaslužen ugled maltene svetaca, Božjih posrednika, protiv kojih se ništa nije smjelo govoriti. Crkvenjacima ta pozicija savršeno odgovara, pa su činili sve da zločine svojih pripadnika zataškaju, sakriju iza crkvenih zidina i prave se kao da toga nema, svjesni da se zločin nastavljao. Srećom se tome polako staje na kraj i već se nekoliko desetljeća društvo senzibilizira na tu Crkvenu rabotu. No tek je načet vrh ledenog brijega... O religijama izvan zapadnih grupa sekularnih država, da i ne govorimo.
Dakle nije problem svećenički pedofil u Crkvi, nego klerikalna organizacija koja ga prikriva, štiti i premiješta, kada ga otkrije. "Bog nam šalje pedofile" i tu nema pomoći. Uduvijek ih je bilo i bit će ih, ali kad te bolesnike prikrivaju "zdravi" ljudi, radi svoga ugleda, e tu je problem.
Ujedinjeni narodi [2014.god.]
UN povjereništvo navodi da Papa i Rimokatolička crkva nisu učinili dovoljno, i da štite svoj vlastiti ugled a ne djecu. Panel povjereništvo želi smjenjivanje svih poznatih ili osumnjičenih zlostavljača djece, kao i onih biskupa koji su to zataškavali, i da arhivu o tome predaju ustanovama za provedbu zakona radi istraživanja i sudskog gonjenja.
Komitet je duboko zabrinut što Sveta Stolica nije priznala razmjere počinjenih zločina, i nije poduzela neophodne mjere za rješavanjem slučajeva seksualne zlouporabe djece i da ih zaštiti, a ima usvojenu politiku i prakse koje su dovele do nastavka zlostavljanja i nekažnjivost počinitelja.
Uslijed kôda tišine koji je nametnut svim članovima svećenstva, pod kaznenom sankcijom izopćenja, slučajevi seksualne zlouporabe djece teško da su ikad bili prijavljivani zakonodavcima u zemljama gdje su se takvi zločini pojavili.
Predsjednica komiteta, Kirsten Sandberg, nabrojila je neke osnovne nalaze, da su pedofilski svećenici bili slani u nove župe ili druge zemlje bez obavijesti policije, da Vatikan nikada nije tražio od biskupa prijavljivanje zlostavljača policiji, i da su njima poznati pedofili i dalje imali pristup djeci. Barbara Blaine iz SNAP rekla je: "Ovo izvješće daje nadu stotinama tisuća duboko ranjenih i još patećih žrtava svećeničkih seksualnih zlostavljanja diljem svijeta. Sada je odgovornost na sekularnim dužnosnicima da slijede naputak U.N.-a i aktivno se angažiraju da zaštite ranjive jer su Katolički dužnosnici ili nesposobni ili odbijaju išta učiniti."
Vatikan se žestoko suprotstavio tom UN izvješću, po pravilu ne kazavši ništa konkretno.
****
2013.
Klerofašizam
U samom središtu Zagreba, u bazilici Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici, i ove je godine "tradicionalno" održana sveta misa zadušnica za ustaškog zločinca, poglavnika NDH Antu Pavelića. Već 20 godina se redovito slavi sveta misa za tu nacističku marionetu, i nitko od crkvenjaka nije mrdnuo malim prstom da bi to sprječio. Voditelj Tiskovnog ureda i glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije Zvonko Franc rekao je u ponedjeljak da "svatko ima pravo zatražiti misno slavlje za spas nečije duše, a da svako politiziranje s tim u vezi ne bih komentirao".
Tipična klero izvlačenja nekog tko ne želi javno obznaniti svoje političke simpatije, a koje društvo načelno i s razlogom osuđuje. Slično je izmotavanje da je uzvik "Za dom spremni", zapravo "stari hrvatski pozdrav", i da onaj tko to uzvikuje, "misli samo dobro za domovinu" poput kakva glupava nogometaša.
Nije li običaj da se plaćaju mise zadušnice iz pijeteta prema našim pokojnicima ili sjećanje na iste? Misa zadušnica za zločinca Pavelića, baca ljagu na sve koji su svećenicima platili misu zadušnicu za svoje roditelje ili djecu ili voljene. Nisam čuo da bi se mise organizirale za ubojice i ostale zločince, radi "smanjenja njihovih grijeha" ili skraćivanja boravka u čistilištu. Je li netko čuo za misu zadušnicu za kakvog serijskog ubojicu ili zlotvora koji je ujedno katolik? Jasno je i iz publike koja pohodi mise za Pavelića da nisu oni došli "okajavat njegove grijehe", nego ga slavit, a zločine negirat. Samoubojicama, tim nesretnim ljudima, koji često boluju od depresije, uskraćuje se misa, iako su bili katolici.... No vidjeli smo da se i katolicima uskraćuje pravo na brak / vjenčanje, ako je jedan partner paraplegičar. Mise zadušnice negiraju se i rastavljenim osobama koje su živjele s nekom osobom koju vole. Ne i Hitlerovu Paveliću.
Svećenik i saborski zastupnik don Ivan Grubišić:
- Čovjek se može moliti za Judu, koji je izdao Isusa. Može se moliti i za dušu Hitlera ili Mao Ce Tunga. No, to treba činiti u tišini, sam sa sobom, ne u javnosti. Javne komemoracije i molitve za ljude koji su, poput Ante Pavelića, bili zločinci, osnivali koncentracijske logore i ubijali nevine, nipošto nije preporučljivo – smatra Grubišić. Ovako, upozorava on, ispada da oltar postaje poprište za veličanje zločinaca i razbuktavanje povijesnih rasprava o njima, a to nikako nije, niti bi smio postati posao Crkve.
- Komemoracija Paveliću može se tumačiti kao podrška fašizmu. Crkva treba nastupati pomirljivo i ponizno, a ne provocirati povijesne rasprave. To nije njezino poslanje" – zaključuje Grubišić.
Skupina aktivista s transparentom "Spriječimo fašizaciju društva" svojim je tijelima pokušalo blokirati ulaz u crkvu. Svoju poruku da Ante Pavelić ne pripada u javni prostor Hrvatske, pokušali su poslati i pomoću transparenta na kojem je pisalo "20101 dijete ubijeno u Jasenovcu. 200.000 ubijeno u ustaškim logorima. Sve naredio poglavnik Ante Pavelić."
"Došli smo kako bismo upozorili na ono što se svakog 28. prosinca događa ovdje u crkvi u Palmotićevoj, a to je misa zadušnica za koljača i izdajnika Antu Pavelića".
Nenazočnost visokog predstavnika katoličkog klera na državnom obilježavanju Dana sjećanja na holokaust (2014.god.), biskupi su opravdali "zauzetošću zbog održavanja sastanka Hrvatske biskupske konferencije". Ta je isprika, međutim, krajnje nespretna i neuvjerljiva. Potpuno je nevjerojatno da nitko od onih koji su organizirali sastanak HBK nije bio kadar uočiti da se termini poklapaju. Podjednako je neobično da HBK nije mogao poslati barem jednog svog predstavnika biskupskog ranga da na samo sat vremena izostane sa tog "važnog" sastanka i posjeti obilježavanje Dana sjećanja. Svaki pažljiviji pratitelj hrvatske crkvene javnosti vrlo dobro zna da unutar katoličke hijerarhije, kao i među ljudima koji su joj bliski, postoji određeni broj uvjerenih revizionista, čija reinterpretacija Drugog svjetskog rata ide puno dalje od ustanovljavanja stvarnog broja jasenovačkih žrtava.
Crkva je uvijek u strahu od raskrinkavanja svojih priča, pa se po pravilu svrstavaju uz najkonzervativnije najmračnije snage društva, samo da ne dozvole naprednima, koji promiču ljudska prava, potporu znanstvenog obrazovanja, prava žena, i znanosti općenito. Udružit će se i s najcrnjim vragom (fašizam, nacizam, Hitler, Musolini, Franco...), samo da se riješe tih "lijevih".
Svijet osoba s invaliditetom: Zabranjeno vjenčanje (film)
https://www.facebook.com/events/178753702289245/?active_tab=discussion
Biskup zabranio crkveno vjenčanje invalidu, radi impotencije.
Crkva brani bilo kakav seksualni odnos prije braka, a u braku naređuje da se mora obavljati "snošaj s istinskim sjemenom". Inače je crkveni brak katolicima zabranjen. Barem onima na kojima se invalidnost može uočiti na prvi pogled.
Ovom mladom paru zaljubljenih vjernika je biskup zabranio brak (jer je mladoženja bio u invalidskim kolicima, radi oduzetosti donjeg dijela tijela):
Hedir i Mara pripremili su sve za vjenčanje; poslali pozivnice i predali molbu Crkvi. Na njihov šok, stiglo je pismo lokalnog biskupa,koji im je zabranio vjenčanje. Prema crkvenom "zakonu" broj 1084, muškarac mora biti u stanju kopulirati "s istinskim sjemenom" da bi mogao u "sveti" brak.
Evo što je ključan razlog za tu zabranu, kao i zabranu homo/lezbo brakova: Crkvena zabrana crkvenog braka - "seksualnim invalidima" pristup zabranjen!
Kanonsko (crkveno) "pravo" tvrdi i naređuje vjernicima:
Sažetak:
Papa kanonskim zakonom precizno i detaljno propisuje seks:
Obje strane moraju biti fizički sposobne kompletirati vaginalni odnos, pri čemu muškarac ejakulira "istinsko sjeme" u ženinu vaginu" - kaže crkvena zapovijed. Inače ništa od sklapanja braka u Crkvi. Otuda brutalna zabrana spomenutom mladom paru koji sam spomenuo, a biskup zabranio.
Kao i istospolnim parovima, jer doslovce "penis ne penetrira u vaginu s istinskim sjemenom".
Per Canon 1084 §3
Crkvenjaci se ne zaustavljaju na provedbi Kanonskog crkvenog zakona unutar Crkve. Oni to žele nametnuti svima, gdje to mogu:
Lobiranje za političku vlast kako bi proveli svoj katekizam kao obvezan za sve građane
Međunarodna hijerarhija katoličke Crkve, sa sjedištem u Vatikanu, s nebrojenim podružnicama posvuda po svijetu, iza crkvenih zidina dogovara se i kuje udruženo urote, na vrlo razrađen način. Ona potajno financijski podupire istomišljenike, oboružana masom teologa i klerikalaca, koalira s desnim strankama, nagovara mase ljudi na misama i poslije, s naglaskom na provincijska mjesta, za svoj "poduhvat", najčešće kontra modernim shvaćanjima pravde i jednakosti ljudi. Sve se to odigrava "izvan glavnih tramvajskih pruga" po gradovima, dakle među slabije obaviještenima i manje obrazovanima, gdje nalazi snagu u broju ljudi i tako koristi trenutak da se obračunava s vladama koje im nisu po volji (one koje svoj program temelje više na znanosti i sekularnom odgoju, nego na vjerskim knjigama).
Čovječanstvo je na dobru putu shvaćanja da je oslanjanje na samoproglašene svete božanske Objave kontraproduktivno, jer unosi totalni kaos, ograde, netrpeljivost po ideološkoj osnovi, diskriminacije itd. Otuda kretanje putem sekularizacije, gdje se deluzija Bogom jednostavno izbacuje iz svega i ostavlja svakom pojedincu da vjeruje u što hoće.
REBECCI KADAGA iz Ugande u Vatikanu zastupa svoju državu u odboru za ljudska prava.
Godinu dana prije, svečano je obećala da će za sljedeći Božić katoličkoj zajednici u svojoj zemlji pokloniti na dar najstroži mogući zakon protiv homoseksualaca - a to je smrtna kazna.
Nedavno ju je katolički papa u Rimu BLAGOSLOVIO i primio u audijenciju (kako i ne bi kad je toliko učinkovita): naime upravo se u parlamentu Ugande raspravljalo o dvije verzije zakona protiv homoseksualnosti i homoseksualaca - jedna varijanta zakona uključuje smrtnu kaznu, a druga, blaža varijanta - podrazumijeva doživotni zatvor za homoseksualni čin. Doživotni zatvor ili smrtnu kaznu moći će se u Ugandi zaraditi čak i ako nije došlo do realizacije seksualnog čina - nego samo do dodira kojem je namjera seksualni akt...
23.11.11.
2 milijuna pravoslavaca ljubi 'Pojas plodnosti blažene Djevice Marije'
Više od 200.000 ruskih hodočasnika natiskalo se da poljube pravoslavnu relikviju plodnosti izloženu zadnja tri dana u Moskvi, a 52 osobe hospitalizirane su nakon dugih sati čekanja na hladnoći da je vide. Tisuće Rusa i dalje stoji u redu kako bi vidjeli Pojas Djevice Marije koji je od nedjelje izložen u katedrali Krista Spasitelja.
Pojas Djevice Marije se čuva u "svetom i velikom" manastiru na "svetom brdu" Atosu u Grčkoj, u koji je ženama strogo zabranjen pristup. Relikvija "posjeduje začuđujuću snagu i pomaže plodnosti", piše na internetskoj stranici ruske vlade. Njezino izlaganje u Moskvi posljednja je etapa turneje relikvije po Rusiji. Ukupno ju je u 14 gradova pogledalo oko dva milijuna ljudi.
Stephen Hawking o religiji: "Znanost će pobijediti!"
Ugledni fizičar podijelio je svoje misli o Bogu u intervjuu s ABC novinarkom Diane Sawyer (4.6.2010.):
"Ono što može definirati Boga je (razmišljanje o Bogu) kao oličenju zakona prirode. Međutim, to nije ono što bi većina ljudi pomislila o Bogu," reče Hawking. "Načinil su biće nalik ljudima s kojim je moguće imati osobni odnos. Kada pogledaš na golema svemirska prostranstva i kako nebitan je slučajan ljudski život na u njemu, to je razvidno nemoguće."
Kada je Hawkinga upitala ima li načina da se religija pomiri sa znanošću, Hawking je rekao: "Postoji fundamentalna razlika između religije, koja je utemeljena na autoritetu, i znanosti, koja je utemeljena na opažanju i razumu. Znanost će pobijediti, jer ostvaruje rezultate."
Pepe Rodriguez
"La Vida sexual del Clero"
"Seksualni život klera"
http://www.richardsipe.com/Books_of_...d_in_Spain.htm
Zaključak istraživanja:
Crkva je moćna i uvelike zaštićena. Moć i kontrola dominiraju; pravda, posebno za žrtve, od sekundarnog je značaja i izbjegava se kad god je to moguće. Tajnost je svetinja.
Seksualne prakse svećenika:
95 % svećenika i biskupa masturbira.
60 % imaju seksualne odnose.
26 % imaju veze s maloljetnima.
20 % uključeni u homoseks prakse.
12 % isključivo homoseks.
7 % seksualno uključeni s maloljetnima.
Ovi podaci nisu mnogo različiti od onih u USA ili Južnoj Africi, ili Brazilu. Svećenstvo je u fluktuaciji: 20 do 50 % napuštaju službu u svijetu —18,5 % u Španjolskoj.
Nobelovac o Bibliji:
Portugalski pisac Jose Saramago, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. je Bibliju nazvao "priručnikom lošega morala punim užasa, incesta, klanja" i "katalogom okrutnosti i najgorih ljudskih osobina".
UN traži ispriku Vatikana
Crkva se odbija ispričati za svoj blagoslov i totalnu šutnju glede apela etiopskog cara nad počinjenim groznim genocidom od strane Italije za vrijeme II svj. rata (1935. - 1941.). Oko milijun ljudi je sustavno zasipano bojnim otrovom iperitom i narod je umirao u užasnim mukama čim bi ga taknula ta smrtonosna kiša iz talijanskih zrakoplova.
U knjizi naslovljenoj: “The Ethio-Italian War”, Paulos Gnogno predstavio je grubu procjenu gubitaka koje je Etiopija pretrpjela u talijanskom genocidu:
Mučki pobijenih ljudi….…………………………………….760.000*
Uništeno domova……............……………………………..525.000
Ubijenih životinja/stoke……………………………………..14 milijuna
Srušeno crkava……………….......................……………….2.000
* Minimalni broj. Procjene se kreću do milijun ljudi.
http://www.globalallianceforethiopia.org/
Umjesto javnog poziva na sprječavanje tog pakla na zemlji, Vatikan je namjerno lukavo držao jezik za zubima onda, a šuti i danas. Previše je blagoslova udijelio onom napuhanom žapcu Musoliniju, da bi sada polizali ono što su ispljunuli.
Svibnja, 1936, Papa Pije XI izražava svoju radost nakon poraza Etiopije od fašističke Italije ovako:
“Trijumfalna radost sviju, velikih i dobrih ljudi o mjestu koje, nadamo se i namjeravamo, bit će učinkoviti doprinos i preteča svom istinskom mjestu u Europi i svijetu.”
Mnogo jasnije i neuvijenije je papinu silnu radost obrazložio nadbiskup Torina sljedećim riječima:
“Rat protiv Etiopije treba držati svetim ratom, križarskom vojnom”, (jer je talijanska pobjeda) “otvorila Etiopiju, zemlju nevjernika i šizmatika (op. prev. vjerskih raskolnika), za širenje Katoličke vjere.”
-- Papa Pije XI 20.11.1926, svečano izjavljuje svim narodima da je: "Mussolini* čovjek kojega je poslala Providnost".
__________
* Fašist Mussolini je uveo vjeronauk u osnovne škole, križ u sudnice, obvezan crkveni brak uz civilni, on i kralj Italije proglašeni počasnim predsjednicima Bratstva reda svetoga Franje Asiškog, riješio dug Vatikana jednoj od banaka, dao Vatikanu godišnju rentu, proglasio Vatikan neovisnom državom ... itd...
100 MILIJUNA $ - zbog spolnog zlostavljanja
Kalifornijska biskupija pristaje na odštetu zbog spolnog zlostavljanja
Katolička biskupija okruga Orange na jugu Kalifornije pristala je isplatiti rekordnu odštetu kako bi izvansudskom nagodbom riješila tužbe protiv svećenika optuženih za spolno zlostavljanje. Vjeruje se da će biskupija u okviru nagodbe kojom rješava 87 tužbi, platiti oko stotinu milijuna dolara.
Prethodno je rekordnu nagodbu postigla bostonska biskupija, koja je prošle godine žrtvama zlostavljanja isplatila oko 85 milijuna dolara. Crkveni velikodostojnici kažu da nagodba neće otjerati biskupiju u okrugu Orange u bankrot, niti će zbog nje biti zatvorene pojedine crkve.
Ovo je prva velika grupna nagodba u Kaliforniji, u kojoj je protiv katoličke crkve podignuto više od 800 tužbi u vezi sa zlostavljanjem.
(Radio 101 - nedjelja, 05.12. / 09:24)
*****
"Kao bilo koja obitelj suočena s teškim vremenima, mi kao biskupija, moramo se pribrati, podupirati jedni druge i iskreno se suočiti s našim greškama i kriminalom i grijesima nekih od naših članova. "
"Mi i odvjetnici tužitelja smo vrlo udaljeni glede iznosa koji bi trebalo platiti radi sudske nagodbe;..."
http://www.rcbo.org/concerns/settlements.htm
***************** Irska, Kanada, Australija, Austrija, Južna Amerika....*****************
"Rimokatolička nadbiskupija u Dublinu objavila je da se za 102 svećenika sumnja da
su fizički i seksualno zlostavljali najmanje 350 djece, što je najveće takvo priznanje u Irskoj."
Svjesno zataškivanje pedofilskih svećenika koje je činila i čini cijela crkvena struktura!
Crkvenjaci i svećenici, njihovi branitelji i apologeti, uporno i uporno lamentiraju da "nema u Crkvi više pedofila nego drugdje". Da "mediji pretjeruju i izmišljaju". I da se groze na te pojedinačne zločine, koje "treba drakonski kazniti", "bolje paziti da ne uđu u Crkvu" bla bla bla...
Međutim, uporno preskaču NAJBITNIJU stvar: crkvena struktura od biskupa, nadbiskupa i samih papa, uporno je i sistematski revno šutjela na te zločine te svjesno i urotnički premiještala svoje pedofilske svećenike u druge župe, sve radi vlastite udobne fotelje i ugleda svetaca. To je ključni problem, a ne broj pedofila u Crkvi ili ovaj ili onaj crkveni pedofil. Cijela ta organizacija je trula od glave do repa i ne spašavaju je pozitivni primjeri dobrih svećenika, upravo zbog zataškavanja.
Ljudi s raznim bolesnim poremećajima ima posvuda, ali ako jedna javna organizacija svjesno zataškava kriminalne radnje istih radi vlastita "ugleda", onda sama postaje zločinačka. Do sada nije bila poznata činjenica postojanja Crkvenih pravila - internih zakona - koji strogo nalažu skrivanje takvih djela i ljudi unutar crkve.
CBS Broadcasting Inc. je objavio cjeloviti tekst iz Vatikanskih tajnih arhiva koji to jasno pokazuje.
http://www.cbsnews.com/stories/2003/08/06/eveningnews/main566978.shtml
Seks zločine Vatikan naredio prikrivati ?
LOS ANGELES, Kol. 6. 2003
TAJNI VATIKANSKI DOKUMENT
Ovdje je tajni vatikanski dokument koji upućuje biskupe da prikrivaju seksualne zločine koje su počinili svećenici. Dolje je prvobitna latinska verzija i nezvanični engleski prijevod od CBS News.
• latinski dokument
• engleski prijevod http://www.cbsnews.com/htdocs/pdf/Criminales.pdf
(CBS) Desetljećima su svećenici u ovoj zemlji, zlostavljali djecu po župama dok su to njihovi nadređeni prikrivali. Sada izgleda da su naredbe za to prikrivanje bile napisane u samom Rimu, na najvišim Vatikanskim instancama.
CBS News novinar Vince Gonzales je otkrio crkveni dokument koji je u tajnosti držan 40 godina.
Tajni vatikanski dokument, koji su nabavili CBS News, određuje crkvenu politiku koja zahtijeva apsolutnu tajnost kada dođe do seksualne zlouporabe od strane svećenika - svatko tko o tome govori može biti izbačen iz Crkve.
Dokument je napisao 1962. kardinal Alfredo Ottaviani.
Taj dokument, jednom "spremljen u tajne arhive" Vatikana, usredotočuje se na zločine koji su dio ispovjedne povezanost i što naziva "najgorim zločinom": "seksualno napastovanje koje je počinio svećenik" ili "pokušavao ga s mladima bilo kojeg spola ili sa životinjama.
Biskupima se savjetuje da se bave time slučajevima "na najtajniji način...obuzeti vječitom šutnjom...i svatko (uključujući navodnu žrtvu) ...mora poštivati strogu tajnu, koja se zajednički drži za tajnu Svetoga ureda...pod kaznom izopćenja."
Larry Drivon, odvjetnik koji predstavlja navodne žrtve, je rekao, “Ovaj dokument je značajan kao nacrt projekta prijevare.”
Drivon kaže da to dokazuje ono što se pokazalo u korist žrtava svećeničkih zloporaba na suđenjima: da je Crkva uključena u zločin – oblik reketa.
“To je priručnik s uputama kako obmanuti javnost i kako zaštititi pedofile,” kaže Drivon. "I kako izbjeći izlazak istine na vidjelo."
SAD konferencija katoličkih Biskupa tvrdi da je taj dokument uzet izvan konteksta, da je to crkveno pravo koje se bavi samo vjerskim zločinima i grijesima. I da je tajnost značila zaštititi vjernike od skandala.
“Ideja da je to neka vrsta projekta za održati tu tajnu je jednostavno pogrešna,” rekao je monsinjor Francis Maniscalco, glasnogovornik konferencije.
“To je sustav zakona koji je kompletan sam unutar sebe, i on ne govori biskupima ni na koji način o tome kako se baviti tim zločinima kada se smatraju građanskim prekršajima,” kaže Maniscalco.
Ali Richard Sipe, bivši svećenik koji je pisao o seksualnim zlostavljanjima i tajnosti u Crkvi, kaže da dokument odašilje jezovitu poruku.
“To je kodeks ponašanja na koji način se treba suočavati sa seksom svećenika. Vi čuvate tu tajnu po svaku cijenu,” kaže Sipe. “A to se i dogodilo. To se dogodilo u svakoj biskupiji u ovoj zemlji.”
Prema crkvenim spisima, ovaj dokument je bio temelj katoličke politike glede seksualnih zlostavljanja, sve dok se američki biskupi nisu sreli prošlog ljeta (2002) i odlučili o novoj politici prema ovoj krizi u Crkvi.
©MMIII, CBS Broadcasting Inc.
Istraživanje koja su provodili biskupi, zabilježila su više od 11.500 tužbi protiv svećenika u zadnjih 50 godina. Associated Press izvješće je otkrilo da su tužbe koštale dijeceze više od $1 milijardu dolara (!!) u nagodbama i drugim troškovima od 1950. god., a deseci milijuna dolara tužbi i dodatnih zahtjeva još stoje neriješeni.
Nije li vatikanski spis o naredbi strogog čuvanja tajnosti o bilo kakvim seksualnim nepodopštinama klera pod prijetnjom ekskomunikacije, stvorio povoljno tlo za takve skandale?
Ako se nastave sudske tužbe takve vrste, Katolička Crkva će uskoro bankrotirati i neće je slomiti Sotona nego legalni sustav zbog kriminalnih radnji u vlastitim redovima.
http://en.wikipedia.org/wiki/Roman_Catholic_Church_sex_abuse_allegations
Crkveni rat protiv kondoma:
Tijekom posjeta bijednim slamovima Sao Paola ("Sveti Pavao" na portugalskom) kardinal Anthony Bevilacqua upozorio je izgladnjele stanovnike na zla kontracepcije i potaknuo ih da se plode i množe te učine sve što je u njihovoj moći kako bi se othrvali smrtnom grijehu kontrole začeća.
"U Knjizi Postanka Bog nam naređuje da se plodimo i množimo, da ispunimo zemlju i podčinimo je sebi, te da vladamo ribama, pticama i svim živim stvorovima", rekao je Bevilacqua pred 200.000 pothranjenih stanovnika sirotinjske četvrti u Săo Paolu. "Nije na čovjeku da odlučuje treba li svijetu više djece nego što ih je moguće othraniti. Bog odlučuje čije će sjeme pustiti klicu, a čije ne".
"Nije ni čudo da smo preplavljeni bolestima i visokom stopom smrtnosti dojenčadi," rekao je otac osmero djece iz Sao Paola, Oranjinho Cruz, govoreći iz svojega ruševnog jednosobnog doma u kojem nema struje ni vode. "Bog nas kažnjava jer smo pokušali spriječiti čudesan dar začeća".
"U životu postoje pravi i krivi put, a na vama je da odaberete put kojim želite poći," rekao je misionar Christopher Halloran, obraćajući se skupini od 4500 seljana zbijenih u školskoj zgradi. "Želite li poreći mudrost Božju uporabom kondoma ili ćete uživati u nebeskom svjetlu seksa bez zaštite? Izbor je jasan."
"Bog ne želi da rijeke plodnosti isušujete uporabom smrtničke tablete protiv začeća," nastavio je Halloran, okružen smeđim, sasušenim usjevima i žgoljavim, polumrtvim seoskim životinjama. "On želi da nastavite širiti svoje obitelji. Ako vam djeca budu gladovala, Isus će vam oprostiti".
Ortiz je dodao: "Život u sirotinjskoj četvrti je težak, ali naše patnje ništavne su u usporedbi s patnjama kojima ćemo biti izvrgnuti u Ognjenom jezeru, ako ćemo, slijedeći Sotonu, živjeti u skladu s mogućnostima i kontrolirati broj djece."
"Nijedna ljudska organizacija ne zna volju Božju," rekao je misionar iz Atlante Lucas Roberts (24), dijeleći Biblije djeci zaraženoj dječjom paralizom u bangladeškom gradu Daki. "Čudni su i plemeniti njegovi putevi. Sve što nam preostaje jest da tumačimo Njegove riječi zapisane u Dobroj knjizi. A tamo je jasno istaknuto da svi imamo obvezu boriti se protiv učinkovitih metoda populacijske kontrole."
Bevilacqua je također napomenuo da je, u slučaju zakazivanja prirodnih metoda planiranja obitelji, neželjenu djecu moguće poslati u katolička sirotišta gdje će biti zbrinuta i gdje će naučiti širiti glas o kazni koja čeka sve one koji se suprotstave Božjem veličajnom biološkom planu.
Na pitanje novinara zašto Crkva brani uporabu kondoma čak i u slučajevima gdje jedan supružnik ima AIDS, Kardinal Truhillo je izjavio:
"Bolje je umrijeti nego koristiti kondom."
Primjer iz Brazila:
"Brazilka, koja ima samo devet godina pobacila je unatoč protivljenju Katoličke crkve," piše australski News. "Ona je nosila blizance, a zatrudnjela je s očuhom koji ju je silovao. Nasilnik se od prošlog tjedna nalazi u pritvoru, izvijestila je policija."
Prema medijskim izvješćima očuh (23) je djevojčicu zlostavljao od njene šeste godine, te joj je za svaki seksualni odnos plaćao.
Pobačaj je inače u Brazilu ilegalan, osim u iznimnim situacijama kada je ugrožen život majke ili fetus nema šanse da preživi.
Fatima Maia, direktorica bolnice gdje je djevojčica pobacila, kaže kako je život djevojčice, koja ima samo 36 kilograma, bio ugrožen.
- Ona je jako mala - rekla je Maia.
Međutim, ima i onih koji smatraju da ta djevojčica nikako nije smjela pobaciti.
Predstavnici Katoličke crkve kritizirali su pobačaj, koji su okarakterizirali kao kršenje Božjih zakona. Pa su iz Crkve izopćili majku djevojčice, liječnike i sve ostale koji su u pobačaju sudjelovali.
- Smatram da je potez Crkve ekstreman i radikalan. Šokiran sam tim radikalnim stavovima, koji navodno spašavaju jedan život i dovode u opasnost drugi život - rekao je brazilski ministar zdravstva Jose Gomes."
Kršćanski teolozi idu tako daleko u svojoj ludosti, da zigotu (jednostanični organizam, prije nego što se počne dijeliti nakon 24 - 36 sati od začeća) idu uspoređivati npr. s trogodišnjim djetetom, ili njegovom majkom, i tvrde kako je isto baciti dijete s balkona da se razbije o beton i pobaciti tu zigotu (jer tvrde da je Bog osobno ubacio unutra vječnu dušu). Ujedno pokazuju totalni prezir prema ženi-majci koja tu zigotu nosi. U slučajevima ugroze života svjesnog odraslog ljudskog bića (majke), oni izjednačavaju vrijednost njezina života s tim zigotom kao i kasnijim višestaničnim zametkom. Ako im se skrene pozornost da svako drugo oplođeno jajašce ionako biva spontano pobačeno, to ih ne interesira. To je bila "volja Božja", a on smije vršiti pobačaje. Smrtni grijeh je samo ako žena, primorana zdravstvenim ili nekim drugim razlozima, mora pobaciti taj zametak.
Doznali ste da vaš zametak ima Downov sindrom. Hoćete li zadržati takav zametak ili prekinuti njegov rast i pokušati ponovno? Koja je moralnija odluka?
Kod pozitivne dijagnoze na Downov sindrom i informiranja trudnice o zdravstveno teškoj situaciji ev. budućeg djeteta kao i postupka prekida trudnoće, trudnica ima pravo na obaviješteni izbor: može se odlučiti na prekid takve trudnoće ili na njegov nastavak. Religijski obiteljaši se strogo protive takvom pravu na odluku, i npr. u Sjevernoj Dakoti (SAD) zabranjen je pobačaj koji bi bio motiviran željom da se ne nastavi razvoj takvog zametka. Religijaši bi branili i silovanim ženama da pobace. Uobičajena demagogija temelji im se na pogrešnoj argumentaciji da "i dijete nastalo silovanjem ima pravo na život", ili da se "djecu s Downovim sindomom ne smije ubijati", "da mogu imati smislen život" itd.
Demagogija se sastoji u izjednačavanju djeteta koje je već rođeno s besvjesnom nakupinom stanica, koja najčešće sama otpadne.
Koji bi bio razlog da se takav zametak zadrži ako nije vjerski? Ne bi li takva odluka, potaknuta zapravo vjerskim "razlogom", opteretila ne samo obitelj te žene, nego i društvo, koje bi velika sredstva moralo izdvajati na skrb o takvim osobama? Ako se takvo dijete rodi, a nitko nije savršen, niti je odgoj djeteta općenito bez ikakvih problema, naravno da ćemo sve učiniti da im životi budu ispunjeni smisleno i sa što manje patnje, ali to niti nije bilo pitanje, nego što odlučiti u konkretnom trenutku kada ta nakupina stanica još nije svjesna niti može patiti? U trenutku, kada se žena može odlučiti da odustane od takve trudnoće i proba još jednom. Ako cijela njezina obitelj odluči se na zadržavanje takve trudnoće i prihvati odgovornost za cjeloživotnu skrb o takvom budućem djetetu, tu ne bi trebalo biti problema. Ali radi se o slobodi na izbor dok ta nakupina stanica još nije nikakvo dijete.
Dawkins je jednom dao savjet ženi u takvoj situaciji, da donese moralno ispravniju odluku i prekine takvu trudnoću. Odmah su se na njega okomili razni religijski moralisti, čak i oni manje religijski (razni bivši teolozi kojima su godine teologije ipak ostale u glavi itd.), s demagoškim argumentima, koje sam spomenuo. Njima je odluka o zadržavanju takva zametka, kao i zametka nastala silovanjem, sama po sebi nemoralna, jer "ide protiv Božje volje" (izlaže ih paklu). No, vidimo da je takva odluka zapravo nemoralna, kakve obično i jesu kada se kod odluke konzultira sveta knjiga ili ideja o Bogu (teolozi/svećenici).
"Čovjek je religiozna životinja. Jedina religiozna životinja. Jedina životinja koja voli svoga bližnjega i prereže mu vrat ako je nečija teologija drugačija od njegove. Načinio je groblje od globusa u pokušaju da učini sve kako bi prokrčio stazu svome bratu na putu do ''nebeskog blaženstva''."
[Mark Twain]
|
Lažne relikvije
Kršćanske dogmatske ideologije su se masovno proširile na lažima (kao i druge religije, od 'Abrahamskih' prije i poslije). Sve što im je išlo u prilog, pobožno su umnažali i čuvali, a nepoćudnu literaturu prepuštali zubu vremena da propadne. Posebno su poznati po tvornici laži - izmišljotinana o "čudesima". Da nije bilo svakojakih 'čudesa', 'moćnih' relikvija Isusa i svetaca, izliječenja za hodočasnike, čarobne Božje pomoći preko zagovora ovoga ili onoga sveca, čudesnih bajki koje su religiozni gutali otvorenih ustiju, nikada kršćanstvo ne bi imalo tako masovni odaziv među neukima i naivnima.
Vjernička "logika" je jasna: "Ako je Bog univerzuma posjetio planet Zemlju, predmeti koje je dotaknuo sigurno imaju iscjeliteljsku magičnu moć, pa nije moguće da su završili na smetlištu ili istrunuli". Kako ih nigdje nema, a potražnja postoji, svećenstvo je to izmislilo. Krenimo nasumice:
Isusove gaće i pelene
Katedrala Aix-la-Chapelle, ili Aachen (tromeđa Njemačke-Belgije-Nizozemske), “sadrži velik broj relikvija, posuda i odjeće, od čega su najznačajnije poznate kao "Velike Relikvije" - 4 predragocjena artikla štovanja:
- krpu koju je Isus imao na križu omotanu oko bokova (gaće - premda su kažnjenike razapinjali sasvim gole radi dodatna poniženja i ostavljali ih da istrunu na križu)
- komade pelene Isusa Krista novorođenca (ukakane božjom kakicom?)
- trudnički ogrtač koji je Blažena Djevica Marija nosila na Badnjak-uoči poroda u štalici
- krpu na koju je položena odrubljena glava Ivana Krstitelja (Saloma naredila Herodu). Cool.
Isusove presvete umazane Pelenice i Gaćice možete pohoditi i pobožnom im se pokloniti 2021. god. (svakih 7 godina - 7. srpnja).
PELENICA Isusa Krista 
Riznica Dubrovačke katedrale posjeduje relikvijar glave sveca Vlaha, njegove desne ruke, relikviju drva sv. Križa (križa na kome je raspet Isus, a "našla" carica Jelena), srebrnu škrinju iz 16. st. u kojoj su "prema pobožnoj predaji" Isusove pelenice." ISUSOVE PELENICE ! Crkva svoje vjernike očito smatra da su pali s Marsa na glavu ili da još žive u ranom srednjem vijeku.
"Najveće kulturno-umjetničko blago dubrovačke katedrale čuva se u moćniku ili riznici, gdje su pohranjene svete moći (komadi leševa) raznih svetaca okovane u posebne oklopnice od zlata ili srebra, skupljene i stečene tijekom tisućljetne dubrovačke prošlosti i pelenice djeteta Isusa Krista."
I dalje aktualne Isusove pelenice (hej vjernici, ušli smo u 21. stoljeće ! internet je posvuda)
Veritas, 4. veljače 2004.
"U ophodu nakon mise ove godine su uz Isusovu pelenicu, moći sv. Vlaha i moći blaženog Alojzija Stepinca (komadić leša, odrezani palac?) nošene prvi put moći blažene Marije Petković i blaženog Ivana Merza ulicama povijesne jezgre Dubrovnika. "
Dubrovnik, 03. veljače 2006.
Nakon mise uslijedila je procesija ulicama Grada, a kako je ove godine sudjelovao velik broj vjernika, procesija je bila neuobičajeno duga. Posebno su bile uočljive raznobojne i raznolike nošnje koje su obukli i stari i mladi za festu. Relikviju Isusove pelenice nosili su članovi katedralnog Bratstva Presvetog Sakramenta.
Priča o presvetoj relikviji - Pelenici Isusa Krista
Prvi spomen o pelenici u Dubrovniku pojavljuje se 1030. godine. Mletački brod na povratku iz Misira, pristao je te godine u Dubrovniku. Svećenik Ivan, podrijetlom Arbanas je iskoristio tu stanku i pošao posjetiti svog zemljaka u Dubrovniku svećenika Srđa, župnika crkve Sv. Vida. Ivan je sa sobom donio olovni kovčežić.
Ostavio ga je Srđu s molbom da ga čuva kao svoj život; da nikome o tome ne govori; da samo u slučaju da se za deset godina ne vrati po njega iz Mletaka, smije ga otvoriti. Mletački brod s Ivanom napustio je gradski porat, a Srđ sumnjajući da je riječ o blagu, iskopa jamu u svojoj crkvi i u nju spremi kovčežić. Sve je opet vratio u prvobitno stanje, namjestio podne pločice, tako da nije bilo nikakvih tragova i čekao je Ivanov povratak.
Možda bi bio i zaboravio na povjereno mu blago, da se po gradu nije pročula priča kako se u Sv. Vidu često vidi nekakav čudni sjaj. Nitko nije mogao znati što je to, čak ni biskup, ali Srđ je sad bio uvjeren da u kovčežiću nije svjetovno, nego Sveto Blago, a šutio je vezan obećanjem prijatelju koji nije dolazio.
Kako se Ivan nije pojavljivao, a prošlo je 10 godina, Srđ je odlučio podijeliti tajnu s biskupom Vitalom. Tako su zajedno jedne noći izvadili sandučić, otvorili ga u biskupovoj sobi. U sandučiću je bila pelenica kojom je bilo zaogrnuta beba Isus Krist kad ga je majka Marija prikazala u jeruzalemskom hramu i predala u ruke proroku Šimunu (Luka, 2 29-32).
O tome je svjedočilo pismo koje se nalazilo u kovčežiću.
Sad su tajnu dijelila dva čovjeka, oba zavjetovana na šutnju do smrti. Biskup je čuvao pelenicu i nakon Ivanove smrti, a osjećajući da mu se bliži kraj povjerio ju je svojoj sestri, opatici benediktinki iz samostana Sv. Šimuna.
I ona je pelenicu brižno čuvala bez da je obznanila tajnu sve do pred smrt. Tad je pozvala ostale časne sestre samostana i predala im relikviju uz obvezu da je čuvaju i štuju.
Od tog doba pelenica je prestala biti tajnom (brbljave opatice), a rijeke hodočasnika su se naguravale da je vide i po mogućnosti dotaknu. Štoviše, vele da su opatice bolesnicima otkidale njezina vlakna u nadi da će pribaviti ozdravljenja. Kolikogod da su vlakana skidale, ona su se nekim čudom obnavljala, sve do jednoga dana. Legenda kazuje da je vlakno zaiskala jedna bosanska kraljica i dobila ga, ali to je bio i kraj obnavljanja pelenice (unosan biznis s nevidljivim carevim ruhom - Isusovom pelenicom).
Kako su lažljive redovnice i pored toga bile izdašne u dijeljenju vlakana, dubrovačka vlada iz bojazni da pelenica ne nestane (3 dubrovačka lakta dugačka, jedan lakat široka), oduzela je relikviju opaticama 2. veljače 1380. godine i pohranila je u stolnoj crkvi Sv. Marije. Na tom mjestu ostala je do 6. travnja 1667., kad je Dubrovnik poharao potres i požar. U raščišćavanju ruševina pelenicu nisu našli. Ukradena je (ili uskrsnula?). Lopov je bio tadašnji načelnik Lumabardijera, talijan Antun Vanini. Kanio je s njom pobjeći u Italiju i umalo je uspio. Podmitio je kapetana broda usidrenog u Gružu. No uz sve pripreme i brodske manevre, brod se nije mogao odlijepiti od sidrišta. Nitko nije mogao protumačiti razlog niti objasniti tu čudesnu pojavu. Wow!
Zbog straha od božje kazne (ili nade novčane nagrade), Vaninijeva ljubavnica javlja dominikancima (inkvizitori) Gruške crkve. Ovi su se obratili vijeću republike, a gradska straža je okupirala trgovački brod.
Vanini i zapovjednik broda su pobjegli, a pelenica je bila vraćena gradu.
Sad su je držali pod stražom u Revelinu, tvrđavi koja nije bila srušena u potresu sve do zadnje nedjelje srpnja 1667. Odatle su je s drugim spašenim moćima prenijeli u dominikanski samostan. Tamo su je dominikanci čuvali do 1721., kad je na blagdan Sv. Vlaha prenesena u novosagrađenu katedralu 'Blažene Djevice Marije,' gdje se čuva i štuje kao sacer panniculus christi (br. LXXXVI.) do dan danas.
Iznosi se samo jednom godišnje o blagdanu Sv. Vlaha. Nalazi se u srebrnoj filigranskoj teškoj škrinji koja je s pet strana ostakljena. Nose je na posebnim nosilima mladići obučeni u narodnu nošnju dubrovačkog kraja u pratnji biskupa i crkvenih velemoža. Nad njom je razastrt tamno crveni baldahin. Od pelenice se vlakno otkidalo samo još dva puta:
- 1396. kao dar Zigismundu Lukseburškom za njegova boravka u Dubrovniku;
- 1844. je djelić pelenice udijeljen papi Piju IX. i nalazi se među moćima Lateranske bazilike.
(Izvor Forum: "Dubrovnik Moj Grad")
Očekujemo analizu ostataka organskih tkiva radi DNK analize. Tko zna što će se još u toj pelenici pronaći...
Predragocjena Krv Isusova
Vatikan je 1930. god. izložio: centurionovo koplje kojim je proboden Krist i Veronikin veo* kojim se Isus obrisao dok je hodao Kalvarijom. Danas ga možete vidjeti svake nedjelje u bazilici Sv. Petra. Nekad su gužve bile tolike, da su neki hodočasnici bili izgaženi do smrti.
_____
* Ovdje se radi o višestrukoj prijevari. Veronika i njezino brisanje Isusovog lica je opisano u apsurdnom apokrifu "Djela Pilatova". "Originalni" Veronikin rubac se navodno pojavljuje u 4. stoljeću, eri masovne produkcije relikvija. Neko vrijeme je izložen u Vatikanu. No spretni lopov ga krade 1608. god., pa su svećenici brže-bolje napravili još jednu sličnu krpu "kako ne bi razočarali" hodočasnike i smanjili priliv njihova novca, naravno. Slika Isusova lika je prekopirana s opet lažne relikvije Torinskog platna, pa tako imamo cijelu mrežu prijevara, koja traje stoljećima. Sada je krpa, navodno, u Manoppell-u, mjestašcu blizu Rima, kod kapucina. Tamo nisu dozvolili nikakve znanstvene analize. Čemu? Slična krpa koja je bila "omotana Isusu oko glave" - Sudarij iz Ovieda - pala je na testu znanosti. Radioaktivni ugljik ju je smjestio u 7. stoljeće. Ta je metoda trn u oku kako "biblijskih arheologa", tako i "platnologa" i suludih kreacionista. Otkrio ju je Willard Frank Libby 1949. dok je bio profesor na Čikaškom sveučilištu. Libby je dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1960. god. za svoju metodu korištenja ugljika-14 (C14) pri utvrđivanju starosti organskih materijala.
Idemo dalje:
U crkvi " Sv. Nikole u zatvoru " u središnjem dijelu Rima, nalazi se relikvija predragocjene Krvi – komadić ogrtača rimskog vojnika, koji je Isusu kopljem otvorio bok. Na tom komadiću platna su tragovi Isusove Krvi (prilika za kloniranje Isusa, a kao što ćemo vidjeti iz ovog teksta, ima i za sve ostale biblijske likove). Krvi Isusove ima na stotinjak mjesta po europskim crkvama i samostanima, kao i Otkupiteljeve suze.
U blizini su “kamenovi na kojima su Apostoli [Petar i Pavao] klečali u skrušenoj molitvi i ostavili čudesno ulegnuće, i to je sada ugrađeno u crkvu Santa Francesca Romana.” U Rimu i Aix-u, posjeduju ručnik kojim je Isus brisao noge apostolima, a potonji imaju otisak Judine noge (valjda je dugo nije prao). Brojne su i svete relikvije Petrovih noktiju. Svojevremeno se mogla sakupiti puna vreća. "Kad god je sveti Petar rezao svoje nokte, brižno ih je spremao u vreću, znajući da će to postati sveta relikvija mnogim vjernima i pobožnima."
Crkva St. Justine u Padovi, katedrale u Lisabonu i Milanu, kao i druge crkve, posjeduju mumificirana tijela nevine dječice koje je dao ubiti zli Herod. Crkva širi glas da je Herod izvršio masakr nad više tisuća djece u Betlehemu, samo da ga neko od njih ne bi ugrozilo kada poodraste. I to na osnovu glasine koju su mu donijela neka tri sumnjiva maga/kralja/astrologa koja su dojahala iz nepoznatih krajeva. Treba li uopće reći da nitko od tadašnjih mnogobrojnih kroničara nije ništa o tome čudu zapisao ( Zanimljivo je da Josip Flavije nije imao lijepo mišljenje o Herodu, i nije propustio napomenuti svaku ljagu iz njegova života... ali ovu, najveću od sviju, masovni pokolj nevine židovske dječice) uopće ne spominje. Nikola Damaski također ne spominje ovaj "događaj", kao ni nitko drugi osim evanđelista).
U velebnoj katedrali u Kolnu, Njemačka, sačuvane su lubanje SVETA TRI KRALJA ili maga ili mudraca s Istoka koji su slijedili Betlehemsku zvijezdu s Istoka sve do štalice koja je na Zapadu (Acta SS., I, 323).
Crkva Santa Croce je ponosna vlasnica sljedećih relikvija:
- 2 trna iz trnove krune
- čavao iz križa
- 'Titulus' - natpis sa križa gdje je raspet naš Spasitelj
- iverci Istinskog Križa
- dio križa gdje je bio raspet DOBRI razbojnik.
- PRST apostola nevjernog Tome, koji ga je gurnuo u Kristovu probodenu ranu, da se uvjeri da je to stvarno on (taj prst i dalje prijeti svim skepticima koji se usude posumnjati u nj).
Bazilika Santa Prassede u Rimu, diči se nečime što se štuje, a ne biste to očekivali: komadom stupa za koji je privezan, bičevan i mučen lik Isusa Nazarećanina.
Redovnik Martin prikupio je odnekud za svoj samostan u Alzasu sljedeće neprocjenjive artikle: krvavu mrlju našeg Spasitelja, komadić istinskog križa, ruku Apostola Jakova; dio skeleta Ivana Krstitelja; bočicu osušenog mlijeka iz grudi Majke Božje.
Najviša katedrala u Francuskoj (http://en.wikipedia.org/wiki/Amiens_Cathedral) Naše Gospe od Amiena (Cathédrale Notre-Dame d'Amiens), ima još jednu glavu Sv. Ivana Krstitelja, kao i mnoge druge. Poznatija je po uzorcima KUKASTIH KRIŽEVA zakrenutih ulijevo ("zlih SVASTIKA") na podnom mozaiku. U crkvama nisu rijetki niti prikazi HOROSKOPSKIH znakova zodijaka, iako je astrologija strogo osuđivana u Bibliji.
Crkva sv.Vida
Rijeka
Kult "Čudotvornog raspela" iz ove crkvice, iz kojeg je prema tradiciji, prokrvarila krv Kristova, kada se stanoviti Petar Lončarić, u bijesu zbog gubitka na kocki, na njega nabacio kamenom. Tamo gdje je kamen udario drveno raspelo, ono je prokrvarilo, a pod bogohulnikom se rastvorila zemlja koja ga je progutala. Iz zemlje je ostala viriti samo njegova svetogrdna ruka koja je bacila kamen na Raspetoga. Kamen što ga je bacio bogohulnik još dandanas stoji s lijeve strane Isusa s natpisom "Huis lapidis ictu percurssus est Crucifixus! Anno Domini 1227." (Ovim je kamenom bio udaren raspeti 1227. godine).
Sveti Vid je, pak, sedmogodišnji dječaćić, koji je odbio odreći se svoje kršćanske vjere (?!) pa je pobjegao. Bacili su ga u kotao s kipućim uljem, ali ga je spasio anđeo, ali je ubrzo poslije umro.
LUDBREG
U Ludbregu, Podravini, Isusova predragocjena Krv se pojavila u kaležu neznanog svećenika koji je služio misu u dvorskoj kapelici i posumnjao u mogućnost pretvorbe vina u Kristovu krv (sram ga bilo). Budući se svećenik uplašio ta je rijetka relikvija bila uzidana u zid iza velikog oltara. Majstor koji je taj posao obavio morao se obvezati na vječnu šutnju (wow). I svećenik je šutio o tome, no na samrtnoj postelji odao je tajnu. Uskoro se to pročulo i ljudi su počeli hodočastiti. Gospodar plemićkog dobra Lehengut Toma Zerecz, obavijestio je rimski dvor o tom događaju. Pohlepni Papa Julije II je naredio da mu se ona odnese u Rim. Nasljednik papinskog prijestolja Leon X. izdaje bulu 14. travnja 1513. godine kojom dozvoljava štovanje svete relikvije koju je i sam svečano nosio ulicama Rima. On vraća relikviju u Ludbreg (valjda je shvatio da čudesno ne liječi bolesti i da je bezvrijedna) i pridodaje smanjenje boravka u Čistilištu onima koji se pomole Presvetoj krvi i posjete Ludbreg. Od toga vremena, u prvu nedjelju u mjesecu rujnu je veliko slavlje u čast Sv. Krvi Isusove u Ludbregu.
Relikvija se danas čuva u baroknoj pokaznici (monstranci) augsburške zlatarske škole izrađenoj 1721. god. Dvorska kapelica Sv. Križa u kojoj se događaj navodno zbio, sada je u sklopu ludbreškog dvorca Batthyany.
Hrvatski sabor zavjetovao se 1739. god. u Ludbregu podići kapelu u čast štovanja Presvete Krvi Isusove koje je nazvao "najvećim blagom hrvatskog kraljevstva". Kapela je izgrađena 1994. god., pri samom kraju 20. stoljeća. Možda ovo stoljeće rasvijetli tu misteriju i pomoću DNK analize ustanovi o kakvoj se "krvi" radi.
Holokaust u Ludbregu
Povjesničar Milivoj Dretar
"Kao i svaka druga židovska zajednica u Hrvatskoj, u vihoru Drugog svjetskog rata nestala je i ona ludbreška. Iako je bila među najmanjim općinama u Hrvatskoj, zastrašujući podatak od preko 150 (brutalno) ubijenih Židova u logorima ustaške NDH i Njemačke govori o dosezima zločina nad nedužnim narodom."
Je li ikada u Ludbreškoj crkvi posvećena misa zadušnica za te njihove nesretnike? Ili hrvatska Crkva poje žalopojke samo za ulovljenim Ustašama i ostalim nacističkim prirepcima?
KRVAVE HOSTIJEVeliko euharistijsko čudo u mjestu Lanciano, Italija.
Tamo je svećenik reda svetog Basila, u crkvi svetog Legontiana, posumnjao u stvarnu prisutnost Isusovu u hostiji (veliki grijeh). Za vrijeme mise, hostija se promijenila u pravo meso, a vino u pravu krv. Wow.
Hostija kao neuspjela ljubavna magija
Alatri, Italija godina 1228.
Jedna djevojka je bila zatreskana u jednoga mladića, koji za nju nije baš mario. Ženska je odlučila nekako nabaviti ljubavnu drogu, da prisili mladića na vezu s njom.
Vračara joj je rekla da ide na pričest, i - prije nego se pričest razmoči u njezinim ustima, da izvadi hostiju i stavi je u krpu. Ženska je to učinila. Kasnije je pogledala hostiju i nasla friško meso.
Kad je to čuo svećenik, on je uzeo kutijicu s hostijom, i odnio je biskupu. U katedrali hostiju su stavili na oltar, okruženu cvijećem i svijećama. Oni vjeruju da je to Isusovo meso.
Usirena Kristova krv
San Ambriogio, Firenca, Italija
God. 1230. svećenik imenom Uguccione služiše misu. Nakon mise nije baš dobro obrisao presveti kalež. Sljedeće jutro je primijetio u kaležu usirenu krv.
U crkvi svetog Ambiogia na zidovima su freske koje prikazuju procesiju godine 1340, kad je sveta usirena Isusova krv bila nošena ulicama Firence. (krv Isusova ili bakterija koja se hrani brašnom i ostavlja crven trag)
Ako se ne ispovijedite prije pričesti, umjesto u hostiju zagrist ćete u svježe Kristovo meso!
Middleburg-Louvain, Belgija 1374
Jedan sluga, Jean iz Kelna u Njemačkoj, osjećao se obveznim sudjelovati u pokori, ali - kad je prilazio stolu za pričest, nije valjano ispovijedio svoje grijehe, nije ih sve priznao svećeniku. Kleknuo je sa ostalima da primi presvetu Pričest. Čim je Hostija položena na Jeanov jezik, pretvorila se u meso, koje Jean nije mogao progutati. Uplašen, pokušao je sakriti problem, ali je zagrizao u meso. Tog časa su kapljice krvi počele curiti iz njegovih usta, od kojih su nastale mrlje na platnu kojim je bio prekriven stol za primanje pričesti. Svećenik je uzeo hostiju, i sa punim poštovanjem odnio ju je do oltara, gdje ju je stavio u malu zlatnu posudicu.
Vijest o tom čudu se proširila zemljom, te je hostija stigla i do Frederica III, nadbiskupa iz Kelna. On je trazio da se hostija prenese u Keln i tamo spremi u katedralu. Puno ljudi je poštovalo Čudesnu hostiju-meso, mnoge su poboznosti bile odrzavane, čak su i kraljevi dolazili, papa Pavao V i papa Clement XIV su dali blagoslove i oproste. Za četiristotu godišnjicu nova posuda je bila napravljena za štovanu Hostiju.
Isusova ruka u akciji!
Čudo u Regensburgu
Dok je služio svetu misu, neki neznani svećenik je sumnjao u prisutnost Isusa u presvetoj hostiji. Odmah tijelo raspetoga na raspelu oživje i izbiše kalež svećeniku iz ruke (rukom, nogom ili glavom?).
Nakon toga čuda, svjetina je nagrnula na mise u tu crkvu. Uz obilne donacije, drvenu crkvu je zamijenila kamena građevina 1260. god. Dobar financijski potez Isusa s križa.
Presvete krvave* krpe na muli !
Daroca, Španjolska godine 1239
Katolički kralj je naredio da se Misa služi na otvorenom. Za vrijeme Mise, Saraceni su iznenadno napali. Svećenik je, umjesto da pojede šest preostalih hostija, stavio ih između dvije krpe.
Saraceni su izgubili bitku, pobjednički katolički vojnici su došli pred oltar, klekli da zahvale Bogu za pomoć u porazu mrskih muslimanskih neprijatelja. Kad je svećenik odmotao krpu, primijetio je da je šest hostija nestalo, ali je ostalo na njihovim mjestima šest krvavih mrlja. Svećenik je pokazao krvave krpe svima prisutnima, specijalno vojnicima. S obzirom da je misa bila služena na polju, tri mjesta su tvrdila da se čudo dogodilo na njihovom teritoriju: Teruel, Catalayud i Daroca. Nastade velika svađa. Na kraju su odlučili slučaj riješiti ovako. Stavili su krpe na leđa mule, i pustili je da ode u jedan od gradova. Mula je otišla u Darocu.
U Daroci su izgradili crkvu za te krvave krpe, jer je tako odlučila mula.
Krv* kaplje iz hostije
Bolsena-Orvieto, Italija godina 1263
Godine 1263. svecenik Petar iz Praga je hodočastio u Rim. Usput je stao u Bolseni. Bio je pobožan svećenik, ali je bio sumnjičav na Isusovu prisutnost u Hostiji. Dok je služio svetu misu ispred groba svete Kristine, krv je počela kapati iz Hostije, preko njegovih ruku na oltar i pokrov oltara. Odonda su počeli hodočastiti u njegovu crkvu. Događaj je svečano zabilježen na fresci od Rafaela u Pontifikalnoj palači u Vatikanu.
*Prirodno objašnjenje za tu pojavu je mikrob Serratia marcescens koji uspijeva na pšeničnom tijestu te proizvodi jarko crveno obojenje, vrlo slično krvi.
Hostijica ucjenjuje: "Napravite mi Crkvu da budem u njoj ili ... !"
Slavonice, Češko-Slovačka, godine 1280
Godine 1280. (ah, bile su to godine ko' stvorene za razna čudesa...) pastir je bio iznenađen kad je vidio vatru da gori iznad grmlja koje je raslo preko nekog kamenja. Kad je prišao bliže, vidio je hostiju koja nije gorjela. Pozvao je svećenika, a ovaj mu reče da mu je noć prije netko ukrao hostiju iz crkve.
Svećenik je vratio hostiju u crkvu. Krenuo je prema gradu, sa nekoliko vjernika. Kad je dosao blizu gradskih vrata, ustanovili su da je hostija nestala. Opet su je našli u vatri iznad kamenja. Nakon što ju je ponovo uzeo, svećenik i ljudi su opet krenuli prema gradu. Ali, hostija je opet nestala. Tek nakon što su svećenik i ljudi obećali da će izgraditi crkvu za tu hostiju, hostija je ostala.
Sveta Svijeća
Katedrala Arras, u Francuskoj, ima nešto svete mane koja je pala s Neba na zemlju za vrijeme velike gladi 371, i Svetu Svijeću koju je Blažena Djevica dala biskupu Lambertu, 1105, za zaustaviti epidemiju. Ta je sveta svijeća neprekidno gorjela od 1105. do barem 1713. god. bez trošenja, naravno.
Tri Marije
Crkva Svetih Marija od Mora (Saintes Marias de la Mer) ima tri štovane grobnice. Prema tradiciji, one sadrže sve tri Marije koje su po Evanđeljima bile na Isusovom grobu ili uz križ (svako evanđelje različito piše o tome koja osoba je prva vidjela otvoreni grob).
Marijina leteća kućica na liniji Nazaret (Izrael) - Rijeka (Trsat, Hrvatska) - Loretto (Italija, pored Ankone)
Više od 47 papa je hodočastilo u maleni gradić u Italiji, Loretto, pored Ancone. Tu su anđeli na čudesan način prenijeli zračnim putem kuću Blažene djevice Marije iz Izraela, preko Rijeke u Italiju - Santa Casa di Loreto - 1291 (vidi slike).
Šteta što nisu prebacili i Isusov grob. Time bi uštedjeli 200 godina Križarskih ratova i jezero prolivene krvi.
Mnoštvo je papinskih Bula izdano u čast letećoj kućici, Papa Benedikt XV proglašava "Madonnu od Loretta" zaštitnicom zrakoplovaca (1920), a nedavno je tamo održan "Međunarodni susret o selilaštvu" (ako ne vjerujete, provjerite).
Kućica se selila tri puta po šumi, prije nego što je ostala na svom sadašnjem mjestu.
Tamošnji vodiči mrzovoljno izbjegavaju spominjanje Trsata i Hrvatske, te tvrde da je kućica doletjela izravno iz Izraela u Italiju. Milijun hodočasnika godišnje pohodi to talijansko mjesto.
Papa Inoćencije VII ustanovljava posebnu misu u čast i slavu Transporta Svete Kućice (10. studeni), a papa Urban VI daje Plenarnu Indulgenciju* lakovjernim hodočasnicima koji je posjete (i ostave kakav milodar naravno).
Postoji čak i red časnih sestara reda Loretske Gospe u kojemu je bila i Majka Tereza, iz kojega je izbačena, prije nego što je osnovala svoj red (za javnost, dobila je "jednogodišnji dopust").
Počast slavnoj kućici su odali mnogi "istinoljubivi sveci" kao: sveta Brigita, sv. Ivan Kapistran, sv. Karlo Boromejski, sv. Franjo Ksaverski, sv. Petar Kanizije, sv. Franjo Borgija, sv. Fidelis, sv. Alfonz Liguori, sv. Alojzije, sv. Josip Benedikt Labre i sveta Mala Terezija. Svetište Loretske Gospe pohodio je 4. listopada 1962., tjedan dana prije početka II. vatikanskog sabora, i papa Ivan XXIII. da bi isprosio blagoslov saborskom radu. Valjda mu je kućica udijelila blagoslov.
Kućici se u Rijeci nije svidjelo
" 1291. na mjestu današnjeg svetišta osvanula je nazaretska kućica sv. Obitelji (s poočimom umjesto oca), kamo su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Na Trsatu se zadržala sve do 1294. kada je anđeli preniješe u talijanski Loreto pokraj Ancone." Građani Rijeke su navodno bili neutješni kada je kućica otprašila sa Trsata, pa im Papa Urban za utjehu šalje čudesnu sliku Svete Djevice koju je nacrtao baš Sv. Luka (je li tada nastala popularna izreka: dobiti rog za svijeću ? tko je dobio novce?).
Istina je tek nedavno izbila na vidjelo. Legenda se pojavila oko 1472. A pronađen je dokument iz 1294. u kojem je pisalo, da je kamenje doveženo brodom kao dio nečijeg miraza. Anđele je uveo netko slaba sluha, naime, prijevoznici su bili iz obitelji Angeli koja je vladala Epirusom. Tko je donio kućicu? Angeli. Aaaaa anđeli ! Čudo ! Aleluja !
Treba li uopće i spominjati da je znanstvena provjera kamenja iz kućice dokazala da ista nikako nije došla iz Izraela, nikakva kućica se nije obožavala u Nazaretu i nitko nije žalio za njom kada je odlepršala.
(Blagdan gospe Trsatske: «Blagdan BDM Majke Milosti, od časne Nazaretske kuće» slavi se 10. 05.)
* O Letećoj kućici se više ne zbori javno. Danas crkvenjaci lakonski ukazuju da su "relikvije Marijine kućice donijeli križari (ili franjevci) iz Svete zemlje" 1291. god. u Rijeku, a nakon 3 godine prenesene su u Loreto u Italiju" (što je također debela laž i izvlakačina). Crkvenjacima je neugodno kad ih pitate o tom čudesnom letu kamene kućice. Zato su smislili racionalizacije, da se izbjegne ono što su prodavali našim precima na ovim prostorima, da je kućica čudesno doletjela. Prevaranti su samo promijenili taktiku i prilagodili je vremenu interneta.
VJERA U PRIMOŠTENSKOM KRAJU
GOSPA LORETSKA
 Piše neki katolički sajt: "Primoštenci su osobito pobožni prema Blaženoj Djevici Mariji, koju slave pod nazivom Gospa od Loreta. Mještanin, pomorac Marko Prgin donio je 1835. sliku Gospe Loretske iz Marijina svetišta u Loretu i ne sluteći da će ta slika za sve Primoštence postati znakom najuže povezanosti i privrženosti Gospi, Isusovoj majci, osobito iza njezine čudotvorne pomoći u vrijeme epidemije kolere (što je nemilo harala u primoštenskom kraju) kad ih je oslobodila od sigurne smrti. Od tada Primoštenci tu Gospinu sliku drže čudotvornom i tako je časte.
Blagdani Gospe od Loreta (10. svibnja i 10. prosica) u Primoštenu se slave na najsvečaniji način ne samo u crkvi gdje se nalazi mramorni Gospin oltar s njezinom slikom već u cijelom mjestu Primoštenu, u svakom zaseoku i u svakoj katoličkoj obitelji."
Nedavno je lokalni političar ulupao velike novce za izradu nakaradnog kipa povrh Primoštena. Koliki je njegov lokal-patriotizam, ako slavi Loretsku Gospu iz Italije, i kip-stup gleda prema tamo, a ne prema hrvatskom Trsatu, gdje je Gospa prvi put doletila sa svojom kućicom?
/ OBAVIJESTI –LJETO 2003. /
SVETA STOLICA*
*/hrvatski je ispravno stolac; stolica označava nešto drugo.../
PORUKA IVANA PAVLA II.
Propovijed na Misi za obitelji
U Rijeci, 8. lipnja 2003.
3. Nalazimo se podno brijega na kojemu leži trsatsko svetište, gdje je – prema pobožnoj predaji – neko vrijeme stajao dom Djevice Marije. Drago sjećanje na život Isusa, Marije i Josipa u Nazaretu doziva nam u pamet skromnu i jednostavnu ljepotu te sveti i nepovrjedivi biljeg kršćanske obitelji.
Ne umarajte se u ispunjenju svoje roditeljske službe, ponavljajući pri tome zaziv, što ga Riječani već sedam stoljeća s pouzdanjem upravljaju čudotvornomu križu štovanu u riječkoj prvostolnici: »Pomogao nam sveti Križ svetoga Vida!«
Poslije podne sam pohodio trsatsko svetište, što leži na brijegu u gradu Rijeci, kako bih se tako na savršen način pridružio hodočasnicima, koji tamo štuju Bogorodicu. Naime, na onome je mjestu, prema pobožnoj predaji, stajala sveta nazaretska kuća prije nego li je prispjela u Loreto. Veli Papa prevarant.
Plutajući kameni grob Sv. Eufemije
U ranu zoru 13. VII. 800. godine do rovinjske obale je čudesno dokrstario kameni sarkofag u kojemu je bio leš svete Eufemije iz Carigrada u Turskoj (ne u brodu, teški kameni sarkofag je sam čudesno doplutao po moru).
Za vladanja cara Dioklecijana, bila je tobože optužena da je odbila prinijeti žrtvu gradskom idolu. Najprije je ta tinejđerka (15. god.) bila na razne načine mučena, osobito okrutno na kotaču, pa kad je nakon toga ostala vjerna svom božanstvu Kristu i postojana u odluci da ne žrtvuje drugom poganskom božanstvu, bačena je u amfiteatar. Lavovi su je usmrtili, ali uplela se neizmjerna Božanska milost i zvijeri joj tijelo nisu pojele.
Kada je u Carigradu zavladao car Nicefor (protivnik fanatičnog obožavanja slika i leševa) kameni sarkofag s tijelom svete djevice je odlučio samostalno napustiti Carigrad i uputiti se na dugu plovidbu do Rovinja.
Ali to nije bilo sve!
Građani Rovinja uzalud su se mučili cijeli dan, pokušavajući volovima i konjima izvući mramorni sarkofag koji je doplovio morem. Tek je dječačić, po zagovoru Sv. Eufemije (u drugoj verziji neka siromašna udovica) uspio dopremiti sarkofag na brežuljak pomoću nikad do tada upregnutih (djevičanskih) junica.
"Ja sam Eufemija Kalcedonska - koja krvlju svojom zaručih Isukrsta" - predstavila se davno preminula svetica dječaku.
Sveto stepenište iz kuće Poncija Pilata
Krv Sv. Januarija se još uvijek prikazuje u Napulju, kako se čudotvorno pretvara u tekućinu na Svetoj misi (ali i tijekom običnih čišćenja i popravaka). Dotičnog mučenika je navodno dao ubiti Dioklecijan (400-te), ali nema nikakvih dokaza o tome, a njegova Krv se odjednom pojavila tek 1000 godina kasnije.
Svećenstvo tvrdi da se suha tvar pretvara u svježu krv tog tobožnjeg mučenika Crkve, samo kada joj se približi svečeva glava i nema zla u blizini!
Pogani Januarija baciše u raspaljenu pečnicu gdje je ostao neopečen 3 dana. Potom ga baciše divljim zvjerima, ali one se odjednom pripitomiše. Božja milost je konačno posustala, pa mu odrubiše glavu.
U Veneciji možete posjetiti kosti Sv. Marka evangeliste (dio turističkog obilaska). A u Rimu, u crkvi Santa Maria Maggiore, eto komada drveta i slame iz originalnih Betlehemskih jaslica (gdje na jednoj dasci piše na starogrčkom iz 8. stoljeća o nekakvoj trgovačkoj transakciji !). Nasuprot crkve St. Ivana Laterana (gdje je SVETA spužva iz koje je Isus pio ocat i stol posljednje večere od cedrovine), 28 svetih mramornih stepenica, po kojima se klečeći penju i silaze vjernici nakon što su ih pobožno poljubili. Svetogrđe je hodati po njima! To je stepenište iz kuće Poncija Pilata. Sveti Otac Papa Pio X, 26. veljače 1908, obznanjuje da onaj tko nakon ispovjedi i svete pričesti po koljenima prijeđe te "Svete Stepenice" dobiva - Plenarnu Indulgenciju - tj. "potpuni oprost grijeha"! Nije čudo da je i danas na tim stepenicama gužva, po njima je valjda hodao Krist!
_______________________
*Induligentia plenaria označava "potpuni oprost dotadašnjih grijeha".
To znači najsretniji je onaj koji prijeđe te stepenice i odmah umre, jer nije imao prilike više zgrješiti (ili počiniti abortus). Ili ako bubne u kamenite stepenice i razbije si glavu. Naravno, nenamjerno, jer bi onda istodobno počinio grijeh samoubojstva (to je za one koji misle da je samo tako lako doći u raj, pa da im ne padne na um ideja: "Odo hodat po Svetim stepenicama i odma se upucat da dospijem bez grijeha pred Posljednji Sud.")
U samoj crkvi Svetog Ivana Laterana, imamo sliku Isusa Krista koju je nacrtao, nitko drugi nego Sv. Luka, ali nije je dovršio, dovršio ju je anđeo.
U susjednoj kapelici su bile držane vrlo vrijedne relikvije (ne znam gdje su sada): komadić kruha s Posljednje večere, kaput Sv. Ivana Krstitelja, rame Sv. Mateja, brada Sv. Bartolomea, i glave Sv. Petra, Pavla, Agneze i Eufemije.
Ostavština Sv. Petra
Dio okova kojima je Petar 'bio' okovan čuvaju se u rimskoj crkvi svete Cecilije Transtevere. Te se "moći" izlažu na štovanje vjernicima u rimskoj crkvi S. Pietro in Vincoli. 1. kolovoza, na spomendan Okova svetoga Petra, pobožni vjernici ih časte poljupcem ili si ih stavljaju oko vrata. Polovicu Petrovog biskupskog štapa čuva grad Koln, a drugu Trier. U gradu Lodi čuvaju Petrov ključ (od rajskih vrata?!), u Istanbulu se čuva mač kojim je Petar sluzi velikoga svećenika odsjekao uho, belgijski grad Namur čuva Petrov šešir, a Pražani čuvaju dio Petrove kabanice.
Moderna povijest ne priznaje postojanje osobe koja bi odgovarala novozavjetnom Petru.
Marijino mlijeko
“U Laonu je javnosti prikazivano mlijeko i nešto kose Djevice Marije . Morali su to napraviti kako bi nadmašili rivala u Soissons-u, susjednom gradu, koji je sačuvao jedan mliječni zub djeteta Isusa.
Marijina mlijeka je bilo za nahraniti nekoliko teladi. A kose za par madraca (plave, crne i smeđe). Isusovih zuba za cijeli razred (jedan manastir u Charroux-u, imao je cijelo zubalo). Od Isusovih pelena se mogla otvoriti prodavaonica. Jedna od najvećih crkvi u Rimu ima original jaslice. Isusovih suza ima toliko da se pokazala "točnom" izreka o njemu kao o "žalosnom čovjeku koji je okusio patnje."
Sveti Isusov prepucij
http://en.wikipedia.org/wiki/Holy_Prepuce
14 različitih crkava u Europi je tvrdilo da imaju Isusovu kožicu obrezanu s penisa tzv. "sveti prepucij" i nosile su je svečano na čelu procesija (Coulombs, Francuska, Crkva St. Ivana u Rimu i crkva Puy u Velay-u! [John P. Wilder: The Other Side of Rome,Grand Rapids, 1959, str.54]).
2007.god. na Maslinskoj Gori je postavljeno i obilježje na mjesto gdje je zakopan Sveti Prepucij.
Ovaj predragocjeni artikl su, prema Calvinu, imali i redovnici u Charroux-u. Kao dokaz da se stvarno radi o djeliću Božjega Sina, tvrdili su da iz njega kaplje krv. Međutim, crkveni dostojanstvenici iz Akina, Antverpena, Heldesheima, Besancona, Le Puy-en-Velay, Santiago de Compostela, Metza, Calcata i Rima su također posjedovali pravi pravcati Sveti prepucij. Jadna beba Isus. Mora da je odahnula s olakšanjem kada su joj odrezali tako dugačku kožicu.
Stoga nas ne bi trebalo čuditi tumačenje koje je dao u 17. st. teolog Leo Allatius (Leone Allacci). Isusova kožica se po njemu čudesno pretvorila u saturnove prstene. Njegova veleučena rasprava je zapisana u knjizi: "De Praeputio Domini Nostri Jesu Christi Diatriba" ("Diskusija koja se bavi prepucijem našega Gospodina Isusa Krista").
Što se desilo s najslavnijim Svetim Isusovim prepucijem?
1983. god., dok su se stanovnici malenog mjesta Calcata, udaljenog 30 milja sjeverno od Rima, pripremali za svoju godišnju procesiju koja je štovala svetu relikviju, zgranula ih je izjava župnika i ražalostila sve pobožne vjernike. "Ove godine, sveta relikvija neće biti izložena na štovanje vjernicima. Nestala je. Bezbožni i bogohulni lopovi ukrali su je iz moga doma." Tko zna u čijim je rukama završila Misteriozna Isusova kožica?
Tko je ukrao prepucij - tajni Vatikanski agent?
Zašto je Dario Magnoni, lokalni svećenik, odnio obrezak sa spasiteljevog penisa iz crkve u svoju kuću? Tko bi to znao. Magnoni odbija govoriti o prepuciju, i citira prijetnju iz 1954. o ekskomunikaciji svih koji o odresku govore. Njegov prethodnik Mario Mastrocola, također nije želio ništa govoriti o toj žuđenoj relikviji, ali kada su ga pitali je li začuđen što je ukradena, stresao je glavom. "Relikvija nikad ne bi nestala da sam ja još uvijek tamo župnik."
Neki sumnjaju da je Kristov prepucij prodan za masne novce; drugi da je ukraden i kola crnim tržištem relikvija; poneki su okrivili Sotoniste ili neo-naciste. Ali najvjerojatniji krivac je onaj na koga ne bismo nikad posumnjali: Vatikan.
Razumljivo je da je Crkva prošlog stoljeća osjećala stid pri pomisli na ideju kako pastva štuje 2.000-godina stari vrh muškosti Raspetoga. Neke snažne indicije upućuju na takav zaključak.
Od kada je Isusova kožica pronađena u Calcati 1557. god, svatko tko se priključi procesiji njoj u čast, dobiva indulgenciju od 10 godina. I trajalo je to sve do 1900. Kako je slični sveti komad kožice nađen u Francuskoj, Vatikan je propisao da svatko tko piše ili govori o svetom prepuciju bude izopćen. A 54 godina kasnije, kada je redovnik želio uključiti Calcatu u hodočasničko putovanje, Vatikanski službenici nisu samo odbili njegov prijedlog (nakon puno rasprava). Oni su povećali kaznu! Sada će svatko tko spomene taj artikl biti suočen s najstrožim oblikom ekskomunikacije — "biti nečastan i izbjegavan" — iako su uzgred napomenuli da je ta sveta kožica autentičnija od drugih pretendenata' (za svaki slučaj).
Stoga sumnja u vatikanskog agenta u crnom ne čudi. Vrlo je sumnjiv i svećenikov odlazak u Vatikan upravo dan prije nego što je proglasio da je sveta Kristova kožica ukradena. Da nije on taj koji ju je odnio u Rim?
Vatikan u svakom slučaju može odahnuti. Sramotan dokaz srednjovjekovnih prijevara je prikladno nestao u današnje znanstveno doba, pod čijim istraživačkim svjetlom takve praznovjerice više ne mogu opstati. Šteta. Kloniranje novoga Isusa moglo bi donijeti sasvim novo značenje ideji o Ponovnom Došašću. Obrezak čeka na neka bolja vremena u vatikanskom podrumu...
