Marketing
SLAGALICA O ISUSU
Sklapanje slagalice o Isusu u 12 lakih komada:
Earl Doherty
Dobro nam je poznato kako sljedbenici do besvijesti papagajski imitiraju i ponavljaju riječi nekog svog vjerskog Vođe kojega drže za duhovni autoritet: "On je rekao ovako, On nam je pokazao, Njegov primjer, On je govorio, On je savjetovao....." Ali u kršćanskim spisima prvog stoljeća i dobrog dijela drugoga, takvih zapisa o Isusu Nazarećaninu nema pa nema (niti u kanonskim niti u apokrifnim spisima). O Isusu se govori kao o nekakvoj nebeskoj pojavi Riječi Božje - Logosa koja se obraća svojim "prorocima" u vizijama. Nema konkretnog čovjeka koji je hodao Palestinom niti pozivanja na njegove riječi. Ne radi se samo o tome da je Pavao "preskočio činjenice o Isusu, jer su svima bile poznate", ili se "bavio drugim pitanjima", kako to apologeti žustro brane, nego nije spominjao Isusa upravo na mjestima u svome pisanju, gdje je bilo nužno da Ga spomene. A nije Ga spomenuo.
Analogije:
Bog Jahve (ili anđeo?) daje kamene ploče Mojsiju
Anđeo Gabrijel daje Kur'an Muhamedu
Anđeo Moroni daje knjigu Mormona Smithu
Isus s nebesa predaje znanje svetome Pavlu... i apostolima.
Obrazac: Nebeski entitet preko vizija (halucinacija) prenosi osnivaču neke sekte nove ideje (nastale u vlastitoj glavi ljudskog osnivača).
Ako Isus nije hodao Izraelom, koje može biti tumačenje nastanka te priče?
Earl Doherty na znalaćki potkrijepljen način objašnjava kako je došlo do toga.
Komad br. 1: ZAVJERA TIŠINE
Priča iz Evanđelja, sa svojim čovjekom Isusom Nazarećaninom, ne može se naći prije evanđelja. U kršćanskim tekstovima ranijim od Marka, koji je prvi u nizu, uključujući skoro sve novozavjetne poslanice, kao i u mnogim tekstovima iz drugog stoljeća, o objektu kršćanskog vjerovanja nikada se nije govorilo kao o konkretnom čovjeku koji je nedavno živio, poučavao, izvodio čudesa, trpio i ubijen od strane vlasti, ili se uzdigao iz groba u Jeruzalemu. Nema ništa u poslanicama o Mariji ili Josipu, Judi ili Ivanu Krstitelju, nema pripovijetke o rođenju, učenju ili da Isus bira apostole, nema spomena svetih mjesta ili lokaliteta Isusova djelovanja, niti čak brda Kalvarije ili prazne grobnice. Ta tišina je tako sveopća i tako zbunjujuća da su se grčeviti apologetski pokušaji tumačenja iste pokazali skroz nedovoljnim.
Komad br. 2: TIŠINA ZABILJEŽENA DILJEM SVIJETA
Prva jasna ne-kršćanska referenca na Isusa kao čovjeka u novijoj povijesti kažu da potječe od rimskog historičara Tacita oko 115 n. ere, ali on je jednostavno mogao ponavljati novo razvijena kršćanska vjerovanja u povijesnog Isusa u Rimu u njegovo vrijeme. Nekoliko ranijih židovskih i nekršćanskih pisaca znakovito šute. "Židovska povijest" od židovskog historičara Flavija, objavljena u 90-tima, sadrži dvije poznate reference o Isusu, ali su neuvjerljive. Prvi odlomak, kako stoji, je opće potvrđen kasniji kršćanski umetak, a pokušaji da se dokaže njegova djelomična autentičnost su propali; drugi ulomak također pokazuje znakove kasnijeg kršćanskog uplitanja ("zvani Krist"). Reference o Ješui u židovskom Talmudu su iskrivljene, nedostatne i dolaze iz tradicije koja je bila zapisana tek u trećem stoljeću i kasnije.
Komad br. 3: TAJNA O KRISTU KOJA GA RAZOTKRIVA
Pavao i drugi raniji pisci govore o božanskom Sinu (Filo) svoga vjerovanja u terminima duhovnog, nebeskog lika; oni nikada ne identificiraju taj entitet pod nazivom "Krist Isus" (doslovno, "Pomazanik Spasitelj" ili "Spasitelj Mesija) kao konkretnog čovjeka koji je bio živio i umro u novijoj povijesti. Umjesto toga, kroz zastupstvo Svetoga Duha, Bog je objavio postojanje svoga Sina i ulogu koju je odigrao u božanskom planu, programu za spasenje. Ti raniji pisci govore o dugo skrivenoj tajni koja je razotkrivena po prvi puta "apostolima" poput Pavla, bez ikakva spominjanja povijesnog Isusa koji bi odigrao bilo kakav dio u tom otkrivanju, na taj način ne ostavljajući nikakvo mjesto za konkretnog čovjeka na početku kršćanskog pokreta. Pavao jasno kaže da je njegovo poznavanje i poruka o Kristu izvedeno isključivo iz židovskih spisa pod Božjim nadahnućem.
Komad br. 4: ŽRTVOVANJE U DUHOVNOM CARSTVU
Pavao ne smješta smrt i uskrsnuće Krista na Zemlji ili u povijesti. Prema njemu, raspeće započinje u duhovnom svijetu, u natprirodnoj dimenziji iznad zemlje, na rukama demonskih zlih duhova (za koje se mnogi stručnjaci slažu da je to pravo značenje "vladari ovoga svijeta (arhoni eona na grčkome)" u 1. Korinćanima 2,8). Poslanica Hebrejima smješta Kristovu žrtvu u nebeski hram (pog. 8, 9). Uzašašće Izaije, kompozitno židovsko djelo s kraja prvog stoljeća, opisuje (9,13-15) Kristovo raspeće od strane Sotone i njegovih demona na nebeskom svodu (nebeska sfera između Zemlje i Mjeseca). Znanje o tim događajima je izvedeno iz vidovitih iskustava i iz Svetoga pisma, koje je viđeno kao '‘prozor’ u viši duhovni svijet Boga i njegovih djela.
Komad br. 5: SPAS U NEBESKIM SFERAMA
Djelovanje bogova u duhovnom carstvu je bilo dio starih pogleda (grčkom i židovskom) višeslojna svijeta, koji su se širili od temeljnog svijeta materije gdje su ljudi živjeli, kroz nekoliko nebeskih sfera nastanjenih različitim božanskim bićima, anđelima i demonima, do najviše razine čistog duha gdje je prebivao vrhunski Bog. U platonskoj filozofiji (pod čijim je uplivom bila židovska misao), gornji duhovni svijet je bio vječan i savršen, služeći kao model za nesavršen i prolazan materijal svijeta ispod; on je bio "izvorna" zbilja, dostupna intelektu. Tamo se odigravaju duhovni procesi, sa svojim utjecajem, uključujući spasenje, čovječanstva ispod. Određena "ljudska svojstva" data Kristu (npr., Rimljani 1,3) bila su aspekti njegove prirode duha-materije, viši ekvivalent svijetu materije, i često su ovisi o čitanjima svetoga pisma.
Komad br. 6: SVIJET SPASITELJSKIH BOŽANSTAVA
Kristove značajke i mitovi su na mnoge načine slični onim grčko-rimskim kultovima spasenja toga vremena, poznatijim kao "religije misterija", od kojih je svaka imala svog vlastitog spasiteljskog boga ili boginju. Većina njih (npr. Dioniz Mitra, Atis, Izida, Oziris, Horus) su bili dio mita u kojemu je božanstvo moralo svladati smrt na neki način, ili izvesti neki čin, koji bi udijelio kakvu korist i spasenje svojim štovateljima. Takve aktivnosti su bile projicirane kao da se događaju u gornjem duhovnom kraljevstvu, a ne na Zemlji ili u povijesti. Najviše tih vjerskih rituala imalo je sveti objed (isto tako Pavlova Gospodinova večera u 1 Korinćanima 11,23f) i zamišljala mistične odnose između vjernika i Boga, slične onome što Pavao govori o Kristu. "Rano kršćanstvo" je bilo židovska sektaška inačica ovog jako rasprostranjenog sustava vjerovanja, premda sa svojim vlastitim snažnim židovskim značajkama i pozadinom.
Komad br. 7: POSREDNIČKI SIN
Kršćanski "Sin" također je izraz posvemašnjeg religioznog pojma helenističkog doba, da je krajnji, konačni Bog transcendentalan i ne može imati izravnog kontakta sa svijetom materije. On se mora otkrivati i komunicirati s ljudima kroz posrednu silu, poput "Logosa" iz platonske (grčke) filozofije ili lika "personificirane Mudrosti" židovskog promišljanja; zadnji je nađen u knjigama poput Izreka, Baruh i Mudrost Salomonova. Na tu silu gledalo se kao emanaciju od Boga, njegovu izvanjsku sliku, zastupstvo koje je pomoglo stvarati i uzdržavati svemir i sada služi kao kanal znanja i odnosa između Boga i svijeta. Sve te značajke su dio jezika koji su upotrebljavali starokršćanski pisci o njihovom duhovnom "Kristu Isusu", nebeskoj figuri koja je bila židovska sektaška inačica ovih prevladavajućih mitova i uzoraka ideja.
Komad br. 8: PRIČA O ISUSU
Sva evanđelja preuzimaju svoju osnovnu priču o Isusu Nazarećaninu iz jednog izvora: tko god sastavio prvu inačicu Marka. Matej i Luka su dorada Marka s posebnim, ponajčešće poučnim, dodatnim materijalima, i to je danas gotovo univerzalni znanstveni zaključak, dok mnogi također razmišljaju o tome da je Ivan također izveo svoje okvire za Isusovo djelovanje i smrt iz sinoptičkog izvora. Tako imamo kršćanski pokret koji obuhvaća pola imperija i cijelo stoljeće, koji je međutim uspio proizvesti samo jednu jedinu verziju događaja koji su se navodno odigrali u njegovu začetku. Na Djela apostolska, kao povijestan dokaz Isusa i početaka kršćanskog pokreta, ne možemo se osloniti, budući da je tendenciozna kreacija iz drugog stoljeća, ovisi o evanđeljima i dizajnirana su kako bi stvorila sliku kršćanskih izvora koji se mogu svesti na unificirano djelo apostola u Jeruzalemu, koji su bili sljedbenici povijesnog Isusa. Mnogi stručnjaci sada priznaju da je većina Djela apostolskih čista izmišljotina.
Komad br. 9: EVANĐELJA KAO (FIKTIVNI) "midraš"
Ne samo da evanđelja sadrže osnovne i nepomirljive različitosti u svojim izvješćima o Isusu, ona su napisana u skladu s uobičajenom židovskom praksom poznatom kao "midraš" , koja uključuje preinake i proširenja Svetog pisma. To znači prepričavanje starijih biblijskih priča u novim okruženjima. Na taj način, Markov Isus Nazarećanin je bio oslikan kao novi Mojsije, sa značajkama koje su bile usporedive s pojedinostima iz priče o Mojsiju, (Samsonu, Josipu i drugim pomazanicima Božjima; Pomazanik=Krist op.prev.). Mnogi detalji su bili oblikovani iz posebnih odlomaka svetog pisma. Priča o Pasiji je mozaik stihova iz Psalama, Izaije i drugih proroka, i u cjelini ona prepričava zajedničku bajku koja se nalazi posvuda u starijim židovskim tekstovima, o patnji i opravdanju Nevinog i Poštenog. Sasvim je moguće da Marko nije smjerao sa svojim evanđeljem predstaviti povijesni lik ili konkretne povijesne događaje, nego ga je oblikovao za ostvarenje obrednih čitanja za kršćanske službe po židovskom modelu. Liberalni stručnjaci sada smatraju evanđelja "vjerskim dokumentima", a ne preciznim povijesnim izvješćima.
