Svojim utjecajem i zakulisnim igrama, Vatikan je često, a naravno i danas, lukavo zataškavao i izokretao sramotne dijelove svoje povijesti koji mu nisu išli u prilog.
Tako možemo čitati da je Enciklopedija Britanica 1928. podvrgnuta strogoj cenzuri (tobože da se isprave neki datumi i vjerske doktrine crkve) i napravljene zapanjujuće promjene dijelova koji Crkvi ne odgovaraju
(To se jasno vidi i u izdanju 1998. na CD-u: Mojsija, Davida, Abrahama se npr. tretira kao povijesne osobe, brišu se zločini Crkve, osuđuju heretici, opravdavaju zločini Crkve itd.). S druge pak strane, vrijedni istraživači nam tako otkrivaju gdje ih najviše žulja (
http://www.infidels.org/library/historical/joseph_mccabe/lies_of_britannica.html)
Evo primjera prije cenzure 1928:
Kastrati "Još odvratnija je bila talijanska praksa kastriranja dječaka da bi se spriječio prirodan razvoj njihovih glasova kako bi postali zreli soprano pjevači, kao u koru Sikstinske Kapele. Premda je takvo sakaćenje težak zločin, broj soprana nije jenjavao, jer su njihove glasovne mogućnosti bile tražene na visokim mjestima. Iako je ta praksa odavno ukinuta iz talijanskih opera, oni su i dalje ostali glazbena slava i moralna sramota papinskog kora sve do pojave Pape Leona XII, koji ih se riješio 1878."
Kastriranje Enciklopedije Britanike
Nakon cenzure, gornji članak se pretvorio u ovo:
" Talijansku praksu kastriranja dječaka da bi postali soprano pjevači (kastrati) ukinuo je Papa Leon XII, (1878)."
Čitatelj tako stječe dojam da je "dobri" Papa kao moralni autoritet ukinuo odbojnu praksu kastriranja djece za rad u operama.
Činjenica koja je prešućena je, ne samo da je Rimska Crkva dozvoljavala to sakaćenje do ne tako davne 1878., već je to zahtijevala za svoju najsvetiju kapelu -- da je Papa Pio IX, prvi Papa kojeg je Crkva proglasila nepogrešivim, i jedini moderni Papa za kojeg se traži kanonizacija (početak proglašenja svetim), svečano sjedio na svojem prijestolju Sikstinske kapele i 20 godina zadovoljno slušao "piskutave nebeske glasiće svojih eunuha".
Dobro zapamtite ovo prekrajanje povijesti. To je samo malen primjer o lažima i podmetanjima koje nam potajno serviraju, a da nismo toga niti svjesni.
Torquemada
Članak o Torquemadi, po zlu slavnom španjolskom Inkvizitoru (ovlastio ga je okrutni Inoćencije VII 1483) , u 11.tom izdanju nikako nije odgovarao katoličkim cenzorima 14.tog izdanja, Jezuit Taunton je tada u članku
pošteno napisao:
"Ime Torquemada stoji za sve netolerantno i uskogrudno, despotsko i
surovo. On nije bio nikakav zastupnik ili ministar Evanđelja već slijepi fanatik koji nije vidio da vjera, koja je dar Božji, ne može biti nametnuta silom."
Stav je to i goleme većine povjesničara, ali cenzori to izbacuju. Taunton dodaje da je Torquemada spalio 10.000 žrtava Inkvizicije u 18 godina - a cenzori nadodaju "ali moderna istraživanja smanjuju popis spaljenih na 2.000." Radi se o najnovijem triku katoličkih pisaca. Kažu da su "najnovija istraživanja" ili " najnoviji autoriteti" ispravili
određeni podatak o crkvi, pa napišu neka imena nepoznatih svećenika, ali ne navedu da se radi o svećenicima itd. Prvog velikog inkvizitora Španjolske Torquemadu, imenovao je papa 1483.godine i njegova moć se uskoro proširila cijelom Španjolskom. Kao poglavar inkvizicije, Torquemada je u Španjolskoj želio postići sangre
limpia (čistu krv). Posvećen svom cilju Torquemada je svoje napore usmjerio prema uništenju pokrštenih Židova - Marranosa. Sukladno tome Inkvizicija je izdala upute katolicima kako mogu prepoznati svoje Marrano susjede i prokazati ih Inkviziciji. Dio uputa je glasio: Ako vidite susjede da nose čistu i urednu odjeću subotom, oni su Židovi. Ako kuće čiste petkom i pale svijeće ranije nego što je uobičajeno te noći, oni su Židovi.
Najblaža kazna koja je mogla zateći nekog Marranosa bila je zaplijena njegove imovine. Uz zaplijenu slijedilo je i javno ponižavanje na ulicama, gdje se nesretnog Marranosa oblačilo u sambenito, majicu sumporno-žute boje, s križevima koji su sezali do struka. Potom je izbičevan na vratima crkve. Kažnjavanje je išlo sve do toga da su nevine žrtve javno spaljivane na lomači. Taj obred nazivan je auto-da-fé (akt vjere). Osuđenik se morao javno odreći svoje vjere i poljubiti raspelo da bi potom, kao čin milosrđa, bio zadavljen (užetom oko vrata) te zatim spaljen. Ukoliko bi se osuđenik samo odrekao svoje vjere bio bi živ spaljen. A ako se ne bi odrekao svoje vjere, tada bi vatra bila ložena sporogorućim drvetom.
Kako bi spriječili daljnje progone španjolski su Židovi pristali vlastima platiti 30.000 dukata. No, za to je čuo Torquemada i usprotivio se kralju Ferdinandu, kojem je došao s raspelom u rukama, govoreći: "Juda Iškariotski prodao je Krista za 30 srebrnjaka. Vaša Visost će ga prodati za 30.000 dukata. Evo ga, ovdje je. Uzmite ga i prodajte!" Potom je ostavio raspelo na stolu i napustio prostoriju. To je rezultirao Aktom o izbacivanju 31. ožujka 1492. godine u kojem kraljevski par naređuje svim Židovima da od 1. srpnja
napuste Španjolsku i nikada se više u nju ne vrate, a ako se poslije tog datuma nađu na tlu Španjolske bit će pobijeni.
Nakon što je postigao svoj "sveti" cilj - izbacivanje Židova, Torquemada se povukao u samostan Svetoga Tome u Avili. U zadnjim godinama života proganjao ga je paranoičan strah da će biti otrovan, stoga je uvijek držao magični rog jednoroga pored svog tanjura kao protuotrov.
O svemu onome što je učinio kao čelni papinski namjesnik španjolske Inkvizicije jednom je prilikom rekao: "Kriv sam za samo jedan zločin... Bio sam premilosrdan!"