Otisak Isusove guze
Jedna je crkva imala otisak malene Isusove guzice u kamenu, na kojem je sjedio. Marija je ostavila toliko drangulija da se može ispuniti muzej (Chartres katedrala ima njeno vjenčano prstenje, cipele, čarape, košulje i pas). Marija nije ostavila svoje tijelo, uznesena je na nebo, ali truplo njene majke ima NEKOLIKO crkvi u Europi - radi se o Svetoj Ani, koja se čak niti ne spominje u Bibliji.
Isusov ogrtač imaju katedrala u Trieru ali i crkva u Argenteuilu ;
Ako poznajete Bibliju, svakako znate da je Svetac Ivan Krstitelj prstom pokazao na Isusa i svima objavio da je on Taj. Pogodili ste. Taj prst, dobro očuvan, imaju u Besancon-u, Toulouse-u, Lyons-u, Bourges-u, Maconu i nekoliko drugih mjesta. Svojevremeno je 6 crkava imalo 6 glava Sv. Ivana Krstitelja. (McCabe, The Story of Religious Controversy, p. 353.) Oko originalnosti njegovih glava vodile su se žestoke prepirke.
U crkvi Svete Ursule u Kolnu s uzorcima kostiju jedanaest tisuća djevica-mučenica, nađeno je mnogo muških kostiju. Mit je nastao kada je netko pogrešno pročitao uklesani natpis na kamenu. Naime Ursulinih 11.000 djevica dolazi od dva imena: Ursula i Undecimillia (Sirmond), ili od Ursula i Ximillia (Leibniz), ili od skraćenice XI. M. V. (undecim martyres virgines), pogrešno protumačene kao jedanaest tisuća djevica.
SVETE PAPINSKE IZNUTRICE
Ako Vam obožavanje stepenica, plahti, kostura, obrezaka, prstiju ili mlijeka izgleda bizarno, svete relikvije u crkvi St. Vincenzo i Anastasio na Piazza Trevi demonstriraju da se može obožavati ama baš sve. Ondje se brižno čuvaju jetre, slezene i gušterače svih papa koji su živjeli u obližnjoj raskošnoj palači Palazzo Quirinale, od Sikstusa V (1585-1590) do Leona XIII (1878-1903). Papinske iznutrice su izvađene nakon što su umrli, a njihova tijela balzamirana, te su pobožno prenijete kao odvojene relikvije u njihovu župnu crkvu. Mozak i crijeva su pokopani.
Čudesne kosti Svete Rozalije u Palermu su kosti krepanog jarca !
Prof. Buckland, poznati osteolog i geolog, otkrio je da su relikvije Svete Rozalije u Palermu, koje su stoljećima služile za liječenje bolesti i čuvale od epidemija, ustvari kosti od jarca (inače simbola Đavola). (Gordon's Life of Buckland, pp. 94-96).
Crkvene vlasti to nije niti najmanje pokolebalo, pa i dalje daju te kosti na štovanje naivnom puku (vidi sliku lijevo).
Kolekcionari
Španjolski Filip II, suprug Marije Tudor i osnivač Španjolske Armade, posjedovao je 7.421 kom. svetih relikvija. Među njima je bilo - pored posvuda prisutnih komada "Istinskog Isusovog Križa i Kristove Trnove Krune" - 144 glava, 306 ruku i 10 cijelih leševa 'svetaca'.
Uvjerenja o čudesnim izlječenjima i originalnosti tih artefakata su napisana na španjolskom, pa je Aldrete, antikvar, zamalo završio na lomači rekavši da španjolski jezik nije postojao u prvom stoljeću.
"Kada je ležao na samrtničkoj postelji u svojoj palači El Escorial, Filip je iz te jezive gomile izabrao ruku Svetog Vincenta i koljeno Svetog Sebastijana, da mu pruže utjehu."
Jedan pohlepni njemački kolekcionar je tvrdio da ima više od 17.000 tih objekata, što je nadahnulo papu Leona X da izračuna kako je taj čovjek uštedio sebi točno 694.779.550 1/2 dana u čistilištu s tako pobožnim štovanjem. Međutim, njegovi napori su premašeni. Crkva Schlosskirche u Halle-u, Njemačkoj, hvalila se sa 21.483 relikvija u svom podrumu.
Konkretan slučaj najslavnijeg "plakanja krvi" iz Marijinog kipa u talijanskom gradiću Civitavecchia:
Krvave suze iz međugorskog kipića Blažene Djevice.">
- curica poviče: "Tata, na kipu su krvave suze!"
- ogromne mase ljudi se slijevaju u talijanski gradić Civitavecchia
- biskup daje krv na analizu
- ispitivanja pokažu da je to svježa krv muškarca !
- stvar se dodatno zakomplicira jer je biskup izjavio na misi da je kip krvario "u njegovoj ruci"
- biskup mijenja iskaz pa to više nije čudo nego misterij
- podiže se optužnica za prijevaru
- nagodba lokalnih vlasti s biskupom da se statua može zadržati
- mase ljudi protestiraju i prijete da će oteti kip
- Monsignor Biskup Grillo zaključuje da je to baš Kristova krv (jer se radi o krvi muškarca)
- vlasnik kipa Blažene Djevice Marije - električar Fabio Gregori - tvrdoglavo odbija da se njegova krv podvrgne DNA analizi i utvrdi je li to zapravo njegova krv koju je naprosto nakapao na kip koji drži u svojoj kući
- mase hodočasnika pohode gradić i pune budžet općine koja gradi ceste, infrastrukturu ...
Nova sekta - Međugorčani ?
Budući da je kip donešen iz Međugorja, Đenovski nadbiskup - KARDINAL Trcisij Bertone optužio je Radio Mariju da koristi Međugorje za propagandu kojom se od vjernika bere novac. Smatra da su pobornici hercegovačkog svetišta organizirani kao sekta - "Međugorčani".
Bertone smatra da se oko Međugorja događaju dva fenomena koja nemaju nikakve veze s vjerom niti čudesima: pobornici su organizirani kao sekta - "Međugorčani", a Radio Marija koristi Međugorje za propagandu kojom se bere novac od vjernika."
"... To nije Marijin glas, jer iskorištava fanatizam, poput onih vračeva na televiziji koji zarađuju na tuđoj boli." - kaže don Andrea Gallo za list Corriere della Sera. "
---------------------
Hoće li Vatikan uskoro i službeno proglasiti Međugorčane kršćanskom sektom koja se (na čelu s Međugorskim franjevcima) otcijepila od Svetoga Oca i njegove jurisdikcije?
Pobožne laži su toliko rasprostranjene da su znanstvenici odavno digli ruke ikome išta dokazivati. Ako se detaljno istraživanje ponekad obavi, rezultat je obično poražavajući za vjernike koji su nasjeli. Zato se Vatikan obično izbjegava konkretno izjasniti. Opekao se previše puta.
http://www.luigigarlaschelli.it/Press/guardianengl2000.htm
Jeruzalemski "Sveti Oganj"
Legenda kaže ovako:
Armenci su u 14. stoljeću dozivali sveti oganj, izbacivši pravoslavnog patrijarha iz hrama "groba gospodnjeg" (jedan od 2 lažna Isusova groba - ovaj čak unutar zidina Jeruzalema što je nonsens! - tu je 326. god. car Konstantin izgradio baziliku zbog pronađenih "čudesnih" relikvija Isusova "istinskog" križa itd.).
Patrijarh je ispred crkve molio, dok je armenski patrijarh molio unutra u pokušaju dozivanja svetoga ognja. Međutim oganj umjesto da se zapali u ruci armenskog patrijarha, uz zastrašujuću buku probio je stupove hrama do armenskog patrijarha. Od tada su Armeni odustali od pokušaja dozivanja blagodatnog ognja, a muslimanski imam koji je cijeli događaj pratio s udaljene džamije, vidjevši siloviti bljesak koji udara u stupove hrama, od straha i uzbuđenja pade s visoka minareta ne povrijedivši niti jednu kost. On ostaviše otisak nogu u kamenu, kao da je od voska, a taj otisak postoji i danas, premda ga ne-pravoslavci nastojaše uništiti (vidi sliku lijevo). Sav ushićen tada je povikao: "Kršćanski Bog je pravi Bog - Isus Krist; jedina je istinska vjera i to je Pravoslavlje". Muslimani su ga nakon toga mučili, ali on je u najgorim mukama podlegao ne odrekavši se Krista, a naknadno je proglašen mučenikom i velikim svecem.
Čak i u današnje vrijeme, ritual paljenja "svete vatre" izaziva histeriju okupljene mase lakovjernih. Patrijarh ulazi u zatvoreni prostor, i, nakon nekog vremena izlazi s upaljenim svijećama. Čudo! Kažu Bog zapalio svijeće. Objavljuju se i slike gdje vjernici prelazi rukom preko vatre svijeće, tvrdeći da je to hladna, božija vatra. Nitko ne drži ruku mirno, duže od 1 sekunde. Zar nemaju povjerenja u svetu vatru da ih neće opržiti?
Iako patrijarh najvjerojatnije pali svijeće u prostoriji (običan upaljač?), ima i tumačenja da se radi o boljemu triku. 2005. god. uživo na grčkoj TV, pisac Michael Kalopoulos, uronio je 3 svijeće u bijeli fosfor. Svijeće su se spontano upalile nakon oko 20 minuta radi čiste kemije - dodira fosfora sa zrakom. Ako se fosfor razrijedi u odgovarajućem organskom otapalu, samozapaljenje je odgođeno dok otapalo sasvim ne ishlapi. Ponovljeni eksperiment je pokazao da je moguće odgoditi paljenje za pola sata i duže, ovisno o gustoći primijenjenog otapala.
Kalopoulos je također dokazao da je poznavanje te kemijske reakcije bilo dobro poznato u stara vremena, citirajući Straboa (Strabon Geographica 16.1.15.1-24). Fosfor su rabili i Kaldejski mađioničari u ranom 5. st pr. n. ere., kao i stari Grci, na sličan način kako ga možda danas koristi Pravoslavni Patrijarh u Jeruzalemu.
Razotkrivena podvala sa slavnom 'čudesnom' Guadalupeškom Gospinom slikom
John MacCormack
San Antonio Express-News
Associated Press
Slika Guadalupeške Djevice visi u Bazilici "Naše Gospe od Guadalupea "u Meksiko Sitiju.
Svećenici su je nazvali zaštitnicom Američkih kontinenata i majkom svih Meksikanaca.
Legenda:
Katolici su smislili priču da je 1531. Juan Diego ugledao viziju Djevice koja je progovorila Nahuatl jezikom i zatražila od njega da izgradi samostan. Kada se ovaj obratio španjolskom biskupu (vidi sliku desno) Fray Juan de Zumárraga, on zatraži od njega čarobno znamenje da dokaže svoju priču. Djevica zatraži od Diega da sakupi buket cvijeća, a bijaše zima, kada nema cvijeća. On nađe ruže i predade buket biskupu Zumárragi. U tom trenu, slika čudesne Gospe od Guadalupea pojavi se otisnuta na platnu.
Svakoga dana, hodočasnici masovno ulaze u baziliku i zure u tu sliku, koja je prema Crkvi, tobože čudesno otisnuta na plašt od delikatnih kaktusovih vlakana indijanskog seljaka Juan Diega skoro prije 500 god. Tog seljaka, za koga nema nikakvih dokaza da je postojao, beatificirao je papa Ivan Pavao II. "Gospina" slika je jedno od rijetkih crkvenih "čudesa" koje je Vatikan izričito priznao kao čudo.
Ali prema znanstveniku - katoliku iz Teksaškog sveučilišta San Antonio, imamo opet lažnu relikviju.
"Plašt 'Naše Gospe od Guadalupea' nije jedna nego tri slike. Jedna od njih je potpisana i datirana. Jasno je da se ne radi o čudu, nego o djelu ljudskih ruku, kaže Leoncio A. Garza-Valdes, 61, mikrobiolog koji je 1999. bio dio tima koji je ispitao platno.
Zaključci Garza-Valdesa su nedavno javno objavljeni. Po njemu je Juan Diego kreacija crkvenih piskaranja iz 17. stoljeća.
On, kao iskreni vjernik, kaže da treba spriječiti kanonizaciju Juan Diega. Iako on još uvijek vjeruje u autentičnost Torinskog platna, za plašt Juan Diega kaže da se radi o sasvim drugoj stvari.
Fotografije koje je načinio istraživački tim, a koristili su razne ultraljubičaste i infracrvene filtre, otkrile su tri slike, jednu slikanu preko druge.
Na najranijoj slici, tvrdi katolik Garza-Valdes, ženski lik je bio sasvim drugačiji, i može se vidjeti sjena gole bebe Isusa, kako se odmara na Djevičinoj lijevoj ruci.
Na fotografijama koje naziva druga i treća Djevica, jasno se mogu nazrijeti izmjene u crtama Marijinog lica.
Na konačnoj slici, Djevičine oči su manje, a crte lica manje indijanske.
Nadalje, kaže Garza-Valdes, mikroskopska ispitivanja vlakana platna, našla su da se radi o otpornoj konoplji, uobičajenoj za 17. st., a ne osjetljivim vlaknima kaktusa agave, koja su se tobože, čudesno dugo očuvala.
Uz to, gornji biskup u to vrijeme nije bio biskup, tek kandidat. Nigdje nije spominjao frapantnog Juan Diega niti Djevicu. Nadalje, u katekizmu koji je objavljen u Novoj Španjolskoj prije njegove smrti, lijepo je napisao: “Otkupitelj svijeta ne želi nova čudesa jer ona više nisu potrebna."[Poole, Stafford. Our Lady of Guadalupe. The Origins and Sources of a Mexican National Symbol, 1531-1797. University of Arizona Press: Tucson, 1995.]
Zahvaljujući toj "čudesnoj" podvali, na kršćanstvo su se obratili milijuni Meksikanaca. Cilj opravdava sredstvo? Kakve veze ima što je to masna laž, kad će ih sve Isus spasiti od vječnog gorenja u Paklu.
Ideju da je Juana Diega i legendu o djevici Mariji izmislila crkva kako bi privoljela Meksikance i indijance diljem Latinske Amerike da se priključe crkvi lupeških španjolskih konkvistadora, Papa je oštro odbacio, kazavši tijekom kanonizacijske mise (2002.) da su (sada Svetac) Juan Diego i Djevica od Guadalupe imali ključnu ulogu u širenju kršćanstva u Sjevernoj i Južnoj Americi.
Promatrači tvrde da je teško opisati ogromnu naklonost koju Meksikanci gaje prema svojoj Djevici. Njezina se slika nalazi u skoro svakoj kući.
Uz nju su vezana razna "čudesa":
- mnoga 'čudesna ozdravljenja'
- u pigmentu Marijinog oka (silno povećanoj nerazaznatljivoj mrlji) "vjernici vide" mnogo ljudi, pa čak i nepostojećeg Svetog Juan Diega (pojava poznata pod nazivom pareidolija*)
____________________
* Pareidolija je vrsta iluzije pogrešnog viđenja, u kojoj je nejasna slika protumačena kao nešto jasno i oštro. Ljudski mozak ima tendenciju nametanja poznatih likova na nejasne stvari, npr. lice na mjesecu, Isus u tortilji ili Djevica s djetetom u mrlji na prozorskom staklu.
* "Kada Papa kanonizira Juan Diega, on će proglasiti svecem heroja iz religijske bajke.'
(The Times, 31.VI 2002.)
Pije X je ne tako davno naložio Meksičkim svećenicima da obavljaju Svetu Misu Svete Marije Guadalupeške na 12. dan svakoga mjeseca, i milostivo udijelio indulgencije (oproste od grijeha) koje možete dobiti u bilo kojem dijelu svijeta, samo ako mrmljate molitve ispred kopije te lažne slike.
Randi 11.X 2002.
http://www.randi.org/jr/101102.html
George Paz piše svoja iskustva:
Čitajući vaš komentar o Gospi od Guadalupea, potaknulo me da napišem svoja iskustva. Kao dijete sam posjetio Mexico City. To je bilo godinu dana od katastrofalnog zemljotresa 1986. god. Nedjeljom ujutro krenuli smo autobusom u Guadalupe. Grad je bio sav u ruševinama, kao da je to bilo jučer. Samo jedna struktura je bila kao nova - bazilika.
Čim smo izašli iz autobusa, preplavila su nas izgladnjela djeca. Potreseni prizorom, odmah smo im podijelili $ novčanice. Prolazeći kroz gužvu, dospjeli smo do suvenirnice iza katedrale. Ušli smo u nju, da bi bili sudionicima najvećeg ljudskog otkrića - klimatskog uređaja.
Odjednom se oglase crkvena zvona, pozivajući župljane na misu. Nismo mogli vjerovati svojim očima. Cijeli grad je nagrnuo u baziliku. Većina se kretala po kamenitim cestama na koljenima, sklopljenih ruku.
Ispred glavna ulaza, bilo je nešto kao golemi akvarij za ribe, sa zlatnim kipićem Majke Božije u sredini. Kako su vjernici prolazili, svatko bi istresao sadržaj svojih džepova u taj tank. Većinom je to bio USA novac, novac koji su im turisti dali par minuta prije, u nadi da će im pomoći nahraniti barem nekoliko izgladnjelih duša. Bilo je na desetke tisuća dolara u tom tanku.
Vraćajući se u autobus, pogledao sam tu crkvenu strukturu usred ruševina. Podjećala me na nešto kao iz SF filmova, poput golema izvanzemaljskog broda koji je isisavao život iz te žetve umirućih ljudi. Ostavio sam svoj religijski odgoj i bilo kakav pojam Boga religija iza sebe u Guadalupeu. Bilo je to prosvjetljujuće i ključno životno iskustvo.
Zahvaljujem što ste saslušali moju priču.
James Randi mu je na to odgovorio:
"George, moje iskustvo s ovom okrutnom farsom je bilo još ozbiljnije i šokantnije. Tijekom snimanja, naišao sam na golemu sobu gdje su novčanice raznih valuta bile brižno brojane i sortirane. Količina novca je bila zapanjujuća. Sve u ime glorifikacije te glupave i lažne Gospine slike, tobože božanska podrijetla, usjekle su mi se u pamćenje kao bolna rana. Samo pomisao na to me baca u depresiju i ponovno potvrđuje odlučnost da se borim protiv te vrste isprazne besmislice."
Torinsko platno U katedrali Svetog Ivana Krstitelja u Torinu, nalazi se plahta u koju je navodno omotan mrtav Isus Krist.
Povijesno, radi se o jednom od 40 lažnih Isusovih mrtvačkih pokrova, ali jedino ovaj izgleda kao da ima otisak tijela i neki klerici tvrde da ima tragove krvi od raspeća. Ovom platnu hodočastio je i papa Pavao VI, te dva puta Ivan Pavao II.
Prvi puta se spominje na sjeveru središnjeg dijela Francuske (Lirey, 1350). U to je vrijeme, lokalni biskup Henri de Poitiers razotkrio umjetnika koji je 'lukavo naslikao' i naplaćivao gledanje slike, te priznao krivotvorinu.
Lirey, Francuska, mjesto je gdje 1390. god. biskup Pierre d'Arcis piše memorandum Avignonskom (anti)papi Clementu VII o tome da je platno "lukava krivotvorina". Taj papa lukavo pušta da hodočasnici i dalje štuju platno, premda zabranjuje naziv "Istinsko platno". Katolička Enciklopedija priznaje da su mnogi Pape bile uvjereni u njezinu autentičnost, ali ipak kaže da se njezino podrijetlo može jasno pratiti do gradića Lirey u župi Troyes, u Francuskoj, gdje se za to platno prvi puta dokazano čulo 1360. god.
Crkva nikada nije pristala prolasiti je vjerodostojnom, ali neće niti sprječiti vjernike da preko toga platna dobivaju oproste od grijeha (dok god im koristi, zašto to mijenjati?)
Godinama kasnije, cijelu stvar prikladno zaboravlja unuka lukavog slikara i pokrov skupo prodaje Kući Savoj, iz koje kasnije potječu talijanski monarsi. Na kraju je pokrov završio u Torinu.
Poznati John Calvin 1543. god. u svojoj 'Raspravi o svetim relikvijama', piše za platno, tada u Nici: "Kako bi bilo moguće da su ti sveti apostolski povjesničari, koji su brižno zapisivali sva ta čudesa koja su okružavala Isusovu smrt, mogli izostaviti spomenuti jedno tako znamenito čudo poput sličnosti lika našega Gospodina otisnuta na platnu?" On je također spomenuo, da je prema svetom Ivanu, jedno platno prekrivalo Isusovo tijelo a drugo glavu. Calvin zaključuje da ili je "sveti Ivan lažov," ili je svatko tko propagira to platno "uvjeren u laž i obmanu".
1988. god. pouzdanom znanstvenom metodom s radioaktivnim ugljikom C14, 3 neovisna laboratorija (Oxford, Cirih i Sveučilište u Arizoni) ustanovljavaju starost na oko 1260–1390-tu godinu, što je potvrđeno mnoštvom paralelnih uzoraka. Ta je metoda vrlo precizna kada su u pitanju materijali organskog podrijetla.
McCrone opisuje kako je brižno nadzirana detekcija datuma ugljikom 1988. god.:
Crkvi je prepušten izbor tri neovisna laboratorija, sve je nadgledala Crkva, a pribavljeni su drugi uzorci za usporedbu i kontrolu čiji identitet nije bio otkriven, i to od:
1) komada ogrtača Sv. Louisa d'Anjou, za kojeg se zna da potječe iz 1290-1310.
2) dio Kleopatrine mumije iz Tebe, datirane 6 god. pr.n.e.
3) uzorak iz grobnice Qasr Ibrim datirane iz 11.-12. stoljeća n.e.
4) komadić Torinskog platna
Rezultati datiranja ugljikovom metodom sva tri laboratorija, za sve četiri vrste uzoraka, razumno se poklapaju sa sva četiri datuma, a Torinsko platno = 14. stoljeće.
Torinski nadbiskup je tada proglasio da prihvaća rezultate analize datuma radioaktivnim ugljikom i zaključak da je Platno krivotvorina iz 14. stoljeća.
1999. god. poznati mikroanalitičar Walter C. McCrone dobiva nagradu društva "American Chemical Society" u domeni analitičke kemije za svoj doprinos raskrinkavanju ove Crkvene prijevare. Dokazao je svoju tezu da je slika na platnu nastala umatanjem muškog modela koji je premazan temperom.
Znanstvenici iz svih domena (forenzičari, kemičari, fizičari...) koje dotiču problematiku tog platna, slažu se u svojoj procjeni: to je crtež lažne relikvije iz 1355. god., napravljen za novu crkvu sa ciljem privlačenja hodočasnika ($), a "dokazi" da to nije tako - smiješni.
Fanatici uporni u svojoj slijepoj vjeri
Međutim sindolozi - fanatični kršćanski branitelji tog platna tj. vatikanski sponzorirani "istraživači"- tvrde da su neutroni oslobođeni pri Uskrsnuću ostavili sliku i zagadili platno (ili mikrobi i nečistoće što je jasno znanstveno opovrgnuto) i doveli do pogrešnih zaključaka, iako bi trebalo tri puta više zagađenja nego što je platno teško da bi mjerenje bilo pogrešno, a uzorci su brižno očišćeni. Odrezani su s dijela platna na kome nisu zakrpe i nije izgoren. Tekstilni stručnjaci su obratili posebnu pozornost da se uzorci uzmu iz mjesta koje je bilo podalje od zakrpa i vezova. Među platnolozima fanaticima, kolaju nekakvi primjerci sumnjiva podrijetla...
Dakle znanstvenici nisu u nikakvom čudu pred tom srednjevjekovnom krivotvorinom, kako to ponavljaju crkveno sponzorirani "dokumentarci" i izučeni vjerski fanatici koji opsesivno idu tražiti svaki mogući argument da uvjere vjernike da je to najveći dokaz da je Isus postojao i uskrsnuo a tako će i oni. Znanost ne radi na načelu: "pošto-poto dokazati moju tezu u koju vjerujem svim svojim "umom i srcem". Ona traži dokaze za, ali i protiv. Ona barata vjerojatnostima i pokušava biti objektivna. No platnoozi čin obratno. Oni traže za bilo čime što bi išlo niz dlaku da je u to platno umotan mrtav uskrsli Isus. To je sektaška apologetika koja se služi znanstvenim instrumentarijem, a ne znanost. Crkva se lukavo drži pri tome po strani. Ne objavljuje ništa javno, a šalje Pape da se klanjaju toj krpi. Žele i ovce i novce. Obrazovanije vjerništvo zadovoljavaju svojim neopredjeljivanjem, a praznovjernije pušta da se klanja tom platnu i dobiva oproste grijeha. Preskaču temeljno istraživanje sa C14, i podmeću "najnovija istraživanja" svojih fanatika.
Ta njihova lukava taktika priskrbila im je neizmjerna bogatstva i ugled stoljećima.
Hoće li preživjeti i informatičko doba?
Platno kao oprost za "grijeh abortusa"
Vatikan i današnji Torinski nadbiskup tvrdoglavo i dalje ne žele otvoreno priznati prijevaru. Umjesto toga, kardinal Giovanni Saldarini na misi u San Domenico katedrali, obznanjuje da žene koje su počinile "grijeh abortusa", isti mogu okajati pred svećenikom koji je posjetio to platno. 2002. god. Vatikan u potpunoj tajnosti, bez neovisnih stručnjaka, angažira Dr Mechthild Flury-Lemberg da ponovno "ispita" platno. Nova lažljiva smicalica je da su uzorci bili tobože uzeti sa zakrpa. Ali kada se traže "pravi" uzorci, Crkva ih više ne daje.
Platno puca po svim šavovima i jer:
- prije 1300-tih nema nikakva spomena o tom pokrovu. Platno bi bio idealan dokaz protiv onih koji su vjerovali u "spiritualnog Isusa", a ne tjelesnog (npr. Doketi, Bogumili, Pavlini, muslimanima da je Isus ipak umro na križu...).
- mrtvace su Židovi omotavali trakama, a ne u komadu platna, a na lice se stavljala posebna krpa (vidi evanđelje Po Ivanu)
- vrlo sumnjiva tvrdnja vatikanskih "istraživača" da su našli čak Isusovu krvnu grupu -AB negativno- razbija im se o glavu, jer je ta grupa nastala nedavno, mutacijom, tek prije nekih 900 godina ("krv Isusova" je sumnjivo crvene boje, dokazano tempera)
- nalazi Dr. Max Frei-Sulzera, švicarskog forenzičara (poznatog po tome što je lažne Hitlerove dnevnike proglasio istinitima) u vezi polena u platnu, pokazali su se vrlo upitnima. Naime, iako se na Torinskom platnu doista nalazi mnogo peluda, niti jedan uzorak peluda ne pripada stablu masline što je jako čudno ako se zna da je područje "Svete" Zemlje oduvijek bilo bogato maslinama. No crkvenjaci obično preskoče dokaze koji su protivni njihovoj tezi. (Dr. Max Frei-Sulzer: "The First Photograph of the Holy Shroud", Sindom, April 1960). Ujedno su naknadni pokusi pokazali da polena koje je dotični "otkrio" - uopće nema.
- Dr. Kouznetsov je rekao kako je vatra iz 1532. mogla utjecati na datiranje. Taj majstor je izgleda poznat i po raznim drugim prjevarama.
- Nathan Wilson je 2005. objavio članak da je platno lako napravio srednjovjekovni krivotvoritelj koji bi nacrtao čovjeka na komadu stakla, stavio laneno platno preko toga, i ostavio sve na suncu nekoliko dana. Sunce bi izblijedilo platno, ali ostavilo negativ lika naslikanog na staklu (nedavno je to uspjelo grupi Francuza).
- točno je prikazano da je ruka probijena ispod zgloba šake, a ne kroz dlan, ali iz navodnih Kristovih rana na nogama, glavi i po leđima "teče" krv /tj. oker boja/ (to se vidi na platnu) iako je mrtvo tijelo oprano, a iz mrtvaca ne teče više krv. Forenzičari će vam reći da to znači samo jedno - osoba je još bila živa u tom trenutku, a Isus je prema Bibliji mrtav kada ga skidaju s križa !
Bez obzira na sve to, na hrvatskoj televiziji je nedavno u udarnom terminu, prikazan dokumentarac gdje poznati redovnik (Bonaventura Duda), svojim pjevajućim glasićem, uzbuđeno slavi to isto platno, i gdje se iznose "najnovija otkrića" vatikanski sponzoriranih "istraživanja" koja potvrđuju da je u Torinsko platno doista zamotan Isus Krist. Obvezno se pri tome dometne i laž da su "znanstvenici zbunjeni". Na Uskrs 2018. potura se ista stvar sa "zbunjenim znanstvenicima" iz kršćanske anti-znanstvene propagande.
Platno-latri na muci
U nemogućnosti da se suprotstave moćnoj metodi datranja C14 (to negiraju još samo najzadrtiji kreacionistički fanatici), platnolatri su smislili razna opravdanja da se platno obožava i dalje:
"Nevidljivo tkanje" (zakrpe) kao popravak iz srednjeg vijeka, otpada
- Mechthild Flury-Lemberg je stručnjakinja za restoraciju tekstila i vodila je radove na konzervaciji i obnovi Torinskog pokrova, 2002. hod. Izjavila je da je nemoguće popraviti finu tkaninu da bude stvarno nevidljiv popravak, jer će on "uvijek biti jasno vidljiv na drugoj strani." Kritizirala je hipotezu nevodljva tkanja kao nešto tipa "što je babi milo, to joj se i snilo". Ponovila je riječi Gabriel Viala, eksperta koji je bio nazočan kod uzimanja uzoraka, da je isti uzet s originalnog platna i da "ni sprijeda niti straga nema niti najmanje naznake krpanja ili popravka." Professor Timothy Jull se slaže s tim zaključkom, nakon što je ponovno pregledao uzorak 2010. god.
2013. god. Giulio Fanti objavljuje knjigu s kojom želi potvrditi autentičnost platna, ali nadbiskup Torina i čuvar platna negira njegove rezultate na svojstven način kako to kler čini: "kako nije moguće biti siguran da je analizirani materijal uzet sa Pokrova, Sveta Stolica i ja izjavljujemo da se ne može prepoznati ozbiljna vrijednost rezultata tih eksperimenata."
Joe Nickell, koji je analizirao zaključke Raymonda Rogersa koji je petljao sa sadržajem vanilina u vlaknima, kaže da su njegovi nalazi došli na način "startanja od željenog zaključka i onda radom unazad, da se ti zaključci dokažu". Odbačeno je i onečišćenje s ugljičnim monoksidom, srebrom, požarom, bakterijama, vremenskim uvjetima, svijećama... Jednog Rusa hapse, jer je ponudio lažne dokaze u prilog platnu za mito.
Pedantrije ne fali u klerika, ali voljnost da se izreže još jedan komadić platna, nema pa nema. Crkva zna da vara ljude, ali im to neće priznati. Kako i bi, kad su sve njihove tvrdnje zapravo bazirane na biblijskim bajkama i poduprte većinom lažljivim starim relikvijama.
Praznovjerna idolatrija
Što reći na velik broj kostiju, lubanja i izrezanih komada leševa "mučenika" i "svetaca" (većinom lažnih), koji se, poput kakvih idola, licemjerno daju na "štovanje" prostom puku ? Još goru uvredu po zdravu moć rasuđivanja vjernika 21. stoljeća, predstavljaju mnogi sveti predmeti. Umjesto da se stide očitih prijevara, sramotne predmete javno pokazuju. Evo još primjera kod nas:
Morbidnost
U zidu iste katedrale, navodno je ugrađeno SRCE Ruđera Boškovića, jer je isti bio Isusovac. Na stranici o Dubrovačkoj katedrali, navodi se da je "Nemoguće opisati sve sačuvane predmete". Kakva li nas još iznenađenja čekaju?
Razne vijesti
Veronika je, ako niste znali, spomenuta u apokrifima (odbačeni spisi pod nazivom "Djela Pilatova") kao žena koja je obrisala Isusovo krvavo lice na križnom putu. Tako nastali otisak odjednom se pojavljuje 1608. godine (u doba procvata kršćanskih lažnih relikvija). Radi se o bilježničkom aktu kojim plemić Giacom’Antonio de Fabritiis daruje kapucinima “Sveti Lik”, tvrdeći da ga je za 400 škuda kupio od supruge nekoga vojnika, kako bi imala novaca za izbaviti ga iz zatvora (svaka joj čast na tome).
Fratri kapucini ne daju da se analizira to platno koje se čuva u Manoppellu.
Stepinčev Kažiprst
" Na zamolbu zadarskoga nadbiskupa Prenđe, nadbiskup zagrebački msgr. Josip Bozanić novoj zadarskoj crkvi poslao je svete moći - odrezani komad kažiprsta s leša blaženog kardinala Alojzija Stepinca."
" U ogradnom prostoru župne crkve sv. Ivana Krstitelja.... su bile pohranjene moći titulara crkve, zasigurno sv. Ivana Krstitelja."
Blagoslov kapele u Vojnom ordinarijatu i ugradnja komadića Stepinčeva leša u oltar
Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove obilježava se među mnogim katolicima 10. lipnja. U Vojnom ordinarijatu na Ksaveru, na spomenuti je blagdan održan blagoslov kapele i posveta oltara, te je obavljena procesija. Na svečanosti predvođenoj vojnim ordinarijem, mons. Jurjem Jezerincom, okupilo se mnoštvo crkvenih velikodostojnika, vojnih kapelana, sadašnjih i bivših državnih i vojnih dužnosnika, te ostala klera i crkvenjaka.
Kapela Vojnog ordinarijata posvećena je zaštitnici Vojne biskupije Gospi Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. U oltar kapele ugrađene su moći (relikvija) blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, koje je Vojni ordinarijat dobio od zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića.
Podravski Podgajci:
Na večernjicama u korizmene petke narod ljubi relikvijar s česticama sv. Križa. (Crkva obično licemjerno napomene da se radi o "navodnim" predmetima, prema "legendi" ili da "neki vjeruju", "prema tradiciji". Ali bez grižnje savjesti podiže te predmete uvis i daje na ljubljenje, klanjanje i obožavanje naivnom puku, koji pak, gaji nadu da će se tako izliječiti od kakve bolesti ili posrećiti na neki drugi, vrlo konkretni i materijalističan način.)
1981. lopovi su ukrali ostatke Svete Lucije, sicilijanke poznate po tome što je iskopala svoje vlastite oči, jer ih je obožavao njen udvarač. Drugi pak pričaju da se odbila udati za poganina i odlučila sačuvati svoje djevičanstvo. Božanska provodnost ju je čudesno ukočila i nisu je mogli odvući ni mnogi volovi, niti nož zabijen u grkljan, niti iskopane oči. Na kraju su je ipak ubili stražari. Obožavanje Santa Lućije počelo je tek u srednjem vijeku.
1991. četiri maskirana bandita upadaju u baziliku Sv. Antuna u Padovi, prijeteći pištoljima, kradu "svetu čeljust i zube Sv. Antuna".
"Povodom osamstote obljetnice smrti svetoga Ante uveden je običaj da njegove relikvije obilaze svijet. Već su 1995. godine, dopremljene i u Hrvatsku. Grob sv. Ante nalazi se u Padovi, u bazilici koja je podignuta na mjestu njegova pokopa. U istom hramu, u jednoj od apsida, čuva se i relikvijar sa svečevim jezikom" (jer je bio vrlo vješt propovjednik).
U gradskome muzeju u Jaroslavu u Rusiji ponovno je otkrivena relikvija odjeće za koju se vjeruje da ju je nosio sam Isus Krist na dan njegove muke, a koja je bila nestala za vrijeme Oktobarske revolucije.
"Isusovu odjeću" kući Romanov poklonio je 1625. godine šah Abbas I. iz Perzije.
U svome ratnome pohodu na Gruziju 1617. godine trupe perzijskoga "kralja kraljeva" otele su čuvenu relikviju u manastiru Mzheta.
Slična relikvija postoji u Zapadnoj Europi u Trieru (Sveta odjeća) koja, prema Evanđelju Sv. Ivana, pripada onome dijelu Isusove odjeće koji je bio 'sav skupocjeno otkan' od vrha do dna.
Najveća rimokatolička kolekcija relikvija u SAD-u nalazi se u Pittsburgu i ima oko 5.000 relikvija. Nešto manja (oko 100) nalazi se u crkvi MARIA STEIN, u državi Ohio. Nedavno je za njeno uređenje potrošeno 1,5 milijuna dolara. Isplativa investicija, jer tisuće hodočasnika dolazi pogledati, između ostalog i stol na kojem je poslužena Posljednja večera, trnje iz krune koja je bila na Isusovoj glavi, a i posvuda prisutne komade Istinskog križa.
Dekretom drugog koncila u Niceji, 787, potvrđenom Koncilom u Trentu 1546, ZABRANILO se posvećivanje bilo koje crkve bez dostave kakve relikvije. Ujedno je zapovijeđeno da se štuju tijela mrtvih "mučenika" i izrečeno prokletstvo nad onima koji nisu vjerovali u te relikvije: "Sveta tjelesa svetih mučenika... vjernici trebaju štovati jer je kroz ta tijelesa Bog iskazao ljudima mnoge blagodati tako da oni koji tvrde da nismo dužni štovati i častiti posmrtne ostatke svetaca... trebaju biti prokleti kao što ih je Crkva već davno proklela, a i sada ih proklinje."
Tako su drevna praznovjerja sankcionirana, a njihovo obdržavanje učinjeno obvezatnim; stvorena je potreba, a tržište se pobrinulo za obilje kostiju, lubanja, križeva ... za odgovarajuću cijenu... prava sitnica. Primjer obožavanja relikvija je došao iz Biblije. Sjetite se Elizejevih kostiju koje su oživjele mrtvaca, Pavlova rublja i Isusova ogrtača koji su ozdravljivali bolesne, ljekovita zdenca itd. Klanjanje posmrtnim ostatcima datira od početka Kršćanstva (zapis Polikarpovog "mučeništva" iz 156. god.), a i Sveti Jeronim poštivao je relikvije (pročitaj tekst "Ad Riparium"). Relikvije su oduvijek bile praksa Kršćana, u što se možemo i danas uvjeriti.
Prijevara s "Istinskim Svetim Križem"
Jeruzalem je bio dva puta razoren (Titus 70 n.e. i 132-135. nakon pobune). Međutim, bujni rast poganskih kultova nije spriječen, tako da je ubrzo izgrađen hram božici Veneri. Dvije stotine godina nakon toga (326.), obožavana katolička Svetica: Sv. Jelena, došla je na specijalni zadatak u Svetu zemlju u svojoj 80. godini. Ona je bila majka novog "kršćanskog" imperatora Konstantina. To je ona ista Jelena koja je radila kao pipničarka u nekoj lokalnoj seoskoj birtiji, dok ju nije uočio rimski imperator Klorus i uzeo za ljubavnicu.
Uz veliku pompu "sveticu" je dočekao biskup Makarios, i njojzi u čast, naredio rušenje mrskog Sotoninog Venerinog hrama. I gle čuda, nađoše originalni Isusov grob (iako unutar gradskih zidina, a ne izvan njih kako piše u Bibliji). Nekoga Judu koji je "znao" za Isusov grob, ali nije htio da ga oda, Jelena nemilosrdno baci u suhu nakapnicu (čatrnju) i ostavi ondje sve dokle ga paklena glad i žeđ ne natjeraše da se predomisli. On pod mukama otkriva gdje je grob, otkopavaju ga i dolaze do nalaza pred kojim otkriće Tutankamonove grobnice blijedi do iščeznuća! Uz zid je bila prislonjena kompletna aparatura raspeća: tri križa na kojima su bili raspeti Isus i 2 razbojnika; čavli kojima su pribijeni; trojezični natpis koji je Pilat napisao za Isusa; koplje kojim je proboden Krist; okrutna kruna od trnja koja je stavljena na glavu našeg Spasitelja; kaput za kojim su rimski vojnici bacili kocku (čudno da ga je pobjednik ostavio); sveti pokrov u koji je Jedinorođeni omotan, spužva iz koje je Krist pio ocat.
Natpis na grčkom, hebrejskom i latinskom je bio spao, pa na trenutak nije bilo jasno koji križ je Istinski križ. U tu svrhu se Božja Providnost pobrinula za čudo, pa se Istinski križ poklonio pred Svetom Caricom - ili je žena - ili muškarac bio čudesno ozdravljen, ili je mrtvac oživio, ovisi u čiju svećeničku verziju vjerujete.
Od svega je najsumnjivije to da poznati kršćanski "povjesničar", vrlo pričljiv i praznovjeran Biskup Euzebijus (d. 340), u svom djelu "Život Konstantina ("Vita Constantini" III, iii, i III, xxviii)", detaljno opisuje dolazak spomenute carice Sv. Jelene u Jeruzalem, i o podizanju Kršćanske Crkve iznad Svete grobnice, ali ama baš ništa o čudesnom otkriću Križa i čudima povezanim s njime. Kako mu je to promaklo? Da nisu artefakte biskupi naknadno izmislili, kako bi dokazali 'istinitost' nove državne religije - kršćanstva?
Euzebijeva priča za naivce:
Nakon toga, pobožni imperator se prihvatio drugog posla, stvarno vrijednog spomena, u provinciji Palestina. Kakav je bio njegov posao? Prosudio je da mu pristoji načiniti blažena mjesta uskrsnuća našega Spasitelja privlačnim objektom i mjestom obožavanja svima. Odmah je izdao naredbe, da se tamo podigne kuća molitve: i učinio je to, ne samo na puki prirodni poticaj vlastita uma, nego pokrenut u duhu od samoga Spasitelja.
Jer napor bezbožnika u prošlosti (ili bolje da kažem cijele rase zlih duhova), da bace u tamu zaborava taj božanski monument besmrtnosti, na koji je sišao blistavi anđeo s neba, i odvaljao kamen ... da bi sakrili istinu ... dovezli gomilu zemlje iz daljine i prekrili cijelo mjesto, sakrili svetu špilju ispod tog masivnog brijega.... i izgradili hram Venere, tog beživotnog idola nečistim duhovima kome su prinosili žrtve na prokletim oltarima...
XXVIII. Otkriće najsvetije grobnice
Imperator nije bio zadovoljan, zapaljen svetom revnošću, dok nije naredio da se zagađena zemlja iskopa dosta duboko a gadne nečistoće obožavanja demona odvezu na daleko mjesto.
To je učinjeno bez odgađanja. Ali čim je osvanulo originalno tlo ... pojavio se, suprotno bilo čijem očekivanju (!) sveti monument Spasiteljeva uskrsnuća...
Isusov prazan grob, koji je "otkrila" lažljiva Jelena, obožavaju danas milijuni Kršćana hodočasteći u Jeruzalem. Ta lukava carica "otkriva" i mjesto gdje je Mojsije čuo glas od Boga iz Gorućeg grma (Izlazak 3,10), pa tu brže-bolje redovnici izgrađuju manastir Sv. Katarine 337. god. Imaju i originalni gorući grm koji još uvijek raste. Prema nekoj predaji, Mariji se anđeo Gabrijel ukazao i kod zdenca. Eto odmah i tamo nekakve bazilike.
Sveti Ćiril Jeruzalemski nas uvjerava da su komadi Istinskog križa već poslani svuda u svijet (komad je završio i u Dubrovniku, komadić je odnio i pravoslavni Sveti Sava ! Komad je ugrađen u Međugorski križ), ali vidi skandala. Kralj Perzije, koji je zauzeo Jeruzalem 614, pobivši 90.000 dobrih kršćana, u svom plijenu je zgrabio i cijeli cjelcati "Istinski" Isusov Križ, i trijumfalno ga odvukao u Perziju !
Trgovina svetom Krunom od trnja i komadićima Istinskog križa nastavila je cvjetati stoljećima, i mnogo se zlata slilo u crkvene riznice od tog unosnog biznisa. Zanimljivo je da među svim tim predmetima ne nalazimo originalna evanđelja, niti jedan pisani dokument.
U slavu "pronalaska Istinskog Sv. Križa" nastao je kršćanski blagdan Našašća Sv. Križa, (3. svibnja) sv. Jelene Križarice. U obredu se pjeva "Evo drvo Križa..." i odgovor zajednice "Dođite, poklonimo mu se !" Pred oltarom slijedi klanjanje križu, vjernici dolaze pojedinačno kleknuti i pokloniti se poljubivši križ.Jelena je iskopala i leš Sv. Mateja apostola/evanđelista koji je sada u Rimu i Trieru, otkrila grob Melkisedeka (!) te našla pukotinu u stijeni koja je nastala kada je Krist ispustio svoju dušu na križu. Crkva priča i da je donijela lubanje SVETA TRI KRALJA (sada u velebnoj katedrali u Koelnu, u Njemačkoj), Isusovu tuniku, kao i užad kojima je bio vezan za križ. Koji joj arheolog ne bi pozavidjeo? Samo da je još otkrila kakvo originalno evanđelje, no to joj nije pošlo za rukom.
Za izvanredne zasluge na propagiranju Kršćanske vjere i "pronalasku" neprocjenjivih svetih artefakata, Jelenu Križaricu katolička crkva proglašava sveticom i stavlja njezin golem mramorni kip u crkvu Svetog Petra u Rimu (glavna atrakcija tik do središnjeg oltara). Proglašena je i sveticom zaštitnicom svih arheologa!
Kad je Križarica lažljivica umrla, njen leš je doživio sudbinu Istinskog križa - imaju ga i opatija u Francuskoj i crkva u Rimu. Naime, lažljivo crkveno predanje kaže da Jelena nije umrla, nego su je odnijeli anđeli. 500 godina kasnije, njezin leš je "nađen" na vrhu brda, koje danas nosi njezino ime...
***
Masa je crkava i kapelica po katoličkom i pravoslavnom svijetu posvećeno carici Jeleni i njezinom iskopanom Isusovom križu:
Neki od tih objekata u Hrvatskoj:
Župe (crkve) sv. Jelene Križarice u Hrvatskoj postoje u Škripu na Braču, Zaboku, otok Rivanj, Rakovici, Kastav u Rijeci, Kapela sv. Jelene u Šenkovcu, Stari Grad ...
Kao da nije bilo dovoljno posvetiti crkve toj lažljivoj carici, evo crkvi posvećenih čarobnoj relikviji "Isusova križa" koju je ona tobože iskopala pod Kalvarijom (ili joj je tu laž pripisao neki crkveni lažljivac):
Crkva Našašća sv. Križa u Orahovici, Crkva Našašća sv. Križa, župa Križpolje, Vodice, Rimokatolička crkva Našašća Sv. Križa u Zmajevcu, Zrin (spaljena 1943. gradi se opet), Petlovac, Trnava, Rasinja, Krndija...
Sveta tri kralja
Osim sve tri njihove lubanje, sačuvani su, pogađate, i pokloni koje su kraljevi dali djevici Mariji: mirta, zlato i tamjan. Evanđelja ne otkrivaju što je bilo s tim velikim blagom i je li Sveta Obitelj pristojno živjela od toga zlata (ili kupila magarca). Stoga postoje priče da su zlato ukrala ona dva kriminalca koji su raspeti s Isusom, a neki su govorili da je to Juda ukrao Mariji. Kako god, ti pokloni su nekako završili u Manastiru Sv. Pavla na planini Atos, što "znamo" od 15. stoljeća. Kažu da se radi o donaciji Mare Branković, kćerke kralja Srbije Đurađa Brankovića. Čudno da nisu sačuvali i kosti deva na kojima su jahali, kao i njihovu odjeću i zvijezdu koja im je pokazivala put.
Isusova rukotvorina - stolnjak
Sveta Jelena "pronalazi" i ikonu koja prikazuje Isusa i Mariju, a naslikao ju je sv. Luka na STOLNJAKU koji je napravio svojeručno stolar Isus Krist. Pitam se gdje je granica vjerničke lakovjernosti? Da je stolnjak načinjen od niti koje je ispleo Sveti Duh? Da je nit sačinjena od vune ovce koja je bila nazočna Isusovu rođenju u štalici?
Ova smiješna "čudesna" ikona je glavni predmet štovanja u Poljaka, koji hodočaste "Crnoj Gospi" u Czestohowu, glavnom marijanskom svetištu Poljaka, u svetište «Gospe od Jasne Gore».
Slučajno sam naišao na još jedan Isusov stolnjak. Ovaj je pak u Šanjolskoj, u katedrali Coria, Extremadura.
Crkva svetog Jurja u Petrovaradinu
Crkvena riznica
http://www.maticahr-klasje.co.yu/1-2/49.htm
1948. godine pronašao je tadašnji upravitelj župe o. Ambroz Vlahov ove predmete u jednom kovčegu u crkvenom magazinu iza sakristije (devocije i relikvije):
1. S Georgii Martyris - sitna kost mučenika sv. Jurja s dokumentom o autentičnosti u pozlaćenoj monstranci ispod koje počivaju relikvije.
2. Es cruce SS Apostolorum Petri et Andrea - čestica iz križa apostola Petra i Andrije s originalnim pečatom, ali bez dokumenta o autentičnosti.
3. SS Fabiani et Sebastiani - sitne kosti u relikvijaru, navodno sv. Fabijana i Sebastijana.
4. Čestica "Istinskog" sv. Križa - U relikvijaru. Dar grofice Pejačević iz Rume s nepovrijeđenim pečatom.
5. Velo BDM - sitni komadi vela Bogorodice Marije u relikvijaru s nepovrijeđenim biskupskim pečatom.
6. S Aloysii - sitna kost sv. Alojzija u relikvijaru s nepovrijeđenim pečatom.
7. S. Henrici Imperatoris - sitna kost sv. Henrika u relikvijaru s nepovrijeđenim biskupskim pečatom.
8. S. Joanis et Pauli Martyrem et Donati Martyris - sitne kosti mučenika sv. Ivana, Pavla i Donata u relikvijaru s nepovrijeđenim biskupskim pečatom i dokumentom o autentičnosti.
9. S. Francisci Xsaveri - sitna kost sv. Franje Ksaverskog u relikvijaru s nepovrijeđenim biskupskim pečatom, ali s prerezanom špagom.
10. Ex osibus Luciae - kosa mučenice sv. Lucije u relikvijaru.
11. Ex Cripta s. Eliae - prah iz kripte proroka Ilije sa brda Karme.
12. Ex Carne de manu s. Annae - komadić ruke sv. Ane s nepovrijeđenim pečatom.
Župna crkva sv. Blaža u Vodnjanu
Posebnost Sv. Blažu daju mumificirana tijela svetaca. Iza velikog oltara, leže sačuvana tijela triju svetaca – sv. Leona Bemba, sv. Giovannija Olinija i sv. Nicolose Burse, i dijelova tijela sv. Sebastiana i sv. Barbare. Ukupno je u vodnjanskoj stolnici pohranjeno i popisano 370 relikvija ili zemaljskih ostataka 250 svetaca.
Ali to nije sve! Imate i komadiće Kristova križa, komadić vela Djevice Marije te dio platna na kojem je sveti Šimun držao dijete Isusa prilikom prikazanja u hramu. Ima još!
U jednoj bočici sadržani su ugrušci zemlje na koje je kapala krv Isusova. No to nije sve! Imate još i komadić stupa za kojeg je Isus bio vezan kad su ga bičevali (Sotona voli taj artikl). Kamo puste sreće da se ti "artefakti" prilože kao jedini dokaz da je Isus postojao na zemlji.
Svećenstvo se na sav glas hvali da su mnogi suhi leševi svetaca "očuvani na čudesan način - ne pokazuju tragove truljenja". No svaka analiza provedena do sada, otkrila je opće poznate stvari: leševi su očuvani zahvaljujući brižnom procesu mumifikacije vrijednih redovnika, ili se desila prirodna saponifikacija (u zemlji s velikim sadržajem vapna, tjelesna mast se pretvara u tvrdi sapun). Nedavno se provelo istraživanje i prezervacija tih relikvija, koje bi se hitro raspale, da ih se ne zaštiti na znanstveni način. Uzimaju se i uzorci DNA. Gdje su analize? Hoće li se naći koji leš sveca/predmet stariji od srednjeg vijeka? Gdje su znanstveni radovi koji su zapanjili cijeli svijet? (baš)
Lokalni crkvenjak veli da bi "Grad Vodnjan mogao imati milijarde kuna od ljudi koji bi čekali u redovima" da poljube kakav smrdljivi leš ili lažnu Isusovu/Marijinu dranguliju iz srednjega vijeka. Na upit: "Može li se porijeklo relikvija sa sigurnošću utvrditi?" Župnik bahato samouvjereno odgovara: “Trebalo bi nam oko 10 milijuna eura da bismo provjerili njihovu autentičnost!”
***
Bilo bi interesantno napraviti spisak i drugih lažljivih relikvija i moćnika koji se kriju po našim crkvama, dok ih se lokalni župnici ne riješe i bace ih u smeće. Nemojmo zaboraviti da su te "senzacije" privlačile oduševljene mase vjernika koji bi dobili odrješenje grijeha, skraćivanje boravka u čistilištu, izliječenja, čišćenja od uroka i sl., a župnici punili svoj džep. Gdje bi nam bio kraj da su naši teško obmanuti preci uložili svoje težačke živote i svoja sredstva u druge stvari tipa poboljšanja uvjeta života za sebe i svoje potomke?
***
Evo nekih hrvatskih crkava s pripadnim relikvijama/leševima:
Hvar, župa Dol - sv. Primitivus (1623. apostolska vizitacija trogirskog biskupa Andreisa koji župi ostavlje relikvije sv. Primitivusa da ga časte: «perpetuis futuris temporibus» štovanje nikada prihvaćeno i prošireno - tko zna zašto?)
Blato na Korčuli - Sv. Vincenco
Makarska - Sv. Klement mučenik
Podgora - Sv. Vincenco mučenik
Dubrovnik - Sv. Vlaho biskup, sv. Silvana mučenik i originalne Isusove pelene
Split - Sv. Dujam mučenik, Stasa i Arnira i sv. Fortunata
Zadar - sv. Šimun Bogonosac (poznata škrinja sv. Šime), sv. Anastazija ili Stošija, sv. Krševan i nebrojene relikvijice kod sestara benediktinki
Postire - Sv. Jušta mučenik ili tako nešto
Zlarin - sv. Fortunato mučenik
Vrbosko - na čudotvornom raspelu se čuvaju tragovi suza na pamuku, kad je to raspelo plakalo, jer su se Vrbovljani tukli u koju će crkvu (imaju 2) biti Presveti oltarski sakramenat...
Hvar - sv. Prospero mučenik
Korčula - Sv. Todor mučenik
Novalja - komadić Istinskog križa (župna crkva Sv. Katarine u Novalji ima (relikviju) komadić svetoga Križa na kome je Isus bio pribijen. Ta se relikvija nosi u pokaznici na procesiji na Veli petak..kad se pjeva: "Puče moj što učinih tebi..."
Milna - sv. Klement
Supetar - sv. Viktor
Katedrala u Hvaru - Sv. Prospero
Hvar - glava pape Stjepana I i mučenika (darovao Hvaru Papa Pio X ) dok je bio venecijanski Patrijarh
Kotor - sv. Tripun
Mula - blaženi Gracije
Rab - glava sv. Kristofora
Rovinj - sv. Eufemija i njezin ploveći kameni sarkofag
Pag - sv. Trn - "te Presvete moći Trnove Krune Gospodinove za vazda imaju ostati u crkvi benediktinki u Pagu u ormaru ili škrinji sa četiri ključa što će ih držati Kaptol, paška komuna, opatica i fra Ivan" (navodno se pojavio 1443. godine kada ga je fratar Ivan donio sestri Mariji kao poklon za zaređenje).
Pag - Sv. Valentin mučenik
Kaštela - sv. Felicija & sv. Arnira
Nin - sv. Anzelm
Zagreb - sv. Betlehemsko dite u Zagrebačkoj katedrali (mumija jednog djeteta koje je "Herod ubio kod Isusova rođenja")
Katolička Enciklopedija pojašnjava, "Katolici nisu formalno vezani na pozitivno obožavanje relikvija, ali je ZABRANJENO prema Koncilu u Trentu, reći da takvo obožavanje ne bi trebalo davati." Drugim riječima, oni katolici koji se ne slažu sa cijelom tom lakrdijom oko relikvija, ne moraju u to vjerovati, ali moraju držati jezik za zubima i ne govoriti protiv toga. Za one koji vjeruju, rimokatolička crkva je više nego spremna pružiti relikvija i svetaca-mučenika koliko god oni mogu poželjeti.
"Mi smo pobili sve naše Klingonske bogove stoljećima prije. Oni su nam zadavali više briga nego što je od njih bilo koristi."
[Poručnik korvete Worf, Zvjezdane Staze]
"Moramo se zapitati o logici mita o Sveznajućem, Svemogućem Bogu koji stvara ljude, a kasnije ih okrivljava za vlastite pogreške."
"Okrivljujem lažne proroke, osuđujem trud da se oduzme moć racionalnih odluka, oduzme ljudima njihova slobodna volja - - a i vraški mnogo novca u toj nagodbi. Religije se razlikuju po njihovu stupnju idiotizma, ali sve ih odbacujem. Za većinu ljudi, religija nije ništa drugo doli zamjene za pokvaren mozak."
[Gene Roddenberry, autor Zvjezdanih staza (1921-1991).]
|
Isus Krist nije postojao
|
Je li postojao čarobni Isus Krist Nazarećanin - Bogočovjek - koji je uzbunio cijelu regiju? Je li kršćanstvo/islam monumentalna samoobmana nepostojećim likom Isusa/Issa koja traje skoro 19/14 stoljeća?
Jedini izvor ideje o povijesnosti lika Isusa Krista je jedan jedini grčki spis, nepoznatog autora, nepoznatih prepravljača/dodavača, barem generaciju kasnijeg nejasnog datuma pisanja, nepoznatog mjesta gdje je nastalo, prepun čarolija, bez referenci na izvore podataka, koji su kasnije crkvenjaci nazvali "radosna vijest po Marku" a od kojega su svi drugi prepisivali i lažljivo dodavali ili oduzimali, kako im se htjelo, iz svoje mašte i drugih mitova.
Prije grčkoga spisa "po Marku" stoljećima je kolala vjerska ideja o nebeskom Ješui Pomazaniku (Isus (Spasitelj) + Krist (Mesija) = Isus Krist), o kojemu su postojale priče u prastarim židovskim spisima s čarobnim mitovima (Mesija Ješua koji osvaja Obećanu zemlju, cijeli svijet itd.).
Pavlove poslanice po nekima ukazuju da je postojala židovska sekta Braće gospodnje, koja je vjerovala u postojanje Spasitelja Krista, ali koji nikad nije bio na Zemlji. Pavao ne iznosi nikakve Isusove riječi i djela niti imena (npr. djevice Marije, Pilata itd.), što navodi na pomisao da kod njega Isus još nije bio spušten na Zemlju. To smještanje Pavlova Isusa u konkretnu povijest 70. godina prije razorenja jeruzalemskog Hrama, obavlja "grčki" pisac nazvan "Marko", koji je to mogao napraviti i kao vjersku alegoriju, a ne povijest. Ostala 3 evanđelista uzimaju njegov tekst, dodaju svoje priče, i nastavljaju kao da je Marko opisivao povijesne događaje, što je daleko bolje za vjersku propagandu među slabije obrazovanima, nego tajanstveni ezoterijski Krist. Ratna zbivanja onda brišu i Braću gospodnju i Pavlove apostole, a pobjednička ostaje kršćanska sekta koja vjeruje u povijesno postojanje Isusa na Zemlji, a ne nebesko postojanje Krista. Pa uništava svu nepoćudnu literaturu, kao i ljude.
Za stručne povjesničare uopće nije sporno da gromoglasni Isus Krist Nazarećanin kakav je opisan u evanđeljima, nikada nije postojao, i radi se o vjerskom mitu.
U udžbenicima iz povijesti sigurno nema govora o nekom natprirodnom biću - Bogu - kao da je stvarno postojalo i činilo čarolije ili o nekakvom natprirodnom događaju kao da se zbilja odigrao. Svi akademski povjesničari, slažu se da takav Isus Krist sigurno nije postojao, nego se radi o vjerskoj bajci. To je univerzalni koncenzus povjesničara.
Jedino pitanje koje postavlja povjesničar može postaviti jest je li bilo ikakvoga naizgled slična lika, po nekim mogućim elementima priče, lika, koji je možda mogao biti začetnik priča Nova zavjeta tj. kršćanstva.
****
UVOD I KONAČNI ZAKLJUČAK
Povjesničari nemaju nikakve sumnje: lik Isus Krist, kako je opisan u Novom zavjetu, tipičan je vjerski mit. Samo jedan od Bogova koji je činio čarolije, "umro", pa oživio, a onda dijeli prekogrobnu ulaznicu za vječni život svojim obožavateljima.
Svećenici kojima je uspelo uvjeriti milijarde današnjih ljudi da će ih Isus učiniti besmrtnicima, a ostale poslati u pakao, preko svojih profesionalnih prevaranata - teologa apologeta - smislili su nebrojene sofisterijske trikove, da bi održali svoj mit na osnovu kojega dobro žive, naspram opravdane sumnje. To je golema mašinerija prijevara, podvala, smicalica i polu-istina, umijeće koje se treniralo stoljećima, uz golem utrošak ljudskih resursa, brutalno progonilo neistomišljenike i njihova djela.
Pitanje o Isusu pokušali su svesti na muljanje s definicijom oko toga na što točno mislimo pod imenom i likom: "Isus Krist"?
Novozavjetni lik je otpao kao vjerska izmišljotina, konstruirana na temelju židovskih starih spisa i nazovi-proročanstava, i tu bi naša tema mogla završiti.
*** KRAJ
No, milijarde vjernika i dalje vjeruju u tu paklenjačku nebulozu, a njihov glas, kao i financijska podrška, ima težinu na raznim sveučilištima, u politici, edukaciji, zakonodavstvu, u društvenim odnosima općenito. Otuda, u ime pomirdbe s praznovjerjem, koje je i dalje tako rasprostranjeno a time i moćno, čak i sekularni povjesničari pribjegli su "rješenju" s kojim mogu imati mir u kući, kako u obrazovnom sustavu, tako i kod kuće. "Deklarirat ćemo "opći koncenzus" da je postojala neka osoba od koje je kršćanstvo započelo, a koja s novozavjetnim Isusom Kristom, ima samo par tričavih dodirnih točaka: zove se Isus, razapeo ga Poncije Pilat, a njegovi učenici su nakon njegova smaknuća vjerovali da je preživio i o tome propovijedali.
Takav "Isus" nikako nije nešto u što bi ikoji vjernik vjerovao. To bi također trebao biti kraj ove teme.
*** KRAJ
No armija apologeta i svećenstva, tu je prepoznala slamku spasa koja im je dobačena. Okljaštreni Isus, tzv. Isus Pikzibner sekularnih povjesničara, nešto što bi trebalo biti poraz i sramota te Isusolatrijske religije, slično kao i sasvim nepostojeći Isus, preko sofisterijskih trikova apologeta-teologa, pretvorilo se u njihovu "trijumfalnu pobjedu". Kako to? Kako od seoske lude, sitnog umišljenog vjerskog fanatika iskovati veličanstvenog Boga, tzv. Isusa vjere, koji čini neviđena čudesa po Izraelu o kojima nitko pojma nema?
Klerici po pravilu, i posvuda, uporno tvrde da to znači da je Isus vjere postojao, da je totalna besmislica reći da nije, i da nema imalo sumnje u njegovo postojanje, i da postoji masa dokaza da jest postojao. A glavni dokaz je spomenuti "koncenzus povjesničara". Dakle iako povjesničari negiraju Novozavjetnog Isusa vjere, drže ga tipičnim mitom, vješti teolozi su lažljivo izokrenuli njihov iskaz, u totalnu suprotnost.
Jer, vele oni, "znanost ionako se ne može baviti Bogom ili čudesima, jer to prelazi preko granica dosega znanstvenog instrumentarija, tako da je znanost sve što je mogla rekla kad je spomenula "koncenzus", a iznad znanosti je, naravno, njihova sveta teologija, "znanost o Bogu", koja dublje određuje tko je to bio Isus - gdje se podrazumijeva da je to Novozavjetni Isus Krist Nazarećanin - Bog i čovjek istodobno.
Tako su teolozi spasili svoga veličanstvenoga novozavjetnoga Isusa Krista, lažnim zahvatom pretvorbe Isusa Pikzibnera u Isusa Boga svoje vjere.
*** KRAJ
Kako ovaj blog ne ovisi niti o crkvenim novcima, niti o vjerničkim glasovima na izborima, niti o tome što će bližnji i rodbina reć, pa se možemo slobodno baviti istraživanjem o tome, koliko je uopće uvjerljiv klimavi "koncenzus većine" današnjih povjesničara o tome da je neki marginalni nebitni Židov osnovao kršćansku religiju.
Konačni zaključak je da presudnih dokaza za postojanje niti takva lika nema pa nema.
Čak niti Isusa Pikzibnera.
*** KRAJ
Mnogo je veća vjerojatnost da su prvi vjernici neke židovske mesijanske sekte, našli svoj koncept otkupljujućeg žrtvovanog spasitelja Jošue Mesije, u Starome zavjetu, u masi "proročanstava" i njihovih naknadnih tumačenja. To su bila Braća Gospodnja kojima se pridružio Pavao. Mnogo kasnije, nastaje spis "po Marku", neznana autora na grčkom, koji vjerojatno priča poučnu vjersku bajku, tog lika literarno smješta vremenski unazad, u dnevno-politička zbivanja, čarobnih 70 godina prije razorenja Hrama u Jeruzalemu. Sve to kao način kako nastaviti s vjerom, a da više ne bude potrebno ritualno žrtvovanje životinja u Hramu kojega više nije bilo. Još kasniji pisci, razrađuju tu temu, bukvalno sve vjeruje što su prije neki napisali, nastaje sekta koja širi taj nauk, omasovljuje se i rimski car je zakonom ustoličava kao državnu religiju.
*** KRAJ
TEMA:
Ima li dovoljno historiografski uvjerljivih dokaza da je postojao Isus vjere prije 2000 godina, nezamjetna osoba koja je započela kršćanske religije?
(islam je također bio kršćanska sekta)
Jedan od najvećih filozofa i logičara 20. stoljeća, Bertrand Russell je pisao: "Povijesno je prilično sumnjivo je li Krist uopće postojao, a ako jest, mi o njemu ništa ne znamo.
Dakle, ima li dovoljno dokaza da je postojao Isus Pikzibner?
***
Kršćanski i islamski apologeti propagandistički, a većina sekularnih povjesničara po inerciji, pokušavaju progurati Isusa pseudo-povijesti, nekog nebitnog lika koji je "možda mogao postojati u to doba, po nekim elementima iz priče", "lišen fantastičnih elemenata i slave". Znaju da je praktički nemoguće dokazati da nekakav tako nebitan lik imenom Isus NIJE postojao. Stoga se povjesničari mahom izjašnjavaju da ne vjeruju u tvrdnje o NE-postojanju tako neprecizno definiranog svjetovnog Isusa. Tu uskaču religijaši, štovatelji lika i djela svog čarobnog Isus_Boga iz evanđelja i njegove Djevice Majke, pa trube kako golema većina povjesničara, čak i ateista, tvrdi da su novozavjetni Isus Krist vjere i kompanija sigurno postojali.
No tu se radi o spašavanju svoje vjere u smislu da je i Snjeguljica mogla postojati kao nekakva "stvarna sitna princeza nekada i negdje daleko iza 7 gora i 7 mora", u neko neodređeno vrijeme, bez patuljaka, zle vještice i čarolija. Tko bi mogao dokazati da nije? Stoga apologeti lukavo muljaju oko razlike između:
- tvrdnje o postojanju izdaleka sličnog marginalnog židovskog lika i
- tvrdnje da je postojao čarobni Isus Krist Nazarećanin kako je opisan u evanđeljima.
Omiljeni trik teologa je skretanje fokusa da "božanstvenost Isusa ionako nije u domeni znanosti, nego vjere, ali sve ostalo da povijest potvrđuje 100 %". Time pripajaju sebi u korist izjave povjesničara da izdaleka sličan lik Isusu teško da baš nije mogao postojati. "Izdaleka sličan", zapravo znači da nema ništa od čarolija i slave i graje oko Isusa, koja čine GLAVNU okosnicu te priče i ključni je razlog zašto vjernici vjeruju u njega. No što je sa gromoglasnim ostalim događanjima, koje kroničari nisu nigdje zabilježili?
Upinjući se iznijeti jednostrane dokaze u prilog tvrdnji da je nekakav njihov Isus Pikzibner možda postojao, oni zapravo podvaljuju svoje kukavičje jaje da je postojao i njihov čarobni novozavjetni veličanstveni Isus Krist Nazarećanin, kako bi očuvali redove svoje ideološke stranke od rasipanja.
Ako je biblijski lik Isus Nazarećanin bio neki sasvim sporedni propovjednik kojega su kršćanski poklonici, u svojim pričama, kasnije iskovali u zvijezde, okružili starozavjetnim bajkama, te ga iskovali u Boga, pitanje je zašto bi to učinili ako je bio tako beznačajan (seoska luda). Možda da svojim pričama i bajkama posude uvjerljivost nekog sporednog lika od krvi i mesa koji je stvarno postojao?
Ili je Isus iz evanđelja alegorijski lik gnostičke židovske sekte "Braća Gospodnja" u Jeruzalemu, prema očekivanom Mesiji iz židovskog Starog zavjeta, oko kojega je netko nazvan kasnije "Markus" vješto konstruirao priču retrogradno (70 god ranije) čija je fiktivna radnja smještena u povijest, što preuzimaju ostali pisci i uljepšavaju te nadopunjuju prema svojim "podacima" iz Starog zavjeta, od pavlinista i iz svoje mašte, prodajući svoju dnevnu teologiju? Je li ta priča način da se nastavi židovska vjera bez Hrama koji je razrušen 70. godine, gdje Ješuina žrtva zamjenjuje redovito ritualno žrtvovanje životinja na oltaru Bogu za okajanje grijeha? Koliko je istine ili laži u crkvenjačkim zaklinjanjima da "uopće nema nikakva smisla dovoditi u pitanje samo Isusovo postojanje", njihova veličanstvenog Bogo_Junaka koji je hodio zemljom i vodom i da se "svi povjesničari slažu da je Isusovo postojanje neupitno"?
Tu oni namjerno uvode zabunu oko dva Isusa: jednoga iz evanđelja, kojega povjesničari redom negiraju kao vjerski mit, i drugoga, koji možda teško da ne bi mogao postojati kao netko površno sličan tom liku po nekim elementima priče.
No slagali su se povjesničari i oko čvrste povijesnosti Abrahama, Mojsija, Noe, Jošue, Josipa, pa se danas slažu da su to isključivo mitološki likovi, i da iza njih nije bilo običnih ljudi, kao niti iza Zeusa. To nije prošlo bez grčevite i podmukle borbe da se takve istraživače brutalno izopći, otpusti s posla i ismije, i plasira masa laži. Sad je to opći koncenzus i nitko se više pretjerano ne uzrujava oko toga.
Ali s Isusom stvar još uvijek nije riješena. Vodi se rovovska bitka.
Međutim od silnog jednoumnog trubljenja o dokazima za Isusovu povijesnost, armija plaćenih apologeta nije uspjela napisati niti jednu akademski verificiranu knjigu na tu temu (do 2020. god.).
Za razliku od njih, postoje već dvije nedavne akademski verificirane (peer reviewed) knjige koje negiraju Isusovu povijesnost: Latester - "Questioning the Historicity of Jesus" (Brill 2019) i Carrier - "On the Historicity of Jesus" (Sheffield-Phoenix 2014).
Hrpetinu bezvrjednih apologetskih laprdanja crkvenih plaćenika i fanatika pri tome zanemarujemo.
Lik Isus Krist iz Nazareta nije povijesna osoba
Svećenici tvrde da je Izraelom hodio (zemljom, vodom i zrakom) Isus jedini Sin Božji -- svemogući Bog sam u ljudskom obličju -- i da je sveznajući stvoritelj nebrojenih milijardi bliještećih sunaca i svjetova koji se prostiru beskrajem univerzuma; da su sile prirode bile sluge njegovoj volji i da su se mijenjale na njegovu komandu -- takva je bila ideja koju je odavno napustio svaki neovisni mislilac u svijetu -- svaki istraživač koji se pouzdaje u razum i iskustvo radije nego u puku vjeru -- svaki čovjek znanosti koji integritet prirode stavlja iznad izazova drevnih religijskih bajki.
Nije samo napuštena Isusova božanstvenost, vjerovanje da je izvodio masovne čarolije, bezgrješnu majku koja ga je rodila pa ostala tjelesna djevica, tjelesni uzlet Isusa, pa Marije (blagdan Velike Gospe) u nebo iz groba, jeruzalemski zombiji, vječne muke u paklu..........nego niti nema povijesno relevantnih dokaza da je dovoljno slična osoba uopće postojala. Brojna literatura koja se time bavi, značajna po ozbiljnosti i dubini, i temeljita u svom istraživanju, raste posvuda i širi uvjerenje da je lik Isus Krist sve teže dokaziv kao povijesno realan. Ovo pitanje je od iznimna značaja; kako za slobodne mislioce, tako i za kršćane/muslimane. Kršćanstva (i islami) su bila i još jesu, snažno nazočan svjetski čimbenik. Stoljećima su apsorbirala najbolje energije čovječanstva, kako za dobro tako više i za zlo. Zaustavljala su napredovanje civilizacije, kao što su i napravila mučenike od najplemenitijih umova, a i danas su otvoreni ili prikriveni neprijatelji znanosti, slobode, ljudskih prava, društvenog i ostalog napretka, kao i istinskog ljudskog bratstva i širine duha. Po pravilu se vežu za najnazadnije ljudske ideje.
Pitanje: "Koje povijesne dokaze imamo za Isusa Krista Nazarećanina?" zalazi u sam korijen konflikta između razuma (znanosti) i religije; i o njegovom odgovoru ovisi, u određenom stupnju, odluka o tome, treba li neka od posvađanih religija ili jedina sekularna humanost usmjeravati čovječanstvo.
Je li biblijski lik Isus postojao ili nije, nema ama baš ništa s onime što nam crkvenjaci plasiraju, ili u što se vjeruje - radi se u potpunosti o pitanju dokaza i stupnju vjerojatnosti. To je pitanje za trezvenu znanost. Pitanje je -- što kaže povijest? I to pitanje treba biti riješeno na sudištu povijesnog kriticizma. Ako će svijet nastaviti držati Isusa stvarnim likom, mora postojati dovoljno dokaza da se to vjerovanje opravda. Ako se racionalni dokazi za njegovo postojanje ne mogu naći, ako povijest presudi da njegovo ime nije napisano na njezinom pravorijeku, ako se nađe da je ta priča stvorena umjetno, poput priča o izmišljenim božanstvenim herojima i Bogovima, Isus Krist će morati zauzeti mjesto među ostalim mnoštvom polubogova čiji izmaštani životi i junačka djela čine ono što nazivamo svjetskim mitovima.
Recentna i najobimnija stručno recenzirana (peer review) knjiga do sada (2014.) PhD povjesničara antike Richard Carrier-a, na 600 stranica uvjerljivo dokazuje da je priča o liku Isusu Kristu Nazarećaninu najvjerojatnije konstruirana na temelju starih židovskih mitova o mesiji, a kao čovjek vjerojatno nije ni postojao.
Njegova procjena vjerojatnosti da je reducirani Isus postojao, proračunata je u okvirima od 1:12.000, a pružena je i najoptimističnija procjena za one koji vjeruju da je Isus postojao od 1:3, uz pomoć historiografsko-matematičkog modela, racionalno analizirana i poduprta u svim provjerljivim detaljima tog postupka. Ako je istina i "negdje u sredini", onda je povijesnost Isusa izuzetno slabo vjerojatna.
Carrier nikada ne koristi "metodu" tipa: "Isus je činio čudesa, a ona su nevjerojatna, stoga nije postojao." Naprotiv. Njegova metoda sastoji se iz istraživanja koliko se neki detalj iz priče o Isusovu liku i djelu već pojavio u drugim mitovima o spasiteljima svijeta. Što je veća pojava tih Isusovih detalja u mitovima, a manja u izvješćima o povijesnim osobama, to je vjerojatnost da je i Isus mit veća.
Znanost nikada ne tvrdi da je nešto 100 % nemoguće. Sve ima svoju vjerojatnost, ma koliko mala bila.
Oni koji se zaklinju u "obilje dokaza" da je Isus marginalac "vrlo vjerojatno" postojao, svakako bi trebali argumentirati kako su došli do te njihove izmišljene goleme matematičke vjerojatnosti, koliki je to postotak, te koji dokazi njoj idu u prilog kao i za kakvoga to Isusa pretpostavljaju da je postojao. Carrierova jedinstvena obimna knjiga iznosi razloge za i protiv, te donosi zaključak stručnog povjesničara koji se svećenstvu i isusopoklonicima nikako ne sviđa.
"O povijesnosti Isusa: zašto možemo imati razloga za sumnju"
PhD povjesničar Richard Carrier
 Pretpostavka da Isus NIJE postojao kao povijesna osoba, obnavlja se stidljivo tek nakon stoljetne jednoumne crkvene strahovlade, tijekom posljednjih dvjestotinjak godina. Većinom se sumnje ostavljaju po strani u korist zamišljanja spoja povijesnog, mitskog i teološkog. Negiranje Isusove povijesnosti uzbunjuje mase kršćana i muslimana, čineći je riskantnom po počinitelje, te izaziva silan bijes vjerskih ideologa kao i vjernika, jer im definitivno potkapa temelje vjerske ideologije s kojom su poistovjetili svoj ego. Osim toga, s time je povezano financiranje sveučilišta od strane vjernika, čuvanje posla i ugleda, izlaganje mržnji, otrovnim napadima i klevetama, čak i fizičkom nasilju.... No, u doba interneta, kada su precizne i znanstveno verificirane informacije dostupne najširim slojevima ljudi, sve više stručnjaka polako priznaje da bi Isusa valjalo ostaviti na policu s ostalim mitskim junacima prošlosti.