Komad br. 10: ZAJEDNICA "Q"
U galilejskim krugovima koji su različiti od onih evangelista (koji su vrlo vjerojatno svi bili u Siriji), židovski pokret sredine prvog stoljeća naviještao je da dolazi Božje Kraljevstvo - vjerovanje koje je proisteklo tijekom vremena iz skupa kazivanja, etičnih i proročkih spisa. Takva vjerska zajednica je vremenom konačno za sebe uobličila lik ljudskog utemeljitelja koji je bio držan za začetnika izreka. Na načine koji još nisu do kraja rasvijetljeni, ovaj lik je unesen u evanđelja o Isusu, a dokument o tim kazivanjima upotrebljavaju Matej i Luka da popune svoje obrade Markova evanđelja. Neki suvremeni stručnjaci vjeruju da su smjestili "izvornog" Isusa uz korijenje od Q dokumenta, ali detalji Q-a i uzorak evolucije sugeriraju da nije bilo Isusa prisutnog u njegovim ranijim fazama, a ti korijeni ukazuju na grčki stil poduke, poznat kao onaj Cinika, za koji je teško reći da potječe od bilo kojeg pojedinca, a ponajmanje židovskog propovjednika Kraljevstva.
Komad br. 11: BUNTOVNIČKA RAZNOLIKOST
Pisani dokumenti otkrivaju da je ranokršćanski okoliš prepun zbunjujuće raznovrsnosti zajednica i sekti, rituala i vjerovanja o entitetu Krist/Isus/Mesija/Ješua, od kojih većina pokazuje malo zajedničkih točaka i nedostatak središnjeg autoriteta. Ono što također nedostaje je bilo kakva ideja o apostolskoj tradiciji koja se može povezati s konkretnim čovjekom i krugom njegovih učenika. Teolozi bi pripisali ovu situaciju mnoštvu različitih reakcija na povijesnog Isusa, ali takav fenomen nije samo nevjerojatan, nego nigdje nije provjeren u samim dokazima. Umjesto toga, sva ta raznolikost odražava neovisne izraze širih religijskih trendova tog vremena, na temelju očekivanja Kraljevstva Božjeg, i na vjerovanju u posrednu božansku silu koja je objavila znanje o Bogu i stazu prema spasenju. Jedino u evanđeljima, koja su se počela pojavljivati vjerojatno prema završetku prvog stoljeća, mnogi od tih elemenata su prikupljeni i spojeni kako bi napravili složenu figuru Isusa Nazarećanina, stavljenu u midrašku priču o životu, propovijedanju i smrti, smještenu u vrijeme Heroda i Poncije Pilata.
Komad br. 12: ISUS POSTAJE POVIJEST
Kako je midraška priroda evanđelja bila izgubljena od kasnijih naraštaja ne-židovskih Kršćana, drugo stoljeće je bilo svjedokom postupnog prilagođivanja evanđelja o Isusu kao povijesnoj osobi, motivirano političkim obzirima u naporima da se uspostavi ortodoksija i središnji autoritet usred obilja ranokršćanskih sekti i vjerovanja. Tek kod Ignacija Antiohijskog, nakon početka drugog stoljeća, vidimo prve pismene izraze kršćanskih (ne-evanđeoskih) tekstova o vjerovanju da je Isus živio i umro osuđen od Pilata (op.prev.: on je prvi koji spominje Pilata, Josipa, Mariju, iako je odavno bilo onih koji su osporavali "tjelesnog Isusa".), a tek prema sredini stoljeća nalazimo bilo kakvu upoznatost s pisanim evanđeljima u širem kršćanskom svijetu, i njihovo prihvaćanje istih kao povijesnih izvješća.
Mnogi kršćanski apologeti, međutim, čak i u zadnjem dijelu drugog stoljeća, ignoriraju postojanje ljudskog utemeljitelja u svojim predodžbama i obrani vjerovanja. Do godine 200-te, kanon zvaničnih dokumenata je oblikovan, reinterpretiran i prepravljan da bude primijenjen na Isusa iz evanđelja, koji je sada držan za stvarnog, povijesnog čovjeka. Kršćanstvo je tako steklo novu budućnost temeljenu na golemom nesporazumu iz svoje vlastite prošlosti.
SKLOPLJENA SLAGALICA
Suvremeni kritički raspoloženi stručnjaci su dekonstruirali priču o Isusu, pokušavajući spasiti iz nje nadahnjujućeg mudraca za racionalniju, prosvjećeniju budućnost, i napuštajući žrtvujućeg božanskog Spasitelja arhaične prošlosti. Neki od njih su skloni dopustiti da Pavlov Krist nije imao ništa s povijesnim čovjekom, dok stavljaju svog novog poučavajućeg Isusa kao samo jedan element u židovsko-helenističkoj sintezi koja je dovela do Kršćanstva. Mudrac, međutim, vještački je konstrukt, pogrešno iščitan (i onda i sada) šire sektaških izraza toga doba. A spone i linije razvoja između različitih struja koje su stručnjaci stvorili za načiniti svoje scenarije uvjerljivijima, uvelike su nepotvrđene dokazima. Komadi slagalice o Isusu nikako ne pristaju zajedno, osim ako ne napustimo bilo kakvo očekivanje povijesnog, ljudskog lika.
(Nap.prev.: Ako je istina da se o Isusu tako dobro znalo i bezbroj puta ponavljali podaci o njegovom životu i njegove izreke, čovjek bi očekivao i pokoji rukopis od tog silnog mnoštva znanja o tom čovjeku. Od toga nema ništa. Kršćanstvo se širilo među ljude kojima je potanko trebalo objasniti što se dogodilo. Bilo je mnogo sekti sa svojim tumačenjima. Nisu svi "napamet znali sve o Isusu". Neki su možda imali pogrešne ideje. To je trebalo ispraviti. Ali ništa od takvih spisa. Isto tako bismo očekivali konkretna pitanja i rasprave o Isusu: Kako je djelovao, ponašao se u nekoj konkretnoj situaciji, u čemu se sastoji njegova presuda, jesu li Rimljani osudili nevina čovjeka i bezbroj drugog, što bi doveli do konflikata i potrebe da se o tome napiše nešto u poslanicama tipa: to je bilo tako i nema potrebe oko sukobljenih mišljenja. Od svega toga ništa.)
Doherty sumira problem:
Van Voorst-ova (poznati poricatelj da je Isus mit) uvodna rečenica prvog poglavlja je vrijedna komentara: “Isus Nazarećanin je neosporno najutjecajnija osoba u povijesti.”
Malo ih je koji bi ovo porekli; pa čak i oni koji dokazuju da je Isus mit, mogli bi se složiti s time, ako bi se riječ “osoba” zamijenila u “figura, lik” budući da bi ostavila otvoreno pitanje je li taj lik, kako je opisan u evanđeljima, stvarno postojao kao povijesna osoba. Ali komentar vrijedan spomena je ovaj. Sasvim odvojeno od toga koji su vjerski interesi gospodina Van Voorsta (za koje se neću pretvarati da znam) /op.prev. Voorst je teolog i crkveni pastor "Reformirane crkve"/, ova izjava, koju toliki dijele, religiozni i drugi, pokazuje koliko more promjena bi se trebalo dogoditi, koliko šokantna preorjentacija bi bila potrebna, za velik dio svijeta, ako bi se mogla uspostaviti jaka sumnja u samo postojanje te “najutjecajnije osobe u povijesti.” Uopće ne čudi da su se veliki interesi, kako religiozni tako i svjetovni, tradicionalno nagomilali u kampanju protiv te ideje, u borbi koja se vodi noktima i zubima, s prezrivim odbacivanjem same te ideje i onih koji ju iznose.
Mali izbor nekih stručnjaka koji su dokazivali teoriju prepisivanja kod sastavljanja evanđelja-Novog zavjeta.
1. Ideju nasljeđivanja povijesti iz grčke filozofije i mitova poganskih kultova načeo je teolog i povjesničar Bruno Bauer još u 19. stoljeću.
2. Joseph Campbell, profesor komparativne mitologije i komparativne religije, također je pisao o toj temi - i proširio je.
3. "The God who wasn't there", napisao Robert M. Price, profesor teologije.
4. Arthur Drews, njemački filozof i pisac: "The Christ Myth"
5. John G. Jackson, povjesničar, profesor i pisac, bavio se komparativnom mitologijom i također radio na ovom području
6. Nešto stariji autor T.W. Doane, "Bible Myths and Their Parallels in Other Religions"
7. Teolog i profesor, čovjek s doktoratom i još k tome vjernik, Samuel Angus, sudili mu za herezu ali ga oslobodili
8. Prof. Dr. Lutz E. von Padberg, radi na institutu Paderborn u Njemačkoj
9. Alvin Boyd Kuhn - znanstvenik koji se bavio komparativnom religijom, mitologijom i lingvistikom
10. Jedan teolog - Thomas Harpur, praktičan vjernik, na ovo pitanje gleda sa strane praktičnog vjernika, ali zagovara tezu kopiranja.
11. PhD povjesničar Richard Carier, nedavno piše obimnu peer review knjigu o razlozima zašto možemo jako sumnjati u Isusovu povijesnost.
O "Isusu Kristu" postoji danas gomila knjiga, koje pokušavaju opisati tko je to mogao biti. Nepotrebno je naglašavati, da svaki pisac opisuje "nekog drugog Isusa".
Židovi nisu čuli Isusa
Je li čarobni Isus_O_Bog osobno propovijedao i izvodio čudesa pred tisućama zgranutih Židova barem godinu dana, ili o mitskom Isusu znamo samo od Pavla (i apostola iz tzv. sekte Braće Gospodnje), koji su lik Isusove riječi čuli u svojim vizijama, i iznašli ih u spisima Stara zavjeta:
Pavao u Rimljanima 10-12 to lijepo pojašnjava današnjim kršćanima koji su sve krivo shvatili:
http://www.hbk.hr/biblija/nz/rim.htm
Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju.
Iako je Isus propovijedao pred Židovima i izveo sva ta golema čudesa i gungulu?
13 Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Imali su dovoljno svjetla ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše?
Želi li se reći da je Isus propovijedao mnoštvima barem godinu dana (svjetlo Isusovo), ali nisu u Njega kao Boga povjerovali, ili nešto drugo?
A kako da povjeruju u onoga KOGA NISU ČULI?
Aha. Tadašnji Židovi uopće nisu čuli Isusa govoriti. Za Židove je mogao reći da su Isusa čuli, ali se oglušili na njegovu veličanstvenu pojavu. Da je Isus stvarno govorio kao povijesna osoba.
Kako pak da čuju bez propovjednika?
Samo preko "propovjednika" se može čuti o Isusu Kristu. Bez njih Isus šuti. Lik Isus nije nikad govorio osobno. A propovjednici su svećenstvo tj. apostoli-propovjednici i Pavao. Izjava bi bila vrlo glupa, da je Isus kao Bog došao, GOVORIO što je imao za reći godinu dana (30 godina?), ali nitko ga nije razumio, nego su sad tu apostoli, koji će ljudima sve objasnit bolje od živoga Boga, tj. u Njegovo ime. Boga nisu mogli čuti bez njegovih svećeničkih tumača. Ali oni sad dolaze i sve će im objasnit, jer Bog nije to mogao na Zemlji.
A kako propovijedati bez poslanja? (apostalôsin)
Poslanje je prijevod s grčkog "apostalôsin", glagolski oblik riječi apostol. Pavao s time kaže da nema načina da je itko ikada čuo za Isusa, ukoliko to nije čuo od apostola. Apostol je svatko tko propovijeda tu religiju. Tek kasnije se pod tom riječju uvriježilo da su to 12 Isusovih učenika. Pavao nikada ne koristi riječ (Isusov) učenik.
To podrazumijeva da to nisu mogli čuti izravno od Isusa čovjeka–propovjednika, kao npr. tisuće Galilejaca i Jeruzalemskih židova (prema evanđeljima). Pavao je ovdje rezolutan i apsolutan. On nije svjestan bilo koga da je čuo izravne Isusove propovijedi (osim apostola i njega). Pavao stoga nema saznanja o Isusovim misijama, ili "propovijedanju" ikome drugome osim njegovim apostolima. A to "propovijedanje" Pavao kaže da je postignuto otkrivenjem (vizijama, nadahnutim tumačenjem starog zavjeta, u halucinacijama i snovima) (npr. 1 Kor. 15:3-8; Gal. 1; 1 Kor. 9:1; Rim. 16:25-27; itd.).