Katolička Enciklopedija
Ako je Enciklopedija Britanica tako brižno "prepravljena" što reći o Katoličnoj Enciklopediji? Prava parada licemjerja, samohvale i hvalospjeva katoličanstva, uz mnoštvo lukavih podvala, kojoj je teško naći ravne. Pogledajte samo "esej" o Đordano Bruni na :
http://www.newadvent.org/cathen/03016a.htm
Katolički "znanstvenici" zaključuju da Bruno nije osuđen zbog obrane Kopernikanskog sustava, ili zbog svoje doktrine o mnoštvu nastanjenih planeta u svemiru, nego zbog svojih "teoloških pogrešaka" (da je Sveti Duh duša svijeta, a ne treća Božanska osoba, da se Sotona može spasiti ako se pokaje (Origenova tvrdnja) itd.), pa je zapravo tvrdoglavo tražio da ga pogube .
Kada bi to i bila istina (a nije), spaljivanje živa čovjeka koji nije počinio nikakva zločina osim istinoljublja, Crkvena je ljaga koju ne može sprati nikakvo uvijeno "ispričavanje" ili apologetika. Oni dodaju da ga je Inkvizicija "samo" predala svjetovnim vlastima koji su ga onda spalili. Praksa koja je odlično funkcionirala stoljećima, a licemjeri su pobožno prali svoje "nevine" ruke. Kao da je kriv krvnik, a ne oni koji su imali moć narediti mu da izvrši gzekuciju.
"Extra Ecclesiam* Nulla Salus" ("Izvan Crkve* nema spasenja")
Ecclesia
Eklezija u drevnoj Ateni bijaše skup od nekoliko tisuća građana, koji su demokratskim podizanjem ruku glasovali o raznim problemima i birali svoje predstavnike u vlasti. Matej tu grčku riječ koristi za ono, što je kasnije dobilo riječ Crkva. Kako prijevarno. Crkva, sa svojim dogmama koje vjernik mora slijepo štovati i ponavljati, bez ikakve sumnje u njihovu istinitost, bez ikakva propitkivanja crkvenih autoriteta, od Papa naniže, nema ama baš nikakve veze s eklezijom. Crkva je Veliki otimač.
Matejevo spominjanje eklezije (prevedeno kao crkva):
(upute kako s onima koji slijepo ne slijede crkvene propise svećenstva, nego, poput zalutale ovce, idu sami tražit istinu.)
Ako ima jedan sto ovaca, i jedna od njih zaluta, ne ostavi li on devedeset i devet u gori i ne ide li da traži onu, što je zalutala?
Ako je brat tvoj pogriješio proti tebi, idi i potegni ga na odgovor u četiri oka! Ako te posluša, dobio si brata svojega.
Ako te ne posluša, uzmi sobom još jednoga ili druga dva, da se sve ustanovi izjavom dvojice ili trojice svjedoka.
18.17
Ako ni njih ne posluša, kaži crkvi! Ako li ne posluša ni crkve, neka ti bude kao neznabožac i carinik!
Tema je, navodno, "opraštanje svome bratu" u svezi nečega što nije jasno precizirano. Je li nešto ukrao? Je li nekoga uvrijedio? Počinio kakvo drugo zlo? Kakvo je to muljanje oko oprosta bratu? Da nije izjavio nešto kontra Biblije i svećenstva ili posumnjao u kakvu dogmu? "Zabludio" u neku drugu vjeru ili ima svoje tumačenja vjere? Ne ide u crkvu? Zašto prije toga imamo priču o zalutaloj ovci?
Prije bi bilo da je tema kako postupati s onima koji slijepo ne prihvaćaju ono što im je grčko svećenstvo naredilo. Vjernik je "odlutao" od stada, ima neke svoje ideje, pa je "neposlušan". Treba ga "urazumiti" prvo njegov brat/prijatelj, pa onda nekoliko vjernika i naposlijetku cijela crkvena zajednica. Ako to ne ide, moraju ga prezreti kao poganog ateistu ili "carinika". Postaje prezreni heretik.
Što je namijenjeno onima, koji navode vjernike (one najmanje upućene) na razmišljanje i tako ih odvoje od uskih crkvenih dogmi koje je izmislilo svećenstvo?
Ali skrivi li tko da jedan od ovih najmanjih koji u mene vjeruju izgubi vjeru i zgriješi, bolje bi mu bilo da su mu oko vrata svezali mlinski kamen i bacili ga u more.
(Isusova sugestija što takvima napraviti)
Toliko o demokraciji i "ekleziji" po Crkvama.
Kršćanska Crkva -- kada, zašto i kako je nastala ? Koja Kršćanska Crkva?
Anglikanska koju je počeo uvoditi malodobni sin Edward kralja Henrija VIII, a uvela ga je njegova kćer, kraljica Elizabeta.
Metodistička Crkva nastaje sa osobom John Wesley prije kojih 100 godina;
Prezbitarijanci nastaju sa John Calvin-on koji je pržio svoje goste na tihoj vatri u Ženevi prije oko 450 god.;
a Protestantska/Luteranska
Crkva započeše sa Martinom Luterom u 16. st., tipom koji je napisao i potpisao: "To sam bio Ja, Martin Luther, koji je pobio sve seljake u Seljačkom ratu, jer sam ja zapovijedio da ih se pobije ... Ali odgovornost prebacujem na našeg Gospodina Boga koji me uputio da izdam tu naredbu;" i Rimokatolička Crkva, roditelj manjih Crkava -- koje ne padaju daleko od stabla -- a sama nastala raskolom s Pravoslavnom.
Kršćanska Crkva je nastala:
1) Neke židovske sekte, koja je vjerovala u ljudskoga mesiju - Pomazanika Ješuu (Isusa), na temelju starozavjetnih stihova i pjesničkih figura? I izračuna na osnovu Danijelovih proročanstava?
2) Esenske sekte (Jakovljeve "Braće Gospodnje"?), koja je takvoga židovskoga Isusa smjestila u nebeske sfere, gdje je isti obavio spasiteljsko žrtvovanje i razapeće, ubijen od Arhona, pa će se uskoro spustiti na Zemlju i donijeti Sudnji dan?
3) Od Isusa kojega su Rimljani pogubili radi pobune (nikad dokazano s onim sumnjivim retkom o Petru, nekakvom kamenu i temelju) ?
4) Od Antiohije/Aleksandrije - prvih frakcija unutar Kršćanstva ?
- Jakovljeve "Jeruzalemske Crkve" prvotnih tzv. "mesijanskih židova", kojega je naslijedio rođak Simon (prema Euzebiju)?
5) Od Pavlovih putovanja ? - postoje indikacije da su konstruirana na temelju Flavijeva životopisa
6) Od Niceje 325 (osuda arijanizma i kasnije manihejstva, bogumilske crkve te katara, pisanje Biblija) ?