Povjesničar Dr. Carrier ponovno analizira cijelo to pitanje, gradi na mnogim već objavljenim radovima, te pronalazi snažne razloge za vjerojatnost kako je mnogo točnija pretpostavka o Isusu kao religijskom mitu. On izlaže opsežna istraživanja o klimavim dokazima u prilog Isusove povijesnosti i podrijetlu kršćanstva koje uporno ponavljanju Isusoljubni apologeti, te predstavlja ključna pitanja na koja se sada mora odgovoriti ako bi klimava "povijesnost" Isusa željela opstati kao dominantna paradigma. Dr. Carrier suprotstavlja najvjerojatniju konstrukciju povijesnog Isusa s najvjerodostojnijom teorijom o kršćanskim korijenima ako povijesni Isus nije postojao. Takva teorija pretpostavlja da je lik Isusa prvotno zamišljen među židovima kao nebesko biće poznato samo putem vizija i skrivenih poruka u Svetome Pismu; u što je vjerovao i Pavao, a onda je nastala grčka priča "po Marku" koje je to biće stavila u realnu povijest vjerojatno samo kao zagonetnu alegoriju; u takvu priču je kasnije povjerovala jedna kršćanska sekta kao da je to bilo stvarno izvješće o zbivanjima.
Carrier dokazuje da je potonja teorija mnogo vjerojatnija nego što se prije mislilo. On objašnjava zašto ona nudi bolje objašnjenje svih različitih spisa koji su preživjeli prva dva stoljeća. On preporuča da trebamo pažljiviju i robustniju teoriju kulturnog sinkretizma između židovske teologije i politike iz razdoblja drugog Hrama i najpopularnijih značajki poganskih religija i filozofije toga doba. Na internetu je moguće naći mnoge njegove rasprave s poznatim teolozima, detaljne diskusije na blogu, članke i knjige koje je objavio. Popularnost te teorije je sve veća, i sve više akademskih povjesničara dijele to mišljenje, a još više ih drži da je ta teorija sasvim uvjerljiva, iako još je ne prihvaćalju u potpunosti.
Novi apologeti - zadnji branitelji "povijesnog Isusa"
Kao plod tisućljetnog fanatičnog rada i pisanja nebrojenih naraštaja odanih kršćanskih apologeta, teologa, kristologa, svećenika i mase vjernika i redovnika, a sve to potpomognuto silnim Crkvenim novcima uloženim u vlastitu jednoumnu propagandu, pojavila se na hrvatskom jeziku i knjižica tobože krunskih "dokaza" da je Isus Krist zasigurno povijesno dokazana osoba: "Isus iz Nazareta povijesna osoba" od pok. Tomislava Ivančića, doktora teologije na poznatoj katoličkoj Gregorijani u Rimu, koju sam uzeo kao primjer analize Isusove (ne)povijesnosti. U toj maloj knjižici bi se trebao kriti odgovor na pitanje o kojem ovisi cijela Crkva i religije koje imaju lik Isusa kao povijesnu osobu: Što provjereno znamo o veličanstvenom Isusu Nazarećaninu koji se navodno proglasio Bogom? Ima li ikakvih svjedočenja ljudi iz Isusova doba i neposredno kasnije, o tome čovjeku? Bilo pozitivnih, bilo negativnih.
Na osnovu golema dojma koji je Isus Krist morao ostaviti na svoje suvremenike, od neponovljivih čudesa do surove, nepravedne smrti do kasnijeg uskrsnuća od mrtvih i masovnog pokreta u Izraelu u njegovo ime, očekivali bismo i masu materijala zapanjenih pisaca. U njegovu smrt upletene su sve značajnije osobe toga doba, od vrhovnog Sinedrija koji ga je silno mrzio, a u kojemu je Isus imao svog poklonika, do Heroda i Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i mase naroda koju je liječio, propovijedao im, prijetio im, nahranio ih, zapanjio čudesima neviđenim do tada! Oživio je barem TROJE mrtvih ljudi (Lazara nakon 4 dana, Jairovu kćer na posmrtnom odru i sina udovice iz Naina na pogrebu)! A njegovi učenici su se potrudili da se taj glas proširi cijelim carstvom do Rima, opet sa čudesima Petra i Pavla, njihovim vezama s poznatim rabinom Gamalielom, vlastodršcima, sucima itd.
Tisuće (piše deseci tisuća) židova je napustilo vjeru svojih otaca i preobratilo se na neprijateljsko kršćanstvo, te počelo vjerovati u Isusa kao Boga po grčkom Novom zavjetu, nešto što je trebalo izazvati goleme revolte među većinskim židovima, jer vjera u čovjeka kao Boga bila im je krajnje mrska grčka poganština. Zar je moguće da baš nitko iz toga naraštaja nije napisao ama baš ništa o svom izravnom doživljaju sa svim tim ljudima? Čak niti kritike i pobijanja od strane neistomišljenika ili otvorenih židovskih neprijatelja, kojih također ne bi u takvim slučajevima nikada uzmanjkalo među revnim i zadrtim religijašima!?
Kao da enormnih čudesa o kojima pišu evanđelja nije bilo dosta, "po Ivanu" bombastično i lažljivo dodaje na kraju svoga pisanja: "A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale." *
po Iv 21, 25
Dakle otpada apologetsko izvlačenje da se kroničari "nisu htjeli baviti neuglednim i nezapaženim, sirotim propovjednikom". Pitam se kako bi onda takav "marginalni Židov Isus" mogao izazvati toliko kovanje u zvijezde do Boga, samom svojom beznačajnošću. Uostalom, čovjek Isus je zapravo nebitan za vjeru. Vjera je uvjerenost da se nešto zna, što se ustvari ne zna, i držanje toga, bez očekivanja dokaza, kritičnosti ili objektivnog istraživanja.
_________________________
* Je li Ivan imao na umu golemu hrpu praznovjernih sramotnih apokrifa (kontradiktornih izmišljotina s lažnim autorima) prepunih smiješnih "čudesa", koji su se bili raspisali o raznoraznim Isusima, a kojih se Crkva poslije morala odreći i uništavala ih je gdje god je to mogla?
"Dokazi" za povijesnost Isusa, koje crkvenjaci stalno ponavljaju, odnose se na mnogo kasnije (jedan do dva naraštaja) postojanje nekog oblika kršćanstva kao sekte, i ne tiču se povijesnog postojanja čovjeka Isusa ili njegovih najbližih suradnika i učenika. To što su postojali kršćani, nikako nije dokaz da je postojao i njihov slavni Bogočovjek. Postojali su i štovatelji Zeusa, pa mu to ne daje nikakvu povijesnost. Ako netko prepričava ono što je dočuo od kršćana, a ovi pročitali kod Marka, to nije dokaz da je njihov lik Isus povijesno postojao. Kopije, kopija, kopija, kopija.... spisa po Marku, također nije brojan dokaz u prilog povijesnoga Isusa.
Pogubno po utemeljenje kršćanske religije u povijesti (a radi se o par rečenica koje se stalno ponavljaju) njihovi "dokazi" su zapisani oko 60 godina i kasnije nakon navodne Isusove smrti, a radi se o krivotvorinama kršćanskih prepisivača. "Svjedoci" koje spominju teolozi, redom su rođeni naraštaj nakon navodne Isusove smrti i ako pišu, pišu o tome što su im kršćani izdeklamirali o svojoj vjeri, a ne da navode svoje izvore izravnih informacija, mišljenje i stavove očevidaca Isusovih djelovanja.
Kakvo razočarenje !
Zar o toj "najznačajnijoj osobi i najvažnijim događajima" u povijesti čovječanstva presudnim za vječnu budućnost i spasenje svih ljudi svemira, o Bogu samome, znamo samo preko rekla – kazala - varala? Zar je moguće da je priča o Isusu nastala na osnovu alegorija i prepričavanja, a ako je postojao čovjek od kojega je sve poteklo, da je bio tako beznačajan da o njemu ne znamo ništa pouzdano, pa se niti ne može držati povijesnom osobom upravo radi toga?
1. POGANSKI "DOKAZI" (tj. iz pisanja ne-židova) i njihov izostanak
Pisci koji su mogli spomenuti Isusa ili kršćane, a nisu zabilježili niti slovca o njima:
1.) Kandidat za svjedoka mogao bi biti Plinij Stariji
Ovaj rimski povjesničar i filozof živio je od 23. do 79. naše ere kada je umro od posljedica udisanja vulkanskog pepela erupcije Vezuva u Pompeju, istražujući tu katastrofu i pomažući preživjelima. Proputovao je Rimsko Carstvo, premda većinom sjevernim regijama. Piše o esenima (Kainitima), i stvarno je čudno da ne bi spomenuo sektu koja je prouzročila "tolika previranja" u Jeruzalemu i Rimu. Napisao je "Povijest njegovih vremena" (21 knjiga), "Povijest Germanskih ratova" (20 knjiga), enciklopediju "Naturalis Historia" (37 knjiga) koja je ostala očuvana u cijelosti. Ništa nije napisao niti o Isusu niti o kršćanima. Njegov posinak Plinij Mlađi, o kršćanima ne doznaje NIŠTA od njega, već kao sudac prvi puta tek 112. god. na području današnje Turske od "nekakvih kršćana" za koje nikad prije nije čuo.
2.) Drugi kandidat mogao bi biti Seneka Mlađi
Rimski filozof i državnik koji je živio od 4. pr.n.e. do 65. naše ere. Rimski stoički filozof, državnik, pisac drama. Proputovao je Rimsko Carstvo i bio privatni tutor cara Nerona. Preživjela su brojna Senekina djela, uključujući preko 100 pisama o moralu. Isusa ni kršćane nije spomenuo niti jednom.
Neke njegove izreke za pamćenje:
"Ako želiš biti ljubljen, ljubi!" - Seneka, Epistulae Morales 9.
"Cijeli život nije ništa drugo do li put u smrt."
"Pazi da ne povrijediš druge, tako drugi neće povrijediti tebe." - Seneka, Epistulae Morale 103.
"Kad čovjek umije da bude zadovoljan sobom, zadovoljan je i svim ljudima."
"Nije siromašan onaj ko ima malo, nego onaj ko želi više."
"Zloba sama ispije najveći dio svoga otrova."
Rani crkveni otac Tertulijan, naziva Seneku - "naš Seneka", a kolale su i tipične lažirane pričice da se pokrstio. Valjda ih je posebno impresionirao njegov stav da ljudska patnja ima povoljan utjecaj na dušu.
3.) Treći kandidat bio bi Valerius Maximus
Rimski pisac koji je živio od 20. pr.n.ere. do 50. naše ere. Proputovao je raznim mjestima kroz Rimsko Carstvo, uključujući istočne regije. Napisao je popularnu seriju knjiga o znamenitim izrekama i pothvatima prikupljenim iz cijeloga carstva: "Devet knjiga o djelima i izrekama za pamćenje". Tu se ništa nije našlo od Isusovih izreka ili pothvata, ili bilo čemu drugom u svezi kršćanstva.
Za spomenute i mnoge druge pisce nitko ne kaže da su baš MORALI pisati o Bogočovjeku i njegovim "brojnim" poklonicima. No predstavljaju primjer i profil ljudi koji su napisali mnogo knjiga i bili suvremenici lika Isusa. Njihova potpuna šutnja nam ipak glasno govori da je "čudesna pojava Boga na zemlji" prošla neopaženo.
Branitelji vjere nabrajaju sljedeće nežidove:Plinija Mlađeg (61 – 114 n.e.) + njegovog prijatelja Tacita (54-119 n.e.) + Gaj Svetonija (69 – 140 n.e.).
Već iz godina njihova rođenja, sasvim je jasno da nisu mogli vidjeti živoga Isusa. Povjesničari nemaju problema niti s takvim kasnijim zapisima o nekim osobama iz povijesti, a koji nisu suvremenici tih događaja, ali pod uvjetom da navedu način kako su došli do svojih podataka, od kojih svjedoka događaja. No to je izostalo kod ovih. Čak i da su stvarno napisali to što se navodi o Isusu, bez navođenja izvora, oni bi to dočuli od kršćana, a ovi iz spisa "po Marku". Bezvrjedno kao povijesno neovisni dokaz o Isusovu postojanju.
Njihovi zapisi su nastali oko 100 godina nakon lika Krista. Oni su od tadašnjih kršćana/židovske sekte dočuti glasine da oni vjeruju u nekakvoga Mesiju – Boga, pa su ti pisci zapisali kršćanska vjerovanja, drugim riječima: Rekla – kazala - zapisala. Svi odreda ismjehavaju kršćanska vjerovanja. Dakle, čak i da nađenih par redaka nisu kršćanske krivotvorine, radilo bi se o kasnom zapisivanju kršćanskih praznovjerja, onoga što su pisci dočuli od kršćana oko sebe, a ne da su neovisni dokazi očevidaca o Isusu kao povijesnoj osobi.
To je samo dokaz da su potojali kršćani, ali ne i njihov čarobni osnivač Isus.
Glavni apologetski šuplji "aduti" oko njihova dokazivanja da Isus nije bio mjehur od sapunice:
a.) Plinij Mlađi
Vrlo visoko pozicionirana osoba u rimskom carstvu, kvestor - koji je nadzirao državne financije, napisao stotine pisama koja su od goleme vrijednosti za povjesničare tog vremena, narodni tribun, političar i književnik; učenik Kvintilijanov, pretor, konzul i na kraju carski legat Bitinije i Ponta, te veliki prijatelj s Tacitom s kojim je često komunicirao i razmjenjivao važne informacije. (To baca dodatnu sumnju (pored ostalih argumenata) da je odlomak Tacita o "Krestijanima u Rimu" ustvari opis pobune židovskog Krestusa, a konstrukcija "Krista kojega je smaknuo prokurator Poncije Pilat za vrijeme Tiberija", naknadno umetnuta u 4. stoljeću.)
Dakle Plinij Mlađi, bio je izuzetno upućeni političar, s velikim ugledom. Ako je itko trebao išta znati o kršćanima ili sudskom procesu protiv Isusa, to bi bio on. Prije svog prvog suđenja kršćanima, bio je 25 godina rimski senator, šef rimske policije, osoba u rangu najvažnijeg položaja do samoga cara. Ali što je on uopće znao o Isusu na početku 2. stoljeća?
Oko 112.god.! u prepisci između imperatora Trajana i provincijskog guvernera Pontusa/Bitinije (provincija na obali Crnog mora, danas u sjevernoj Turskoj), Plinij Mlađi se čudi nekakvim kršćanima, za koje po prvi puta čuje nakon jedne godine dana obnašanja službe tamo, i doznaje od njih u što oni vjeruju. On otkriva u ispitivanjima da vjeruju u neko praznovjerje koje uključuje "Krista" koji je bio "nešto poput Boga" (quasi deo), ali ništa dalje ne piše (ne spominje ni ime Isus, niti da ga je Poncij Pilat smaknuo za mesijanski pokušaj pobune (što kao sudac nikako ne bi propustio spomenuti!), što baca itekakvu sumnju da su ti kršćani štovali zapravo nebeskog Krista u kojega je vjerovao Pavao). Ne znamo kakav je to Mesija-Krist njihove vjere bio, tako da je to beskorisno kao ikakav neovisan dokaz povijesnosti zemaljskoga Isusa, ali itekako baca sumnju na priče koje pričaju kršćanski apologeti o "munjevitoj, slavnoj i masovnoj raširenosti njihove pobjedničke" religije u to doba. Očigledno je to bila marginalna skupina u širenju.
Plinij izvještava svog imperatora:
"i oni su prestali s tom praksom nakon edikta u kojem sam, u skladu s Vašim naredbama, zabranio sva tajna društva."
'Kršćani ...tvrdili su, međutim, da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana sakupljali prije zore i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba itd.'
(Plinij Trajanu, Pisma (knjiga 10, pismo 96-97))
Uočite da Plinij govori o tome što su mu uhićeni govorili da vjeruju (i ovdje nema nikakve povijesne neovisne reference o 'Isusu.'). No apologet Ivančić na brzinu zaključuje: " Budući da Plinij kaže: "Pjevali su himne Kristu kao Bogu" a ne "Pjevali su himne Kristu Bogu", on je postojao, a nije bio fizički nepostojeći Bog."
Ako išta to pismo dokazuje, to je da su neki ljudi pjevali nekom svom liku kao kakvome Bogu oko 110. godine. Pjevali su himne i Odiseju, Herkulu, Posejdonu, Artemidi i Ateni...
Plinij je vodio procese protiv kršćana, ne zbog njihove vjere, već stoga jer je sumnjao da imaju ' zabranjena i opasna politička udruživanja' (okupljanja su morala biti odobrena od vlasti u Rimskom carstvu). On nastavlja:
'Prema tome, prosudio sam da je nužno doći do istine mučenjem dviju ropkinja koje su nazvali đakonesama. Ali otkrio sam da nema ništa u tome osim izopačenog, naglašenog praznovjerja.'
Valja uočiti da sudac Plinij ispituje ropkinje o tome tko su kršćani i u što vjeruju. Očigledan dokaz da o njima prije nije ništa konkretno znao. Pogotovo o njihovu kvazi Bogu Osnivaču. Dakle Plinij nije argument u korist dokaza da je Isus postojao, nego baš suprotno, dokaz da su čak i kršćani bili nepoznanica do tada - oko sto godina nakon tobožnje pojave njihova Boga na zemlji.
Postavlja se i bitno pitanje zašto nije spomenuo da vjeruju u čovjeka kojega je sudac Poncije Pilat razapeo kao militantnog pobunjenika protiv Rima. Razapet pa uskrsnuo? Zar mu ropkinje koje je mučio to nisu htjele reć? Zaboravile? Je li "naglašeno praznovjerje" da je Isus razapet na križu kao židovski Mesija-ustanik ili priča o nebeskom Kristu iz vizija nađenom u proročanstvima staroga zavjeta? Da su mu kršćani išta natuknuli o osudi i smaknuću njihova kvazi-boga, to bi ga kao rimskoga suca itekako zanimalo i zabrinulo da se radi o novoj mesijanskoj konspiraciji i ugrozi rimskog carstva. Dakle, prije će biti da to ide u prilog brojnim dokazima da su kršćani vjerovali u mitskog osnivača, "razapetog na nebesima" ili još nejasne teologije, jer rimskom sucu sigurno ne bi promaklo da su obožavali smaknutog pa pobjeglog židovskog pobunjenika po Rimskom pravu! Ako je to bio samo jedan od nebesnika (bogova), bio im je utoliko nebitniji.
Prije pisanja tog izvještaja Plinij je bio odvjetnik nekoliko desetljeća, Trajanov pravni savjetnik upućen u unutarnju politiku (svojevrsni šef policije i državni odvjetnik), pretor. A ipak on po prvi puta procesuira kršćane u svom životu i čudi se kakva je to sekta, nakon godinu dana službe u Bitniji. Ujedno je to još jedna potvrda da njegov poočim Plinij Stariji, iako je napisao cijeli jedan tom o godini kada je izbio požar u Rimu pod Neronom, također nikada nije čuo za kršćane. Ta je knjiga do danas izgubljena, ali Plinij Mlađi je sigurno čitao tu knjigu svoga poočima, i da je tamo nešto pisalo o kršćanima ne bi se čudio "tko su sad pak ti sumnjivi kršćani i njihove praznovjerice?".
Neki od uhićenih su odali dužnu počast imperatorovim slikama i državnim bogovima, kako je bio društveni običaj toga doba, i prokleli svoga Krista-Boga. Ali Plinij nije bio načisto kako postupiti s mnogim drugima, što je opisao kao "rasprostranjena zaraza", pa traži savjet od cara Trajana. Trajanov odgovor je bio:
' Ne treba ih proganjati; a ako su predani sudu i proglašeni krivima, treba ih kazniti, uz uvjet, da tko god porekne da je kršćanin i to dokaže, -- odajući počast našim bogovima, -- čak i ako je pod sumnjom iz prošlosti, treba dobiti oprost jer se pokajao.'
Stvarna vrijednost ove prepiske (jedini primjer te vrste koji je preživio mračno doba kršćanstva) nije bio nekakav dokaz Isusova postojanja (što očito nije) nego dokaz tolerancije Rimskog zakonodavstva u 'zlatnom dobu' Rimskog carstva. Trajan kaže:
'Ali anonimne optužbe o krivici ne smiju imati nikakvog mjesta u bilo kojem sudskom procesu. Jer to bi bio opasan presedan i protivan duhu našega vremena.'
(Trajan Pliniju, Pisma 10.96-97)
Usporedite ovu odluku 'poganskog' Trajana iz 113. god., sa kršćanskim Inkvizitorima 13 stoljeća kasnije – za koje su 'anonimne optužbe' i 'potrage' za hereticima bile modus operandi !
|
b.) Kornelije Tacit
u svojim Analima XV,44 ( 117 god.), navodno opisuje kako je Neron okrivljavao kršćane za požar Rima 64 n.e.
»Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva darežljivost, ni pomirni obredi, ne zatomiše javno govorkanje, nego se držalo da je požar naređen. Da stane dakle nakraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše krestijani (Chrestians). Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata«.
»Oni koji posvjedočiše, odmah su uhićeni, ali prema svjedočenju, optuženo je golemo mnoštvo ljudi, ne toliko na osnovu optužbe o podmetanju požara, koliko zbog mržnje prema cijelom ljudskom rodu.«
To bi bila prva referenca na povijesnog Isusa izvan "Marka", datirana oko 116. god. naše ere, kad bi bila vjerodostojna.
 Slika prikazuje kršćansko pero na djelu. Ultraljubičasto svjetlo je otkrilo da je na papirusu stajao naziv chrestiani ("dobri"), pa je slovo "e" ostrugano i prepravljeno u "i": christiani ("kršćani"). Jasno je uočljiva praznina koja je ostala od šireg slova "e", i zamjenom užeg slova "i". Radi li se o nepopularnoj židovskoj sekti koja je slijedila čovjeka Cresta, o kojemu piše i Svetonij, ili je slučajni tipfeler, ili su se kršćani prvo nazivali krestijani? A ostatak je "pobožna interpolacija"?
1.) Tacit navodno upotrebljava Krist kao osobno ime - što na grčkom znači titulu Mesija. U nekakvim rimskih arhivama (knjižnice na Kapitolu su spaljene do temelja dva puta) sigurno nije moglo pisati "Mesija je pogubljen danas ujutro", niti je Tacit mogao čitati vojne arhive, niti je naveo ikakve izvore za svoje podatke, niti se u tekstu radi o osobi Isusa, nego o tome u što su "krestijani" vjerovali (apologeti vole izmišljat da je on to "sigurno pročitao rimskim arhivama gdje je sigurno pisalo o Isusu itd." Omiljeni trik crkvenih apologeta-varalica, je proglasiti ono što "nije nemoguće", kao da je sigurno.).
2.) Niti jedan kršćanski apologet 3 stoljeća poslije nije nikada citirao taj ulomak "Tacitova svjedočanstva" iako su kršćani bili fiksirani na prikaz sebe kao mučenika – sve do trenutka kada se, od riječi do riječi, pojavio u pisanjima Sulpicijusa Severusa, prema suvremenicima: "vještog u oponašanju drevnog stila", tek u 5. stoljeću, pomiješan s raznim drugim čudesnim mitovima o svecima! Progoni koji su nastali nakon požara Rima, ticali su se "omraženih" Židova, kojima je nametnut težak porez, diljem carstva, radi obnove grada. Nije niti čudo da su se bunili i trpjeli teške progone. U to vrijeme se uopće nisu spominjali nekakvi kršćani u Rimu! Ali kod sumnjivog navoda pripisanog Tacitu, spominju se "golema mnoštva kršćana" u Rimu. To nije niti prvi niti posljednji slučaj da su kršćanski pisci prepravljali povijest i podlo izokretali patnje drugih naroda (Židova), sebi u slavu. Iz vjersko-propagandističkih razloga im je od presudne važnosti dokazati da su kršćani bili progonjeni i masovno ubijani poradi vjere u njihovog božanskog Spasitelja Isusa, jer im je to slamka spasa da je ta religija time vjerodostojna.
3.) Veliki Tacitov prijatelj Plinij Mlađi, po prvi puta doznaje za kršćane na sjeveru današnje Turske oko 112. god. Kako su Tacitovi anali dovršeni pet godina kasnije (117. god.) postoji mogućnost da je Tacit o njima nešto doznao tek preko česte korespondencije s Plinijem Mlađim. Da je Tacit znao o masovnim progonima kršćana pod Neronom, to bi priopćio Pliniju Mlađem u svojim obimnim pismima, i ovaj se ne bi čudio pojavi kršćana i pitao druge tko su to i jesu li opasni po carstvo. Stoga je Tacitovo pisanje o ranijim "krestijanima" još sumnjivije.
Sumnjiva je i lakuna (istrgnute stranice) u Tacitovim Analima gdje se opisuju zbivanja od 29. do 31. godine. Tko zna što je pisalo (ili nije) u tom namjerno uništenom dijelu knjige, a tako bitnom za naše pitanje o Isusu. Da je tu nešto pozitivno pisalo o Isusu, kršćani bi to očuvali ko zjenicu oka svoga. Je li puko nespominjanje Isusa u tom razdoblju bilo dovoljno da se te stranice iščupaju? Možda je tu opisan lik Isusa koji je sasvim drugačiji od onoga kojega su uvalili crkvenjaci kasnije? Jesu li tu spomenti drugačiji kršćani nego što ih poznajemo? Hoćemo li to ikada doznati? Kako god, stranice nedostaju baš za to ključno razdoblje kršćanskog mita o Isusu.
Nema uopće nekog drugog povijesnog dokaza da je Neron progonio kršćane. Svakako nije bilo "golema mnoštva kršćana" u Rimu u to doba oko 60 naše ere, niti su bili prepoznatljvi Rimljanima. U stvari, pojam "kršćanin" nije bio u uobičajenoj uporabi u Rimu u prvom stoljeću.
Ivančić piše da čak i u crkvenim krugovima postoji sumnja da je to napisao Tacit ! Naime, jedina današnja kopija njegovih Anala je nastala tek u osmom stoljeću, u doba praznovjernih religijskih fanatika koji su bili spremni lagati kako bi pridobili što više sljedbenika!
Možemo zaključiti da jedan njegov, itekako sumnjiv kasniji zapis o tome u što su krestijani vjerovali, nikako ne može biti dokazom povijesnog postojanja Isusa. Pogotovo stoga, jer postoje sumnje ubacivanja spominjanja kršćana i Krista kao fusnote, koja je kasnije ubačena u tekst.
Čak i da jest stvarno napisano, opet bismo imali puko ponavljanje o onome o čemu su kršćani propovijedali, a čitali iz svoga Marka.
Međutim, Ivančić pompozno i neosnovano zaključuje odlomak o Tacitu : "On (Isus) je dakle povijesna osoba, o kojoj se znalo čak i u dalekom Rimu."
Broj poganskih autora koji su pisali o tim vremenima je detaljan i obiman, ali o kršćanima nema ništa. Tu je Servilius Nonianus (opisuje povijest do 41.), Pamphila Epidaurus i Plinij Stariji (do 79. - knjiga po svakoj godini što čini čudnim da ne spominje kršćane), Cluvius Rufus - Neronov kroničar do 69., Julia Agrippina (do 54.) - Neronova majka, piše memoare na koje se poziva i Tacit, Petronij (do 66.), Fabius Rustik, Seneka Mlađi (40. do 62.: "O praznovjerju". Seneka je bio brat guvernera provincije Gallia koji je po Djelima doveden na suđenje 18.12-17). Da je ijedan od spomenutih pisaca spomenuo kršćane, po dobru ili po zlu, ovi bi pisali o tome, kao i poganski pisci koji su kritizirali kršćanstvo. Pored poznatih, postoji daleko veći broj NEPOZNATIH pisaca, koji, da su samo spomenuli Isusa u jednoj jedinoj rečenici, kršćani bi itekako sačuvali njihove knjige. Pisci kasnijih stoljeća (Marius Maximus, Publius Herrennius Dexippus, Gaius Asinius Quadratus, Dio Cassius, Moralia od Plutarha, Attic Nights od Aulus Gelliusa, Dinnersages od Athenaeusa, Maximus od Tire - gdje je navodno bio Isus ...) su mogli citirati ranija djela o kršćanima i to zapisati. Ništa ni od njih o kršćanima.
c.) Gaj Svetonij (69-140. god)
Ovaj je napisao: "Judaeos, impulsore Chresto, assidue tumultuantes (Claudius) Roma expulit".
"Židovi, pobunjenik Chresto, podigoše veliku bunu, (Klaudij) izagna Židove iz Rima."
Prevodi se kao:
"On (Klaudij /car od 41. do 54./) izagna Židove iz Rima koji podigoše veliku bunu¸ na poticaj pobunjenika Chresta."
Židove je pobunio Cresto, podigla se prašina pa ih je car sve istjerao iz grada? No graniči s nemogućim da su na tisuće Židova istjerane iz Rima, skupa sa svojim sinagogama, poslovnicama, kao i židovski robovi u privatnom i javnom vlasništvu. Pojam "Impulsore Chresto" označava "pobunjenika Kresta", a ne "na poticaj Chresta", tako da otpada da bi to mogao biti Isus Krist Nazarećanin.
Neki su mogli biti istjerani, a Klaudij zabraniti ostalima okupljanja.
Čini se da niti Gaju Svetoniju nije baš jasna uloga buntovnika Chresta*. Je li to bio Isus koji je preživio razapinjanje i pojavio se oko 15 god. nakon toga, neki drugi pobunjenik, ili je Svetonije nešto pobrkao? Tvrditi da se radilo o masi kršćana u Rimu 41.-54. god. je naprosto besmislica. Tek početkom drugog stoljeća oni se identificiraju po ovom ili onom svome sektaškom vođi.
_______________
* "Chrestus" znači 'Dobar" na grčkom, dok "Christus" znači "Mesija/Pomazanik/Krist." Lako je moguće da je izvješće o Crestusu preuzeo Tacit, pa je to kasnije kršćanski prepisivač "dopunio objašnjenjem" da se radi o njegovu Isusu.
Djela 28.17-30 isto tako opisuju Židove u Rimu koji malo znaju o kršćanstvu doli određenih dalekih glasina, što čini besmislenim da bi cijela populacija Židova u Rimu se "pobunila radi Isusa Krista" tek desetljeće poslije toga. Pavlovo pismo Rimljanima također ne pokazuje znanje o ičemu sličnom.
Uočite da Svetonij ne povezuje progone kršćana zbog požara koji je poharao Rim, što je sastavni dio kasnijeg mita. Ovu referencu je najvjerojatnije dopisao u 5. stoljeću krivotvoritelj Sulpicius Severus, koji je uvelike preinačio i djela drugog rimskog povjesničara – Tacita – s prikladnom bajkom o brutalnim progonima ('paljenje kršćanskih mučenika') koja je od Nerona učinila prvog Antikrista u očima kršćanske Crkve.
Ivančić nekako umorno, na brzinu zaključuje: "Iz odlomka se doznaje da je Krist bio buntovnik, a pisac je mogao čitati rimske arhive, a tu je bilo opisano ( on izmišlja dalje kako mu paše) raspeće itd. i zaključuje da su postojale kršćanske zajednice, a one ne bi mogle postojati da nije bilo stvarnog Krista, a ne nekog izmišljenog božanstva."
Židovi koji se međusobno tuku po Rimu su dokaz da je lik neke njihove sekte stvarno postojao? Vjernici vjeruju u neki lik pa je taj sigurno postojao? U apologetici sve prolazi.
Kakvi su to bili dokazi? Što je to? Skriva li se glavni dokaz još u rukavu, a ovo su bile samo probe? Idemo dalje.
d.) Celzo
Celzo je kao epikurejski filozof osporavao postavke kršćanske vjere u djelu iz 178. god. Njegove knjige su na zahtjev kršćana zabranjene i spaljivane 448 god. naredbom Valentiniana III i Teodozija II, zajedno s Porfirijevih 15 knjiga jer su kritizirale kršćanske ideje, tako da jedino što imamo od Celza rekonstruirano je preko Origenovih apologetskih napada na njega u 8 Origenovih svezaka. Inače nikad za Celza ne bismo ni čuli.
Sve što je Celzo znao o kršćanskim pričama, doznao je od tih istih u svojim međusobnim kontaktima i raspravama. Nema šanse da je imao nekakve izravne podatke o čovjeku Isusu, niti je to tvrdio, niti je u tome poanta. Samo se informirao od kršćana, da bi mogao s njima kvalitetno diskutirati o njihovu liku Isusu i vjeri.
Trubljenje kršćanskih apologeta da je Celzo dokaz za povijesnost Isusa, "jer nije nikada dovodio u pitanja samo njegovo postojanje", glupava je skroz. Kako bi on mogao dokazati ili uopće znati išta o postojanju Isusa iz prve ruke, 150 godina nakon smaknuća jednog marginalnog kriminalca, uobičajena imena, od kojega nema ni živih svjedoka niti njihovih potomaka, u dalekoj zemlji, koja je bila opustošena ratovanjima? Kad vam zakuca na vrata kakav vjerski reklamer, pozivajući vas da poverujete u njegove nebuloze i Boga osnivača u kojega vjeruje, nećete mu reći da taj Osnivač nije ni postojao, jer će vas odmah poklopiti s: " A kako to znate?", nego ćete reć da su priče o njemu vjerojatno preuveličane ili lažne, da je to samo još jedan od lažljivih gurua, koji prodaju svoju pamet u svako doba i posvuda, jer tek tada ćete mu moć to i dokazat, i prisilit ga da vam pruži dokaze za svoje vjerske izmišljotine.
Celzo nije imao načina znati ili predočiti dokaze da Isus nije postojao. Ali imao je načina da prikaže prijevare o dokazima i lažiranju koje je bilo uobičajeno - tako da sada isusoštovatelj mora odgovoriti na pitanje: „Kako znate da on nije samo još jedan od ovih sličnih prevaranata oko kojih se ispredaju čarobne priče?” To je odgovor koji je zasnivan na dokazima, a tako je i Celzo postupao.
Napisao je za njihova Boga:
"KAO ŠTO VI TVRDITE, bio je sitan rastom, neugledan vanjštinom, nije imao plemenitosti."
Dakle opet rekla-kazala.
Ova izjava ranih kršćana o Isusovoj neuglednosti nije bila usmena predaja "očevidaca" o tome kako je taj čovjek stvarno izgledao, nego opet tekst staroga zavjeta iz kojeg su vjernici crpili informacije i kovali mitove. Naime u Izajii piše o "Sluzi Jahvinu" za kojeg oni tvrde da predstavlja proročanstvo o Isusu:
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.
Na to mu kršćanski apologet Origen odgovara, prihvaćajući da je Isus bio neugledan (prema spisima od Izaije od prije 700 godina), ali tome u prilog "suprotstavlja drugi "proročanski" citat od Izaije: 'On nije počinio grijeha, "nije počinio nepravde nit' su mu usta laži izustila." Te fraze, opet, citirane su iz Izaija 53, i nemaju nikakve veze sa stvarnim Isusom, osim u Origenovoj mašti.
Isusova bezgrješnost i lični opis, nije došla preko bilo kojeg povijesnog zapisa o tom čovjeku, nego od onih koji su stotinama godina prije "pričali nekakva proročanstva i priče i vjerske psalme".
Kasnije u Contra Celsum ("Protiv Celza" VI, 75), starozavjetni izvor Isusova opisa jasno se raspoznaje. Dok bi bilo logično zaključiti da je Celzo (170. tih) mogao nešto od svojih ideja pokupiti iz trenutne kršćanske misli, čak i da je ona bazirana na Izaiji, Origen to ne kaže, nego naprotiv, pripisuje Celzove podatke najgorem mogućem tumačenju pisanja Starog zavjeta. Da bi to pobio, on se opet vraća Izaiji, i nikad ne spominje ništa drugo. Nema svjedoka, nema izvora o izvještajima očevidaca iz Isusova života.
Dakle, prvi kršćanski apologeti/propovjednici su u nedostatku ikakvih konkretnih podataka o svom mitskom osnivaču, čvrsto vjerujući da je upravo On bio dugoočekivani i najavljivani židovski Mesija, jednostavno preuzeli svaki spomen o Mesiji/Izraelu kao Sluzi Jahvinom iz Staroga zavjeta i na osnovu tih sporadičnih, i često proturječnih, opisa, skrpali lik u kojeg su odlučili vjerovati. Tertulian u svom djelu "Marcion", vol 3/17 [Ante-Nicene Fathers, p.335], jasno kaže da je Isus izgledao onako "kako je najavljeno da će izgledati, i tu nam Izaija opet pomaže" (a ne izjave izravnih svjedoka, apostola, koji su vidjeli Isusa ili pričali svojim učenicima o Njemu. Fascinantno....).
Celzo nam je iz prve ruke o ranim kršćanima posvjedočio ovo:
"Kršćani, nepotrebno je ponavljati, krajnje preziru jedni druge. Kleveću se neprestano na najgore moguće načine i nikako se ne mogu dogovoriti ni oko čega u svojim učenjima. Svaka njihova sekta zastupa svoje odvojeno učenje, puni glave svojih pripadnika vlastitim prijevarnim besmislicama, i proizvodi savršene ovce od onih koje pridobije za sebe." -- Celzo (2. stoljeće n.ere.).
Celzo nam također poručuje: "Jasno mi je da su kršćanski spisi laž, a vaše bajke nisu dobro konstruirane da bi prikrile tu monstruoznu fikciju."
No apologeti trube da je Celzo "jedan od svjedoka da je povijesni Isus postojao". Fascinantno.
S druge strane, sljedeći odlomak nam svjedoči o Celzu kao etičnom čovjeku i njegovoj vjerskoj toleranciji:
"Neka nitko ne misli da predlažem prisiljavanje kršćana na odricanje od svoje vjere i obmanjivanje vlasti prividnom vjerom i lažnim odstupanjem. Ljudi prožeti uzvišenom mišlju i težnjom da se približe Bogu s kojim se osjećaju srodni, dostojni su poštovanja."
"Rečeno nam je da je Isus osudio bogataše izjavivši bukvalno da će "prije deva proći kroz ušice igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko". Ali poznato nam je da je Platon izrekao istu tu ideju u čistijem obliku. On reče:
'Nemoguće je da izuzetno dobar čovjek bude izuzetno bogat.' "
Za razliku od razvikanog Origena, Celzove mudre riječi su zadržale svoje značenje i danas, nakon 18 stoljeća !
Ivančić priznaje da Celzovo djelo nije sačuvano u izvorniku, nego u citatima u Origenovu spisu "Protiv Celza". Šteta što nam je Celzo poznat samo iz pera njegovih najljućih zadrtih neprijatelja. Vjerojatno zaključujete gdje su "vražji originali" završili. Masovna kršćanski nadahnuta spaljivanja/zanemarivanja očuvanja njima nepoćudnih knjiga trajala su stoljećima.
Celza često navode kršćanski apologeti, da "on nije nikada negirao da je Isus postojao", pa se time diče da je to dokaz da Nazarećanin jest postojao. No Celzo je samo preuzeo kršćansku priču o liku susu kao način raspravljanja s njima. Znao je da bi negiranje njegova postojanja bilo vrlo teško za dokazat, jer kako ćeš dokazat da netko NIJE postojao u dalekom Izraelu, stoljeće i pol prije. On je bio polemičar, a ne povjesničar ili arheolog. Njega je zanimalo kršćansko konkretno ponašanje i unutarnja nesuvislost njihovih tvrdnji i mitova.
Time smo završili s par tričavih 'poganskih' izvora o rekla-kazala-varala-šutjela. Zapravo idu snažno kontra postojanja Isusa a ne u prilog tome.
ŽIDOVSKI IZVORI
Koji su mogli pisati o Isusu i kršćanima, a nisu zabilježili niti slovca:
Ivančić potom ponosito navodi "Židovske svjedoke". Pa oni su zasigurno primijetili najveće čudo o kome su maštale generacije smrtnika - oživljavanje mrtvaca ! Takvo čudo je netko morao zapisati, a onaj koji je to bio u stanju učiniti nikako ne bi mogao proći nezapažen. Ali to nije sve! Imamo i zombije koji su hodali Jeruzalemom nakon Isusovog uskrsnuća uz pomrčinu sunca 3 sata usred bijela dana (a bio je puni mjesec!) i potres, hrome koji su prohodali, slijepe koji su progledali, mrtve koji su oživjeli, kad je nahranio 5000 + 4000 ljudi s 5 kruhova i dvije ribe i hodao po vodi, izgonio demone, a posebno kad je vodu pretvorio u vino; najprominentniji židovski poglavari ustali su protiv njega, podmitili su čak rimske vojnike da bi pričali kako su Isusa apostoli izvukli iz groba, a njegovi apostoli (i onih 70 spomenutih) su nastavili DESETLJEĆIMA propovijedati i činiti ista čudesa te preobratili čak 5000 Židova !? Na osnovu svega toga, očekivali bismo obimnu tradiciju i brdo spisa poznatih pisaca koji oduševljeno ili zgranuto opisuju ta neviđena čudesa kada je sam Bog po prvi puta pohodio Zemlju. Još više od toga, bila bi ostala golema literatura žestokog židovskog POBIJANJA kršćanskih teza, kako bi obranili svoju vjeru od tog "Boga čudesnika" i njegove "opasne" vjerske ideologije koja bi potkapala židovstvo i odvlačila njihove vjernike.
Kao uvod u židovski stav o Isusu evo jedne kratke priče:
U subotu (Šabat), 4.8.1263. god., sinagogu u Barceloni je posjetila okrunjena glava. Aragonski kralj Jakov I, došao je popričati sa svojim židovskim podanicima. Kralj je pokušao uvjeriti sakupljene Židove da bi trebali prijeći na kršćanstvo. Kada je kralj završio sa svojim govorom, rabin Moshe ben Nachman istupio je pred njega da prenese stav svoje subraće. Nakon početnog iskaza poštovanja, dužnog prema nositelju krune, rabin se obrati kralju ovim riječima:
"Zapanjen sam. Riječi koje ste izrekli u našoj nazočnosti kako biste nas uvjerili da je Nazarećanin bio Mesija, rekao je i sam Nazarećanin kada je tu istu poruku prenio našim predcima i njih pokušao uvjeriti. Oni su pred Njim opovrgavali njegove tvrdnje snažnim i utemeljenim argumentima unatoč činjenici da je to bio On koji im je govorio, koji je znao i mogao raspravljati u korist svojih tvrdnji da je Božji Sin, prema vašem vjerovanju, daleko bolje nego što to vi možete sada učiniti. I sada, ako se naši predci koji su ga gledali i poznavali, nisu na Njega obazirali, kako bismo mi mogli vjerovati i poslušati kralja, čije jedino znanje o tim događajima potječe samo od prepričavanja starih pisaca koji su to čuli od osoba koje niti su Ga poznavale niti su bili njegovi sugrađani, kao što su to bili naši predci koji su Ga poznavali i bili neposrednim svjedocima Njegova života?”
I izvod iz knjige Wernera Kellera "Povijest židova":
"Pred nama su dvije činjenice" piše dr Joseph Klausner, profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jeruzalemu, "prvo, da je Isus rođen kao Židov, živio i umro među Židovima i u svakom pogledu bio Židov; a drugo, da su se njegovi učenici, a još više njihovi učenici udaljili od Izraela..."
..."Možemo očekivati", tvrdi prof. Klausner "da se najranije vijesti o Isusu i njegovom nauku mogu pronaći u Talmudu. Jer Isus je živio u doba kada su škole jednog Hilela i Šamaje doživljavale najveći procvat i kada je već bio položen kamen temeljac veličanstvenom vjersko-literarnom zdanju koji nazivamo Talmudom. No tome u stvarnosti nije tako. U starim rukopisima Talmuda koji nisu podlegli kršćanskoj cenzuri, nema mjesta posvećenih Isusu i njegovom nauku. U doba velikih nemira uslijed vladavine Herodove obitelji i rimskih upravitelja pojava Isusa je tako neznatan događaj da ga suvremenici nisu ni zapazili." A kada se kršćanstvo već ustalilo, te počelo utjecati na svjetsku povijest "pismoznancima je previše odmaklo doba u kojem je živio Isus, a da bi se u potpunosti mogli prisjetiti povijesnih događaja čije je središte predstavljao kršćanski Mesija.
1.) Kandidat za svjedočenje Isusovog postojanja bio bi svakako Filo Aleksandrijski
Taj židovski filozof je živio od 3. dekade prije nove ere do oko 50. god. nove ere. To ga čini pravim Isusovim suvremenikom.
Boravio je s Esenima i Terapeutima dosta godina (za koje će tri stoljeća kasnije kršćanski propagandist Euzebij reći da su to bili u stvari prvi kršćanski redovnici !!! a da je Filo za boravka u Rimu razgovarao sa svetim Petrom !!!); proputovao cijelom Palestinom i carstvom, a njegova je rodbina bila jedna od najbogatijih i najutjecajnijih toga doba, te izravno upletena u politiku tadašnjeg Jeruzalema. Svi skupa nemaju pojma ni o kome iz Isusove ekipe. Filo čak spominje Pilata i njegove konflikte sa Židovima, te pokazuje zavidno znanje o prilikama u to doba i na tom prostoru. On spominje i mnoge druge beznačajne vjerske vođe, filozofe, sektu esena i sl.
U njegovoj filozofiji nalazimo koncept Logosa - Riječi Božje, koji je on nazivao Sinom Božjim - Paraclete, posrednikom između Boga i čovjeka (Citat: "Slika Božja je Riječ, po kojoj je sve stvoreno".
("Posebni zakoni"; Philo).
Prvorođeni Sin Božji:
Logos ima svoj početak/uzrok (u Bogu), ali kao Božja misao istodobno je i vječan. Kao takav, postojao je prije svega drugoga što je Bog stvorio, i zato nosi naziv "prvorođeni". Logos je više od puke karakteristike, snage ili kvalitete Boga - on je entitet koji se vječno stvara/rađa kao (Božji) "produžetak"," i njemu Filon daje razna imena i funkcije. Logos je prvorođeni sin Nestvorenog Oca. "Jer Otac svemira je uzrokovao da nastane kao najstariji sin, i koga, u drugom retku Mojsije zove prvorođenim; i on koji je tako rođen, slijedeći obrazac stvaranja svoga Oca, formirao je takve i takve vrste, tražeći njegove arhetipske uzorke."
(Conf. 63).
Sve su to kasnije besramno preuzeli kršćani kao referencu na Isusa. Filo je pokazivao živ interes za dobrostanje Izraela. Da je postojao itko tko bi se nazivao Božjim Sinom i Logosom (kako nam to priča evanđelje po Ivanu za Isusa) koji se čudesno uzdigao iz mrtvih, krajnje je nevjerojatno da Filo o njemu ne bi čuo i pisao. A ipak u više od PEDESET (50) (neke su online na ovoj adresi) Filosovih djela nema niti najmanje naznake o Isusu Kristu niti o njegovim sljedbenicima ili čudesima.
[1. Graham, The Jesus Hoax: str.145-146 Guignebert, Jesus: str.16]
Velečasni Dr. Giles sa zebnjom piše u "Hebrew and Christian Records", sv. ii, str. 61. : "Veliko je naše razočarenje kada ne nalazimo NIŠTA u djelima Fila o kršćanima, o njihovim doktrinama ili o njihovim svetim knjigama. O knjigama naravno, ne moramo očekivati bilo kakvu zabilješku u njegovim djelima, ali o kršćanima i njihovim doktrinama, njegova šutnja je još čudnovatija, znajući da je bio oko 60 god. star u vrijeme raspeća, i živio većinom u Aleksandriji, tako blisko povezan s Judejom, i Židovima, teško da bi propustio znati nešto od čudesnih događaja koji su se desili u gradu Jeruzalemu."
Filova brojna sačuvana djela daju uvid iz prve ruke o židovskim religijskim praksama, običajima i vjerovanjima. U svojim djelima ne spominje nikad ništa o Isusu, ali ima reference o Sinu Božjemu, 'Riječi', ovcama bez Pastira, ribarima koji puštaju svoje mreže, bogatašu i njegovoj riznici, ženi uhvaćenoj u preljubu, podizanju u zrak da se bude s Gospodinom zauvijek, o provjeri zlata kroz vatru, detaljima o tome kako su Rimljani bičevali i razapinjali židovske vođe u Egiptu, što se desilo približno u vrijeme navodnog Isusova raspeća. Nije niti čudno da se nameće ideja kako su pisci evanđelja crpili svoje podatke i od njega (Bruno Bauer).
2.) Drugi kandidat bio bi Justus Tiberij
On je bio poznatiji židovski povjesničar, rođen u Galileji u vrijeme navodnog Isusovog raspeća. Odrastao je, dakle, među ljudima koji su, valjda, bili puni živih impresija na slavnog (bilo po čudesima, pričama o čudesima, bilo po dobroti, bilo po blasfemiji, bilo po sramotnom kraju) Isusa i njegovih učenika. Živio je u Tiberiji, koja je navodno nedaleko Isusova Kapernauma. Stvarno je čudnovato da u njegova dva velika djela: 'Povijest rata za neovisnost' i 'Kronika o židovskom narodu od Mojsija do Agripe II' (AD 100), nema niti jedne jedine riječi o "židovskom kralju" Isusu. Oba njegova djela preživjela su do današnjih dana samo u fragmentima. Fotij, izuzetno načitani bizantski teolog iz 9. stoljeća, poznati svetac za pravoslavce, poznavao je obje knjige i, očekujući nešto o Kristu, detaljno ih je proučio. On komentira nespominjanje Isusa s vidnim čuđenjem: "Kod njega (Justusa) nema niti najmanjeg pomena o pojavi Krista, stvari koje su mu se desile, ili čudesnih djela koja je učinio." Pripisao je to "bolesti" tj. nevjeri Židova.
(Photius' Bibliothecam code 33).
[2. Graham, The Jesus Hoax: str.145 Guignebert, Jesus: str.16; http://www.jewishencyclopedia.com/view.jsp?artid=738&letter=J&search=justus]
Ključnih par apologetskih "aduta" oko njihova dokazivanja da Isus nije bio mjehur od sapunice:
a.) Josip Flavije
Ivančić navodi svog jedinog aduta - Josipa Flavija (37. - 100. n.ere)
Rođen je tek oko 37. n.e. Znači taj nije bio Isusov suvremenik, ali njegov otac je mogao biti. Njegov otac bio je svećenik, u svećeničkoj i uvaženoj obitelji. Živio je u Jeruzalemu u vrijeme Poncija Pilata. Mogao je lijepo svome sinu zainteresiranom za pisanje kronika zbivanja, kasnije ispričati iz prve ruke sve o čudesnim vjerskim i gromoglasnim političkim događanjima ili prepričavanjima vezanim uz Isusa Krista i rane kršćane. Začudo, nije.
Flavije, Židov, potomak Makabejaca s majčine strane, ali i rimski građanin, NIKADA ne spominje riječ Mesija. U svojim golemim djelima (20 knjiga napisanih 93. n.e., on ima navodno na dva mjesta par rečenica eto baš o našemu Isusu-Mesiji. U 'Hebrejskim starinama' koje je Josip Flavije dovršio u Rimu oko 94. godine naše ere, u jednom kratkom odlomku je tobože na brzinu papagajski izdeklamirao sve osnove kršćanskog vjerovanja kao da je bio gorljivi kršćanin. Sasvim je nevjerojatno i apsurdno da bi ovaj poznati židovski povjesničar napisao sljedeću krivotvorinu:
"U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće može i nazvati čovjekom. Činio je neobična djela i bio je učitelj ljudi, koji su s radošću prihvaćali istinu. Mnoge Židove i pogane privukao je k sebi. On je bio Mesija. A kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili. On im se naime trećega dana ukazao kao živ, kao što su božji proroci o njemu prorekli i mnoge druge začuđujuće stvari. Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani (18,III,3)"
To je krajnje neuvjerljivo, jer i sam Origen nikada NE spominje taj citat ni u kakvom obliku (iako citira Flavija), a u svome djelu «Contra Celsum» kritizira Flavija zbog toga što nije vjerovao da je Isus Mesija. Za Židove je pitanje pojave njihovog Mesije od najvišeg značaja, čak i danas. Da bi takvu titulu Josip Flavije nekome dao tek tako, naprosto je nemoguće.
Još veći je apsurd da bi židovi prihvatili ikakvu naznaku da bi običan čovjek bio Svemogući Bog. Pa najveće bune su se dizale upravo zbog inzistiranja Rimskih vlasti da se njihove careve štuje kao božanstva. Naraštajima židova je tako nešto bilo mrsko do kostiju. Flavije spominje i druge "proroke" i njihova čudesa, ali o "našem" Isusu ništa. Kao osoba odgovorna rimskom caru Vespazijanu (imao je pristup državnim arhivama), također je nezamislivo da bi Isusa koji je kao pobunjenik raspet od strane rimskih vlasti, hvalio do neba. Smiješno je i reći da "do dan danas nije nestala zajednica kršćana", ako to Flavij piše krajem prvog stoljeća.
Flavijevo "svjedočenje" ne spominje ni Justin Mučenik. Tog kršćanskog najrevnijeg i najpoznatijeg apologetu II. st., Katolička Crkva slavi kao sveca i ubraja ga među Crkvene Oce. On nikada ne spominje TF u svojim naporima da uvjeri rabina-teologa Trifu u "Dijalogu s Tryphom židovom". U tom dijalogu, TF bi bio pravi tenk od argumenta protiv Trife, pa su stručnjaci još odavno to uzeli kao važan argument da TF tada još nije postojao. Za Justina se zna da je bio upoznat s djelima Josipa Flavija i vrlo ih je cijenio. U svojoj očajničkoj apologetici, on čak poseže za suludim "argumentima" tipa: "Sotona je bio upoznat s proročanstvima o Isusu Kristu te je putovao kroz vrijeme u prošlost, i u određene antičke mitove umetnuo slične bogove kako bi kasnije mogao diskreditirati Isusa Krista." Sa Flavijevim svjedočanstvom, mogao je mnogo bolje obraniti vjeru u Isusa, da je postojalo.
TF ne spominju niti Irenej, Klement Aleksandrijski (poznaje Josipova djela, vidi: Stromata Book 1 pogl. 21.), sveti Ivan Zlatousti (koji inače citira Flavija), Ciprijan, Anatolius, Arnobius, Fotij patrijarh Konstantinopolisa (ima 3 članka o Flaviju, ali izričito tvrdi da Flavije ništa nije zapisao o Isusu), Augustin, Laktantius, Sextus Julius Africanus kršćanski povjesničar poznaje Josipa (pogl. 17.38 njegove Kronografije), ali ne i TF. Origen i Celzo, u svojim raspravama, uopće se ne dotiču Flavija: niti Celzo da bi napisao protiv Isusa, niti Origen da bi spomenuo Flavijevo hvaljenje Isusa. Ništa. Osim Origenove izjave da Flavije nije vjerovao u Isusa.
Hippolit (c. 170-c. 235), svetac i mučenik, ništa o TF.
Autor drevnog sirijskog teksta "Povijest Armenije," navodi Flavija, ali ne i TF.
Minucius Felix (d. c. 250) (odvjetnik i obraćenik, apologet, citira Josipa u pogl. 33 ali ne i TF).
Anatolius (230-c. 270/280)-- ništa o TF.
Metodij, svetac 9.st. -- čak i u to doba je očigledno bilo kopija Flavijevih djela bez TF, jer Metodij to ne spominje.
Cca.170 Teofil, Patrijarh Antiohije piše duge polemike protiv poganskog odbijanja da povjeruje u kršćanstvo. Nema spomena o TF, premda CITIRA Josipa u svojoj Apologiji Autolikusa, Bk 3, pogl. 23. Tertulijan (poznaje Josipova djela, vidi: Apologeticum pogl. 19.) ali ne i TF), plodan pisac Ciprijan i Arnobius, uz mnogo drugih, u svim svojim diskusijama o tome kako je vanjski svijet gledao na kršćane i lik Isusa, u svim njihovim obranama od poganskih neprijateljskih kritika, niti najmanja referenca nije napisana o Josipovu “mudrom čovjeku” koji je "učinio mnoga čudesna djela,” koji je “pridobio mnoge Židove i Pogane,” koji je možda bio “učitelj istine,” koji je prokazan od (dugo prezrenih) židovskih vladara, raspet od Pilata, ali polučio toliko ljubavi i potpore od svojih sljedbenika, da su njihovi brojevi rasli, a njihova odanost “nastavila do današnjih dana.” Ta šutnja je nevjerojatna, jer bi rani kršćanski apologeti sigurno ispalili takvu municiju da su je samo imali! Ova šutnja, sama po sebi, snažan je dokaz protiv tvrdnje da bi bilo koji dio Testimonium Flavianum-a mogao biti prisutan prije Euzebija u kopijama Josipovih djela.
Moram nešto spomenuti i o tvrdnji da se tu radi o "'neovisnom dokazu da je Isus povijesna osoba'. Čak i kada bismo nekim čudom prihvatili da je tekst sasvim autentičan, ili dijelom autentičan, taj tekst ne pruža nikakve nove/neovisne informacije. Autor bi samo papagajski ponavljao ono što je dočuo od kršćana, a oni su došli do svojih informacija iz nekog svog starog spisa, pa tekst u pitanju ne pruža neovisnu potvrdu postojanja Isusa, jer tvrdnje koje sadrži ustvari potječu iz Novoga zavjeta (preciznije iz evanđelja "po Luki", jer je računalnom analizom pronađena jaka korelacija).
Da je to stvarno Flavij napisao, to bi bio jedino dokaz da postoje kršćani. Zato su kršćanski propagandisti mahali s time kao najvećim dokazom jednog židovskog kroničara da je postojao njihov Bog i hodao Zemljom.
Dokaz za Isusa bi bio, npr. da je Flavije jasno naveo vrijeme i svjedoke, ili spise, koje je osobno čitao, ili doznao od svoga oca, koji je u to doba i na tom mjestu živio. Ništa od toga.
Euzebij sumnjivac broj 1:
Isti je PRVI koji navodi Flavijevo svjedočenje (TF), i to TRI puta u svojim djelima:
Demonstratio Evangelica (tu Euzebij pokušava dokazivati da Isus nije "goes" (šarlatan, čarobnjak) i navodi TF da se ustvari radi o "sophos" (mudracu).
Povijest Crkve i Theophany.
U djelu "Adversus Hieroclem" Euzebij raspravlja s Hieroklesom koji uspoređuje Apolonija iz Tijane s Isusom, kao "sophos-om" (mudracem). Djelo je nastalo prije i upada u oči da Euzebij uopće ne spominje TF koji govori o Isusu kao mudrom čovjeku. Nameće se zaključak da mu još nije palo na um napraviti tu krivotvorinu. Čak što više, pomnija analiza njegovih riječi jasno upućuje da je stil često frapantno sličan TF-u. Imamo pojmove kao što su:
- božanstven čovjek
- činio je neobična djela (premda Euzebij kaže da su Apolonijeva djela bila čarobnjaštvo, a ne istinska),
- proročanstva o njemu od strane hebrejskih proroka,
- uvjerio mnoge koji vole istinu, bijahu iskreni, i ostali lojalni čak i nakon njegove smrti, i koji su nastavili sve do danas.
- od sviju ljudi, Židova i Pogana,
- osuđen od vladara, a opet je nadvladao njihovu moć i štovanje su nastavili njegovi poklonici.
Takve podudarnosti u izražavanju sugeriraju da je Euzebij bio ili totalno zaboravan, ili još nije konstruirao TF u vrijeme kada je pisao protiv Hijeroklesa. Može se vidjeti kako je misaoni uzorak postao okvirom njegove odluke da sastavi TF.
TF jezik nije Flavijevski, ali je Euzebijevski. Euzebije uopće ne spominje da NITKO od slavnih kršćanskih otaca prije njega ne spominje TF. Dobro je znao zašto...
Istraživač Ken Olsen dokazuje da je Euzebijevo pero upisalo Flavijevo svjedočenje o Isusu.
Ken Olsen: Eusebius forged the TF
- spominje apologetskog pisca Meiera (Meier, 80-83, n. 41), koji je uspio dokazati samo to, da dotični tekst ima više podudarnosti s Flavijevim, nego s novozavjetnim rječnikom. Naravno da bi vješt krivotvoritelj to izbjegavao. No isti ne spominje i činjenicu da je rječnik Flavijeve krivotvorine sasvim prisutan u Euzebijevu opusu. Npr. u pokušaju pobijanja božanstvenosti Apolona iz Tijane, Euzebij svrstava posebne ljude u tri kategorije:
- bogočovjek - to je po njegovom vjerovanju samo Isus
- mudri filozof - SOFOS
- čarobnjak - GOHS.
"U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek,"
U TF, Euzebij je ubacio da je Flavije vjerovao u Isusa kao sofosa - mudra čovjeka, a Apolonija je drugdje svrstavao u gohs- čarobnjaka. Euzebijev stil je nazvati nekoga mudrim čovjekom, te tako negirati da je bio puki čarobnjak.
"A kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili."
- Euzebij naširoko raspravlja kako su apostoli ostali uz Isusa i nakon njegove smrti, što mora ukazivati da je bio mudrac, a ne čarobnjak.
"Možda ćeš mi reći da su i apostoli bili čarobnjaci, nimalo manji od njihova vođe. Da - ali oni su sigurno vidjeli kraj njihova učitelja, i njegovu smrt. Zašto bi nakon viđenja njegova mizerna kraja oni ostali u svom uvjerenju?" (D.E. 111).
Ta argumentacija stoji u pozadini TF teksta.
"Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani"
U Adversus Hieroclem, Eusebius napada one koji su držali Apolonija iz Tijane "božanskim bićem i više od filozofa, nadljudskim po svojoj prirodi" da mu pokažu njegov utjecaj koji je trajao "Još do danas" (EISETI NUN; A.H. 7). Isus, prema grčkom biskupu Euzebiju, ostavio je takav učinak (EISETI KAI NUN; A.H. 4 x2). Riječ "kršćani" nema nigdje kod Josipa, ali "nacija (FULON) krišćana" nalazi se kod biskupa Euzebija (H.E. 3.33.2, 3.33.3). U prvoj knjizi Demonstratio, Euzebij piše da su kršćani "nacija" (EQNOS) obećana Abrahamu (D.E.: Ferrar 10, Migne 25c). On koristi termine FULON, EQNOS, i LAOS, koa istoznačnice, da opiše kršćanstvo.
"Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani"
Prva fraza EIS ETI TE NUN, ne pojavljuje se NIGDJE u Josipa, ali nalazi se na drugim mjestima u Eizebija (H.E. 2.1.7). EIS ETI NUN je vrlo uobičajena fraza u Historia Ecclesiastica (Euzebijevoj Crkvenoj povijesti). Opaska da su kršćani dobili svoje ime od Hristusa je vrlo česta (D.E. 80, 131, H.E. 1.3.9-10), pojavljuje se i u Tacita (Annals 44).
ZAKLJUČAK
Slaganja između inačica Testimonium nađenih u Euzebijevim knjigama "Antiquities 18" i onih u "Historia Ecclesiastica" naspram inačice u "Demonstratio Evangelica", pokazuju da je inačica iz "Historia" ona koju su kršćanski prepisivači ubacili u današnji Flavijev tekst. Oni su prihvatili autoritet biskupa Euzebija da Josipove Židovske starine moraju sadržavati taj tekst, pa su "korigirali" svoje tekstove prema pisanju u "Historia Ecclesiastica". Inačica u TF je Euzebijeva inačica i, ako je ikada postojala Flavijeva inačica, to ostaje za dokazati.
Trenutak interpolacije
Kenneth Olson je argumentirao da je cijeli Testimonium morao krivotvoriti sam Euzebije, temeljeći svoj iskaz na tekstualnim sličnostima između pisanja Testimonija i Euzebija u svojim Prikazima evanđelja.
Zvi Baras, s druge strane, vjeruje da je Testimonium bio predmet interpolacije prije Euzebija. Baras vjeruje da je Origen vidio izvorni Testimonij, ali da Testimonij koji je vidio Origen nije imao negativne reference prema Isusu, inače bi Origen reagirao protiv toga. Baras misli da se interpolacija Testimonija desila u vremenu između Origena i Euzebija.
Paul Maier navodi da usporedba Euzebijevih referenci s arapskom inačicom Testimonija iz 10. stoljeća prema Agapius Hierapolisu ukazuje da je kršćanska interpolacija prisutna u Testimoniumu trebala doći rano, prije Euzebija. Robert E. Van Voorst također piše da se interpolacija vjerojatno dogodila neko vrijeme između Origena i Euzebija.
Arapski prijevod
U Agapijevoj arapskoj kronici, napisanoj u 10. stoljeću, citira se "Flavijevo svjedočanstvo", ali na takav način koji izgleda mnogo manje kao da bi ga napisao kršćanski vjernik, možda više nalik onome kako je neki židov to mogao napisati. Pines je tvrdio da ovo mora biti arapski prijevod ranije rukopisne tradicije Starina od one poznate Euzebiju (prvom autoru koji je ikad primijetio da je taj odlomak postojao kod Josipa Flavija), te stoga mora odražavati ono što je Josip stvarno napisao, jer je zaobišao Euzebijevo pero ili bilo čije pero prije njega u Cezarejskoj knjižnici (gdje je kopiran rukopis Josipa, koji je koristio Euzebije).
Međutim, Alice Whealey dokazala je, posve nepobitno, da zapravo Agapije nije prevodio sirijsko izdanje Josipa, nego Euzebija. I stoga sigurno nije proizašao iz bilo koje ranije rukopisne predaje koju Euzebije nije dotaknuo, već upravo one iste, zapravo od samog Euzebija! Štoviše, Agapije je ovaj odlomak prevodio iz Sirijske kronike Teofila (ili neke druge sirijske kronike blisko slične), napisane u 8. stoljeću, potpuno isti tekst koji je u 12. mjesecu, u vlastitoj Sirijskoj kronici, kopirao Mihael Sirijac. I premda nemamo Teofila, po Mihaelu možemo vidjeti da je Teofilov tekst u osnovi bio identičan poznatom grčkom tekstu Euzebijevog citata Svjedočanstva u njegovom primjerku Josipa. Agapije si je dao slobodu i mijenjao tekst na način koji mu je odgovarao ("govorilo se da je Krist"). Njegov prijevod stoga nije bio pouzdan, već je više nalikovao sirovoj i spekulativnoj interpretaciji. Njegova se arapska inačica TF-a više ne može koristiti za dokazivanje za bilo što autentično što se moglo pojaviti u Starinama.
Podvale i muljaže koje traju stoljećima
Do 16. stoljeća, svi kršćanski teolozi bez izuzetka, slavodobitno su tvrdili da je TF u cijelosti istinit i da je ključan dokaz da je naš Spasitelj postojao. Danas više ne! Teolozi sad pribjegavaju novoj muljaži: "OK. Interpolacija je stvarno napravljena, i nitko to ne spori, ali zašto ne bismo malo podrezali dijelove koji su sumnjivi, a neke zadržali? I takva nam može poslužiti kao dokaz Isusove povijesnosti. Pedanterijski izrežimo neuvjerljivije dijelove, i sve složimo tako kako je to 'možda moglo izgledati', možda je čak opisivalo Isusa u negativnom svjetlu, pa je to kršćanima zasmetalo i tekst su malo uljepšali."
U onom što je "moglo biti tako da nama paše", teolozi su pravi majstori. Tvrde da je neki kršćanin išao prčkati po "postojećem Flavijevom tekstu o Isusu" i tako svim kršćanima upucao sačmaricom nogu, pretvorivši nešto "istinito" u kršćansku podvalu, pa samim time i potkopao vjerodostojnost ikakvog teksta koji je mogao postojati kod Flavija.
No i pedanterijski izmišljeni nepostojeći "drugačiji tekst" lišen bombastičnih kršćanskih fraza, ne može prijeći preko činjenice da Origen, najveći rani crkveni apologet, pažljivo čita i citira Flavija u svojim pokušajima obrane vjere, ali razočarano lamentira da je Flavije mnogo teksta posvetio Ivanu "Krstitelju" i nekim samozvanim Mesijama, te pripisao propast Jeruzalema nepravednom ubojstvu Jakova, a ne Isusa (iako Flavije niti to ne tvrdi).
Origen se pola svog života bavio dokazivanjem suvislosti kršćanstva i napisao barem četvrt milijuna riječi u svojim prepirkama s piscem Celzom. On naširoko "pobija poganske" kritičare kršćanstva i citira Josipa Flavija. Ali o njegovom dopisanom/prepravljenom odlomku o mitskom Bogočovjeku nema niti jedne jedine riječi iako je neki drugi njegov minoran i neuvjerljiv tekst pokušao iskoristiti za dokaz da je Isus postojao kao osoba!
Flavijevo «svjedočenje» se prvi put navodi kao Flavijevo u Euzebijevoj «Crkvenoj povijesti» tek u 4. stoljeću. Taj nekritični i lakovjerni pisac je kao autentičan i vjerodostojan tekst, u svoje djelo uvrstio pisma koja su razmijenili bolesni edeški kralj Agbar i sam Isus Krist, koji mu je tobože poslao odgovor u pismu. U njegovoj knjizi, u zaključku prvog poglavlja, ta golema laž stoji kao krunski dokaz Isusove povijesnosti, nakon dugih laprdanja o tome da je Isus naviješten u Starom zavjetu i nikakvih drugih, konkretnih podataka. Crkveni oci su bili prisiljeni to pismo na koncilu u Rimu 495 god. proglasiti "pobožnom krivotvorinom" (tj. lažljivom podvalom). Euzebij je godinama skupljao materijale za pisanje svoje inačice slavne crkvene povijesti i trudio se koliko je god mogao. Glede Isusa, kod njega imamo, dakle, plitka tumačenja židovskog "starog zavjeta" i lažljiva Isusova pisma. U drugom poglavlju, Euzebij iznosi još jednu kolosalnu laž: da se car Tiberij zalagao pred rimskim senatom za Isusa i njegove vjernike - nešto tako apsurdno, da su to povjesničari odavno odbacili kao lažljivi nonsens.
Ivančić kao i mnogi drugi zadrtiji apologeti (npr. McDowell) nastavlja da "neki" dopuštaju autentičnost Josipovog ulomka. Međutim, golema većina kaže da se radi o falsifikatu kod prijepisa njegovih djela iz 4. stoljeća (točnije 324. što se zgodno poklapa s Nicejskim koncilom), najvjerojatnije baš od strane biskupa Euzebija (glavni nadzornik doktrinarnih spisa imperatora Konstantina, podložan carici Jeleni koja je na zapovijed cara "pronašla" Istinski Isusov križ i grob itd.) koji ih je odjednom "slučajno" prvi spomenuo (njegova omiljena izreka je bila da je laž dozvoljena ako promiče Kraljevstvo Božje (Ch. 51. bk. xii Eusebius Prae paratio Evengelica), pa čak i Katolična enciklopedija na svoj tipično okolišni i vrludavi način priznaje da "njegovo poštenje nije toliko da bi nam omogućilo držati išta nađeno u njegovim djelima kao nesumnjivo istinito.").
Glavni "dokazi" da je Flavije "nešto slično napisao", svode se na terminološku sličnost, drugim riječima, korišteni su pojmovi koje je Flavije koristio u svojim knjigama. No upravo to je bio način kako bi netko poput biskupa Euzebija (ili njegov učitelj i prijatelj Pampilus Cezarejski, proglašen svecem) mogao konstruirati taj tekst, da bi ga zamaskirao. On očigledno ne bi pisao da se lako otkrije kršćansko pero, nego bi sastavio tekst baš tako da izgleda kao da ga je napisao nekršćanin, slažući mozaik Flavijevih pojmova.
Najstariji današnji primjerak Flavijevih Starina (s dotičnom krivotvorinom) imamo iz pera kršćanskog prepisivača iz 10. stoljeća. Primjerak koji je imao biskup Euzebij jedini je primjerak koji imamo. Nikakvih drugih prije njega nema. Možemo misliti što bi kršćanski revnitelji učinili s primjercima u kojima nije bilo TF-a. Uništili bi ih, držeći da je netko (Sotona? Židovi?) namjerno izbrisao TF da bi im napakostio.
Dokazi koji otkrivaju krivotvorinu
Kod spornog odlomka (treći odlomak trećega poglavlja - 18.3.3) analiza otkriva da je umetnut. Naime, u prvom odlomku Josip piše o nemirima između Židova i Poncija Pilata povodom njegova izlaganja Cezarove slike u Jeruzalemu, što su građani držali groznim bogohuljenjem. U drugom odlomku, Josip je opisao drugu svađu između Pilata i Židova. Pilat je odredio da se nešto novca predviđenog za Hram dodijeli za izgradnju akvadukta. Židovi su opet protestirali. Ovaj put, za razliku od prošlog incidenta, kada ih je Pilat pustio na miru, napravio je pokolj. Taj drugi odlomak je Josip završio sa: "I tako je zaustavljena ova pobuna."
Tu sada slijedi krivotvoreni treći odlomak s tobožnjim hvalospjevom Isusa. Odmah nakon toga, trećega odlomka, dolazi četvrti koji započinje ovako:
"Nekako u to vrijeme, još jedna tužna nesreća je dovela Židove do pobune..." Javlja se logično pitanje: na što je Josip Flavije mislio, u kontekstu prethodnih ulomaka, pod "još jedna tužna nesreća koja je dovela Židove do pobune"? U svome sadašnjem položaju, četvrti ulomak slijedi nakon odlomka o Isusu. Je li mudri Isus bila "tužna nesreća"? Ili njegovo uskrsnuće od mrtvih? Ili postojanje kršćana u vrijeme pisanja o "tužnoj nesreći"? Radosna vijest? Kakva to pobuna? Ukratko, početna rečenica 4. odlomka nema smisla ako slijedi za trećim. Ima smisla samo ako slijedi odmah za 2. odlomkom. U njemu je veliki masakr Židova zaista tužna nesreća o kojoj je Josip pisao. Iako apologeti ponavljaju da je Flavije imao više takvih miješanja tekstova, to ne umanjuje činjenicu da taj tekst ispada iz konteksta, što još više povećava sumnju na njegovu izvornost.
Sljedeći odlomak naširoko raspreda priču o kontroverzi između židovstva i Izis kulta (AJ 18.65–80—osam puta duže od TF-a, ali o daleko trivijalnijoj aferi) što navodi da bi Josip mnogo više pisao o Isusu da je išta pisao o Njemu, dok je krivotvoritelj bio ograničen preostalim prostorom na standardnom papiru (što objašnjava bizarnu kratkoću TF-a, u usporedbi s prethodnim i naknadnim opisima, kao i u svjetlu zapanjujućega sadržaja, koji bi normalno zahtijevao mnoga objašnjenja i digresije, koji začudno izostaju). Obje činjenice snažno sugeriraju da nije moglo biti nikakve reference na Isusa u originalu, čak niti drugačije sročenog teksta od onoga koji danas imamo.
James Carleton Paget, “Some Observations on Josephus and Christianity,” Journal of Theological
Studies 52 (2001): 539–624, esp. 546–54
Treba dodati još jednu činjenicu koja podupire izostanak odlomka o Isusu: Feldmann kaže:
"Činjenica da kazalo, već spomenuto u latinskoj verziji iz 5. ili 6. stoljeća, ispušta spominjanje Testimoniuma, jest daljnji pokazatelj da nije bilo takve bilješke."
Apologetima tako ne ostaje ništa doli pokušavanja pobijanja ovih vrlo jakih argumenata. Žalosno po njih, u svojim rukama nemaju ništa što bi potvrdilo Flavijevo spominjanje Isusa Krista, tek svoja nategnuta pobijanja kritičara. Poput kreacionista koji u ime Biblije stalno "pobijaju evoluciju", a dokaza za svoj božanski dizajn nemaju, tako se i ovi bave očajničkim "pobijanjem i odbijanjem činjenica", a od konkretnih dokaza Isusove povijesnosti, od njih ništa pa ništa.
Drugo sumnjivo Josipovo spominjanje "Isusa kao Krista" je jedna jedina rečenica u odlomku o svećeniku Ananiji i Isusu Damneju (20.9.1):
"Zato je (svećenik Ananija) sazvao Veliko vijeće i pred njega izveo brata Isusova, /koji je nazvan Kristom/ Jakova, kao i još neke druge koje je optužio za kršenje Zakona i dao ga odvesti na kamenovanje."
Kako bijedno da bi se o velebnom životu Bogo-čovjeka na Zemlji, Flavije osvrnuo samo s jednom jedinom sumnjivom rečenicom, i to spominjući samo "Isusova" brata. No, vidjet ćemo da se opet radi o kompletnoj crkvenjačkoj podvali.
Ne zaboravimo da se radi o krunskom dokazu Isusove povijesnosti, kako se hvastaju apologeti, od poznata kroničara svog vremena, koji nije kršćanin nego židov.
Ivančić navodi da "to citira Origen na 3 mjesta", pa je "već" na početku 3. stoljeća ta rečenica u Flavijevim djelima. Dakle oko 150 godina je proteklo od Flavijevog pisanja, i u tom razdoblju nitko od kršćana nije spomenuo tu ključnu rečenicu prije Origena. Sasvim dovoljno vremena da netko ubaci, vjerojatno slučajno, "dopunu" - u obliku marginalne zabilješke uz ime Isus - "koji je nazvan Kristom". Naime, čest je slučaj da su prepisivači sa strane ubacivali svoje kratke komentare i pojašnjenja (npr. svoje shvaćanje da se radilo o Isusu - zvanom Krist - a ne nekom drugom), a sljedeći bi prepisivač tu pobožnu marginalnu zabilješku greškom ubacio u tekst kao da je bila dio cjeline.