O Isusu su mogli čut samo od apostola i onih kojima su apostoli o tome pričali. U retku prije, Pavao veli da Židovi nikada nisu čuli za Isusa (ili od Isusa, ovisno o značenju genitiva) dok nisu apostoli počeli o Njemu pričat. Tako da bi čak i podatak da je Isus eventualno čak postojao, mogli prenijeti samo apostoli. Pavao evidentno nije mogao zamisliti da bi Židovi mogli čuti o Isusu od ikoga drugoga, kao npr. od tisuća zapanjenih takozvanih ne-apostolskih svjedoka Njegovih propovijedi, javnih čarolija i misijskih pohoda, ili izravno iz Isusovih usta, u smislu da su ga vidjeli ili čuli u realnosti, premda su nebrojena mnošta zapanjenih Židova neposredno prije i u vrijeme Pavlova djelovanja to teoretski mogli …da je Isus postojao u povijesnom smislu.
Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra.
Ima li Isus ljupke noge, ili su to njegovi glasnici - Pavao i apostoli - svećenici nove sekte?
Ali nisu svi poslušali blagovijesti - evanđelja!
Ah. Isus nije ništa nikome rekao, nego o svemu znamo iz evanđelja. A ona su blago-naviještena s nebesa.
Zaista, Izaija veli: Gospodine, tko povjerova našoj poruci?
Izaija je također neka vrsta glasnika Boga Isusa, kao i Pavao. Jada se da mu nisu vjerovali. Nisu shvatili da je Izaija pisao židovima o Kristu prije 600 godina.
Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom.
Ali ta "riječ" samo je zapis u evanđeljima. Nije bila živa Božja pred mnoštvima.
Nemaju isprike Nego pitam: Zar nisu čuli? Dapače!
Koga? Osobno od Isusa ili ... ?
Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta.
Aha, do nakraj svijeta su Isusovo evanđelje proširili propovjednici po Rimskom carstvu. Riječi su njihove. Konkretne Isusove riječi u Izraelu su zamukle bez odjeka i traga, ali riječi propovjednika su se razlijegale preko brda i dolina, zahvaljujući njihovim "ljupkim brzim nogama".
Onda pitam: Zar Izrael nije shvatio?
Što? Konkretne Isusove Božje riječi tijekom godine dana propovijedi, ili propovijedi apostola, Petra i Pavla, pisanije iz Stara zavjeta?
Najprije Mojsije veli: Ja ću vas na ljubomor izazvati pukom ništavnim, razdražit ću vas glupim nekim narodom. Izaija pak hrabro veli: Nađoše me koji me ne tražahu, objavih se onima koji me ne pitahu. Izraelu veli: Cio dan pružah ruku narodu nepokornom i buntovnom. Izraelova je nevjernost samo djelomična
Mojsije koji je čuo anđela ili Jahvu u viziji?
Opet priče i Markovi konaci, ali ništa konkretno o Isusu od krvi i mesa. Židove se optužuje da nisu prihvatili kršćanska tumačenja svetog pisma, a ne da im je Isus-Bog sve objasnio, pa su unatoč toga, odbacili njegov nauk i ubili Ga. Vrlo jak dokaz da se radi o teologiji oko lika Isusa, a ne o čovjeko-Bogu od krvi i mesa na Zemlji.
Nije bilo Boga Isusa na Zemlji:
Jer što se može doznati o Bogu, očito je u njima; jer im je Bog objavio. Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova vječna sila i božanstvo, te nemaju izgovora.
Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima, i potamnje nerazumno srce njihovo. Kad su govorili da su mudri, postadoše ludi.
I pretvoriše slavu besmrtnoga Boga u obličje smrtnoga čovjeka i ptica i četveronožaca i gmazova.
Rimljanima 1,23
Pavao ovdje jasno izostavlja čovjekoboga Isusa. Bog se objavljuje "po svim stvorenjima", pa oni koji to ne vide su ludi. Gdje je tu Bog koji je sišao s nebesa na Zemlju i bukvalno pokazao se mnoštvima po Izraelu? Pavlu to niti ne pada na pamet. On čak posprdno spominje da je Bog pretvoren u "obličje smrtnoga čovjeka i ptica i četveronožaca i gmazova", kao da je ismijavao samu ideju da bi Bog postao smrtni čovjek "poput gmizavca".
Vrlo je teško isprotumačit kako bi netko tko je živio tijekom i neposredno nakon čudesne posjete Boga Isusa na Zemlju, sasvim Ga preskočio.
Zašto ljuti Židovi pred rimskim sucem ne optuže Pavla da šuruje s nedavno osuđenim i odbjeglim pobunjenikom protiv Rima?
Zašto na procesu protiv svetog Pavla pred rimskim moćnicima, "bijesni Židovi koji su ga htjeli pošto-poto likvidirati (iz vjerske mržnje)", nisu spomenuli i tu "sitnicu" da je Pavao kolovođa sekte, koja obožava konkretnog nedavno osuđenog i razapetog pobunjenika protiv Rimskoga carstva, koji je, po pričanju, preživio razapinjanje te pobjegao u nepoznatom smjeru, pa je moguće i da je živ i djeluje u tajnosti preko svog obožavatelja Pavla i ostalih sljedbenika! U evanđečjia jasno piše za što su Isusa optužoili Židovi: "Odvedoše ga Pilatu i stadoše ga optuživati: »Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.« Odbijanje plaćanja poreza rimskom caru je ključni argument da se i Pavla smakne.
Ili da su ukrali Isusov leš iz groba. Ili da se širi priča da je On Bog s čudesnim moćima, koji se vratio i nastavio sa svojom zemaljskom rabotom i ima oko sebe poklonike. Paradoks je to koji ukazuje da konkretnog Isusa nije bilo na Zemlji, niti u vjeri rane proto-kršćanske sekte.
Djela 23:23
Pred Feliksom u Cezareji
Golema vojna sila uhićuje Pavla:
Zatim dozva dva satnika i reče im: "Pripravite dvjesta vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure pođu u Cezareju. Neka se pripravi živina na koju će se posaditi Pavao te živ i zdrav dovesti k upravitelju Feliksu." Napisa i pismo ovoga sadržaja: "Klaudije Lizija vrlom upravitelju Feliksu - pozdrav! Ovoga čovjeka Židovi uhvatiše i tek što ga ne smakoše kadli s vojskom pritrčah i istrgoh im ga kada doznah da je Rimljanin.
Namjesnik ne želi da ga rulja odmah linčuje, jer je Rimljanin, nego želi znati ZA ŠTO GA OPTUŽUJU, tj. pružiti mu fer suđenje na koje kao građanin Rima ima pravo:
Htjedoh saznati za što ga okrivljuju pa ga dovedoh u njihovo Vijeće.
Rimski povjerenik zaključuje da Pavla židovi optužuju zapravo za apsurdnu židovsku vjersku herezu, i da je po svim točkama Rimskoga prava nedužan. Vjerske gluparije i međureligijska prepucavanja ga ne interesiraju. Rimljani su bili tolerantni prema mnoštvu religija. Da je bilo postavljeno pitanje o Mesiji Isusu Kristu kao smaknutom pobunjeniku, onda bi se radilo o sasvim drugom postupku protiv Pavla kao njegova sljedbenika, koji traži nove Isusove poklonike i opasne zelote. Ali to se pitanje ne postavlja, jer je Pavao vjerovao u lik Isusa koji se NIJE nedavno pojavio u Izraelu.
"Utvrdih da ga okrivljuju za nešto prijeporno u njihovu Zakonu i da nema nikakve krivnje kojom bi zaslužio smrt ili okove."
Njihov "Zakon" je ustvari Tora, vjerski spis židovstva, ugrubo Stari Zavjet. To je jedina Pavlova "krivica". Vjersko tumačenje Tore. Teološka razmimoilaženja.
"Kad mi pak dojaviše da su protiv njega skovali zavjeru, poslah ga k tebi, a tužitelje uputih neka se tebi obrate protiv njega." Vojnici dakle, po primljenoj naredbi uzeše Pavla i odvedoše ga noću u Antipatridu. Sutradan ostave konjanike da s njime pođu dalje, a oni se vratiše u vojarnu. Kad konjanici stigoše u Cezareju, uručiše upravitelju pismo i privedoše mu Pavla. Pošto upravitelj pročita pismo, zapita iz koje je pokrajine. Kad sazna da je iz Cilicije: "Saslušat ću te, reče, kad pristignu i tužitelji tvoji." Onda zapovjedi čuvati ga u dvoru Herodovu.
Zašto se Židovi nisu dosjetili i onoga što se "pričalo među njima" - da su apostoli ukrali Isusov leš iz groba, da je branio plaćanje poreza, osuđen i smaknut po RImskom pravu?
U evanđelju jasno stoji da su židovi potplatili rimske stražare da svima lažu da se Isusov leš ukrali njegovi učenici:
gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: "Recite: 'Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.' Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige." Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima - sve do danas.
Ako se do tada širila priča o protuzakonitoj otimačini Isusova leša iz groba, koji su čuvali rimski vojnici, onda uopće ne bi bilo teško optužiti Pavla da je kao apostol sudjelovao u tome ili se udružio s onima koji su to učinili, a što se kažnjavalo smrću. Ali toga nema pa nema, jer Isusov leš zapravo nikada nije postojao. Bio je to samo vjerski mit.
Slijede "silne" optužbe protiv Pavla - ali opasni smaknuti i odbjegli kriminalac se UOPĆE ne spominje kao Pavlov Vođa i uzor:
Rasprava pred Feliksom
Nakon pet dana siđe veliki svećenik Ananija s nekim starješinama i odvjetnikom, nekim Tertulom te izniješe upravitelju tužbu protiv Pavla. Pošto dozvaše Pavla, poče ga Tertul optuživati: "Veliki mir što ga po tebi, vrli Felikse, uživamo i boljitak što tvojom providnošću narodu ovomu nastaje, u svemu i posvuda primamo sa svom zahvalnošću. Ali, da ti dulje ne dodijavam, molim te da nas u svojoj blagonaklonosti ukratko poslušaš. Utvrdismo da je ovaj čovjek kuga, da pokreće bune među svim Židovima po svijetu, da je kolovođa nazaretske sljedbe*, da je čak i Hram pokušao oskvrnuti pa ga uhitismo. Od njega, ako ga o svemu tomu ispitaš, možeš saznati za što ga mi optužujemo." Podržaše ga i Židovi tvrdeći da je tako.
Koji bi bio bolji dokaz za Pavla kao opasnog pobunjenika, koji "pokreće bune među Židovima" - protiv Rimskog carstva, nego da se spomene da je UPRAVO njegov uzor Nazarećanin Isus bio smaknuti pobunjenik protiv Rimskog carstva, Kralj Židovski - Mesija, vođa zelota iz Galileje? Zar su te "bune" jedino teološko-vjerske naravi, kao unutarnji međureligijski sukobi unutar židovstva? Nemaju ništa s pobunom protiv Rimskog carstva, tako čestom u Židova?
* Kolovođa "nazaretske sljedbe" ili "kolovođa nazorejske sljedbe"? Kakva je to nazaretska sekta? Zagrebačka sekta? Prije će biti da se radi o nazorejima, a ne "nazarećanskoj sekti" grada Nazareta. Vjerske sekte se ne nazivaju po gradovima, nego po idejama koje promiču.
Pavlova sekta trebala bi biti nazvana po frapantnom osnivaču "Isusu Kristu Nazarećaninu", a ne po tome što je Isus bio podrijetlom iz Nazareta, pa je to onda "nazaretska religijska sljedba". Zašto to nije "kršćanska sljedba" po svome Bogu Osnivaču koji je nedavno sišao s nebesa na Zemlju?
Židovi ga optužuju za osobnu vjersku herezu i oskvrnuće židovskoga Hrama, a ne za obožavanje i slijeđenje Vođe kojega su Rimljani smaknuli prije par godina radi pobune protiv Rima, nakon što su se sukobili s rimskom vojskom od 600 ljudi (speira) i gdje je čak sveti Petar, Pavlov prisni prijatelj, zamahnuo mačem na rimskog vojnika da mu odsiječe glavu, ali se ovaj izmaknuo pa mu je odrezao samo uho umjesto vrata:
Pavlova obrana
"Zbog uskrsnuća mrtvih sudi mi se danas pred vama!"
Što?! Ne spominje pobunjenika koji je uskrsnuo, jer ga nisu niti za njega pitali. Nego za židovima vjersku herezu, teološku tvrdnju da će se zbiti uskrsnuće svih mrtvaca. Kako to? Zašto tome u prilog nije naveo i Isusa koji je uskrsnuo od mrtvih, pred gomilom očevidaca?