7) Od Laktacijeve Kristologije (i trodiobe ličnosti) ?
8) Od Galerijevog edikta o toleranciji (iliti od dozvole ispovjedi vjere) ?
9) Od lažne "Konstantinove darovnice" (kad Crkva dobija Vatikan i još posjeda) ?
 Koncil u Niceji - donosi se konačna odluka o odnosu Isusa Krista i Boga !
Car Konstantin (274. - 337. naše ere, rođen u Nišu), mitraist, bio je prvi car koji se tobože pred smrt obratio na kršćanstvo. U svakom slučaju, poželio je jedinstvenu vjeru i knjigu oko koje bi se složili svi zavađeni kršćanski vođe i pomogli mu ujediniti njegovo carstvo. Nakon što je preimenovao grad Bizantion po samome sebi Konstantinopol, i ukrasio ga kipovima sa svojim likom, car Konstantin saziva "svjetski ekumenski koncil" u Niceji 325, i nudi plaćanje troškova svim biskupima koji dođu. Skoro 300 biskupa i važnih klerika se odazvalo, "uključujući i one koji su sudjelovali u Arijanskoj kontroverzi". Predsjedavao je biskup Hosius od Kordobe, kojeg je Konstantin prije bezuspješno slao da pomiri suprotstavljene strane. Euzebius od Cezareje je predložio brižno sročeno Vjerovanje, temeljeno na Bibliji. Skoro je to prošlo, da se nije upleo Konstantin, na Hosiusov nagovor, i predložio Vjerovanju dodati riječ "homoousios" (grčki - istovjetan) podrazumijevajući da su Otac i Sin isti kao dva komada drveta odsječena iz istog stabla. Ta riječ je srušila kompromis i potpuno izolirala Arijusovce; također se otvorila prema Sabellianizmu, prije osuđenoj herezi. Kritičari su spomenuli da se ta riječ nigdje ne spominje u Svetom Pismu, ali budući da ju je car osobno predložio, "skoro nitko se nije usudio išta reći protiv toga". Konstantin je zaprijetio izgonom svakome tko odbije potpisati novo Vjerovanje, pa samo trojica nisu. Arius i još dva ne potpisuju, pa ih Koncil osuđuje i protjeruje.
Otprilike 4 godine prije nego što je predsjedavao Koncilom, Konstantin je bio iniciran u vjerski red SOL INVICTUS (Nepobjedivo Sunce; op.prev.), jedan od dva vrlo uspješna kulta koji su Sunce smatrali jedinim Vrhovnim Bogom (drugi kult je bio Mitraizam). S obzirom na svoje štovanje Sunca, naredio je Euzebiju da prvo od tri zasjedanja
sazove na ljetnji solsticij, 21. lipnja 325. godine (Catholic Enyclopedia, New Edition, vol. I, str.792) a "održano je u dvorani Ozijeve palače". (Ecclesiastical History – Crkvena povijest, Bishop Louis Dupin, Paris, 1686., vol. I, str. 598).
Osam godina kasnije, Konstantin naređuje paljenje svih Arijanskih knjiga pod prijetnjom smrti. Tako su nastali temelji kršćanske ortodoksije. Konstantin je naručio i financirao 50 kopija novog Svetog pisma na pergamentima. Presudna je bila financijska injekcija. Crkveni oci su se konačno dogovorili da je Isus i Bog i čovjek i jedan i tri, pa opet Jedan Trojedini Bog itd. Do tada su razni crkveni vođe vodili beskrajne raspre oko Isusove prirode. Sabor je izglasao dvadeset novih crkvenih zakona - kanona. Između ostalih: zabrana samokastracije (znači neki su poslušali Isusov savjet), zabrana boravka mlađih žena u kući klerika (!), izvanredna vlast aleksandrijskog i rimskog biskupa (Pape) na njihovim područjima, zabrana smjenjivanja svećenika, zabrana klericima da se bave
lihvarstvom (znači bavili su se), izjava o nevaljanosti krštenja što ga je podijeljivao Pavao Samosatski, te izjava da se žene đakonese ima smatrati laicima, zabrana klečanja na liturgiji nedjeljom i u vazmeno vrijeme sve do Duhova. Konstantin je iskoristio ključ koji motivira mnoge - NOVAC! (vidi ljigava ulagivanja crkvenih otaca toga doba). Nagradu za to je dobio tako što su kršćanski svećenici koji su poticali narod u Rimu da sustavno ruši i kida mramorne građevine, poštedjeli ostatke iz njegova doba i njemu u čast. Do danas su stoga nešto bolje sačuvane građevine koje imaju nekakve veze sa Konstantinom, a ostale nemilice ugrađivane u crkve ili naprosto pobožno devastirane. Tako je stoljećima sustavno razgrađivana veličanstvena kulturna ostavština starih Rimljana i Grka.
Simbioza države i crkve, nastala od cara Konstantina pa nadalje (Teodozije 391. kršćanstvo čini državnom religijom) - po načelu: ruka ruku mije; vrana vrani oči ne kopa - pokazala se kao izuzetno djelotvoran i dugotrajan svrhovit savez za vladanje i manipuliranje podanicima.
Iz državne kase, koju je punio pljačkanjem svojih podanika, Konstantin je posvuda u carstvu financirao ogromne i raskošne crkvene građevine. Ali ne samo to: Svećenike je oslobodio davanja, dao im je pravo da mogu postati nasljednicima, pa je počelo silno bogaćenje Crkve. Crkvi je dao čak sudske ovlasti - protiv pravorijeka jednog biskupa nije postojala mogućnost prigovora.
Pod Konstantinovom vladavinom pojavila se - također ne slučajno - po prvi put riječ „katolički„ kao oznaka za razgraničenje od takozvanog „krivovjerstva„. 325. god. Koncil u Niceji odlučuje odvojiti slavljenje Uskrsa od Židovske Pashe (iako se slave u isti dan), ovim riječima: "Jer je iznad svake mjere da se na taj najsvetiji od blagdana slijede židovski običaji. Odsada nemajmo ništa zajedničkog s tim mrskim ljudima...
326. god. Careva majka Jelena odlazi na specijalni zadatak. U Izraelu mora obilježiti mjesta o kojima su pisali novozavjetni pisci, kako to ne bi ostalo čardak ni na nebu ni na zemlji. Stara carica izmišlja sve to (ili su kasnije izmislili da je pronašla), dovlači gomilu lažnih relikvija (Isusove pelene, glave triju mudraca, križeve, trnovu krunu, čavle itd.), te odlučuje o tome gdje je bio Isusov grob, Marijina kućica, Nazaret, Josipova stolarija itd. Misija obavljena.