Ali i sam tekst od Origena je vrlo problematičan kao dokaz (vidi u nastavku).
Teolozi obično ne navode daljnji tekst Flavijeva paragrafa, gdje doznajemo o kojemu točno Isusu je riječ tj. tko je taj brat ubijenog Jakova!
Josipov ulomak govori o borbi židovskih svećenika za prevlast. Ananija dolazi iz dinastije visokih svećenika. Ulomak opisuje smrtnu presudu minornog Jakova, čiji je brat Isus očito bio važniji po rangu, jer je stavljen ispred njega. Likvidiranjem brata suparničkog svećenika, Isusa ben Damneja (patronim), Ananija je htio lakše učvrstiti svoju poziciju:
"Zato je (svećenik Ananija) sazvao Veliko vijeće i pred njega izveo brata Isusova, //--koji je nazvan Kristom--//, Jakova, kao i još neke druge koje je optužio za kršenje Zakona i dao ga odvesti na kamenovanje."
Rimljanin Albinije prekorava Ananiju, ne izravno stoga što je kamenovao Jakova, koji je počinio nekakav nespomenuti vjerski prekršaj, nego što nije slijedio propisani sudski postupak koji uključuje izvršitelje zakona. Sporni ulomak je moguće izvorno glasio ovako: "Jakova, brata Isusa Damneja (uobičajen spomen imena oca Damneja radi identifikacije)…", pa je došlo do ispravke ili umetanja marginalne bilješke ("koji je nazvan Kristom").
Kralj Agrippa stoga svećenika Ananiju skida s vlasti:
"... Albinije se složio s onim što rekoše, te napiše u bijesu pismo Ananiji, te zaprijeti da će ga kazniti za to što je učinio; na što mu kralj Agrippa preotme visoki svećenički položaj, nakon vladanja 3 mjeseca, i učini Isusa, sina Damneja, visokim svećenikom."
Iz ovoga se jednostavno dade zaključiti, na prvi pogled odlomka, da je Josip Flavije pisao o Isusu Damneju, bratu ubijenoga Jakova, kojega je kralj postavio na Ananijino mjesto, a ne smaknutom Mesiji Isusu Nazarećaninu, što bi bilo izuzetno čudnovato ko grom iz vedra neba (naravno, to ne smeta onima koji na silu žele uvaliti svoga Isusa u taj tekst). Jednostavno je Josip Flavije napisao: “Ananija je nezakonito dao kamenovati Isus Damnejeva brata Jakova, što je izazvalo reakcije; za taj čin, kralj Herod Agripa ga svrgava i postavlja na njegovo mjesto spomenutog Isusa, brata onoga Jakova, kojega je Ananija nepropisno naredio smaknuti.”
Luka je na mnogo mjesta navodio Rimljane kako kažnjavaju Židove radi kršćana (npr. Gallio Djela 18.12–23, Lizija i Festus u Djela 23–24, i rimski stražari Djela 16.19–40, 27.42–44). Čak opisuje neke iz židovske elite da su bili manje negativno raspoloženi prema kršćanima (npr. Gamaliel u Djela 5.34–42 , i "dobro je proučio povijest Crkve". On bi svakako naveo to o skandalu s ubijenim Jakovom bratom Isusovim, da je tako pisalo i bilo. Pogotovo jer je dokazano da se koristio tekstom Flavija.
Odakle dakle Origenu "Jakov Pravednik", kada toga nije bilo nigdje u Flavijevim djelima? Najvjerojatnije od Hegezipa, koji je legendu o kamenovanom pravedniku Jakovu napisao 50 god. prije Origena i povezao njegovo smaknuće s Vespazijanovim osvajanjem. Najlogičnije rješenje zagonetke o Origenovoj grešci pripisivanja Jakova Pravednika kroničaru Flaviju, zbrka je s pamćenjem ili papirima iz kojih je o tome čitao. Pomiješao je Hegezipa i Flavija. Knjižnica u Cezareji imala je 30.000 rukopisa. Flavijeva knjiga koju je Origen čitao, nije imala spomen "brata Isusa zvanog Krist". Euzebij je vjerojatno čitao prijepis te iste knjige u kojem se taj izraz našao, vjerojatno greškom prepisivača, koji je marginalnu zabilješku unio u tekst kao da je to Flavije napisao. Sve kasnije kopije vjerojatno potječu od te knjige koju je čitao biskup Euzebij.
Dakle izraz "koji je nazvan Kristom" tj. Mesijom vjerojatno je umjetno uletio u kršćanski prijepis Josipovih Anala.
Treba naglasiti da Josip Flavije više nikada ne spominje Jakovljevo kamenovanje. Umjesto toga, njegove simpatije su na strani Ananija, koji ga je dao kamenovati:
"Neću pogriješiti ako kažem da je Ananijina smrt bila početak uništenja grada (Jeruzalema), i da je upravo od toga dana počelo rušenje njegovih zidina, i njegova propast, kada su vidjeli svoga visokog svećenika, i vlastitog obdržavatelja, ubijena usred svoga grada."
Nešto kasnije (20.9.4 u svojim "'Hebrejskim starinama") Josip Flavije objašnjava kako je "Ananijina frakcija" ponovno preuzela položaj visokih svećenika, ali i kako su dvije zaraćene frakcije nastavile sa svojim žestokim neprijateljstvima:
"A sada, Isus, sin Gamaliela, postade nasljednik Isusa, sina Damneja, kao visoki svećenik, čiji položaj je kralj uzeo od drugoga; našto je nastala pobuna između visokih svećenika, koji sakupiše najdrskije među ljudima, pa je, u njihovim međusobnim svađama, često dolazilo do bacanja kamenja, jednih na druge."
Dakle onaj Isus Damnej, brat Jakovljev, biva smijenjen, pa na vlast opet dolazi Ananijinin pristaša, opet Isus, ali Isus Gamaliel (taj slijed svećenika jasno je zabilježen u židovskoj povijesti).
Je li uvjerljiva tvrdnja da Origenovo pisanje dokazuje postojanje drugog Flavijeva zapisa o "Jakovu, bratu Isusovu koji se nazivao Kristom"? Ili je Origen pripisao Flaviju nešto što je pročitao kod Hegezipa, pa je Euzebij slavodobitno zaključio da Flavije otvoreno piše o Isusu Kristu?
Teološka teza je da Origenovo spominjanje tog citata iz Flavija, dokazuje da je citat postojao u Origenovo vrijeme (3. stoljeće). No i tu nailazimo na mnoštvo problema.
- Rana Crkvena predaja kaže da je Jakov Pravednik umro 69 A.D., što je sedam godina nakon što je Flavijev Jakov smaknut.
- Navode se tri mjesta kod Origena:
PRVO:
Origen (c. 182-251 CE) piše:
"Flavije Josip, koji je napisao "Židovske starine" u 20 knjiga, kada je želio razložiti uzrok zašto mu je narod pretrpio tako veliku nedaću pri čemu je i sam Hram razoren do temelja, reče, da su se te stvari njima odigrale radi Božjega gnjeva, kao posljedice onih stvari koje su se usudili počiniti protiv Jakova, brata Isusova zvanog Krist. A čudesna stvar je, premda on nije prihvatio Isusa kao Krista, ipak je dao svjedočanstvo da je pravednost Jakova bila tako velika; i on kaže da su ljudi mislili da su propatili zbog tih stvari zbog Jakova." (Commentary on Matthew 10:17)
Tu imamo hrpu netočnosti (da je Flavije govorio o nekakvoj velikoj pravednosti Jakova - a samo ga je spomenuo imenom, i da su ljudi mislili da su ih snašle nedaće zbog Jakovljeva pogubljenja - opet greška - Flavije kaže da su ih snašle nedaće jer je pogubljen Ananija, upravo onaj koji je dao kamenovati Jakova - dakle obratno od Origena).
Ne ukazuje li sve to da je Origen ustvari komentirao neki sasvim drugi odlomak, a ne naš o "bratu Isusovu koji se nazivao Kristom"? Dakle nema potvrde te rečenice kod Origena. Origen to nije pročitao u Flavijevoj knjizi. Taj umetak još nije postojao u prijepisu.
DRUGO:
"Jer u 18.toj knjizi Židovskih starina, Josip svjedoči o Ivanu kao Krstitelju, koji obećava pročišćenje za one koji su obavljali ritual. Onda isti pisac, premda nije vjerovao u Isusa kao Krista, tragajući za uzrokom pada Jeruzalema i uništenjem Hrama, premda je trebao reći da je urota protiv Isusa bila uzrokom tih nedaća koje su zadesile narod, budući da su oni skrivili Isusovu smrt, koji je bio prorok, kaže usprkos tome, premda protiv svoje volje, ne daleko od istine, da su se te nedaće dogodile Židovima kao kazna za smrt Jakova Pravednika, koji je bio brat Isusov (zvan Kristom) - Židovi su ga ubili, premda je on bio čovjek istaknut po svojoj pravednosti. Pavao, istinski Isusov učenik, kaže da je držao tog Jakova kao Brata Gospodnjeg, ne toliko na osnovu njihova krvnog srodstva, ili toga da su odrasli zajedno, već zbog njegove vrline i doktrine"
(Against Celsus 1:47)
TREĆE:
"Jer ova [opsada] je počela dok je Neron još uvijek bio kralj, a trajala je sve do vladavine Vespazijana, čiji je sin Titus uništio Jeruzalem, kako piše Josip, zbog [nepravde Židova prema] Jakovu Pravedniku, Isusovu bratu koji se zvao Krist, ali, kao što pokazuje istina, [zapravo] zbog Isusa Krista Božjega."
(Origen, Protiv Celza, 2:13)
Tu vidimo Origenovu konsternaciju da Flavije za nedaće uopće ne okrivljuje ubojstvo njegova Bogočovjeka u kojega je Origen vjerovao svim srcem. On ponavlja - brka vjerojatno Hegezipa s Flavijem - da su nedaće pripisali Jakovu Pravedniku. Flavije ga nikad ne naziva Pravednikom, niti mu pripisuje to što Origen tvrdi. Pavao nikad ne spominje Isusove učenike, samo apostole, što je termin za glasnika "radosne vijesti". A kamoli da je itko "istiniti Isusov učenik".
Origen piše i da za razorenje Hrama i Jeruzalema Flavije okrivljuje smaknuće Jakova, a ovaj to ne kaže, nego samo spominje da je narod tako tumačio poraz Herodove vojske, da je to bio (tek) početak razorenja grada, a ne kasnija propast Jeruzalema i Hrama. Apologet Origen je otprije poznat po zaboravnosti. Primjerice, pobrkao je apokrif "Protoevanđelje Jakovljevo" da je bilo u Josipu, pa je netočno citirao Josipa kao izvor toga. Apologeti su smislili mnogo kompliciranih neuvjerljivih izvlakačina iz toga, ali to im piše u opisu radnog mjesta.
Kad Euzebij navodi Origena, onda po prvi puta spominje rečenicu o "Jakovu Isus Kristovu bratu", s navođenjem mjesta kod Flavija gdje se sada nalazi. Origen to nikad nije naveo. Nije uopće govorio o toj rečenici, nego odnekud drugdje. Dakle ta rečenica je iskrsnula u međuvremenu, u kasnijem prijepisu knjige Flavija o Židovskim starinama, koju je imao kršćanski biskup Euzebij.
Josip kaže da je Jakov pogubljen samo zato što je Ananija bio saducej, a saduceji su pretjerano strogi prema Zakonu, tako da je Ananija iskoristio priliku da nametne tu strogost kada nije mogao biti zaustavljen. To znači (a) Ananiji nije bilo dopušteno da ubija ljude poput Jakova u bilo koje drugo vrijeme (stoga je morao “iskoristiti prigodu” da to učini) i (b) većina Židova (koji nisu bili saduceji) nisu vjerovali da je Jakov trebao biti ubijen - uključujući i samoga Josipa, koji se ogradio od takvog okrutnog "strogog" provođenja zakona krivnjom okrutnih saduceja.
Upravo zbog toga stvarni zločin za koji je Jakov optužen nije ni dovoljno važan da bi ga spomenuo Josip: on smatra da je dovoljno reći čitateljima poganima koji su smaknuli Jakova uz pretjeranu primjenu židovskih zakona, a ni on ni većina Židova ionako to ne bi prihvatili; i zato se Ananija mogao izvući samo kad je pomislio da ga nitko ne može zaustaviti; i taj prekor moći stvorio je bijes koji ga je srušio. Josip čak jasno kaže da je rimski upravitelj mogao odobriti skupštinu Velikog vijeća da pogubi Jakova - pa Ananija ne bi bio uklonjen da je tako postupio. Tako Josip govori svojim čitateljima poganima da čak niti rimski Albin nije odobrio smaknuće Jakova.
To je jednostavno neobjašnjivo ako je to imalo ikakve veze s kršćanstvom.
Carrier
Zaključak:
Dakle prema PhD povjesničaru Carrieru (koji analizira djela Origena, Euzebija i Hegezipa; sa prestižnog SAD "Columbia University" (Ivy League) autora brojnih recenziranih (peer review) akademskih publikacija, uklj. 2 knjige, mnogo članaka i javnih rasprava), najvjerojatnije objašnjenje je da se radi o slučajnom marginalnom komentaru ("identifikatoru"), koji je netko (vjerojatno kršćanski prepisivač) dopisao sa strane teksta, kako bi označio da se misli na Isusa KRISTA. Istu bilješku sa strane imamo kod Tacita (Adjoining Tacitus, Annals 15.44, desna margina papira 38r od "Codex Laurentianus Mediceus 68 II", cf. Codices Graeci et Latini Photographice Depicti 7.2 (Leiden: A. W. Sijthoff).
Ne radi se niti o referenciranju na TF, jer tamo se ne spominje niti da Isus ima brata, niti ne navodi da bi brat bio žrtva progona, još manje da su ga branili drugi VODEĆI Židovi. Od Flavija bismo očekivali da nam objasni pojam "Mesija - Krist" koji ne spominje nigdje drugdje, zašto bi Isusov rođeni brat bio ubijen da bi onda Židovi kao i Rimljani bili razljućeni zato što je ubijen?
Ne spominje Flavij niti progone kršćana, već tobože naglašava da neometano prosperiraju "do današnjih dana". Pojam Saduceji (i razne druge židovske pojmove nepoznate nežidovima kojima je Flavije i namijenio svoje spise), Flavije detaljno tumači na više mjesta. Pojam Krist/kršćani svakako bi zahtijevao neko objašnjenje, kojega nigdje nema.
Likvidacija tobožnjeg kršćana Jakova, sasvim je besmislena u kontekstu događaja. Ne samo jer razlog nije spomenut, već stoga jer je to ogorčilo mnoge utjecajne Židove, koji su tražili i dobili provedbu kazne nad Ananijom od strane židovskih i rimskih vlasti. Da je Jakov bio član omrznute i ilegalne kršćanske sekte, ujedno brat poznatog smaknutog pobunjenika, kažnjavanje Ananija ne bi imalo smisla. Stvarno, pišući za rimsku publiku u eri Domicijana, Josip bi opisivao neobjašnjiv slijed događaja, gdje je likvidacija kršćana držana zakonitom stvari, a ne čin koji izaziva opći bijes i izbacivanje odgovornog iz službe.
***
Upravo smo pobili "najveći i jedini adut", koji neki čak nazivaju "topovskom grmljavinom", kao tobožnjim dokazom da je Isus postojao kao povijesna osoba, a ne mit ili mitologizirani marginalac. Uostalom, zar bi Flavije, koji NITI NA JEDNOM DRUGOM mjestu u svim svojim djelima ne spominje kršćane niti riječ Mesija, napisao "koji je nazvan Kristom" tj. Mesijom? Mesijom se ljudi ne zovu tek tako, to nije nikakvo ime niti prezime, već vjekovno očekivani jedinstveni i neponovljivi židovski religijsko-politički vođa koji OBVEZNO mora donijeti mir i prosperitet, ako je dostojan te titule. Uostalom, kršćanstvo nije stalo na noge do drugog stoljeća, i do tada se vjerojatno radilo o neizdiferenciranim sitnim sektama.
Flavije spominje razne pretendente na ulogu "Mesije - Krista", ali nikada ne spominje taj pojam. Tih samozvanih "kristova" ima u njegovim djelima barem 5:
1. Theuda (45 n.e.)
Tvrdio da može razdvojiti rijeku, djelovao "iz pustinje", a i Djela ga spominju.
2. Egipatski prorok (52-58 n.e.)
Obećavao da će židove izbaviti od neprijatelja, nazvao se židovski "Kralj mesija - Krist", ali Flavie ga naziva "tyrannein" ('jedini vladar'). Utaborio se na Maslinskoj Gori, još jedan simbol Krista - Mesije (Zaharija 14.4).
3. Menahem, sin Jude Galilejca (66 n.e.)
Ušao u Jeruzalem obučen kao kralj, svađao se s visokim svećenikom, i ušao u Hram.
4. Vespasian (67 n.e.)
Rimski general, koji je napadao Židove, čudan je kandidat za Krista, ali njegov udar 70. god, držan je ispunjenjem slavnog Balaamova proročanstva.
5. Simon bar Giora (69-70 n.e.)
Njegovi novčići su imali natpis "Otkupljenje Siona". Nosio je kraljevsku odoru u Hramu.
Imamo dakle neke sigurne pretendente na Mesiju spomenute kod Flavija, ali on niti na jednom mjestu, u svim svojim knjigama, ne koristi tu riječ Mesija - izbjegava je ko kugu, iako je mogao napisati da je "lažni pretendent na titulu Mesije" i tome slično. Jedino našega Isusa DVA puta spominje s tom titulom (ne izravno nego 'zvan Mesija'). To je krajnje sumnjivo.
Naime, Flavije je osjetljiv na to iz više razloga: kao židov, mesija (krist) mu je središnji pojam, i svetinja, a kao suradnik Rimskih vlasti, nikako ne bi smio pozitivno govoriti o pobunjeniku protiv Rima, što bi eventualni Krist svakako bio. Dakle sve te Kristove, koji su se pokazali lažnima, jer nisu uspjeli u svome naumu, Flavije naziva raznim imenima (tiranin i sl.) ali naziv Krist ne spominje NIKADA, OSIM u kršćanskom prijepisu njegovih djela i to baš za Isusa razapetog kao pobunjenika protiv Rima. Zašto bi njemu pružio takvu čast, makar napisao "zvani krist"? Treba li veći dokaz da se radi o "interpolaciji" prepisivača-vjernika?
Ivančić zatim brzo prelazi na Ivana Krstitelja, za kojeg postoje neki dokazi da je postojao. Kako Ivančić rješava paradoks da o Ivanu imamo "dokaznih materijala", a o Isusu ništa? On kaže: "Ivan Krstitelj "stoji u zraku" ako Isus iz Nazareta nije postojao. Opširan opis Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i drugih povijesnih osoba potvrđuje da su autentični i dijelovi evanđelja koji govore o istoj situaciji, istim ljudima i vremenu".
Ne znam na koje on to dijelove misli. Valjda na one u kojima se opisuju upravo ti ljudi za koje povijest zna. A ne na opise čudesa i silnih djela mitološkog Spasitelja Svijeta, koji stvarno, visi u zraku izvan svake povijesti.
________________
* Josip Flavije spominje mnoge Isuse (čak 19 !, od kojih je polovica živjela na početku naše ere), npr: Isus, sin Sapphije, osnivač revolucionarne grupe pomoraca; drugi je Isus vođa grupe bandita čiji su se pripadnici razbježali kada je uhićen; ili Isus koji je 7 godina obilazio Jeruzalemom i vikao: "Jao, jao tebi Jeruzaleme!", pretučen mnogo puta, ali se nije odupirao; konačno je poginuo od kamena tijekom opsade Jeruzalema. Spominje ludorije i drugih samo-proglašenih Kristova/Mesija, uključujući Judu Galilejca, Teudu Čarobnjaka, i neimenovanog 'Egipćanina Židova' mesiju. Piše i o Ivanu Krstitelju.
Jesu li prvi pisci spisa iz kojih su kasnije nastala "evanđelja" upotrebljavali i Flavijeva djela pa sklepali iz tih raznih Isusa/Mesija jedan lik koji je trebao pokazati gnosticima da se "Riječ" utjelovila, da ne ostane sve samo na "Nebeskom Isusu", kako su mnogi u početku vjerovali? Činjenica je da su mnogi detalji, imena i priče naprosto prekopirani u Novi zavjet. Pisci Novoga Zavjeta obilno su se služili Flavijevim djelima kao povijesnom referencom da konstruiraju priču o povijesnom Isusu i Pavlu.
Flavije je pomno istražio sve tadašnje sekte - o kršćanima niti riječi
Bilo je to oko godine 53. kada je Josip odlučio istraživati sve poznate sekte među Židovima. Ako znate Djela apostolska, to je trebalo biti u vrijeme eksplozivnog rasta kršćanske vjere:
"Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju ... "
Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha. – Djela ap. 9:31.
Djela 2,41 kažu da je 3000 ljudi u Jeruzalemu prešlo na kršćanstvo nakon što je Petar završio svoj govor, a zatim je slijedio porast, prema Djelima 4,4, na 5000 preobraćenih na Salomonovim vratima.
...pa mu rekoše: "Vidiš, brate: deseci su tisuća Židova povjerovali
Djela 21,8
Ujedno je to vrijeme tzv. "Koncila u Jeruzalemu" kada je Pavao navodno podario braću bajkama o "znamenjima i čudesima" među poganima (Djela 15,12).
A opet Josip (niti itko drugi) ne zna ništa o tome:
"Kada sam imao 16 god., odlučih pribaviti iskustva raznih sekti koje su među nama. Bile su tri: kao što smo mnogo puta spominjali, prva, Farizejska, druga Saducejska i treća Esena. Jer mišljah da bih najbolje odabrao, ako bih ih brižno sve proučio. Stoga, podvrgnuvši se strogom treningu, prošao sam kroz sve te tri grupacije." – Život, 2.
Josip na drugom mjestu spominje i "četvrtu sektu židovske filozofije" i izvještava da je ta bila "bolesno poremećena" agitirajući po cijeloj zemlji. Ali nije imala ništa s kršćanstvom i njegovom Superzvijezdom. Očigledno im nije bio naklonjen, ali ih je ipak spominjao. Dakle otpada da bi preskočio kršćane, jer mu nisu odgovarali. To nigdje u svojim djelima nije činio. U sekti iz Galileje piše:
"Ali 4. sekti židovske filozofije, autor bijaše Juda Galilejac. Ti su se ljudi slagali u svim drugim stvarima s farizejima; ali imahu krajnju posvećenost slobodi, i govorahu da je Bog njihov jedini Vladar i Gospodin. Također ne polagahu nikakvu pažnju bilo kojoj vrsti smrti, niti doista ne obraćaju pažnju na smrt svojih rođaka i prijatelja, niti ih strah od smrti može natjerati da bilo kojeg čovjeka nazovu Gospodinom. ... U vrijeme Gessius Florus-a se nacija počela zaluđivati s time ... I to su bile sekte židovske 'filozofije'." – Antiquities 18.23.
Ništa ne može bolje oslikati lažnu prirodu Flavijevoga "svjedočanstva o Isusu" nego preostali opus Josipovih djela. Treba dodati da je čak 3 godine živio u Jafi, tek kilometar jugozapadno od današnjeg Nazareta (Život 52). Ali taj "grad" nikad ne spominje, kao niti Isusa Nazarećanina. Kako bi i mogao, kada je na mjestu današnjeg Nazareta bilo groblje za grad Jafu (nečisto mjesto za boravak Židova!).
___________
* Apologeti se nabacuju i nekakvom arapskom inačicom Josipovog teksta iz 10. stoljeća. Tvrdnje da taj odlomak potječe iz 4. stoljeća je neodrživ. Pisani arapski jedva da je tada postojao. A Agapijus, iz čije Povijesti svijeta citat potječe, bio je pro-kršćanski (pro-bizantijski) arapski biskup, u vrijeme intenzivne islamizacije njegove rodne Sirije. Odlomak Josipa je brižno prepravljen da nalikuje Muhamedanskim idejama o Isusu koji je preživio raspeće. Ukratko, Josip na arapskom iz 10. st. nije nikakav dokaz kršćanskog Isusa, već služi samo kao mamac za lakovjerne. Spominje se i "Slavonski Flavije", ali to je odavno odbačeno.
** Druga taktika apologeta je tvrdnja da su našli kako rani crkveni oci nisu nikada citirali išta iz Židovskih starina, pa prema tome možemo zaključiti da je svjedočenje moglo i postojati, ali ga nisu čitali. Lukavo, nema što. Teolozi su stoljećima mozgali kako dokazivati svoju ideologiju. Ne pada im na pamet reći da Starine nisu spominjali, jer u njima nije bilo ništa bitno za kršćanstvo. Da je slučajno tamo bio hvalospjev o Isusu, nema sumnje da bi to barem netko iz mase kršćana ili nekršćana pročitao, i spomenuo svetim ocima te im dao tako moćno oružje obrane vjere. O tome bi sigurno trubili na sva usta, da su to imali. Neki pisci spominju čak 11 (Louis H. Feldman) crkvenih otaca prije ili uz Euzebija koji citiraju razne ulomke od Josipa Flavija (uključujući Starine) ali ne i Testimonium". Neki drugi, pak, to žestoko negiraju. Kako god, da je Isus Krist spomenut kod Flavija bilo gdje, nemoguće je da bi to prošlo neopaženo kod bilo koga tko bi to čitao, ne samo kršćani, i da to ne bi došlo do crkvenih ušiju i bilo iskorišteno za vjersku propagandu.
b.) Talmud *
Knjige Talmuda:
Knjiga 1: Tract Sabbath (390 odlomaka)
Knjiga 2: Tracts Erubin, Shekalim, Rosh Hashana
Knjiga 3: Tracts Pesachim, Yomah and Hagiga
Knjiga 4: Tracts Betzh, Succah, Moed Katan, Taanith, Megilla and Ebel Rabbathi or Semahoth
Knjiga 5: Tracts Aboth, Derech Eretz-Rabba, Derech Eretz-Zuta, and Baba Kama (First Gate)
Knjiga 6: Tract Baba Kama (First Gate), Part II and Tract Baba Metzia (Middle Gate)
Knjiga 7: Tract Baba Bathra (Last Gate)
Knjiga 8: Tract Sanhedrin: Section Jurisprudence (Damages)
Knjiga 9: Tracts Maccoth, Shebuoth, Eduyoth, Abuda Zara, and Horioth
Knjiga 10: History of the Talmud
(Napomena: u ovim knjigama nema raznih izmišljenih "citata" koje objavljuju gorljivi anti-semiti)
http://talmud.faithweb.com/
Palestinski Talmud je napisan između 3. i 5, stoljeća Nove Ere, kao i Babilonski Talmud, dakle barem 200 godina nakon navodnog raspeća! U njemu se spominje neki Ben Pandera, Ben Pantera… sin Pantere koji je dijete žene koju je muž odbacio zbog preljuba s rimskim vojnikom. Ben Pantera je na kraju obješen, jer se bavio magijom i zavodio narod. Ni prvi ni posljednji. Postojali su bezbrojni samozvani mesije i proroci koji su doživjeli sličnu sudbinu. Nisu li židovski pisci namjerno pisali loše stvari o Isusu da bi se suprotstavili rastućem kršćanskom utjecaju?
U nekim verzijama Talmuda u Sanhedrin 43 a – spominje se stanoviti Ješu i njegovih 5 učenika (Mathai, Natai, Necer, Boni i Toda) nad kojima je izvršena smrtna kazna kamenovanjem. Prije kamenovanja poslane su obavijesti u slučaju da postoji netko tko bi mogao svjedočiti u njihovu korist (uobičajena praksa židovskih sudova). Pogubljeni su zbog bavljenja čarobnjaštvom. Osim toga stoji da su u prijateljskim odnosima s rimskim vlastima, a to im zasigurno nije išlo u prilog.
Babilonski Talmud smiješta toga Isusa u doba judejskog kralja Aleksandra Jannaeusa (103 do 76 pr. naše ere), a ne pod Poncija Pilata. Zanimljivo da Epifan, biskup sa Cipra (310 –403) piše o kršćanima koji su poštivali Toru i propovijedali takva Isusa. Dakle na istoku je kružilo nekakvo Evanđelje, od konzervativnijeg i vjernijeg ogranka izvorne kršćanske sekte, koji je pripovijedao o Isusu rođenom od djevice Marije (kao što tvrdi židovska polemika u Talmudu što su ti kršćani tvrdili) u Betlehemu (prema samima kršćanima koji su prihvatili tu verziju događaja) i koji je pogubljen pod kraljem Janneusom za čudesa i "vodeći ljude u lukavosti" - sve to oko 100 godina prije novozavjetne priče o Isusu.
Kako su potomci izvorne sekte kršćana mogli vjerovati da je Isus živio i umro sto godina prije nego što su naša evanđelja rekla? Gotovo je nemoguće zamisliti kako bi se takav nauk mogao razviti....... osim ako nije bilo povijesnog Isusa. Tada bi se dotični mogao smjestiti u povijesti gdje god bi svaka sekta željela. Drugim riječima, ako se izvorno Isus nije smjestio u povijesti, tada je bio postavljen u povijest - nakon podjele na sekte, ideološki i zemljopisno - svaka se od njih mogla razlikovati, razvijajući vlastite mitove u skladu s vlastitim potrebama i kreativnošću. To bi tada utjecalo na susjedne sekte i sekte kćerke povezane s njima.
Ukratko: Ben stada ne može biti Isus, jer je njegov poočim Papos Ben Jehuda, a ne Josip. Paposa Ben Jehudu su ubili Rimljani nakon pobune Bar Kohbe, dakle negdje oko 140 n.e. Vremenski ne odgovara. Dapače, Ben Stada je živio kasnije nego što su napisana evanđelja... Jeshu je živio oko 100 pr. ne. Živio je u isto vrijeme kao i Johanan Hirakanos, Rav Jehoshua Ben Perahija, Shimon Ben Shetah, itd. Opet ne odgovara. Ben Pandira je živio oko 100 n.e., ima priča o njemu u Tosefti Hulin, a priča uključuje Rabi Ishmaela koji je živio između dvije pobune... Talmud dakle, ne spominje novozavjetnog Isusa... Spominje neke druge Isuse, kao i Novi zavjet, uostalom.
______________
* Iako to nije tema, treba spomenuti da Internetom kolaju razni citati koji s Talmudom nemaju nikakve veze i očita su podmetanja raznih neo-nacističkih, rasističkih i drugih antisemitskih skupina koje pokazuju opsesivnu patološku mržnju prema svemu židovskom.
Ti navodni citati, redom su podvale tipa: nešto rečeno za proroka Baalama prekrsti se u Isusa, svako spominjanje nekog Ješue u negativnom svjetlu, automatski se proglašava da je to Isus Nazarećanin, bilo kakva kritika nekog odmah postaje napad na kršćane itd.
No dovoljno je potražiti izvorni tekst, i nacističke podvale odmah padaju u vodu.
Naravno, i Talmud, kao i bilo koji drugi, religijski bazirani tekst (Kuran, Biblija, Katekizam...), posjeduje određenu dozu vjerske isključivosti i "pobožnog ponosa", uz osude "nevjernika i heretika", kao i bilo koji drugi takav spis.
Često se među zadrtim propagandistima nađe i kršćanskih/muslimanskih fundamentalista, koji bi vrlo rado vidjeli još krvi prolivene u ime njihovih bogova. Ujedno bih želio naglasiti da je bilo kakvo korištenje biblijskih, talmudskih, kuranskih ili bilo kojih drugih citata iz prastarih religijskih knjiga za širenje mržnje prema današnjim pripadnicima tih religija podmetanje i poticanje mržnje od strane bolesnih umova. Stranice "Znanosti i Biblije" nemaju za cilj mržnju prema nikome. Jedini cilj im je oduzeti titulu neprikosnovene svetosti toj knjizi zvanoj Biblija, i zauzeti se za prirodnu ljudsku humanost i trezvenost, nasuprot raznim religijskim tvorevinama koje to guše.
Spominjanje Isusa u mnogo kasnijim židovskim spisima, židovski pisci tumače nekritičkim preuzimanjem Isusova lika, kao mudrog židovskog rabina, iz kršćanske literature. Znajući koliko kršćani cijene lik pripadnika njihove nacije, nisu se bavili iznošenjem dokaza o tome da uopće nije postojao. Da su samo znali kakve im sve progone spremaju ti isti obožavatelji Židova Isusa, bili bi mnogo oprezniji.
Teza apologeta da "rabini nikada nisu poricali da je Isus postojao, nego da su ga optuživali za čarobnjaštvo ili da je bi olažni prorok", pojavila se nedavno. Stvarnost je ta da, iako postoji nekoliko odlomaka za koje se tvrdi da govore o Isusu iz raznih drevnih rabinskih izvora, ili nije jasno da li oni doista govore o Isusu kršćanstva, pisani su nakon trećeg stoljeća, izravno odgovaraju na Evanđelja, ili sve gore navedeno.
Nema sumnje da je do kraja prvog ili ranog drugog stoljeća podosta ljudi vjerovalo da je Isus Krist stvarna osoba. Znamo da je negdje oko 90 do 150. godine postojalo uvjerenje da je Isus bio ljudsko biće. Ono što nalazimo u svim tim vanjskim izvorima je da svi dolaze nakon tog razdoblja ili kasnije. Sada neki pokušavaju dokazati da sama činjenica da su ljudi mislili da je stvaran dokazuje da je on to i bio, jer zašto bi drugi ljudi mislili da je on stvaran. No to ne priznaje osnovne činjenice o helenističkoj kulturi.
U to doba ljudi su vjerovali u najluđe stvari, i svakojake glasine su kolale narodom. Kakogod, rabini kasnijih razdoblja sve o Isusu doznali su od kršćana i njihovih spisa, polemizirali o tome, pa je takvo svjedočenje povijesnosti bezvrijedno.
c.) Zapisi nađeni na obalama Mrtvog mora
Još jedan "židovski izvor" moglo je predstavljati više od 500 svitaka nađenih u pećinama blizu Kumrana, samo oko 30 kilometara od Jeruzalema. Esenska zajednica je tamo živjela od oko 200 pr. n.e. do oko 68 n.e. Nema nikakva pomena o Isusu, Ivanu Krstitelju, njegovim učenicima ili ranim kršćanima. Rukopisi židovskog Tanakha (Tora - petoknjižje, proroci i psalmi), koje su kasnije kršćani uzeli bez pitanja i proglasili "Starim Zavjetom", dijelom su vjerno stoljećima prenošeni. Za to su se pobrinuli revni židovski pisci, kojima je točno prenošenje svakog "zarezića i točkice" bilo od životne važnosti. No detaljna proučavanja su otkrila brojne izmjene, dodatke i brisanja koja uvelike mijenjaju sadržaj tih tekstova kako ih danas znamo. Biblijski idolatri često spominju samo neke od tekstova koji su se vjerno prenijeli do danas. Preskaču tekstove koji su mijenjani. Ujedno koriste argument da su (neki) tekstovi starog zavjeta vjerno očuvani, pa tvrde da je Biblija cijela "vjerodostojna". No to je samo lažljiva taktika da se pod židovske tekstove ubaci i kukavičje jaje grčkoga Novoga zavjeta kao "nepromjenjivo" i "vjerodostojno".
Posebna zanimljivost je sljedeći opis iz kojega se može iščitati ozračje u kojemu je nastalo Markovo evanđelje:
Tekst iz četvrte pećine:
Naslovljen je "Mesijanska Apokalipsa" (4Q521). Sadrži 3 zapanjujuće paralele Kumranske zajednice s ranokršćanskim pokretom. Prvi tekst govori o liku Mesije koji će vladati nebom i zemljom. Drugi spominje očekivanje da će isti oživljavati mrtve tijekom svog djelovanja. A treći sadrži doslovne paralele s Matejevim i Lukinim evanđeljem glede identificiranja budućeg Mesije - Krista.
[ne]besa i zemlja će slušati Njegovog Mesiju (Krista), i nitko u njemu neće zabludjeti od zapovjedi svetih.
I On će slaviti pobožne na prijestolju vječnog Kraljevstva.
On koji oslobodi zatočene, povrati vid slijepima, ispravi krivo
I pl[od . . .] neće zakasniti za nikoga.
I Gospodin će ostvariti slavne stvari koje nikad nisu bile postignute
Iscijelit će ranjene, i oživjeti mrtve i donijeti dobre vijesti siromasima
(Michael O. Wise, prijevod)
Luka 7:22-23 i Matej 11:4-5 koriste upravo tu formulu da bi "dokazali" kako je Isus taj Mesija:
Tada im odgovori: "Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.
Isus im odgovori: "Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: (5) Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.
Je li to još "ispunjenih proročanstava", ili materijal na kojemu su pisci gradili svoju teologiju? Što je vjerojatnije?
d.) Razni fragmenti iz 2. stoljeća i kasnije
Sulpicije Sever, Lucijan iz Samosate, Talus, Afrikanus, Flegon i još dva koji spominju neke fragmente kršćanskog učenja.
Iako teolozi nabrajaju "svjedoke" iz 2. i kasnijih stoljeća, pa čak i Kur'an, takvo "svjedočenje" je očito povijesno totalno bezvrijedno.
Sulpicije Sever (umro 403 god.) ne može poslužiti kao ikakav svjedok Isusa. Jedino kao apologetski ćorak.
U svojim ''Kronikama'' miješa svoje priče s najprozirnijim kršćanskim mitovima, kao priču o Šimunu Magu, putovanju Petra u Rim, itd. Izrazi koje Sulpicij koristi, djelom su, skoro riječ po riječ, one od Tacita. Međutim, vrlo je sumnjivo, znajući šutnju drugih kršćanskih autora koji su čitali Tacita, da je manuskript Tacita koji je Sulpicij koristio sadržavao poglavlje o kojemu je riječ. Stoga možemo pretpostavljati da je odlomak (Anali, xv, 44) prekopiran od Sulpicija i ubačen u tekst od Tacita naknadno, redovničkom rukom prepisivača ili krivotvoritelja (Poggio?), za veću slavu Božju i jačanje istine kršćanstva među poganima od strane poganskog pisca, da bi bilo uvjerljivije.
Apsurdan "argument":
Kažu apologeti:
"Kroničar Talus Samarićanin oko 52. godine je jedan od prvih poganskih pisaca koji je spomenuo Krista, razapeće i popratnu tamu u podne, koju tumači običnom pomrčinom."
Međutim, to je totalno lažno tumačenje dostupnih podataka.
Njegovi su spisi izgubljeni, ali imamo neke fragmente sačuvane u citatima njegovih djela kod drugih pisaca. Tako kršćanski kroničar George Syncellus iz 9. st, - citira kršćanskog pisca Julija Afričkog (Julius Africanus), oko 221. god. n.e. - kako komentira Talusa. Taj tekst glasi: "Talus, u 3. knjizi svoje Historije, objašnjava ovu tamu pomrčinom Sunca, po mom mišljenju nerazumno (nerazumno, naravno, jer se sunčeva pomrčina ne može dogoditi u vrijeme punog mjeseca, a kad je Krist umro bilo je vrijeme pashalnoga punog mjeseca)".
Dakle crkvenjak Afrikanus pretpostavlja da je pomrčina Sunca o kojoj je Talus pisao, a on ju izračunavao, bila čudo a ne prirodan fenomen. No jedini koji spominje Isusa je Afrikanus, a ne Talus. Dakle cijela priča se ne može uzeti kao povijesni dokaz da je netko neovisan iz tih vremena spominjao Isusa.
Skoro sa sigurnošću možemo rekonstruirati Talusov tekst: "32. god. "Sunce je pomračilo; Bitniju je pogodio zemljotres; a u gradu Nicei mnoge kuće su se srušile'. Nema spomena o Judeji, a još manje o Jesusu. Afrikanus je taj koji je ubacio Isusa, a ne Talus.
Apologeti koji pobožno spominju Afrikanusa u prilog dokaza da je nastala "tama po svoj Zemlji kad je Isus izdahnuo na križu", spadaju u dno-dna kršćanske apologetike i teologije. Naime, tko bi pri zdravoj pameti išao DOKAZIVATI da je za vrijeme Isusove smrti doslovce "PO SVOM SVIJETU" nastala tama u trajanju od tri sata?! Kao i kod lažljive sekte kreacionista, tu je virus deluzije Bogom uzeo toliko maha, da je religijsko sljepilo sasvim okupiralo racionalni um.
_____________________
Marko je to "čudo" ubacio kao starozavjetnu paralelu, dramatski trik da naglasi Isusovu važnost. Raspukline u stijenama koje isti opisuje, morao bi napraviti izrazito snažan zemljotres, ali jedini koji je zabilježen u ta vremena, nije bio jak, za razliku od jednoga koji se zbio 31 god. pr. n. ere, o kome piše Josip Flavije.
Pomrčine Sunca su detaljno poznate za bilo koje razdoblje i područje na Zemlji (čak i na Marsu). Oko 30. godine naše ere, nema nikakvih pomrčina na Bliskom Istoku. Da ih je bilo, to bi netko išao tumačiti da je bilo tijekom Isusova razapeća, ali time bi potkopao tvrdnju da se radi o neviđenom čudu. Slično se pokušavalo i sa Betlehemskom zvijezdom ili Mojsijevim razgrtanjem mora ili krvavim Nilom. Problem s čudesima je taj što, kad se probaju progurati kao kvazi-racionalna objašnjenja, tada gube na snazi i nimalo ne pridonose biblijskoj poruci da je to Bog napravio kako bi prkosio zakonima prirode.
Origen o Isusovom veličanstvenom "mraku po svem svijetu":
Kršćanski prevarant Origen, pišući naknadnu apologetiku protiv kritike Celza, spominje tu "tamu po svoj Zemlji" kao argument Isusove božanstvenoti i velikih djela koja je izvodio. U prilog toj vrhunskoj budalaštini od "tri sata mraka po svoj Zemlji kad je Isus umro na križu", on besramno spominje Flegona:
"A s obzirom na pomrčinu u doba Tiberija Cezara, za čije je vladavine Isus čini se bio razapet, i velikih potresa koji su se tada dogodili, i Phlegon, mislim, napisao je u trinaestoj ili četrnaestoj knjizi svojih Ljetopisa. "
"Protiv Celza" 33
Lukavi apologet nejasno govori o svom "dokazu" da je tama zbila. Niti ne navodi riječi Flegona na koje se poziva.
35
"Nije bilo samo nebeskih znaka s nebesa - pomrčina Sunca - nego također i drugih čudesa, koja pokazuju da je Razapeti posjedovao nešto što je bilo božansko i veće od onoga što bi posjedovala većina ljudi."
Pa u drugoj knjizi prijevarno ustvrđuje:
"On (Celzo) zamišlja da su i potres i tama po svoj Zemlji bili izmišljotina; ali u vezi s tim, imamo na prethodnim stranicama, za našu obranu, prema našoj sposobnosti, dokazivanje svjedočenja Flegona, koji navodi da su se ti događaji odigrali u vrijeme kada je naš Spasitelj patio."
Flegon je bio kroničar za vrijeme Hadrijana (117-138, dakle oko 100 godina prije Origena, ali i dalje daleko do tame po svoj Zemlji. Isusov pobožni lažljivac je dobro znao da pomrčine Sunca nikako ne traju 3 sata, nego samo par minuta, i da se ne zbivaju za puna Mjeseca (za Pashe) itd. Današnji profesionalni prevaranti-teolozi-apologeti-svećenici, nisu ništa se odmakli od takvih obrana gluparijama iz bajke o liku Isusa Krista. Njihova taktika uvjeravanja nije nimalo bolje od Origenove. Premda je obaviju u omotnice suhoparnh filozofskih sofisterija i trikova. To je za površnu obranu svoje ideologije. A vjernici će im ionako povjerovati na riječ, jer vjera žmiri na dokaze i činjenice.
Mara bar Serapion svom sinu Serapionu
On iz zatvora piše sinu da ga ohrabri, potiče ga da slijedi mudrost, ističući da progonitelje mudrih ljudi prije ili kasnije snađe nesreća. Za primjer navodi Sokrata, Pitagoru i "mudroga kralja kojega su Židovi ubili". Za to pismo, konzervativni F.F. Bruce kaže da je "pisano u neko vrijeme poslije 73., ali koliko poslije, ne može se znati." Ostali (Cureton i M'Lean ) ga smještaju u 2. ili 3. stoljeće. Spominjanje nekakvog židovskoga kralja uz Sokrata i Pitagoru, može govoriti o mnogo ranijem vremenu od Isusovog. No moguće da to pismo (postoji prijepis u rukopisu iz 6. st.) naprosto prepričava nešto što je dotični čuo od kršćana (to otkriva detalj kršćanskog pripisivanja Isusove egzekucije Židovima, a ne Rimljanima).
Lucijan iz Samosate (125-180 CE) nije nikakav neovisan svjedok za Isusa. Bio je to grčki satiričar poznat po svojim dijalozima u kojima je ismjehavao grčku mitologiju. Čuvši apsurdne kršćanske mitove, pisao je i o tome oko 170. godine:
"Budući da su uvjerili sami sebe da će biti besmrtni i živjeti zauvijek, jadnici su prezirali smrt, a čak se i voljno njoj predavali. Štoviše, njihov prvi zakonodavac uvjerio ih je da su svi braća nakon što su jednom negirali grčke bogove i štovali tog raspetog sofista (op.prev. lukavog prevaranta) i živjeli po njegovim zakonima."
Uzimati čak i kasni zapis toga komedijaša iz druge polovine 2. stoljeća kao "svjedoka da je Isus postojao" mnogo govori o očaju sljedbenika Isusove povijesnosti (premda niti kasno spominjanje ne bi bio problem da se radi o ozbiljnom kroničaru koji bi naveo izvore svojih informacija).
Satira je bila izuzetno popularna u ta doba, i mnogi su ismijavali razne religije (Juvenal, Satyricon od Petroniusa, Aulus Persius Flaccus, Lucillius, Turnus...). Kako to da nemamo spise satiričara iz prvoga stoljeća koji ismijavaju do zla boga apsurdne kršćanske dogme, vjerovanja i prakse?
Kršćani su opsesivno čuvali bilo kakav spomen na njihova Boga, kako u literaturi, tako i arhitekturi onih koji su im bili naklonjeni. To je jedan od razloga i zašto su čuvali i židovske spise, kao dio povijesti kršćanstva. Kritičare (Celzo, Fronto, Hierocles, Porphyry, Julian, Eunapius) su očuvali isključivo u svojim spisima koji su ih pobijali, kako bi sve prekrila jednostrana kršćanska propaganda. Poznat je i pojam "lakuna" - sumnjiva rupa u određenim spisima, gdje nedostaje tekst s kršćanima nepoćudnim detaljima ili još gore, sramotni izostanak ikakva spomena na mjestima koja pišu o osjetljivom periodu (Plutarch’s Moralia, Juvenal, Justus Tiberias, Tacitovi Anali od 29 do 31. god., "Rimska povijest" od Cassius Dio: sve godine između 6. i 2. pr. naše ere, Filo Aleksandrijski napisao je 5 knjiga, a fale 3, a među njima upravo ona koja se bavila Judejom pod Poncijem Pilatom! ....).
Kod religijskih fanatika, revnih u obrani svoje vjere radi stjecanja vječnoga života i brojčanog širenja svoje zadrte ideološke grupacije među neobaviještenima, ne bismo očekivali objektivnost niti poštenje kad se radi o njihovoj vjeri, kako nas to povijest uči uvijek iznova.
Pobijanje Isusove povijesnosti:
Evo i navoda koji je s historiografskog motrišta vrlo znakovit. Čak i ako pretpostavimo da je postojao neki Isus iza alegorija koje su mu pripisali nakon smrti, onda je svakako bio nebitna osoba. Ta izjava stoji na neoborivoj činjenici da NITI JEDAN povjesničar, političar, pisac, rabin, službenik ili državni zapisi ne donose niti najmanjeg spomena o njemu (niti je on sam išta napisao). To slijedi ne samo iz izvora koje imamo u rukama danas, nego i iz djela "Protiv Galilejaca" (Loeb Classical Library, Volume, str. 376-377, § 206 B) imperatora Julijana (332?-363 C. E.) koji je zapisao sljedeće, što je od presudnog povijesnog značaja za znanstveno izbacivanje Isusa Krista iz reda dokazanih povijesnih osoba:
“Ali ako mi možete pokazati da je bilo koji od ovih ljudi [Isus, Pavao, Barnaba, Kornelije, Sergius Paulus, itd.] spomenut od strane dobro poznatih pisaca toga vremena - pod vladavinom Tiberija ili Klaudija - onda možete dokazati da o svemu tome govorim pogrešno.”
(Loebov prijevod)
Tiberije je umro 37, a Klaudije 54.) |
Ove riječi i izazov zapisao je Julian Veliki, čovjek moralne snage i Imperator koji je imao na raspolaganju sve tadašnje zapise, arhive, učene povjesničare u svojoj službi i druge resurse carstva! Posljedično tome, Isus NIJE po definiciji povijesna osoba, jer povijesne osobe su upravo one o kojima postoje reference iz pouzdanih izvora. Taj njegov izazov koji je postavio kršćanima, braniteljima vjere, ujedno negira da je postojalo Flavijevo svjedočenje o kojemu smo govorili (Flavije je rođen zadnje godine vladavine Tiberija). Kršćani bi to odmah dali Julijanu na uvid. Da je Flavijev odlomak negativno pisao, pa korigiran, kako neki tvrde, onda bi se, pak, Julijan pozvao na taj odlomak da još više izvrgne "Galilejce" ruglu. Tako otpada i "prepravljeni" Flavije.
Zaključak: rekla – kazala. Nigdje očevidaca "čudesnih" događaja tijekom jedinog posjeta Bogočovjeka na Zemlji, a svakako ne među židovskim suvremenicima. Tričavih par rečenica iz kasnijih razdoblja, za koje je povijest odavno dokazala da su krivotvorine, jedini su "dokaz" postojanja Isusa.
Zubić-Vila
Apologeti iz vlastitog interesa pokušavaju zamagliti razliku između:
a.) dokaza da su postojali kršćani i njihovi liturgijski spisi i
b.) dokaza da je postojao Isus Krist Nazarećanin.
Nema sumnje da su nekakvi kršćani postojali, od ranih godina drugog stoljeća naovamo sasvim sigurno. Samozvanih Mesija-Kristova, bilo je na stotine.
Ali vjera u Nebeskog Krista Spasitelja nije jednaka s vjerovanjem u 'Isusa iz Nazareta' od krvi i mesa. Kada se 'heretične' i 'gnostičke' poglede ranih kršćana pobliže osmotre, 'Isus iz Nazareta' očito nedostaje. Dakle, naglasimo da vjera u 'Isusa iz Nazareta' ga ne čini stvarnim – samo je vjera ta koja je stvarna. To što postoje neka djeca koja vjeruju u "Zubić Vilu" sigurno nije dokaz da ta vila postoji.
Nimalo obeshrabreni, apologeti nastavljaju svoju sumnjivu 'logiku' uključujući poznate poganske pisce kao "svjedoke"; kao i pisce koji su činili najbolje u svojoj moći da pobožno obrane sumnjivi kult. A kao što je to oduvijek bilo u povijesti kršćanstva, u rukama njihovih prepisivača, krivotvorine su rasle na onome što su drevni pisci pisali, kako bi se nevjernici priveli Jedinoj i Istinskoj Vjeri.
Tako da na kraju svega iznesenoga, Ivančić odjednom umjesto nas samozadovoljno likuje:
"… zaključujemo da je Isus bio poznat u svom vremenu."
Kao što smo vidjeli iz njegovih "dokaza", poštenije bi bilo reći da usprkos "golemim čudesima i pompoznoj božanskoj pojavi" On uopće nije bio poznat u svom vremenu ! Prošao je neopaženo. Ako je relativno nepoznata osoba, o kojoj nitko nije našao vrijedno nešto napisati, onda možemo Isusa odmah izbrisati s popisa nama poznatih povijesnih osoba.
Izostanak kršćanskih dokaza
Prvih 60 godina kršćanstva imamo samo ono što je kanonizirano u Novi zavjet, probrano iz hrpe raznih praznovjenih apokrifa.
Nakon toga postoji samo jedno, vrlo dugačko pismo Klementa Rimskoga, navodno oko 95. (Papa svetac zaštitnik moreplovaca jer je po legendi zavezan za sidro i bačen u more). Zatim par pisama Ignacija za crkve u Turskoj oko 110., pa ništa do 120. što je već stoljeće nakon nastanka te religije. Nemoguće je zamisliti postojanje velike nove Crkve, na tri kontinenta, koja postoji stotinu godina, a da je producirala samo par pisama i ništa literature. Gdje su pisma apostola, korespondencija između crkava? Nitko poslije Pavla nije napisao ništa prije onog duuugačkog Klementova pisma?
(drugo njegovo pismo je kršćanska krivotvorina u njegovo ime, kao i "Poslanice o djevičanstvu" i "Dekreti svete Izidore", kojima se daje papama apsolutna i univerzalna moć.).
Popunjavanje rupa izmišljotinama
Zemaljski Isus kojega su poznavali "po tijelu", svakako bi bio mnogo učinkovitiji alat za marketing svoje religije među praznovjernim masama od suptinog kozmičkog Isusa iz Objave i duhovnih alegorija i snova. Stoga, kako su se crkve natjecale oko stjecanja autoriteta među sljedbenicima, morao je postojati neizbježan pritisak smišljanja zemaljskoga Isusa poznatog u opipljivu obliku, za bukvalnu uporabu, kao jamac života poslije smrti vjernicima.
Ivančić ne spominje bezbrojne KRIVOTVORINE koje su općepoznate, a koje su počinili "pobožni božji lažljivci", npr. Tertulian (c. 160-230 n.e.), Isusova, Filova, Pilatova i Herodova pisma, pisanja Ambrozija Milanskog, i bezbroj drugih "fantastičnih i maštovitih spisa" (sve ih kršćanska enciklopedija proglašava za krivotvorine !). Protestantska Encyclopedia Biblica kaže, "Skoro svaki od apostola je imao svoje navodno evanđelje koje je oko sebe sakupilo odvojenu sektu." Ta religiozna kvazi-književna grana je imala svoj procvat u ranokršćanskim vremenima. Pisci su očito osjećali potrebu popuniti nedostatak konkretnih opipljivih informacija o Isusu i ispuniti rupe bajkama i mitovima. Kada je trebalo odlučiti koje knjige ulaze u "kanon", biskupi su pred sobom imali hrpu raznoraznih spisa iz kojih se lako mogla složiti bilo kakva priča. Tako marljiva produkcija lažnih spisa, pribavila je kršćanima titulu najvećih falsifikatora u povijesti pisane riječi. Kako do 19. stoljeća nije bilo sustavne kritike crkvenih podmetanja, laži su neometano cvjetale stoljećima i zavodile narode, dok se glas istine nemilice brutalno gušio. Crkva je imala svoju vlastitu, paralelnu povijest, paralelnu vlast i paralelnu teološku logiku.
Neki apologeti slavodobitno uzvikuju: "Čak i krivotvorine idu u prilog postojanja Isusa! Da nije postojao, nitko ne bi pisao laži o Njemu!"
Mislim da takav "argument" ne zaslužuje komentar... Ujedno se zaklinju da postoje tone materijala o Isusu. Preskaču da se radi o crkvenjačkom bjesomučnom prepisivanju jednih te istih njihovih knjiga stoljećima.
4. Evanđelja
Što ima više čudesa u priči, tim manja je vjerojatnost da je osoba o kojoj je riječ, stvarno postojala. Narušava se njezina povijesnost.
Ako mi je Pero rekao da ga je posjetila Dragica, nemam razloga sumnjati u to. Ali ako mi ustvrdi da je letjela po sobi i pretvorila stol u magarca, umrla i uskrsnula, onda ću počet sumnjat i u to da ga je Dragica uopće posjetila (u najboljem slučaju 50/50 %). Dubiozne tvrdnje potkopavaju vjerodostojnost i onih tvrdnji koje nisu na prvi pogled sumnjive, a povezane su s njima.
Za fantastične tvrdnje koje prkose svim zakonima fizike koje poznajemo, potrebni su i ekvivalentni golemi dokazi, da se uvjerimo u tu tvrdnju, pa promijenimo fizikalne zakone na osnovu toga i dobijemo Nobelovu nagradu.
Naravno, i postojeće povijesne osobe su imale oko sebe fantastične priče, ali te priče su zanemarive u odnosu na ono što stvarno znamo i čitamo o tim osobama. Kod lika Isusa imamo oko 35 tvrdnji o natprirodnim čudesima. Ona se odigravaju u nekoliko mjeseci Isusova djelovanja, što bi bila zapanjujuća učestalost. Ta čudesa su ono oko čega se priča vrti, a uskrsnuće, kao najveće čudo (kao i Isusovo rođenje) ključni je "čarobni događaj", bez kojega sve ostalo pada u vodu. Osim toga, analogija s Perom i Dragicom, zapravo nije upotrebljiva s evanđeljima, jer pisci evanđelja nisu očevidci događaja! Bolje je reći da je netko zapisao o Peri, koji je pričao o letećoj Dragici - nakon što je većina aktera preminula.
Profesor filozofije Stephen Law s Heythrop sveučilišta u recenzentskom radu koji je utvrdio da evanđelja zapravo potkopavaju povjerenje u Isusovu povijesnost zbog svoje neobične nevjerojatne prirode ("Dokazi, čudesa i postojanje Isusa", vjera i filozofija 28.2, travanj 2011. : 129-51). On tamo razvija ono što on naziva "načelo zagađenja":
"Tamo gdje svjedočanstvo / dokumenti tkaju zajedno pripovijest koja kombinira svjetovne tvrdnje sa značajnim udjelom fantastičnih tvrdnji, a postoji dobar razlog da se bude skeptičan prema tim fantastičnim tvrdnjama, onda postoji dobar razlog da budemo skeptični i o svjetovnim tvrdnjama, barem dok ne posjedujemo dobre neovisne dokaze njihove istinitosti."
Stoga su elementi iz priče o Isusu koji su lišeni čudesa, samim tim brojnim čudesima dovedeni u sumnju, te zahtijevaju dodatnu potvrdu, koja je do sada izostala.
Rana kršćanska literatura imala je čak 8 načina kako su poredali evanđelja. Današnji poredak (Matej, Marko, Luka Ivan) smatra se pogrešnim - većina se slaže da je prvo nastalo Markovo, jer su Luka i Matej obilno prepisivali od njega, nešto proširivali, a nešto skraćivali, najčešće uljepšavali. Lažljivo je i stavljanje poslanica POSLIJE evanđelja. Za Pavlove poslanice se zna da su kronološki pisane oko 20 godina PRIJE evanđelja, a 20 godina POSLIJE vremena radnje o Isusu, i u njima nema podataka o Isusu, jer se tu opisuje tek neki čudni Krist koji se nije spustio na Zemlju. Puno kasnije slijedi "Markova" priča o Isusu na Zemlji, za kojom kaska "Matej", prepravljajući pogrešne detalje glede židovske vjere i napuhavanje raznih čudesa. Matej, kao carinik Matej, koji je tobože uživo gledao i slušao Isusa, prepisuje sve, uklj. svoj susret s Isusom, od Marka, koji je sve dočuo od Petra, i Isusa nikad nije vidio. Koje li gluparije za naivce!
Dakle cijeli poredak Nova zavjeta lukavo je lažljivo skrojen da bi sugerirao sasvim drugačiju sliku od one kako je mit o Isusu stvarno nastao.
Originalni rukopis Markova evanđelja koji danas postoji, datiran je na 200.tu godinu, dakle oko 150 godina nakon što neki misle da je napisan. Imamo dakle kopiju-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije-kopije. Kopiralo se ručno, kopirale su se greške, kopirali su se ispravci ispravaka kako je netko ispravljao, bilješke itd. Zašto nam božanska Providnost nije osigurala originalnog Marka kad je već čudesno nadahnula biblijskog pisca? Je li Marko doista prvi "prema sjećanju" sastavio to evanđelje na osnovu pričanja Svetog Petra u Rimu? Ako je sve nastalo na usmenoj predaji, kada je usmena predaja prešla s aramejskog na učeni grčki jezik?
Papa Klement I (umro 97 n.e.?), prvi-do-četvrti “nasljednik” Pape Petra, ništa nije znao o velikom "Evanđelju po Marku" svoga prethodnika, jer Katolička enciklopedija kaže: “On nikada ne citira Novi Zavjet. Isusove izreke se spominju tu i tamo, ali ne riječima iz evanđelja. Stoga se ne može dokazati, da je on koristio bilo koje od sinoptičkih evanđelja.” (CE. iv, 14.) Naravno da nije mogao, jer još nisu niti bila napisana. A niti jedan papa, biskup ili crkveni otac (osim Papije, kaže Euzebije, koji svjedoči da su oživjeli mrtvaci svjedočili o Isusu i do Ireneja koji tvrdi da mu je Polikarp rekao da je Isus imao 50 godina kad je raspet.), skoro stoljeće nakon “Pape Klementa,” nikada ne spominje ili citira Evanđelja, ili imenuje Mateja i ostale. Didache s početka II stoljeća ne spominje evanđelja. Ignacije Bogonosac, nadglednik Crkve u Siriji, ni u jednoj od sedam poslanica ne spominje niti jedno evanđelje. Hermin Pastir, nastao oko 140.-150. godine u Rimu, od strane brata rimskog biskupa Pija, iako obiman spis, ne spominje niti jedno evanđelje. Znameniti bogoslov II stoljeća Justin Mučenik također ne spominje niti jedno evanđelje!
Dakle stoljeće i pol, dok knjige nisu iskrsnule u rukama biskupa Svetog Ireneja i nazvane evanđelje po ovom ili onom izmišljenom apostolu, nije postojala niti jedna riječ niti postoji bilo kakav opipljivi dokaz o njima.
Sveti Irenej je 185. g. objavio svoju raspravu u kojoj optužuje neke kršćanske grupe (npr. markoniti ili valentijanci) zbog korištenja različitog broja Evanđelja, što on smatra herezom i obrazlaže da samo četiri evanđelja koja on zagovara sadrže istinu. Nastojanja Ireneja i njegovih sljedbenika su postupno urodila plodom, pa je (ali tek) u 5. st. sadržaj Biblije kanoniziran, prema dogovorima i odlukama crkvenih otaca iz prethodnih sinoda. Nakon toga, na tom kanoniziranom sadržaju nastao je latinski prijevod Biblije poznat kao Vulgata, koji je osnova kasnijih prijevoda i tumačenja Biblije.
Zamislite da danas netko napiše o čudesnim dogodovštinama nekog fascinantnog lika koji je živio 1850.te godine, i da ne pruži nikakav dokaz u prilog tome. Bismo li mu povjerovali i klanjali se tom liku cijeli život kao svom Spasitelju? Teško, ali u religijskim krugovima je sve moguće. Netko nešto halucinira, proglasi da se to Bog njemu objavio, napiše neke tekstove, i okupi masu štovatelja koji mu povjeruju. To je način kako nastaju religije. "To je Bog/Allah objavio i točka, pa ti povjeruj ili te čeka pakao."
Evanđelja su pisana na grčkom, dok su apostoli-ribari valjda govorili aramejsko-židovskim dijalektom, a vjerojatno bili i nepismeni. Nije teško objasniti zašto nema "aramejskih originala". Vremenom se toliko toga dodavalo i mijenjalo, kako su to prilike diktirale, da bi ponovno prevođenje na aramejski radi dokazivanja vjerodostojnosti bilo vrlo teško. Grčki pisci/prevoditelji koriste Septuagintu - prijevod Starog Zavjeta sa hebrejskog na grčki, što jasno dokazuje tko su oni bili. Zašto bi Židovi citirali iz njima stranog grčkog prijevoda umjesto iz originala na hebrejskom, jeziku njihova Boga Jahvea/Isusa Krista?
Treba naglasiti da današnja Septuaginta nije židovskog podrijetla, nego kršćanskog. Naime, prava Septuaginta je bila prijevod 5 Mojsijevih knjiga i ništa više. Ova današnja, nastala je iz pera kršćanski orjentiranih prevoditelja nakon 2. stoljeća naše ere.
Brojne nesuglasice između pojedinih evanđelja jasno pokazuju da pisci (bilo grčki bilo aramejski) nisu komunicirali između sebe. Na primjer, pretpostavili bismo da su se sastajali zajedno tijekom više desetina godina nakon uskrsnuća/Isusova povratka iz mrtvih, i razgovarali o detaljima proteklih čudesnih događaja, značenja svega toga i kako o tome propovijedati ljudima. Međutim, kako objasniti da se nisu mogli usaglasiti o tako prevažnoj stvari kao što su Isusove posljednje riječi na križu i vrijeme uskrsnuća/rođenja? Ako su to znali samo Ivan i Marija, zašto to nisu jasno rekli svima ostalima? Međutim, imamo različite priče o tome koje su bile Isusove zadnje riječi, u koji sat je raspet, što se zbivalo poslije Isusova "nestanka iz groba", izostaju datumi, itd. Otac Origen svjedoči: “Možemo uočiti ne 4 nego vrlo mnogo evanđelja (grčki evangelion: "radosnih vijesti"), od kojih su ta 4 odabrana crkvama.” (Origen, In Proem. Luc., Hom. 1, vol. 2, p. 210.) Kako i zašto su od skoro pedesetak (krivotvorina?) izabrane te četiri, od kojih dvije dokazano nisu napisali apostoli, to nitko ne zna (priznaje Katolička enciklopedija).
Ono što teolozi priznaju je da je svako od 4 evanđelja izrađeno po narudžbi za pojedinu publiku: tako imamo Markovo Evanđelje nastalo iz propovijedanja u rimskom okruženju (ima geografske greške); Matejevo evanđelje prepisano je od Markovog i prilagođeno vrbovanju Židova (iako pisano na grčkom, duplira Isusova čudesa); Lukino evanđelje podilazi potencijalnim kršćanima grčkoga podrijetla i, konačno, "tajanstveno" Ivanovo evanđelje navodno nastalo u Maloj Aziji.
EVANĐELJA PISANA PREMA POTREBI
Citiram iz Jeruzalemske Biblije, Kršćanska sadašnjost 1996. god.*
Matej :
"Pisac je grčkoga Mateja zacijelo nama neki nepoznati judeokršćanin kojega obzorje nije suženo samo na judeokršćanstvo ....... ". "pojednostavljeno ćemo ga zvati - Matej"
Što se tiče Luke:
"Iz evanđelja se dade zaključiti da mu je pisac kršćanin obraćen s poganstva i grčki obrazovan..... ". " pojednostavljeno ćemo ga zvati - Luka."
Marko:
"Već smo spomenuli da je predaja stare crkve evanđelja pripisivala jeruzalemskom judeokršćaninu Ivanu Marku, koji da se oslanjao na naviještanje apostola Petra, ali se u evandjelju po Marku ne zapaža neka naročita srodnost s naviještanjem Petra....."
Znaci, crkvenim stručnjacima* nije 100% sigurno.
U vezi Ivana:
"Predaja kaže" - Ivan kojeg je Isus ljubio. Međutim, postoji i pričica da je Ivan rano umro kao mučenik, te da nije mogao napisati evanđelje. Tako imamo 2 predaje: jedna govori da je Ivan doživio duboku starost, a druga da je rano umro kao mučenik. Opet se ne može biti vrlo siguran o autoru. Na samom kraju Ivanova evanđelja stoji dopisano: "Taj učenik za ovo /ove stvari/ svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo." Početak Luke ne djeluje uvjerljivo glede konkretnih izvora odakle je Luka crpio svoje priče. "Luka" započinje ovako:
"Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama - kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi - pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen."
Drugim riječima: "Hajde da i ja nešto napišem, moj Teofile, o tome što sam čuo od nekih, da te uvjerim u ono što sam ti kazao."
_____________
* Komentari su iz La Bible Jerusalem, les editions du cerf, Paris, 1987. god (novo, pregledano i prošireno izdanje). Urednici su Adalbert Rebić, Jerko Fučak, Bonaventura Duda - najveći hrvatski katolički autoriteti za to područje
"Evanđelja su napravljena, što jasno reflektira koncepciju praktične potrebe zajednice za koju su bila napisana. U njima je upotrijebljen tradicionalni materijal, ali nije bilo oklijevanja u njegovom mijenjanju ili dodajući mu ili u izostavljanju onog što ne odgovara piščevom cilju".
(T.G. Tucker: Histary of the Christians in the light of Modern Knowledge, str. 32o)
Moderna nesklonost metafizičkom razmišljanju dovela je do tvrdnji o povijesnosti Isusa, koliko god ta vjera bila iracionalna.
"Možemo sa sigurnošću reći da je pokušaj iskapanja povijesnog Isusa ispod katedrale kristologije koju je tradicija podigla iznad njega, bio motiviran željom oslobađanja zapadne kulture od zloporaba institucionalne crkve. Ime “Isus Krist” je počelo funkcionirati poput korporativnog logotipa. On je bio umjetni lik, kao izmišljeni junak kojega je stvorila kompanija iz potrebe poosobljenja svoje propagande. Isus je bio ono što je teologija i eklezijastička politika trebala od njega."
[Walter Bauer str.1169-70]
GLEDIŠTA PREPISIVAČA UNESENA U EVANĐELJA
"Prepisivač je katkad umetao, ne ono što je bilo u tekstu nego ono što je mislio da treba biti. On bi povjerovao prevrtljivom pamćenju, ili bi načinio da tekst bude u skladu s gledištima škole kojoj je pripadao. U dodacima varijantama i citatima od "kršćanskih otaca", bilo je poznato da postoji skoro 4.000 grčkih MSS testamenata. Kao rezultat postoji značajna raznolikost čitanja".
(Prof. J.R. Dummelow: Commentary of the Holy Bible, str.16).
Fragment "Ivanovog evanđelja" koji se čuva u John Rylands Library u Manchesteru, smatra se najstarijim novozavjetnim tragom, a sastoji se od par redaka spomenutih u tzv. Ivanovom evanđelju (najvjerojatnije gnostičkog podrijetla), nađen u Egiptu, veličine kreditne kartice, pisan s obje strane (dakle dio knjige) grčkim jezikom, pod kataloškom oznakom P52, na komadiću papirusa (sprijeda i straga), a datira se uglavnom negdje između 125. - 160. godine, u Hadrijanovu eru.
Najranije datiranje (crkveno) smješta ga negdje oko 100-te godine naše ere, a najstarije čak u sredinu druge polovice 2. st. Dakle, ni povjesničari ni paleografi uopće nisu jedinstveni u datiranju tog fragmenta, kao ni u tome čega je on bio dio i kako je izgledao cjeloviti tekst - stoga se fragment ne može uzimati kao dokaz u rješavanju pitanja njegove starosti (uključivši tu i tzv. Ivanovo), kako su Evanđelja originalno izgledala i tko su zapravo bili njihovi autori.
Najstarija postojeća kopija svih četiriju kanonskih Evanđelja nije starija od 4. st., a cjelovitih ranijih izvora s kojima bi se mogla uspoređivati njihova autentičnost - naprosto nema pa nema. Mnoštvo kopija koje su bile prepisivane iznosi danas golemih 5700 (fragmenata i većih dijelova). Kada uspoređujete te kopije, niti jedna nije ista. 1700-te John Mill je našao 30.000 razlika između raznih (200) rukopisa koje je proučavao. Naveo je samo bitnije razlike! To su razlike tadašnjih 200 komada. Današnjih 5700 rukopisa ima više razlika među njima nego što ima riječi u cijeloj Bibliji (još uvijek nisu pobrojane čak i uz pomoć računala)!
Posebno zapanjuje činjenica da se radi o "svetim" spisima, koji imaju poseban tretman od strane vjernika i koji ih inače brižno čuvaju "kao zjenicu oka svoga". Gdje su dakle originali? I odakle toliko mnoštvo varijacija na temu?
Katolička Crkva i njezino učenje konačno je potpuno prevladalo u tom stalnom natezanju i dobilo presudnu udarnu moć, nakon što je Justinijan u 6. st. jedinom državnom kršćanskom crkvom proglasio Katoličku Crkvu, sebe je proglasio njezinim Pontifexom Maximusom, a u zakon unio odredbu da se svaka hereza i apostatizam (otpadništvo) od učenja Svete Katoličke Crkve kažnjava smrću...
U svojoj knjižici, Ivančić pravi silne manevre ne bi li izbjegao istinu o Evanđeljima, nepoznatu običnom puku, a ta je da 4 pisca nisu nikada vidjela niti Isusa niti njegove učenike. On dovodi u pitanje "Pojam povijesti", priča o nekakvom "Mostu između Isusa i autora evanđelja", mašta da su se svi tako živo sjećali Isusa da nije bilo ama baš nikakve potrebe pisati o njegovom konkretnom životu, izrekama i nauku tijekom 150 godina od njegove smrti! *
* Pretpostavka da je Isus rođen oko 3. godine, te njegovo smještanje u doba Poncija Pilata i slično, vrlo lako može biti naknadno smještanje mitološkog lika u nekakav poznati povijesni kontekst (npr. prema Flavijevim povijesnim zapisima). Nema nikakvih indikacija da je Isus postojao baš u to vrijeme.
Ivančić prvo dobro tumači značenje riječi "apostol" kao živog svjedoka - čime ta riječ može označavati samo jedno - neposredne svjedoke koji su trebali vidjeli čovjeka Isusa. Međutim, kasnije unosi svu moguću zbrku ne bi li progurao drugačiju "definiciju" apostola kao nekoga tko naviješta, propovijeda, "vjeran je jedinstvenom iskustvu" itd. pa čak spominje Pavla koji ponosno izjavljuje za sebe da je Isusov apostol s "apostolskim žigom" (iako ga isti nikad nije živoga vidio) - sve opet u svrhu izbjegavanja porazne činjenice - ponavljam - EVANĐELJE PO MARKU, MATEJU, LUKI, IVANU nisu djela Isusovih apostola - to su imena navodnih apostola kojima su naslovljena 4 djela nepoznatih autora oko 150 god. nakon navodne Isusove smrti.
Pavao - pisac najviše tekstova u Novom Zavjetu
Ivančić nam otkriva podatak da su Pavlove poslanice napisane prije evanđelja, a ne kako su prijevarno poredana u Bibliji - poslije. To je učinjeno da se prikrije porazna činjenica. U Pavlovim poslanicama nema konkretnog Isusa, ništa što bi ga nedvojbeno smjestilo na Zemlju. Piše o nekakvom inkarniranom anđelu, gnostičkom Isusu koji se žrtvuje, itd. Evanđelja su nastala mnogo kasnije. Oko netjelesnog Isusa, tijekom vremena se ispredala priča. "Povijesni materijal" uzimao se iz proročanstava Starog zavjeta o židovskom Mesiji. Budući da je postojala ideja da su se proročanstva morala ispuniti u Isusu, onda su pisci to i koristili.
Jasno vam je i zašto sam Djela "apostolska" napisao u navodnicima. Pavao - pravi osnivač i tumač kršćanstva, najviše zaslužan za njegovo širenje, koji je ispisao najviše materijala u Novom Zavjetu, prvo je progonio "Braću Gospodinovu" (ubijao, bacao u tamnice...?), a Isusa je odjednom, po prvi puta ugledao kao priviđenje kada je pao na pod. Dotični je živio u Isusovo doba u Jeruzalemu, ali uopće nije s njim razgovarao niti ga slušao, niti se osvrnuo na to! Isti ne navodi niti jednu Isusovu izreku, čudo, ikakav podatak, Josipa, Blaženu Djevicu Mariju, razapinjanje na križu, moralnu pouku, propovjed Isusovu na Maslinskoj gori, Isusovu molitvu koja se dan danas moli u svakoj crkvi ili bilo što od Isusovih učenja. U 13 poslanica (koje čine najveći korpus Novoga Zavjeta) Pavao niti jednom ne citira Isusa, osim u "Gospodin reče: 'blaženije je darivati nego dar primati... " što nije zabilježeno kao Isusove riječi ama baš nigdje, niti u "službenim" niti u odbačenim evanđeljima (apokrifima). Isusova "izjava" potjecala je iz Pavlove halucinacije.
Tek nakon tri godine poslije svoga iznenadnog preobraćenja, on na 15 dana posjećuje Jeruzalem. To je nekoliko godina nakon navodnog Isusova raspeća. On to ne čini da bi posjetio Isusov grob, bacio se ničice i poljubio "svetu zemlju na Kalvariji natopljenu Isusovom krvlju", osnažio vjeru na Maslinovoj goru, posjetio još živu Isusovu majku Mariju, detaljno slušao apostole o detaljima Isusova života, već - kako nam priznaje u Galaćanima - samo da se upozna s Petrom, bez da je posjetio apostole, osim "brata Gospodinova" Jakova. Od dotičnog Petra, on ne doznaje ama baš ništa o konkretnom Isusu ili njegovim izrekama (osim nekih općih, nedefiniranih podataka koji pod detaljnijom analizom otkrivaju ustvari lik Krista koji nikako nije povijesan - biva raspet i žrtvuje se u nekim spiritualnim prostorima) ! On zatim 14 godina namjerno izbjegava posjet Jeruzalemu. Zašto?
Pavao je vjrovao da preko Isusa dolazi spasenje i vječni život. On ga je držao sveznajućim Bogom i upada činjenica da Isusa nikad ne citira, ne poziva s ena njegova djela, postupke u određenim situacijama, savjete, čudesa, konkretna mjesta koja je pohodio. To je izuzetno čudno ako je Isus nedavno hodao Zemljom i prenio svoje konkretno učenje, a mnogo vjerojatnije ako su Isusa Pavlovi prethodnici iznašli u proročanstvima Stara zavjeta i svojim vizijama i teološkim razmišljanjima.