Nakon nekoliko dana stigne i Feliks sa svojom ženom Druzilom koja bijaše Židovka; posla po Pavla i posluša ga o vjeri u Isusa Krista.
______
* Druzila je kćerka Heroda Agripe. Baš bi bilo cool da ona postane sljedbenica lika kojega je njezin djed Tetrarh Herod, htio zadaviti u kolijevci (pa je pobio nevinu dječicu) jer mu želi oteti kraljevstvo, ili kasnijeg odbjegloga pobunjenika protiv Rima.
Pavao pokušava Feliksovu ženu preobratiti na vjeru u nebeskog lika Isusa Krista. Očito to nije ONAJ Isus kojega su sramotno smaknuli Rimljani, ili kojega se bojao njezin djed Herod, nego benigni apstraktni simpatični gnostički lik iz Stara zavjeta i Pavlovih vizija.
Hoteći ugoditi Židovima, ostavi Feliks Pavla u okovima.
Feliks nema pojma o pobunjeniku Isusu Kristu Nazarećaninu. On baca Pavla u okove samo da bi ugodio (zlim) Židovima (i svojoj ženi židovki?).
Pavao se priziva na cara
Pavao se poziva na cara da ga spasi. Rimskog cara protiv kojega se po optužnici njegov Isus digao kao židovski kralj (imao je takav natpis na križu), i smaknut je radi toga.... ili ...
Kad se on pojavi, okružiše ga Židovi koji su sišli iz Jeruzalema i izniješe protiv njega mnoge i teške optužbe kojih ne mogahu dokazati. Pavao se branio: "Ničim se nisam ogriješio ni o židovski Zakon, ni o Hram, ni o cara."
Jeruzalemski Židovi nikako nisu mogli ukazati da je Pavlov uzor, slavni čovjek Mesija Isus, bio smaknut prije samo par godina pod Poncijem Pilatom baš radi ogriješavanja o Rimsko pravo, pogotovo protiv Cara, ali i Hrama gdje je prevrtao trgovcima stolove? Niti da je Pavlova sekta otela Isusov leš ispred rimskih vojnika? Štovanje čovjeka kao Boga također je u skladu sa židovskom vjerom u jedinoga Boga Jahvu?
"Na cara si se prizvao, pred cara ćeš ići!"
Pavao pred kraljem Agripom
Nekoliko dana poslije dođu kralj Agripa i Berenika u Cezareju da pozdrave Festa. Kako se ondje zadržaše nekoliko dana, izloži Fest kralju to o Pavlu: "Ima neki čovjek, reče, što ga je Feliks ostavio uznikom. Kad bijah u Jeruzalemu, izniješe veliki svećenici i starješine protiv njega tužbu i zatražiše osudu. Odgovorih im da u Rimljana nije običaj izručivati kojega čovjeka prije negoli se, optužen, suoči s tužiteljima i dobije prigodu da se brani od optužbe. Pošto zajedno dođosmo ovamo, bez ikakva odgađanja sjedoh ja sutradan na sudačku stolicu i zapovjedih dovesti toga čovjeka. Tužitelji ga okružiše, ali ne izniješe tužbe ni za jedno od zlodjela koja sam ja naslućivao, nego su protiv njega imali nešto prijeporno o svojoj vjeri i o nekom Isusu koji je umro, a Pavao tvrdi da je živ.
NEKOM Isusu??? Neki Isus da je umro i ŽIV je?!?! To je sucu nebitno??
Pa zar ne zna sudac da je to preživjeli razapeti pobunjenik! Ili da je njegov leš protuzakonito ukraden? Zar je sve to Rimljanima nebitna sitnica? Ili je taj "neki Isus" ustvari lik starozavjetnog nebesnika Jošue u kojega je Pavlova nazorejska gnostička sekta vjerovala da je umro na nebesima, razapeli ga zli arhoni eona i uskrsnuo je tamo. Nešto skroz nebitno Rimljanima, kao nekakav apstraktan vjerski mit.
Ali ja nađoh da nije učinio ništa čime bi zaslužio smrt pa kad se on sam prizvao na njegovo Veličanstvo, odlučih poslati mu ga.
Ako je čovjek Isus zaslužio smrt, a sudac u to svakako ne bi nikad posumnjao, jer ga je dao razapeti Poncije Pilat, njegov prethodnik, kako ne bi imao nikakve krivice onaj koji slijedi Njega kao svog apsolutnog božanskog Vođu - Pavao, i skuplja sljedbenike za tog smaknutog pobunjenika čiji su leš oteli ispred nosa rimskih vlasti koje su Ga osudile i smaknule?
"Ja nemam ništa pouzdano o njemu napisati Gospodaru. Zato ga izvedoh pred vas, ponajpače preda te, kralju Agripa, da bih nakon ove istrage imao što napisati. Čini mi se doista besmislenim poslati uznika, a ne naznačiti optužbu protiv njega."
Nelogična biblijska farsa sa suđenjem Pavlu se nastavlja, ali Rimljani ne nalaze ama baš nikakve krivice na njemu. Iako mu je Vođa i uzor razapeti i odbjegli pobunjenik protiv Rimskog carstva. Sudac nema što napisati vladaru u svezi Pavla, jer ovaj ima samo nekakve apstraktne i apsurdne vjerske ideje u glavi o nebeskom uskrslom Ješui, koje smetaju nekim židovima, jer im nije prihvatljiva ideja da lik nekog Ješue će uskrsnuti mrtvace (ustvari odvlači im vjerništvo, a na to su svećenici najviše osjetljivi).
Pavao se brani pred Agripom
Nato Agripa reče Pavlu: "Dopušta ti se o sebi govoriti." Pavao ispruži ruku i stade se braniti: "Smatram se sretnim što se u svemu za što me Židovi optužuju mogu, evo, danas braniti pred tobom, kralju Agripa, jer ti najbolje poznaješ židovske običaje i zadjevice.
Zato me, molim, velikodušno poslušaj." "Dakle, život moj od najranije mladosti proveden u narodu mojem, u Jeruzalemu, znaju svi Židovi.
Pavao je od najranije mladosti živio u Jeruzalemu, ali nikada nije čuo niti vidio materijalnoga Isusa iako se ovaj morao pročuti samo par godina prije toga! Čuo ga je samo u svojoj viziji - halucinaciji. Pa je prihvatio vjeru da lik iz nebesa će oživjeti ljude na Sudnji dan.
"Zašto nevjerojatnim smatrate da Bog mrtve uskrisuje?"
TO JE GLAVNA OPTUŽBA (hereza) kojom gone židovi Pavla. Lik Isusa iz vizija i proročanstava koji će oživljavati mrtvace kao Bog.
"Pa i ja sam nekoć smatrao da mi se svim silama boriti protiv imena Isusa Nazarećanina."
Pavao tvrdi da je proganjao neke vjernike koji su vjerovali u IME Isusa Nazarećanina. Vjerovali su u IME, a ne u stvarnog čovjeka koji bi hodao s njima, govorio im i pokazivao čudesa po Izraelu. Je li moguće i da je naziv "Nazarećanin", prepravljen naknadno u tekstu? Ta Pavla se naziva sljedbenikom sekte nazarena. Nazareni nisu nazarećani - stanovnici grada Nazareta. Sekte se ne nazivaju po gradovima - sekta zagrepčanaca, sekta splićana.
"To sam i činio u Jeruzalemu: mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika dobih punomoć, u tamnice zatvorio, dao svoj glas kad su ih ubijali i po svim ih sinagogama često mučenjem prisiljavao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima."
Tko je to Isus "Nazarećanin"? Je li to odbjegli pobunjenik s križa ili nebeski lik vjere iz vizija? Koga je to klao i progonio Pavao? Vjernike u IME nebeskog Ješue ili u riječi i djela razapetog pobunjenika? Veliki židovski svećenici su dali Pavlu punomoć za njegova zlodjela koja je počinjao na vjernicima po židovskim svetištima - sinagogama? Je li to istina ili židovomrzeća laž, naknadno sklepana?
"kadli u pol bijela dana na putu vidjeh, kralju, kako s neba svjetlost od sunca sjajnija obasja mene i moje suputnike. Pošto popadasmo na zemlju, začuh glas što mi govoraše hebrejskim jezikom: 'Savle, Savle, zašto me progoniš?'
Dakle ovo je prvi susret Pavla s Isusom - Isus je vizija, bio i ostao.
Sad bi ljuti Židovi mogli spomenuti "sitnicu", da je taj Isus, zapravo bio duh nedavno smaknuta pobunjenika, i baciti opravdanu sumnju da se i Pavao sprema na to isto. Ili da svi znaju, uključujući i nekadašnjeg rimskog zapovjednika, da su Isusov leš ukrali Pavlovi apostoli iz groba, pa ZATO Pavao tvrdi da je preživio razapinjanje i smrt i na TOME temelji svoju herezu o uskrsnuću mrtvih!
Dok se on tako branio, Fest će mu u sav glas: "Mahnitaš, Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo."
Fest se veselo izruguje Pavlu. U njegovim očima, Pavao fantazira i bulazni o nekakvom Isusu koji mu se obraća u halucinacijama i oživjet će mrtvace. Njemu je to suđenje farsa, jer se sudi nekakvom fantastu za njegovog Isusa iz mašte, pomahnitalom vjerskom zanesenjaku, a ne sljedbeniku osuđenog mesije po Rimskom pravu.
"Ne mahnitam, vrli Feste", odvrati Pavao, "nego riječi istine i razbora kazujem."
Baš.
"Vjeruješ li, kralju Agripa, Prorocima? Znam da vjeruješ!" Agripa će Pavlu: "Zamalo pa me uvjeri te kršćaninom postah!"
Iako je ironično rekao, bilo bi totalno apsurdno da bi to rekao da je znao da je Isus na rimskom sudu kažnjen za pobunu. Kralj Agripa da se pridruži sljedbenicima smaknutog i odbjeglog pobunjenika protiv Rimskog carstva i postane kršćaninom (više to nije sekta nazorejaca/nazarećana)?
Pavao ga želi uvjeriti da je njegov lik iz fantazija ustvari naviješten i opisan "po židovskim prorocima" u Bibliji. Nije živio među njima 33 godine, a od toga dvije ili jednu u Jeruzalemu i oko 30 u Galileji.
"Ovaj čovjek ne čini ništa čime bi zaslužio smrt ili okove."
Naravno da je nevin, kad Pavao vjeruje u nekog svog lika iz svojih vizija i Stara zavjeta. Istoga Isusa iz vizija, u kojega su vjerovali sljedbenici Puta, Braća gospodnja tj. drugi "apostoli" i Brat Gospodnji, poglavar Jeruzalemske zajednice vjernika (eklezije = crkve). Vjernici koje je prijašnji Pavao lovio ko zvjeri i ubijao. Vjernike koji su vjerovali u isti taj nebeski lik Krista u kojega je i Pavao poslije povjerovao.
Nema povijesnog Isusa nigdje. Pogotovo tamo gdje bismo Ga očekivali.
Pavao o konkretnom Isusu?
Povjesničar Dr. Carrier zaključuje:
Sažetak: totalni izostanak podataka o Isusu. Sve upućuje da je mnogo vjerojatnije za tako nešto BIZARNO, da Pavao niti nije imao na umu tjelesnoga Isusa kojega su Rimljani smaknuli na Zemlji, nego Nebeskog Krista razapetog na nebesima od strane zlih demona. Gdje je korespondencija radoznalih novih potencijalnih vjernika s Pavlom, koji bi ga pitali o Isusu? Gdje su rasprave s Pavlovim kritičarima?
Jedan psiholog je dobro primijetio:
"Zamislite na trenutak da vam jedan od vaših prijatelja napiše dugo pismo od dvadesetak stranica gdje strastveno želi podijeliti s vama svoje uzbuđenje oko novoga Učitelja.
To pismo ima samo jednu temu, novi Učitelj vašega prijatelja. No, na kraju njegova pisma, još uvijek ne znamo niti jednu jedinu stvar o tom Učitelju."
Ipak, Pavao predstavlja središnji lik svoje teologije upravo na taj način.