Slavni prvi kršćanski car Konstantin dodaje:
"337. god. Zakon koji je brak između Židova i Kršćanina kažnjiv smrću
A 339. god. preobraćenje na Židovstvo postaje kriminalno kažnjiv čin."
Sprega Crkve i države obilno je pustila svoje korijenje koji nisu odrezani sve do Američke revolucije.
Konstantin je ostavio crkvi slobodne ruke kod započetih progona neistomišljenika. On je bio apsolutni autokrat, kako je i bio običaj u to vrijeme. Osim surovog vladanja svojim carstvom, on "objesiše svog svekra, zadaviše
brata svoje žene, ubiše nećaka, odrubiše glavu svom najstarijem sinu i utopiše svoju drugu suprugu." Gibbon piše o Konstantinu da "je ista godina njegove vladavine u kojoj se sastao Koncil u Niceji i objavio Kršćansko Vjerovanje ("Vjerujem u Boga Oca, Stvoritelja neba i zemlje i svega vidljivoga i nevidljivoga...i Isusa....rođena - ne stvorena, istobitna s Ocem...), zagađena ekzekucijom, ustvari umorstvom vlastita sina." Pravoslavna Crkva ga ipak proglašava svecem (iako nije jasno je li pokršten pred smrt).
Biblija naređuje: Poslušnost vlastima - "jer je od Boga"
Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu. Vladari doista nisu strah i trepet zbog dobra, nego zbog zla djela. Hoćeš li se ne bojati vlasti? Dobro čini pa ćeš imati pohvalu od nje! Ta Božji je ona poslužitelj - tebi na dobro. Ako li zlo činiš, strahuj! Ne nosi uzalud mača! Božji je ona poslužitelj: gnjev njegov iskaljuje na onome koji zlo čini. Treba se stoga podlagati, ne samo zbog gnjeva nego i zbog savjesti. Zato i poreze plaćate: ta službenici su Božji oni koji se time bave. Dajte svakomu što mu pripada: komu porez - porez, komu carina - carina, komu poštovanje - poštovanje, komu čast - čast.
Rimljanima 13, 1
Pobjednik piše "istinu" jer je tako Providnost htjela
Kako branitelji katoličanstva "tumače" svađe, raskole, intrige, pa čak i fizičko uništenje neistomišljenika u prepirkama oko kakve stupidne dogme koje su se vodile stoljećima (a i danas im se ne vidi kraja)? Oni kažu da se: "Duh Sveti pobrinuo da uvijek pobijedi najistinitija dogma, a nestanu s pozornice one lažne."
Znači uvijek pobijedi onaj koji je i trebao pobijediti, a nikada onaj koji nije trebao. To je tako moralo biti, jer je tako ispalo. Tipičan je to primjer teološkog prelijevanja iz šupljega u prazno. Podsjeća na onu čuvenu Jahvinu biblijsku izjavu da su njegova proročanstva preko njegovih proroka samo ona koja su se ispunila. A neispunjena nisu. A
ako se ispune proročanstva proroka nekog drugog boga, onda to Jahve kuša svoje vjernike.
Najveća politička pobjeda Crkve - postignuta je krivotvorinom i lažima !
Grčeviti pokušaji crkvene hijerarhije da dokažu premoć Pape postoje od kada je proturena laž o Svetom Petru kao osnivaču Rimske Crkve, pa do laži da temelji bazilike Sv. Petra počivaju upravo na grobu Sv. Petra. Iako u
mnogim dokumentima postoje indikacije da je Jakov, a ne Petar bio prvi poglavar Jeruzalemske crkve, katoličkim svećenicima je od životnog značaja progurati Petra kao prvog Papu kako bi održali "svetu liniju" rimskih papa sve do danas.
Krivotvorine u službi papske vlasti
Osim političkih intriga, rimski su biskupi bili notorno poznati po uporabi krivotvorenih dokumenata koji bi poduprli tezu o njihovoj vrhovnoj vlasti i naširoko povećali njihovu moć i utjecaj. Pogledat ćemo samo dva od najslavnijih i najvažnijih dokumenata: Konstantinovu Donaciju i Pseudo-Izidorske Dekrete. Sveta štamparija lažnih dokumenata proizvela je na stotine takvih "spisa".
Konstantinova Donacija je poznati falsifikat kojeg je iskoristio papa Stjepan III (u papinskom uredu 752-757) protiv Franaka, čime je uspješno povećao svoju moć i utjecaj Rimske crkve. Pogledajmo detalje. Godine 753. Rimu su prijetili Lombardi, barbarsko pleme iz Baltika. Stjepan se obratio Pipinu (714-768), franačkom kralju. Rimski mu je biskup pokazao dokument na kojem stoji da potječe iz 30. ožujka 315; dokument koji je nazvan "Konstantinova Donacija". On piše o tome kako je car Konstantin (d.337), nakon čudesna izliječenja od lepre, dao papi Silvestru I (u papinskom uredu: 314-335), regije Italije koje su okruživale Rim i da je proglasio Rim vrhovnim sjedištem nad svim drugim crkvenim centrima, naime Konstantinopolisom, Antiohijom, Aleksandrijom
i Jeruzalemom.
Dokument navodi sve razloge zašto je tada Konstantin premjestio glavni grad svoje imperije iz Rima u Konstantinopolis: naprosto je želio da rimski papa nema rivala na zemlji!
I tako, jednim potezom, spis je pokazao da je Rimska Crkva, još od Konstantinovih dana, proglašena kao vrhunska Crkva, da je imala nadmoć nad svim regijama oko Rima, pa čak i iznad cara. Dokument se dojmio
Pipina kako je i smišljeno. Nakon poraza Lombarda, on pobožno predaje Stjepanu regije koje se spominju u "Donaciji". Tako su nastale papinske države. Preko deset papa je taj spis spominjalo u korist svoje države. On je nesumnjivo pridonio golemom ugledu Vatikana u svijetu i dao mu legitimitet.
Konstantinova Donacija je, međutim, krivotvorina, koju je najvjerojatnije smislio upravo Stjepan prije susreta s Pipinom. Konačno njegovo razotkrivanje kao lažnog dogodilo se u 15. stoljeću. Italianski humanist, Lorenzo
Valla (1406-57) je pokazao, između ostalog, da je vrijeme na Donaciji bilo prije vladavine pape Silvestra I; tako bi papa koji bi trebao primit tu donaciju bio papa Miltiades (u papinskom uredu: 311-314).