Zašto Pavao nije ponio kakav predmet, kao svetu relikviju, sa sobom? Ništa od Velikih relikvija o kojima možete čitati pod temom: Pobožne laži? Zašto se relikvije i hramovi pojavljuju tek u 4. stoljeću? I od onda započinje manija hodočašćenja u Svetu zemlju. Totalni izostanak takvih događanja u prvih stotina godina kršćanstva navodi da su priče iz evanđelja o stvarnom Isusovom životu ništa doli mitologizirane religijske izmišljotine.
Dovoljno je baciti pogled na prvih 180 godina naše ere. Crkveni oci kao da se stide spominjati "tjelesnog Isusa". Nema ga nigdje osim u nebeskim sferama, miješaju se Platonova filozofija, gnosticizam i židovska teologija, ali konkretnom povijesnom Isusu ni traga. Tek nakon jednog naraštaja, netko slaže izvještaje o čovjeku Isusu. Što više vrijeme odmiče, detalji se umnožavaju.
Zašto Pavao NIJE povjerovao u Isusa?
Pavao je najvjerojatnije bio stara kao i lik Isus po priči. On je, stoga, mogao biti nazočan Isusovim propovjedima i čudesima, ili čuti samo par godina (mjeseci?) poslije, zgranuta mnoštva koja su mu pričala o čudesnom Isusu Kristu. To ga dakle nije uvjerilo. Morao je čuti (zašto nije vidio?) da je Isus razapet i pokopan i da je grob prazan! Bio je bliži dokazima nego itko od današnjih vjernika, a bio je i sam židovski vjernik (već predisponiran povjerovati u čudesa, Mesiju i Božje intervencije). Mogao je porazgovarati s rimskim vojnicima koji su bili na Isusovu grobu, a trebao je osjetiti i onaj golemi potres koji je otvorio kamene ploče na grobovima u Jeruzalemu, ili tamu 3 sata. Mogao je saslušati mnoštva koja su vidjela zombije u gradu, pričati sa svećenicima na procesu, na svoje se oči uvjeriti u proderani pa pokrpani slavni Hramski zastor, poznavao je Isusove izravne učenike koji su tvrdili da su Ga opet vidjeli. Znao je da su svi oni riskirali svoje života radi Isusa, jer ih je i sam neposredno nakon tih fantastičnih događanja progonio i ispitivao. Mogao je znati svaku pojedinost i još više toga što mi danas ne znamo, jer je živio i radio u toj sredini i vremenima.
A opet je Pavao ostao nekršćanin. Čak ih je i tobože progonio!
Ništa ga od svega toga nije uvjerilo da bi prigrlio Boga koji je hodao Zemljom.…kako bismo to mogli onda mi danas?
Jedini način za uvjeriti i pokrstiti Pavla bila je izravna objava (Pavao) ili vizija (Luka).
Ali to je bila VIZIJA, a ne izravan susret s Isusom. Vizija koju danas imaju mnoga seoska djeca i razne osobe sumnjiva mentalna zdravlja. Dakle jednaka je vrijednost te njegove vizije i vizije lokalne bakice.
Nezgodna nedoumica za katolika:
1. Pavlu je njegova vizija (halucinacija) bila vrjednija od svih materijalnih dokaza (uklj. prazan grob) koji su ga okruživali neposredno uz Isusov život i tijekom njega.
ili
2. Isus niti nije postojao kao običan čovjek, pa je vizija onda mogla imati tako jaku snagu za konverziju na kršćanstvo. Apostoli tj. Braća Gospodnja, nisu bili izravni učenici i očevici Isusova djelovanja, nego su svog Jošuu našli teološki "u Pismima", kao mesijanska grupa unutar židovstva. Otuda je nečija vizija jača od njihove teologije, jer živa Isusa-Boga na Zemlji, nije ni bilo.
Ujedno, Pavao nikada jasno ne kaže da Isusa nije vidio dok je isti bio živ. Sama ta izjava bi dokazala da je Isus postojao kao pravi čovjek u povijesti, a ne legenda koja je iskovana u čovjeka kasnije. Pavao također ne pravi razliku između Isusovih učenika, koji su tobože uživo slušali Isusove riječi i naučavali se kod njega izravno godinu ili dvije. Da je napravio tu razliku, također ne bismo sumnjali da je Isus postojao kao čovjek a ne mit.
Kasnije su kršćani (daleko od Izraela) našli u prijevodu dodatne detalje, a Markov midraš im je poslužio da priprostom puku bolje bukvalno približe patničkog Božjeg Sina, dotad profinjeno tumačena gnostičkim simbolizmima, koji se konkretno i opipljivo žrtvovao za nepravedno potlačene, neobrazovane i siromašne duhom.
*******
Ivan iz Otkrivenja vidi samo vizije anđela (vrlo šarolike, kao da je uzimao droge, bjesni na one koji ga ne slušaju), a mnogi smatraju da je druga Petrova falsifikat (kao i prva). Niti preostale poslanice i pisma ne spominju izravne svjedoke, pa također potpadaju pod kategoriju rekla-kazala. Spise su napisali fanatični religiozni propagatori kojima nije bila strana laž ne bi li progurali "radosnu vijest" (to uostalom Pavao otvoreno priznaje !).
Evanđelja su kanonizirana, tj. "crkveno verificirana", tek poslije drugog stoljeća, a najviše zahvaljujući Ireneju koji je iz mase heretičnih evanđelja izabrao četiri, više "prema četiri kuta zemlje, četiri vjetra, četiri (glavne zodijačne) zvijeri (Bik, Lav, Orao-Škorpion i Anđeo-Vodenjak)", četiri elementa (zemlja, voda, vatra i zrak) (Irenej, "Against Heresis). Četiri su izabrana, većina drugih su spaljena i uništena.
Irenejeva logika (zašto 4?):
"Budući da je isti Bog stvorio četiri strane svijeta i četiri vjetra (4 elementa: zemlja, voda, vatra i zrak?), a Crkvu rasuo po cijelomu svijetu, onda moraju biti i četiri evanđelja, jer je evanđelje stup i svod Crkve."
Gnostička evanđelja nađena 1945.: Nađ Hamadi
Procjenjuju se ne starija od 350-400 n.e. – kopije kopija sumnjiva originala. Crkva ih se davno odrekla i spalila ih, ali opet su uskrsnula. Nude sasvim drugačiji pogled na kršćanstvo i gnosticizam. Neka od njih djeluju mnogo uvjerljivije od "priznatih" evanđelja.
S druge pak strane, čak se u poslanicama spominje da su mnogi vjerovali u "drugačijeg Isusa". (1 Ivanova 4,2-3; 2 Iv. 7) Poricanje da je "Isus došao u tijelu" nego je bio neka vrsta privida, i da je prividno umro, je vrlo rana "hereza" nazvana "Doketi," čiji pristalice su bile brojne u prvim stoljećima kršćanske ere.
Gotovo! Nema više nikakvih "dokaza".
Protudokaz: zaglušujuća TIŠINA
Razmislite o ovome. NITI JEDAN od barem 40 poznatih povjesničara, kroničara, filozofa, sljedbenika niti pisaca prve polovine prvog stoljeća, nije napisao niti slovca o njemu ! A napisali su mnoštvo informacija o sitnim lopovima, o stotinama samozvanih mesija i proroka, iscjelitelja, čarobnjaka, o ljudima koji su tvrdili da su bogovi itd.
Ivančićev (apologetski) odgovor na zaglušujuću tišinu Isusovih suvremenika je sljedeći:
" Kad bi, naime, Židovi htjeli dokazati kršćanstvu njegovu neistinitost i nevjerodostojnost, bilo bi dovoljno da ustvrde i dokažu da Isus Krist uopće nije živio i da nije pripadnik njihova naroda. No, o tome nigdje ni traga. Štoviše, nema nikakva traga da bi židovski narod Isusa proglasio mitskom i izmišljenom osobom."
Ne pada mu na pamet, da je Isus, kao marginalni pobunjenik kakvih je bilo na stotine, prošao nezapaženo (ako je uopće postojao) i nije bilo nikakve potrebe da njegovi suvremenici pišu o tome da nije postojao. Ili zamislite da glasnik viče po Jeruzalemu najnoviju "vijest": "Razapeti pobunjenik Isus ostao je mrtav u grobu!".
Što ako je Isus bio nebeski lik iz Pisma? Onda nije niti bilo potrebe za dokazivanjem da ga nema, kad ga niti nije bilo na zemlji.
Ono što teolozi sugeriraju - da su Židovi tako dobro znali za Isusa da se nitko nije usudio ništa napisati protiv njega - je smiješno. Radi se o "argumentu iz tišine". Npr. jučer nitko nije napisao da je laž da je preletio ružičasti slon preko Zagreba ==> znači, preletio je!
Jedan od ključnih dokaza da nije bilo ikakvog značajnijeg lika koji bi odgovarao kršćanskoj predodžbi Isusa Krista je i šutnja židovske rabinske tradicije. Oni bi svakako zapisali nešto od njegova učenja (posebno u dijelovima u kojima se sukobljavao sa Zakonom), kako bi ga pobili argumentima. Naivna kršćanska ideja da ih je Isus tako dobro pobio u argumentaciji da ih je bilo sramota o tome pisati je naprosto suprotna svemu što poznajemo o sklopu religijskog uma. Niti jednom zagovorniku kakve religije, koliko god egzotična i krajnje suluda bila, neće uzmanjkati riječi da obrani svoje dogme. Dovoljno je prisjetiti se Mormonskih propovjednika ili Jehovinih svjedoka. Profesionalni diskutanti, kao što su bili rabini, teško da bi bili ušutkani od nekakvog glasnog neukog provincijskog propovjednika, kakav je Isus bio prema priči. Isusovi argumenti, zabilježeni u Novom Zavjetu, da je upravo On vjekovno iščekivani Židovski Mesija, odmah padaju u vodu nakon malo analize iole upućenijeg poznavatelja Tore, a kamoli rabina.
S druge, pak, strane, u početku se radilo o sitnoj židovskoj mesijanskon sekti, koja je skoro 100 godina postojala skoro nezapaženo. Pogani su na nju gledali kao na malu, čudnu, asocijalnu, protu-religijsku međusobno posvađanu sekticu, koja je svoje članove vrbovala u najnižim slojevima društva. Nikoga jednostavno nije bila briga za tih par čudaka da bi ih pobijali argumentima. Ako je proto-kršćanska sekta vjerovala u Mesiju na osnovu Pisama, onda je bila u sklopu židovstva, pa ju nitko nije niti trebao pobijati.
Povijest poznaje mnoge osobe iz početka prvog stoljeća, za koje postoje konkretni pisani dokumenti, predmeti i spomenici, kao i svjedočanstva suvremenika. Iz židovskih i poganskih spisa toga razdoblja, mogla bi se sastaviti biblioteka. Ali o Isusu Kristu kao niti o njegovim apostolima, Bogorodici, Petru i Pavlu, i veličanstvenim čudesima, nikada viđenim do tada, nisu napisali niti jedne riječi:
| Josip Flavije | Persius | Lucanus | Arrian | | Pompon Mela | Phaedrus | Philo-Judeus | Plutarch | | Epictetus | Petronius | Quintius Curtius | | Damis | Seneka | Justus Tiberij | Silius | | Italik | Dion Pruseus | Lucian | Auls Gellius | | Plinije stariji | Apollonius | Plinije mlađi | Paterculus | | Columella | Suetonij | Ptolemej | Apian | | Statius | Valerius Flaccus | Dio Chrysostom | Juvenal | | Tacitus | Hermogones | Martial | Florus Lucius | | Lysias | Quintilian | Valerius Maximus | Phlegon |
John E. Remsburg ih sve navodi u svojoj knjizi "The Christ: A Critical Review and Analysis of the Evidence of His Existence"
Evanđelja spominju VELIKA MNOŠTVA ljudi iz Galileje, Dekapolisa i Judeje do iza rijeke Jordana, koja su slijedila Krista; visoke židovske svećenike i rimskog guvernera Pilata; kralja Heroda koji je čuo za ISUSOVU SLAVU (Matej 14,1)".
Pomrčina sunca pri raspeću je trajala TRI sata, a niti jedan astrolog/astronom nigdje u svijetu to nije zabilježio, kao niti potres, pokolj djece u Betlehemu i sl.
Mnogi su "pismoznanci" živjeli u to doba. Uzmite, na primjer već spomenute radove Filo Judejca rođenog 20 pr.n.e. i umro 50 n.e..
Poznat je kao najveći židovsko-helenistički filozof i zapisničar tadašnjeg vremena, živio je u Aleksandriji baš u to doba, a njegov sin je kasnije sudjelovao u rušenju Jeruzalema. Kada je imao 65 godina, navodni Isus je bio na vrhuncu svojih aktivnosti. Filo ga je nadživio 10 godina. Čudesni događaji koji bi zapanjili cijeli svijet, da su se ikada zbili, bili su mu potpuno nepoznati. Upravo je Filo bio taj koji je razvio doktrinu Logosa, ili Riječi, i premda je ta Riječ Tijelom postala, i utjelovila se u prostorima o kojima je pisao i pratio zbivanja, Filo ništa od toga nije vidio niti je išta čuo o tome.
Detaljno je opisivao židovska događanja tog područja. Ali niti jednom ne čitamo, u svim njegovim svescima, o nekakvom Isusu "Kristu." Nema ga niti kod Seneke (4? pr. n.e. - 65 n.e.) , niti kod povjesničara Plinija Starijeg (23? - 79 n.e.).
U to vrijeme je živio povjesničar Justus Tiberius, stanovnik Galileje, Isusovog zavičaja. On je napisao povijest koja obuhvaća vrijeme kada je Isus navodno živio. Ta je povijest izgubljena (vjerojatno su to uvrijeđeni kršćani spalili), ali kršćanski učenjak Photius iz 9. stoljeća je to čitao i sa zebnjom napisao sljedeće: "On [Justus] ne spominje ama baš ništa o pojavi Krista, o stvarima koje su se događale oko njega, ili o čudesnim djelima koja je napravio." (Photius' Biblioteka, kod 33)
Gradovi i imena koja se spominju u Bibliji, ne mogu se uzeti kao dokaz da je sve ostalo istinito, kao što i Homerova Odiseja spominje stvarne grčke otoke. Međutim, Nazaret koji se u Bibliji spominje kao grad sa vlastitom sinagogom, ne nalazi se NIGDJE do 2. stoljeća n. ere, čak niti kao naziv sela. Tamo gdje se sada, radi turista, nalazi grad Nazaret, prije je bilo židovsko groblje. Po židovskim zakonima, najstrože je zabranjeno imati groblje unutar gradskih zidina. Turistima se pokazuju spilje gdje su tobože živjeli stolari Josip i Isus. Ali to su bile grobnice, a Židovima je zabranjeno živjeti blizu grobova. Uostalom, uopće ne postoji proročanstvo Staroga Zavjeta da će Mesija biti zvan Nazarećaninom kako se ponosno tvrdi u Novom Zavjetu.
"Apostoli su bili Židovi. U evanđeljima se o židovima uvijek govori s udaljenosti, skoro s rasnom mržnjom i prezirom. Uočavaju se stvari koje pravi Židov nikada ne bi napisao. O farizejima se piše pogrdno i s prezirom, a o Rimljanima s poštovanjem, iako su farizeji bili reformatori i čuvari nacionalnog identiteta, a surovi okupatori Rimljani sravnili Jeruzalem sa zemljom prije nego što su evanđelja napisana i ubirali poreze. Pisci očito nisu bili Židovi." (Wheless)
Naime, Farizeji (P'rušim - odijeljeni) zalažu se za odvajanje židovskog naroda od helenske kulture. Osim toga zalažu se za proučavanje Tore u svim slojevima. U tom su smislu u sukobu sa Saducejima koji nisu neskloni helenizmu, inzistiraju na centralizaciji učenja (naravno oko svećenstva i Hrama koji bi tako postali ekskluzivni tumači Nauka). Znamo da je preživjelo farizejsko učenje (gledište). Uzevši sve to u obzir čini se da su Isusove kritike ustvari kritike Farizeja upućene Saducejima. No budući da NZ tekstovi nastaju kasnije, u doba kad su Farizeji vodeća struja koja sada ulazi u teološke sukobe s mladom kršćanskom crkvom, u NZ-tekstu kritika se upućuje i Farizejima i Saducejima, što je, poznavajući onovremenske prilike i farizejske stavove, paradoksalno.
Osim "šutnje" Židova, Grka i Rimljana o ikakvom konkretnom čovjeku Isusu, najglasnija je šutnja upravo kršćana iz drugog stoljeća, koji u većini nemaju pojma o Nazarećaninu. Oni koji ga spominju (početkom drugog stoljeća) toliko se razlikuju u izvještajima da je jasno da se radi o više osoba tj. tad smatranih mesija. Npr. onog poznatog Isusa Pandere razapetog na Pashu za Aleksandra Janneusa ili mesijanskih sinova Jude Galilejca iz četrdesetih godina ili Isusa vođe ustanika u Galileji poslanog iz Jeruzalema (prije pada Jeruzalema) itd.
Kršćanski apologeti početkom drugog stoljeća još uopće ne citiraju evanđelja, nego samo Stari zavjet, neke apokrife i grčka proročišta.
Slavni Origen traži Nazaret i ostala mjesta, ali nitko nema pojma o njima (do Helene i Euzebija poznatih krivotvoritelja relikvija i spisa). Pavla sredinom drugog stoljeća još uvijek smatraju heretikom, ali uskoro će u aktima koji se pišu krajem drugog stoljeća postati stjegonoša poklonika Isusa Nazarećanina, iako o Istome ne kaže niti riječi, jer je njegov Joshua Ha Messiah, ipak samo ona nebeska židovska Sophia od prije par stoljeća tj. Logos i Duh Sveti u njegovo vrijeme.
Origen protiv Celza
Slavni kršćanski apologet Origen, u svom odgovoru skeptičnom Celzu koji je kritizirao kršćane (2. stoljeće), umjesto da jasno pruži svježe i uvjerljive povijesne dokaze o Isusu, govori: "
"Prije odgovora Celzu, nužno je priznati da u stvarima povijesti, koliko god istinita bila," piše kršćanski Otac Origen " često je vrlo teško, a ponekad i nemoguće uspostaviti istinitost preko dokaza koji bi bili držani dostatnima."
Jer bismo mogli reći židovu: "Kako vi možete dokazati, da je Gospodin govorio Adamu ili Evi, ili Kainu, ili Noi, ili Abrahamu, ili Izaku, or ili Jakovu te riječi za koje je zapisano da ih je On izrekao tim ljudima?"
[Origen kontra Celsus. 1. 58 et Suiv.]
Ovo je jasno priznanje, da čak u 2. i poč. 3. stoljeća, nije bilo nikakvih pozitivnih povijesnih dokaza. Origen niti riječju ne spominje išta o konkretnom povijesnom Isusu, i, u nedostatku boljeg odgovora, dalje pokušava uvjeriti skeptičnog Celza koji kaže:
"Jasno mi je da su pisanja kršćana laž, i da vaše bajke nisu dovoljno dobro konstruirane kako bi sakrile ovu monstruoznu fikciju: čak sam čuo da neki od vaših prevodilaca, kao da su došli pravo iz krčme, navale na kontradikcije, i, s perom u ruci, mijenjaju prethodne spise, tri, četiri i još nekoliko puta, kako bi mogli negirati te kontradikcije kada su suočeni s kritikom."
Na što Origen kaže:
1. " Ako su istinite priče o poganskim božanstvima, zašto ne bi bile istinite priče o kršćanskom Mesiji ? "
2. " One moraju biti istinite, jer su ispunjenje proročanstava iz Staroga Zavjeta. "
3. " Pružite mi dokaze da je vaš Mojsije, ili Noa postojao, pa ću vas pitati je li vjerojatnije postojanje Isusa ili njih.
4. " Sada, ako je ono što se tiče Isusa lažno, budući da ne možemo, kako ti kažeš (Celzo), jasno dokazati da je istinito, viđeno ili slušano od Njega samoga (čudesa), i, kako izgleda da uočavaš, isto tako od onih koji su kažnjeni, zašto ne bismo radije rekli da je Ezekijel također bio upleten u čudesa, kada je rekao, "Nebesa su se otvorila," itd.?
Drugim riječima, jedini dokaz koji Origen pruža protiv zdrave kritike Celza je, da bi negiranje Krista bilo isto što i negiranje poganskih i židovskih mitologija, te navučenih i lažiranih "proročanstava".
"Ako Isus nije bio stvaran," tvrdi Origen, "onda niti Apolon nije bio stvaran, a proročanstva Staroga Zavjeta nisu ispunjena."
Ne može biti boljeg priznanja sumnje u priču o Isusu, nego iz usta njegovog najglasnijeg i najsposobnijeg branitelja od rane kritike. Za osobe kao što su Celzo, Herod ili Origen imamo jasne povijesne dokaze da su postojali, i u to nitko od povjesničara ne sumnja. Ali dokazati da je postojao Isus jednako je pokušaju dokazivanja Odiseja, Herkula, Zeusa ili Jelene Trojanske.
Apologetika II:
Ovi bi lukavo odvojili "negiranje evanđeoskog Isusa kao Božjega sina" i "negiranje Isusa kao povijesne osobe". Radi se o triku, kojim oni žele odvojiti zapise o Isusovim brojnim čudesima, koja su zadivila na tisuće suvremenika, i nekakav razumu prihvatljiv lik, s kojime bi se povijesna znanost mogla baviti. Tako bi imali svoje povijesne dokaze, a Isusovu božanstvenost, bi mogli ostaviti za vjersku "nadogradnju". Problem s takvim izmotavanjem je očit. Koliko se može reducirati lik Isusa da zadrži išta što nalikuje biblijskom liku? Ako Isusu oduzmemo čudesa, golema mnoštva koja su ga slušala i divila mu se, da ne govorimo o najbitnijoj stvari, uskrsnuću, a ništa nije napisao, o kome uopće govorimo? O "nekom" Isusu kojih je bilo sličnih na stotine? Nešto kao "sigurno je postojao seljak Martin, prije 300 godina"? Nitko to ne negira, ali niti "taj" Martin nije povijesna osoba. Apologetima je kod opravdavanja izostanka zapisa o Isusu, bitno da ga prikažu kao marginalca. Ako im se spomenu "Isusova čudesa", onda odmah kažu da se bavimo Isusovom božanstvenošću, ili da je bilo uobičajeno ubacivati čudesa i pretjeravati. Jesu li Isusova čudesa "pretjeravanja" tj. izmišljotine? Tko je onda Isus?
Apologetika III:
Apologet kaže:
"Unatoč tome što danas nema ozbiljnog povjesničara koji bi negirao povijesnost Isusa Krista, pojedinci i dalje tvrde kako on nikada nije živio, već je to mitska figura koju je stvorilo kršćanstvo".
Danas nema ozbiljnog povjesničara koji bi negirao niti povijesnost Zeusa, Mojsija, Krishne ili Djeda Mraza. Naprosto se ne bave mitološkim likovima, a još manje onima, čije bi propitivanje izazvalo drvlje i kamenje vjerskih zajednica.
Dakle ovaj "argument" je bezvrijedan. Mnogo vrjedniji argument bi bio da se navede nekog današnjeg znanstvenog povjesničara koji dokazuje da je Isus povijesna osoba. Na osnovu vjerodostojnih artefakata i spisa. Takvoga povjesničara nema pa nema, iako se religiozni pisci trude iz petih žila.
Da se kojim slučajem i pojavi, ključno pitanje bi tada bilo: Bi li takav Isus ima ikakve sličnosti s veličanstvenim biblijskim likom?
Realno govoreći, kad bi i uspjeli pronaći takve dokaze (kojih nema), bi li oni poduprli Isusa koji je izveo mnoga čudesa koja negiraju prirodne zakone, ili bismo pronašli još jednog židovskog apokaliptičkog propovjednika ili religijskog reformatora? Povijesno dokazani Isus još bi više potkopao vjeru u božanstvo Isusa nego činjenica da o tom liku ne znamo ništa konkretno. Dovoljno je zapitati se, kako bi otkriće jasnog povijesnog dokumenta utjecalo na kršćanstvo. Bismo li mogli naći dokaze Bogočovjeka na zemlji, ili običnog propovjednika? Možda je koji zapis o običnom čovjeku Isusu i postojao, ali sumnjam da bi preživio bijes kršćana, kada bi ga se domogli. Uništili su na tone spisa, koji su bili polemički u svezi kršćanstva. Kako bi li se tek obrušili na spis koji dokazuje Isusa kao obična čovjeka. Možda je i to razlog zašto o njemu nema spisa. No, kako su to samo nagađanja, ostaje činjenica da se povijesnost Isusa Krista ne može izgraditi ni na čemu, a pogotovo ne na religijskim propovjednim hvalospjevima. Inače bi i Zeus postao povijesna osoba.
Apologet kaže:
"Zašto bi netko izmišljao tako sramotnu stvar kao što je razapinjanje Isusa? Stoga je priča sigurno istinita."
Mora da je postojao Romul (Quirinus), jedan od triju glavnih Bogova koje je rimska država štovala, jer je ubio svoga brata Rema, a bratoubojstvo je bio najgori grijeh u rimskom sustavu teologije, tako da ga nitko nije mogao izmisliti; ili obožavani i štovani spasiteljski Bog Attis doista postoji i stvarno se kastrirao, jer je kastriranje bilo među najnepoželjnijim i ponižavajućim djelima u drevnom društvu koje je automatski negiralo društveni status i poštovanje, tako da nitko to nije mogao izmisliti; i tako dalje. Dodajmo tome i ispunjenje "proročanstva" o Isusovu razapeću nađenom u starom zavjetu: "probit će mu ruke i noge". Makabejci mučenici su kao pravednici razapeti, i Židovi su ih štovali za taj čin. Religije nemaju problema s najapsudnijim tvrdnjama. A Isusovo razapinjanje nikako nije sramotno onima koji su vjerovali da je to bio nesebičan čin žrtve za spas ljudi.
ZAKLJUČAK
Kršćanski apologeti su nakon stoljeća grčevitih napora i proučavanja, našli par mizernih (i krivotvorenih) spomena Isusa koje je Ivančić, kao tipični apologet naveo u svojoj knjizi, a koje sam spomenuo. Svi ti dokumenti su napisani mnoga desetljeća NAKON navodne Isusove smrti, od strane nepoznatih pisaca koji Isusa nikada nisu osobno vidjeli, ili od mase krivotvoritelja. Osoba pod imenom Isus je bilo kao kod nas Ivana. Ako je neki od tih Isusa za sebe tvrdio da je Mesija (i Božji Sin?), onda je bio potpuno marginalna, ali ne i rijetka pojava. Možda su postojali zapisi o njemu kao lokalnom pobunjeniku koje su kasnije kršćani spalili. Moguće je da se radi o mudrom rabinu s nekonvencionalnim idejama za to doba. Većina priča i čudesa je ipak sklepana iz raznoraznih "proročanstava" i izreka iz Starog Zavjeta o Mesiji.
Naime, bilo je to vrijeme velikih progona židovskog naroda, Jeruzalem u ruševinama, najveći židovski hram uništen, bune ugušene u krvi. Prosječan Židov si je mogao postaviti ovakvo pitanje: "Zar nas je Bog napustio? Možda se ipak Mesija pojavio, ali u prikrivenom obliku, pa ga nismo priznali, možda čak i ubili kao neke prije, i Bog nas je kaznio!" Bilo je to vrlo plodno tlo za nastanak mita o Mesiji koji je odbačen i preselio se u Nebo, pa odande nudi spas zabludjelima. Evanđelje po Marku (koje većina drži za prvo), potiskuje Ivana Krstitelja u drugi plan (konkurencija), malo priča pričice o čudesima i iscjeljenjima alla Apolonij iz Tijane (sličan lik Isusu iz prvog stoljeća, koji nije imao sreće da ga propagiraju revnitelji poput Pavla i bude na silu proglašen kao državno božanstvo kao Isus), a kasnije dobiva nastavak o posjeti Isusa onkraj groba. Naime, prvotni "predložak po Marku" završava sa ženama koje nalaze prazan grob i nikome to ne kazuju. Kasnije verzije to nisu htjele ostaviti tako porazno nedorečeno, pa besramno ubacuju cijelu priču o post-mortem pojavljivanjima Isusa. Marko naglašava da je Isus svima govorio da šute i ne govore o Njemu, čak i demonima (1,34; 1,44; 3,12; 5,43; 7,36; 8,26; 8,30; 9,9). Tako je njegov heroj, tobože namjerno prošao neopažen među Židovima.
Markov Pilat opisan je kao slabić, pod utjecajem moćnih židovskih poglavara. Koliko god to bilo nevjerojatno za tako okrutna čovjeka, evanđelja napisana poslije Markova, još i više ga omekšavaju i slave: po Mateju dobiva savjet od svoje žene da se radi o pravednom Isusu od čije osude on "pere ruke"; Luka uvodi još Poncijeva oklijevanja, koji sad čak mora pitati Heroda Antipasa za savjet - slučajno nazočna u gradu - te tri puta ponovljeno pita za Isusovu krivicu, te ga želi pustiti!; evo na kraju i Ivana, gdje je Poncije Pilat uplašen - Židovi bi ga smijenili! Na kraju imamo tradiciju Etiopske crkve koja ga po legendi pokrštava! Ništa od svega toga nema niti najmanje povijesne utemeljenosti. I Josip i Filo opisuju pravi lik Pilata: "kruta čovjeka, tvrdoglava, okrutnog temperamenta" čija uprava je imala značajke "pohlepe, nasilja, napada, agresivnog ponašanja, čestih egzekucija bez suđenja i beskrajnih divljačkih surovosti." (Gaius, 301-2). Vitellius, Rimski Legat u Siriji, bio je prisiljen smijeniti ga i prisilno umiroviti. Pilat je tako nestao sa scene, nesvjestan velike slave koju su mu kršćanski pisci dodijelili.
KRAJ
Ako vam netko kaže da ima svjedoka i dokaz za Isusovo postojanje, upitajte ga za datum. Ako je "svjedok" rođen dugo nakon događaja, on je nepouzdan kao svjedok, a njegove riječi ne mogu poslužiti kao dokaz, jer je priču čuo od vjernika, a ovi pročitali/čuli od "Marka". Lik Isusa Krista se, stoga, nikako ne može pojavljivati u povijesnim knjigama uz bok povijesnim osobama kao što su Julije Cezar, Aristotel, Platon ili Aleksandar Veliki (kršćanski apologeti često bahato izazivaju da im pokažemo dokaze da je postojao Napoleon ili Cezar, kada izgube živce u pokušaju dokazivanja njihova mitološkog junaka.)
Ivančić svečano tvrdi da "Nitko od ozbiljnih kritičara Isusove povijesnosti nije negirao, čak niti sumnjao, da je on postojao."
To je, naravno, lukavi trik. Moramo napraviti distinkciju između Isusove "povijesnosti" i Isusova "postojanja", koju Ivančić prikladno zaobilazi. Ako nema povijesno relevantnih dokaza, ne može se o nekom liku govoriti kao o povijesnoj osobi. To, međutim, ne isključuje mogućnost da je neka osoba koja je možda nalikovala na taj mitologizirani lik, fizički postojala (kao i seljak Martin prije 300 godina, ili vaša pra pra pra pra prabaka). No dok god o toj osobi nemamo konkretnih podataka, doli religijske mitove i legende, Isus Krist se ne može proglašavati povijesnom osobom u strogo historiografskom smislu te riječi. Postavlja se isto tako pitanje o kojemu Isusu govorimo? Koliko se mora skresati i izmijeniti lik iz evanđelja, da bi se mogao dokazati kao povijesan. Ako je nezamjetan i marginalan, opet se ne može govoriti o njegovoj povijesnosti. To onda nije Isus o kojemu govore evanđelja ili u kojega vjeruju vjernici.
Postavlja se i pitanje, zašto bi nekoga marginalca pikzibnera Isusa pretvorili u svemogućeg Bogočovjeka? Mnogo im je bilo bitnije da se "ostvaruju proročanstva" u liku u kojega su vjerovali. Je li vremenom marginalac postao slavni Isus, ili čak niti marginalca nije bilo, nego se sve baziralo na starim proročanstvima i halucinacijama?
Oni koji vjeruju u Isusa Čudotvorca, vjeruju na osnovu svoje vjere, a ne na osnovu ikakvog relevantnog dokaza.
Popis poznatijih istraživača koji su detaljno obradili temu iz mnogih motrišta, da Isus, kako ga se opisuje u Bibliji, nije povijesna osoba:
Richard Carrier
******************
Richard Price
Barbara G. Walkerhttp://www.skepticfiles.org/mys3/christ.htm
George Albert Wells
R. Joseph Hoffmann
Richard Cevantis Carrier M.A., M.Phil., Ph.D in Ancient History
Gerald Massey
Albert Churchward
Joseph Wheless
Edouard Dujardin
Bronson C. Keeler
John G. Jackson
Vernal Holley
Dr. Raymond Bernard
Lloyd Graham
Edward Carpenter
Louis Jacolliot
Rev. Robert Taylor
Dr. Alvin Boyd Kuhn
G.R.S. Mead
Kersey Graves
Earl Doherty
Frank R. Zindler
M. Mangasarian
A evo ih mnogo više, povijesno prikazanih uz sažetak i ovdje: www.jesusneverexisted.com/scholars-croatian.html
Razna literatura:
Robert Price "Deconstructing Jesus", Zindlerova knjiga "The Jesus the Jews Never Knew (Isus kojeg Židovi nisu poznavali)", "The Jesus Puzzle" Earl Doherty.
- Thomas Paine (The Age of Reason)
- J.M. Robertson (Pagan Christs)
- Gerald Massey, Egyptologist and historical scholar (Gerald Massey's Lectures: Gnostic and Historic Christianity, 1900)
- Elaine Pagels, Professor of Religion at Princeton University, (Adam, Eve, and the Serpent)
- Elaine Pagels, Professor of Religion at Princeton University, (The Gnostic Gospels)
- Gerald A. Larue (The Book Your Church Doesn't Want You To Read)
- Randel McCraw Helms (Who Wrote the Gospels?)
- Steve Mason, professor of classics, history and religious studies at York University in Toronto (Bible Review, Feb. 2000, p. 36)
- Bishop John Shelby Spongv
- Alan Albert Snow (The Book Your Church Doesn't Want You To Read)
- John Romer, archeologist & Bible scholar (Testament)
- Robert J. Miller, Bible scholar, (Bible Review, December 1993, Vol. IX, Number 6, p. 9)
- David Noel Freedman, Bible scholar and general editor of the Anchor Bible series (Bible Review, December 1993, Vol. IX, Number 6, p.34)
- Gene Kasmar, Minnesota Atheists
- Michael D. Coogan, Professor of religious studies at Stonehill College (Bible Review, June 1994)
- Bruce Chilton, Bell Professor of Religion at Bard College (Bible Review, Dec. 1994, p. 37)
- Daniel P. Sullivan (Bible Review, June 1996, Vol. XII, Number 3, p. 5)
- Bible Review, October 1996, Vol. XII, Number 5, p. 39
- Bishop Shelby Spong, Liberating the Gospels
- Jeffery L. Sheler, "Who Wrote the Bible," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Jeffery L. Sheler, "The Four Gospels," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Jeffery L. Sheler, "The catholic papers," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- Maurice Bucaille (The Bible, the Quran, and Science)
- Jerome Neyrey, of the Weston School of Theology, Cambridge, Mass. in "The Four Gospels," (U.S. News & World Report, Dec. 10, 1990)
- David Van Biema, "The Gospel Truth?" (Time, April 8, 1996)
- Rudolf Bultmann, University of Marburg, the foremost Protestant scholar in the field in 1926
- Paul Q. Beeching, Central Connecticut State University (Bible Review, June 1997, Vol. XIII, Number 3, p. 43)
- C. Dennis McKinsey, Bible critic (The Encyclopedia of Biblical Errancy)
- Paula Fredriksen, Professor and historian of early Christianity, Boston University (in the PBS documentary, From Jesus to Christ, aired in 1998)
- Allen D. Callahan, Associate Professor of New Testament, Harvard Divinity School
- Robert M. Price, "Jesus: Fact or Fiction, A Dialogue With Dr. Robert Price and Rev. John Rankin," Opening Statement
- Robert M. Price, professor of biblical criticism at the Center for Inquiry Institute (Deconstructing Jesus, p. 260)
RAZNI IZVORI
Briant, Pierre, "Alexander the Great: Man of Action Man of Spirit," Harry N. Abrams, 1996
Gauvin, Marshall J., "Did Jesus Christ Really Live?" (from: www.infidels.org/)
Gould, Stephen Jay "Dinosaur in a Haystack," (Chapter 2), Harmony Books, New York, 1995
Graham, Henry Grey, Rev., "Where we got the Bible," B. Heder Book Company, 1960
Graves, Kersey "The World's Sixteen Crucified Saviors," 1875
Helms, Randel McCraw , "Who Wrote the Gospels?", Millennium Press
Irenaeus of Lyon (140?-202? C.E.), Against the Heresies
Leedom, Tim C. "The Book Your Church Doesn't Want You To Read," Kendall/Hunt Publishing Company, 1993
Massey, Gerald, "Gerald Massey's Lectures: The Historical Jesus and Mythical Christ," 1900
McKinsey, C. Dennis "The Encyclopedia of Biblical Errancy," Prometheus Books, 1995
Metzger, Bruce,"The Text of the New Testament-- Its Transmission, Corruption, and Restoration," Oxford University Press, 1968
Pagels, Elaine, "The Gnostic Gospels," Vintage Books, New York, 1979
Pagels, Elaine, "Adam, Eve, and the Serpent," Vintage Books, New York, 1888
Pagels, Elaine, "The Origin of Satan," Random House, New York, 1995
Price, Robert M.," Deconstructing Jesus," Prometheus Books, 2000
Pritchard, John Paul, "A Literary Approach to the New Testament," Norman, University of Oklahoma Press, 1972
Remsberg, John E., "The Christ," Prometheus Books
Robertson, J.M. "Pagan Christs," Barnes & Noble Books, 1966
Romer, John, "Testament : The Bible and History," Henry Holt and Company, New York, 1988
Schonfield, Hugh Joseph, "A History of Biblical Literature," New American Library, 1962
Spong, Bishop Shelby, "Rescuing the Bible from Fundamentalism," HarperSanFrancisco, 1991
+
1) J. Allegro, The Dead Sea Scrolls and the Christian Myth, Prometheus Books, reprinted 1991. (Istražuje kako su drevni mitovi zloupotrijebljeni od strane rane crkve i pogrešno predstavljeni kao povijest.)
2) J. Campbell, Occidental Mythology, Penguin Books, reprinted 1985. (Pregled religijskih mitologija Zapadne civilizacije. Uključuje važne dokaze koji se tiču pozajmica poganskih mitova od strane kršćanstva.)
3) E.D. Cohen, The Mind of the Bible-Believer, Prometheus Books, reprinted 1991. (Razotkriva psihološke trikove oko kojih je izgrađen Novi Zavjet i otkriva negativne učinke po kršćanski fundamentalizam.)
4) R. Helms, Gospel Fictions, Prometheus Books, reprinted 1991. (Razotkriva evanđelja kao većinom fiktivne dokumente sastavljene kao kulminacija raznih mitoloških tradicija.)
5) S. Levine, You Take Jesus and I'll Take God: How to Refute Christian Missionaries, revised edition, Hamoroh Press, Los Angeles, 1980. (Otkriva trikove koje koriste misionari i pogrešne citate iz Tore u Novom Testamentu.)
6) J.M. Robertson, A Short History of Christianity, 2nd Ed., Watts & Co., London 1913. (Jedno od najozbiljnijih akademskih istraživanja izvora kršćanstva. Piše o elementima iz priče o Isusu koji su prekopirani iz poganskih mitologija.)
Literatura i drugi mediji o pobijanju Isusove povijesnosti/štetnosti religija rastu iz dana u dan. Znanstvenici koji se prije nisu usuđivali o tome govoriti, sada javno istupaju i zalažu se za istinu. Možemo uskoro očekivali tsunami koji će obrisati laži koje su se širile stoljećima. Omiljeno pitanje apologeta je: "Pokaži mi koji znanstvenik izričito pobija Isusovo postojanje! Dakle znanstvena zajednica se slaže da je postojao." No isto pitanje se može postaviti i za Mojsija, Krišnu, Zeusa ili Manitua. Donedavno, koji bi se znanstvenik išao bakćati oko religijskih mitova i istraživati njihovu navodnu povijesnost? Samo njegovo bavljenje mitologijom ili kreacionizmom išlo bi religiji u prilog. Stoga se znanstvenici s time većinom nisu bavili. A oni među njima, koji su vjernici, itekako pokušavaju opravdati svoju vjeru miješajući je sa znanošću. Neutralni znanstvenici izbjegavaju izvrgavati se vjerničkom pljuvanju i trpjeti njihove uvrede. Dovoljno je vidjeti koliko se drvlja i kamenja usmjerilo na Dawkinsa. Od proglašavanja tog znanstvenika "militantnim zadrtim ateistom i rotweilerom", do izdavanja mnoštva crkveno sponzoriranih knjiga koje ga tobože opovrgavaju.
Vraćajući se kući, nakon prekrasnog sunčevog zalaska, zapisao je ovo u svoj dnevnik:
"Ne, ovaj svijet nije nikakva šala, niti je dolina kušnje ili prelazak u bolji, vječiti život - ovaj svijet ovdje, jedan je od vječnih svjetova, upravo je on taj koji je prekrasan, radostan, kojega možemo i moramo načiniti ljepšim i radosnijim za one koji žive s nama i za one koji će u njemu živjeti nakon nas."
[Lav Tolstoj (1828-1910) ]
|
Predavanje Richard Dawkinsa
Oni "koji ne znaju ništa", oni "koji znaju sve" i zagovornici da "nema sukoba".
The "know-nothings", the "know-alls", and the "no-contests"
--------------------------------------------------------------------------------
Predavanje Richard Dawkinsa iz Nullifidiana (Pros. 94)
--------------------------------------------------------------------------------
Richard Dawkins, poznat po svojim knjigama o evoluciji, raspravlja s nadbiskupom Yorka, dr John Habgood-om, o postojanju Boga na znanstvenoj smotri u Edinburu prošlog Uskrsa. [Uskrs '92.] - ovdje je prikazan njegov sažetak argumentacije.
--------------------------------------------------------------------------------
Religiozni ljudi dijele se u tri glavne skupine kad su suočeni sa znanošću. Nazvat ću ih oni "koji ne znaju ništa", oni "koji znaju sve" i zagovornici da "nema sukoba". Čini mi se da dr. Ivan Habgood, nadbiskup Yorka, zasigurno pripada u treću skupinu, pa ću započeti s njima.
Zagovornici da "nema sukoba sa znanošću" su s pravom pomireni sa činjenicom da se religija ne može boriti sa znanošću na njezinu terenu. Ali oni misle da nema rivalstva između znanosti i religije, jer se one bave potpuno drugačijim stvarima. Biblijska priča o postanku Svijeta (podrijetlu života, raznolikosti vrsta, podrijetlu čovjeka) -- sve te stvari su sada dokazane kao pogrešne.
Oni od "nema sukoba" nemaju s time problema: gledaju na to kao krajnje naivno pitanje, skoro kao pitanje lošeg ukusa, zapitati se o nekoj biblijskoj priči: "Je li ona istinita?" Istinita? govore, Istinita? Naravno da nije istinita u nekom sirovo dosljednom smislu. Znanost i religija se ne natječu oko istog teritorija. Oni se bave potpuno drugačijima stvarima. One su podjednako istinite, ali svaka na svoj različiti način.
Omiljena i krajnje besmislena fraza im je "religiozna dimenzija". Naći ćemo je u navodima poput: "Znanost je sasvim u redu što se toga tiče, ali ona ispušta "religioznu dimenziju".
Oni "koji ne znaju ništa", ili fundamentalisti (doslovno vjerovanje u Sveto pismo), na neki način su pošteniji. Oni su povijesno dosljedni. Oni prepoznaju da je sve donedavno jedna od glavnih funkcija religije bila znanstvena: objašnjenje postojanja, univerzuma, života. Povijesno, većina religija je imala ili čak bila, kozmologija i biologija. Čini mi se da i danas, ako zamolite ljude da opravdaju svoje vjerovanje u Boga, glavni razlog bi bio znanstveni. Većina ljudi, pretpostavljam, misli da im treba Bog za objasniti postojanje svijeta, a posebno postojanje života. Oni su u krivu, ali naš edukacijski sustav je takav da mnogi ljudi to ne znaju.
Oni su također dosljedni povijesti, jer ne možete izbjeći znanstvenim implikacijama religije. Univerzum s Bogom bi bio sasvim drugačiji od univerzuma bez Njega. Fizika ili biologija, gdje postoji Bog, mora izgledati drugačije. Tako da je većina osnovnih religijskih tvrdnji u biti znanstvena. Religija je znanstvena hipoteza.
Ponekad sam optužen za arogantnu netoleranciju u mom tretmanu kreacionista. Naravno, arogancija je antipatična osobina, i nikako ne bih htio da me smatraju općenito arogantnim. Ali postoje granice! Da dobijete ideju kako izgleda biti profesionalni student evolucije, kojega su zamolili da ozbiljno debatira s kreacionistima, čini mi se poštenom sljedeća usporedba. Zamislite da ste klasični znanstvenik koji je proveo cijeli svoj životni vijek studirajući rimsku povijest u svim njezinim bogatim detaljima. I sada dolazi netko sa stupnjem pomorskog inženjera ili poznavanjem srednjovjekovne muzikologije i pokušava raspravljati o tome da Rimljani nikada nisu postojali. Ne biste li teško mogli obuzdati svoje nestrpljenje? I ne bi li to pomalo izgledalo kao arogancija?
Moja treća skupina, onih "koji znaju sve" (neljubazno sam ih tako nazvao zbog toga što mi njihovo ponašanje izgleda snishodljivo, s visine, patronizirajuće), smatra da je religija dobra za ljude, valjda povoljna za zajednicu općenito. Dobra, jer ih možda tješi u smrti ili teškom gubitku, možda jer im daje moralni kod.
Jesu li ili nisu stvarna vjerovanja religija istinita, to im nije bitno. "Možda Boga niti nema: mi obrazovani ljudi znamo kako je malo dokaza za tako nešto, a pogotovo za ideje poput djevičanskog porođenja ili Uskrsnuća. Međutim, neobrazovano mnoštvo treba Boga za uzdržati se od nepodopština ili za utjehu u teškim trenucima. Sitnica oko toga da Bog vjerojatno ne postoji, može se zasigurno maknuti u stranu u interesu većeg društvenog dobra." Ne trebam reći ništa više o onima "koji sve znaju" jer oni niti ne tvrde da imaju štogod čime bi pridonosili znanstvenoj istini.
Je li bog Superstring?
Sada ću se vratiti na one "nema sukoba". Argument kojega se drže je zacijelo dostojan ozbiljnog ispitivanja, ali mislim da ćemo ubrzo pronaći kako ima nešto više vrijednosti od onih iz drugih skupina.
"Bog nije starac s bijelom bradom na nebu". Dobro, što je onda Bog? A sada dolazi na red izvrtanje riječi, raznoliko mijenjanje značenja. "Bog nije tamo negdje, On je u svima nama." Bog je temelj našega bitka." "Bog je esencija života." "Bog je univerzum." "Zar ne vjerujete u svemir?" "Naravno da vjerujem." "Onda vjerujete u Boga." "Bog je ljubav, zar ne vjerujete u ljubav?" "Da? Onda vjerujete u Boga."
Suvremeni fizičari zvuče ponekad malo tajnovito kada razmatraju pitanja poput: zašto se zbio veliki prasak, kada je to bilo, zašto su to zakoni fizike, a ne neki drugi zakoni, zašto svijet uopće postoji, i tako dalje. Ponekad se fizičari mogu poslužiti izrekom da postoji unutarnje jezgro misterije koje ne shvaćamo, i možda nikada niti nećemo shvatiti; i onda mogu reći da je to unutarnje jezgro misterije drugi naziv za Boga. Ili Stephen Hawkingsovim riječima, ako razumijemo te stvari, možda ćemo "spoznati um Boga."
Nesporazum je u tome da Bog u ovom sofisticiranom, fizikalnom smislu nema nikakve sličnosti s biblijskim Bogom ili bilo koje druge religije. Ako fizičar kaže da je Bog drugi naziv za Plankovu konstantu, ili da je Bog superstring, trebali bi to uzeti kao živopisan metaforički način za reći da je priroda superstringa ili vrijednosti Plankove konstante duboka misterija. Očigledno nema niti najmanju povezanost s bićem koje je kadar opraštati grijehe, bićem koje može saslušati molitve, koje brine oko toga da li ili ne Sabath započinje u 5 ili 6 sati, nosite li veo ili pokazujete dio ruke; i baš nikakvu vezu s bićem koje može nametati smrtnu kaznu svome Sinu da otkupi grijehe svijeta prije i nakon što je bio rođen.
Mitska Biblija
Isto vrijedi za pokušaje identificiranja velikog praska suvremene kozmologije sa mitom iz Postanka. Postoji tek sasvim nebitna sličnost između usavršene predodžbe suvremene fizike, i kreacijskog mita Babilonaca i Židova koje smo naslijedili.
Što oni od "nema sukoba" kažu o tim dijelovima svetoga pisma i religijskog nauka, koji su nekoć-davno bili neupitne vjerske i znanstvene istine; o stvaranju svijeta, o stvaranju života, raznoraznim čudesima Staroga i Novoga zavjeta, preživljavanju nakon smrti, djevičanskom rođenju? Te priče su postale, u rukama onih "nema sukoba", ništa doli moralnih bajki, identičnih Ezopovim basnama ili bajkama Hans Kristijana Andersena. To je sasvim u redu, ali iritira da oni skoro nikad ne priznaju da upravo to čine.
Na primjer, nedavno sam čuo bivšeg glavnog rabina, Sir Immanuel Jacobovitsa, kako govori o zlu rasizma. Rasizam je zlo, i zavrjeđuje bolju protivnu argumentaciju od one koju je pružio. Adam i Eva, kaže, bili su preci ljudske vrste. Stoga, sva ljudska bića pripadaju jednoj rasi, ljudskoj rasi.
Što napraviti s jednim takvim argumentom? Glavni rabin je obrazovan čovjek, on očigledno ne vjeruje u Adama i Evu, pa na što je mislio kada je to rekao?
Mora da je Adama i Evu koristio kao bajku, kao što bi netko mogao upotrebljavati pripovijetku o Pepeljuzi ili Crvenkapici za prikazati neku visokovrijednu moralnu prodiku.
Imam utisak da su klerici tako navikli tretirati biblijske priče kao bajke, da su zaboravili razliku između činjenica i mašte. Poput ljudi koji, kad važna osoba premine u kakvoj sapunici, šalju pisma sućuti.
Nasljeđivanje vjeroispovijesti
Kao darvinistu, nešto me posebno čudi kad pogledam na religiju. Religija pokazuje uzorak nasljeđivanja koji smatram sličnim genetskom nasljeđivanju. Golema većina ljudi je vjerna jednoj specijalnoj vjeroispovijesti. Postoje na stotine različitih vjerskih sekti, a svaka religiozna osoba vjerna je samo jednoj od njih.
Od svih sekti svijeta, uočavamo tajanstvenu slučajnost: pretežita većina nekako bira upravo onu svojih roditelja. Ne sektu koja ima najbolje dokaze u svoju korist, najveća čudesa, najpošteniji moralni kod, najljepše katedrale, najšarenije obojena stakla, najbolju glazbu: kada se radi o odabiru sa švedskog stola raspoloživih religija, njihove potencijalne vrline izgleda da nimalo ne vrijede, u usporedbi s pitanjem nasljeđivanja.
To je nesumnjiva činjenica; nitko to ne može ozbiljno poreći. Ipak ljudi koji su sasvim svjesni te proizvoljne prirode svoga vjerskog naslijeđa, nekako uspijevaju nastavljati vjerovati svojim religijama, često s takvim fanatizmom, da su doslovce pripravni ubijati one koji slijede neku drugu religiju.
Istine o svemiru su istinite posvuda u svemiru. One se ne razlikuju u Pakistanu, Afganistanu, Poljskoj ili Norveškoj. Ipak, očito smo spremni prihvatiti da religija koju primamo kao djeca bude stvar slučajnosti geografskog položaja gdje smo rođeni.
Ako pitate ljude zašto su uvjereni u istinitost svoje vjeroispovijesti, neće se pozivati na nasljeđivanje od roditelja. Shvaćeno tako, zvuči suviše očigledno glupo. Niti se pozivaju na dokaze. Nema ih, i danas oni bolje obrazovani to priznaju. Ne. Oni se pozivaju na vjeru. Vjerovanje je veliko opravdanje, veliko izvlačenje za izbjegnuti potrebu mišljenja i procjenjivanja dokaza. Vjera je vjerovanje usprkos, ili čak valjda uslijed, nedostatka dokaza. Najgora stvar je da mi ostali to moramo poštivati, baviti se time okolišno, u rukavicama.
Ako mesar ne ispunjava zakonske propise glede okrutnosti prema životinjama, s pravom se progoni i kažnjava. Ali ako se žali da njegovi okrutni postupci potiču iz zapovjedi njegova religijskog uvjerenja, apologetski se povlačimo i puštamo ga na miru. Bilo koja druga pozicija koju netko preuzme, zahtijeva obranu racionalnim argumentima. Vjeri se dozvoljava da se ne mora argumentirano opravdavati. Vjera se mora poštivati; a ako je ne poštujete, optužuju vas da kršite ljudska prava.
Čak i oni bez vjere izloženi su ispiranju mozga da poštuju tuđu vjeru. Kada tzv. vođe muslimanske zajednice idu na radio i zagovaraju ubijanje Salman Rushdija, jasno potiču na ubojstvo - nedjelo za koje bi inače bili progonjeni i vjerojatno bili strpani u zatvor. Ali jesu li uhićeni? Nisu - zbog toga što naše sekularno društvo "poštuje" njihovu vjeru, i simpatizira s njihovom dubokom "povredom" i "uvredom".
E pa ja ne. Poštivat ću vaše poglede ako ih možete opravdati, ali ako opravdavate svoja uvjerenja samo tako što kažete da u njih vjerujete, ja ih neću poštivati.
Nevjerojatnosti
Želim se na kraju predavanja vratiti znanosti. Često se govori, većim dijelom kod onih "nema sukoba religije sa znanošću", da premda nema pozitivna dokaza u korist postojanja Boga, nema niti dokaza protiv njegova postojanja. Zato je najbolje držati otvoren um i biti agnostik.
Na prvi pogled to izgleda kao nepobitni stav, barem u blagom slučaju Paskalove oklade. Ali nakon malo razmišljanja pokazuje se kao izvlačenje, jer bi se isto moglo reći za Djeda Božićnjaka i Zubić vilu. Može biti da postoji vila u dnu vrta. Nema dokaza za to, ali ne možete dokazati da ih nema. Zar ne bismo svi trebali biti agnostici u odnosu na vile i vilenjake?
Problem s agnostičkim argumentom je taj da se on može primijeniti na bilo što. Postoji beskonačan broj hipotetskih vjerovanja za koja bismo mogli reći da ih nije moguće pozitivno dokazati kao neispravne. U cjelini, ljudi ne vjeruju u većinu njih, poput vila, jednoroga, zmajeva, Djeda Božićnjaka, i tako dalje. Ali u cjelini, oni vjeruju u Boga stvoritelja, zajedno sa cjelokupnom prtljagom koja ide uz religiju njihovih roditelja.
Pretpostavljam da je razlog taj da većina ljudi, premda ne pripada strani "onh koji ne znaju ima li Boga ili nema", ipak ima neki osjećaj da Darwinova evolucija nije dovoljno sveobuhvatna da bi objasnila sve o životu. Sve što mogu reći kao biolog je da taj osjećaj postupno sve više nestaje kako čitate i proučavate ono što je poznato o životu i evoluciji.
Želim dodati još nešto. Što je vaše razumijevanje značaja evolucije veće, tim više ste gurnuti podalje od agnostičkog stava prema ateističkom. Složenije, statistički nevjerojatnije stvari su po svojoj prirodi teže za objasniti nego jednostavne, statistički vjerojatnije stvari.
Ljepota Darwinove teorije evolucije jest u tome da objašnjava kako su složene, teško shvatljive stvari mogle nastajati u uvjerljivim koracima, od jednostavnih, lako shvatljivih početaka. Naša objašnjenja započinjemo od krajnje jednostavnih početaka: čisti vodik i goleme količine energije. Naša znanstvena, darvinistička tumačenja vode nas kroz slijed dobro razumljivih koraka do sve spektakularnije ljepote i složenosti života.
Alternativna pretpostavka, da je sve započeo natprirodni Tvorac, nije samo suvišna, nego i vrlo nevjerojatna. Ona je u koliziji sa samim argumentom koji je predložen njoj u prilog. To je zbog toga što je Bog, dostojan svog imena, morao imati kolosalnu inteligenciju, super-um, entitet iznimno niske vjerojatnosti postojanja - doista vrlo nevjerojatan.
Čak i kad bi postuliranje takva entiteta išta objasnilo (a to nam nije potrebno), to još uvijek ne bi pomoglo jer stvara još veću misteriju nego što je rješava.
Znanost nam pruža objašnjenje kako složeno (komplicirano) nastaje iz jednostavnog. Pretpostavka Boga ne pruža vrijedno objašnjenje za bilo što, jer jednostavno postulira ono što pokušavamo objasniti. Ona postulira kompleksno kao objašnjenje, i ostaje na tome. Mi ne možemo dokazati da nema Boga, ali možemo sa sigurnošću zaključiti da je doista vrlo, vrlo nevjerojatan.
To je bilo predavanje Richard Dawkinsa iz Nullifidiana (Pros. 94.)
--------------------------------------------------------------------------------
Citat iz popularne knjige: Deluzija Bogom
R. Dawkinsa, od nobelovca fizičara (ateist naravno) Steven a:
--------------------------------------------------------------------------------
Neki ljudi imaju poglede na Boga koji su tako općeniti i fleksibilni, da je neizbježno da ga nalaze gdje god ga traže. Netko reče 'Bog je vrhunski' ili 'Bog je naša uzvišena priroda' ili 'Bog je univerzum'. Naravno, kao i bilo kojoj drugoj riječi, i riječi Bog se može dati koje značenje koje želite. Ako želite reći da je 'Bog energija', onda možete naći Boga u gomili ugljena.
Napori apologeta da pronađu stvarno uglednog suvremenog znanstvenika koji je religiozan, poprimaju razmjere očaja, proizvodeći zvuk struganja po dnu bačve gdje svojim noktima grebu dokaze.
Jedini website koji sam mogao naći da je tvrdio navođenje popisa 'Nobelovaca kršćanskih znanstvenika' naveo je 6 od ukupno nekoliko stotina znanstvenika dobitnika Nobelove nagrade.
Od tih 6, ispalo je da 4 uopće nisu dobili tu nagradu, a barem jedan, za kojega sigurno znam, je ne-vjernik koji pohađa misu isključivo iz društvenih razloga. Sustavnija studija od Benjamin Beit-Hallahmi 'našla je da među nobelovcima u znanosti, kao i u književnosti, postoji izraziti stupanj ne-religioznosti, kada se usporedi s populacijom iz koje su došli'.
R.D.
--------------------------------------------------------------------------------
Zašto bi nas "Bog" stvorio nesavršene?
Sam Harris
"Letter to a Christian Nation"
Prijevod knjige: Pismo kršćanskoj naciji
--------------------------------------------------------------------------------
Istina je da nitko ne zna kako je ili zašto svemir nastao. Nije jasno možemo li uopće i govoriti o stvaranju svemira, uzimajući u obzir da takav događaj može biti shvaćen samo s obzirom na vrijeme, a tu govorimo o rođenju samog prostorvremena.
Svaka intelektualno poštena osoba priznat će da ne zna zašto svemir postoji. Znanstvenici, naravno, odmah priznaju svoje neznanje po tom pitanju. Religiozni vjernici ne. Jedna od veličanstvenih ironija religijskoga govora može se cijeniti po učestalosti kojom ljudi vjere uzdižu sebe zbog svoje poniznosti dok osuđuju znanstvenike i ostale nevjernike zbog njihove intelektualne arogancije.
A zapravo, ako bi koga trebalo suditi zbog arogancije, onda je to religijski vjernik koji vjeruje: stvoritelj svemira zanima se za mene, voli me i nagradit će me poslije moje smrti; moja sadašnja vjerovanja, uzeta iz Biblije, ostat će kao najbolji iskaz istine do kraja svijeta; svi oni koji se ne slažu sa mnom, provest će vječnost u paklu...
Prosječni kršćanin u prosječnoj crkvi slušajući prosječnu nedjeljnu misu dosegnuo je razinu arogancije jednostavno nezamislivu u znanstvenoj raspravi - a bilo je, istini za volju, nekih posebno arogantnih znanstvenika.
Više od 99 posto vrsta koje su ikad hodale, letjele ili gmizale po ovoj zemlji, izumrle su. Sama ta činjenica isključuje inteligentni dizajn. Kada gledamo prirodni svijet, vidimo iznimnu složenost, ali ne vidimo optimalni dizajn. Vidimo bogatstvo, vraćanje i nepotrebne komplikacije; vidimo zbunjujuće nedjelotvornosti koje završavaju u patnji i smrti. Vidimo ptice koje ne mogu letjeti i zmije s karlicama.
Vidimo vrste riba, daždevnjaka i rakova koji imaju nefunkcionalne oči jer su se nastavili razvijati u mraku tijekom milijuna godina. Vidimo kitove kojima izrastu zubi u vrijeme razvoja fetusa, samo da bi ih kao odrasli apsorbirali. Takva bića našeg svijeta krajnje su zagonetne prirode ako je Bog stvorio sve vrste života na Zemlji “inteligentno”, no postojanje nijednog od tih bića ne zbunjuje kad se na njih gleda očima evolucije.
Biolog J. B. S. Haldane navodno je bio rekao da ako postoji, Bog gaji “neobičnu nježnost prema kukcima opnokrilcima”. Čovjek bi očekivao da će zapažanje tako razarajuće poput ovoga zatvoriti knjigu o stvaranju za sva vremena. Istina je da premda sada postoji oko 350.000 poznatih vrsta kukaca opnokrilaca, poput žohara, Bog, čini se, pokazuje još veću ljubav prema virusima.
Biolozi procjenjuju da postoji najmanje deset sojeva virusa za svaku vrstu životinja na zemlji. Mnogi su virusi dobroćudni, naravno, a neki stari virusi mogli su igrati važnu ulogu u pojavljivanju kompleksnih organizama. No, virusi su skloni tome da iskoriste organizme poput tebe i mene kao svoje posuđene genitalije.
Mnogi od njih napadaju naše stanice samo da bi ih razorili, razarajući usput i nas - strašno, bez milosti, bezdušno. Viruse poput HIV-a, kao i širok spektar bakterija, možemo vidjeti kako se razvijaju točno pred našim nosom, razvijajući otpor na antivirusne i antibiotske lijekove na našu štetu. Evolucija, međutim, i predviđa i objašnjava te činjenice; Knjiga Postanka to ne čini. Kako zamišljate da vjera nudi najbolju procjenu tih stvarnosti ili da sugerira dublji, milosrdan razlog sveznajućeg bića?
Naša vlastita tijela potvrđuju mušičavost i nesposobnost stvoritelja. Kao embriji, imamo repove, škrge i cijeli kaput majmunskog krzna. Srećom, većina nas izgubi te očaravajuće dodatke prije rođenja. Taj čudan slijed morfologije bez muke je protumačen evolucijskim i genetičkim terminima, no potpuna je tajna ako smo proizvod inteligentnog dizajna. Muškarci imaju mokraćovod koji ide ravno kroz prostatu.
Prostata ima tendenciju povećanja tijekom života. U skladu s tim, većina muškaraca starijih od 60 godina može svjedočiti da u najmanju ruku jedan dizajn na Božjoj zelenoj zemlji teško da je poželjan. Ženska zdjelica nije tako inteligentno dizajnirana kao što bi mogla biti da pomogne u čudu rođenja. Zbog toga svake godine stotine tisuća žena podnosi produženi i komplicirani porod koji završava kao kila poznata kao porođajna fistula.
Žene u svijetu u razvoju, koje pate od takvog stanja, postaju nesposobne da zadrže mokraću, a njihovi muževi ih često napuštaju i protjerane su iz svojih zajednica. Populacijski fond Ujedinjenih naroda procjenjuje da više od dva milijuna žena živi danas s fistulom. No, fistula se liječi jednostavnim kiruškim zahvatom, a ne molitvom.
Dok mnogi vjernici izgledaju uvjereni da molitva može izliječiti mnoge bolesti (usprkos onome što pokazuju najbolja znanstvena istraživanja), čudno je da se uvijek vjeruje da molitva pomaže za bolesti i ozljede koje se same iscjeljuju. Nitko, na primjer, ne očekuje da će amputiranom ponovno izrasti ud koji nedostaje. Zašto ne? Kod salamandera se to događa rutinski, pretpostavljamo bez molitve. Ako Bog odgovara na molitve - ikada - zašto ne bi povremeno iscijelio amputiranog?
Primjeri neinteligentnog dizajna u prirodi su tako brojni da bi se cijela knjiga mogla napisati jednostavno nabrajanjem. Ja ću sebi dopustiti samo još jedan primjer. Ljudski dišni i probavni trakt dijele malu cijev uz ždrijelo. Samo u Sjedinjenim Državama taj “inteligentni” dizajn dopremi svake godine desetke tisuća djece na hitnu pomoć. Njih nekoliko stotina se uguši. Mnogi drugi poslije pate od nepopravljive ozljede mozga.
Kojem milosrdnom razlogu to služi? Naravno, možemo smisliti neku milosrdnu svrhu: možda roditelji te djece trebaju dobiti kakvu lekciju, možda je Bog pripremio specijalnu nagradu na nebu za svako dijete koje se uguši poklopcem na bočici. Problem je, naravno, što se takva zamišljanja mogu povezati s bilo čime u svijetu. Koja se strašna nezgoda ne može tumačiti na taj način? I zašto bismo uopće razmišljali na takav način? Zar je imalo moralno misliti na takav način?
--------------------------------------------------------------------------------
Šašavi dokazi o postojanju Boga
Pretražujući internet, Dawkins je naišao na »krajnje komičan popis s više od 300 dokaza o postojanju Boga«. Citirao je »šest potpuno šašavih«:
1. Argument nepotpunog uništenja: Zrakoplov se srušio, pri čemu je poginulo 143 putnika i članovi posade. No, jedno je dijete "čudesno" preživjelo, »samo« s opekotinama trećeg stupnja. Dakle, Bog postoji.
2. Argument mogućih svjetova: Da su stvari bile drukčije, bile bi drukčije. To bi bilo loše. Dakle, Bog postoji.
3. Argument gole volje: Vjerujem u Boga! Vjerujem u Boga! Vjerujem, vjerujem, vjerujem. Vjerujem u Boga! Dakle, Bog postoji.
4. Argument nevjerovanja: Većina ljudi u svijetu ne vjeruje u kršćanstvo. Upravo je to Sotona htio. Dakle, Bog postoji.
5. Argument prekogrobnog iskustva: Osoba X umrla je kao ateist. Ona sad shvaća da je pogriješila. Dakle, Bog postoji.
6. Argument emocionalne ucjene: Bog te voli. Žrtvovao je svoje sina jedinorođenca. Njegovoj Majci je prepuklo srce od tuge. Kako možeš biti toliko bezosjećajan da ne vjeruješ u njega? Dakle, Bog postoji.
Znanstvenik u laboratoriju nije samo tehničar, on je također dijete suočeno s fenomenom prirode, koji ga zadivljuje kao da je bajka.
Život nije težak ni za koga od nas. Ali što s tim? Moramo biti ustrajni i iznad svega vjerovati u sebe. Moramo vjerovati da smo nadareni za nešto i da se to može postići.
Ničega se ne treba plašiti u životu. Samo treba razumjeti.
Ne bavite se onime što je učinjeno, već onime što je ostalo da se učini.
(Moj suprug) Pierre nije pripadao nikakvoj religiji, a ja nisam prakticirala niti jednu.
[Maria Sklodowska Curie]
|
SLAGALICA O ISUSU
Sklapanje slagalice o Isusu u 12 lakih komada:
Earl Doherty
Dobro nam je poznato kako sljedbenici do besvijesti papagajski imitiraju i ponavljaju riječi nekog svog vjerskog Vođe kojega drže za duhovni autoritet: "On je rekao ovako, On nam je pokazao, Njegov primjer, On je govorio, On je savjetovao....." Ali u kršćanskim spisima prvog stoljeća i dobrog dijela drugoga, takvih zapisa o Isusu Nazarećaninu nema pa nema (niti u kanonskim niti u apokrifnim spisima). O Isusu se govori kao o nekakvoj nebeskoj pojavi Riječi Božje - Logosa koja se obraća svojim "prorocima" u vizijama. Nema konkretnog čovjeka koji je hodao Palestinom niti pozivanja na njegove riječi. Ne radi se samo o tome da je Pavao "preskočio činjenice o Isusu, jer su svima bile poznate", ili se "bavio drugim pitanjima", kako to apologeti žustro brane, nego nije spominjao Isusa upravo na mjestima u svome pisanju, gdje je bilo nužno da Ga spomene. A nije Ga spomenuo.
Analogije:
Bog Jahve (ili anđeo?) daje kamene ploče Mojsiju
Anđeo Gabrijel daje Kur'an Muhamedu
Anđeo Moroni daje knjigu Mormona Smithu
Isus s nebesa predaje znanje svetome Pavlu... i apostolima.
Obrazac: Nebeski entitet preko vizija (halucinacija) prenosi osnivaču neke sekte nove ideje (nastale u vlastitoj glavi ljudskog osnivača).
Ako Isus nije hodao Izraelom, koje može biti tumačenje nastanka te priče?
Earl Doherty na znalaćki potkrijepljen način objašnjava kako je došlo do toga.
Komad br. 1: ZAVJERA TIŠINE
Priča iz Evanđelja, sa svojim čovjekom Isusom Nazarećaninom, ne može se naći prije evanđelja. U kršćanskim tekstovima ranijim od Marka, koji je prvi u nizu, uključujući skoro sve novozavjetne poslanice, kao i u mnogim tekstovima iz drugog stoljeća, o objektu kršćanskog vjerovanja nikada se nije govorilo kao o konkretnom čovjeku koji je nedavno živio, poučavao, izvodio čudesa, trpio i ubijen od strane vlasti, ili se uzdigao iz groba u Jeruzalemu. Nema ništa u poslanicama o Mariji ili Josipu, Judi ili Ivanu Krstitelju, nema pripovijetke o rođenju, učenju ili da Isus bira apostole, nema spomena svetih mjesta ili lokaliteta Isusova djelovanja, niti čak brda Kalvarije ili prazne grobnice. Ta tišina je tako sveopća i tako zbunjujuća da su se grčeviti apologetski pokušaji tumačenja iste pokazali skroz nedovoljnim.
Komad br. 2: TIŠINA ZABILJEŽENA DILJEM SVIJETA
Prva jasna ne-kršćanska referenca na Isusa kao čovjeka u novijoj povijesti kažu da potječe od rimskog historičara Tacita oko 115 n. ere, ali on je jednostavno mogao ponavljati novo razvijena kršćanska vjerovanja u povijesnog Isusa u Rimu u njegovo vrijeme. Nekoliko ranijih židovskih i nekršćanskih pisaca znakovito šute. "Židovska povijest" od židovskog historičara Flavija, objavljena u 90-tima, sadrži dvije poznate reference o Isusu, ali su neuvjerljive. Prvi odlomak, kako stoji, je opće potvrđen kasniji kršćanski umetak, a pokušaji da se dokaže njegova djelomična autentičnost su propali; drugi ulomak također pokazuje znakove kasnijeg kršćanskog uplitanja ("zvani Krist"). Reference o Ješui u židovskom Talmudu su iskrivljene, nedostatne i dolaze iz tradicije koja je bila zapisana tek u trećem stoljeću i kasnije.
Komad br. 3: TAJNA O KRISTU KOJA GA RAZOTKRIVA
Pavao i drugi raniji pisci govore o božanskom Sinu (Filo) svoga vjerovanja u terminima duhovnog, nebeskog lika; oni nikada ne identificiraju taj entitet pod nazivom "Krist Isus" (doslovno, "Pomazanik Spasitelj" ili "Spasitelj Mesija) kao konkretnog čovjeka koji je bio živio i umro u novijoj povijesti. Umjesto toga, kroz zastupstvo Svetoga Duha, Bog je objavio postojanje svoga Sina i ulogu koju je odigrao u božanskom planu, programu za spasenje. Ti raniji pisci govore o dugo skrivenoj tajni koja je razotkrivena po prvi puta "apostolima" poput Pavla, bez ikakva spominjanja povijesnog Isusa koji bi odigrao bilo kakav dio u tom otkrivanju, na taj način ne ostavljajući nikakvo mjesto za konkretnog čovjeka na početku kršćanskog pokreta. Pavao jasno kaže da je njegovo poznavanje i poruka o Kristu izvedeno isključivo iz židovskih spisa pod Božjim nadahnućem.
Komad br. 4: ŽRTVOVANJE U DUHOVNOM CARSTVU
Pavao ne smješta smrt i uskrsnuće Krista na Zemlji ili u povijesti. Prema njemu, raspeće započinje u duhovnom svijetu, u natprirodnoj dimenziji iznad zemlje, na rukama demonskih zlih duhova (za koje se mnogi stručnjaci slažu da je to pravo značenje "vladari ovoga svijeta (arhoni eona na grčkome)" u 1. Korinćanima 2,8). Poslanica Hebrejima smješta Kristovu žrtvu u nebeski hram (pog. 8, 9). Uzašašće Izaije, kompozitno židovsko djelo s kraja prvog stoljeća, opisuje (9,13-15) Kristovo raspeće od strane Sotone i njegovih demona na nebeskom svodu (nebeska sfera između Zemlje i Mjeseca). Znanje o tim događajima je izvedeno iz vidovitih iskustava i iz Svetoga pisma, koje je viđeno kao '‘prozor’ u viši duhovni svijet Boga i njegovih djela.
Komad br. 5: SPAS U NEBESKIM SFERAMA
Djelovanje bogova u duhovnom carstvu je bilo dio starih pogleda (grčkom i židovskom) višeslojna svijeta, koji su se širili od temeljnog svijeta materije gdje su ljudi živjeli, kroz nekoliko nebeskih sfera nastanjenih različitim božanskim bićima, anđelima i demonima, do najviše razine čistog duha gdje je prebivao vrhunski Bog. U platonskoj filozofiji (pod čijim je uplivom bila židovska misao), gornji duhovni svijet je bio vječan i savršen, služeći kao model za nesavršen i prolazan materijal svijeta ispod; on je bio "izvorna" zbilja, dostupna intelektu. Tamo se odigravaju duhovni procesi, sa svojim utjecajem, uključujući spasenje, čovječanstva ispod. Određena "ljudska svojstva" data Kristu (npr., Rimljani 1,3) bila su aspekti njegove prirode duha-materije, viši ekvivalent svijetu materije, i često su ovisi o čitanjima svetoga pisma.
Komad br. 6: SVIJET SPASITELJSKIH BOŽANSTAVA
Kristove značajke i mitovi su na mnoge načine slični onim grčko-rimskim kultovima spasenja toga vremena, poznatijim kao "religije misterija", od kojih je svaka imala svog vlastitog spasiteljskog boga ili boginju. Većina njih (npr. Dioniz Mitra, Atis, Izida, Oziris, Horus) su bili dio mita u kojemu je božanstvo moralo svladati smrt na neki način, ili izvesti neki čin, koji bi udijelio kakvu korist i spasenje svojim štovateljima. Takve aktivnosti su bile projicirane kao da se događaju u gornjem duhovnom kraljevstvu, a ne na Zemlji ili u povijesti. Najviše tih vjerskih rituala imalo je sveti objed (isto tako Pavlova Gospodinova večera u 1 Korinćanima 11,23f) i zamišljala mistične odnose između vjernika i Boga, slične onome što Pavao govori o Kristu. "Rano kršćanstvo" je bilo židovska sektaška inačica ovog jako rasprostranjenog sustava vjerovanja, premda sa svojim vlastitim snažnim židovskim značajkama i pozadinom.
Komad br. 7: POSREDNIČKI SIN
Kršćanski "Sin" također je izraz posvemašnjeg religioznog pojma helenističkog doba, da je krajnji, konačni Bog transcendentalan i ne može imati izravnog kontakta sa svijetom materije. On se mora otkrivati i komunicirati s ljudima kroz posrednu silu, poput "Logosa" iz platonske (grčke) filozofije ili lika "personificirane Mudrosti" židovskog promišljanja; zadnji je nađen u knjigama poput Izreka, Baruh i Mudrost Salomonova. Na tu silu gledalo se kao emanaciju od Boga, njegovu izvanjsku sliku, zastupstvo koje je pomoglo stvarati i uzdržavati svemir i sada služi kao kanal znanja i odnosa između Boga i svijeta. Sve te značajke su dio jezika koji su upotrebljavali starokršćanski pisci o njihovom duhovnom "Kristu Isusu", nebeskoj figuri koja je bila židovska sektaška inačica ovih prevladavajućih mitova i uzoraka ideja.