Čini se nemogućim zamisliti kako je Pavao mogao izbjeći reći jednu priču ili prispodobu, djelo, rečenicu, savjet ili samo napomenuti jednu fizičku osobinu ili osobnu kvalitetu Isusa ili ljudi oko njega.
Kronologija:
______ 30-ta god.naše ere_______________50-60 ________________________75-115________________________115_______
Započinje kult kršćanstva?..........Poslanice, Isus samo u vizijama..........Evanđelja o Isusu na zemlji......Daljnji spisi
Apologetika:
"Pavao je kao rimski građanin i po rimskom pravu bio nevin."
Svašta. Kao rimski građanin, imao je samo pravo na suđenje. Badava mu građanstvo, ako bi se pokazalo da slijedi pobunjenika protiv Rimskog carstva i Cara. Postavilo bi se pitanje: "A jesi li i ti novi Mesija kao i tvoj razapeti preživjeli odbjegli Mesija Isus?"
Upravo po Rimskom pravu je razapet njegov Vođa Isus.
No to pitanje se niti ne postavlja, jer je Pavao bio munjeni vjerski fanatik nekakvih svojih vizija nebeskog Krista Spasitelja i oživljivača mrtvaca. Nepostojećega lika.
"Rimljani nisu imali problema s kršćanima u to vrijeme jer nisu kršili zakone, nije ih se ticalo što obožavaju tipa koji je razapet na križ."
Govorimo o dobu "početaka kršćanstva", kada je Pavao bio tobože neposredni sljedbenik nedavno pogubljene osobe koja je Židove išla pobunit protiv Rimskog carstva i zato je razapeta, ali je ostala živa i pobjegla. Tadašnje rimske vlasti bi itekako imale problema s fanatičkim židovskim sljedbenikom friško pobjeglog pobunjenika (ta zato su ga pobogu i razapeli prema priči!). To su bila burna vremena opasnih židovskih pobuna koja su kulminirala totalnim ratom i porazom, 30 godina kasnije. Rimljani su itekako imali problema s bilo kim tko bi slijedio osuđenog židovskog pobunjenika, Vođu - Mesiju.
Radi se o procesu protiv Pavla, na kojemu se kontroverza s pobunjenikom nije niti spomenula, a tužitelji su bili u stanju čak i izmisliti neke optužbe samo da ga se riješe i hitno smaknu. Ali nisu čak niti spomenuli ili izmislili da je Isus, Pavlov idol, smaknut kao pobunjenik. Niti da je otet njegov leš.
To je moguće jedino ako je Pavao bio neka vrsta židovskog gnostika - vjerovao u Isusa iz teoloških fantazija. S takvim židovo-kršćanima, Rimljani nisu imali problema. Nakon što su Židovi poraženi i raseljeni 70. godine, pitanje velikih židovskih pobuna je bilo riješeno. Kršćani su mogli štovat smaknutog Mesiju, jer su se zaklinjali na poslušnost Caru i govorili da je Isus bio osuđen nepravedno, i da su Židovi bili krivi za sve, te su pozivali na poštovanje plaćanja poreza Rimu.
"Pavao nikad ne govori o konkretnom Isusu, jer jedino što ima su njegove vizije Isusa, kojega nikad nije vidio u stvarnom životu."
Vrlo besmislena apologetika, jer onda bi Pavao itekako nastojao povezati svoje vizije i halucinacije s konkretnom pojavom onoga kojega je vidio u vizijama, da im priskrbi nekakvu poveznicu sa stvarnim Isusom.
Ako se sve svodi na vizije njega i apostola, onda to dokazivanje otpada kao izlišno.
"Pavao se bori s konkurencijom u vidu Jakova, "Brata Gospodinova", koji je bio Isusov brat i raspolagao je s mnogo podataka o konkretnom Isusu, a koje Pavao nije znao pa se nije htio niti u to upuštati, jer bi gubio."
To, kao suluda nojeva taktika zabijanja glave u pijesak, ima fatalnu grešku. Pavlu nitko nikada ne predbacuje da nema pojma o Isusu, jer ako apostoli i Jakov sve potanko znaju o Njemu, rekli bi: "Što nam ti to ideš pametovat? Mi smo pravi apostoli a ne ti!" To bi mu sigurno mnogi predbacivali, i Pavao bi sigurno ODGOVORIO na to, pokušavajući se nekako iskoprcati iz tako krajnje neugodne situacije. No on se nikada na to niti ne osvrće. To je ipak previše taktike zabijanja glave u pijesak da bi bila vjerojatna. Vjerojatnije je da se uopće nije branio, jer ga nitko niti nije napadao glede toga, jer konkretnog Isusa i njegovih riječi i djela "tada" nije niti bilo. Apostoli su bili oni koji su imali vjeru i svoje vizije, a ne da su bili učenici nekog konkretnog čovjeka. Ideja o fizičkom Isusu na zemlji kao pobunjeniku, pojavila se tek mnogo desetljeća kasnije, nakon što je jedan naraštaj ljudi umro, kod "Marka".
"Nema razapetog Isusa Krista u Starom zavjetu". To je onda sigurno originalni i neočekivani realni događaj!
A što je ovo:
Psalam 22,17 Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge,
Jasno prije toga piše o Kome se radi i svaki kršćanin tu prepoznaje svog Isusa:
Psalam 22,2 Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga.U tebe se očevi naši uzdaše, uzdaše se, i ti ih izbavi;
Psalam 22,9 "U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!
Psalam 22,15 Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim.
Psalam 22,16 Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene.
Psalam 22,18 sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me.
Psalam 22,19 Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.
Onima koji Isusa NISU našli u starozavjetnim knjižurinama, Pavao predbacuje da su budale:
Poslanica Galaćanima 3:1-14
Zakon i vjera u Krista
"O nerazumni Galaćani! Tko li vas je to začarao - vas kojima je raspeti Isus Krist bio tako jasno predočen?
Samo mi jedno recite: jeste li Svetoga Duha primili izvršavajući odredbe Zakona? Niste; primili ste ga kad ste prihvatili vjeru u Krista."
Riječ "predočen" ustvari znači opisan i prorečen u Starom zavjetu (Psalmi itd.). Naravno da Pavao ne navodi nikakve očevice razapeća Isusa na zemlji od strane Poncija Pilata, golema čudesa koja je nedavno činio po Jeruzalemu i cijelom Izraelu, niti su to Galaćani mogli vidjeti na svoje oči. Njima je razapeti Isus "predočen" prastarim starozavjetnim tekstom.
Da su arhoni znali tko je, ne bi razapeli Isusa!
U Pavlovim poslanicama, Isusa su razapeli zapravo zli demoni arhoni od eona, "vladari ovoga svijeta" (zraka, najnižih nebesa iznad Zemlje). Pri tome je bilo bitno da oni NE ZNAJU, niti smiju doznati, koga razapinju, jer to oni onda NE BI učinili. Odbili bi provesti taj Božji plan spasenja da su znali da je Bog preko toga čina razapinjanja svoga Sina, naumio spasiti ljude koje oni mrze i žele upropastiti.
Sotona ne bi radio na tome da se Isusa razapne (preko Judine izdaje kojega je tobože obuzeo). On, kao superinteligentni i lukavi anđeo, ne smije znati da će tim činom zapravo biti u konačnici poražen, jer se otvaraju vrata raja za sve dobre ljude, koji tako neće biti sa svima ostalima strmopiždeni u pakao. On se zapravo trebao potruditi da do razapinjanja i spasa ljudi NE DOĐE. Izgleda da nije čitao Stari zavjet gdje "sve lijepo piše o Isusu". Stoga se ponavlja da planirano Isusovo razapeće na nebu mora biti od pamtivijeka dobro čuvana tajna.
Ključna je pri tome sljedeća Pavlova izjava:
"Nego govorimo mudrost Božju u tajnosti skrivenu, koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu.
Ove ni jedan od arhona eona (prevedeno kao "knezova ovoga svijeta") nije upoznao, jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave raspeli."
1. Korinćanima 2,7-8
Zli arhoni eona NISU doznali na što se Isus sprema, a preko kojega je Bog Otac odlučio spasiti ljude od pakla. Da su znali, NE BI GA RAZAPELI NA NEBESIMA! Zato je to Bog držao kao veliku tajnu čak i od anđela, da se razapeće Isusovo odigra kako je On planirao.
AKO tumačimo da se izraz "knezovi ovoga svijeta" (arhoni eona na grčkome originalu), odnosi na Poncija Pilata i židovske poglavare, onda nailazimo na tešku besmislicu. Da su ti svjetovni vladari znali da je Isus krenuo žrtvovati se da otvori ljudima vrata raja, onda sigurno ne bi onemogućili Isusov pothvat. Mislim, stvarno bi bilo glupavo da ne ispune volju Božju da se ljudi (oni sami) spasu od pakla.
No, ako je Pavao pod "arhoni eona" mislio na zle demone zraka na "nižim nebesima", iznad Zemlje u nekim sferama kako se tada vjerovalo, "odakle šire svoja zla", onda ta rečenica ima sasvim jasan smisao. Arhoni, da su znali što čine razapinjući Isusa na nebesima, oni bi odustali od toga. Da su Poncije Pilat i židovski poglavari znali što Isus sprema, oni svakako ne bi ga sprječili u tome, dakle proveli bi to razapinjanje, jer je to Božji plan spasenja. Dakle Pavlova rečenica bavi se zlim arhonima, a ne svjetovnim vladarima niti nekim povijesnim Isusom.
Razapet je kao inkarnirani božanski Entitet u nižem nebu, u tajnosti, a razapeli su Ga arhoni eona, zli duhovi, koji nisu znali da tim činom ustvari pospješuju spas ljudi od Adamova prokletstva neposluha. Da su znali, ne bi ga razapeli. Ta logika ne može se primijeniti na Židove i Rimljane. Da su oni znali ---- što bi učinili s Isusom? Bi li Ga raspeli ili ne? Vjerojatno bi, kao svojevrsnu dragovoljnu žrtvu, tako da svi ne završe u paklu. Krv Njegova spasila bi i njih i djecu njihovu.
Isus je svojom poslušnošću i nadzemaljskom žrtvom svoje "ljudske krvi i mesa", kreiranog sa sjemenom Davidovim", u nižim nebesima dokinuo Istočni grijeh. Arhoni su bili prevareni tako što je Božji plan bio od njih skriven. Bog je planirao da oni razapnu Isusa, na svoju štetu.
Evanđelja sve to teološki preokreću i izokreću u pokušaju da Isusa smjeste na zemlju, pa imamo Isusa koji veli Bogu (sebi?) da im oprosti (Rimljanima) jer "ne znaju što čine". Valjda Židovi znaju što čine (ubijaju Boga), pa im zato Isus nikada ne oprašta. Od apstraktne gnostičke poruke o "borbi dobra i zla u suptilnim sferama", imamo bukvaliziranog zemaljskog Isusa, koji širi konkretnu mržnju prema jednome narodu.
Božja banka sperme
Katolička teologija lukavo šuti o mehanizmu oplodnje blažene djevice Marije.
Nema muža, nema sperme, ali ima li oplodnje Marijina jajašca?
Isus mora biti roda Davidova. Kako kad nema sperme, a rod se uzima po ocu, ne po majci niti po očuhu?
Eto rješenja u Starome zavjetu, dakako (sve o Kristu se može naći u Starom zavjetu):
Naime, ovo je odlomak koji jasno govori čiju spermu je Bog čuvao da bi kreirao nekoga čije "kraljevstvo će biti dovijeka" - Sina Božjega, a to je Isukrst:
Sažetak bajke:
Kad stari židovski kralj David već ostari i na pragu je smrti, Bog iz njegova tijela uzima uzorak sperme, i čuva je da u budućnosti na osnovu nje, kreira novoga Adama, Isusovo materijalno tijelo, koji će sprati Adamov grijeh neposluha, po kome smo svi prokleti i umiremo. U ta vremena se vjerovalo da se čovjek u potpunosti nalazi u sjemenu muškarca, a žena je samo plodna (ili jalova) njiva u kojoj beba raste. Kako je Eden gdje je hodao Adam i Eva, negdje na nekakvim nebesima, tako će i Isus sa inkarniranim tijelom biti načinjen i razapet i pokopan na nekom od nižih nebesa.
2. Samuelova 7,12
(o Davidu)
I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela*, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo.