Lorenzo je također pokazao da se ime grada Konstantinopolisa istom nije dodijelilo do 330; tako da u dokumentu koji bi navodno bio napisan 315., ne može stajati da se novi glavni grad zove Konstantinopolis, jer se to desilo tek 15 godina kasnije. Valla je također pokazao da je jezik u dokumentu bio kasnija verzija latinskog nego ona koja se rabila u 4. stoljeću. Ti i mnogi drugi argumenti jasno su pokazali da je Konstantinova Donacija papinska prijevara. Iako su školovani ljudi odmah shvatili o čemu se radi, Rim je nastavio poricati da je Donacija lažna kroz mnoga stoljeća. Odmah stavljaju Vallovu knjigu na Index zabranjenih djela. Tako je jedan od najvećih trijumfa u povijesti Rimske Crkve temeljen na prijevari.
Pseudo Izidorijski dekreti bili su možda najvažnija krivotvorina u naporima za ostvarenjem papinske vlasti. Dokumente je navodno sakupio Sveti Izidor od Sevilje (d. 636). Dio ove kolekcije sadržavao je pisma koja su navodno napisali pred-Nicejski pape (tj. prije 325 n.e.), počevši s Klementom (u papinskom uredu: 88-97). Ta kolekcija pisama je trebala dokazati kako je od najranijih dana, Rimska Crkva imala pravo izdavati zakone,
odobravati odluke koncila i mijenjati biskupe. Ti dokumenti su danas od svih priznate krivotvorine. Načinjeni su oko 850-te.
Dokumenti su prvi puta isplivali na površinu kada se papa Nikola I (u papinskom uredu 858-867), žestoki zagovornik papinske prevlasti, sukobio sa Hinkmarom (c806-882), nadbiskupom Reimsa, oko prava Rimske
crkve da imenuje i uklanja biskupe. Nikola I, u svojoj svađi sa Hinkmarom, citira Dekrete, tvrdeći da ima njihove drevne kopije. Nikola je očito lagao, jer je krivotvorina nastala tek dvadeset godina prije! Papa Grgur VII (1073-1085) koristio je Dekrete kao potvrdu svojih zahtjeva, u "Dictatus papae" (1075), na pravo na smjenjivanje prinčeva, careva i kraljeva s njihovih prijestolja. On je smijenio poljskog kralja i grčkog cara, posvuda sijući nemire i nerede. Više od bilo kojeg drugog pape Grgur je praktički izmislio rimokatolički ideal: papu koji ima kontrolu nad svim stvarima, svjetovnim i duhovnim.
Pape koje su slijedile Grgura, bile su ohrabrene Grgurovim tvrdnjama. U nekoliko sljedećih stoljeća, čak osam careva je ekskomunicirano (a neki su i smijenjeni) od strane Rimskih biskupa. Grgur je promijenio titulu rimske stolice kao Namjesnika St. Petra na ==> Namjesnika Isusa Krista. Tako je titula koju danas pape nose došla, ne od Petra, nego od Grgura VII, a temeljila se na lažljivim dokumentima.
Važno je dodati da Grgur ne samo da je koristio lažne dokumente, nego je imao cijelu školu za proizvodnju još lažnih papira:
Vođe te škole bili su Anselm od Lucca-e, nećak prethodnog pape, kardinal Deusdedit, i za njima Kardinal Grgur od Pavije...Mnogi raniji dokumenti su retuširani da bi rekli upravo obrnuto nego što je u njima na početku pisalo. Čak i neki od tih, prepravljenih dokumenata, bili su ranije krivotvorine! ... Ova instant-metoda izmišljanja povijesti je bila nevjerojatno uspješna, posebno zato jer su krivotvorine odmah umetnute u kršćanski kanonski zakon. Beskrajnim prepravkama postigli su da Katolicizam izgleda nepromjenjiv i utemeljen u Svetome Duhu od pamtivijeka. Promijenili su "danas" u "uvijek je bilo i uvijek će biti", što je čak i danas, nasuprot nalazima povjesničara, specifično obilježje Katoličanstva. Korisnik (i najvjerojatniji sastavljač!) prijevarnih dokumenata je
kanoniziran kao svetac od rimske Crkve u šesnaestom stoljeću. Tek od 1628. god., kada je protestant David Blondel javno objavio da se radi o krivotvorini, "Pseudo-Isidorus et Turrianus vapulantes", Vatikan se prestao razmetati tim spisom.
Tvrđava Svetog Anđela - kuda Pape bježe kad ih love 
Bio je Hadrijanov mauzolej koji je pretvoren u vojno utvrđenje. Pape ga preuzimaju od 14. stoljeća i koriste ga kao groznu tamnicu za svoje neprijatelje - heretike, ali i mjesto gdje bježe i skrivaju se od svojih neprijatelja (uzdaju se u tvrđavu više nego u Boga). Na slici se vidi Passetto (bedemski visoki unutarnji prolaz - crvena crta na desnoj slici), kojime su Pape zaprašile od Katedrale Sv. Petra do tvrđave Sv. Anđela, u slučaju opasnosti.
Papska država je Sant'Angelo koristila i kao zatvor. U uskim, vlažnim i mračnim ćelijama, zatvorenici bi umirali od gladi i žeđi ili nakon groznih tortura. Najpoznatiji zatvorenici papinske Inkvizicije su bili Benvenuto Cellini (umjetnik), Cagliostro i Giordano Bruno (zatvoren 6 godina, pa živ spaljen na lomači). Egzekucije su provođene u malom unutarnjem kvadratu. Odrubljene glave su potom stavljane na bedeme kao opomena. Tvrđava je služila i kao najčuvanija papinska riznica. Neprocjenjiva papinska bogatstva, držana su u najunutarnjijem krugu.
Kao i velike količine hrane i pića. Nikad se nije znalo koliko će se Papa morati tu skrivati.Jakov, "Brat Gospodinov" - prvi crkveni poglavar?
Birajte Jakova koji vam odgovara:1.Jakov je bio Isusov rođeni brat, kojeg je rodila djeva Marija.
[Ako ste protestant, to je vaš "izbor"]
2. Jakov je jedan od Josipove djece iz ranijeg braka.
[Za pravoslavne, to je pravi "izbor"]
3. Jakov je bio Isusov rođak".
[Ako ste katolik, evo vašeg "izbora"]
4. Jakov je vjerojatno bio vođe radikalne židovske sekte, kao što su bili Eseni ili Nazareni, čija je biografija pokradena i raskomadana u najmanje dvije persone – "svetog" kompanjona bogočovjeka i Jeruzalemskog "biskupa" .
[Ako ste racionalna osoba, sklona neovisnu zaključivanju, možda ćete se opredijeliti za ovaj izbor] |
| Najvažnija figura u ranom Kršćanstvu tj. židovskoj sekti, nije bio Petar, niti je to bio Pavao, nego navodno Jakov, "Brat Gospodinov" (možda brat Isusa bar Damneusa, ili možda rođeni Isusov brat, ili neki drugi naknadno prepravljen kršćanski lik?*).