Komad br. 8: PRIČA O ISUSU
Sva evanđelja preuzimaju svoju osnovnu priču o Isusu Nazarećaninu iz jednog izvora: tko god sastavio prvu inačicu Marka. Matej i Luka su dorada Marka s posebnim, ponajčešće poučnim, dodatnim materijalima, i to je danas gotovo univerzalni znanstveni zaključak, dok mnogi također razmišljaju o tome da je Ivan također izveo svoje okvire za Isusovo djelovanje i smrt iz sinoptičkog izvora. Tako imamo kršćanski pokret koji obuhvaća pola imperija i cijelo stoljeće, koji je međutim uspio proizvesti samo jednu jedinu verziju događaja koji su se navodno odigrali u njegovu začetku. Na Djela apostolska, kao povijestan dokaz Isusa i početaka kršćanskog pokreta, ne možemo se osloniti, budući da je tendenciozna kreacija iz drugog stoljeća, ovisi o evanđeljima i dizajnirana su kako bi stvorila sliku kršćanskih izvora koji se mogu svesti na unificirano djelo apostola u Jeruzalemu, koji su bili sljedbenici povijesnog Isusa. Mnogi stručnjaci sada priznaju da je većina Djela apostolskih čista izmišljotina.
Komad br. 9: EVANĐELJA KAO (FIKTIVNI) "midraš"
Ne samo da evanđelja sadrže osnovne i nepomirljive različitosti u svojim izvješćima o Isusu, ona su napisana u skladu s uobičajenom židovskom praksom poznatom kao "midraš" , koja uključuje preinake i proširenja Svetog pisma. To znači prepričavanje starijih biblijskih priča u novim okruženjima. Na taj način, Markov Isus Nazarećanin je bio oslikan kao novi Mojsije, sa značajkama koje su bile usporedive s pojedinostima iz priče o Mojsiju, (Samsonu, Josipu i drugim pomazanicima Božjima; Pomazanik=Krist op.prev.). Mnogi detalji su bili oblikovani iz posebnih odlomaka svetog pisma. Priča o Pasiji je mozaik stihova iz Psalama, Izaije i drugih proroka, i u cjelini ona prepričava zajedničku bajku koja se nalazi posvuda u starijim židovskim tekstovima, o patnji i opravdanju Nevinog i Poštenog. Sasvim je moguće da Marko nije smjerao sa svojim evanđeljem predstaviti povijesni lik ili konkretne povijesne događaje, nego ga je oblikovao za ostvarenje obrednih čitanja za kršćanske službe po židovskom modelu. Liberalni stručnjaci sada smatraju evanđelja "vjerskim dokumentima", a ne preciznim povijesnim izvješćima.
Komad br. 10: ZAJEDNICA "Q"
U galilejskim krugovima koji su različiti od onih evangelista (koji su vrlo vjerojatno svi bili u Siriji), židovski pokret sredine prvog stoljeća naviještao je da dolazi Božje Kraljevstvo - vjerovanje koje je proisteklo tijekom vremena iz skupa kazivanja, etičnih i proročkih spisa. Takva vjerska zajednica je vremenom konačno za sebe uobličila lik ljudskog utemeljitelja koji je bio držan za začetnika izreka. Na načine koji još nisu do kraja rasvijetljeni, ovaj lik je unesen u evanđelja o Isusu, a dokument o tim kazivanjima upotrebljavaju Matej i Luka da popune svoje obrade Markova evanđelja. Neki suvremeni stručnjaci vjeruju da su smjestili "izvornog" Isusa uz korijenje od Q dokumenta, ali detalji Q-a i uzorak evolucije sugeriraju da nije bilo Isusa prisutnog u njegovim ranijim fazama, a ti korijeni ukazuju na grčki stil poduke, poznat kao onaj Cinika, za koji je teško reći da potječe od bilo kojeg pojedinca, a ponajmanje židovskog propovjednika Kraljevstva.
Komad br. 11: BUNTOVNIČKA RAZNOLIKOST
Pisani dokumenti otkrivaju da je ranokršćanski okoliš prepun zbunjujuće raznovrsnosti zajednica i sekti, rituala i vjerovanja o entitetu Krist/Isus/Mesija/Ješua, od kojih većina pokazuje malo zajedničkih točaka i nedostatak središnjeg autoriteta. Ono što također nedostaje je bilo kakva ideja o apostolskoj tradiciji koja se može povezati s konkretnim čovjekom i krugom njegovih učenika. Teolozi bi pripisali ovu situaciju mnoštvu različitih reakcija na povijesnog Isusa, ali takav fenomen nije samo nevjerojatan, nego nigdje nije provjeren u samim dokazima. Umjesto toga, sva ta raznolikost odražava neovisne izraze širih religijskih trendova tog vremena, na temelju očekivanja Kraljevstva Božjeg, i na vjerovanju u posrednu božansku silu koja je objavila znanje o Bogu i stazu prema spasenju. Jedino u evanđeljima, koja su se počela pojavljivati vjerojatno prema završetku prvog stoljeća, mnogi od tih elemenata su prikupljeni i spojeni kako bi napravili složenu figuru Isusa Nazarećanina, stavljenu u midrašku priču o životu, propovijedanju i smrti, smještenu u vrijeme Heroda i Poncije Pilata.
Komad br. 12: ISUS POSTAJE POVIJEST
Kako je midraška priroda evanđelja bila izgubljena od kasnijih naraštaja ne-židovskih Kršćana, drugo stoljeće je bilo svjedokom postupnog prilagođivanja evanđelja o Isusu kao povijesnoj osobi, motivirano političkim obzirima u naporima da se uspostavi ortodoksija i središnji autoritet usred obilja ranokršćanskih sekti i vjerovanja. Tek kod Ignacija Antiohijskog, nakon početka drugog stoljeća, vidimo prve pismene izraze kršćanskih (ne-evanđeoskih) tekstova o vjerovanju da je Isus živio i umro osuđen od Pilata (op.prev.: on je prvi koji spominje Pilata, Josipa, Mariju, iako je odavno bilo onih koji su osporavali "tjelesnog Isusa".), a tek prema sredini stoljeća nalazimo bilo kakvu upoznatost s pisanim evanđeljima u širem kršćanskom svijetu, i njihovo prihvaćanje istih kao povijesnih izvješća.
Mnogi kršćanski apologeti, međutim, čak i u zadnjem dijelu drugog stoljeća, ignoriraju postojanje ljudskog utemeljitelja u svojim predodžbama i obrani vjerovanja. Do godine 200-te, kanon zvaničnih dokumenata je oblikovan, reinterpretiran i prepravljan da bude primijenjen na Isusa iz evanđelja, koji je sada držan za stvarnog, povijesnog čovjeka. Kršćanstvo je tako steklo novu budućnost temeljenu na golemom nesporazumu iz svoje vlastite prošlosti.
SKLOPLJENA SLAGALICA
Suvremeni kritički raspoloženi stručnjaci su dekonstruirali priču o Isusu, pokušavajući spasiti iz nje nadahnjujućeg mudraca za racionalniju, prosvjećeniju budućnost, i napuštajući žrtvujućeg božanskog Spasitelja arhaične prošlosti. Neki od njih su skloni dopustiti da Pavlov Krist nije imao ništa s povijesnim čovjekom, dok stavljaju svog novog poučavajućeg Isusa kao samo jedan element u židovsko-helenističkoj sintezi koja je dovela do Kršćanstva. Mudrac, međutim, vještački je konstrukt, pogrešno iščitan (i onda i sada) šire sektaških izraza toga doba. A spone i linije razvoja između različitih struja koje su stručnjaci stvorili za načiniti svoje scenarije uvjerljivijima, uvelike su nepotvrđene dokazima. Komadi slagalice o Isusu nikako ne pristaju zajedno, osim ako ne napustimo bilo kakvo očekivanje povijesnog, ljudskog lika.
(Nap.prev.: Ako je istina da se o Isusu tako dobro znalo i bezbroj puta ponavljali podaci o njegovom životu i njegove izreke, čovjek bi očekivao i pokoji rukopis od tog silnog mnoštva znanja o tom čovjeku. Od toga nema ništa. Kršćanstvo se širilo među ljude kojima je potanko trebalo objasniti što se dogodilo. Bilo je mnogo sekti sa svojim tumačenjima. Nisu svi "napamet znali sve o Isusu". Neki su možda imali pogrešne ideje. To je trebalo ispraviti. Ali ništa od takvih spisa. Isto tako bismo očekivali konkretna pitanja i rasprave o Isusu: Kako je djelovao, ponašao se u nekoj konkretnoj situaciji, u čemu se sastoji njegova presuda, jesu li Rimljani osudili nevina čovjeka i bezbroj drugog, što bi doveli do konflikata i potrebe da se o tome napiše nešto u poslanicama tipa: to je bilo tako i nema potrebe oko sukobljenih mišljenja. Od svega toga ništa.)
Doherty sumira problem:
Van Voorst-ova (poznati poricatelj da je Isus mit) uvodna rečenica prvog poglavlja je vrijedna komentara: “Isus Nazarećanin je neosporno najutjecajnija osoba u povijesti.”
Malo ih je koji bi ovo porekli; pa čak i oni koji dokazuju da je Isus mit, mogli bi se složiti s time, ako bi se riječ “osoba” zamijenila u “figura, lik” budući da bi ostavila otvoreno pitanje je li taj lik, kako je opisan u evanđeljima, stvarno postojao kao povijesna osoba. Ali komentar vrijedan spomena je ovaj. Sasvim odvojeno od toga koji su vjerski interesi gospodina Van Voorsta (za koje se neću pretvarati da znam) /op.prev. Voorst je teolog i crkveni pastor "Reformirane crkve"/, ova izjava, koju toliki dijele, religiozni i drugi, pokazuje koliko more promjena bi se trebalo dogoditi, koliko šokantna preorjentacija bi bila potrebna, za velik dio svijeta, ako bi se mogla uspostaviti jaka sumnja u samo postojanje te “najutjecajnije osobe u povijesti.” Uopće ne čudi da su se veliki interesi, kako religiozni tako i svjetovni, tradicionalno nagomilali u kampanju protiv te ideje, u borbi koja se vodi noktima i zubima, s prezrivim odbacivanjem same te ideje i onih koji ju iznose.
Mali izbor nekih stručnjaka koji su dokazivali teoriju prepisivanja kod sastavljanja evanđelja-Novog zavjeta.
1. Ideju nasljeđivanja povijesti iz grčke filozofije i mitova poganskih kultova načeo je teolog i povjesničar Bruno Bauer još u 19. stoljeću.
2. Joseph Campbell, profesor komparativne mitologije i komparativne religije, također je pisao o toj temi - i proširio je.
3. "The God who wasn't there", napisao Robert M. Price, profesor teologije.
4. Arthur Drews, njemački filozof i pisac: "The Christ Myth"
5. John G. Jackson, povjesničar, profesor i pisac, bavio se komparativnom mitologijom i također radio na ovom području
6. Nešto stariji autor T.W. Doane, "Bible Myths and Their Parallels in Other Religions"
7. Teolog i profesor, čovjek s doktoratom i još k tome vjernik, Samuel Angus, sudili mu za herezu ali ga oslobodili
8. Prof. Dr. Lutz E. von Padberg, radi na institutu Paderborn u Njemačkoj
9. Alvin Boyd Kuhn - znanstvenik koji se bavio komparativnom religijom, mitologijom i lingvistikom
10. Jedan teolog - Thomas Harpur, praktičan vjernik, na ovo pitanje gleda sa strane praktičnog vjernika, ali zagovara tezu kopiranja.
11. PhD povjesničar Richard Carier, nedavno piše obimnu peer review knjigu o razlozima zašto možemo jako sumnjati u Isusovu povijesnost.
O "Isusu Kristu" postoji danas gomila knjiga, koje pokušavaju opisati tko je to mogao biti. Nepotrebno je naglašavati, da svaki pisac opisuje "nekog drugog Isusa".
Židovi nisu čuli Isusa
Je li čarobni Isus_O_Bog osobno propovijedao i izvodio čudesa pred tisućama zgranutih Židova barem godinu dana, ili o mitskom Isusu znamo samo od Pavla (i apostola iz tzv. sekte Braće Gospodnje), koji su lik Isusove riječi čuli u svojim vizijama, i iznašli ih u spisima Stara zavjeta:
Pavao u Rimljanima 10-12 to lijepo pojašnjava današnjim kršćanima koji su sve krivo shvatili:
http://www.hbk.hr/biblija/nz/rim.htm
Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju.
Iako je Isus propovijedao pred Židovima i izveo sva ta golema čudesa i gungulu?
13 Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Imali su dovoljno svjetla ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše?
Želi li se reći da je Isus propovijedao mnoštvima barem godinu dana (svjetlo Isusovo), ali nisu u Njega kao Boga povjerovali, ili nešto drugo?
A kako da povjeruju u onoga KOGA NISU ČULI?
Aha. Tadašnji Židovi uopće nisu čuli Isusa govoriti. Za Židove je mogao reći da su Isusa čuli, ali se oglušili na njegovu veličanstvenu pojavu. Da je Isus stvarno govorio kao povijesna osoba.
Kako pak da čuju bez propovjednika?
Samo preko "propovjednika" se može čuti o Isusu Kristu. Bez njih Isus šuti. Lik Isus nije nikad govorio osobno. A propovjednici su svećenstvo tj. apostoli-propovjednici i Pavao. Izjava bi bila vrlo glupa, da je Isus kao Bog došao, GOVORIO što je imao za reći godinu dana (30 godina?), ali nitko ga nije razumio, nego su sad tu apostoli, koji će ljudima sve objasnit bolje od živoga Boga, tj. u Njegovo ime. Boga nisu mogli čuti bez njegovih svećeničkih tumača. Ali oni sad dolaze i sve će im objasnit, jer Bog nije to mogao na Zemlji.
A kako propovijedati bez poslanja? (apostalôsin)
Poslanje je prijevod s grčkog "apostalôsin", glagolski oblik riječi apostol. Pavao s time kaže da nema načina da je itko ikada čuo za Isusa, ukoliko to nije čuo od apostola. Apostol je svatko tko propovijeda tu religiju. Tek kasnije se pod tom riječju uvriježilo da su to 12 Isusovih učenika. Pavao nikada ne koristi riječ (Isusov) učenik.
To podrazumijeva da to nisu mogli čuti izravno od Isusa čovjeka–propovjednika, kao npr. tisuće Galilejaca i Jeruzalemskih židova (prema evanđeljima). Pavao je ovdje rezolutan i apsolutan. On nije svjestan bilo koga da je čuo izravne Isusove propovijedi (osim apostola i njega). Pavao stoga nema saznanja o Isusovim misijama, ili "propovijedanju" ikome drugome osim njegovim apostolima. A to "propovijedanje" Pavao kaže da je postignuto otkrivenjem (vizijama, nadahnutim tumačenjem starog zavjeta, u halucinacijama i snovima) (npr. 1 Kor. 15:3-8; Gal. 1; 1 Kor. 9:1; Rim. 16:25-27; itd.).
O Isusu su mogli čut samo od apostola i onih kojima su apostoli o tome pričali. U retku prije, Pavao veli da Židovi nikada nisu čuli za Isusa (ili od Isusa, ovisno o značenju genitiva) dok nisu apostoli počeli o Njemu pričat. Tako da bi čak i podatak da je Isus eventualno čak postojao, mogli prenijeti samo apostoli. Pavao evidentno nije mogao zamisliti da bi Židovi mogli čuti o Isusu od ikoga drugoga, kao npr. od tisuća zapanjenih takozvanih ne-apostolskih svjedoka Njegovih propovijedi, javnih čarolija i misijskih pohoda, ili izravno iz Isusovih usta, u smislu da su ga vidjeli ili čuli u realnosti, premda su nebrojena mnošta zapanjenih Židova neposredno prije i u vrijeme Pavlova djelovanja to teoretski mogli …da je Isus postojao u povijesnom smislu.
Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra.
Ima li Isus ljupke noge, ili su to njegovi glasnici - Pavao i apostoli - svećenici nove sekte?
Ali nisu svi poslušali blagovijesti - evanđelja!
Ah. Isus nije ništa nikome rekao, nego o svemu znamo iz evanđelja. A ona su blago-naviještena s nebesa.
Zaista, Izaija veli: Gospodine, tko povjerova našoj poruci?
Izaija je također neka vrsta glasnika Boga Isusa, kao i Pavao. Jada se da mu nisu vjerovali. Nisu shvatili da je Izaija pisao židovima o Kristu prije 600 godina.
Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom.
Ali ta "riječ" samo je zapis u evanđeljima. Nije bila živa Božja pred mnoštvima.
Nemaju isprike Nego pitam: Zar nisu čuli? Dapače!
Koga? Osobno od Isusa ili ... ?
Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta.
Aha, do nakraj svijeta su Isusovo evanđelje proširili propovjednici po Rimskom carstvu. Riječi su njihove. Konkretne Isusove riječi u Izraelu su zamukle bez odjeka i traga, ali riječi propovjednika su se razlijegale preko brda i dolina, zahvaljujući njihovim "ljupkim brzim nogama".
Onda pitam: Zar Izrael nije shvatio?
Što? Konkretne Isusove Božje riječi tijekom godine dana propovijedi, ili propovijedi apostola, Petra i Pavla, pisanije iz Stara zavjeta?
Najprije Mojsije veli: Ja ću vas na ljubomor izazvati pukom ništavnim, razdražit ću vas glupim nekim narodom. Izaija pak hrabro veli: Nađoše me koji me ne tražahu, objavih se onima koji me ne pitahu. Izraelu veli: Cio dan pružah ruku narodu nepokornom i buntovnom. Izraelova je nevjernost samo djelomična
Mojsije koji je čuo anđela ili Jahvu u viziji?
Opet priče i Markovi konaci, ali ništa konkretno o Isusu od krvi i mesa. Židove se optužuje da nisu prihvatili kršćanska tumačenja svetog pisma, a ne da im je Isus-Bog sve objasnio, pa su unatoč toga, odbacili njegov nauk i ubili Ga. Vrlo jak dokaz da se radi o teologiji oko lika Isusa, a ne o čovjeko-Bogu od krvi i mesa na Zemlji.
Nije bilo Boga Isusa na Zemlji:
Jer što se može doznati o Bogu, očito je u njima; jer im je Bog objavio. Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova vječna sila i božanstvo, te nemaju izgovora.
Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima, i potamnje nerazumno srce njihovo. Kad su govorili da su mudri, postadoše ludi.
I pretvoriše slavu besmrtnoga Boga u obličje smrtnoga čovjeka i ptica i četveronožaca i gmazova.
Rimljanima 1,23
Pavao ovdje jasno izostavlja čovjekoboga Isusa. Bog se objavljuje "po svim stvorenjima", pa oni koji to ne vide su ludi. Gdje je tu Bog koji je sišao s nebesa na Zemlju i bukvalno pokazao se mnoštvima po Izraelu? Pavlu to niti ne pada na pamet. On čak posprdno spominje da je Bog pretvoren u "obličje smrtnoga čovjeka i ptica i četveronožaca i gmazova", kao da je ismijavao samu ideju da bi Bog postao smrtni čovjek "poput gmizavca".
Vrlo je teško isprotumačit kako bi netko tko je živio tijekom i neposredno nakon čudesne posjete Boga Isusa na Zemlju, sasvim Ga preskočio.
Zašto ljuti Židovi pred rimskim sucem ne optuže Pavla da šuruje s nedavno osuđenim i odbjeglim pobunjenikom protiv Rima?
Zašto na procesu protiv svetog Pavla pred rimskim moćnicima, "bijesni Židovi koji su ga htjeli pošto-poto likvidirati (iz vjerske mržnje)", nisu spomenuli i tu "sitnicu" da je Pavao kolovođa sekte, koja obožava konkretnog nedavno osuđenog i razapetog pobunjenika protiv Rimskoga carstva, koji je, po pričanju, preživio razapinjanje te pobjegao u nepoznatom smjeru, pa je moguće i da je živ i djeluje u tajnosti preko svog obožavatelja Pavla i ostalih sljedbenika! U evanđečjia jasno piše za što su Isusa optužoili Židovi: "Odvedoše ga Pilatu i stadoše ga optuživati: »Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.« Odbijanje plaćanja poreza rimskom caru je ključni argument da se i Pavla smakne.
Ili da su ukrali Isusov leš iz groba. Ili da se širi priča da je On Bog s čudesnim moćima, koji se vratio i nastavio sa svojom zemaljskom rabotom i ima oko sebe poklonike. Paradoks je to koji ukazuje da konkretnog Isusa nije bilo na Zemlji, niti u vjeri rane proto-kršćanske sekte.
Djela 23:23
Pred Feliksom u Cezareji
Golema vojna sila uhićuje Pavla:
Zatim dozva dva satnika i reče im: "Pripravite dvjesta vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure pođu u Cezareju. Neka se pripravi živina na koju će se posaditi Pavao te živ i zdrav dovesti k upravitelju Feliksu." Napisa i pismo ovoga sadržaja: "Klaudije Lizija vrlom upravitelju Feliksu - pozdrav! Ovoga čovjeka Židovi uhvatiše i tek što ga ne smakoše kadli s vojskom pritrčah i istrgoh im ga kada doznah da je Rimljanin.
Namjesnik ne želi da ga rulja odmah linčuje, jer je Rimljanin, nego želi znati ZA ŠTO GA OPTUŽUJU, tj. pružiti mu fer suđenje na koje kao građanin Rima ima pravo:
Htjedoh saznati za što ga okrivljuju pa ga dovedoh u njihovo Vijeće.
Rimski povjerenik zaključuje da Pavla židovi optužuju zapravo za apsurdnu židovsku vjersku herezu, i da je po svim točkama Rimskoga prava nedužan. Vjerske gluparije i međureligijska prepucavanja ga ne interesiraju. Rimljani su bili tolerantni prema mnoštvu religija. Da je bilo postavljeno pitanje o Mesiji Isusu Kristu kao smaknutom pobunjeniku, onda bi se radilo o sasvim drugom postupku protiv Pavla kao njegova sljedbenika, koji traži nove Isusove poklonike i opasne zelote. Ali to se pitanje ne postavlja, jer je Pavao vjerovao u lik Isusa koji se NIJE nedavno pojavio u Izraelu.
"Utvrdih da ga okrivljuju za nešto prijeporno u njihovu Zakonu i da nema nikakve krivnje kojom bi zaslužio smrt ili okove."
Njihov "Zakon" je ustvari Tora, vjerski spis židovstva, ugrubo Stari Zavjet. To je jedina Pavlova "krivica". Vjersko tumačenje Tore. Teološka razmimoilaženja.
"Kad mi pak dojaviše da su protiv njega skovali zavjeru, poslah ga k tebi, a tužitelje uputih neka se tebi obrate protiv njega." Vojnici dakle, po primljenoj naredbi uzeše Pavla i odvedoše ga noću u Antipatridu. Sutradan ostave konjanike da s njime pođu dalje, a oni se vratiše u vojarnu. Kad konjanici stigoše u Cezareju, uručiše upravitelju pismo i privedoše mu Pavla. Pošto upravitelj pročita pismo, zapita iz koje je pokrajine. Kad sazna da je iz Cilicije: "Saslušat ću te, reče, kad pristignu i tužitelji tvoji." Onda zapovjedi čuvati ga u dvoru Herodovu.
Zašto se Židovi nisu dosjetili i onoga što se "pričalo među njima" - da su apostoli ukrali Isusov leš iz groba, da je branio plaćanje poreza, osuđen i smaknut po RImskom pravu?
U evanđelju jasno stoji da su židovi potplatili rimske stražare da svima lažu da se Isusov leš ukrali njegovi učenici:
gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: "Recite: 'Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.' Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige." Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima - sve do danas.
Ako se do tada širila priča o protuzakonitoj otimačini Isusova leša iz groba, koji su čuvali rimski vojnici, onda uopće ne bi bilo teško optužiti Pavla da je kao apostol sudjelovao u tome ili se udružio s onima koji su to učinili, a što se kažnjavalo smrću. Ali toga nema pa nema, jer Isusov leš zapravo nikada nije postojao. Bio je to samo vjerski mit.
Slijede "silne" optužbe protiv Pavla - ali opasni smaknuti i odbjegli kriminalac se UOPĆE ne spominje kao Pavlov Vođa i uzor:
Rasprava pred Feliksom
Nakon pet dana siđe veliki svećenik Ananija s nekim starješinama i odvjetnikom, nekim Tertulom te izniješe upravitelju tužbu protiv Pavla. Pošto dozvaše Pavla, poče ga Tertul optuživati: "Veliki mir što ga po tebi, vrli Felikse, uživamo i boljitak što tvojom providnošću narodu ovomu nastaje, u svemu i posvuda primamo sa svom zahvalnošću. Ali, da ti dulje ne dodijavam, molim te da nas u svojoj blagonaklonosti ukratko poslušaš. Utvrdismo da je ovaj čovjek kuga, da pokreće bune među svim Židovima po svijetu, da je kolovođa nazaretske sljedbe*, da je čak i Hram pokušao oskvrnuti pa ga uhitismo. Od njega, ako ga o svemu tomu ispitaš, možeš saznati za što ga mi optužujemo." Podržaše ga i Židovi tvrdeći da je tako.
Koji bi bio bolji dokaz za Pavla kao opasnog pobunjenika, koji "pokreće bune među Židovima" - protiv Rimskog carstva, nego da se spomene da je UPRAVO njegov uzor Nazarećanin Isus bio smaknuti pobunjenik protiv Rimskog carstva, Kralj Židovski - Mesija, vođa zelota iz Galileje? Zar su te "bune" jedino teološko-vjerske naravi, kao unutarnji međureligijski sukobi unutar židovstva? Nemaju ništa s pobunom protiv Rimskog carstva, tako čestom u Židova?
* Kolovođa "nazaretske sljedbe" ili "kolovođa nazorejske sljedbe"? Kakva je to nazaretska sekta? Zagrebačka sekta? Prije će biti da se radi o nazorejima, a ne "nazarećanskoj sekti" grada Nazareta. Vjerske sekte se ne nazivaju po gradovima, nego po idejama koje promiču.
Pavlova sekta trebala bi biti nazvana po frapantnom osnivaču "Isusu Kristu Nazarećaninu", a ne po tome što je Isus bio podrijetlom iz Nazareta, pa je to onda "nazaretska religijska sljedba". Zašto to nije "kršćanska sljedba" po svome Bogu Osnivaču koji je nedavno sišao s nebesa na Zemlju?
Židovi ga optužuju za osobnu vjersku herezu i oskvrnuće židovskoga Hrama, a ne za obožavanje i slijeđenje Vođe kojega su Rimljani smaknuli prije par godina radi pobune protiv Rima, nakon što su se sukobili s rimskom vojskom od 600 ljudi (speira) i gdje je čak sveti Petar, Pavlov prisni prijatelj, zamahnuo mačem na rimskog vojnika da mu odsiječe glavu, ali se ovaj izmaknuo pa mu je odrezao samo uho umjesto vrata:
Pavlova obrana
"Zbog uskrsnuća mrtvih sudi mi se danas pred vama!"
Što?! Ne spominje pobunjenika koji je uskrsnuo, jer ga nisu niti za njega pitali. Nego za židovima vjersku herezu, teološku tvrdnju da će se zbiti uskrsnuće svih mrtvaca. Kako to? Zašto tome u prilog nije naveo i Isusa koji je uskrsnuo od mrtvih, pred gomilom očevidaca?
Nakon nekoliko dana stigne i Feliks sa svojom ženom Druzilom koja bijaše Židovka; posla po Pavla i posluša ga o vjeri u Isusa Krista.
______
* Druzila je kćerka Heroda Agripe. Baš bi bilo cool da ona postane sljedbenica lika kojega je njezin djed Tetrarh Herod, htio zadaviti u kolijevci (pa je pobio nevinu dječicu) jer mu želi oteti kraljevstvo, ili kasnijeg odbjegloga pobunjenika protiv Rima.
Pavao pokušava Feliksovu ženu preobratiti na vjeru u nebeskog lika Isusa Krista. Očito to nije ONAJ Isus kojega su sramotno smaknuli Rimljani, ili kojega se bojao njezin djed Herod, nego benigni apstraktni simpatični gnostički lik iz Stara zavjeta i Pavlovih vizija.
Hoteći ugoditi Židovima, ostavi Feliks Pavla u okovima.
Feliks nema pojma o pobunjeniku Isusu Kristu Nazarećaninu. On baca Pavla u okove samo da bi ugodio (zlim) Židovima (i svojoj ženi židovki?).
Pavao se priziva na cara
Pavao se poziva na cara da ga spasi. Rimskog cara protiv kojega se po optužnici njegov Isus digao kao židovski kralj (imao je takav natpis na križu), i smaknut je radi toga.... ili ...
Kad se on pojavi, okružiše ga Židovi koji su sišli iz Jeruzalema i izniješe protiv njega mnoge i teške optužbe kojih ne mogahu dokazati. Pavao se branio: "Ničim se nisam ogriješio ni o židovski Zakon, ni o Hram, ni o cara."
Jeruzalemski Židovi nikako nisu mogli ukazati da je Pavlov uzor, slavni čovjek Mesija Isus, bio smaknut prije samo par godina pod Poncijem Pilatom baš radi ogriješavanja o Rimsko pravo, pogotovo protiv Cara, ali i Hrama gdje je prevrtao trgovcima stolove? Niti da je Pavlova sekta otela Isusov leš ispred rimskih vojnika? Štovanje čovjeka kao Boga također je u skladu sa židovskom vjerom u jedinoga Boga Jahvu?
"Na cara si se prizvao, pred cara ćeš ići!"
Pavao pred kraljem Agripom
Nekoliko dana poslije dođu kralj Agripa i Berenika u Cezareju da pozdrave Festa. Kako se ondje zadržaše nekoliko dana, izloži Fest kralju to o Pavlu: "Ima neki čovjek, reče, što ga je Feliks ostavio uznikom. Kad bijah u Jeruzalemu, izniješe veliki svećenici i starješine protiv njega tužbu i zatražiše osudu. Odgovorih im da u Rimljana nije običaj izručivati kojega čovjeka prije negoli se, optužen, suoči s tužiteljima i dobije prigodu da se brani od optužbe. Pošto zajedno dođosmo ovamo, bez ikakva odgađanja sjedoh ja sutradan na sudačku stolicu i zapovjedih dovesti toga čovjeka. Tužitelji ga okružiše, ali ne izniješe tužbe ni za jedno od zlodjela koja sam ja naslućivao, nego su protiv njega imali nešto prijeporno o svojoj vjeri i o nekom Isusu koji je umro, a Pavao tvrdi da je živ.
NEKOM Isusu??? Neki Isus da je umro i ŽIV je?!?! To je sucu nebitno??
Pa zar ne zna sudac da je to preživjeli razapeti pobunjenik! Ili da je njegov leš protuzakonito ukraden? Zar je sve to Rimljanima nebitna sitnica? Ili je taj "neki Isus" ustvari lik starozavjetnog nebesnika Jošue u kojega je Pavlova nazorejska gnostička sekta vjerovala da je umro na nebesima, razapeli ga zli arhoni eona i uskrsnuo je tamo. Nešto skroz nebitno Rimljanima, kao nekakav apstraktan vjerski mit.
Ali ja nađoh da nije učinio ništa čime bi zaslužio smrt pa kad se on sam prizvao na njegovo Veličanstvo, odlučih poslati mu ga.
Ako je čovjek Isus zaslužio smrt, a sudac u to svakako ne bi nikad posumnjao, jer ga je dao razapeti Poncije Pilat, njegov prethodnik, kako ne bi imao nikakve krivice onaj koji slijedi Njega kao svog apsolutnog božanskog Vođu - Pavao, i skuplja sljedbenike za tog smaknutog pobunjenika čiji su leš oteli ispred nosa rimskih vlasti koje su Ga osudile i smaknule?
"Ja nemam ništa pouzdano o njemu napisati Gospodaru. Zato ga izvedoh pred vas, ponajpače preda te, kralju Agripa, da bih nakon ove istrage imao što napisati. Čini mi se doista besmislenim poslati uznika, a ne naznačiti optužbu protiv njega."
Nelogična biblijska farsa sa suđenjem Pavlu se nastavlja, ali Rimljani ne nalaze ama baš nikakve krivice na njemu. Iako mu je Vođa i uzor razapeti i odbjegli pobunjenik protiv Rimskog carstva. Sudac nema što napisati vladaru u svezi Pavla, jer ovaj ima samo nekakve apstraktne i apsurdne vjerske ideje u glavi o nebeskom uskrslom Ješui, koje smetaju nekim židovima, jer im nije prihvatljiva ideja da lik nekog Ješue će uskrsnuti mrtvace (ustvari odvlači im vjerništvo, a na to su svećenici najviše osjetljivi).
Pavao se brani pred Agripom
Nato Agripa reče Pavlu: "Dopušta ti se o sebi govoriti." Pavao ispruži ruku i stade se braniti: "Smatram se sretnim što se u svemu za što me Židovi optužuju mogu, evo, danas braniti pred tobom, kralju Agripa, jer ti najbolje poznaješ židovske običaje i zadjevice.
Zato me, molim, velikodušno poslušaj." "Dakle, život moj od najranije mladosti proveden u narodu mojem, u Jeruzalemu, znaju svi Židovi.
Pavao je od najranije mladosti živio u Jeruzalemu, ali nikada nije čuo niti vidio materijalnoga Isusa iako se ovaj morao pročuti samo par godina prije toga! Čuo ga je samo u svojoj viziji - halucinaciji. Pa je prihvatio vjeru da lik iz nebesa će oživjeti ljude na Sudnji dan.
"Zašto nevjerojatnim smatrate da Bog mrtve uskrisuje?"
TO JE GLAVNA OPTUŽBA (hereza) kojom gone židovi Pavla. Lik Isusa iz vizija i proročanstava koji će oživljavati mrtvace kao Bog.
"Pa i ja sam nekoć smatrao da mi se svim silama boriti protiv imena Isusa Nazarećanina."
Pavao tvrdi da je proganjao neke vjernike koji su vjerovali u IME Isusa Nazarećanina. Vjerovali su u IME, a ne u stvarnog čovjeka koji bi hodao s njima, govorio im i pokazivao čudesa po Izraelu. Je li moguće i da je naziv "Nazarećanin", prepravljen naknadno u tekstu? Ta Pavla se naziva sljedbenikom sekte nazarena. Nazareni nisu nazarećani - stanovnici grada Nazareta. Sekte se ne nazivaju po gradovima - sekta zagrepčanaca, sekta splićana.
"To sam i činio u Jeruzalemu: mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika dobih punomoć, u tamnice zatvorio, dao svoj glas kad su ih ubijali i po svim ih sinagogama često mučenjem prisiljavao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima."
Tko je to Isus "Nazarećanin"? Je li to odbjegli pobunjenik s križa ili nebeski lik vjere iz vizija? Koga je to klao i progonio Pavao? Vjernike u IME nebeskog Ješue ili u riječi i djela razapetog pobunjenika? Veliki židovski svećenici su dali Pavlu punomoć za njegova zlodjela koja je počinjao na vjernicima po židovskim svetištima - sinagogama? Je li to istina ili židovomrzeća laž, naknadno sklepana?
"kadli u pol bijela dana na putu vidjeh, kralju, kako s neba svjetlost od sunca sjajnija obasja mene i moje suputnike. Pošto popadasmo na zemlju, začuh glas što mi govoraše hebrejskim jezikom: 'Savle, Savle, zašto me progoniš?'
Dakle ovo je prvi susret Pavla s Isusom - Isus je vizija, bio i ostao.
Sad bi ljuti Židovi mogli spomenuti "sitnicu", da je taj Isus, zapravo bio duh nedavno smaknuta pobunjenika, i baciti opravdanu sumnju da se i Pavao sprema na to isto. Ili da svi znaju, uključujući i nekadašnjeg rimskog zapovjednika, da su Isusov leš ukrali Pavlovi apostoli iz groba, pa ZATO Pavao tvrdi da je preživio razapinjanje i smrt i na TOME temelji svoju herezu o uskrsnuću mrtvih!
Dok se on tako branio, Fest će mu u sav glas: "Mahnitaš, Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo."
Fest se veselo izruguje Pavlu. U njegovim očima, Pavao fantazira i bulazni o nekakvom Isusu koji mu se obraća u halucinacijama i oživjet će mrtvace. Njemu je to suđenje farsa, jer se sudi nekakvom fantastu za njegovog Isusa iz mašte, pomahnitalom vjerskom zanesenjaku, a ne sljedbeniku osuđenog mesije po Rimskom pravu.
"Ne mahnitam, vrli Feste", odvrati Pavao, "nego riječi istine i razbora kazujem."
Baš.
"Vjeruješ li, kralju Agripa, Prorocima? Znam da vjeruješ!" Agripa će Pavlu: "Zamalo pa me uvjeri te kršćaninom postah!"
Iako je ironično rekao, bilo bi totalno apsurdno da bi to rekao da je znao da je Isus na rimskom sudu kažnjen za pobunu. Kralj Agripa da se pridruži sljedbenicima smaknutog i odbjeglog pobunjenika protiv Rimskog carstva i postane kršćaninom (više to nije sekta nazorejaca/nazarećana)?
Pavao ga želi uvjeriti da je njegov lik iz fantazija ustvari naviješten i opisan "po židovskim prorocima" u Bibliji. Nije živio među njima 33 godine, a od toga dvije ili jednu u Jeruzalemu i oko 30 u Galileji.
"Ovaj čovjek ne čini ništa čime bi zaslužio smrt ili okove."
Naravno da je nevin, kad Pavao vjeruje u nekog svog lika iz svojih vizija i Stara zavjeta. Istoga Isusa iz vizija, u kojega su vjerovali sljedbenici Puta, Braća gospodnja tj. drugi "apostoli" i Brat Gospodnji, poglavar Jeruzalemske zajednice vjernika (eklezije = crkve). Vjernici koje je prijašnji Pavao lovio ko zvjeri i ubijao. Vjernike koji su vjerovali u isti taj nebeski lik Krista u kojega je i Pavao poslije povjerovao.
Nema povijesnog Isusa nigdje. Pogotovo tamo gdje bismo Ga očekivali.
Pavao o konkretnom Isusu?
Povjesničar Dr. Carrier zaključuje:
Sažetak: totalni izostanak podataka o Isusu. Sve upućuje da je mnogo vjerojatnije za tako nešto BIZARNO, da Pavao niti nije imao na umu tjelesnoga Isusa kojega su Rimljani smaknuli na Zemlji, nego Nebeskog Krista razapetog na nebesima od strane zlih demona. Gdje je korespondencija radoznalih novih potencijalnih vjernika s Pavlom, koji bi ga pitali o Isusu? Gdje su rasprave s Pavlovim kritičarima?
Jedan psiholog je dobro primijetio:
"Zamislite na trenutak da vam jedan od vaših prijatelja napiše dugo pismo od dvadesetak stranica gdje strastveno želi podijeliti s vama svoje uzbuđenje oko novoga Učitelja.
To pismo ima samo jednu temu, novi Učitelj vašega prijatelja. No, na kraju njegova pisma, još uvijek ne znamo niti jednu jedinu stvar o tom Učitelju."
Ipak, Pavao predstavlja središnji lik svoje teologije upravo na taj način.
Čini se nemogućim zamisliti kako je Pavao mogao izbjeći reći jednu priču ili prispodobu, djelo, rečenicu, savjet ili samo napomenuti jednu fizičku osobinu ili osobnu kvalitetu Isusa ili ljudi oko njega.
Kronologija:
______ 30-ta god.naše ere_______________50-60 ________________________75-115________________________115_______
Započinje kult kršćanstva?..........Poslanice, Isus samo u vizijama..........Evanđelja o Isusu na zemlji......Daljnji spisi
Apologetika:
"Pavao je kao rimski građanin i po rimskom pravu bio nevin."
Svašta. Kao rimski građanin, imao je samo pravo na suđenje. Badava mu građanstvo, ako bi se pokazalo da slijedi pobunjenika protiv Rimskog carstva i Cara. Postavilo bi se pitanje: "A jesi li i ti novi Mesija kao i tvoj razapeti preživjeli odbjegli Mesija Isus?"
Upravo po Rimskom pravu je razapet njegov Vođa Isus.
No to pitanje se niti ne postavlja, jer je Pavao bio munjeni vjerski fanatik nekakvih svojih vizija nebeskog Krista Spasitelja i oživljivača mrtvaca. Nepostojećega lika.
"Rimljani nisu imali problema s kršćanima u to vrijeme jer nisu kršili zakone, nije ih se ticalo što obožavaju tipa koji je razapet na križ."
Govorimo o dobu "početaka kršćanstva", kada je Pavao bio tobože neposredni sljedbenik nedavno pogubljene osobe koja je Židove išla pobunit protiv Rimskog carstva i zato je razapeta, ali je ostala živa i pobjegla. Tadašnje rimske vlasti bi itekako imale problema s fanatičkim židovskim sljedbenikom friško pobjeglog pobunjenika (ta zato su ga pobogu i razapeli prema priči!). To su bila burna vremena opasnih židovskih pobuna koja su kulminirala totalnim ratom i porazom, 30 godina kasnije. Rimljani su itekako imali problema s bilo kim tko bi slijedio osuđenog židovskog pobunjenika, Vođu - Mesiju.
Radi se o procesu protiv Pavla, na kojemu se kontroverza s pobunjenikom nije niti spomenula, a tužitelji su bili u stanju čak i izmisliti neke optužbe samo da ga se riješe i hitno smaknu. Ali nisu čak niti spomenuli ili izmislili da je Isus, Pavlov idol, smaknut kao pobunjenik. Niti da je otet njegov leš.
To je moguće jedino ako je Pavao bio neka vrsta židovskog gnostika - vjerovao u Isusa iz teoloških fantazija. S takvim židovo-kršćanima, Rimljani nisu imali problema. Nakon što su Židovi poraženi i raseljeni 70. godine, pitanje velikih židovskih pobuna je bilo riješeno. Kršćani su mogli štovat smaknutog Mesiju, jer su se zaklinjali na poslušnost Caru i govorili da je Isus bio osuđen nepravedno, i da su Židovi bili krivi za sve, te su pozivali na poštovanje plaćanja poreza Rimu.
"Pavao nikad ne govori o konkretnom Isusu, jer jedino što ima su njegove vizije Isusa, kojega nikad nije vidio u stvarnom životu."
Vrlo besmislena apologetika, jer onda bi Pavao itekako nastojao povezati svoje vizije i halucinacije s konkretnom pojavom onoga kojega je vidio u vizijama, da im priskrbi nekakvu poveznicu sa stvarnim Isusom.
Ako se sve svodi na vizije njega i apostola, onda to dokazivanje otpada kao izlišno.
"Pavao se bori s konkurencijom u vidu Jakova, "Brata Gospodinova", koji je bio Isusov brat i raspolagao je s mnogo podataka o konkretnom Isusu, a koje Pavao nije znao pa se nije htio niti u to upuštati, jer bi gubio."
To, kao suluda nojeva taktika zabijanja glave u pijesak, ima fatalnu grešku. Pavlu nitko nikada ne predbacuje da nema pojma o Isusu, jer ako apostoli i Jakov sve potanko znaju o Njemu, rekli bi: "Što nam ti to ideš pametovat? Mi smo pravi apostoli a ne ti!" To bi mu sigurno mnogi predbacivali, i Pavao bi sigurno ODGOVORIO na to, pokušavajući se nekako iskoprcati iz tako krajnje neugodne situacije. No on se nikada na to niti ne osvrće. To je ipak previše taktike zabijanja glave u pijesak da bi bila vjerojatna. Vjerojatnije je da se uopće nije branio, jer ga nitko niti nije napadao glede toga, jer konkretnog Isusa i njegovih riječi i djela "tada" nije niti bilo. Apostoli su bili oni koji su imali vjeru i svoje vizije, a ne da su bili učenici nekog konkretnog čovjeka. Ideja o fizičkom Isusu na zemlji kao pobunjeniku, pojavila se tek mnogo desetljeća kasnije, nakon što je jedan naraštaj ljudi umro, kod "Marka".
"Nema razapetog Isusa Krista u Starom zavjetu". To je onda sigurno originalni i neočekivani realni događaj!
A što je ovo:
Psalam 22,17 Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge,
Jasno prije toga piše o Kome se radi i svaki kršćanin tu prepoznaje svog Isusa:
Psalam 22,2 Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga.U tebe se očevi naši uzdaše, uzdaše se, i ti ih izbavi;
Psalam 22,9 "U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!
Psalam 22,15 Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim.
Psalam 22,16 Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene.
Psalam 22,18 sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me.
Psalam 22,19 Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.
Onima koji Isusa NISU našli u starozavjetnim knjižurinama, Pavao predbacuje da su budale:
Poslanica Galaćanima 3:1-14
Zakon i vjera u Krista
"O nerazumni Galaćani! Tko li vas je to začarao - vas kojima je raspeti Isus Krist bio tako jasno predočen?
Samo mi jedno recite: jeste li Svetoga Duha primili izvršavajući odredbe Zakona? Niste; primili ste ga kad ste prihvatili vjeru u Krista."
Riječ "predočen" ustvari znači opisan i prorečen u Starom zavjetu (Psalmi itd.). Naravno da Pavao ne navodi nikakve očevice razapeća Isusa na zemlji od strane Poncija Pilata, golema čudesa koja je nedavno činio po Jeruzalemu i cijelom Izraelu, niti su to Galaćani mogli vidjeti na svoje oči. Njima je razapeti Isus "predočen" prastarim starozavjetnim tekstom.
Da su arhoni znali tko je, ne bi razapeli Isusa!
U Pavlovim poslanicama, Isusa su razapeli zapravo zli demoni arhoni od eona, "vladari ovoga svijeta" (zraka, najnižih nebesa iznad Zemlje). Pri tome je bilo bitno da oni NE ZNAJU, niti smiju doznati, koga razapinju, jer to oni onda NE BI učinili. Odbili bi provesti taj Božji plan spasenja da su znali da je Bog preko toga čina razapinjanja svoga Sina, naumio spasiti ljude koje oni mrze i žele upropastiti.
Sotona ne bi radio na tome da se Isusa razapne (preko Judine izdaje kojega je tobože obuzeo). On, kao superinteligentni i lukavi anđeo, ne smije znati da će tim činom zapravo biti u konačnici poražen, jer se otvaraju vrata raja za sve dobre ljude, koji tako neće biti sa svima ostalima strmopiždeni u pakao. On se zapravo trebao potruditi da do razapinjanja i spasa ljudi NE DOĐE. Izgleda da nije čitao Stari zavjet gdje "sve lijepo piše o Isusu". Stoga se ponavlja da planirano Isusovo razapeće na nebu mora biti od pamtivijeka dobro čuvana tajna.
Ključna je pri tome sljedeća Pavlova izjava:
"Nego govorimo mudrost Božju u tajnosti skrivenu, koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu.
Ove ni jedan od arhona eona (prevedeno kao "knezova ovoga svijeta") nije upoznao, jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave raspeli."
1. Korinćanima 2,7-8
Zli arhoni eona NISU doznali na što se Isus sprema, a preko kojega je Bog Otac odlučio spasiti ljude od pakla. Da su znali, NE BI GA RAZAPELI NA NEBESIMA! Zato je to Bog držao kao veliku tajnu čak i od anđela, da se razapeće Isusovo odigra kako je On planirao.
AKO tumačimo da se izraz "knezovi ovoga svijeta" (arhoni eona na grčkome originalu), odnosi na Poncija Pilata i židovske poglavare, onda nailazimo na tešku besmislicu. Da su ti svjetovni vladari znali da je Isus krenuo žrtvovati se da otvori ljudima vrata raja, onda sigurno ne bi onemogućili Isusov pothvat. Mislim, stvarno bi bilo glupavo da ne ispune volju Božju da se ljudi (oni sami) spasu od pakla.
No, ako je Pavao pod "arhoni eona" mislio na zle demone zraka na "nižim nebesima", iznad Zemlje u nekim sferama kako se tada vjerovalo, "odakle šire svoja zla", onda ta rečenica ima sasvim jasan smisao. Arhoni, da su znali što čine razapinjući Isusa na nebesima, oni bi odustali od toga. Da su Poncije Pilat i židovski poglavari znali što Isus sprema, oni svakako ne bi ga sprječili u tome, dakle proveli bi to razapinjanje, jer je to Božji plan spasenja. Dakle Pavlova rečenica bavi se zlim arhonima, a ne svjetovnim vladarima niti nekim povijesnim Isusom.
Razapet je kao inkarnirani božanski Entitet u nižem nebu, u tajnosti, a razapeli su Ga arhoni eona, zli duhovi, koji nisu znali da tim činom ustvari pospješuju spas ljudi od Adamova prokletstva neposluha. Da su znali, ne bi ga razapeli. Ta logika ne može se primijeniti na Židove i Rimljane. Da su oni znali ---- što bi učinili s Isusom? Bi li Ga raspeli ili ne? Vjerojatno bi, kao svojevrsnu dragovoljnu žrtvu, tako da svi ne završe u paklu. Krv Njegova spasila bi i njih i djecu njihovu.
Isus je svojom poslušnošću i nadzemaljskom žrtvom svoje "ljudske krvi i mesa", kreiranog sa sjemenom Davidovim", u nižim nebesima dokinuo Istočni grijeh. Arhoni su bili prevareni tako što je Božji plan bio od njih skriven. Bog je planirao da oni razapnu Isusa, na svoju štetu.
Evanđelja sve to teološki preokreću i izokreću u pokušaju da Isusa smjeste na zemlju, pa imamo Isusa koji veli Bogu (sebi?) da im oprosti (Rimljanima) jer "ne znaju što čine". Valjda Židovi znaju što čine (ubijaju Boga), pa im zato Isus nikada ne oprašta. Od apstraktne gnostičke poruke o "borbi dobra i zla u suptilnim sferama", imamo bukvaliziranog zemaljskog Isusa, koji širi konkretnu mržnju prema jednome narodu.
Božja banka sperme
Katolička teologija lukavo šuti o mehanizmu oplodnje blažene djevice Marije.
Nema muža, nema sperme, ali ima li oplodnje Marijina jajašca?
Isus mora biti roda Davidova. Kako kad nema sperme, a rod se uzima po ocu, ne po majci niti po očuhu?
Eto rješenja u Starome zavjetu, dakako (sve o Kristu se može naći u Starom zavjetu):
Naime, ovo je odlomak koji jasno govori čiju spermu je Bog čuvao da bi kreirao nekoga čije "kraljevstvo će biti dovijeka" - Sina Božjega, a to je Isukrst:
Sažetak bajke:
Kad stari židovski kralj David već ostari i na pragu je smrti, Bog iz njegova tijela uzima uzorak sperme, i čuva je da u budućnosti na osnovu nje, kreira novoga Adama, Isusovo materijalno tijelo, koji će sprati Adamov grijeh neposluha, po kome smo svi prokleti i umiremo. U ta vremena se vjerovalo da se čovjek u potpunosti nalazi u sjemenu muškarca, a žena je samo plodna (ili jalova) njiva u kojoj beba raste. Kako je Eden gdje je hodao Adam i Eva, negdje na nekakvim nebesima, tako će i Isus sa inkarniranim tijelom biti načinjen i razapet i pokopan na nekom od nižih nebesa.
2. Samuelova 7,12
(o Davidu)
I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela*, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo.
2. Samuelova 7,13 On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek.
2. Samuelova 7,14 Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski.
Engleski je konkretniji i bliži hebrejskom originalu:
I will raise up your sperm (zera) after you, which shall come from your belly
Podići ću tvoje sjeme, nakon što tebe (Davide) više neće biti, a koje će doći iz tvoje utrobe (trbuha).
Dakle to je proročanstvo da će nebeski Sin Božji - Isus, biti kreiran od Davidova sjemena. Otuda ona izreka - Isus je roda Davidova. David mu je teološki doslovce otac, i on je tako roda Davidova, dok preko svoga usvojitelja Josipa, nikako to ne bi mogao biti, jer se rod u Židova uvijek određivao preko pravoga oca a ne usvojenika ili majke.
Ostaje za obraditi pitanje Marije. Je li ona bila Isusova majka u Pavlovim poslanicama ili nije bila. Pojam začeća je problematičan, jer u ono doba, majka se držala samo plodnim tlom u koje se posadi muško sjeme. U Kuran je pak, nekako dospjela priča da je Marija zapravo sestra od Mojsija, Aron joj je brat, a navedeno je i ime njezinog oca, Mojsijeva oca. Je li Isus kreiran poput Adama? Bez majke?
Alegorijske majke
Pavao nikada ne spominje ime Isusova oca niti majke, rodni grad, rodoslovlje, niti jednu Isusovu izreku ili postupak, bitne za konkretnog čovjeka.
Isusov tjelesni otac je prastari legendarni kralj David, po spermi koju je Bog uzeo iz Davidova trbuha dok je ovaj još bio živ i tako kreirao Isusa Krista u budućnosti:
Rimljanima 1,1
Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan apostol, Izabran za evanđelje Božje,
Koje je Bog unaprijed obećao preko proroka svojih u Svetim Pismima,
O Sinu svojemu, koji je po tijelu od roda Davidova,
A određen, da bude silan Sin Božji duhom svetosti po uskrsnuću od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu,
Preko kojega primismo milost i apostolstvo, da pokorimo vjeri sve narode na čast imena njegova;
Dakle ponavlja se ono Samuelovo proročanstvo za Davida i njegovo sjeme.
Bog je kreirao materijalno inkarnirano Kristovo tijelo u nižem nebu, koje je moralo biti žrtvovano, da bi se otkupio grijeh Adama.
Gdje su niža nebesa? Nemam pojma, A gdje je bio Edenski vrt?
Na nekom nebu ili na nekom specijalnom mjestu na Zemlji?
Pavao se ovdje nonšalantno proglašava "apostolom, izabranim za evanđelje Božje", iako nikad nije vidio niti čuo Isusa. Očigledno biti apostol znači širiti vjeru u Krista (radosnu vijest - evanđelje), po pismima, a ne samo prenositi riječi i djela koja potječu od konkretnog, nedavno raspetog pobunjenika Isusa - Boga.
Radosna vijest je da nam je Bog pripremio duhovna tijela nakon propasti naših materijalnih tijela, ako smo vjernici u Krista. Kako je Krist ostavio svoje materijalno tijelo, koje je pokopano negdje u nebeskim sferama, tako je uskrsnuo dobivši duhovno tijelo, koje ćemo i mi dobiti, po Pavlu.
Isus koji je preuzeo inkarnaciju, prethodno je bio "u obličju Božjemu":
Filipljanima 2,6
"Koji kad je bio u obličju Božjemu, nije držao za otimačinu, da bude jednak Bogu, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima, i vanjštinom je bio nađen kao čovjek."
(Isus nije htio biti jednak Bogu dok je prebivao na nebu, poput Sotone? Nego je bio ponizan? )
Ponizio je sebe inkarnirajući se kao čovjek (u nižem nebu da bi bio razapet)).
Razni prijevodi te rečenice:
Koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se usporedi s Bogom;
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
Koji kad je bio u obličju Božjemu, nije držao za otimačinu, da bude jednak Bogu,
Kakogod. Posl. Filipljanima veli da je Isus prebivao na nebu, pa se inkarnirao u materijalno tijelo.
Isus je "postao" poput Adama, nije rođen:
1. Korinćanima 15,45
Tako je i pisano: Prvi čovjek Adam postade* duša živa", posljednji Adam duh, koji oživljuje.
genomenos (od ginomai),
"Odlomak koji spominje da je Isus "načinjen od žene"
Sasvim je jasno da Pavao u cijelom ovom odlomku govori ALEGORIJSKI, od početka do kraja, o "rođenju" od alegorijskih žena, a ne stvarnih. Nema tu nikakve Marije. To nije iznebuha nabačen biografski podatak, nego doktrinarni iskaz. Ista neobična grčka riječ se koristi kod drugih pisaca u drugačijem kontekstu od pojma "normalno porođenje od majke". Dokaz da se radilo o teološki vrlo bitnoj temi tih vremena u međusobnim prepucavanjima, dio je i Vjerovanja, gdje se izričito naglašava "rođena, ne stvorena". Pavao nam ne govori nešto što je poznavao, nego nešto u što treba vjerovati. Iznosio je vjersku doktrinu a ne "biološki podatak o majci na zaobilazni način".
Božje posinstvo
"Hoću reći: sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: pod skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac. Tako i mi: dok bijasmo maloljetni, robovasmo počelima svijeta. A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi načinjen*, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: "Abba! Oče!" Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu. Onda dok još niste poznavali Boga, služili ste bogovima koji po naravi to nisu. Ali sada kad ste spoznali Boga - zapravo, kad je Bog spoznao vas - kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati? Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine! Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas!"
Dva Saveza: Hagara i Sara
"Recite mi vi, koji želite biti pod Zakonom, zar ne čujete Zakona? Ta pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne snagom obećanja. To je slika. Doista, te žene dva su Saveza: jedan s brda Sinaja, koji rađa za ropstvo - to je Hagara. Jer Hagara znači brdo Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jeruzalemu jer robuje zajedno sa svojom djecom. Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša. Pisano je doista: Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udana. Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada. Nego, što veli Pismo? Otjeraj sluškinju i sina njezina jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom slobodne. Zato, braćo, nismo djeca ropkinje nego slobodne."
Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva (ELEMENATA).
Stalna tema kršćana je da su oni pravi nasljednici 'obećanja' (Abrahamu - stječu Novi Testament - oporuku - zavjet), i kao takvi su nanovo rođeni po alegorijskoj Sari*, slobodnoj ženi, koja je "Jeruzalem gore ", što znači nebeski grad Boga. Isus je na trenutak kreiran po alegorijskoj Hagari, ženi ropkinji, koja je zakon Tore (Stari zavjet - tobože Izraelci su njezini sinovi), koji drži vlast u zemaljskom Jeruzalemu, tako da je mogao ubiti taj zakon sa svojom smrću, što je omogućilo svima da se konačno nanovo rode od "slobodne žene". To je ono na što Pavao misli kad kaže da je Isus bio načinjen/rođen "po zakonu, od žene"; on misli na ropkinju Hagaru, što predstavlja židovski Stari zavjet; ali mi sada (kao što i Isus sada) imamo novu majku: Božje nebesko kraljevstvo, slobodnu Saru, "Isusa koji se rodio u našem srcu".
________________
* Filo Aleksandrijski također alegorizira Hagaru i Saru (za koju kaže da je vazda djevica, prije pojave ideje kršćanske vazda djevice Marije), i koja je simbolički rodila "mudrost", pa kad slijedimo mudrost, mi imamo sudioništvo u udjelu njezina sjemena. Za Izaka, Sarina sina, čak kaže da je bezgrješno začet od strane Boga, pa ga naziva i Sinom Božjim. Bog je njegov Otac, a Mudrost (Sofija) njegova majka. Vazda djevica je mogla postati bilo koja žena, koju bi Bog oslovio i na "čudesan način ponovno napravio djevicom". Zeusova žena Hera, tako postaje opet djevicom kada uroni u "svetu rijeku".
Pavao ne želi izjaviti tek da je "Isusa rodila neka žena" (ta niti jedan čovjek nije rođen od slona ili miša, nego od žene), to bi bilo apsurdno.
U izrazu "načinjen od žene", žena je ustvari alegorija Stara zavjeta, ne konkretna ljudska majka. Neki rani kršćani tako su zamišljali osjemenjivanje nebeskih utroba, nebeskih žena (lrenaeus o tome piše u knjizi - Against All Heresies), i da su vjerovali da je Isus rođen upravo od takve "žene".
_________________
* U oba odlomka (Rim. 1 .3 i Gal. 4.4) kasnije su zabilježeni pokušaji kršćana da se prijevarno isprave riječi na grčkome, tako da je Isus bio radije "'rođen a ne načinjen" od sperme i žene: Bart Ehrman. The Orthodox Corruption of Scripture (New York: Oxford University Press, 1993.), str. 239.
Hrvatski prijevodi pogrešno kažu: "rođen od žene".
Pavao nikada ne piše o Isusu da je imao majku, niti njezino ime. Jedino spominjanje je ovo alegorijsko. Time je ujedno pobijen najjači "dokaz" apologeta da Pavao govori o Isusu kojega je "rodila zemaljska majka Marija". Evanđelje po Marku, napisano jednu generaciju kasnije (cca. 40 godina kasnije), tek tada detaljno opisuje zemaljskoga Isusa i njegovu majku djevicu Mariju. Pavlova šutnja o Isusu time je čudnovatija, osim ako nije niti vjerovao da je bio na Zemlji.
Frapantne podudarnosti iz Filove filozofije i kršćanske priče u evanđeljima i poslanicama
Akademski članak:
https://www.jstor.org/stable/pdf/3154457.pdf
Vazda djevica; začne po Bogu Ocu i rodi plemenite ideje (Logos, Riječ Božju)
59. XL. "Now of the four Virtues some are always virgin, and some from
having been women have changed into virgins, as Sarah did,
But, as far as she herself is concerned, her alienation from the
creature produces her a close connection with God, from whom she receives the seeds of wisdom and conceives and travails and brings forth virtuous ideas worthy of the Father who begot them. If therefore you, O my soul, imitating Leah, reject mortal things, you will of necessity turn to the incor ruptible God, who will shed over you all the fountains of his of his good."
Sara je vazda djevica, utrobu joj otvara Bog
93- II. Sarah "is accustomed to bring forth children to God alone ....
who, as Moses says, 'opened her womb,' which was at all times virgin."
Djevica Sara je rodila Izaka kao Božjega Sina
(koji nije žrtvovan, nego ovan, što se redovito ponavlja u Hramu)
o10. XXIII. a) "Isaac must not have been a man, but the adopted son of God
Vrlina vazda-djevice.
114. "The ever-virgin virtue.
Bog-Otac univerzuma i neki Čovjek koji se ne razlikuje od samoga Boga, tj. njegov najstariji Sin, Prvorođenac
Ime mu je Istok, slika je Božja
79. XIV. "'Behold a man whose name is the East' (Zech. 6:12) .... that incorporeal being who in no respect differs from the divine image ....
For the Father of the universe has caused him to spring up as his eldest son, whom in another passage he calls the first-born; and he who is thus born, imitating the ways of his Father, has formed such and such species, looking to the archetypal patterns
Sinovi Božji, prvorođenac-Riječ, najstariji anđeo "mnogih imena" (i Isus?), koji vidi Izraela... sinovi Davidovi.
80o. XXVIII. Certain men "display a perfect ignorance of the one Creator
and Father of all things; but they who have real knowledge are properly
addressed as the sons of the one God, as Moses also entitles them where he
says, 'Ye are the sons of the Lord God' (Deut. 14: i), and again, 'God who
begot thee' (Deut. 33:i8) .... and even if there be yet dot anyone worthy
to be called a son of God, nevertheless let him labor earnestly to be adorned according to his first-born Word, the eldest angel, as the great archangel of many names; for he is called the name of God, and the Word, and the man according to God's image, and he who sees Israel ..... for even if we are not yet suitable to be called the sons of God, still we may deserve
to be called the children of his eternal image, of his most sacred word; for the image of God is his most ancient word."
81. "Those who flourished many years afterward and lived blameless lives are spoken of as the sons of David, though during his lifetime even their great grandfathers had not been
Ono što otvori utrobu bit jest nevidljivo, spermatsko, božanska Riječ
88. XXIV. "That which openeth the womb is the invisible, spermatic, technical, and divine Word, which shall properly be dedicated to the Father."
Odreži si ruku i snagu, jer ona misli da je u našoj moći sposobnost osjemenjivanja, a ta moć pripada Bogu.
131. X. "Cut off the hand and the power, because it has thought that the faculty of propagating seed was in our own power, and also because it has attributed to the creature the power which belongs to the Creator."
Dva Adama, jedan faktički, zemaljski, i drugi na sliku Božju, neuništiv
31. XVI. Two Adams, the one factitious (re Xao-vior), the other modeled after the image of God.
32. XXVIII. The two Adams, "the one somewhat earthly, the other having no participation in any perishable matter."
33. Book II, Chap. II. The two Adam
Isus je Božja slika, prvi Adam, prvosvećenik:
(2 Kor. 4.4); (Kol. 1.15),
Zaharija o Isusu sinu Josadakovu (Josipovu?)
Uzmi dakle srebro i zlato, načini iz toga krunu i metni je na glavu velikom svećeniku Isusu (Jošui) sinu Josadakovu,
I reci mu: "'Ovako veli Gospod nad vojskama: Gle, čovjek, "mladica" /natzer/ je ime njegovo! Pod njim će proklicati, i on će sagraditi hram Gospodnji.
Jest, on će sagraditi hram Gospodnji. Veličanstvo ga resi. Na svojemu će prijestolju sjediti i vladati bit će svećenik na svojemu prijestolju, i mir će biti među obadvjema.
Zaharija 6,13
Dakle i Filo i Pavao govorili su o istom liku: Isusu (Kristu-Pomazaniku) Sinu Jahve Pravednoga, Božjoj slici, Božjoj Riječi, Božjem velikom svećeniku i prvorođenom Sinu.
Filo je sigurno čitao Zahariju i zna da je ovaj govorio o Isusu. Stoga je logično da i on drži ime Isus jednim od imena Božjega anđela. Logosa.
Filo također kaže da će Zagovornik (paraclete) kao njegov Sin (Logos) "dati oproštenje od grijeha i neizmjerne blagoslove".
166. e." "For it was indispensable that the man who was consecrated to the Father of the world should have as a paraclete his son
(i. e., the Logos), the being most perfect in all virtue, to procure forgiveness of sins, and a supply of unlimited blessings . . . . so that he shall be in a manner changed from the nature of a man into the nature of a man into the nature of the world.
Zaključak: Filo nam otkriva da kršćanska teologija o Isusu, prvorođenom Božjem Sinu, iskupitelju grijeha, Božjoj Slici, itd. već postoji među židovima otprije.
Nije to Isus po prvi puta objasnio apostolima, nije to Pavao čuo s nebesa. Svaka teorija o nastanku kršćanstva, mora to uzeti u obzir.
Kako to da Pavao optužuje Židove da su ubili Isusa? To je moguće samo sa stvarnim Isusom
Doista, vi ste braćo, postali nasljedovatelji crkava Božjih koje su u Judeji u Kristu Isusu: i vi isto trpite od svojih suplemenika što i oni od Židova, koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas progonili... (1 Sol 2, 14-15a)?
Ovo o "židovima koji su ubili Gospodina Isusa i proroke", je naknadno umetnuto u tekst. Biblijski znalci odavno su prepoznali da se radi o kasnijoj interpolaciji. Pavao to nikad ne bi rekao. Nikad ne okrivljuje Židove za smrt Isusa igdje drugdje; nikad o Božjoj srdžbi da je došla, već da će doći na Sudnji dan (npr. Rim. 2.5; 3 .5-6; 4. 1 5); i Pavao uči da će Židovi biti spašeni , a ne uništeni (npr. Rim. 1 1 .25-28).
Pavao je sigurno bio mrtav kada se "gnjev sručio na Judeju", što se može odnositit samo na razaranje Jeruzalema i Hrama 70-te.
Markove paralele od kroničara Flavija
Povijesni Isus koji je Marku poslužio kao temelj za konstruiranje priče o Isusu Kristu nađenom i dopunjenom s proročanstvima u Starom zavjetu:
- nalazi se u glavnim crtama opisan kao konkretni Isus iz povijesti, kojega je opisao kroničar Flavij:
"Židovski ratovi"
Josip Flavij
(prijevod citata iz knjige)
"Četiri godine prije rata, kada je grad (Jeruzalem op. prev.) još bio uživao u duboku spokoju i blagostanju, došao je blagdan kako je postojao običaj svih Židova, da podignu simbolične sjenice svome Bogu, kada jedan čovjek zvan Isus, sin Ananije, priprost seljak, iznenada počne vikati: "Glas s Istoka, glas sa Zapada, glas četiri vjetra, glas protiv Jeruzalema i Svetišta, glas protiv zaručnika i zaručnice, glas protiv svih naroda!"
Dan i noć je obilazio sve ulice s ovim povikom na ustima. Neki od viđenih građana, iritirani ovim zloslutnim nagovještajima, uhite ga i teško ga je premlate. No on, bez ikakve javne riječi u svoju obranu ili u četiri oka s onima koji su ga udarali, samo je nastavio sa svojim povicima kao i prije.
Nakon toga, suci, misleći, kako je doista tako, da je čovjek bio pod nekim nadnaravnim nadahnućem, dovedoše ga pred rimskog upravitelja; gdje, iako je teško izbičevan do kostiju, on niti je tražio milosti, niti pustio suzu, samo je uvodio još žalosnije varijacije svoje tužaljke, odgovarajući na svaki udarac s "Jao tebi Jeruzaleme!" Kada ga Albinus, guverner, upita tko je on i odakle je došao i zašto izgovara te vapaje, on mu ne odgovori ni jednu jedinu riječ, ali neprestano ponavljaše svoje opijelo nad gradom, sve dok ga Albinus ne proglasi luđakom i pusti ga da ode. Tijekom cijelog razdoblja do izbijanja rata on nikada ne prilazi, niti je viđen u razgovoru s bilo kojim od građana, ali svakoga dana, poput molitve koju je smislio, ponavljaše svoju jadikovku "Jao tebi Jeruzaleme!" On niti je psovao bilo kojega od onih koji su ga tukli iz dana u dan, niti je blagoslivljao one koji su mu ponudili jesti: za sve ljude je jedini odgovor bila njegova žalobna mantra. Njegovi povici su bili najglasniji na festivalima.
Dakle, sedam godina i pet mjeseci nastavio je s tom tužaljkom, a glas mu nikad nije posustajao, niti se njegova snaga iscrpla, dok tijekom opsade grada (od strane Rimljana op. prev.), nakon što je vidio svoja pretskazanja da se provjereno ostvaruju, pronašao je svoj počinak. Naime, dok je obavljao svoj krug i naricanje prodornim glasom sa zidina "Jao još jednom ovome gradu i narodu i Hramu", dodao je zadnju riječ ", a jao i meni," kamen koji je doletio iz katapulta udario ga je i ubio na licu mjesta. Dakle, s tim zlokobnim riječima još uvijek na usnama je i preminuo."
- Knjiga 6, poglavlje 5, odlomak 3. kroničara Josipa Flavija "Židovski ratovi" ili Povijesti uništenja Jeruzalema.
Previše ima podudarnosti između Flavijevog Isusa i Markovog Isusa da bi bila samo puka slučajnost.
Sažetak barem 20 paralela s pričom o Isusu:
*************************************************
1 Obojica se zovu Isus.
2 Obojica se pojavljuju u Jeruzalemu tijekom velikog vjerskog blagdana. Mk 14.2 JW 6.301
3 Obojica ulaze u područje Hrama i galame protiv njega. Mk 11.15-17 ^W 6.301
4 Tom prigodom obojica se služe ISTIM odlomkom Jeremije. Jer. 7.11 in Mk; Jer. 7.34 in JW
5 Obojica onda svakodnevno propovijedaju u okolici Hrama. Mk 14.49 = JW 6.306
6 Obojica proglašavaju : "Jao tebi Judejo ili židovima". Mk 13.17 = JW 6.304, 306, 309
7 Obojica prorokuju da će Hram biti uništen. Mk 13.2 = JW6300, 309
8 Obojica su uhićena zbog toga od strane židova. Mk 14.43 = JW 6302
9 Obojica su optužena za govor protiv Hrama. Mk 14.58 = 7^6.302
10 Niti jedan od njih se ne brani na optužbe. Mk 14.60 = 7^6.302
11 Obojicu tuku Židovi. Mk 14.65 ^./W 6.302
12 Zatim su obojica odvedeni Rimskom guverneru. Pilatu u Mk 15.1; JW 6.302
13 Obojicu ispituje Rimski guverner. Mk 15.2-4 =JW 6.305
14 Obojicu se pita o identitetu. Mkl5.2 =JW6.305
15 A opet obojica ne kažu ništa u svoju obranu. Mk 15.3-5 = JW 6.305
16 Obojicu tuku Rimljani. Mk 15.15 = JW6.304
17 U oba slučaja Rimski guverner odlučuje da ih oslobodi.
18 . . .ali ne čini to (Mark); ... ali čini to (JW). Mk 15.6-15 vs . JW6.305
19 Obojicu naposlijetku ubiju Rimljani (u Marku egzekucija; u Flaviju kamen od rimskog katapulta). Mk 15.34 = JW 6.308-309
20 Oba deklamiraju tužaljku prije nego što umru. Mk 15.34 =JW 6.309
21 Obojica umru s glasnim povikom. Mk 15.37 = JW 6.309
22. Isusa od Marka su braća držala ludim, Isus od Flavija je držan ludim.
23. Markov Isus je sirovi Galilejac sa sela, Flavijev Isus je sirovi seljak.
24. Isus Marka savjetuje da se propovjednici popnu na krovove kuća i s trgova glasno propovijedaju i navješćuju kraljevstvo Božje, Flavijev Isus viče cijelo vrijeme svoje proročanstvo.
Jesus_ben_Ananias
Tome možemo dodati i priču o TRI razapeta židovska kažnjenika, Flavijeva poznanika, kad je zamolio rimskog zapovjednika da ih ranije skine s križa, i jedan je preživio to razapeće.
Život 76
Kad su me Tito Cezar s Cerealinsima i tisućama konjanika poslali u određeno selo pod imenom Thecoa, kako bih doznao je li to mjesto pogodno za vojni kamp, dok sam se vratio, vidio sam mnoge razapete zarobljenike i sjetio se tri od njih kao moja bivša poznanika. Vrlo me to ražalostilo i otišao sam sa suzama u očima pred Tita, i rekao mu o njima; pa je odmah zapovjedio da ih se skine s križeva i da im se posveti najveća pažnja radi njihova oporavka; ali dvojica su umrla u liječničkim rukama, a treći se oporavio.
Flavij spominje Jeruzalemsku Mariju, koja je ponudila jesti meso svoga sina Rimskim osvajačima:
Priča o Mariji iz Betezube pripovijeda o kanibalizmu koji je Josip spomenuo u svojim "Židovskim ratovima" (VI, 193) [1] a koji se dogodio kao posljedica gladi i nedaća tijekom opsade Jeruzalema u kolovozu 70. godine kod opsade rimskih legija Titusa. Priča je samo jedna od prikaza strahota pretrpjenih u Jeruzalemu u ljeto 70.
Josip navodi da je Marija, kći Eleazara, izvorno iz sela Betezuba u okrugu Perea, istočno od rijeke Jordan, prethodno pobjegla u Jeruzalem. Poznatu po obitelji i bogatstvu, židovski branitelji grada tijekom opsade bili su opljačkali, blago i hranu. Glad joj "izjede srce, a bijes ga konzumiraše još brže". Izluđena glađu, ona uzima dijete s dojke i kaže mu: "Jadni mali stvore! U ratu, gladi i građanskim sukobima zašto bih te trebala održati živim? S Rimljanima postoji samo ropstvo i to samo ako preživiš dok ne dođu."
U "prkosu prema svemu prirodnom osjećaju" ubila je svoga sina, pa ga ispržila i pojela pola, skrivajući ostatak.
Ubrzo su se pojavili pobunjenici ("njuškujući nečasni miris") i zaprijetili da će je ubiti na licu mjesta, ako ne otkrije što je skuhala. Dok je otkrila ono što je ostalo od djeteta, ponudila im je dio. Ostavili su je s užasom i "cijeli grad nije mogao prestati razmišljati o ovom zločinu i odvratnosti". Kada je vijest stigla Rimljanima, "neki su odbili vjerovati, neki su bili uznemireni, ali najviše je to pridonijelo njihovu zgražanju". Tito je odbacio svu odgovornost jer je u više navrata ponudio mir i amnestiju za predaju. Čudne li podudarnosti s izjavom lika Isusa: "Jedite moje meso i pijte moju krv."
Isusova čudesa su poučni midraši a ne čarobna kršenja prirodnih zakona:
Kako Isusova čudesa, tako i prispodobe, u evanđeljima služe poglavito kao sredstvo pouke, preko misterioznih brojki i priče, žele se otkriti dublja, skrivena znanja, ne apostolima, nego onim koji to čitaju, dakle vjernicima.
Primjer s čudesnim hranjenjem golemog broja ljudi:
Priča ponavlja obrazac starozavjetnog čuda hranjenja mnoštva ljudi s malo ječmenih kruhova. Evanđelisti razvijaju tu temu, ali kod Isusa povećavaju razmjere čuda i igraju se brojkama:
5 kruhova i 2 ribe
nahranjeno 5000 muškaraca
i
7 kruhova i malo riba
nahranjeno 4000 muškaraca
U prvoj pričici ima pet kruhova, a nahranilo se pet tisuća, i preostalo je još dvanaest (!) punih košarica (odakle? isto čudesno kreirane?). Drugom prilikom ima sedam kruhova, dakle dva više, a četiri tisuće osoba, dakle tisuću manje, a preostalo je sedam (!) punih košarica, dakle pet manje (12 i 7 su oduvijek najčarobniji brojevi u numerologiji). S manje kruhova nasiti se više muškaraca i ostane više; a kad kruha ima više, nasiti se manje osoba i preostane manje. Kakva je poučna poruka te bajke o obrnutom razmjeru? Ukoliko je manje kruhova, utoliko se više osoba nahrani. To je aluzija na Isusa koji hrani svojom riječju, a da se više ne hrane židovskom teologijom, nego prijeđu na Isusove riječi tj. kršćansku teologiju.
"Kad su učenici polazili na drugu obalu, zaboraviše ponijeti kruha. Isus im reče: "Pazite i čuvajte se farizejskog i saducejskog kvasca!" A oni međusobno govorahu: "Nismo ponijeli kruha." Ali Isus to opazi i reče im: "Malovjerni, zašto međusobno govorite da niste ponijeli kruha? Zar još ne razumijete? Ne sjećate li se više onih pet kruhova na pet tisuća ljudi, i koliko košara uzeste? I sedam kruhova na četiri tisuće ljudi, i koliko košara uzeste? Kako ne shvaćate da nije bio govor o kruhu kad vam rekoh: Čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog!" Tada razumješe da im nije govorio da se čuvaju krušnog kvasca, nego farizejske i saducejske nauke. (Matej 16,5-12)
Isus tu veli da je on kruh života, i tko god dođe k njemu, sigurno neće ogladnjeti; i tko vjeruje u njega, neće nikada ožednjeti. (Ivan 6,35) Po Ivanu: "Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj koji od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje — za život svijeta." (Ivan 6,47-51)
Dakle sva ta "čudesa", koja nitko nije zabilježio, niti bio impresioniran njima, zapravo su poučni midraši a ne realnost. U realnosti se ne odigravaju precizne numerološke kalkulacije.