2. Samuelova 7,13 On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek.
2. Samuelova 7,14 Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski.
Engleski je konkretniji i bliži hebrejskom originalu:
I will raise up your sperm (zera) after you, which shall come from your belly
Podići ću tvoje sjeme, nakon što tebe (Davide) više neće biti, a koje će doći iz tvoje utrobe (trbuha).
Dakle to je proročanstvo da će nebeski Sin Božji - Isus, biti kreiran od Davidova sjemena. Otuda ona izreka - Isus je roda Davidova. David mu je teološki doslovce otac, i on je tako roda Davidova, dok preko svoga usvojitelja Josipa, nikako to ne bi mogao biti, jer se rod u Židova uvijek određivao preko pravoga oca a ne usvojenika ili majke.
Ostaje za obraditi pitanje Marije. Je li ona bila Isusova majka u Pavlovim poslanicama ili nije bila. Pojam začeća je problematičan, jer u ono doba, majka se držala samo plodnim tlom u koje se posadi muško sjeme. U Kuran je pak, nekako dospjela priča da je Marija zapravo sestra od Mojsija, Aron joj je brat, a navedeno je i ime njezinog oca, Mojsijeva oca. Je li Isus kreiran poput Adama? Bez majke?
Alegorijske majke
Pavao nikada ne spominje ime Isusova oca niti majke, rodni grad, rodoslovlje, niti jednu Isusovu izreku ili postupak, bitne za konkretnog čovjeka.
Isusov tjelesni otac je prastari legendarni kralj David, po spermi koju je Bog uzeo iz Davidova trbuha dok je ovaj još bio živ i tako kreirao Isusa Krista u budućnosti:
Rimljanima 1,1
Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan apostol, Izabran za evanđelje Božje,
Koje je Bog unaprijed obećao preko proroka svojih u Svetim Pismima,
O Sinu svojemu, koji je po tijelu od roda Davidova,
A određen, da bude silan Sin Božji duhom svetosti po uskrsnuću od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu,
Preko kojega primismo milost i apostolstvo, da pokorimo vjeri sve narode na čast imena njegova;
Dakle ponavlja se ono Samuelovo proročanstvo za Davida i njegovo sjeme.
Bog je kreirao materijalno inkarnirano Kristovo tijelo u nižem nebu, koje je moralo biti žrtvovano, da bi se otkupio grijeh Adama.
Gdje su niža nebesa? Nemam pojma, A gdje je bio Edenski vrt?
Na nekom nebu ili na nekom specijalnom mjestu na Zemlji?
Pavao se ovdje nonšalantno proglašava "apostolom, izabranim za evanđelje Božje", iako nikad nije vidio niti čuo Isusa. Očigledno biti apostol znači širiti vjeru u Krista (radosnu vijest - evanđelje), po pismima, a ne samo prenositi riječi i djela koja potječu od konkretnog, nedavno raspetog pobunjenika Isusa - Boga.
Radosna vijest je da nam je Bog pripremio duhovna tijela nakon propasti naših materijalnih tijela, ako smo vjernici u Krista. Kako je Krist ostavio svoje materijalno tijelo, koje je pokopano negdje u nebeskim sferama, tako je uskrsnuo dobivši duhovno tijelo, koje ćemo i mi dobiti, po Pavlu.
Isus koji je preuzeo inkarnaciju, prethodno je bio "u obličju Božjemu":
Filipljanima 2,6
"Koji kad je bio u obličju Božjemu, nije držao za otimačinu, da bude jednak Bogu, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima, i vanjštinom je bio nađen kao čovjek."
(Isus nije htio biti jednak Bogu dok je prebivao na nebu, poput Sotone? Nego je bio ponizan? )
Ponizio je sebe inkarnirajući se kao čovjek (u nižem nebu da bi bio razapet)).
Razni prijevodi te rečenice:
Koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se usporedi s Bogom;
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
Koji kad je bio u obličju Božjemu, nije držao za otimačinu, da bude jednak Bogu,
Kakogod. Posl. Filipljanima veli da je Isus prebivao na nebu, pa se inkarnirao u materijalno tijelo.
Isus je "postao" poput Adama, nije rođen:
1. Korinćanima 15,45
Tako je i pisano: Prvi čovjek Adam postade* duša živa", posljednji Adam duh, koji oživljuje.
genomenos (od ginomai),
"Odlomak koji spominje da je Isus "načinjen od žene"
Sasvim je jasno da Pavao u cijelom ovom odlomku govori ALEGORIJSKI, od početka do kraja, o "rođenju" od alegorijskih žena, a ne stvarnih. Nema tu nikakve Marije. To nije iznebuha nabačen biografski podatak, nego doktrinarni iskaz. Ista neobična grčka riječ se koristi kod drugih pisaca u drugačijem kontekstu od pojma "normalno porođenje od majke". Dokaz da se radilo o teološki vrlo bitnoj temi tih vremena u međusobnim prepucavanjima, dio je i Vjerovanja, gdje se izričito naglašava "rođena, ne stvorena". Pavao nam ne govori nešto što je poznavao, nego nešto u što treba vjerovati. Iznosio je vjersku doktrinu a ne "biološki podatak o majci na zaobilazni način".
Božje posinstvo
"Hoću reći: sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: pod skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac. Tako i mi: dok bijasmo maloljetni, robovasmo počelima svijeta. A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi načinjen*, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: "Abba! Oče!" Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu. Onda dok još niste poznavali Boga, služili ste bogovima koji po naravi to nisu. Ali sada kad ste spoznali Boga - zapravo, kad je Bog spoznao vas - kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati? Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine! Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas!"
Dva Saveza: Hagara i Sara
"Recite mi vi, koji želite biti pod Zakonom, zar ne čujete Zakona? Ta pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne snagom obećanja. To je slika. Doista, te žene dva su Saveza: jedan s brda Sinaja, koji rađa za ropstvo - to je Hagara. Jer Hagara znači brdo Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jeruzalemu jer robuje zajedno sa svojom djecom. Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša. Pisano je doista: Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udana. Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada. Nego, što veli Pismo? Otjeraj sluškinju i sina njezina jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom slobodne. Zato, braćo, nismo djeca ropkinje nego slobodne."
Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva (ELEMENATA).
Stalna tema kršćana je da su oni pravi nasljednici 'obećanja' (Abrahamu - stječu Novi Testament - oporuku - zavjet), i kao takvi su nanovo rođeni po alegorijskoj Sari*, slobodnoj ženi, koja je "Jeruzalem gore ", što znači nebeski grad Boga. Isus je na trenutak kreiran po alegorijskoj Hagari, ženi ropkinji, koja je zakon Tore (Stari zavjet - tobože Izraelci su njezini sinovi), koji drži vlast u zemaljskom Jeruzalemu, tako da je mogao ubiti taj zakon sa svojom smrću, što je omogućilo svima da se konačno nanovo rode od "slobodne žene". To je ono na što Pavao misli kad kaže da je Isus bio načinjen/rođen "po zakonu, od žene"; on misli na ropkinju Hagaru, što predstavlja židovski Stari zavjet; ali mi sada (kao što i Isus sada) imamo novu majku: Božje nebesko kraljevstvo, slobodnu Saru, "Isusa koji se rodio u našem srcu".
________________
* Filo Aleksandrijski također alegorizira Hagaru i Saru (za koju kaže da je vazda djevica, prije pojave ideje kršćanske vazda djevice Marije), i koja je simbolički rodila "mudrost", pa kad slijedimo mudrost, mi imamo sudioništvo u udjelu njezina sjemena. Za Izaka, Sarina sina, čak kaže da je bezgrješno začet od strane Boga, pa ga naziva i Sinom Božjim. Bog je njegov Otac, a Mudrost (Sofija) njegova majka. Vazda djevica je mogla postati bilo koja žena, koju bi Bog oslovio i na "čudesan način ponovno napravio djevicom". Zeusova žena Hera, tako postaje opet djevicom kada uroni u "svetu rijeku".
Pavao ne želi izjaviti tek da je "Isusa rodila neka žena" (ta niti jedan čovjek nije rođen od slona ili miša, nego od žene), to bi bilo apsurdno.
U izrazu "načinjen od žene", žena je ustvari alegorija Stara zavjeta, ne konkretna ljudska majka. Neki rani kršćani tako su zamišljali osjemenjivanje nebeskih utroba, nebeskih žena (lrenaeus o tome piše u knjizi - Against All Heresies), i da su vjerovali da je Isus rođen upravo od takve "žene".
_________________
* U oba odlomka (Rim. 1 .3 i Gal. 4.4) kasnije su zabilježeni pokušaji kršćana da se prijevarno isprave riječi na grčkome, tako da je Isus bio radije "'rođen a ne načinjen" od sperme i žene: Bart Ehrman. The Orthodox Corruption of Scripture (New York: Oxford University Press, 1993.), str. 239.
Hrvatski prijevodi pogrešno kažu: "rođen od žene".
Pavao nikada ne piše o Isusu da je imao majku, niti njezino ime. Jedino spominjanje je ovo alegorijsko. Time je ujedno pobijen najjači "dokaz" apologeta da Pavao govori o Isusu kojega je "rodila zemaljska majka Marija". Evanđelje po Marku, napisano jednu generaciju kasnije (cca. 40 godina kasnije), tek tada detaljno opisuje zemaljskoga Isusa i njegovu majku djevicu Mariju. Pavlova šutnja o Isusu time je čudnovatija, osim ako nije niti vjerovao da je bio na Zemlji.
Frapantne podudarnosti iz Filove filozofije i kršćanske priče u evanđeljima i poslanicama
Akademski članak:
https://www.jstor.org/stable/pdf/3154457.pdf
Vazda djevica; začne po Bogu Ocu i rodi plemenite ideje (Logos, Riječ Božju)
59. XL. "Now of the four Virtues some are always virgin, and some from
having been women have changed into virgins, as Sarah did,
But, as far as she herself is concerned, her alienation from the
creature produces her a close connection with God, from whom she receives the seeds of wisdom and conceives and travails and brings forth virtuous ideas worthy of the Father who begot them. If therefore you, O my soul, imitating Leah, reject mortal things, you will of necessity turn to the incor ruptible God, who will shed over you all the fountains of his of his good."
Sara je vazda djevica, utrobu joj otvara Bog
93- II. Sarah "is accustomed to bring forth children to God alone ....
who, as Moses says, 'opened her womb,' which was at all times virgin."
Djevica Sara je rodila Izaka kao Božjega Sina
(koji nije žrtvovan, nego ovan, što se redovito ponavlja u Hramu)
o10. XXIII. a) "Isaac must not have been a man, but the adopted son of God
Vrlina vazda-djevice.
114. "The ever-virgin virtue.
Bog-Otac univerzuma i neki Čovjek koji se ne razlikuje od samoga Boga, tj. njegov najstariji Sin, Prvorođenac
Ime mu je Istok, slika je Božja
79. XIV. "'Behold a man whose name is the East' (Zech. 6:12) .... that incorporeal being who in no respect differs from the divine image ....
For the Father of the universe has caused him to spring up as his eldest son, whom in another passage he calls the first-born; and he who is thus born, imitating the ways of his Father, has formed such and such species, looking to the archetypal patterns
Sinovi Božji, prvorođenac-Riječ, najstariji anđeo "mnogih imena" (i Isus?), koji vidi Izraela... sinovi Davidovi.
80o. XXVIII. Certain men "display a perfect ignorance of the one Creator
and Father of all things; but they who have real knowledge are properly
addressed as the sons of the one God, as Moses also entitles them where he
says, 'Ye are the sons of the Lord God' (Deut. 14: i), and again, 'God who
begot thee' (Deut. 33:i8) .... and even if there be yet dot anyone worthy
to be called a son of God, nevertheless let him labor earnestly to be adorned according to his first-born Word, the eldest angel, as the great archangel of many names; for he is called the name of God, and the Word, and the man according to God's image, and he who sees Israel ..... for even if we are not yet suitable to be called the sons of God, still we may deserve
to be called the children of his eternal image, of his most sacred word; for the image of God is his most ancient word."
81. "Those who flourished many years afterward and lived blameless lives are spoken of as the sons of David, though during his lifetime even their great grandfathers had not been
Ono što otvori utrobu bit jest nevidljivo, spermatsko, božanska Riječ
88. XXIV. "That which openeth the womb is the invisible, spermatic, technical, and divine Word, which shall properly be dedicated to the Father."