Jakova se vrlo škrto spominje u Novom Zavjetu na par mjesta kao "Jakov, brat Gospodinov" (Galaćanima 1:18; Marko 6:3; Matej 13:55-56). Jako čudno za nekoga koji je, prema kršćanima, vodio prvotnu Jeruzalemsku kršćansku Crkvu, zar ne? Katolici i pravoslavci su pokušavali minimizirati njegovu ulogu na najmanju moguću mjeru; prvi tvrdeći da je on bio rođak, a drugi Isusov polu-brat, sin Josipov, ali ne i Marijin.
Najnovija istraživanja otkrivaju prvotno vjerovanje u Nebeskog Isusa, koji nikada nije bio čovjekom, a čije sljedbenike su nazivali njegovom braćom. Tako je i Jakov mogao biti nekakav židovski "Brat Gospodinov" (Gospodin ne mora nužno značiti Bog, kako se to u kršćana uvriježilo, nego samo štovani vođa kakve vjerske sljedbe).
Naime, svi pokršteni nazivali su se adoptiranim sinovima Božjim, kao što je bio i Isus (Rimljanima 1:3-4: "Isus Krist, naš Gospodin, pokazao je da je Božji Sin kad ga je Bog silnom moći podignuo od mrtvih Duhom svetosti."), Isus je bio samo “prvorođenac mežu mnogom braćom” (Rim. 8:29), što znači da su svi kršćani bili Braća Gospodnja…
Jer Bog je svoj narod unaprijed poznavao i odabrao ih je da budu poput njegova Sina, tako da bi njegov Sin mogao biti prvorođenac s brojnom braćom i sestrama.
Rim. 8:29
Na osnovu takve pretpostavke, koja je vrlo vjerojatna, možemo istraživati dostupne podatke. Povijest priznaje npr. likove kao Poncije Pilat, Ivan Krstitelj, tetrarh Herod kao stvarne osobe o kojima imamo podatke i dokaze. Za Jakova, "poglavara židovskih Jeruzalemskih heretika" (oko sredine prvog stoljeća) postoje također neki podaci.
Kritička provjera povijesnih izvora upućuje da je Jakov, a ne Petar, bio neosporni vođa nekakve Jeruzalemske sljuedbe sredinom prvog stoljeća. Na toj poziciji je Jakov ostao sve do svoje smrti (62 n.e.). Pripadnici njegova pokreta se nisu nazivali Kršćanima, već Nazareni, Ebioniti ili sljedbenici Puta - Braća Gospodinova. Naziv Christianos (Kršćani) nastala je od latiniziranog oblika grčke riječi "Krist" i poglavito se
rabila kao oznaka uglavnom nežidovskih sljedbenika Boga Isusa Krista tj. Pavlinisti, izvan Palestine. Ovaj pojam se nikada nije rabio za oznaku izvorne Braće Gospodinove (Jeruzalemske "crkve"). Nazarenos ili Nazoraios je bio izraz kojim su se nazivali izvorni židovski mesijanski sljedbenici.
(Maccoby, Revolution in Judea: str. 236
Pritz, Nazarene Jewish Christianity: str.13
Schonfield, The Passover Plot: str.199)
* Kada je riječ o tome tko je doista prema legendama naslijedio Isusa kao vođa učenika nakon učiteljeve smrti, nešto iz Novoga zavjeta govori o tome, no veće indikacije postoje u djelima nekih ranih crkvenih otaca i u odlomku jednog od apokrifnih evanđelja. Nakon što ga je Crkva zabranila, Tomino evanđelje je nestalo na više od 1500 godina, prije nego što je kopija pronađena među Svicima iz Nag-Hamadija 1945. godine. Ondje nalazimo sljedeće:
“Učenici rekoše Isusu: Znamo da ćeš se rastati od nas. Tko će nas voditi? Isus im reče:
Gdje god da bili, morate ići Jakovu pravedniku, Radi koga su se utjelovili nebo i zemlja”.
Fraza “radi koga su se utjelovili nebo i zemlja” aluzija je na tradicionalni opis Noe, “Pravednik je Temelj Svijeta”. Daljnja referenca na Isusovo imenovanje Jakova kao njegova nasljednika pojavljuje se u Pseudoklementinskim spisima, a prema Epifaniju, još jednom ocu rane Crkve, Jakov se opisuje kao “prvi kojemu je Gospod povjerio svoj Tron na Zemlji”. Sveti Klement iz Aleksandrije (oko 150. - oko 215. naše ere) govori o tome da su apostoli izabrali Jakova, a ne da ga je Isus imenovao. Očito postoji među kršćanima priča da je Jakov, a ne Petar, bio prvi "jeruzalemski biskup", što tvrdi čak i Novi zavjet, iako uvijeno.
 Židovski kršćani? Nelogična konstrukcija?
Isto tako možemo pretpostaviti da je, za razliku od Pavla (za njega pak "znamo" od gnostika Marciona koji ga spominje TEK u drugoj polovini 2. stoljeća !?), Jakov bio pobožan židov i jaki zagovornik nastavka valjanosti Mojsijevih (Božjih, Jahveovih) Zakona za sve sljedbenike Gospodinove ("Nisam došao ukinuti Zakon nego ga ispuniti"). Suprotstavljao se 'Pavlovoj' herezi ("Kolji (svinje) i jedi!").
Razdoblje nakon Jakovljeve smrti obilježeno s dva židovska rata, 70-135 n.e., bilo je vrlo maglovit dio povijesti.
Nema nikakvih povijesnih zapisa o nekakvom postupnom i miroljubivom "prijelazu" od židovstva koje prezire grčku ideju Boga kao čovjeka, u smjeru kršćanstva. Jakovljeve poslanice pisane oko 85. n.e., izgleda da potječu od takozvanih mesijanskih židova koji su obdržavali Mojsijeve zakone, slavile su Jakova, "Brata Gospodinova" i omalovažavale 'Pavla'. S druge strane ograde imamo poslanice kršćanskog biskupa, Ignacija Antiohijskog. Pisane oko 110. n.e., njegove poslanice pokazuju kako je pavlinizam uzvratio udarac, nazivajući mesijansko židovstvo zastarjelom stvari iz prošlosti. U nekim kasnijim dokumentima piše da je regija Transjordana bila naseljena mesijanskim židovima (gdje su se tobože proširili nakon bijega iz Jeruzalema u grad Pella!), jer su oni nastavili s oblikom židovstva (premda modificiranim), dok su istodobno propovijedali da je Isus mesija. No ključno pitanje svih pitanja jest, jesu li Isusa Krista obožavali kao Boga.