Razapeta i nakon tri dana i noći uskrsnula božica
Iz sumerskih pločica doznajemo da je božica Inanna "napustila nebo, napustila zemlju i spustila se u podzemni svijet", prolazeći kroz 7 vrata (Samuel Kramer, "Povijest počinje u Sumeru: 39 prvih ideja u ljudskoj zabilježenoj povijesti, rev. Ed. , 1981: vidi str.162" (History Begins at Sumer: Thirty-Nine Firsts in Man's Recorded History, rev. ed., 1981: cf. p. 162)).
Na kraju je ubiju demoni u Paklu: "Bolesna je žena pretvorena u leš, leš je visio na čavlu. Nakon tri dana i tri noći", njezin je vizir zamolio bogove da je uskrsnu. Bog Otac joj daje "hranu i vodu života" te uskrsava, a zatim se ona uzdiže iz zemlje mrtvih, šalje drugoga Boga (njezinog ljubavnika) da umre na njezinu mjestu: "pastira Dumuza" ( aka Tammuz, preteča Attisa). Lako je moguće da je i kršćanstvo počelo s takvom pričom: gdje su se smrt i uskrsnuće dogodili u "mističnim" područjima izvan Zemlje. Inana/Ishtar je još imala meso i mogla biti ubijena, čak i razapeta i uskrsnuta, ali ne "na Zemlji". Takvo razumijevanje umirućeg i uskrsavajućeg Boga je postojalo i moglo biti među ideološkim precima kršćanske ideje.
Suvremenija analogija je Plutarhovo "više" čitanje mitova o Isis-Osirisu ("O Isis i Osirisu", napisan između 80-ih i 100-ih godina, u isto vrijeme kao i evanđelja), gdje kaže, koristeći se vokabularom otajstvene religije, da je tajna istina koju drže svećenici da Osiris zapravo nije pod zemljom, niti je ikad bio na Zemlji kao kralj poput popularnih mitova o njemu, već je Bog "daleko od Zemlje, neokaljan i nezagađen i čist od svih tvari koje su podložne uništenju i smrti ", gdje "postaje vođa i kralj "duša mrtvih (382e-383a). Plutarh također kaže da "onaj dio svijeta koji prolazi reprodukciju i uništavanje nalazi se ispod sfere Mjeseca, i sve stvari u njoj podliježu kretnji i promjeni" (376d). Tu, na "najudaljenijim područjima" ("najudaljenijem dijelu materije"), zlo ima određenu vlast i gdje neki vjernici zamišljaju kako se Osiris stalno kida i ponovno sastavlja (375a-b).
Kao što Plutarh opisuje svoje mišljenje, "Osirisova duša je vječna i neodrživa, ali Typhon često kida svoje tijelo i uzrokuje da nestane, a Isis luta posvuda u njenoj potrazi za njim i opet ga sastavlja", jer njegovo tijelo je pokvarljivo i zbog toga se "donosi iz gornjih sfera" (373a-b). Drugim riječima, za ove vjernike Osiris se "utjelovljuje" u sublunarnom nebu i zapravo umire i tamo uskrsava, a kasnije uzlazi na neprolazna nebesa. Platon, kaže Plutarh, "ovu klasu bića naziva razredom interpretacije i služenja, na sredini između bogova i ljudi, jer prenose molitve i molbe čovjeka" (361c), a Isis i Osiris bili su takvi, ali kasnije su bili uzvišeni na nebesa kao pravi bogovI (361e). Ovdje postoje mnoge sličnosti s rekonstruiranom Pavlovom kristologijom, i to su takve sheme koje dokazuju kakve religijske ideje su kolale u doba nastanka kršćanskih teologija i spisa.
Pavlova laprdanja i podilaženja:
21 Jer budući da svojom mudrošću svijet nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju.
Bog se nije osobno spustio s nebesa u liku Isusa Krista i izravno im govorio, nego će se ljudi spasiti preko svojih propovjednika tipa Pavao, jer im Stari zavjet nije bio dovoljan za njihovu mudrost. Pavao, poput lude, propovijeda da će svi mrtvi oživjeti, ali u raj otići samo oni koji povjeruju u njegova propovijedanja.
22 Jer i Židovi zahtjevaju znak, i Grci traže mudrost,
Zar Židovi nisu dobili brojne čudesne znakove?
23 a mi propovijedamo Krista razapetog, Židovima kamen spoticanja, a Grcima ludost,
Ideja o razapetom Spasitelju na nebesima je Židovima "kamen spoticanja", hereza, jer im je neprihvatljivo nekog čovjeka držati i Bogom. Grcima, s bogatom filozofskom tradicijom, glupavi su ti Pavlovi religijski mitovi i priče o oživljavanju mrtvaca.
24 a onima koji su pozvani, i Židovima i Grcima, Krista, Božju snagu i Božju mudrost.
25 Jer je ludost Božja mudrija od ljudi i slabost Božja jača je od ljudi.
O čemu zapravo besjedi Pavao? Očigledno reagira na tvrdnje suvremenika, da je skroz pobenavio.
26 Jer gledajte, braćo, svoj poziv da vas nema mnogo mudrih po tijelu, ni mnogo silnih, ni mnogo plemićkog roda; nego, ludo svijeta izabrao je Bog da posrami mudro, i slabo svijeta izabrao je Bog da posrami ono što je silno; i ono obično iz svijeta, i ono što je prezreno, i ono što nije, izabrao je Bog da uništi ono što jest, da se pred njim ne može pohvaliti ni jedno tijelo. A od njega ste vi u Kristu Isusu, koji nam je postao mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje i otkupljenje;
Još gomila nejasnog laprdanja. Ulizuje li se tu Pavao svojim slušateljima, koji su neobrazovani i praznovjerni, sirotinja i prezreni?
U nastavku teksta, otkriva se prava skroz duhovna poruka Pavla. On govori o arhonima eona koji su razapeli Krista na nebesima, a to ne bi učinili da su znali da time Spasitelj ostvaruje Božji plan za ljude: darak vječnoga blaženoga života nakon oživljavanja mrtvaca:
Štoviše, mudrost govorimo među savršenima, ali ne mudrost ovoga svijeta niti knezova ovoga svijeta,
Ovi "knezovi ovoga svijeta" zapravo su zli duhovi - arhoni eona u grčkom izvorniku. Današnja teologija želi podvaliti da se radi i konkretnim vlastodršcima Ponciju Pilatu i židovskom svećenstvu i tetrarhu Herodu.
koji nestaju, nego govorimo mudrost Božju u otajstvu, skrivenu mudrost, onu koju je Bog prije svijeta odredio za našu slavu, koju nitko od knezova ovoga svijeta nije upoznao; jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.
Demoni ne bi razapeli Krista da su znali da time ostvaruju Božji Plan od pamtivijeka. Zato je to držano tajnom (otajstvom). Da su znali, ne bi Ga razapeli.
Uvaljivanje Poncija Pilata na mjesto arhona je apsurdno. Bi li Poncije Pilat dao razapeti Isusa da je znao da će Ovaj na križu otkupiti grijehe cijeloga svijeta i spasiti svoje vjernike od vječnoga pakla? Je li njemu namjerno sakrivena tajna o Isusu? Bi li Pilat odlučio NE razapeti Spasitelja, i tako Bogu pomrsiti račune, i tako sve ljude izručiti vječnom paklu (uključivši i njega samoga)?
Retoričko pitanje.
Kakogod, kršćanska tumačenja o "zemaljskim knezovima" padaju u vodu, a tumačenje da se radi o nebeskom razapinjanju koje obavljaju zli arhoni, dolazi na svoje mjesto.
Pavao na kraju dodaje:
Ovo ne pišem da vas posramim, nego da vas kao svoje ljubljene sinove opomenem.
Jer da imate u Kristu tisuću poučavatelja, ipak nemate mnogo očeva, jer sam vas ja po evanđelju rodio u Kristu Isusu.
Stoga vas zaklinjem, budite moji sljedbenici!
Zanimljiv poziv od onoga koji je po svom priznanju, Isusa vidio samo u vizijama, jer se Isusa i moglo vidjeti samo u vizijama.
Apologet o Pavlovoj šutnji o zemaljskom Isusu: "Pavao nikada nije govorio o onome što su kršćani već odlično poznavali o Isusu Kristu na zemlji."
Da bi objasnili inače zaglušujuću Pavlovu šutnju o Isusovom posjetu na Zemlji, apologeti pribjegavaju starom i sasvim nelogičnom tumačenju da “Pavao ne govori mnogo o Isusu jer su svi njegovi slušatelji kršteni kršćani, za koje pretpostavlja da već znaju cijelu priču iz Evanđelja". Međutim, to je opovrgnuto činjenicom da je Pavao napisao 20.000 riječi ponovljeno podsjećajući svoju kongregaciju vjerništva na bezbrojne stvari koje su već otprije znali. Doista, bio je to njegov glavni način argumentiranja bilo koje teme: da ih podsjeti na stvari kojima ih je već bio naučio. Iznova i iznova. Zašto onda nijedna od tih stvari nema nikakve veze s Isusovom zemaljskom službom? To je super super čudno. I ne može se samo tako reći "da su sve već dobro znali da je to on namjerno prešutio".
 "Prvi zakon je da povjesničar nikada ne smije zapisati nešto što je lažno; drugi, da nikada ne smije prikriti istinu; treći, da njegov rad ne smije izazivati sumnje da nekoga favorizira ili da spram nečega ima predrasude. "
[Ciceron, Marko Tulije (106—43. pr. n.ere)]
|
Grčke bajke i prepravke
Grk 'Marko' piše, 'Židov apostol Matej' kopira, dopisuje i prepravlja Grka Marka, Grk Luka obrađuje obojicu, kao i Ivan, dok 'sveti Petar' šuti
Markovo evanđelje je najstarije po većini biblioznalaca.
Crkva samouvjereno tvrdi da je on bio Petrov suputnik i prevoditelj, koji je zapisivao kazivanja židova apostola Petra (drugog čovjeka koji je hodao po vodi). A Matej da je carinik, kojega je Isus osobno pozvao među svoje učenike.
No ta crkvenjačka hipoteza je neodrživa.
Iz tekstova se jasno vidi da Grk (Marko) ne zna bitne detalje hebrejske vjere, niti je imao ikoga oko sebe tko bi taj tekst ispravljao. Zato je neke ispravke na sebe preuzeo grčki pisac kasnije prozvan Matej, koji se bolje razumio u židovstvo ili mu je neki židov pomogao, pa je na osnovu toga prepravljao Markove greške:
• Marko 7,10 i Matej 15,4
Marko piše "Mojsije je rekao" radije nego "Bog reče". Matija, bolji poznavatelj židovske vjere, nikad ne bi 10 Zapovijedi pripisivao Mojsiju. Zato Matej korigira Marka, koji tobože zapisuje originalne Isusove riječi, koje mu je prenio sveti Petar:
Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju. I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni.
Matej (a ne sveti Petar) prepravlja Marka:
Ta reče Bog: Poštuj oca i majku! I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni!
Uskrsnuće nađeno u midrašu:
Matej ovdje čita Marka i zgrožen je.
• Marko
I došli su farizeji i počeli se prepirati s njim, tražeći od njega znak s neba, da bi ga iskušali. Tada je duboko uzdahnuo i rekao: “Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, neće se dati znak ovom naraštaju. Nato ih je ostavio, ušao u lađu i otišao na drugu obalu.
Kako Isus može reći da se neće dati nikakav znak s neba tadašnjem naraštaju? Zar nitko od njegova naraštaja nije vidio Isusova silna čudesa? A što je Uskrsnuće nego najčudesniji znak s neba Židovima? I tama po svem svijetu 3 sata u podne, kad je Isus razapet i umro!
Matej ide ispraviti tu Isusovo_Markovu grešku, pa dodaje svoja kemijanja:
Matej 12
Znak Jonin
Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: "Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak." A on im odgovori: "Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!"
Isus je tako umjesto budale postao mudriji od najmudrijega čovjeka na svijetu - Solomona (sa 700 žena i 300 ljubavnica).
Dobro je ponoviti istu stvar, da se upamti, a i baš je to Matej zgodno sročio:
Znak Jonin
Pristupe k njemu farizeji i saduceji. Iskušavajući ga, zatraže da im pokaže kakav znak s neba. On im odgovori: "Uvečer govorite: 'Bit će vedro, nebo se žari.' A ujutro: 'Danas će nevrijeme, nebo se tamno zacrvenjelo.' Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne znate. Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin." Tada ih ostavi i ode.
Evanđelje po Luki ponavlja taj Matejev dodatak Marku:
Luka 11
Jonin znak
Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: "Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju." "Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona! Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!"
Tu je sad Isus postao veći od najvećega propovjednika Jone, koji je preobratio cijeli golemi grad Ninivu na svoju religiju.
Apostoli očito nisu čuli za tu bombastičnu Isusovu najavu da će oživjeti nakon tri dana kao Jona iz kita. Naime, kad su im žene, nakon 3 dana od smrti Isusa, zapanjene posvjedočile da je grob stvarno prazan (ženama i robovima je bila povjerena briga o leševima), apostoli na to odmahnu rukom kao nebitna trabunjanja. Tek dvojica odoše vidjeti, ali "ostadoše začuđeni što se to zbilo". Da im je Isus stvarno rekao ono što je Matej dopisao, oni bi nestrpljivo iščekivali tri dana i onda brzo pobožno pohrlili na grob, da vide je li se i to proročanstvo obistinilo i da budu svjedoci Isusova uskrsnuća uživo kao svjedoci. Ali ništa od toga....
• Marko 5:22: " Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair."
Sinagoge u grčkoj dijaspori mogle su ponekad imati više od jednog nadstojnika, kao Pisidian Antioch (Djela 13:15), ali Palestinske sinagoge normalno su imale samo jednoga. Matej 9:18, fino izbacuje tu suvišnu frazu neznalice Marka (da se židovi ne smiju kršćanskim spisima).
• Marko 14:12: (12) Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: brka Nisan 15 sa Nisan 14. Naravno da je Matej 26:17 ispustio frazu "kad se žrtvovala pasha". Marko niti njegov sveti Petar nisu znali kada je Pasha?
• Marko 14:13 kaže da će učenici susresti čovjeka koji nosi krčag s vodom. Matej 26:18 brzo briše ideju da bi židovski muškarac radio ropski ženski posao.
• Marko 15:42, " A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote..." . Matej 27:57-62 pojašnjava Markovu konfuziju glede početka židovskoga dana.
• Marko 15:46 kaže da je iste večeri Josip iz Arimateje "donio pamučnu krpu." Matej odbacuje glupavu ideju da bi židov nešto kupovao na Sabath. Nikakav židov ne bi načinio takvu grešku.
• Marko 1:2 pogrešno pripisuje Malahija 3:1 Izajii. Matej 3:3 to pedantno ispravlja u svom prijepisu Marka.
• U Marka 2:7 učitelji Zakona se jadaju da Isus oprašta grijehe i kažu 'Tko može opraštati grijehe osim Boga jedinoga?' Židovi nisu tako razmišljali. Matej 9:3 oprezno preskače tu frazu. Postoji čak i svitak s Mrtvoga mora pod nazivom 'Molitva Nabonidusova'(4Q242) , koju su napisali i prepisivali židovi, gdje kaže Nabonidus '... egzorcist mi je oprostio moje grijehe. Bio je židov...'. Židovi su vjerovali da Bog može nekom dati moć da ljudima oprašta grijehe.
• Marko 2:26 - Abiatar treba biti Ahimeleh. Matej 12:1-8 NE PONAVLJA tu glupu grešku. Uz to, ako je Isus mislio na 1 Sam. 21:1-8 kada je rekao da David i njegovi pratioci s njim su bili gladni, onda, u svom sveznanju, zaboravlja da je David bio u bijegu potpuno sam, i da je priča koju je ispričao svećeniku laž da dođe do hrane i oružja. Opet Marko neznalica, a Petar ga ne ispravlja.
Čak i Matej je ponovio tu Marko-Isusovu grešku (valjda bi previše morao obrisati):
"Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima?
• Marko 10:19 pogrešno navodi 10 Božjih Zapovijedi i ubacuje dodatnu zapovijed: "Ne otmi!" Matej 19:18-20 se lukavo drži originalnih 10, briše Markovu zapovijed, plus dodaje još jednu koju su mnogi rabini držali kao sažetak zapovijedi, da bi zabašurio brisanje Markove zapovijedi.
• Marko 15:34 kaže da Isus citira Psalam 22:1 na aramejskom (Eloi). Da je to izrekao, slušatelji bi teško to mogli pobrkati sa zvanjem Ilije. Isus je morao upotrijebiti hebrejski Eli, kao Matej 27:46. NIV verzija biblije "lijepo harmonizira" (krivotvori) Mateja i Marka, pa piše da je Isus rekao Eloi na oba mjesta.
Marko:
"Eloi, Eloi lama sabahtani?" To znači: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Neki od nazočnih čuvši to govorahu: "Gle, Iliju zove."
Matej to naštimava da liči na Iliju:
"Eli, Eli, lema sabahtani?" A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: "Ovaj zove Iliju."
• Po Marku, Isus citira pogrešnu Septuagintu na grčkom, što je nonsens.
• Po Marku 7:19b, nema više jela zabranjenih židovima. "Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?" Tako on očisti sva jela."
Matej se vjerojatno zgrozio na ukidanje stoljetnih božjih popisa o nečistoj - zabranjenoj, i košer hrani, pa to briše. "Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod. Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka." Nezamislivo bi bilo da bi to netko spominjao, a da mu se ne zamjera kao jedan od najvećih vjerskih prekršaja.
• Marko 9,4 imenuje Iliju prije Mojsija. Prirodno, Matej 17,3 stavlja Mojsija ispred Ilije, jer je Mojsije daleko važniji židovima od Ilije (ali ne i grčkim kršćanima).
• Marko u 11,10 govori o kraljevstvu "našega oca Davida". Niti jedan židov ne bi rekao "naš otac David". Otac nacije bijaše Abraham, ili možda Jakov, prema kome je Izrael dobio ime. Svi židovi nisu sinovi Davidovi. Matej 21,9, naravno ne spominje "našega oca Davida".
• Marko 12,31-34 podčinjava Toru ljubavi, i kraljevstvu, za razliku od Mateja 22,36-40, znade da židovi veći naglasak stavljaju na Zakon.
• Marko 10,12 zabranjuje ženama razvod i ponovnu udaju. Ali židovski zakon je to već zabranio! Takav nauk bi bio stran židovima Palestine, ali običan poganima.
• Jedino mjesto u Novom zavjetu kada je Isus nazvan "Marijinim sinom" (Marko 6,3) i jedino evanđelje koje imenuje njegove sestre (Marko 6,3). Matej ima malo drugačije ime za jednog brata i ne spominje sestre uopće (Matej 13,55). Židovski pisci nisu prečesto imali sklonost spominjati majke i sestre poimence, samo braću, očeve, sinove, djedove, unuke ....
Pisac kasnije nazvan Marko je vješto sastavio svoju pripovijetku o Isusu, koristeći židovske elemente, i ubacujući zaplete i detalje koji bi njegova junaka Isusa učinili manje fantastičnim, a više realnim likom.
• Marko je napisao u svojoj priči da je Isus morao po drugi puta iscjeljivati slijepca, jer je ovaj prvi puta vidio drveće umjesto ljudi. Matej briše Isusovo popravno iscjeljivanje.
• Realistični pisac Marko je napisao da Isus nije mogao liječiti ljude u svom kraju radi njihove nevjere. Matej to ne voli. On je samo prepisao da Isus tamo "nije liječio". Bog nešto ne može? Bolje zvuči i Isus je moćniji tako.
• Pisac Marko je napisao da su Isusu dovedeni opsjednuti demonima i bolesni, te da je brojne izliječio (podrazumijeva da nije baš sve). Matej je zgrožen time. Bog neke ne može izliječiti? Stoga Mate ubacuje da je Isus istjerao sve demone jednom riječju i sve bolesne izliječio. Bolje zvuči i Isus je moćniji tako. Ajmo lagat u slavu Božju.
Kad je došla večer, nakon zalaska sunca, počeše mu dovoditi bolesnike i opsjednute zlim duhom.
Cijeli se grad sakupio na vratima.
On izliječi brojne bolesnike koji su patili od svih vrsta bolova i istjera brojne zle duhove; i ne puštaše on demonima pričati, jer ga ovi poznavaše.
Marko 1,33
Kad dođe večer, dovedoše mu brojne opsjednute. On otjera duhove jednom riječi i izliječi SVE bolesnike,
da bi se ispunilo ono što bijaše rečeno po proroku Izaiji: On je taj koji je uzeo naše slabosti i preuzeo na sebe naše bolesti.
Matej 8,17
• Matej je prežvakao i napuhao sve Markove priče o Isusovim čudesima, osim prve - o opsjednutom u sinagogi. Židovu Mateju bilo je degutantno pisati da je Sotonom opsjednuti čovjek pohodio božju bogomolju u Kapernumu. Stoga smišlja drugu priču da je rimski stotnik pokorno se poklonio pred Isusom i ovaj odmah na daljinu izliječio njegovoga slugu. Isus hvali rimskog okupatorskog vojnika, a opominje židove da će ih pobacat u mrak. Isusovo pak čudo koje je samo Matej smislio, nadovezuje se na ovo hvaljenje okupatora, s pričom o čaroliji novčića u ustima ribe, koji valja dati kao porez Rimljanima. Svemogući Bog Isus sa svojim spektakularnim čudom!
• Marko piše u naraciji da smokvi još nije bilo doba da rodi, ali (ćaknuti) Isus je ipak proklinje. Matej nas lišava podatka da nije bilo doba zrelih smokava, ali zadržava Isusovo proklinjanje smokve. Isus kod njega ostaje bijesan, ali barem nije lud. Međutim, Marko je pisao o "prokletoj smokvi" kao alegoriji Boga koji napušta židove, a ne kao stvarni događaj s ludim Isusom.
Pitanje: Marko čini mnogo grešaka glede židovskih običaja, jer ih ne poznaje. Ako je zapisivao kazivanja Petra, kako su to crkvenjaci smislili, zašto Petar nije ispravio Markov spis, pa to Matej ne bi morao raditi. Uobičajena izlika, koju su brižno smislili apologeti, znajući vrlo dobro taj problem, je da je Marko "zapisivao po sjećanju, kad je Petar već bio umro". Dakle Marko je imao brojne prilike zapisivati Petrova kazivanja, dok je bio s njim i godinama ga slušao, ali on ništa ne zapisuje, nego čeka pola stoljeća da ovaj umre, pa tek onda zapisuje po sjećanju s greškama (samo glede židovstva, jer Matej ispravlja samo to i kada želi poboljšati lik Isusa), jer ne poznaje židovstvo niti hebrejski. Sasvim neuvjerljiva apologetska izmišljotina, a ne neka usmena tradicija o Marku i Petru.
Apostole je Isus slao okolo da propovijedaju, i dao im je tajnu Kraljevstva Božijega u 4,11, ali im je Bog srca otvrdnuo u 6,52, tako da nisu mogli razumjeti tako jasna čudesa kao što je hodanje po vodi. Oni do razapeća vjeruju da će se Isus boriti protiv Rimljana kao militantni Božiji Mesija. Ne očekuju nikakvo uskrsnuće.
Zašto dati učenicima tajnu Kraljevstva Božijega, a onda im "otvrdnuti srca" tako da to ne razumiju? Prosječan kršćanin pada sa stolca od smijeha kada nešto slično nađe u Knjizi Mormona ili u Ku'ranu.
Dakle imamo Marka, najstarije štivo koje je napisano daleko izvan Izraela, kojega Matej precizno prepravlja kako bi ga "uskladio" sa svojim poznavanjem židovske vjere, a ne i stvarnih događaja i Isusovih riječi, koje prepravlja po svom ćefu i lažljivo apologetski napuhava. Da je Matej izravni očevidac događaja, ispravljao bi druge stvari i dodavao nove podatke. Vjerojatno bi i pošteno naveo ime svog prethodnika, jer je od njega prepisivao komade teksta od riječi do riječi. Ujedno otpada hipoteza da je Marko pisao kako mu je Petar govorio svoja sjećanja, jer Petar, kao židov, ne bi načinio te greške koje je Matej obilno prepravljao i dopunjavao. Otpada i poredak u Bibliji, gdje je Matejevo evanđelje smišljeno nasađeno prije Markova. Nema šanse da bi bilo obrnuto, da bi Marko ubacivao svoje nerazumijevanje židovskih običaja i brisao Matejeve pedantne ispise. Očito je stvar obrnuta i to znalci Biblije odavno priznaju. Matej je ispravljao tuđi tekst. Ne jer je bolje znao što se desilo iz prve ruke, nego iz čiste logike poznavanja židovstva (ili je nekoga židova pitao, nakon što su se židovi smijali na te Markove gluparije). To baca sjenu i na hipotezu da je Matej bio nekakav apostol ili očevidac. Onda bi naveo kako je bilo, a ne ovako pedantno korigirao Marka samo prema opće poznatim stvarima u židovstvu. Odakle mu drskost da mijenja sveti tekst i Isusove riječi i ponašanje? (retoričko pitanje)
Drskost mu očigledno nije nedostajala u širenju izmišljanja i prepravljanja "Božje riječi", pa ne treba čuditi da je smišljao dodatne Isusove dogodovštine u letu, kao što su to činili poslije njega Luka i Ivan. Nema nikakve potrebe izmišljati nekakve nepostojeće rukopise na hebrejskom ili spis Q, M, N.... kad su pisci poslije Marka uzimali njegov tekst kao podlogu (opet lažljivo šuteći o autoru), i mijenjali i dodavali, u skladu s teologijom koju su zastupali, a ne iz "originalnih tekstova", koje su izmislili teolozi.
Čudna je to kuhinja iz koje su nastale te grčke bajke o Isusu ...
Matej kopira svoj vlastiti poziv od Boga od Marka?!
Mateja je lik Isus Krist tobože izravno pozvao da mu se pridruži kao učenik - zašto onda Matej papagajski kopira tekst priče od Marka (koji nikada nije vidio Isusa)? Zašto Matej kopira Markov tekst o tome kako je Isus pozvao upravo NJEGA, carinika MATEJA, autora evanđelja po Mateju, da bude Isusov učenik? Zašto nije svojim vlastitim riječima opisao najznačajniji i najuzbudljiviji događaj, osobno svjedočenje iz svoga života - Isusov jedinstveni i uzbudljivi poziv da mu se pridruži?
"Matej", kojega je lik Bogočovjeka izabrao kao jednog od svojih najbližih učenika, kopira priču o vlastitom pozivu, od riječi do riječi, iz grčkog spisa od "Marka" (nekadašnjeg tobožnjeg putujućeg pratitelja sv. Petra) koji nikada nije vidio svetu melodramu s Isusom niti Matejom!
Kopira svoj vlastiti poziv ?!
Ne-svjedok živog Isusa veli:
Marko 2,14 Prolazeći vidje Levija, sina Alfejeva, gdje sjedi na carini. Reče mu: "Hajde za mnom!" On ustade i otide za njim.
Marko 2,15 Kad je onda u kući njegovoj sjedio za stolom, bili su i mnogi carinici i grješnici s Isusom i učenicima njegovim za stolom, jer ih je bilo mnogo, koji su pristajali uz njega.
Marko 2,16 I kad su književnici među farizejima vidjeli, gdje jede s grješnicima i carinicima, rekoše učenicima njegovim: "Zašto jede i pije s carinicima i grješnicima?"
Marko 2,17 Isus je to čuo i reče im: "Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Nijesam došao da dozovem pravednike, nego grješnike."
Matej, glavni akter u priči, kopira Marka o "svom susretu s Isusom":
Matej 9,9 Kad je Isus odatle otišao dalje, vidje čovjeka zvanog Matej gdje sjedi na carini. Reče mu: "Hajde za mnom!" On ustade i ode za njim.
Matej 9,10 Kad je onda u njegovoj kući sjedio za stolom, dođoše mnogi carinici i grješnici i posadiše se za sto s Isusom i s učenicima njegovim.
Matej 9,11 Farizeji vidješe to i rekoše učenicima njegovim: "Zašto jede učitelj vaš s carinicima i grješnicima?"
Matej 9,12 Isus je to čuo i reče: "Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni.
Matej 9,13 Idite i naučite se što znači: "milosrđe hoću, a ne žrtvu, jer ja nijesam došao da dozovem pravednike, nego grješnike."
Jedina je razlika u tome što Marko poziva svog sakupljača poreza (publicana) Levi Alphaeovog sina, a ne Mateja. Zbunjujuće, kasnije u njegovoj priči, autor Marka naziva Mateja jednim od dvanaestorice, a ne Levija. On također odluči da je Jakov "sin Alfe" (Marko 3,18). Autori Luke i Mateja slažu se da je Jakov sin Alphaeusa (Luka 6.15; Matej 10.3), a ne Levi. Zapravo, Matej uopće ne spominje Levija.
Ah, za lažljivca Mateja, koji samo prežvakava i kopira golem dio Markova teksta (krađa tuđeg djela bez spominjanja izvora), već znamo da je uvalio mnogo drugih izmišljenih podvala. Na primjer, Mikino proročanstvo o plemenu Betlehema Efraima, pretvorio je u grad Betlehem da će iz toga grada doći Krist, pa je izmislio Isusov grad Nazaret na osnovu riječi nazorej, pa je izmislio glupavu priču o bijegu pred Herodom u Egipat prema proročanstvu Hošee, da bi tobože Herod se bojao postolareva sina da će ga On naslijediti, iako je imao svoje sinove, i iako se Sveta obitelj ubrzo vraća u zemlju pred Heroda, koji je pobio svu tu nevinu dječicu da bi ga se povezalo s faraonom koji je ubijao židovske sinove po bajkama iz židovske Tore itd.
Načini kako apologeti obrađuju očite biblijske besmislice:
Glavni cilj apologeta nije doći do istine, već ubaciti bilo kakvo objašnjenje koje bi moglo izgledati uvjerljivo publici. Često daju više objašnjenja na temelju ad hoc pretpostavki i nagađanja, koja su nespojiva jedno s drugim, pa možete birati koje vam više odgovara. Čim vas uspiju uvjeriti da se mislilo nešto drugo nego ono što vi vidite svojim vlastitim očima, njihov posao je dobro obavljen. Stoga nastupaju s visine glupavo se smješkajući i hine samouvjerenost, tobože čudeći se kako vam može izgledati da je neka biblijsko-kuranska-religijska dogma očita glupost. Kritičare svoje Svete Knjige automatski proglašavaju za neznalice koje imaju nekakav psihološki kompleks koji ih ispunjava mržnjom prema Crkvi, ili su "sotonisti" i "oholi negatori samoga Boga" u potrazi za nesputanim "grijesima puti", a Allah/Bog im je zatvorio srce/uskratio milost za spoznaju. Biblijom se, po njima, smiju baviti samo katolički egzegeti sa Crkvenim Certifikatom, kojima je po pravilu strano intelektualno poštenje. No jedno im se mora priznati: golema upornost tijekom mnogih stoljeća, gdje su u beskonačnim raspravama i nadmudrivanjima u svojim sofisterijama ostavili golemo brdo bezvrijedne teološke literature. Prežvakali su sve moguće knjige, židovsku literaturu, proučili povijest, upotrijebili rezultate znanstvenih i pseudoznanstvenih istraživanja, ne radi dolaska do istine, nego radi municije kojom će uvjeravati kritičare da je samo njihova strana u pravu, koliko god iznosila apsurdnih tvrdnji.
Stoga oprez. Protiv sebe imate cijeli taj sustav uvjeravanja u kojemu su sudjelovale tisuće teologa i klerika. Činili su sve u svojoj moći da se religijski mem stoljećima širi poput vrlo infektivnog virusa i zarazi umove ljudi.
Neki primjeri apologetskih trikova:
1. "To se mora shvatiti u prenesenom značenju (metaforički, pjesnički, biblijskim jezikom i stilom izražavanja, simbolički, retorički, alegorijski)."
Drugim riječima, ono što je napisano nije se tako mislilo. Čudno je tako nešto reći za apsolutnu Božju riječ, koja ima neko tajanstveno, mutno značenje koje treba protumačiti ekspert, a jasno je da se radi o doslovnoj okrutnosti, nemoralu, nečemu što je zastarjelo, ili kakvoj besmislici. Isus, apostoli, Sveti Petar i Pavao i svi crkveni oci prošlih stoljeća, itekako su Bibliju uzimali većinom doslovno - fundamentalistički (premda ima i pjesničkih elemenata, naravno). Danas se teolozi kriju iza apstraktne "simbolike dobra i zla, viđene u svjetlu Kristove beskrajne ljubavi". Ponavljaju sentimentalne pjesničke izraze poput: punina vremena, punina božje ljubavi, punina smisla, punina .... praznine. S druge pak strane, stvari se uzimaju vrlo doslovno kada to nekome odgovara ne obazirući se na napredna gledišta, pravednost, samilost i praštanje. Kako vrijeme prolazi, sve više biblijskih bajki postaje "preneseno značenje", a što je prije bila bukvalna realnost za vjernike.
Primjer:
"Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca na djeci do trećeg i četvrtog koljena."
"Tisućama iskazuješ milost, a krivnju otaca osvećuješ na djeci, potomcima njihovim."
A koji od vas prežive venut će u zemljama svojih neprijatelja zbog svojih opačina; venut će i zbog opačina svojih otaca. Priznat će tada svoju opačinu i opačinu svojih otaca što su je protiv mene počinili izdajom, što su mi se protivili.
Lev. Zakon 26:39,40
Apologet će vam reći da se to nije tako mislilo kako piše. Da npr. zao otac odgaja zlu djecu i tako dalje, pa su si sami krivi.
Baš bi bilo dobro da je tako, i moglo je tako pisati, ali to ne piše.
Primjer: Bog ubija novorođeno Davidovo dijete zbog očevog grijeha, ubija svu prvorođenu egipatsku djecu itd. itd.
2. "Bilo je toga više nego...."
To se koristi kada negdje piše "bilo je A", a drugdje piše "bilo je B", ali oni odluče da je bilo i "A" i "B" - što se nigdje ne tvrdi. To ih čini jako sretnima, jer kažu da nigdje ne piše da NIJE BILO "A+B", pa je moglo i to biti. Ali nigdje ne piše niti da nije bilo "A+B+C+posjeta marsovaca". To su oni isti koji često tvrde da je njihova JEDINA moguća interpretacija (tj. samo "A") i jedini način. Omiljena fraza kod kontradiktornih izjava je da se pisci "nadopunjuju", dok ustvari jedan kaže jedno, a drugi drugo. Zabavno je kako spajaju različite iskaze.
Primjer 1:
Matej 27,1-10
- izdajnički Juda "ode te se objesi" ili
Djela Ap.
" On, eto, steče predio cijenom nepravednosti pa se stropošta, raspuče po sredini i razli mu se sva utroba."
Apologet:
Objesio se, stropoštao na oštru stijenu, raspuknuo i prosula mu se utroba.
Primjer 2:
Prema 2 Samuel 24,1, Isusov Otac - dobri Bog, naređuje Davidu da raspiše popis stanovništva. U Ljetopisima 1 19,13, zli Satana potiče Davida na popis. Je li popis naredio Bog ili Sotona? Očita kontradikcija?
Apologeti kažu da nije. Oboje su, i Bog i Sotona nagovorili Davida na istu stvar.
3. "Mora se razumjeti u kontekstu - ne smije se citirati dio teksta".
Ovo je posebno dobro, jer upravo su apologeti oni koji trgaju pojedine rečenice iz konteksta da podupru svoju tezu. Kontekst zanemaruju ako im odgovara. Proročanstva o Isusu su tipičan primjer - nemaju veze s kontekstom ! Uostalom, samo 15% biblije se koristi na misama. O preostalih 85% čitate na ovim stranicama.
Primjer:
"Muško i žensko, stvori ih."
Citat koji bi trebao "dokazati" da Biblija ravnopravno tretira žene i muškarce. Apologete ne zabrinjava što ima bezbroj dokaza za suprotno.
Primjer:
"Kaže mu tada Isus: "Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu." Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.
Ova Isusova rečenica se čupa iz konteksta i navodi kao dokaz doktrine o beskrajnoj Isusovoj miroljubivosti, njegovom apsolutnom gnušanju prema uporabi oružja i milostivom nenasilju. Prešućuje se da su Isus i njegovi sljedbenici bili naoružani i spremni na akciju, jer im je prije naredio da se naoružaju, te su na prepad opkoljeni po noći sa četom naoružanih, brojno nadmoćnih vojnika, s nikakvom šansom da se oružjem obrane.
4. "Radi se o greški u kopiranju/prevođenju"
To se ponekad naziva "greška u prijepisu", kao kada se mislilo na jedan broj, a netočan je kopiran. Ili ono što je "citirano" nije bilo ono što je rečeno, već ono što se mislilo da je autor htio reći, kada je mislio da je rekao. Radi se o skretanju problema da je Biblija sama u krivu.
Po apologetima greška u prijepisu uopće nije greška! U njihovoj glavi postoji originalna Biblija u kojoj nije bilo nikakvih grešaka (ta diktirao ju je Bog osobno). Prepisivačke greške su, po njima, nastale naknadnim prijepisom iz te prve, savršene Biblije koju nitko nije vidio.
5. "To je čudo!"
Kada ništa drugo ne pali, eto rješenja. Bog se umiješao i nema protuslovlja. A On sve može što mu se sprdne.
Primjer:
Rađanje šarene stoke pred šarenim prućem
- Bog se upleo u genetski inženjering i sam, svojom vlastitom rukom, izmijenio gene stoci, da se rađa šarena, kako bi njegov miljenik stekao mnogo stoke. A on je Svemoguć pa to može, zar ne?
- Bog je smanjio sve životinje na mikroskopsku veličinu (da stanu u Nojinu arku) i stavio ih u hibernaciju tijekom potopa, pa ih teleportirao, pa....
6. "Čudni su putevi gospodnji"
Pobožan izgovor kada apologet ne može objasniti kontradikciju između onog što Biblija KAŽE i onog što bi on ŽELIO da je rekla.
Ujedno je popularno i skretanje fokusa. Npr. ako netko spomene "bezgrješno začeće Blažene Djevice", (pogrešno aludirajući na Isusovo začeće bez oca) odmah će apologet skočiti na njega i optužiti ga da nema pojma o kršćanstvu, jer da se to odnosi na Marijino začeće od njezinih roditelja. Na to se kritičar obično povuče, jer je "nađen u neznanju". To što i većina katolika brka te pojmove, to nije bitno. Bitno je, da je apologet zastrašio svoga protivnika, pa je ovaj odustao od daljnje rasprave. Apologet je tako ubio dvije muhe. Tobože je razotkrio veliko protivnikovo neznanje, i izbjegao je raspravu o vrućem krumpiru, jer ta dogma je jedna od najluđih.
Primjer dvostrukih mjerila:
U Isusovom "suđenju" ima previše elemenata koji djeluju nepovijesno, propagandistički i neuvjerljivo. Interesantno je da se krivica prebacuje na Židove, koji su bili ljuti na njega iz nekog razloga, a ne one koji su imali moć da ga smaknu (i jake razloge za to) - Rimsku vlast. U slučajevima znane nam Inkvizicije, današnji apologeti se izvlače da nisu krivi klerici koji su žrtve mučili i osudili, nego "svjetovne vlasti" koje su izvršile samu egzekuciju po njihovu nalogu.
Židovi negodovali - Rimljani osudili i raspeli=> krivi Židovi
Inkvizitori mučili i osudili - svjetovni krvnik spalio => krive svjetovne vlasti
Dakle dvostruki apsurdni standardi samo da bi Crkva bila uvijek u pravu i čistih ruku.
7. "Bibliju treba čitati na poseban način"
Po mogućnosti izmoliti par očenaša prije čitanja, i s poniznošću monotono čitati "Sveti tekst", 100% uvjereni da je istinit, a zatomiti svaku sumnju u njegovu nepogrješivost. Obvezno isključiti mozak, koji se niti ne spominje u toj knjizi. Poprimiti strogi, skrušeni, ukočeni, pokajnički, patnički izraz lica . Nikakav smijeh ne dolazi u obzir! Ako niste oduševljeni sa svime što piše unutra, onda ste "lišeni Božje milosti koja vam daje razumijevanje. Molite da sve uzmete zdravo za gotovo."
8. "Bibliju treba shvatiti u kontekstu vremena u kojemu je napisana"
Sumnjam da je ikome nejasno da se radi o vremenima prije 2000 i više godina. Primitivizam i zatucanost biblijskih pisaca je očita na prvi pogled i Biblija je totalno zastarjela knjiga. Zar apologeti, priznajući činjenicu da je Biblija rezultat (ne)morala i stupnja (ne)znanja vremena u kojemu je napisana, ne priznaju ujedno činjenicu da je zastarjela? Nikako! Za njih ona vrijedi za sva vremena, donosi univerzalne poruke i opisuje apsolutni odnos savršena Boga s ljudima nadahnutih biblijskih pisaca. Ali Bog naređuje uništavanje cijelih gradova sa svim stanovnicima, uključujući nevine žene i djecu! Odgovor apologeta: "Treba shvatiti u kontekstu vremena." Ali Bog propisuje kako kažnjavati svoje ropkinje i robove! Odgovor apologeta: "Treba shvatiti u kontekstu vremena." Pa što onda nije u "kontekstu toga vremena" i danas bi vrijedilo? Odgovor apologeta: "Prikaz Božje ljubavi. Bog nas voli i želi spasiti." Pa onda je moglo tako i pisati. Čemu ljubomorni Bog koji kolje nevine i naređuje blesave zakone, obožava miris spaljenih leševa životinja i šalje Sina u okrutnu smrt da bi nas spasio od svoje vječne kazne? Odgovor apologeta: "Ti ne razumiješ dubinu biblijskih poruka. Pročitaj najnovija teološka tumačenja od __xy___ ." Ali u toj knjizi nalazim samo nekakve sentimentalne i pjesničke izraze o punini Božje ljubavi i teološke muljaže koje opravdavaju nekakve dogme za što se ne iznose nikakvi konkretni argumenti. Odgovor apologeta: "Bahat si i bezobrazan i huliš na Boga. Bog ti očito nije podario svoju milost da shvatiš Isusovu spasonosnu poruku. Moli se za Njegovu milost. Adio."
9. "Bijeg u Apstrakcije?"
Religiozni vjernici, dakle oni koji imaju konkretne zapise o Bogu, njegovim strogim zapovijedima, propisanom ponašanju, odnosu prema ljudima, obećanjima, nagradama i kaznama; imaju jasno definirane dogme, priče o zagrobnom životu, priče o demonima, anđelima i sl. u raspravi s kritičarima ne govore o svome Bogu, nego o nekom deističkom nespoznatljivom apstraktnom mutnom Bogu kao filozofskom pojmu. Da bi otupili oštricu svojih kritičara, oni postavljaju pitanja: "Dokaži da Bog-Apsolut ne postoji!", ili "Vjera je jedno, a religija drugo. Ne diraj mi vjeru." Iako je njihova "vjera" vrlo konkretno definirana i opisana, oni podižu maglu deističkoga apstraktnog Boga i vjere, kako bi kritičare odvukli u beskrajna filozofiranja o smislu, bitku i ostalim teško definirljivim pojmovima. Međutim, deistički ili panteistički Bog je dijametralno suprotan onom Abrahamskome. Divljenje nad zakonitostima u prirodi i svemirom koji nikad nećemo u potpunosti dokučiti, svakako je različito od Jahvea, Allaha, Krishne ili Zeusa.
10. "Što je moglo biti?"
Čitajući razne apologetske obrane grešaka u Bibliji (Kur'anu itd.), često nailazimo na još jednu nespomenutu taktiku. Kada nešto treba isprotumačiti, apologeti pričaju priče o tome što je "moglo biti", da je pisac mogao računati po ovom ili onom načinu računanja, "moglo biti" ovako i onako, da su riječi iz hebrejskog, grčkog, aramejskog mogle značiti i nešto sasvim drugo, da je nečije ime moglo biti i neko drugo/duplo ime/nadimak/transkribirano, da su sinovi -> unuci, braća -> rođaci, isti događaji su -> dva različita, a jedan događaj -> nekoliko sasvim različitih; da se s nekom povijesnom činjenicom "neki" ne slažu, da je neki artefakt "dokazao" nešto u što svi drugi sumnjaju, neki događaj se tiče konkretnog, izoliranog slučaja, a neki drugi vrijedi općenito kao pravilo za sva vremena, skreću fokus na ono što ih niste ni pitali, sa šume prelazi na stablo da se ne vidi šuma, i obratno, i tako dalje. Beskonačne sofisterije lukavih teologa su zapanjujuće. Igraju i na činjenicu da se ništa ne može utvrditi sa 100% sigurnošću (čak niti da će sutra Sunce ponovno zasjati), pa love u mutnom u području vjerojatnosti od 0,00000001 %. O nesigurnosti govore kada su u pitanju dokazi koji govore protiv njih. Ako se radi o biblijskim dogmama i čudesima, onda odjednom prestaje njihova "skepsa", pa izuzetno mala vjerojatnost postaje očigledna činjenica.
Ne sumnjajte da će baš uvijek iskopati nešto da vas uvjere da su u pravu uz popratni samouvjereno snishodljivi smiješak i nonšalantno ponašanje nekoga tko zna istinu. Izvući će neki podatak iz npr. Djela apostolskih, i navesti da je povijesno točan, pa zaključiti da su i opisana čudesa isto tako vjerodostojna. Koristit će se stoljetnim "istraživanjima" njima sličnih gomila individua kojima je jedina sreća u životu bila prekopavati svako slovce i svaki najsitniji podatak, ne bi li nekako progurali podvalu da je Biblija uvijek i po svim detaljima baš uvijek božanskog podrijetla.
Na kraju po njima ispadne da nitko ama baš ništa precizno ne može izreći ili dokazati, da je sva naša znanost totalno upitna, ali njihove pljesnive dogme su pale s neba i nepogrješive su i vrijede za sva vremena u apsolutnom smislu.
Primjer:
Kako dokazati da je Ješua ipak zaustavio Sunce na nebu, da bi taj starozavjetni Isus Krist mogao pobiti neprijateljsku vojsku?
Prvo: Bog sve može pa i to. Zašto ne bi odjednom zaustavio Zemlju, i spriječio bilo kakve katastrofe, koje bi mogle tako nastati? A On baš voli da njegov miljenik pokolje neprijatelje.
Drugo: Bog je mogao stvoriti kozmičko zrcalo koje bi reflektiralo sunčevu svjetlost na bojište. Tako nema potrebe mučenja oko zaustavljanja Zemlje. Bog kao astronomski iluzionist...
Treće: nije se Zemlja morala odjednom zaustaviti, nego se mogla "samo" usporiti neko vrijeme. Bog kao blagi kočničar...
Četvrto: zašto shvatiti izraz "zaustavilo se Sunce" doslovno, kako piše. Može se shvatiti i simbolično kao i "Sunce izlazi na Istoku" itd.
Na taj način je moguće "dokazivat" kako vam se sprdne bilo što, na bezbroj načina.
Ljigavih apologetskih majmunarija ima u izobilju. Pitanje je samo hoćete li njihove bljuvotine i progutati.
11. Omiljene poštapalice:
"Drago mi je da si postavio/postavila ovo pitanje...Ne vidim nikakav problem u tome. To je dobro pitanje! Zašto misliš da je to problematično? Izvlačiš iz konteksta cjeline Biblije. Što te zbunjuje? U NZ se ostvaruje punina objave. Postavio si interesantno pitanje. To je pobijeno u 19. stoljeću. Ja bih se odlučio za ovakvo tumačenje. Nisam teolog/egzeget/pobožni vjernik, ali ovo složeno pitanje bih riješio ovako... Što ti nije jasno? To si pitanje kopirao s ove/one web stranice... od ovog ili onog autora koji je nestručan, mrzitelj Crkve. Pročitaj knjigu (apologetsku) gdje je sve to "pobijeno i pojašnjeno". "Odakle tolika mržnja u tebi? Čemu tolika ogorčenost? Sigurno ti se netko iz Crkve zamjerio. Idi se liječiti. Zašto gubiš vrijeme u kritiziranju Boga? Preispitaj svoju motivaciju za "patološku mržnju" prema Crkvi, Isusu i Bogu. Ti si komunist, sotonist, fundamentalist druge vjere, militantni ateist, Dawkinsonovac, agresivni Darwinist, mason, ljevičar, zao, mlad ..."
12. Hinjena skromnost, a ustvari bijesna arogancija:
Apologeti od najpoznatijih, do svakog YouTube apologeta, jako se trude upotrijebiti svoja pitanja kako bi pretvorili svjetonazore drugih ljudi na zbrku i apsurdnost. Postoji duboka vrijednost svakog napora koji osvjetljava varljivost sigurnosti i "apsolutnog znanja". Mnogi nisu doista rigorozno promislili o temeljima i implikacijama svojih iskaza, a kada nepopustljivi apologet nabacuje masu pitanja u galopu poput: "Ali kako znate da je to istina? Pokažite mi dokaz", "Kako možete vjerovati svojim osjetilima?", "Kako možete li objasniti jedinstvenost/složenost/porijeklo svemira? ", i tako dalje, čak i razumni ljudi mogu uvidjeti koliko malo zapravo znaju. To ima vrijednost. Problem je, međutim, da za razliku od plemenite Sokratove metode istraživanja, litanija apologetskih pitanja ne počinje od mjesta poniznog neznanja kako bi se rasvijetlilo neznanje drugih; ona počinje s mjesta hvastave nadute metafizičke hinjene sigurnosti i pokušava upotrijebiti tu sigurnost kao alat protiv opravdane neizvjesnosti otvorena uma. Njihovi pokušaji "otkrivanja neznanja" su u temelju lažljivi, jer odbijaju da ga sami vide (podsjeća na onu izreku o trunku u tuđem oku, a balvanu u vlastitom ...). Neizvjesnost ljudske situacije koriste kao trik za popunjavanje toga svojim teološkim apsolutima i pompoznim obećanjima.
13. Slojevi apologetike:
Biblijske nebuloze su očigledne, a teološka opravdanja većinom smiješna. No, armije apologeta i plaćenih teologa ne sjede skrštenih ruku. Stoljećima grozničavo pletu svoje sofisterije. Ako uđete s njima u raspravu, otkrit ćete da vas uvlače u svoje mreže, sloj po sloj, sve dublje. Za svaki sloj pristupa imaju odgovore. Na jednostavna pitanja, slijedi jednostavno "objašnjenje". Ako se suprotstavite tom njihovom objašnjenju (npr. "čupanje iz konteksta"), nadrobe neke podatke koji možda imaju neku vezu s problemom. Slijedi vaše čuđenje i odgovor da nije tako. Onda vas uvlače dublje u problematiku, dovodeći u sumnju vaš izvor informacija, i predlažu svoj (knjigu nekog svećenika, ali za kojega zataji da je svećenik...). Kad na to dodate analizu njihovih izjava, oni zalaze dublje, baveći se akrobacijama s prijevodima i nedefiniranim graničnim značenjima riječi, povijesno mutnim detaljima, šire referentnu literaturu, izbjegavaju davati konkretne odgovore na konkretna pitanja.... Sad biste već trebali biti izučeni (anti) teolog, koji će pisati traktate i prijeći na studiranje obimne literature. Ako to učinite, upleli su vas u svoju mrežu. Vaše šire bavljenje tom tematikom tada pridonosi tvrdnji da "tu ima nešto vrijedno truda i izučavanja". Apologet vas je upleo u svoju mrežu. Poklonili ste mu svoje dragocjeno vrijeme, umjesto da se bavite nečim korisnim. Eventualnom slušatelju će izgledati da vodite ravnopravni dijalog i ionako vas neće više moći pratiti. Apologet je svoj cilj postigao. Poraz je praktički pretvorio u pobjedu. Kod kreacionista je pobjeda postignuta čak i ako raspravljate s njima. Dali ste im vrijednost u smislu da zaslužuju raspravu, a to njihovo fanatično intelektualno nepoštenje i zadrtost nimalo ne zaslužuje.
Primjer: Možete spomenuti leteću Marijinu kućicu u Trsatu. Odvratit će da drsko lažete (da vas izbaci iz takta i raspravu prekine pretvarajući ju u svađu). Tada promrse, "da su to franjevci izgradili, a narod ih nazvao anđelima". Onda im ukažete da je oduvijek postojala priča o anđelima koji čudesno prenose kućicu iz Nazareta u Rijeku pa u Loretto. Počnu se izvlačiti da se radi o "pučkoj pobožnosti", pričama koje su kolale u narodu, praznovjerni narod izmislio mimo Crkve. Malo istražite stvar i nađete da su pape često spominjale tu fantastičnu kućicu, i pobožno ju pohodile, pokažete mu svete slike, povijesne zabilješke itd. Svega toga ne bi nikada bilo da se nije plasirala bajka o čudesnoj letećoj Marijinoj kućici, kao čudesnom Božjem znaku. Tu se obično naljute i prekinu, nazivajući vas lažljivcem koji mrzi Crkvu. Može prilijepiti i kakav zloguki psalam koji vam prijeti paklom, mlinskim kamenom i tome slično. Lukaviji će reći da nema problema, i da vjernici nisu obvezni vjerovati u to, ako to ne žele, a ateistima ionako nije bitno. Pa im ukažete da Crkva ima golemo mnoštvo sličnih "nebitnih" lažljivih podvala kojima su skupljali praznovjerne i bogatili Crkvu prodavajući im te pričice. Tu se apologet uhvati najlakšeg od tih primjera i kopira kakav mutan teološki traktat o tome. Ako načinite kakav sitan i nebitan lapsus, odmah će o tome trubiti na sva zvona, od buhe načiniti slona itd. Na kraju bijesno podvije rep, tražeći lakšu žrtvu od vas. A takvih ima koliko hoćeš.
RAZNE KONTRADIKCIJE
Grmljavina ili glas Božji ?!
" Uto dođe (Isusu) glas s neba: "Proslavio sam (tebe) i opet ću (te) proslaviti!" (29) Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: "Zagrmjelo je!" Drugi govorahu: "Anđeo mu je zborio."
Ivan nam ovdje otkriva značajnu pojedinost. Mnoštvo "svjedoka" njegovih čudesa, npr. glasa s neba koji Mu je govorio, čuje umjesto toga grmljavinu. Drugi su pak govorili (kao i današnji vjernici) da je to bio Božji glas. Znači Isusova čudesa uvelike nalikuju današnjima, npr. ukazanjima i sličnim pojavama. Hvala ti Ivane na ovoj obavijesti !
"I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: "Izvan sebe je!"
Jedino objašnjenje zabrinutosti i sumnji njegove majke i braće da je Isus poludio je to da nikada nije čula niti anđele, niti o pokolju nevine dječice niti o pohodu tri kralja, kao niti glasine o Njegovim brojnim čudesima.
Postoji još indicija da je Isus bolovao od jedne vrste paranoje (parafrenije):
- iluzije i halucinacije iako integriran u društvo
- grandiozne sheme o svom podrijetlu
- autističko ponašanje i neprijateljstvo prema roditeljima
- senzitivnost na negiranje iz okoline pa stoga tajnovitost, pun gnjeva i povremenih provala bijesa (prijetnje selima Kapernaumu, Bethaniji i gradu Jeruzalemu da će svi biti uništeni jer ga ne priznaju...)
- povezivanje svega u odnosu na sebe, poznata je značajka raznih luđaka. U najobičnijim porukama na televiziji, oni vide tajnu urotu i uvrede upućene njima osobno. Novi Zavjet je prepun grčevitih pokušaja da se svaki detalj iz Starog Zavjeta dovede u vezu s Isusom. Odakle ta tendencija? Vjerojatno je i Isus stalno ponavljao sljedbenicima svoje sekte da se sve u Svetim Spisima odnosi upravo na Njega ("Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se."). On je tisućama godina očekivani Mesija, On je spasitelj Izraela, svi koji ga ne prepoznaju su protiv Njega, ali On će sve nadvladati i spasiti sav židovski svijet.
- nijekanje seksualnosti: "budite kao djeca", hvalospjevi djevičanstvu, "kastrirajte sebe", ne smijete niti u mislima bludno sagriješiti, na nebu nema braka...
- progesivna egomanija (Božji Sin i otkupitelj čovječanstva) i sadizam (stalno prijeti pečenjem u ognjenom jezeru i škrgutom zuba).
Sveti Pavao - barun Minhauzen:
Pod naslovom: Pavlov primjer
Pavao nam iskreno priznaje da je lukavi lažov. Pretvara se da je Židov ili Nežidov, ovisno o tome tko ga sluša, ne bi li pridobio što više pristalica i iz jednog i iz drugog tabora !
Evo njegovih riječi:
Bijah Židovima Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom - premda ja nisam pod Zakonom - da one pod Zakonom steknem; (21) onima bez Zakona, kao da sam bez zakona - premda nisam bez Božjega zakona, nego u Kristovu zakonu - da steknem one bez Zakona; (22) bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. (23) A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.
1 Korinćanima 9,20
"Pavlov primjer" je očito namijenjen kršćanskim propovjednicima kojima se unaprijed opraštaju laži i podvale, ako je to u cilju "širenja radosne vijesti". Povijest je prepuna dokaza o tome kako su kršćani proveli tu ideju u praksi: gomile krivotvorenih dokumenata, lažnih relikvija i čudesa. Sve te laži su opravdane jer "pridonose širenju radosne vijesti". Krivotvoritelji su samo nasljedovali Svetoga Pavla kako je zapisano u svetoj knjizi.
U Solunjanima (2,3) Pavao kaže da ne upotrebljava laskave riječi da ljudima ugodi. Iz gornjeg primjera se vidi upravo to: laže publici da joj ugodi ne bi li ih uvjerio u svoje priče. Kršćansko licemjerje na djelu:
"...odvažismo se u Bogu našemu iznijeti vam, uz tešku borbu, evanđelje Božje. Uistinu, naše poticanje ne proistječe iz zablude, ni nečistoće, ni prijevare, nego kako je Bog prosudio povjeriti nam evanđelje, tako ga i navješćujemo - ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje srca naša. Nikada se zaista kako znate, ne poslužismo ni laskavom riječju ni - Bog nam je svjedok - prikrivenom pohlepom. "
Pavao o obrezanju penisa pred Židovima:
Koja je dakle prednost Židova? Ili kakva korist od obrezanja? Velika u svakom pogledu. Ponajprije: povjerena su im obećanja Božja
Rimljanima 3,1-2
Pavao o obrezanju penisa pred ne-židovima:
Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, nego - držanje Božjih zapovijedi.
1 Korinćanima 7,19
Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti! Jer mi smo obrezanje , mi koji u Duhu Božjemu obavljamo bogoslužje i dičimo se Kristom Isusom, a ne pouzdajemo se u tijelo
1 Filipljanima 3,2
Gledajte kolikim vam slovima pišem svojom rukom. Svi koji se hoće praviti važni tijelom, sile vas na obrezanje, samo da zbog križa Kristova ne bi trpjeli progonstvo. Ta ni sami obrezani ne opslužuju Zakona, ali hoće da se vi obrežete da bi se mogli ponositi vašim tijelom.
1 Galaćanima 6,11-13
Evanđelja su nastajala dugo nakon Pavlovih poslanica. Pisci su očito poslušali "Pavlov" savjet da se prilagođavaju svojoj publici i pretvaraju da su pogani, kada su 'poganima' propovijedali "radosnu vijest". Židovima, pak, povlađuju da je obrezanje (mala kastracija penisa) "velika prednost". Pogani su voljeli čuti priče o čudesima. Otuda mnoštvo čudesnih događaja, djevičansko rođenje itd. Tim nabožnim trikovima su privukli pogane, a Pavao im je unaprijed oprostio te laži. Židovima su, pak, pričali priče o proročanstvima židovskih proroka, koja su se čudesno obistinila u liku i djelu Isusa, židovskog Mesije. Misionari su kasnije nastavili takvu rabotu, pa su ugrađivali mjesna božanstva i drevne običaje u liturgiju, lukavo asimilirajući na taj način prethodne religije.
Glavno da se govori o Kristu - nije bitan motiv, kako god nepošten - najvažnija je propaganda:
Neki, istina, propovijedaju Krista iz zavisti i nadmetanja, a neki iz dobre volje: ovi iz ljubavi jer znaju da sam ovdje za obranu evanđelja; oni pak Krista navješćuju iz suparništva, neiskreno - misleći da će tako otežati nevolju mojih okova. Pa što onda? Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se.
Poslanica Filipljanima 1, 10
Pavao se raduje širenju propagande o Kristu pa makar je himbena tj. prenosi se na lažljiv način, prijevarno. Cilj opravdava sredstvo u širenju radosne vijesti. To Pavla raduje i radovat će ga. Ako netko napiše nešto o Kristu, a izmišljeno je radi slave samoga pisca, nema problema. Pavla to raduje jer se i tako Krist navješćuje.
Kršćanstvo je smislio vrhunski lažljivac - Pavao, kako i sam priznaje !
Ako je, doista, istina Božja po mojoj lažljivosti obilno zasjala njemu na slavu, zašto da ja još budem suđen kao grešnik?
Poslanica Rimljanima 3,7
Pavlova padavica
Pavao je prema pričicama novoga zavjeta po struci bio šatorar (izrađivač šatora), a u slobodno vrijeme je lovio, mučio i ubijao židovske heretike:
To sam i činio u Jeruzalemu: mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika dobih punomoć, u tamnice zatvorio, dao svoj glas kad su ih ubijali i po svim ih sinagogama često mučenjem prisiljavao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima."
On se ne sjeća najvažnijeg detalja svog života - prvog (haluciniranog) susreta s "Kristom ?" - kad je pao (s konja, magarca ili s nogu?) i odjednom se preobratio i od podlog ubojice postao uzoran vjernik. Jesu li njegovi suputnici doista čuli glas koji mu govori ili je to bilo samo u njegovoj glavi?
... kadli u pol bijela dana na putu vidjeh, kralju, kako s neba svjetlost od sunca sjajnija obasja mene i moje suputnike. Pošto popadasmo na zemlju, začuh glas što mi govoraše hebrejskim jezikom: 'Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti se protiv ostana praćakati*...'Ja sam Isus koga ti progoniš !'
Djela apostolska 26,14
_____________
* grč. "laktizo pros kentron" = željezna šipka (ostan) za podbadanje stoke = stoka bi se ritala protiv takvog uboda, ali uzalud
"Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga."
Djela apostolska 9,7
"Oni koji bijahu sa mnom svjetlost doduše primijetiše, ali ne čuše glasa Onoga koji mi govoraše."
Djela apostolska 22,9
Kasnije se Pavao prisjeća te vizije, ali nije baš siguran što je to bilo:
Hvaliti se treba? Ne koristi doduše ali - dolazim na viđenje i objave Gospodnje. (2) Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina - da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - taj je bio ponesen do trećeg neba. (3) I znam da je taj čovjek - da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - (4) bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti.
Kakve su to bile neizrecive riječi koje je Pavao čuo, ali koje ne smije govoriti? Gdje li je Treće Nebo? Gdje li su druga dva, i ima li ih još? Sam Bog znade. Povjesničari kažu da se tada vjerovalo da je drugo Nebo onaj sloj vode koji se sručio na zemlju da podavi zabludjelo čovječanstvo, prvo Nebo vidimo osuto zvijezdama - firmament, a treće je prebivalište Gospodina. Pavao je napisao najviše teksta u Novom Zavjetu i drži se za pravog utemeljitelja Kršćanstva. Njegovo NESPOMINJANJE Isusa kao konkretne osobe i Njegovih izreka i događaja iz života, najveća je biblijska kontradikcija. Je li Isus za njega bio još uvijek bestjelesni mit?
Pavao - nepouzdani osnivač Kršćanstva i glavni igrač Novog Zavjeta
Savao/Pavao, osnivač kršćanstva koji Isusa nikad nije vidio i koji je Isusove riječi (koje nikad nije čuo) protumačio na način na koji ovaj sam nikad nije tumačio.
Taj Pavao, tvrdi da je Židov iz plemena Benjamin - plemena koje u njegovo vrijeme odavno ne postoji. Ebioniti (evjonim) pak tvrde da je Pavao bio konvertit. Izrađivač šatora, vrli Pavao tvrdi da je iz farizejske obitelji iz Tarza. A u Tarzu nije bilo farizeja.
Nadalje, navodno je učio kod rabina Gamaliela u Jeruzalemu, Hilelova unuka, pa opet, kako se vidi iz Novog zavjeta, on radi upravo suprotno od farizejskih naputaka koje bi tobože trebao slijediti kao učenik tog poznatog rabina.
Po nalogu saduceja on bjesomučno proganja Jeruzalemsku crkvu (mesijanske židove?), suprotno onome što propagira njegov navodni učitelj i ostali farizeji (miroljubiva reformatorska grupa uz koju je bio narod). Nadalje, po nalogu saduceja on ide u Damask proganjati neke vjernike za koje kršćani tvrde da su bili prvi kršćani, ali eto doživi epifaniju pa postane sljedbenik. Stoga ga proganja kralj Areta, mada nije jasno zašto, a po drugoj verziji u inače neusuglašenom NZ, tko drugi nego zločesti Židovi.
Nakon toga ide u pustinju, po jednoj verziji bez da se konzultira s bilo kime, a po drugoj pak verziji u i inače neusuglašenom NZ, on ipak prethodno traži upute prvaka iz Damaska, a zatim i od jeruzalemskih "apostola" (sekte Braće Gospodnje?). Sve ove kontradikcije naravno odražavaju lutanje po tekstovima glede Pavlova statusa. Po vlastitom sudu on je iznad apostola jer je eto doživio "glas" (ili što to već bijaše).
U njegovu se učenju razabiru ideje koje je pokupio iz grčko-rimskih religijskih kultova, kojima je vjerojatno i sam pripadao prije konverzije. Nadalje, može se uočiti i da "jeruzalemska crkva" njeguje drugačije ideje od onih Pavla, pa je s njima eto, slučajno u sukobu.
Raspeti pravednik
U grčkoj filozofiji postoji neobična priča: Platonova slika o raspetom pravedniku.
U svojem djelu o državi, veliki filozof se pita što bi se u ovom svijetu dogodilo s jednim beskrajno pravednim čovjekom. Odgovarajući na to pitanje, Platon dolazi do sljedećih zaključaka: "pravednost jednog čovjeka tek je onda savršena i prokušana, kada on na sebe uzme pričin nepravednosti. Tek tada se pokazuje kako se on ne povodi za mišljenjima ljudi, nego da se zalaže za pravednost isključivo radi nje same."
Prema Platonu, dakle, čovjek, koji je uistinu pravedan, u ovom će svijetu nužno biti nepriznat i progonjen.
Štoviše, Platon je napisao i ovo: "Oni će reći da će pravedan čovjek biti bičevan, mučen, bačen u tamnicu, oslijepljen na oba oka, i poslije svih tih muka, najzad još i razapet na križ…"
(Politeia II)
Ovaj tekst, napisan 400 godina prije pojave naših "evanđelista", koji su pisali na grčkom i poznavali osnove grčke filozofije, mogao je lijepo poslužiti kao temelj priči o Kristu kao alegoriji "savršenog pravednika u svijetu, koji mora biti razapeti pravednik i ubrojen u zločince, jer je uzeo na sebe pričin zločinca." Tome se može dodati filozof Filo i njegov "Logos kao prvorođeni Sin Božji". Neki Grk je mogao dobiti literarni podsticaj za napisati dramu u stilu grčkih tragedija i filozofije, a evanđelist-Grk Marko to malo teološki prilagoditi. Neki istraživači pokušavaju dokazati da je tu alegoriju stvarno napisao Seneka. Kako god, svi elementi priče o Isusu postojali su na tanjuru. Ništa od Božje kreativnosti.
Božji Sin nađen u (lažnom) prijevodu
Ovaj stih kršćani su koristili na prijevaran način da bi "dokazali Sina Božjega u židovskim spisima" - na svoju sramotu:
Riječi Agura, sina Jakeova, iz Mase; proročanstvo njegovo za Itiela, za Itiela i Ukala. Da, preglup sam da bih bio čovjek i nemam razbora čovječjeg. Ne stekoh mudrosti i ne poznajem znanosti svetih!
Slijedi retoričko pitanje o tome ima li kojega čovjeka koji bi se mogao usporediti s Bogom i njegovom moći. Koje je ime toga čovjeka ili njegova sina:
Stih:____________ / moj komentar:
Tko uzađe na nebo i siđe? / niti jedan čovjek
Tko uhvati vjetar u šake svoje? / niti jedan čovjek
Tko sabra vode u plašt svoj? / niti jedan čovjek
Tko postavi krajeve zemaljske? / niti jedan čovjek
Kako se zove i kako mu se zove sin? / niti jedan čovjek niti njegov sin
Znaš li? Svaka je Božja riječ prokušana, štit onima koji se u nj uzdaju. Ne dodaji ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim.
(često napišu i imenicu Njegovo- Njegova Sina - Velikim slovima, da se podvali njihova ideja kako se radi o Božjemu Sinu Isusu Kristu, a ne ljudskome sinu)
"Koje je Njegovo ime i koje je ime Njegova Sina ako znaš?"
Izreke 30:4
Prijevod s engleskog:
"Ako poznaješ nekoga tko je učinio takve stvari, kaži mi njihova imena i imena njihovih sinova. "
If you know of any who have done such things, then tell me their names and their children's names.
Nema Božjega Sina tu. Isusa su na silu tu vidjeli/ubacili kršćanisti.
Kao i Grk koji je napisao spis nazvan "Evanđelje po Ivanu".
Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati kad vam budem govorio nebesko?
13 Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.
Grčki pisac si je dao pravo odgovoriti na pobožnu i psalmički sročenu židovsku pitalicu tipa:
"Tko je kao Bog? Nitko. Nema takvoga. Nema Mu ravna."
On (Ivan) na to odgovara. "Evo ima, Ja znam. To je naš Isus Kristus Bog.
(Jadni Grci nisu mogli lako proniknuti u takve manipulacije, no danas imamo internet)
Nesigurni svjedoci Isusova uskrsnuća:
1.) Matej 28, 16,17
Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše.
Radi se o Isusovim APOSTOLIMA koji su ga odlično poznavali. Neki ga vide iz blizine i ne vjeruju da se radi o njemu.
2.) Marko 16,12
Nakon toga ukazao se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. (13) I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.
Kao lik Odo iz Star Trek serije "Deep Space 9", Isus je neka vrsta mjenjolika, koji mijenja svoje obličje da bi se malo našalio sa svojim apostolima (valjda ??).
3.) Ivan 21,4
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici (u čamcu) nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: "Dječice, imate li što za prismok?" Odgovoriše mu: "Nemamo." ...I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: "Tko si ti?" Znali su da je Gospodin.
Na udaljenosti od obale da se može s čovjekom razgovarati, njegovi vjerni učenici ga ne prepoznaju. Čak niti po glasu! Nakon što je prošlo nešto vremena, netko se valjda sjetio da bi to mogao biti Isus, ali i nakon pristajanja i gledanja tog čovjeka licem u lice, tekst i dalje sugerira da postoji sumnja.
4.) Ivan 20, 14-17
A Marija (Magdalena) je stajala vani kod groba i plakala. ..."Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše." Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Marija iz Magdala, za koju su neki rekli da je zagrijavala Isusov krevet u hladnim noćima, Isusu nadohvat ruke, nema poima da je to On! Ona misli da je to vrtlar. Odakle mu odjeća, kad je mrtvački pokrov bio ostao uredno složen u grobnici? Ah, da. Bogu je sve moguće.
5.) Luka 24, 13-34
I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus... I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. (16) Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima. .................Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. (31) Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.
Njegovi učenici su satima raspravljali s Njim hodajući do Emausa, i tek na večeri oni ga prepoznaju. Ali čim ga prepoznaše, on zbrisaše ?!
Usprkos napetog iščekivanja da se Ponovno pojavi pred njima nakon Raspeća, oni ga ne prepoznaju. Zašto? Druga osoba koja se lažno predstavljala kao Isus ili čudotvorno mijenjanje tjelesnog oblika po volji - u svakom slučaju, sumnjive izjave 'svjedoka' o Isusovu slavnom Uskrsnuću mogu se slobodno zakvačiti mačku za rep !
Poredak kako se Isus ukazivao svjedocima:
Po Mateju: 28,1-18 je poredak pojavljivanja Uskrsloga bio: Marija Magdalena i druga Marija, zatim jedanaestorici.
Po Marku: 16,9-14 - Prva bijaše to Marija Magdalena, pa druge dvije, zatim jedanaestorici.
Po Luki: 24,15-36 - bilo ih je dvojica, pa Šimun (Petar?), zatim jedanaestorici.
Po Ivanu: 20,14 - 21,1 - Prva bijaše Marija Magdalena, zatim učenici bez Tome, onda učenici sa nevjernim Tomom, pa opet jedanaestorica.
Da imamo evanđelja po Stipi, Joži, Frani i Martinu, valjda bi imali još 4 kombinacije.
1 Korinćanima: 15,5-8 Bio je to Kefa (Petar?), zatim "dvanaestorica" (koja dvanaestorica, Juda je mrtav?), zatim čak 500+ braća (premda Djela 1,15 kažu bilo je samo oko 120), onda Jakov, zatim svim apostolima, pa Pavlu.
"Mala" nesuglasica:
Prema Matiji, Marku i Luki, Marija Magdalena je bila u grupi žena kojima su anđeli rekli da Isus nije u grobu, uskrsnuo je. Na putu još susreću živoga Isusa! One trče i pune radosti ispričaju taj fantastični događaj apostolima.
Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe. A anđeo progovori ženama: "Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam." One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: "Zdravo!" One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: "Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!"
Ali po Ivanu (20,1), ona blage veze nema gdje je Isus, a zaboravila je i anđele.
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše."
Jadnica je doživjela totalni gubitak pamćenja i zaboravila i Isusa koji je oživio i anđele - najčudesniji događaj u svom životu! Ona o tome ništa ne govori apostolima. Tek kad ovi dojure na grob i vide da nema nikoga u njemu, i odlaze, Marija ostaje uplakana na grobu i ONDA joj anđeli/Isus sve objasne. Pa ONDA to ispriča apostolima.
Što kažu apologeti na to? Priznaju li da tu "nešto ne štima"? Naravno da ne. Ostali bi bez prihoda. Njihov vjerski biznis je prikriti bilo kakvu nesuvislu stvar iz Biblije, kako bi ostala božanski nepogrješiva, a njihova ideologija trijumfalno marširala dalje. Oni kažu da je Marija prvo namjerno šutjela i zatajila apostolima sve o čudesnom susretu s Uskrslim, a zatim ipak im sve ispričala.
TO je objašnjenje koje apologeti drže uspješnim pobijanjem da postoji bilo kakva kontradikcija. Ali tako navučeno, u potpunosti izmišljeno "objašnjenje" nikako ne može zadovoljiti inteligentnog, poštenog promatrača koji želi biti slobodan od unaprijed stvorenih predrasuda.
Zašto je odvaljan kamen na ulazu u Isusov grob? Pa dotični lik je lako prolazio kroz zaključana vrata, teleportirao se amo i tamo; čemu anđelova pomoć oko odmicanja grobnog kamena? Pogledajte unutra da biste vidjeli da nema nikoga?
Prije 70. godine, u Izraelu su se rabili kockasti grobni kameni. Okrugli dolaze kasnije. Kao i Marko s njima. Koji je jedini izvor priče o praznom grobu, jer su ostali prepisivali, zajedno s Lukom, a Luka napisao Djela apostolska prema Marku.
Drugi apologeti pak slavodobitno uzvikuju: "Naravno da priče nakon Isusovog uskrsnuća izgledaju kontradiktorne - to ih čini još vjerodostojnijima!" - Žele reći da su biblijske budalaštine dokaz da nitko nije uštimavao tekst da bude bez tih budalaština. No ništa nije glupastije od takvog rezoniranja. Kada su prikupljeni neki tekstovi, koji su bili poznati vjernicima, više nitko nije smio te tekstove vidljivo i grubo mijenjati. Svi bi to primijetili. Stoga su kanonizirani tekstovi koji su približno bili jednaki. Ostali su odbačeni i proglašeni lažnima, te bijesno uništeni. Dakle, vrijeme ispravljanja svetih tekstova je bilo prošlo, i to se više nije smjelo raditi, da ne budu totalno diskreditirani. Kako nam je to Celzo posvjedočio, rana Crkva je masovno ispravljala svoje tekstove, dok nisu bili toliko poznati, da to više nije bilo moguće. Onda je nastupilo doba apologetike, tj. pokušaj da se protumače kontradikcije i očuva biblijska nepogrešivost na taj način.
Celzo:
Kršćani su poput koncila žaba u močvari ili sinoda crva na gnojištu, koji krekeću i cvile: "Svijet je stvoren radi nas."
Straža na grobu - jesu li rimski vojnici jedini svjedoci spektakularnog uskrsnuća Isusa iz groba ili niti oni?