Odreži si ruku i snagu, jer ona misli da je u našoj moći sposobnost osjemenjivanja, a ta moć pripada Bogu.
131. X. "Cut off the hand and the power, because it has thought that the faculty of propagating seed was in our own power, and also because it has attributed to the creature the power which belongs to the Creator."
Dva Adama, jedan faktički, zemaljski, i drugi na sliku Božju, neuništiv
31. XVI. Two Adams, the one factitious (re Xao-vior), the other modeled after the image of God.
32. XXVIII. The two Adams, "the one somewhat earthly, the other having no participation in any perishable matter."
33. Book II, Chap. II. The two Adam
Isus je Božja slika, prvi Adam, prvosvećenik:
(2 Kor. 4.4); (Kol. 1.15),
Zaharija o Isusu sinu Josadakovu (Josipovu?)
Uzmi dakle srebro i zlato, načini iz toga krunu i metni je na glavu velikom svećeniku Isusu (Jošui) sinu Josadakovu,
I reci mu: "'Ovako veli Gospod nad vojskama: Gle, čovjek, "mladica" /natzer/ je ime njegovo! Pod njim će proklicati, i on će sagraditi hram Gospodnji.
Jest, on će sagraditi hram Gospodnji. Veličanstvo ga resi. Na svojemu će prijestolju sjediti i vladati bit će svećenik na svojemu prijestolju, i mir će biti među obadvjema.
Zaharija 6,13
Dakle i Filo i Pavao govorili su o istom liku: Isusu (Kristu-Pomazaniku) Sinu Jahve Pravednoga, Božjoj slici, Božjoj Riječi, Božjem velikom svećeniku i prvorođenom Sinu.
Filo je sigurno čitao Zahariju i zna da je ovaj govorio o Isusu. Stoga je logično da i on drži ime Isus jednim od imena Božjega anđela. Logosa.
Filo također kaže da će Zagovornik (paraclete) kao njegov Sin (Logos) "dati oproštenje od grijeha i neizmjerne blagoslove".
166. e." "For it was indispensable that the man who was consecrated to the Father of the world should have as a paraclete his son
(i. e., the Logos), the being most perfect in all virtue, to procure forgiveness of sins, and a supply of unlimited blessings . . . . so that he shall be in a manner changed from the nature of a man into the nature of a man into the nature of the world.
Zaključak: Filo nam otkriva da kršćanska teologija o Isusu, prvorođenom Božjem Sinu, iskupitelju grijeha, Božjoj Slici, itd. već postoji među židovima otprije.
Nije to Isus po prvi puta objasnio apostolima, nije to Pavao čuo s nebesa. Svaka teorija o nastanku kršćanstva, mora to uzeti u obzir.
Kako to da Pavao optužuje Židove da su ubili Isusa? To je moguće samo sa stvarnim Isusom
Doista, vi ste braćo, postali nasljedovatelji crkava Božjih koje su u Judeji u Kristu Isusu: i vi isto trpite od svojih suplemenika što i oni od Židova, koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas progonili... (1 Sol 2, 14-15a)?
Ovo o "židovima koji su ubili Gospodina Isusa i proroke", je naknadno umetnuto u tekst. Biblijski znalci odavno su prepoznali da se radi o kasnijoj interpolaciji. Pavao to nikad ne bi rekao. Nikad ne okrivljuje Židove za smrt Isusa igdje drugdje; nikad o Božjoj srdžbi da je došla, već da će doći na Sudnji dan (npr. Rim. 2.5; 3 .5-6; 4. 1 5); i Pavao uči da će Židovi biti spašeni , a ne uništeni (npr. Rim. 1 1 .25-28).
Pavao je sigurno bio mrtav kada se "gnjev sručio na Judeju", što se može odnositit samo na razaranje Jeruzalema i Hrama 70-te.
Markove paralele od kroničara Flavija
Povijesni Isus koji je Marku poslužio kao temelj za konstruiranje priče o Isusu Kristu nađenom i dopunjenom s proročanstvima u Starom zavjetu:
- nalazi se u glavnim crtama opisan kao konkretni Isus iz povijesti, kojega je opisao kroničar Flavij:
"Židovski ratovi"
Josip Flavij
(prijevod citata iz knjige)
Dan i noć je obilazio sve ulice s ovim povikom na ustima. Neki od viđenih građana, iritirani ovim zloslutnim nagovještajima, uhite ga i teško ga je premlate. No on, bez ikakve javne riječi u svoju obranu ili u četiri oka s onima koji su ga udarali, samo je nastavio sa svojim povicima kao i prije.
Nakon toga, suci, misleći, kako je doista tako, da je čovjek bio pod nekim nadnaravnim nadahnućem, dovedoše ga pred rimskog upravitelja; gdje, iako je teško izbičevan do kostiju, on niti je tražio milosti, niti pustio suzu, samo je uvodio još žalosnije varijacije svoje tužaljke, odgovarajući na svaki udarac s "Jao tebi Jeruzaleme!" Kada ga Albinus, guverner, upita tko je on i odakle je došao i zašto izgovara te vapaje, on mu ne odgovori ni jednu jedinu riječ, ali neprestano ponavljaše svoje opijelo nad gradom, sve dok ga Albinus ne proglasi luđakom i pusti ga da ode. Tijekom cijelog razdoblja do izbijanja rata on nikada ne prilazi, niti je viđen u razgovoru s bilo kojim od građana, ali svakoga dana, poput molitve koju je smislio, ponavljaše svoju jadikovku "Jao tebi Jeruzaleme!" On niti je psovao bilo kojega od onih koji su ga tukli iz dana u dan, niti je blagoslivljao one koji su mu ponudili jesti: za sve ljude je jedini odgovor bila njegova žalobna mantra. Njegovi povici su bili najglasniji na festivalima.
Dakle, sedam godina i pet mjeseci nastavio je s tom tužaljkom, a glas mu nikad nije posustajao, niti se njegova snaga iscrpla, dok tijekom opsade grada (od strane Rimljana op. prev.), nakon što je vidio svoja pretskazanja da se provjereno ostvaruju, pronašao je svoj počinak. Naime, dok je obavljao svoj krug i naricanje prodornim glasom sa zidina "Jao još jednom ovome gradu i narodu i Hramu", dodao je zadnju riječ ", a jao i meni," kamen koji je doletio iz katapulta udario ga je i ubio na licu mjesta. Dakle, s tim zlokobnim riječima još uvijek na usnama je i preminuo."
- Knjiga 6, poglavlje 5, odlomak 3. kroničara Josipa Flavija "Židovski ratovi" ili Povijesti uništenja Jeruzalema.
Previše ima podudarnosti između Flavijevog Isusa i Markovog Isusa da bi bila samo puka slučajnost.
Sažetak barem 20 paralela s pričom o Isusu:
*************************************************
1 Obojica se zovu Isus.
2 Obojica se pojavljuju u Jeruzalemu tijekom velikog vjerskog blagdana. Mk 14.2 JW 6.301
3 Obojica ulaze u područje Hrama i galame protiv njega. Mk 11.15-17 ^W 6.301
4 Tom prigodom obojica se služe ISTIM odlomkom Jeremije. Jer. 7.11 in Mk; Jer. 7.34 in JW
5 Obojica onda svakodnevno propovijedaju u okolici Hrama. Mk 14.49 = JW 6.306
6 Obojica proglašavaju : "Jao tebi Judejo ili židovima". Mk 13.17 = JW 6.304, 306, 309
7 Obojica prorokuju da će Hram biti uništen. Mk 13.2 = JW6300, 309
8 Obojica su uhićena zbog toga od strane židova. Mk 14.43 = JW 6302
9 Obojica su optužena za govor protiv Hrama. Mk 14.58 = 7^6.302
10 Niti jedan od njih se ne brani na optužbe. Mk 14.60 = 7^6.302
11 Obojicu tuku Židovi. Mk 14.65 ^./W 6.302
12 Zatim su obojica odvedeni Rimskom guverneru. Pilatu u Mk 15.1; JW 6.302
13 Obojicu ispituje Rimski guverner. Mk 15.2-4 =JW 6.305
14 Obojicu se pita o identitetu. Mkl5.2 =JW6.305
15 A opet obojica ne kažu ništa u svoju obranu. Mk 15.3-5 = JW 6.305
16 Obojicu tuku Rimljani. Mk 15.15 = JW6.304
17 U oba slučaja Rimski guverner odlučuje da ih oslobodi.
18 . . .ali ne čini to (Mark); ... ali čini to (JW). Mk 15.6-15 vs . JW6.305
19 Obojicu naposlijetku ubiju Rimljani (u Marku egzekucija; u Flaviju kamen od rimskog katapulta). Mk 15.34 = JW 6.308-309
20 Oba deklamiraju tužaljku prije nego što umru. Mk 15.34 =JW 6.309
21 Obojica umru s glasnim povikom. Mk 15.37 = JW 6.309
22. Isusa od Marka su braća držala ludim, Isus od Flavija je držan ludim.
23. Markov Isus je sirovi Galilejac sa sela, Flavijev Isus je sirovi seljak.
24. Isus Marka savjetuje da se propovjednici popnu na krovove kuća i s trgova glasno propovijedaju i navješćuju kraljevstvo Božje, Flavijev Isus viče cijelo vrijeme svoje proročanstvo.
Jesus_ben_Ananias
Tome možemo dodati i priču o TRI razapeta židovska kažnjenika, Flavijeva poznanika, kad je zamolio rimskog zapovjednika da ih ranije skine s križa, i jedan je preživio to razapeće.
Kad su me Tito Cezar s Cerealinsima i tisućama konjanika poslali u određeno selo pod imenom Thecoa, kako bih doznao je li to mjesto pogodno za vojni kamp, dok sam se vratio, vidio sam mnoge razapete zarobljenike i sjetio se tri od njih kao moja bivša poznanika. Vrlo me to ražalostilo i otišao sam sa suzama u očima pred Tita, i rekao mu o njima; pa je odmah zapovjedio da ih se skine s križeva i da im se posveti najveća pažnja radi njihova oporavka; ali dvojica su umrla u liječničkim rukama, a treći se oporavio.
Flavij spominje Jeruzalemsku Mariju, koja je ponudila jesti meso svoga sina Rimskim osvajačima:
Priča o Mariji iz Betezube pripovijeda o kanibalizmu koji je Josip spomenuo u svojim "Židovskim ratovima" (VI, 193) [1] a koji se dogodio kao posljedica gladi i nedaća tijekom opsade Jeruzalema u kolovozu 70. godine kod opsade rimskih legija Titusa. Priča je samo jedna od prikaza strahota pretrpjenih u Jeruzalemu u ljeto 70.
Josip navodi da je Marija, kći Eleazara, izvorno iz sela Betezuba u okrugu Perea, istočno od rijeke Jordan, prethodno pobjegla u Jeruzalem. Poznatu po obitelji i bogatstvu, židovski branitelji grada tijekom opsade bili su opljačkali, blago i hranu. Glad joj "izjede srce, a bijes ga konzumiraše još brže". Izluđena glađu, ona uzima dijete s dojke i kaže mu: "Jadni mali stvore! U ratu, gladi i građanskim sukobima zašto bih te trebala održati živim? S Rimljanima postoji samo ropstvo i to samo ako preživiš dok ne dođu."
U "prkosu prema svemu prirodnom osjećaju" ubila je svoga sina, pa ga ispržila i pojela pola, skrivajući ostatak.
Ubrzo su se pojavili pobunjenici ("njuškujući nečasni miris") i zaprijetili da će je ubiti na licu mjesta, ako ne otkrije što je skuhala. Dok je otkrila ono što je ostalo od djeteta, ponudila im je dio. Ostavili su je s užasom i "cijeli grad nije mogao prestati razmišljati o ovom zločinu i odvratnosti". Kada je vijest stigla Rimljanima, "neki su odbili vjerovati, neki su bili uznemireni, ali najviše je to pridonijelo njihovu zgražanju". Tito je odbacio svu odgovornost jer je u više navrata ponudio mir i amnestiju za predaju. Čudne li podudarnosti s izjavom lika Isusa: "Jedite moje meso i pijte moju krv."