Za razliku od kršćana, piše da su Petra držali podređenim Jakovu. Dok je Pavlinski korpus (skup njegovih poslanica) brzo stekao kanonski status u nežidovskoj crkvi, tzv. židovi mesijanitisu nastavili osuđivati samo-proglašenog "Apostola za nežidove" - Pavla. Kada usporedimo razvitak nežidovske proto-ortodoksne crkve, nalazimo nešto drugo. Nije se zahtijevalo obrezivanje ili strogo poštivanje Mojsijevih zakona; Petra i Pavla su najviše cijenili, a ne Jakova; Pavao je za njih bio Apostol nežidova par excellence; geografski su se proširili i nazivali se Kršćanima. Možemo sa sigurnošću zaključiti da nežidovske crkve koje su se razvile izvan
židova mesijanita nisu imale značajke izvorne kongregacije u Jeruzalemu, koju su osnovala "Braća Gospodinova" - što god to značilo.
Izvorna Jeruzalemska crkva?
Iz naše usporedbe dviju crkava, tj. tzv. izvorne crkve u Jeruzalemu, jasno je da su židovi mesijaniti imali bitne značajke izvorne Jeruzalemske zajednice. Drugim riječima, oni bi bili istinski židovski teološki preteče Pavlinizma. Nežidovska crkva ne samo da je bila različita, ona je zagovarala stvari (kao važnost Pavlinske teologije) koje su naširoko pobijala prva Braća Gospodinova. Zaista je lako vidjeti, gledajući unatrag, tko su bili pravi heretici.
U svojoj žestokoj borbi protiv židova mesijanita i drugih heretika, proto-ortodoksna kršćanstva su razvila fikciju Apostolske vjere. Te tvrdnje, nikako jedinstvene za proto-ortodoksne, sastojale su se iz tvrdnji da imaju apostolske spise; vođe koji su navodni prijatelji ili učenici Braće Gospodinove - nazivani apostolskim ocima i posjedujući biskupe svojih crkava koji su naslijedili svoj autoritet apostolskom linijom, što je sve bila neistina.
Izbačeni iz sinagoga?
Međutim, židovi mesijanitinisu imali "božju milost" na svojoj strani. Oko 90. n.e., navodno su prezreni u židovskoj zajednici, koja ih je nazvala minim i izbacila iz službe u sinagogama (uvodeći molitvu: 'Tri puta na dan govoraše: Neka Bog prokune Nazarene'. Epiphanius (Panarion 29.9.2.). Do vremena drugog židovskog ustanka 132-135 n.e., tzv. Bar Košba revolta, Nazareni više nisu smatrani dijelom Rabinskog židovstva. Sve su to, naravno, pretpostavke, jer o tim događajima ne znamo još uvijek ništa konkretno. Većina nagađanja potječe iz pera kršćanskih pisaca, pa to treba uzeti s velikom skepsom. Vjerski ideolozi, kad nešto pišu, imaju silnu tendenciju otvorenog, prikrivenog ili nesvjesnog navlačenja istine na svoju stranu. Možete pročitati cijelu knjigu prije nego što shvatite da ste prevareni i nafilani podacima koji su brižno filtrirani.
Strelica koja se vraća streličaru
Odbačeni od Židova, Nazareni i Ebioniti nisu ništa bolje prošli kod Kršćana. Nežidovske crkve, izvorni heterodoksni sljedbenici Pavla, umjesto da priznaju Nazarene i Ebionite za ono što su stvarno bili, žigošu ih kao heretike i počinju progoniti. Oni iskrivljuju značenje njihova imena Ebioniti, nazivajući ih "oni s lošim razumijevanjem."
Možda najironičniji (ali prikladni) opis židova mesijanita (Braće Gospodinove) bio je, riječima Gerd Ludemanna, da su bili "hereziolozi koji su postali heretici". Bili su hereziolozi jer su prvi prepoznali prvoga heretika Pavla. A postali su heretici, jer je kršćanstvo imalo smjer Pavlinizma. Oni su prvi uveli pojam hereze u kršćanske umove, kao opozicije Pavlovim iskrivljenim učenjima, pa im se to vratilo kao strelica koja se vraća streličaru koji ju je odapeo. Lijep primjer da oni koji se vjerno drže stare pozicije postanu "heretici" ako se promjene u religijskoj misli pomaknu daleko od njih.
Do petoga stoljeća nove ere, Braća Gospodinova, postala su tek još jedna fusnota kršćanske eklezijastičke povijesti. Priča o Nebeskom Isusu je završila s njima. A druga priča, priča koju je ispričao "apostol" Pavao, nastavila se sve dok nisu napisana Evanđelja. Tada se priča opet mijenja, i od Isusa iz Pisama i nebeskih vizija, imamo konkretnu osobu, koja je hodala Jeruzalemom, činila čudesa, a ujedno bila i Bog i Božiji Sin Otkupitelj grijeha.
Pavlova situacija
Židovi Apostoli, na čelu sa Jakovom "Bratom Gospodinovim" (što god to značilo), i dalje obdržavaju sve židovske propise: i dalje se drže obrezanja, košer hrane, pohađaju sinagoge... drže se židovskih svetih spisa i Isusovih riječi "nisam ama baš ništa došao izmijeniti od Zakona (Tora, Tanakh) nego samo sprovesti". Jedina razlika je što priznaju Isusa za još jednog proroka.
Onda tobože nastupa prvi "inkvizitor" Pavao - bijesni progonitelj i fanatični ubojica "heretika" -
PAVAO - (povijesno ipak nepoznat) osnivač Pavlinizma zvanog Kršćanstvo - tobože priznaje u Djelima da je činio zločine po naredbi vrhunskih židovskih svećenika:
" bijah revnitelj //zelot// Božji kao što ste svi vi još danas. Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, "
"mnoge sam svete, u tamnice zatvorio, ... dao svoj glas kad su ih ubijali i po svim ih sinagogama često mučenjem prisiljavao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima."
Izbaciše ga (svetog Stjepana) iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao(Pavao) .
I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: "Gospodine Isuse, primi duh
moj!" Onda se baci na koljena i povika iza glasa: "Gospodine, ne uzmi
im ovo za grijeh!" Kada to reče, usnu. Savao je pristao da se Stjepan
smakne.
"Savao (Pavao) je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu. "
Djela 8, 26-40
Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim (tko su to??!), pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku*, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.
On odjednom pada na pod i ima viziju Nebeskog Isusa koji mu daje nekakvo njegovo evanđelje i govori što treba učiniti. Umišlja da je izabran širiti "radosnu vijest" među ne-židovima. Vuk dlaku mijenja... ali fanatik-konvertit često ostaje fanatikom, bez obzira kakav kaput obukao. To se jasno vidi iz Pavlovog proklinjanja onih vjernika
prvobitne zajednice koji imaju nešto drugačije poglede od njega. Pavao takve bijesno proklinje:
Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.