Kako bi uvjerili vjernike da se uskrsnuće stvarno dogodilo, izmišlja se jaka straža oko groba "da učenici ne ukradu Isusov leš". No imamo i neke glupaste žene* koje dolaze na grob sa mirodijama da bi omotani i pomazani leš razmotale i ponovno pomazale**, iako ne znaju tko će im odmaknuti goooolemi kamen da to mogu učiniti***. Možda nagovore rimske vojnike čuvare Isusova groba da ga odmaknu (šarmom? novcem? prijetnjom? Božjim čudom)? Stoga je trebalo ubaciti još par čudesa: ošamutiti sve vojnike, ali i odmaknuti teški kamen, te dodati tumača. Ubiti mnogo muha jednim udarcem. Kako? Svemogući šalje svog opunomoćenika Anđela (zašto bi se On s time bavio, On ima pametnijeg posla****):
..dođe Marija Magdalena i druga Marija* pogledati grob. I gle, nastade žestok potres** jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe. A anđeo progovori ženama: "Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih.
______________
* Moralo je biti više žena, jer je svjedočenje samo jedne žene na sudu bilo bezvrijedno. Ali bilo je očekivano da žene ili robovi brinu oko leša i groba.
* Pomazanje već pomazanog i opranog mrtvaca je nešto nezabilježeno u bilo kakvim spisima. Nije stoga čudno da Matej i Ivan, za koje se pretpostavljalo da imaju bolje poznavanje židovskih običaja (ili su naknadno prepravljane njihove pogreške), to naknadno pomazanje brišu.
** "Žestoki potres" bio je potreban da bi se golemi nadgrobni kamen odvalio ili je i anđeo s nebesa morao upregnuti svoje mišiće? Žestoki potres je nastao i kad je Isus umro na križu. Stvarno mnogo "žestokih potresa" po Jeruzalemu u kratkom vremenu, koje nitko nije zabilježio osim te grčke bajke.
*** Jesu li žene svjesno računale s budućim čudesnim žestokim potresom i anđelom koji će im odmaknuti golemi kamen ispred groba s vojnicima? (smiješna pretpostavka koja još više potkapa priču)
**** Moderne studije ukazuju da je neodrživa teorija kako su 4 neovisna svjedoka neovisno pisala o istom događaju, već ukazuju na 3 različite izmjene radi apologetskih i kerigmatskih razloga, gdje je temelj jedna jedina priča iz jednog izvora. Sve priče oko prazne grobnice su varijacije priče iz Marka koji je zapravo pisao alegoriju, a ne opis stvarnih događaja.
- Peter Carnley, The Structure of Resurrection Belief (New York: Oxford, 1987), str. 47.
- Paul Copan & Ronald K. Tacelli, ed., Jesus’ Resurrection: Fact or Figment?: A Debate Between William Lane Craig & Gerd Lüdemann (Downers Grove: InterVarsity Press, 2000), str. 133.
***** Žene nisu vjerovale u Isusova proročanstva da će 3 dana i 3 noći biti mrtav, i onda uskrsnuti (kao niti apostoli). Očekivale su pomazanje već mrtva i pomazana leša omotana u trake. Nitko nigdje u povijesti nije zabilježio slučaj da bi se mrtvac pomazivao i obmatao pa ponovno pomazivao i zamatao u grobu. I to nakon tri dana, kada je već počeo truljeti!
****** Niti apostoli nisu očekivali nikakvo uskrsnuće, jer se "iščuđavahu" što glupe i histerične žene govore da su našle nekakav prazan grob. Ispada da su Rimljani i židovski poglavari bili bolje upućeni u planiranje uskrsnuća nego Isusovi najbliži učenici i te razne žene iz pratnje.
Što je bilo s tim obamrijelim stražarima - jedinim svjedocima čudesnog uskrsnuća?
Što su rekli svojim nadređenima:
- ispričali su im o anđelu i svom strahu i da su obamrijeli?
- priznali da su zaspali i netko je odnio leš?
- nisu otišli nadređenima, nego odlaze židovskim svećenicima sve ispričati (?!)
Zanemarivanje dužnosti je težak prekršaj. Za spavanje na straži slijedi drastična kazna. Najteža kazna bi ih zadesila da su primili mito i naprosto dozvolili apostolima da odnesu leš (ili možda obamrlog Isusa?).
Pisac evanđelja se odlučio za najneuvjerljiviju varijantu. Nekoliko rimskih vojnika podnosi izravno izvješće židovskim svećenicima + oni im vjeruju da je Isus uskrsnuo + uzimaju mito od njih "što se zna sve do danas među Židovima" + priznaju da su zaspali na straži.
gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: "Recite: 'Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.' Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige." Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima - sve do danas.
Sve do danas Židovi šire te laži o kršćanima. Sram ih bilo, lažljivci jedni.
Da ponovimo Matejevu glupastu priču:
- neki od straže, napustiše stražu i odoše u grad (kažnjivo smrću)
- rimski vojnici otiđoše židovskim svećenicima podnijeti izvješće (kažnjivo smrću)
- rimski vojnici priznaju da su zaspali na noćnoj straži (kažnjivo smrću; ako su zaspali kako su vidjeli tko je odnio truplo?; ako su škiljili, onda im opet prijeti vojni sud radi zanemarivanja dužnosti; najbolji izgovor je da su ih napali zeloti/na prijevaru ih odvukli od groba i ukrali tijelo, ili šutjeti o svemu dok im straža ne završi - poslije svatko može tvrditi da je Isus uskrsnuo)
- rimski vojnici primaju mito od židovskih svećenika (kažnjivo smrću pa im novac više ne treba)
- rimski vojnici su prestrašeni i paničare (vide da apostoli kradu truplo, ali se boje reagirati; prestrašeni trče židovskim svećenicima da im pomognu)
- na straži je barem 6 vojnika (svi su dogovorno lagali da su zaspali iako su vidjeli apostole ali se nisu usudili ništa učiniti? Isus ih je paralizirao i ispunio strahom?)
- ako su svi pozaspali, i to priznaju, zašto bi ih židovski vođe morali nagovarati za novac da kažu da su zaspali, a ne da je Isus uskrsnuo, kad to uskrsnuće nisu ni vidjeli? Tko zna što se zbilo dok su spavali.
- Matej je znao o čemu su vojnici pričali sa svećenicima (rekao mu Bog/anđel?)
- Vrhunski židovski klerici u Sinedriju su odmah povjerovali da je Isus uskrsnuo, a ne da su ga ukrali sljedbenici? Znali su da Isus mora uskrsnuti 3. dan poput Boga, iako to apostoli nisu vjerovali? Zar vojnicima ne bi odmah rekli ovako: "Nesposobnjakovići! Pustili ste da vam apostoli ukradu leš dok ste spavali na dužnosti! Kakve nam to izmišljotine prodajete o nekakvom uskrsnuću koje niste niti vidjeli? Zašto širite kršćansku propagandu u slavu njihova Isusa Mesije? Odmah ćemo vas prijaviti nadređenima da dobijete zasluženu kaznu, kako ne biste širili dalje svoje laži." Ili: "Da, uskrsnuo je. Ali to je učinio SOTONA!"
- kome vjerovati kad nas uvjerava u uskrsnuće? Zaspalim rimskim vojnicima? Petru koji je POD ZAKLETVOM zatajio Isusa 3x? Apostolima koji su se razbježali? Zar se baš nitko nije digao i stao u obranu milosrdnog Propovjednika koji je izliječio cijelu pokrajinu i činio fantastična čudesa? Po Svetom Tomi dramoletski zaplet je da apostoli među sobom nisu imali povjerenja, a kad žene govore da je grob prazan, svi to proglašavaju tlapnjom histeričnih žena.
- Apostoli tobože propovijedaju o uskrslom pobunjeniku Isusu nakon 40 dana. Tko je mogao iskopati Isusov (ili neki drugi) istrunuli leš, prebačen u neki drugi grob, i reći: "To je on, varaju vas." (Zapravo su "zli Židovi" mogli i to da spriječe tobožnji masovni prelazak židova u kršćane i napuštanje židovske vjere).
Apologeti tvrde da apostoli ne bi izmislili, jer su svi išli dragovoljno na mučenje i smrt da posvjedoče istinu o Isusu, a nitko ne bi umro za laž, a da zna da laže. Iako je i to problematično, jer ima slučajeva da bi ljudi i umrli za laž ako bi mislili da će to ljude navesti na moralno ponašanje koje promiče njihova ideologija, zapravo se radi o svećeničkim izmišljotinama o "čudesnim mučeništvima svih tih apostola". Ne postoji nikakav vjerodostojan dokaz o svim tim likovima iz grčkih bajki iz prvog stoljeća. Sve su to naknadno crkvenjaci izmislili u svojim bajkama o mučenicima. I bogme su bili vrlo uspješni u tome, jer su većina kršćanskih svetaca katoličkog kalendara, koji i danas vise po zidovima, mitološke izmišljotine kojima vjernici upućuju svoje molitve za zagovor kod Gospodina.
Uskrsnuće je apostolima TLAPNJA?
(ili: Što su to apostoli govorili ljudima kada su posvuda naviještali kraljevstvo nebesko PRIJE Isusova uskrsnuća?)
(Žene se) vratiše s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima. A bile su to: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva. I ostale zajedno s njima govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu. A Petar usta i potrča na grob (po Ivanu još jedan). Sagnuvši se, opazi samo povoje. I vrati se kući čudeći se tome što se zbilo.
ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima. Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše.
Nakon toga ukazao se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.
Tri žene (u ovoj verziji) histerično trče i javljaju apostolima da je grob prazan i da su im Anđeli rekli da je Isus uskrsnuo kako im je mnogo puta ponavljao i tumačio (ubit će me, raspeti i treći dan ću uskrsnuti).
Jesu li apostoli (Petar, Ivan, Matija itd.) oduševljeno kleknuli i sa suzama u očima pobožno se pomolili? Zahvalili Bogu da se obistinilo sve u što su vjerovali i slušali od Isusa TE PROPOVIJEDALI NARODU? Ne! Oni ISMIJAVAJU žene i kažu da bulazne, da je to nekakva tlapnja. Čak niti ne idu do groba vidjeti je li stvarno prazan! Apostoli očito misle da imaju posla s lažljivim histeričnim babama kojima se ne može baš ništa vjerovati. Jedino Petar (i voljeni učenik) usta i potrča na grob. Ali vidi vraga! On se "vrati kući čudeći se tome što se zbilo". I dalje se iščuđuje ko' tele mobitelu kao da prvi puta čuje za takvo nešto. Pojam uskrsnuća od mrtvih mu je zasigurno bio poznat iz drugih tadašnjih religija, ali da to poveže sa Isusom koji je i sam oživljavao mrtvace, to mu nikako nije ulazilo u glavu.
Apostoli dakle, drže uskrsnuće za tlapnju. O čemu su onda prije propovijedali?
A drugi? Jesu li oni čuli i znali za takve Isusove planove?
Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: "Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: 'Nakon tri dana uskrsnut ću.' Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: 'Uskrsnuo je od mrtvih!'
 " border="0" style="margin: 10px; float: left" width="180" height="200" alt=" photo up2_zps5fa27e59.jpg"/>
Mat. 28, 62-64
Isusovi neprijatelji su dobro znali za "Isusov plan uskrsnuća". Zašto apostoli to ne znaju i drže tlapnjom?
Isus je mnogo puta ponavljao što planira:
Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. (22) Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!"
(Mat. 16,21)
Paralele tim odlomcima su Mar. 8,31 i Luk. 9,22. Zabilježeno je da Isus to ponavlja barem dvaput:
A kad su se skupili u Galileji, reče im Isus: "Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti." I ožalostiše se silno.
(Mat. 17,22-23)
Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: "Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti."
Mt. 20,17-19
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne."
Mt 17,9
Nakon svih tih objašnjenja, kad čuju vijest da je grob stvarno prazan, apostoli sve to proglašavaju pustim tlapnjama glupih i nepouzdanih žena (žene su "drugotne" u Bibliji).
Kako to objasniti? Zar su apostoli toliko prezreli Isusovo naučavanje i silna čudesa, da se nisu nimalo trgli na spomen da se njegovo proročanstvo o uskrsnuću IPAK ispunilo? Pa proročanstvo da će ga predati glavarima, bičevati i raspeti se detaljno ispunilo. Niti najobičnija ljudska radoznalost ih nije potakla poći do groba. Jedino objašnjenje je da je priča o uskrsnuću postupno nastajala, kao neka alegorija, uz dramatske obrate da se zadrži pozornost slušateljstva i gledateljstva.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Po ovome zaključujemo da apostoli nisu nikad čuli o planiranju nekakvog uskrsnuća mrtvaca nakon tri dana. Oni tobože nisu bili dovoljno upućeni u židovska proročanstva iz Tanakha da iz njih pročitaju o tom Božjem planu. No Isus - "židovsko-kršćanski teolog" se poslije vratio i detaljno im protumačio da se to odnosilo baš eto na Njega. Zar im nije prije to objasnio, kako smo vidjeli iz nekoliko citata? Pa Njemu nije bio problem oživjeti mrtvaca, ozdraviti slijepca, hodati po vodi, pomračiti dan itd. Zašto bi bila tlapnja da oživi i sebe, kako je prorokovao? Ova zavrzlama otkriva jasnu činjenicu da se sve naknadno uštimavalo kako bi se uvjerilo Židove (a još više nežidove) da je lik Isus njihov Bog/Mesija. Još uvjerljivija je teorija da je cijela priča oko Isusa ustvari alegorijska drama namijenjena javnom prikazivanju. Cilj je bio stvoriti dramsku napetost, prenijeti gnostičke ideje preko alegorije, a ne prikaz stvarnog događaja.
Na putu u Emaus, Isus (zombi?vizija?prikaza?novo tijelo?) priča s dvojicom Isusovih učenika. Oni nemaju pojma da bi njihov čudotvorni Učitelj trebao uskrsnuti.
A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo.
Luka 24,21
Drugim riječima, držali su da je lik Isus Izraelski Mesija koji će se založiti za tadašnju okupiranu državu Izrael, donijeti mir i unaprijediti njihovu vezu s Bogom u kojega su vjerovali. No sve se izjalovilo. Prošla su već tri dana od kako su ga raspeli kao kakvog bijednog kriminalca. Mogu se pokupiti u tajnosti i sve zaboraviti. Isusova čudesa i nauk su također "zaboravili".
A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe." A on će im: "O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!
Lik Isusa, umjesto da ih svojom vlastitom čudesnom pojavom i originalnih riječima uvjeri u svoju božanstvenost, On ih kori što nisu bolje proučili stoljećima stare vjerske zapise koji su ga, tobože, navijestili. Umjesto da im njegova posthumna pojava bude najbolji dokaz da je On Bog, pobjednik nad smrću i Otkupitelj grijeha čovječanstva, Isusov im duh potanko tumači židovske Svete spise, kako je u njima zapisano da je njihov Učitelj sigurno bio onaj Mesija kojeg su Židovi stotinama godina očekivali. To je teologija.
No i tu moramo ipak biti skeptični. Upravo je apsurdno dokazivati da "se sve odnosi na Isusa" iz židovskog Tanakha. To nije pošlo za rukom niti tisućama kršćanskih teologa stoljećima do sada. Likovi apostola su, prema prijašnjoj priči, naprosto povjerovali liku Isusu na riječ da je On židovski Mesija koji će spasiti Izraelce od okupatora i uspostaviti svoju vlast poput kralja Davida - Božjeg miljenika. To su vjerovali po cijenu opasnosti po svoj život. Zar je onda čudno što su ih Rimljani dali pohvatati i proglasili pobunjenicima koji žele postaviti svoga Kralja, a toga Kralja - vođu pobunjenika razapeli s još dvojicom? Lik Isus im je trebao bolje objasniti, ali onda bi propao plan o otkupu krvlju kod njegova Oca. Ah, čudni su putevi Gospodnji.
Zaključak: apostolsko neznanje (kao i Josipovo, Marijino, i svih žena koje su pošle pomazati Isusov leš u grobu) o planiranom uskrsnuću bode u oči. Rimljani su to znali, židovski poglavari su znali, žene su se tek kasnije sjetile, postoje mnoga mjesta gdje piše da im je Isus to jasno stavio na znanje, postoji i jaka emocionalna reakcija apostola na najavu smrti i razapeća i povratka nakon 3 dana iz groba - tuga i ljutnja - da se tako nešto mora desiti. Međutim, prošla su tri dana, nevjerne žene nalaze prazan grob, kako je Isus "planirao", a bedasti apostoli to proglašavaju tlapnjom i odmahuju rukom, pitajući se "kakve su to gluposti?"
Postavlja se onda pitanje što su to apostoli i SEDAMDESETORICA naviještali kada su išli okolo i propovijedali o dolasku "kraljevstva nebeskog" tijekom tri godine Isusova djelovanja?! Budući da nisu "razumjeli pisma", onda slobodno možemo zaključiti da su naviještali Isusa kao Krista, tj. očekivanog Mesiju-osloboditelja Izraela od neprijatelja - Krista kao bogomdanog židovskog pobjedničkog Kralja. Nije ni čudo da je narod bio bijesan kada se to izjalovilo, a apostoli razbježali. Umjesto da im navješćuju "otkupljenje njihovih grijeha" i "uskrsnuće mrtvih gdje će Isus biti prvi uskrsli", apostoli su očito naviještali Isusa kako su ga shvatili, kao budućeg Kralja i "osloboditelja Izraela". Lik Isus ih je namjerno pustio da šire laži o Njemu. Bilo bi fer da su, nakon što im je uskrsli Isus "sve po redu objasnio", ponovno obišli sva ta židovska sela i gradove po kojima su pronosili laži, i pojasne da je onaj Isus Mesija za kojega su govorili da će osloboditi Izrael ustvari otkupio njihove prošle i buduće grijehe, kao i od nežidova, i da je njegova djevica-majka uzletjela tjelesno u nebo kao jedina bezgrješna žena na kugli zemaljskoj od kada postoji svijet. Hm... Vjerojatno bi ih suvremenici strpali u kakvu ludnicu... ili zatrpali kamenjem radi hule na Boga.
Evanđelja su očito naknadno skrpana, kako bi se priča nekako traljavo uskladila prema židovskim svetim spisima radi vrbovanja Židova, dok je to bilo potrebno. Kad misionarenje među Židovima nikada nije imalo nekog učinka, okrenuli su ploču. Djela apostolska i evanđelja su se pretvorila u pamflet mržnje prema Židovima, a alegorijski Isus se pretvorio u Isusa Otkupitelja grijeha kojega su Židovi ubili, dok se njegova majka vremenom pretvorila u božicu (neumrla, bezgrješna, vječna djevica bogorodica).
Ivan Krstitelj
Kršćanska literatura je nesklona baviti se Ivanom Krstiteljem, iako je on bio taj koji je "inicirao" Isusa i bio prvi koji je ubijen (pogubio ga je Herodov sin Herod Antipas). Stoji zapisano da su Marija i njezina rođakinja Elizabeta, kao svete trudnice, poznavale jedna drugu i doživjele religiozno otkrivenje dok su se njihove bebe koje su nosile "radosno prepoznale". Otuda je jako čudno da nam od Ivana Krstitelja nisu ostali nikakvi zapisi o njegovu rođaku i prijatelju Isusu, kad su bili vršnjaci. Zar Marija nije priopćila Elizabeti razna čudesna događanja oko njezina sina, od posjete 3 mudraca, pa do priča iz Isusova djetinjstva i mladosti? Imamo dakle, sasvim dovoljno razloga za čuđenje da se o Isusovu životu do 30. godine ništa ne zna.
Židovski povjesničar Flavij nije čuo o Isusu, ali o Ivanu Krstitelju jest. On piše kako je Ivan Krstitelj stvorio velik pokret koji je čak počeo ugrožavati Heroda Antipasa. U evanđeljima izgleda kao da je Isus bio jedan od učenika Ivana Krstitelja koji se odcijepio i započeo svoju vlastitu sektu (Biblija spominje da su njegovi prvi poklonici bili iz Ivanovih redova). Čak je Ivan pokrštavao (obredna židovska uranjanja pod vodu) paralelno s Isusom, ali s druge strane potoka (konkurencija?):
Poslije toga ode Isus sa svojim učenicima u Judejsku zemlju. Tu je boravio s njima i krstio. A krstio je i Ivan, u Enonu blizu Salima, jer ondje bijaše mnogo vode. Ljudi su dolazili i krstili se. Jer Ivan još nije bio bačen u tamnicu.
Između Ivanovih učenika i nekog Židova nastade tako prepirka o čišćenju. Dođoše Ivanu i rekoše mu: "Učitelju, onaj koji s tobom bijaše s onu stranu Jordana i za kojega si ti svjedočio - on eno krsti i svi hrle k njemu."
(Iv 3,22-26)
Ivanov pokret nije prestao s njegovim pogubljenjem, već su ga i dalje štovali nekoliko stoljeća (o čemu svjedoče bezbrojne legende i njegove slike). Zar su mislili da je Isus prevarant?
Jedna religijska sekta, Mandaejanci, na granici Iran/Irak, tvrdi da je Ivan bio njihov najveći vođa (iako ne i osnivač njihove sekte), a da je Isus, koji je započeo svoju karijeru kao jedan od njegovih učenika, bio lažni prorok koji je ukrao Ivanova učenja i pokvario ih, a zatim obmanuo svoje poklonike.
Ostaje pitanje zašto su i dalje postojali Ivanovi sljedbenici ako se isti "jasno" izjasnio:
"Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim."
Po Marku 1,7-8
Nisu li mu to strpali u usta kršćanski pisci, da poznati Ivan Krstitelj proslavi njihova mitskog junaka?
Ovo govori Ivan nakon što ga je Herod strpao u zatvor:
A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike (3) da ga upitaju: "Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?"
Matej 11,2-3 (Luka 7,18-20)
Jasno je da Ivan čuje za nekog Isusa tek u zatvoru. Ne zna tko je to i šalje svoje učenike da se raspitaju "je li on taj koji ima doći." Kontradikcija prema Mateju, Luki i Ivanu bode oči. Pa to je Ivan, Isusov rođak, koji je spriječio Isusa da ga krsti, jer je On mnogo Veći od njega (po Mateju) ili koji je skakao u majčinoj utrobi kada je čuo pozdrav Marije (po Luki) ili koji je javno proglasio Isusa "ovo je Jaganjac Božji koji otkupljuje grijehe svijeta" (po Ivanu), i sada je sve zaboravio???
Teolozi gdje ste? Ostali ste bez riječi?
Bajke o Ivanovovom začeću od starih roditelja i susretu njegova oca s anđelom itd., imaju samo jedan cilj - "dokazati" kontinuitet sa starozavjetnim prorocima i čudesima, ali ujedno naglasiti Isusovu nadmoć nad Ivanom. Lukina poruka čitateljima je ova: Ivan je ispunjenje Izraelove prošlosti, no budućnost pripada Isusu. Matija ima sličnu poantu, no izražava je kroz podosta drugačiju priču. Dok Luka povezuje rođenje Ivana i Isusa sa Izakom i Samuelom, Matija povlači paralelu između Isusa i Mojsija.
Podvala s Ivanom Krstiteljem
Herod i Isus
U ono vrijeme doču Herod tetrarh za Isusa pa reče svojim slugama: "To je Ivan Krstitelj! On uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu." Herod doista bijaše uhitio Ivana te ga svezana bacio u tamnicu zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa. Jer Ivan mu govoraše: "Ne smiješ je imati!" Htjede ga ubiti, ali se bojao naroda jer su ga smatrali prorokom. Na Herodov rođendan zaplesa kći Herodijadina pred svima i svidje se Herodu. Zato se zakle dati joj što god zaište. A ona nagovorena od matere: "Daj mi, reče, ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja." Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika zapovjedi da se dade. Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. I doniješe glavu njegovu na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi. A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu.
Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.
Prema evanđeljima je jasno da je Ivan Krstitelj ubijen prije Isusa, i da je odrubljivanje njegove glave povezano s jednom zabavom na dvoru i ženskom ljubavnom osvetom. Međutim, židovski povjesničar Josip Flavije piše o Ivanu Krstitelju, i njegova priča nije samo drugačija, nego je i vrijeme Ivanove smrti drugo. Prema njemu (a on jedini spominje Ivana Krstitelja osim evanđelja), Ivan Krstitelj je umro 36. god. naše ere.
1. ... Tako je Aretas prvi puta započeo svoje neprijateljstvo prema Herodu, koji je također imao neke svađe s njim u vezi njihova ograničenja kod zemlje Gamalitisa. Pa su podigli vojske na obje strane, i pripremili se za ratovanje, te poslali svoje generale u sukob umjesto da sami sudjeluju u njemu; a kada su se vojske sukobile, sva Herodova vojska je bila uništena zahvaljujući izdaji nekih bjegunaca, koji, premda su bili pod vladavinom Filipa, pridružili su se Aretasovoj vojci.. Herod je o tome izvijestio Tiberiusa, koji je bio vrlo ljut na Aretasov postupak, pisao Vitelliusu da zarati s njim, i uhvati ga živog, i baci u okove, ili ga ubije, i pošalje njegovu glavu. To je bio nalog koji je Tiberius dao vladaru Sirije.
2. Neki od Židova su mislili da je razorenje Herodove vojske došlo od Boga, i to vrlo opravdano, kao kažnjavanje za ono što je učinio Ivanu, poznatom kao Krstitelj: jer Herod ga je ubio, a bio je dobar čovjek, i tražio od Židova da gaje vrline, kako u pravednosti jednih spram drugih, tako i u poštovanju Boga, i da dolaze na ritualno krštenje; jer bi pranjem [s vodom] bilo prihvatljivo za njega, ako to učine, ne poradi odlaganja [ili smanjenja] nekih grijeha [samo], nego i za pročišćenje tijela; uz pretpostavku da je duša bila temeljito pročišćena prije toga pravednošću. Kada su [mnogi] drugi u mnoštvima došli do njega, jer su bili vrlo dirnuti [ili zadovoljni] slušanjem njegovih riječi, Herod, koji se bojao prevelikog utjecaja Ivana nad ljudima i da bi isti mogao to iskoristiti te podići pobunu, (jer su izgledali bili spremni učiniti sve što bi im on rekao) mislio je da je najbolje ubiti ga, radi sprječavanja bilo kakvih akcija koje bi mogao poduzeti, i tako se osloboditi prijetnje. Stoga ga šalje u zatvor, radi Herodove sumnjičavosti, u Macherus, dvorac koji sam prije spomenuo, i tamo je ubijen.
Židovi su vjerovali da je uništenje njegove vojske bilo poslano kao kazna Herodu, i znak Božjeg nezadovoljstva njime.
Rat između Heroda i Aretasa zbio se 36. god naše ere. pa Josipovo spominjanje podatka da Židovi povezuju Herodov poraz od Aretasa sa ubojstvom dobroga Ivana Krstitelja, podrazumijeva da je Herod morao ubiti Ivana Krstitelja unutar godine dana ili kasnije nakon rata. To znači da je Ivan Krstitelj vjerojatno ubijen u 35. ili 36. naše ere, nekih 2 ili 3 godine nakon zadnjeg predloženog datuma za smrt Isusa, temeljeno na evanđeljima. Pilatova zadnja godina kao guvernera Judeje je bila također 36. naše ere.
Evanđelja pripisuju ubojstvo Ivana Krstitelja od strane Heroda, njegovoj moralnoj iskvarenosti. Podmukle žene pomoću spletaka i seksa dovode do ubojstva toga svetog čovjeka. Dakle, još jednom u Bibliji vidimo zle žene odgovorne za propast velikog čovjeka, podsjećajući na tematiku iz Postanka i toliko mnogo drugih biblijskih priča gdje su žene pokvarene, a muškarci zavedeni padaju radi njihovih čari ili su naprosto prevareni od žena.
Povijesni izvještaj od Flavija ima daleko više smisla i mnogo je tipičniji razlog takvim postupcima u starom svijetu. Ivan Krstitelj, Josip kaže, bio je viđen kao politička prijetnja Herodu, pa ga je isti dao likvidirati.
Interesantno je da evanđelja ne daju pravi razlog Ivanova ubojstva, jer u njima je Isus taj koji je ubijen iz razloga političke prijetnje. Smrt Ivana Krstitelja je moralistička strana priče, koja se koristi za uklanjanja Ivana kada više nije bitan za priču o Isusu, ali na taj način da ga se ne učini mučenikom za ideju, što je on ustvari i bio. Ivan Krstitelj je bio pravi mučenik, ali da je u evanđeljima proglašeno njegovo mučeništvo, to bi odvuklo pozornost od "ultimativne žrtve" glavnog lika - Isusa. Indikativno je i Flavijevo spominjanje okrivljavanja ubojstva Ivana za ratni neuspjeh Heroda, dok se smaknuće "daleko većega pravednika - Isusa koji je činio brojna čudesa", uopće ne spominje.
Znakovito je i da Ivan Krstitelj u kršćasnkim evanđeljima uporno izbjegava činjenicu postojanja Hrama, kao središnje točke židovstva. Apologeti to lažiraju time, da je on znao za Isusovo proročasntvo da će Hram biti razoren, pa tako nebitan. Istina je trivijalnija. Markovo evanđelje j episano nakon razorenja Hrama, pa se sva kršćanska teologija bazira na tom šokasntnom događaju. Hram je potpuno nevažan u to doba, jer je uništen.
* Herod Veliki (rođen oko 73. prije n.e.., umro 4. prije n.e.; vladao je 37-4. prije n.e... )
Iz datuma njegove smrti vidimo da je Isus mogao biti rođen 4 godine poslije toga. Znači Herod Veliki nikako nije mogao čuti o Isusovu rođenju i narediti nekakav pokolj djece da ne bi zasjeo za njegov prijestolje i postao kralj. Pokolj dojenčadi u Betlehemu i okolici nigdje se ne spominje u rimskim ili židovskim izvorima. Teško je vjerovati da bi Herodovi neprijatelji, koji su napisali većinu sačuvanih svjedočenja o njemu, tako nešto propustili. Osim toga, sam taj čin je apsurdan, a isti obrazac postoji u mnogim legendama.
Evanđelja opisuju Heroda u najgorim mogućim bojama, međutim, Herod, iako surov i paranoičan vladar, bio je veliki graditelj. U zdanjima što ih je podigao izrazio je svoje divljenje grčkom duhu i odanost caru Augustu. U helenističkim gradovima podigao je hramove u čast Augustu. Obnovio je Samariju, nekadašnji kraljevski grad Sjeverne države (Izraela) i dao joj ime Sebasta. Iznova je sagradio Stratonovu utvrdu i dao joj ime Cezareja (grad koji će kasnije postati sjedište rimskog prokuratora).
U Jeruzalemu je za sebe sagradio veliku palaču na zapadnoj strani grada i tvrđavu Antoniju na sjevernoj strani hramske uzvisine. Sagrađeni su amfiteatar, više vježbališta (gymnasia), kazališta i trkališta u Jeruzalemu, kao i u drugim gradovima. Sve te građevine utjelovljuju helenističko-rimski duh i institucije, i izazivaju ogorčenje pobožnih Židova. »S novim građevinama i perivojima, raskošju i sjajem Herodova kraljevskog dvora, u oduvijek poštovani grad ušla je i svjetovna buka, vreva s natjecanja i kazališnih predstava. U uskim i tihim uličicama, na kojima su se stoljećima mogle zapaziti samo gomile pobožnih hodočasnika, sada se gura šareno mnoštvo atleta i njihovih učitelja, komedijaša i gladijatora, muzičara i artista.« (Keller, str. 34)
Da bi zadovoljio vjerske osjećaje svojih podanika, godine 20. prije n.e.. otpočeo je najambiciozniji pothvat: dogradnju Hrama, s idealom da se obnovi nekadašnji izgled Prvog hrama, kojeg je tobože sagradio Salomon. Taj pothvat nije bio gotov ni 46 godina nakon toga, što se spominje i u Evanđelju po Ivanu: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram« ( Iv. 2,20).
Radovi su završeni tek 64. godine n.e, da bi samo šest godina kasnije hram bio razoren.
Isusu ne vjeruju vlastita braća, zašto bismo mi?
" Rekoše mu stoga njegova braća: "Otiđi odavle i pođi u Judeju da i tvoji učenici vide djela što činiš. Ta tko želi biti javno poznat, ne čini ništa u tajnosti. Ako već činiš sve to, očituj se svijetu." Jer ni braća njegova nisu vjerovala u njega. "
Hvala ti Ivane i na ovoj obavijesti !
Luka priznaje da nije apostol i da piše o rekla-kazala!
U početku svoga evanđelja, Luka kaže da će i on nešto napisati, kad su se već mnogi na to odvažili. Priče sastavlja prema onome što su oni neki tamo pričali pa je prepričavanjem došlo do nas - nas kršćana općenito kao zajednice koja traje, o nečemu što se davno prije dogodilo. Luka je sve to "pomno ispitao", što znači da se sve njegove pisanije baziraju na rekla-kazala, jer bi inače napisao: "Ovo potječe od toga i toga svjedoka, vidio sam to i to, upoznao sam ove ljude i apostole, rekao mi Petar, bio sam osobno svjedok toga i toga, u to i to vrijeme." On sve to (presveto evanđelje) posvećuje svom vrlom pajdašu Teofilu (Bogoljubu) kojega očito pokušava obratiti na kršćanstvo i uvjeriti da je sve to dočuo iz pouzdanih izvora (ali ne spominje kojih). Svećenici se zaklinju da je imao "bliski kontakt sa svetim Pavlom". Dokaza za to nemaju, a Luka piše drugačije (a ne otkriva niti svoj identitet):
"Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama - kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi - pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen. "
Čak i ta "mudrost" je prepisan stil iz Stara zavjeta (piše djed Isus):
Knjiga Sirahova
Proslov prevodiočev
<1>Ali nije dovoljno da se ljudi sami nauče knjizi, već treba da riječju i perom koriste i drugim ljudima, te se moj djed Isus, posvetivši se ustrajnom čitanju Zakona, Proroka i ostalih predačkih Knjiga i stekavši golemo iskustvo - najposlije i sam našao ponukanim da napiše štogod poučno i mudro, kako bi oni koji su željni pouke proučili to, pa tako još više uznapredovali u životu prema Zakonu.
Isus kao pobunjenik protiv rimske vlasti !
Gamaliel
Farizej Gamaliel (Djela apostolska) spominje seriju židovskih pobunjenika protiv Rima koji su za sebe tvrdili da su NETKO tj. Božji izabranici iliti Mesija = Krist !
"Ali ustade u Vijeću neki farizej imenom Gamaliel, zakonoznanac, kojega je poštovao sav narod. On zapovjedi da ljude načas izvedu (uhićene glasne ranokršćanske propovjednike) pa će vijećnicima: "Izraelci, dobro promislite što ćete s tim ljudima. (36)
Ta prije nekog vremena podiže se Teuda* tvrdeći da je netko, i uza nj prista oko četiri stotine ljudi. Bi smaknut i sve mu se pristaše razbjegoše i netragom ih nesta. "
Razni pobunjenici koji su se prozvali KRISTOM:
1
= Teuda* se pobunio i tvrdio da je NETKO (još jedan Krist <=> tj. Mesija) + 400 sljedbenika = smaknut je, a pristaše pobjegle.
Ali Josip Flavije detaljno opisuje tog istog Teudu, koji je živio NAKON što je Gamalijel umro. Kako je Gamalijel u Djelima apostolskim mogao onda o njemu govoriti? (Apologeti, naravno, kažu da je to zasigurno bio neki "drugi Teuda".)
"(37) Nakon toga se u dane popisa podiže Juda Galilejac* i odvuče narod za sobom. I on propade i sve mu se pristaše raspršiše. "
2
= Juda GALILEJAC** se pobunio i pobunio narod (još jedan Krist <=> Mesija) => smaknut je, a pristaše pobjegle.
"(38) I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih (uhićene glasne ranokršćanske propovjednike). Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će;.... " - ......... a ako ne uspjet će.
=Nije li čudno da je Gamaliel "slučajno preskočio" još jednog pobunjenika - Isusa, koji je tvrdio da je Krist<=>Mesija i propao je, a pristalice su mu se razbježale nakon što su opkoljeni od 600 rimskih legionara? Ili zašto ga nije pohvalio da je uspio, jer je njegovo djelo od Boga? On samo predlaže Židovima da puste rane kršćanske sektaške bukače, jer će se u budućnosti vidjeti jesu li od Boga ili od ljudi. Ako su od ljudi - propast će sami od sebe kao spomenuti buntovnici. Zašto nema nikakvog spomena o Isusu, njihovom "vođi" koji je tvrdio da je NETKO, i koji je po Židovskom mišljenju "propao", tj. bio osuđen po rimskom zakonu i raspet kao pobunjenik??
** Juda GALILEJAC
Bio je autor četvrte grane židovske filozofije. Njihovo učenje se slagalo sa svim drugim stvarima koje su naučavali Farizeji, ali su bili privrženi slobodi, i običavali govoriti da je Bog njihov jedini Vladar i Gospodin. Odbijali su bilo kojeg čovjeka držati bogom. [Flavius Josephus, Jewish Antiquities 18.23]
Josip Flavije više puta spominje Judu i njegovu pobunu (Ant. xviii. 1.6; 6; xx. 5. 2; Rat ii. 8. 1; 18. 8; vii. 8. 1).
Juda je zabranio plaćanje poreza Rimljanima, na temelju toga da su Židovi Božji izabran narod i da im je Bog dao područje Kanaana. "Nikakva strana sila", govorio je, "nema pravo ubirati poreze od njih, a podčinjenost oporezivanju nije ništa drugo doli ropstvo".
3BARABA
Sa Isusom stoji optužen i Baraba. Njegovo ime je u nekim rukopisima spomenuto: Isus (Isus Barabas) - tvrdi Origen i najranija evanđelja (kasnije je izbrisano da mu je ime bilo Isus!). Baraba na aramejskom Bar Abba znači Očev sin tj. idiom je za Božji sin. Židovima (mesijanski-gnostički židovi koji su započeli kult oko nebeskog Isusa) nije bio problem da se spomene ime Isus dva puta, no kasnijim kršćanima se nije svidjelo da bi uz pobunjenika stajalo da on ima "sveto ime" Isus, pa su to vjerojatno oni izbrisali u kasnijim prijepisima.
 "reče im Pilat: "Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?"
Čudne li "slučajnosti".
Poncije Pilat ustvari ovako pita rulju:
"Kojega Isusa hoćete da vam pustim: Barabu ili Bar-Abbu ? "
A oni rekoše: "BARABU !"
Radi li se o Božjem bolesnom smislu za humor ili se tu nešto krije?
Poznavatelj Biblije će odmah posegnuti za Starim zavjetom, gdje se nalazi "sve što trebate znati a niste se usudili pitati o Isusu". Imamo dva žrtvena jarca. Jedan se žrtvuje Jahvi za "okajanje grijeha", a drugi pušta u pustinju da "odnese grijehe". To je midraš o Azazelu, o okajanju grijeha:
..neka uzme oba jarca i postavi ih pred Jahvu na ulaz u Šator sastanka. Neka Aron baci kocke za oba jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu. Jarca na kojega je kocka pala da bude Jahvi neka Aron prinese za žrtvu okajnicu. A jarac na kojega je kocka pala da bude Azazelu neka se smjesti živ pred Jahvu, da se nad njim obavi obred pomirenja i otpremi Azazelu u pustinju.
Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj. Ovaj zakon neka za vas trajno vrijedi.
Levitski 16, 29
Azazel je židovsko ime za Sotonu! Namjerno je ostavljeno u originalu da se ne zbune vjernici. Bog Jahve traži klanje i spaljivanje jednog jarca, a Azazelutj. Sotoni, pušta se živi jarac na slobodu (u pustinju), valjda da mu ponese grijehe. Baraba je simbol zlog čovjeka, pa on, naravno, mora ponijeti svoje grijehe Sotoni ("židovskoj rulji") i biti pušten. A Isusa, kao dobra čovjeka, mora se žrtvovati Bogu za "okajanje" tj. otkup grijeha po kršćanima. To nije povijesni zapis, nego pripovijetka, poučni midraš, koji se oslanja na starozavjetnu tradiciju pričanja.
Inače, Poncije Pilat, koji je u evanđeljima prikazan kao blag i razuman, bio je izrazito okrutan i pohlepan, pa su ga Rimljani sramotno povukli. Budalasto je da bi on poštovao nekakav (sumnjiv) židovski običaj oslobađanja pobunjenika-ubojice Barabe predviđenog za smaknuće; mogao je pobiti pola Jeruzalema, da je htio. Cijela priča oko Isusovog suđenja je totalno nepovijesna i puna očitih nelogičnosti, ako se shvati kao povijesno izvješće. Da je Pilat pustio pobunjenika - ubojicu vojnika i raspeo nekakvog vjerskog reformatora i iscjelitelja, jer su tako Židovi tražili iz svojih vjerski razloga, rimski bi ga imperator oštro kaznio.
"A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba.""
Rimski car pita svog namjesnika, Poncija Pilata: "Što si to učinio?"
Poncije Pilat: "Pustio sam na slobodu ustanika koji je pokušao dići Židove na pobunu protiv našeg carstva, koji je ubio neke naše legionare, a razapeo sam tipa koji je bio nevini vjerski propovjednik, radi čega sam oprao svoje ruke pred židovskim narodom, koji je to od mene tražio."
Rimski car: "Objesite tog Poncija Pilata na prvi stup i nađite drugoga!"
Međutim, ako se ta zgoda shvati alegorijski, onda nam tu Marko jasno ukazuje da piše midraš, poučnu alegoriju s duhovnim porukama, a ne faktičku povijest zbivanja.
Filon Aleksandrijski svjedoči o Ponciju Pilatu: "A u Judeju odasla Tiberije Pilata za prokuratora....Po karakteru jake volje i bezobziran...a njegovu prokuraturu karakterizira potkupljivost, pljačkanje, nasilje, omalovažavanje, zlostavljanje, neprestana pogubljivanja bez izricanja presude i bezgranična okrutnost."
(Werner Keller, "Povijest židova")
Kršćanska logika:
- Isus je završio na križu umjesto Barabe koji je bio pobunjenik i ubojica.
- Pilat ih je zajedno stavio da Židovi biraju, jer je bio uvjeren nakon razgovora s Isusom da će ljudi osloboditi nevinog dobrog čovjeka koji im je pomagao, iscjeljivao ih i hranio, umjesto militantnog ustanika protiv njegova Cara i carstva
- a "pokvareni" Židovi su Pilatu naredili pustiti Isusa Barabu pa tako postali Kristovim krvnikom.
Sve je to naknadno smišljeno vrlo proračunato: "Židovi više nisu Božji narod, ubili su Božjega Sina, pa smo to sada mi, nežidovi, Kršćani." Židovi su izabrali da na sebe preuzmu grijeh preko Barabe, a kršćani su spašeni prihvaćanjem Isusove žrtve Bogu za otkup grijeha.
Kršćanstvo se uopće ne bi moglo u početku proširiti Rimskim carstvom, da je njihov osnivač bio pogubljen kao naoružani pobunjenik protiv tog istog carstva. Ali ako je pogubljen "jer su to Židovi tražili", ideja o pobuni se briše, pa su tako jednim udarcem riješili dva ključna problema ! No ako pogledamo događaje oko lik Isusovog "povratka iz groba", jasno je da su likovi apostola očekivali Mesiju izbavitelja od rimskih okupatora i to propovijedali. Tek kad se po pobožnoj predaji lik Isus "vratio i sve im potanko objasnio", shvaćaju da nije tako mislio. Logično je da je Isus osuđen upravo zbog svoje uloge Mesije izbavitelja, jer je kao takav, izravno sukobljen s Rimom. Otuda trnova kruna kao simbol neuspjelog kralja i natpis "Kralj Židovski".
Azazel se detaljno opisuje u Knjizi o Henoku. Na kraju njegove pobune, on biva sputan za ruke i noge i bačen u podzemlje, gdje će čekati posljednji sud i biti bačen u vatru.
Dramolet pred raspeće zapravo ponavlja taj mitski događaj, kako bi se lik Isusa prikazalo kao da se smjestio živ pred Jahvom za pomirenje s Bogom, a zli Baraba odnosi grijeh u pustinju (među zle Židove).
To nije povijest nego vješto ispričan midraš, pripovijetka s vjerskim poučnim alegorijskim sadržajem (i Origen je uočio tu paralelu). Sličan je običaj spaljivanja mesopusta, koji predstavlja svo zlo, svake godine na pokladama, kao nastavak drevnih saturnalija i još starijih magijsko-ritualnih narodnih običaja.
Promašaj kršćanskih bukvalista
Radi se o ceremoniji Yom Kippur koja se obavljala svake godine. Pušteni jarac se na kraju baca s klisure (Isusa, pak, nisu uspjeli baciti s klisure). Krv drugog jarca (Isus Krist u našem slučaju) služi za okajavanje grijeha.
Marko nam tako poručuje da odbacimo "židovske grijehe" (nasilje i pobune Barabe) i prigrlimo vječni spas otkupljenja od Krista i njegove krvi. Njemu nije nakana pisati kroniku zbivanja i on to pokazuje mnoštvom skrovitih detalja.
Marko je vješto spojio žrtvovanja Pashe i Yom Kippura tako da je lik Isus Krist ustvari Yom Kippur žrtveni jarac koji je žrtvovan na Pashu. Kao opis povijesnih događanja, to je beznadno neuvjerljiv tijek događanja po svim stavkama. Kao mit je vrlo vješto napisan i posjeduje dubok duhovni smisao. Čitatelji koji drže taj tekst bukvalnim realnim izvještajem, zapravo vrijeđaju pisca i promašuju sve što je pisac htio poručiti s time.
Isus zagovara NEPLAĆANJE POREZA
Sljedeći odlomak kršćani tumače kao čudo, iako nigdje ne piše da se ostvarilo. Zapravo se radi o Isusovoj IRONIJI. On kaže neka plate Rimljanima porez ako nađu novčić u ustima ribe (dakle nikada).
Hramski porez
"Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: "Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?" (25) "Plaća", odgovori. "
Dakle, on plaća hramski (Božji) porez Jeruzalemskim svećenicima (kada bi bio izravni Božji Sin, onda ne bi trebao plaćati taj Božji porez samome sebi) (čudno da se spominje dvodrahma, a ne židovski šekel - pola šekela je morao plaćati svaki Židov jednom godišnje u hramu).
"A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: "Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?" Kad on odgovori: "Od tuđih!", reče mu Isus: "Sinovi su, dakle, oslobođeni."
U prijevodu se izgubila dvoznačnost grčke riječi huios. Ona znači potomci, ali i Djeca Božja tj. djeca Izraelova. Jednako valjan prijevod bi bio: "Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez ?Od Božje djece ili od tuđe?"
Tuđi sinovi (sinovi zemaljskih vladara) su "svjetovni narodi" - nežidovi. Nesvjetovni-nezemaljski tj. Božji sinovi simboliziraju izabrani Božji narod - Židove; oni, po Isusu, ne trebaju plaćati porez tuđinskoj vlasti.
"... reče mu Isus: "Sinovi su, dakle, oslobođeni.
Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater /rimski novčić/. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se."
Ovo je jasni sarkazam koji zagovara neplaćanje poreza Rimskom carstvu, što je bila vrlo ozbiljna optužba (pobuna protiv Rima !) zbog koje je PREMA RIMSKOM PRAVU i osuđen na smrtnu kaznu! Iz teksta je očito da je Isus ubrojio sebe i Petra među "sinove (Božje tj. Židove)". On ustvari kaže, iako ne bismo trebali plaćati porez, kao takvi, hajde ulovi ribu i naći ćeš rimski novčić... da ne bi bilo "sablazni".
Matej 17,26
A što je s izrekom caru carevo?
Farizeji izravno pitaju Isusa treba li platiti porez Rimu ili ne, znajući da je on protiv toga.
Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?"
To pitanje nalikuje onom: "Znaš li da te žena vara? DA - rogonja si; NE - opet si rogonja."
Drugim riječima, znali su da on, kao Mesija pobunjenik mrzi okupatore, ali ne smije još to javno reći.
- nemojte plaćati porez okupatoru: Rimljani će ga raspeti
- plaćajte porez okupatoru: onda nije Mesija, napustit će ga sljedbenici.
Stoga Isus pribjegava triku da se izvuče iz te zamke:
"Pokažite mi porezni novac!" Pružiše mu denar. On ih upita: "Čija je ovo slika i natpis?" Odgovore: "Carev." Kaže im: "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje."
Da je htio reći da građani moraju plaćati porez caru, to bi rekao bez okolišanja, ali ne. On ustvari prikriveno odgovara da Izraelci, kao Božji narod u Božjoj zemlji, u što je vjerovao svaki Izraelac, polažu račun samo svome Bogu, daju Bogu Božje tj. moraju plaćati samo Hramski porez, ali ne i tuđinskom okupatoru - rimskom caru. Oni nisu carev narod, niti je njihova imovina careva, nego su Božji narod i plaćaju prinose Hramu, tj. Bogu. Po liku Isusu oni nemaju obvezu plaćanja rimskome caru ! "Tko ima uši neka čuje."
Pavao kasnije u Poslanici Rimljanima tumači da se porez mora plaćati, jer su poreznici "Božji službenici". Time je svakako utro put simbiozi Crkve i države u kasnijim vremenima.
"(6) Zato i poreze plaćate: ta službenici su Božji oni koji se time bave."
Uostalom, Pavao je izmijenio sve što je mislio da treba, kako bi se kršćanstvo moglo proširiti Rimskim carstvom i među "poganima".
Kupite mačeve i spremite se za borbu !
"Nato će im (Isus): "No sada tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: Među zlikovce bi ubrojen. Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se." Oni mu rekoše: "Gospodine, evo ovdje (JOŠ) dva mača!" Reče im: "Dosta je!" "
Isus naređuje svojim sljedbenicima da kupe mačeve i spreme se za borbu, jer su spremali pobunu. Hoćemo li biti tako naivni i povjerovati da je Isus sa jednim bičem (kojeg je sam načinio) istjerao hramske trgovce kao stoku, i da su se svima tresle gaće od straha ? Osim 12 učenika-apostola, Isus je slao barem 72 sljedbenika da prikupljaju mnoštvo drugih sljedbenika.
"Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge, te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. "
Četa rimskih vojnika (grčki - speira = 600 ljudi !) i još židovskih hramskih čuvara je bilo potrebno kod uhićenja "miroljubivog" Isusa i njegovih naoružanih fanatika. Iznenadili su ih noću. Budući da su znali za tog pobunjenika, Judin poljubac je bio suvišan.
Još elemenata o liku Isusa kao pobunjeniku
Borci za slobodu - Zeloti - u Isusovim redovima!
Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: ..... i Šimuna zvanoga Revnitelj.
i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma
i Šimuna Kananajca
i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.
(Po Marku 3:17)
6.pr.n.e. nakon smrti Heroda, Judeja je bila pripojena u sastav Rimskoga carstva kao provincija pod upravom prokuratora sa sjedištem u Cezareji. U to vrijeme, rasplamsao se žestok otpor vatrenog proroka u brdima Galileje, poznatog po imenu Juda Galilejac ili Juda iz Gamale. Smatra se da je on stradao zbog gerilskih aktivnosti protiv Rima, takozvanih Zelota - ili hrvatski prevedeno kao Revnitelji. Izgleda da je taj naziv prvi upotrijebio Josip Flavije, pišući između 75. i 94. god. n.e. Zeloti su dobili ime po tome što su bili 'revni u svojim pothvatima.'
Često su spominjani i kao 'odmetnici', ili kao sicarii="pobožni razbojnici" (sika je mali povijeni bodež koji je bio omiljen među zelotima za politička ubojstva, pa su dobili i ime sicarii). Kao židovskoj tajnoj grupaciji, njima su Rimljani bili zakleti neprijatelji. Bili su protiv plaćanja danka Rimu, protiv priznavanja rimskog cara i protiv suradnika Rima među židovskim svećenstvom u Hramu. Po njima treba pratiti samo Davidov i Solomonov nauk,... u ime toga, sva sredstva su bila dozvoljena. Vodili su gerilski rat, napadali garnizone, izvršavali atentate, bavili se terorizmom. Kako kaže Josip Flavije, "nisu marili ako umru ma kojom smrti, ili za smrt prijatelja, obitelji, nisu imali straha",.... 2 sina Jude Galilejca su poginula kao zelotski zapovjednici nakon izbijanja pobune.
Isus je među svoje sljedbenike primio barem jednoga zelota:
--- Šimun Revnitelj (Zelot)
--- Dvojicu su zvali Sinovi groma (aramejski 'sinovi gnjeva')
--- Juda Iškariotski (ne Juda "iz grada Iškariota" koji ne postoji*, nego iskrivljeno latinski za 'sicarius' ili "čovjek s bodežom" za Zelota ili Sicarii, tj. Juda Sikarijac)
--- Šimuna Kananajca. Matej i Marko iskrivljuju hebrejsku riječ "kena'ani" (Zealot) za Kananajac, premda Kanananci odavno nisu postojali.
Sve su to tipična konspirativna imena kojima su se nazivali Zeloti! Ako je lik Isus među svoje sljedbenike ubrajao ljude poput Šimuna Zelota, Sinove groma i Jude Sikarijca, teško da bi ti sljedbenici mogli biti miroljubivi, kako nam to prijevarno ponavljaju teolozi.
Činjenica da evanđelja zadržavaju političke veze Isusovih učenika zadržavajući njihove nadimke, sugerira da Isusova politika u priči nije bila suprotstavljena Zelotima. (vidi Maccoby, 'Revolution in Judaea', str. 121-124).
Interesantno je da su farizeji, koji su stalna meta izrugivanja i ismijavanja od strane Isusa, bili protiv tih "religioznih terorista". Pojam farizejštine (Mt 23, Isus: "Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri!") je postao pogrdan u europskim jezicima. Međutim, oni to nisu zaslužili. Kao vjerni tumači židovskih svetih spisa, uživali su ugled i bili vrlo utjecajni u narodu zbog svoje učenosti, predanosti vjeri i obično uzornom životu.
Isusovo predbacivanje da su licemjeri i zadrto paze na svako slovo Zakona, a ne na njegov smisao, bolje bi se mogla primijeniti na saduceje, koji su bili pravi konzervativci i cjepidlake. Međutim, ako znamo da su farizeji mudro odvraćali od oružane pobune, što je zelotima bio modus vivendi, jasna je Isusova mržnja i prezir prema farizejima. On je očito zagovarao revoluciju, a ne reformu.
Uostalom, U evanđelju ( i po Luki i po Ivanu, Isus je pozdravljen kao kralj: Po Ivanu (1:49)'... Ti kralj si Izraelov!". U tom svjetlu je jasan natpis 'Kralj judejski' koji je po Pilatovom naređenju pričvršćen za križ. Po kršćanskom tumačenju iz NZ to je bila navodno poruga. No, istina je da su Rimljani stavljali na križ političke kažnjenike, koji bi bili protiv njihove vlasti. Kao poruga, takav natpis nema nikakvog smisla, ukoliko Isus nije zaista bio pretendent da bude Judejski kralj. Što bi se postiglo time da se skromnog proroka označava kao kralja? Ako je zaista Isus bio pretendent za izraelskog kralja/mesiju, onda bi taj netko zaista potvrdio svoju vlast ponizivši ga, naznačivši njegov jadan položaj kao kralja na križu.
Evo Isusovih učenika - Zelota - na praksi:
"Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?"
Lk 9,54
A on (Šimun) Mu reče: Gospode! S Tobom gotov sam i u tamnicu i na smrt ići.
(Po Luki 22,33)
Isus:
"(13) Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (14) Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam ."
(Iv 15,13)
Tajna Isusova misija
Isus će se proglasiti židovskim Mesijom - Kraljem, ali još se o tome ne smije javno govoriti jer će ga uhititi prije nego što stekne dovoljno naoružanih sljedbenika i izvedu prepad rano u zoru. Isus se raspituje što se govorka u narodu o Njemu i priprema apostole na preuzimanje Mesijanske uloge, u tajnosti:
(Mt 16,13-20; Mk 8,27-30; Iv 6,67-70)
Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: "Što govori svijet, tko sam ja?" Oni odgovoriše: "Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta." A on im reče: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Petar prihvati i reče: "Krist - Pomazanik Božji!" (21) A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju.
Čim je Petar rekao da drži Isusa Mesijom (korjen te riječi je Božji pomazanik poput Kralja Davida i sl.), Isus mu brže bolje zaprijeti da to glasno ne govori. Kad bi to čuo tko od njegovih neprijatelja, brzo bi im došli glave, kao što i jesu.
Noćna straža
Noć prije pohoda na Jeruzalem, Isus se sa svojim sljedbenicima krije u šumarku pored grada. S njim su njegovi naoružani sljedbenici. On se odvaja od ostalih i sa sobom uzima trojica zelota. Oni moraju stražariti na smjenu. Zašto? Od čega oni Isusa trebaju čuvati, dok se on pobožno moli? On ih često obilazi tijekom noći, pa ih zatiče da su dva puta zaspali, i prekorava ih. Obilazi ih i treći put, i opet su zaspali, ali ovaj puta je uzalud buditi ih, iako Isus čuje vojnike koji ga dolaze uhvatiti.
Postoji tumačenje da je Isus čekao na "božji znak s neba" dok se moli, koji će im prije jutra jasno ukazati da je na njihovoj strani, a pobjeda nad neprijateljem - Rimljanima i domaćim korumpiranim svećenstvom - osigurana. No Bog se nije javio, oglušio se na njegove vapaje da ga poštedi otkupa čovječanstva od paklenih muka, a bez Njegove pomoći, bez anđeoske armije, pobuna je osuđena na propast. Možda bi od pokušaja pobune u narodu i nešto bilo, da ih noću nije iznenadila četa vojnika.
Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: "Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se."
I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva.
Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!"
I ode malo dalje, pade ničice moleći: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša."
I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: "Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?
Opet, po drugi put, ode i pomoli se:
I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: "Samo spavajte i počivajte! Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke!
Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica."
* Katolički apologeti (newadvent.com) navode da "nema nikakve sumnje" kako se radi o Judi iz "grada Kariota", pa navode Jošuu 15,25: Kirjat Hesron (to jest Hasor); Međutim riječ Kirjat naprosto na hebrejskom znači grad, grad Hesron. Iz kojega je, dakle, grada Juda ili se radi o "svetom ubojici"?
Prokleta smokva
Misteriozna epizoda proklete smokve prije ulaska u Jeruzalem i čišćenja hrama zadaje dosta problema apologetima: Zašto je Isus prokleo smokvu i uništio je, jer ne donosi ploda izvan sezone? Postoji li neko bolje objašnjenje od ćaknutog Isusa?
Židovsko tumačenje epizode sa smokvom
Prema židovskom tumačenju, Isus kao samoproglašeni Mesija koji je imao političke ambicije, smišljeno organizira ulazak u Jeruzalem na Sukot - Praznik sjenica (nadstrešnica od palminih grana) - koji se slavi kao uspomena na izlazak iz Egipta, nose se palmine grančice i uzvikuje Hosana, a slavi se ujesen kad smokve itekako rađaju tj. dozrijevaju, i ne radi se o Pashi u proljeće kako vjeruju kršćani. On dolazi do smokve koja nije rodila, a prema proročanstvima ga je morala zateći smokva puna plodova. Mesija se naljutio, jer od čarobnih smokvi ništa.
Dakle: par dana nakon blagdana Sjenica, Isus ulazi u Jeruzalem, i pufff, odjednom je blagdan Pasha, koji dolazi punih 6 mjeseci poslije (u proljeće). Očito su evangelisti bili polupismeni, neupućeni u židovstvo radili nevjerojatne greške i previde.
Rješenje zagonetke:
Rješenje te zagonetke najvjerojatnije je alegorična bajka o lik Isusovu "čišćenju Hrama", koja dolazi neposredno poslije čarobnog sušenja smokve. To je teološka poruka, izmišljena priča koja sadrži skrivena značenja, a ne stvarni događaj sa Isusom koji je ispao glupan, bijesan i prokleo jadno stablo koje nije rodilo u rano proljeće.
Biblijske neznalice
Marko - Biblijski neznalica !
Marko je pobrkao biblijske proroke, pripisuje Izajiji ono što je napisao Malahija:
"Pisano je u Izaiji proroku: Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. "
Po Marku 1,2
" Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. "
Malahija 3,1
Isus Krist - Biblijski neznalica !
Isus viče, "citirajući" iz Pisma rečenicu koja u Pismu nigdje ne postoji:
"U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika: "Kao što reče Pismo: 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!'"
Ivan, 7:38
Sad, ne zna se na koje Pismo se ovdje misli, more bit na neku privatnu korespondenciju, jer u Pismu ovoga nema!
Žive vode se spominju, ali ova rečenica ne. To je Isus malo prepravio tekst i slavodobitno ga pripisao sebi, da je on ta živa voda, jedina istina, najmudriji i najveći čovjek koji je ikada gazio pustinjom južno od Galileje.
Isus kaže: ... da tako na vas dođe sva pravedna krv, prolivena na zemlji od krvi Abela pravednoga pa do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ubiste između Hrama i žrtvenika.
Matej, 23:35
Očito Isus nije pozorno čitao Bibliju (vidim navadu letimičnog čitanja koju imaju i njegovi štovatelji ). Da jest znao bi da je jedan drugi Zeharja ubijen tamo (Zeeharja sin Jehoiadijin!).
"I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub."
U Isusovo vrijeme nema šanse da bi se žena mogla rastati od muža, pa udati za drugoga.
Isus opet pogrešno citira
Po Mateju 4,10
" Tada mu reče Isus: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!"
Pravi tekst po Ponovljenom zakonu 6,13:
" Boj se Jahve, Boga svoga; njemu iskazuj štovanje; njegovim imenom polaži prisegu."
S kim se Isus svađao?
Isus predbacuje farizejima da su ga kritizirali jer liječi subotom. No farizeji su imali pravilo da se riječju smije liječiti u subotu. Zabrana se odnosila na obavljanje liječničkog poziva u subotu, za koji bi isti dobivao novac. Isus govori da je sabat za čovjeka, a ne obratno. Ali ta izreka je ustvari farizejska. S kim se onda Isus prepirao?
Isus ne zna dobro priču o Davidu:
U Markovom Isus kaže (suprotno 1. Samuel 21-22), da je Davidu dao kruha veliki svećenik Ebjatar, a ne običan svećenik Ahimelek, njegov otac*, i ne shvaća o čemu se radilo
Sljedeća znakovita "Isusova izjava" - samo je jedna u dugom nizu dokaza da tekstopisci evanđelja nisu poima imali o židovskim "svetim spisima", a mit o Isusu naknadno konstruirali.
________________________
* Apologeti kažu da se radilo "o frazi: u vremenima velikog svećenika Ebjatara", koji je bio sin ovoga običnoga svećenika Ahimeleka, pa je "njegovo vrijeme" uključivalo i razdoblje dok još nije bio veliki svećenik. Možda bi se moglo i tako navući, iako ne vidim razloga. S davanjem kruha njegova oca, Ebjatar nema ama baš ništa. Ahimelek je djelovao u Nobu, a njegov sin, kad je postao važniji svećenik, kasnije u Jeruzalemu. No greška s fantomskim "pratiocima" je fatalnija po Isusovo poznavanje Svetoga Pisma.
"Isus im /farizejima/ odgovori: "Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima? "
(po Marku 2,25-26)
Najsmješnije je da je nekakav "rabin genijalac Isus" načinio grešku pred farizejima koju ne bi načinilo niti židovsko dijete. Oni vrlo dobro znaju da je David u toj sceni LAGAO da su s njim vojnici/pratioci, kad je zatražio posvećene krušćiće od svećenika Ahimeleka. On nije dao i svojim pratiocima! Evo kako se odvija ova priča u Starom zavjetu:
Davida je bijesni kralj Šaul odlučio ubiti: "zao duh Božji" naveo je Šaula na to (zloba je zao duh Božji?!).
David se sam 3 dana krije od svih i iz šume pritajeno čeka na znak prijatelja Jonatana, Šaulovog sina, je li sigurno vratiti se ili mora pobjeći iz kraljevine.
Jonatan mu dogovorenim tajnim znakom (sa odapinjanjem strijele) poručuje da se ni u kom slučaju ne vraća nego da bježi iz zemlje što brže može.
#21 Nato David usta i ode, a Jonatan se vrati u grad.
Boravak u Nobu
(2) David dođe u Nob k svećeniku Ahimeleku. Ovaj dršćući pođe u susret Davidu i upita ga: "Zašto si sam i nema nikoga s tobom?" A David odgovori svećeniku Ahimeleku: "Kralj mi je dao nalog i rekao mi: 'Nitko neka ništa ne dozna zašto te šaljem i što sam ti zapovjedio!' A momke sam poslao da me dočekaju na tom i tom mjestu. A sada, ako imaš pri ruci pet hljebova, daj mi ih, ili što god se nađe!"
Vidimo da je David odmah krenuo u bijeg, a na putu svratio do svećenika u hram da se snabdje za put (5 hljebova, malih beskvasnih). On LAŽE svećeniku da mu je kralj dao nalog (Šaul ga hoće ubiti, a ne dati nekakav nalog). Svećenik je sumnjičav. Pita ga zašto je sam!? On LAŽE da je momke poslao nekuda pa nisu s njim (momci koji su s njim tobože u pratnji, obavljaju onaj LAŽNI nalog, a koje mora spomenuti jer mu treba kruha za nekoliko dana - to je izlika da mnogo kruha uzme samo za sebe).
Svećenik daje kruh pod uvjetom da su se njegovi momci uzdržali od seksa, jer se radi o kruhu posvećenom Jahvi na oltaru.
...ali samo ako su se tvoji momci uzdržali od žena." David odgovori svećeniku ovako: "Sasvim pouzdano! Žene su nam bile uskraćene, kao uvijek kad izlazimo na vojni pohod, i tijela su u momaka čista.
Lik David opet LAŽE da dođe do hrane za bijeg. Lukav, kakav je bio, on isprosi na prjevaru i oružje.
David upita Ahimeleka: "A nemaš li ovdje pri ruci kakvo koplje ili mač? Nisam uzeo sa sobom ni svoga mača ni svoga oružja, jer je kraljev nalog bio hitan." A svećenik mu odgovori: "Ovdje je mač Filistejca Golijata, onoga koga si ubio
On kasnije u bijegu stiže kod svojih bivših neprijatelja Filistejaca:
David kod Filistejaca
Potom David ustade i pobježe onaj dan daleko od Šaula i dođe Akišu, kralju Gata. A dvorani Akiševi rekoše svome kralju: "Nije li to David, kralj zemlje? To je onaj o kome su plešući pjevali: 'Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća.'"
Davida su prepoznali kao bivšeg neprijatelja, i on pribjegava još jednom lukavom triku: počne sliniti i bubnjati glumeći luđaka:
David se zamisli o tim riječima i silno se uplaši gatskoga kralja Akiša. Tada se David poče pretvarati pred njima kao da je umobolan i vladati se kao luđak u njihovim rukama: bubnjao je po vratima i puštao da mu teče slina niz bradu.
I priča ide dalje.... do Isusa koji je po mitu njegov potomak po Josipu koji mu nije otac nego Duh Sveti...
Dakle, nikakvih slugu niti pratitelja nije bilo s njime za koje bi on uzimao kruha.
Nitko ga nije pratio niti dio niti cijeli put. Momci/sluge se spominju jedino u onom razgovoru kad David LAŽE svećeniku - nigdje drugdje. Pratioce su i apologeti izmislili upravo radi lik Isusove pogreške tj. površnog razumijevanja pisaca evanđelja. Da su ga pratile sluge, mogle su mu donijeti hrane za dalek put i mač. Zašto bi se on izvrgavao opasnosti kod sumnjičavog svećenika i tražio od njega oružje i kruh, i rekao mu da ga tamo-i-tamo netko čeka? Tako bi kralj mogao pobiti i njega i sluge koje su mu pomagale.
Ali lik Isus jasno govori o Davidu i "njegovim pratiocima".
- on i njegovi pratioci? (26)
- a on dade i svojim pratiocima? "
U to vrijeme (prema bibliji) Ebjatar nije bio visoki svećenik, nego je obični svećenik bio njegov otac Ahimelek. No Isus pogrešno kaže da se to dogodilo "za velikog svećenika Ebjatara".
Vrlo je znakovito da su autori-prepisivači evanđelja po Luki i Mateju DISKRETNO ISPUSTILI samo Markov problematičan dio: "za velikog svećenika Ebjatara " u svojim inačicama iste priče (Matej 12,1-8 i Luka 6,1-5) koju su prepisali, _znajući da se radi o grešci_ ALI NE BRIŠU DRUGU GLUPOST tj. Davidove pratioce! Valjda je bilo previše za brisati, i ostali bi bez Isusove rasprave sa svećenstvom.
Zamjena spominjanja Ahimeleka "za velikog svećenika Ebjatara" je još čudnija, ako se zna da je Ahimelek mučki ubijen od kralja upravo zato, jer je viđen da je dao kruh Davidu. Ubijen je on, njegovih 85 svećenika i cijeli svećenički grad Noab (neki su pobjegli, a među njima i njegov sin Ebjatar). Zašto ga pisac ne spominje nego kaže "za vrijeme velikog svećenika Ebjatara"? Za svoje nezasluženo mučeništvo je barem to zaslužio.
"Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima?
Po Mateju 12,1-8
"Zar niste čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji, uze, pojede i svojim pratiocima dade prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko, nego samo svećenici?"
Po Luki 6,1-5
Svaki informirani židov bi odmah reagirao i rekao da NIJE BILO NIKAKVIH PRATILACA uz Davida. On ih je izmislio kako bi se opskrbio hranom, jer je bio u bijegu potpuno sam. Ali evanđelja su sklepana daleko od Izraela i za ljude koji njihove spise nisu dobro poznavali.
Cijeli tekst je još apsurdniji, jer "Isus govori" o opravdanju trganja klasja u subotu tako što navodi priču o Davidovoj lukavoj prijevari, zapetljavajući se još više u svome neznanju.
Zaključak:
U to vrijeme je i inače bilo opasno putovati sam. David je obvezno morao doći do oružja.
- Ako nije bilo vremena za naći oružje, kako bi onda sakupio "svoje pratioce"?
- Postoji opasnost da bi ga netko izdao.
- Ahimeleku je sumnjivo da je David sam - morao je izmisliti "pratioce"
- Ahimeleku je rekao da ljudi _čekaju_ na njega. Zašto nije došao pred njega s njima, da im svima da kruh, nego je lagao? Ahimeleku ne bi bilo ništa sumnjivo, jer su "pratioci s njim", pa ga za pratioce ne bi ni pitao.
- Njegov plan je bio pobjeći među neprijatelje, i tamo se praviti lud. Nikakvi pratioci nisu bili u planu, niti su ga tamo mogli slijediti. Neprijatelji bi ih vidjeli i sve pobili.
- Oružje traži od svećenika, na prjevaru, riskirajući da bude sumnjiv. To isto tako ne bi trebao činiti, da je netko od "njegovih pratilaca" imao oružje. Ta ne bi oni išli na tako opasan put goloruki.
- Citat:
"Tada progovori Doeg Edomac, koji je stajao među Šaulovim dvoranima, i reče: "Ja sam vidio Jišajeva sina kad je došao u Nob k Ahimeleku, Ahitubovu sinu. Ovaj je zatražio za njega savjet od Jahve i dao mu hrane i predao mu mač Filistejca Golijata."
Ovaj optužuje svećenika da je Davidu dao hranu i mač, pa kralj daje ubiti i velikog svećenika, i 85 njegovih svećenika, i cijeli grad Nog, gdje se svetište nalazilo. Tu vidimo da je kralj itekako naumio ubiti Davida, pa je razumljivo da je isti išao sam. Pogotovo stoga jer si je predbacivao krivicu za svećenikovu smrt. David priznaje da je uočio Edomca koji ga je vidio. Znajući da će kralj pobiti sve koji su mu pomagali, on se ipak polakomio za kruh. Poslije mu je žao i priznaje da je on odgovoran za masakr svih tih ljudi. (Lažljivac, krivac za genocid iz nehata, koljač žena u pohodima, preljubnik i ubojica hrabrog junaka kome je preoteo suprugu, David je ostao najveći Božji miljenik, slavni Isusov predak.)
Sve to govori u prilog da s njim nije bilo nikoga. Lik Isusova greška je tim veća, jer je on bio od malenih nogu toliko vješt u tumačenju svetih spisa, da je tobože zadivio iskusne rabine u sinagogi (a oni su cijeloga života proučavali te spise). Lik Isus, koji se ponosio rodom Davidovim, sigurno bi bio dobro upoznat s pričom o Davidu i njegovom bijegu, do najsitnijih detalja. Njemu se takva omaška ne bi mogla desiti, pa kome se onda desila? Piscu Marku i prepisivačima njegova evanđelja koji nisu bili verzirani u židovskim spisima, kao niti publika koja ih je slušala.
Apologetski pokušaji da se to pobije:
Jedni citiraju 1 Samuel 22:6 gdje piše: Šaul doznade da se pojavio David s ljudima koji bijahu s njim.
Ali "izostavljaju spomenuti", da se radi o mnogo kasnijim događajima koji nemaju veze s Davidovim davanjem hljebova "pratiocima". David je boravio kod Filistejaca, pa je kasnije pobjegao od njih i sklonio se u pećinu.
David ode odande i skloni se u spilju Adulam. A kad su to čula njegova braća i sva njegova obitelj, dođoše onamo da mu se priključe. Osim toga skupiše se oko njega svi koji bijahu u nevolji, svi zaduženi, svi nezadovoljni, i on im posta vođom. A bijaše ih oko njega do četiri stotine ljudi.
Njih sigurno nije hranio s 5 krušćića koje je pojeo u bijegu na putu do filistejskog dvora.
No spaljeni apologet s Tektonika.com ne misli tako.
On piše podugački "traktat", na svoj bahati i egomanijačni način, kojim je pokušao zakrpati tu rupu u Isusovu poznavanju priče o Davidu.
http://www.tektonics.org/lp/markmen_CC1-2.html
Nesuglasica: Herod - Pilat
Za razliku od drugih evanđelja, Lukino i Petrovo evanđelje (nekanonsko), imaju Heroda Antipasa koji igra ulogu u suđenju Isusu. Robert Price piše o tome u svojoj knjizi: "Deconstructing Jesus", str. 249:
Petrovo evanđelje ima Heroda koji se savjetuje s Pilatom, ali on izvrši egzekuciju. A, kako je zabilježio Alfred Loisy, Luka izgleda da je imao pristup toj inačici pasije u kojoj je Herod dao ubiti Isusa, a ne Pilat. [The Origins of the New Testament, str. 192] To postaje očito kada se ispita nezgrapni i nevjerojatan slijed u kome se Isusu sudi pred Pilatom, onda pred Herodom Antipasom, pa opet Pilatom. Nitko nije na zadovoljavajući način objasnio Pilatovo slanje Isusa Antipasu, kako to Luka ispreda. Jednom kada Isus dospije na Herodov sud, Herodovi vojnici se izruguju s njim, ne Pilatovi kao u drugim evanđeljima, iz čega proizlazi da je Luka pokušavao harmonizirati Markovu Pilatsku-pasiju s drugom pričom na Herodovom sudu i morao birati između izrugivanja. Najočitiji znak grubog zahvaćanja u tekst je Herodovo puštanje Isusa--zatim njegovo slanje natrag Pilatu! Jasno je da je Luka morao imati pasionsku priču od Marka, u kojoj je Pilat naredio Isusovu egzekuciju, i drugu priču, onu evanđelja po Petru. u kojoj Ga je Herod Antipas osudio. Da bi iskoristio obje priče, morao je Herodovu osudu pretvoriti od kriv na nevin, (inače, kao u evanđelju po Petru, morao bi pisati da Ga je Herod poslao na križ). Ali umjesto da pusti Isusa na slobodu, što bi oslobađajuća presuda sigurno zahtijevala, on šalje Isusa nazad Pilatu--zašto? A ako je Pilat čekao na Herodovu presudu, zašto Ga i on nije pustio, jer je Herod oslobodio Isusa? Luka ima previše kuhara u svojoj kuhinji, a jelo je pregorjelo.
Ali ključno pitanje jest sljedeće: Ako je za Isusa bilo poznato da je nedavno raspet u vrlo dramatičnim okolnostima, koje mnogima nisu mogle promaknuti, prema presudi bilo Pilata, bilo Heroda, kako bi zaboga mogla postojati nedoumica oko toga tko ga je ubio? Ako su ga nedavno smaknuli bilo Herod bilo Pilat, kako bi bilo koje vjerovanje o uključenosti drugoga moglo nastati? Ali, u drugu ruku, su oba tek puka nagađanja oko toga tko je ubio Isusa, onda nam je vrlo lako zaključiti kako je zbrka nastala.
"Netrpeljivost kršćana, jednih naspram drugih, nadmašivala je bijes divljih zvjeri prema čovjeku."
– Ammianus Marcellinus, rimski povjesničar
Je li Isus sveznajući Bog?
Ona (Saloma) nagovorena od matere: "Daj mi, reče, ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja." Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika zapovjedi da se dade. Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. I doniješe glavu njegovu na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi. A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu. Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu.
Po Mateju 14,9
Isus nije znao da je odrubljena glava njegovom velikom prijatelju Ivanu Krstitelju (ili Lazarovu ''smrt''). Kad je čuo tu vijest od apostola, povukao se na osamu u tuzi. Bio je, ipak, opisan samo kao čovjek.... a ne sveznajući Bog.
Ovdje Isus brka očeve i sinove:
"...da tako na vas dođe sva pravedna krv, prolivena na zemlji od krvi Abela pravednoga pa do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ubiste između Hrama i žrtvenika.
(po Mateju 23,35 )
Tada Božji duh napuni Jojadina sina, svećenika Zahariju, koji, stavši poviše naroda, reče: "Ovako veli Bog: 'Zašto kršite Jahvine zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni? Kako ste vi ostavili Jahvu, i on će vas ostaviti.'" (21) Ali su se oni pobunili protiv njega i zasuli ga kamenjem po kraljevoj zapovijedi u predvorju Jahvina Doma.
(2 Ljetop. 24,20-21)
"Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji." | |