Isusova čudesa su poučni midraši a ne čarobna kršenja prirodnih zakona:
Kako Isusova čudesa, tako i prispodobe, u evanđeljima služe poglavito kao sredstvo pouke, preko misterioznih brojki i priče, žele se otkriti dublja, skrivena znanja, ne apostolima, nego onim koji to čitaju, dakle vjernicima.
Primjer s čudesnim hranjenjem golemog broja ljudi:
Priča ponavlja obrazac starozavjetnog čuda hranjenja mnoštva ljudi s malo ječmenih kruhova. Evanđelisti razvijaju tu temu, ali kod Isusa povećavaju razmjere čuda i igraju se brojkama:
5 kruhova i 2 ribe
nahranjeno 5000 muškaraca
i
7 kruhova i malo riba
nahranjeno 4000 muškaraca
U prvoj pričici ima pet kruhova, a nahranilo se pet tisuća, i preostalo je još dvanaest (!) punih košarica (odakle? isto čudesno kreirane?). Drugom prilikom ima sedam kruhova, dakle dva više, a četiri tisuće osoba, dakle tisuću manje, a preostalo je sedam (!) punih košarica, dakle pet manje (12 i 7 su oduvijek najčarobniji brojevi u numerologiji). S manje kruhova nasiti se više muškaraca i ostane više; a kad kruha ima više, nasiti se manje osoba i preostane manje. Kakva je poučna poruka te bajke o obrnutom razmjeru? Ukoliko je manje kruhova, utoliko se više osoba nahrani. To je aluzija na Isusa koji hrani svojom riječju, a da se više ne hrane židovskom teologijom, nego prijeđu na Isusove riječi tj. kršćansku teologiju.
"Kad su učenici polazili na drugu obalu, zaboraviše ponijeti kruha. Isus im reče: "Pazite i čuvajte se farizejskog i saducejskog kvasca!" A oni međusobno govorahu: "Nismo ponijeli kruha." Ali Isus to opazi i reče im: "Malovjerni, zašto međusobno govorite da niste ponijeli kruha? Zar još ne razumijete? Ne sjećate li se više onih pet kruhova na pet tisuća ljudi, i koliko košara uzeste? I sedam kruhova na četiri tisuće ljudi, i koliko košara uzeste? Kako ne shvaćate da nije bio govor o kruhu kad vam rekoh: Čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog!" Tada razumješe da im nije govorio da se čuvaju krušnog kvasca, nego farizejske i saducejske nauke. (Matej 16,5-12)
Isus tu veli da je on kruh života, i tko god dođe k njemu, sigurno neće ogladnjeti; i tko vjeruje u njega, neće nikada ožednjeti. (Ivan 6,35) Po Ivanu: "Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj koji od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje — za život svijeta." (Ivan 6,47-51)
Dakle sva ta "čudesa", koja nitko nije zabilježio, niti bio impresioniran njima, zapravo su poučni midraši a ne realnost. U realnosti se ne odigravaju precizne numerološke kalkulacije.
Razapeta i nakon tri dana i noći uskrsnula božica
Iz sumerskih pločica doznajemo da je božica Inanna "napustila nebo, napustila zemlju i spustila se u podzemni svijet", prolazeći kroz 7 vrata (Samuel Kramer, "Povijest počinje u Sumeru: 39 prvih ideja u ljudskoj zabilježenoj povijesti, rev. Ed. , 1981: vidi str.162" (History Begins at Sumer: Thirty-Nine Firsts in Man's Recorded History, rev. ed., 1981: cf. p. 162)).
Na kraju je ubiju demoni u Paklu: "Bolesna je žena pretvorena u leš, leš je visio na čavlu. Nakon tri dana i tri noći", njezin je vizir zamolio bogove da je uskrsnu. Bog Otac joj daje "hranu i vodu života" te uskrsava, a zatim se ona uzdiže iz zemlje mrtvih, šalje drugoga Boga (njezinog ljubavnika) da umre na njezinu mjestu: "pastira Dumuza" ( aka Tammuz, preteča Attisa). Lako je moguće da je i kršćanstvo počelo s takvom pričom: gdje su se smrt i uskrsnuće dogodili u "mističnim" područjima izvan Zemlje. Inana/Ishtar je još imala meso i mogla biti ubijena, čak i razapeta i uskrsnuta, ali ne "na Zemlji". Takvo razumijevanje umirućeg i uskrsavajućeg Boga je postojalo i moglo biti među ideološkim precima kršćanske ideje.
Suvremenija analogija je Plutarhovo "više" čitanje mitova o Isis-Osirisu ("O Isis i Osirisu", napisan između 80-ih i 100-ih godina, u isto vrijeme kao i evanđelja), gdje kaže, koristeći se vokabularom otajstvene religije, da je tajna istina koju drže svećenici da Osiris zapravo nije pod zemljom, niti je ikad bio na Zemlji kao kralj poput popularnih mitova o njemu, već je Bog "daleko od Zemlje, neokaljan i nezagađen i čist od svih tvari koje su podložne uništenju i smrti ", gdje "postaje vođa i kralj "duša mrtvih (382e-383a). Plutarh također kaže da "onaj dio svijeta koji prolazi reprodukciju i uništavanje nalazi se ispod sfere Mjeseca, i sve stvari u njoj podliježu kretnji i promjeni" (376d). Tu, na "najudaljenijim područjima" ("najudaljenijem dijelu materije"), zlo ima određenu vlast i gdje neki vjernici zamišljaju kako se Osiris stalno kida i ponovno sastavlja (375a-b).
Kao što Plutarh opisuje svoje mišljenje, "Osirisova duša je vječna i neodrživa, ali Typhon često kida svoje tijelo i uzrokuje da nestane, a Isis luta posvuda u njenoj potrazi za njim i opet ga sastavlja", jer njegovo tijelo je pokvarljivo i zbog toga se "donosi iz gornjih sfera" (373a-b). Drugim riječima, za ove vjernike Osiris se "utjelovljuje" u sublunarnom nebu i zapravo umire i tamo uskrsava, a kasnije uzlazi na neprolazna nebesa. Platon, kaže Plutarh, "ovu klasu bića naziva razredom interpretacije i služenja, na sredini između bogova i ljudi, jer prenose molitve i molbe čovjeka" (361c), a Isis i Osiris bili su takvi, ali kasnije su bili uzvišeni na nebesa kao pravi bogovI (361e). Ovdje postoje mnoge sličnosti s rekonstruiranom Pavlovom kristologijom, i to su takve sheme koje dokazuju kakve religijske ideje su kolale u doba nastanka kršćanskih teologija i spisa.
Pavlova laprdanja i podilaženja:
21 Jer budući da svojom mudrošću svijet nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju.
Bog se nije osobno spustio s nebesa u liku Isusa Krista i izravno im govorio, nego će se ljudi spasiti preko svojih propovjednika tipa Pavao, jer im Stari zavjet nije bio dovoljan za njihovu mudrost. Pavao, poput lude, propovijeda da će svi mrtvi oživjeti, ali u raj otići samo oni koji povjeruju u njegova propovijedanja.
22 Jer i Židovi zahtjevaju znak, i Grci traže mudrost,
Zar Židovi nisu dobili brojne čudesne znakove?
23 a mi propovijedamo Krista razapetog, Židovima kamen spoticanja, a Grcima ludost,
Ideja o razapetom Spasitelju na nebesima je Židovima "kamen spoticanja", hereza, jer im je neprihvatljivo nekog čovjeka držati i Bogom. Grcima, s bogatom filozofskom tradicijom, glupavi su ti Pavlovi religijski mitovi i priče o oživljavanju mrtvaca.
24 a onima koji su pozvani, i Židovima i Grcima, Krista, Božju snagu i Božju mudrost.
25 Jer je ludost Božja mudrija od ljudi i slabost Božja jača je od ljudi.
O čemu zapravo besjedi Pavao? Očigledno reagira na tvrdnje suvremenika, da je skroz pobenavio.
26 Jer gledajte, braćo, svoj poziv da vas nema mnogo mudrih po tijelu, ni mnogo silnih, ni mnogo plemićkog roda; nego, ludo svijeta izabrao je Bog da posrami mudro, i slabo svijeta izabrao je Bog da posrami ono što je silno; i ono obično iz svijeta, i ono što je prezreno, i ono što nije, izabrao je Bog da uništi ono što jest, da se pred njim ne može pohvaliti ni jedno tijelo. A od njega ste vi u Kristu Isusu, koji nam je postao mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje i otkupljenje;
Još gomila nejasnog laprdanja. Ulizuje li se tu Pavao svojim slušateljima, koji su neobrazovani i praznovjerni, sirotinja i prezreni?
U nastavku teksta, otkriva se prava skroz duhovna poruka Pavla. On govori o arhonima eona koji su razapeli Krista na nebesima, a to ne bi učinili da su znali da time Spasitelj ostvaruje Božji plan za ljude: darak vječnoga blaženoga života nakon oživljavanja mrtvaca:
Štoviše, mudrost govorimo među savršenima, ali ne mudrost ovoga svijeta niti knezova ovoga svijeta,
Ovi "knezovi ovoga svijeta" zapravo su zli duhovi - arhoni eona u grčkom izvorniku. Današnja teologija želi podvaliti da se radi i konkretnim vlastodršcima Ponciju Pilatu i židovskom svećenstvu i tetrarhu Herodu.
koji nestaju, nego govorimo mudrost Božju u otajstvu, skrivenu mudrost, onu koju je Bog prije svijeta odredio za našu slavu, koju nitko od knezova ovoga svijeta nije upoznao; jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.
Demoni ne bi razapeli Krista da su znali da time ostvaruju Božji Plan od pamtivijeka. Zato je to držano tajnom (otajstvom). Da su znali, ne bi Ga razapeli.
Uvaljivanje Poncija Pilata na mjesto arhona je apsurdno. Bi li Poncije Pilat dao razapeti Isusa da je znao da će Ovaj na križu otkupiti grijehe cijeloga svijeta i spasiti svoje vjernike od vječnoga pakla? Je li njemu namjerno sakrivena tajna o Isusu? Bi li Pilat odlučio NE razapeti Spasitelja, i tako Bogu pomrsiti račune, i tako sve ljude izručiti vječnom paklu (uključivši i njega samoga)?
Retoričko pitanje.
Kakogod, kršćanska tumačenja o "zemaljskim knezovima" padaju u vodu, a tumačenje da se radi o nebeskom razapinjanju koje obavljaju zli arhoni, dolazi na svoje mjesto.
Pavao na kraju dodaje:
Ovo ne pišem da vas posramim, nego da vas kao svoje ljubljene sinove opomenem.
Jer da imate u Kristu tisuću poučavatelja, ipak nemate mnogo očeva, jer sam vas ja po evanđelju rodio u Kristu Isusu.
Stoga vas zaklinjem, budite moji sljedbenici!
Zanimljiv poziv od onoga koji je po svom priznanju, Isusa vidio samo u vizijama, jer se Isusa i moglo vidjeti samo u vizijama.
Apologet o Pavlovoj šutnji o zemaljskom Isusu: "Pavao nikada nije govorio o onome što su kršćani već odlično poznavali o Isusu Kristu na zemlji."
Da bi objasnili inače zaglušujuću Pavlovu šutnju o Isusovom posjetu na Zemlji, apologeti pribjegavaju starom i sasvim nelogičnom tumačenju da “Pavao ne govori mnogo o Isusu jer su svi njegovi slušatelji kršteni kršćani, za koje pretpostavlja da već znaju cijelu priču iz Evanđelja". Međutim, to je opovrgnuto činjenicom da je Pavao napisao 20.000 riječi ponovljeno podsjećajući svoju kongregaciju vjerništva na bezbrojne stvari koje su već otprije znali. Doista, bio je to njegov glavni način argumentiranja bilo koje teme: da ih podsjeti na stvari kojima ih je već bio naučio. Iznova i iznova. Zašto onda nijedna od tih stvari nema nikakve veze s Isusovom zemaljskom službom? To je super super čudno. I ne može se samo tako reći "da su sve već dobro znali da je to on namjerno prešutio".
"Prvi zakon je da povjesničar nikada ne smije zapisati nešto što je lažno; drugi, da nikada ne smije prikriti istinu; treći, da njegov rad ne smije izazivati sumnje da nekoga favorizira ili da spram nečega ima predrasude. "
[Ciceron, Marko Tulije (106—43. pr. n.ere)]
Post je objavljen 15.01.2014. u 15:52 sati.