Jeruzalemska Braća Gospodinova - skupina na čelu s Jakovom - drži se nauka Gospodinova Evanđelja (što god to bilo): "Došao sam samo izgubljenim ovcama Izraelovim. Nisam došao ukinuti Zakon, nego ga sprovesti." Oni odbijaju bilo kakvo propovijedanje nežidovima. Pavao se, prema novom zavjetu, pokušava ulagivati poklonom prikupljenog novca Jeruzalemskoj zajednici, koji, po svoj prilici, Jakov odbija (Pavao nam nije otkrio taj detalj. Da je novac primljen, vjerojatno bi to rastrubio na sav glas.) Ostavši bez ikakvog kredibiliteta i vjerodostojnosti (totalni raskid s apostolima), Pavao bi bio osuđen na zaborav. Što bi mu priskrbilo vjerodostojnost? Samo ako vrbuje barem jednog od apostola i proglasi ga pravim Isusovim nasljednikom, za koga je Isus navodno izričito naredio da se upravo "na njemu sagradi Crkva koju Sotona neće srušiti". Tako imamo Petra "na Pavlovoj strani".
Međutim, ta priča previše vuče vodu na Pavlov mlinac, da bismo odmah povjerovali u nju. Da je to bilo tako, zar se Petru ne bi pridružila Jakovljeva Jeruzalemska "Crkva", a ne ostala odvojena? Katolički teolozi bi nas htjeli uvjeriti da su te dvije "kršćanske Crkve harmonično podijelile svoje aktivnosti". Jedna za propovijedanje među Židovima, a druga među ne-židovima. Jedna je bila za obdržavanje židovskih pravila prema Mojsijevom/Božjem zakonu, Isus je čovjek, a druga drastično ukida te zakone i običaje (jedenje mesa nečistih životinja, nema obrezivanja, Isus je bog itd. itd.). Morali bismo biti vrlo naivni da povjerujemo da je tako nešto uopće moguće. Raskol je očit. A očito je i da Pavao nije htio da znamo za taj raskid. Nikako mu nije odgovaralo da se to javno proglasi. Poslije 70. god. ionako je bilo svejedno, jer Jeruzalemske Jakovljeve "crkve" više nema. Nekolicinu koja je govorila o Pavlovom otpadništvu, žestoko su proklinjali i klevetali, što se jasno vidi iz djela apostolskih.
Uostalom, na kakvim temeljima bi počivala Jakovljeva Crkva? Ako nema Petra - Stijene, Đavao bi ju srušio? A nakon propasti Jeruzalema, Jakovljeva Crkva zaista nestaje netragom iz povijesti. Pavao je mogao likovati. Jakova i Braću Gospodinovu tj. židove apostole su mogli zaboraviti, i on je, zajedno s Petrom (postojećim ili izmišljenim) mogao dalje širiti kršćanstvo među Grcima. Pobjednik je napisao povijest kako to njemu odgovara. Što ako se poslužio kakvom laži ili zatajom? Tu i tamo nešto uljepšao ili iskrivio? Nema veze! Dok god je u svrhu
promicanja Božije riječi i naviještanja Kristova kraljevstva. Ili je barem on tako mislio....
___________________
* U to vrijeme Sirija (Damask) nije bila dijelom Izraela, već odvojenom rimskom provincijom kojom je upravljao rimski legat, te nije imala administrativnih niti političkih veza s Palestinom. Kako je onda tamo mogao vrijediti nalog visokoga svećenika koji je poslao Pavla i pratioce da odvode nekakve vjernike u okovima? Rimsko Carstvo zasigurno ne bi dopustilo da samozvani »jurišni vjerski odredi« prelaze iz jednog područja u drugo, izvršavajući uhićenja heretika i ubojstva, predstavljajući tako prijetnju ionako poljuljanoj stabilnosti javnoga reda. Službena je politika zagovarala vjersku toleranciju, uz uvjet da određena religija ne predstavlja prijetnju svjetovnoj vlasti ili strukturi društva. »Jurišni odred« s bazom u Jeruzalemu koji je operirao u Siriji, zasigurno bi izazvao brze i strašne represalije od strane rimske administracije, a nijedan visoki svećenik, čiji je položaj ovisio o rimskoj milosti, ne bi želio da se takvo što dogodi. Dakle cijela ta "iskrena Pavlova ispovijed" kako je činio zločine "kao i njegovi židovski vršnjaci" dok se nije pokrstio, ustvari je suptilno podmetnuto pljuvanje po židovima od strane njihovih ljutih kasnijih neprijatelja, i poturanje kukavičjeg jajeta o silnim progonima kršćana koje su tobože provodili Židovi.
"Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijedalo svakom stvorenju pod nebom, a ja mu, Pavao, postadoh poslužiteljem."
Hrvatski prijevod koristi sadašnje vrijeme: "evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju pod nebom". Engleski upotrebljava prošlo vrijeme: "...which ye have heard, [and] which was preached to every creature which is under heaven." Pogledamo li grčki izvornik
(http://www.blueletterbible.org/cgi-bin/c.pl?book=Col&chapter=1&verse=23&version=KJV#23),
odmah možemo uočiti da se radi o "grčkom aoristu /kerusso/ = Aorist Passive Participle, 'keruchthentos' ("proclaim") izvor: Carl W. Conrad Department of Classics/Washington University", koji se prevodi s prošlim vremenom. Odakle ta muljaža oko vremena? Ako Pavao govori o "evanđelju koje se svima već propovijedalo" onda to još nikako ne može biti Isusovo evanđelje kakvoga znamo, nego se radi o gnostičkom evanđelju, o Anđeoskom Pomazaniku koji je prema židovskim spisima uskrsnuo treći dan u nekim nadzemaljskim sferama, a Pavao se samo-proglasio njegovim đakonom - diakonos.
Brojni kršćanski mučenici = mit
Na mitu o silnom broju kršćanskih mučenika, Crkva si je pokušala pribaviti vjerodostojnost i ugled žestoko proganjane, a opet čudesno opstale institucije, koju je zaštitio osobno Bog i svi sveci, "jer je jedina istinita". Na krvi svojih "dragovoljnih mučenika" apologeti ujedno grade tobožnju vjerodostojnost svoje religije.
Međutim, u počecima te židovske sekte, nema zapisa o progonima širih razmjera. U načelu, Rimljani su tolerirali religijsku različitost, jer je to bio jedini način održanja ogromnog carstva koje se sastojalo od velikog broja naroda. Jedino na čemu su inzistirali je bilo iskazivanje lojalnosti carstvu, pri čemu se kao građanska dužnost i iz poštovanja, tražilo rituano odavanje počasti pred oltarima bogova, nešto poput današnjeg pjevanja himne ili pozdrava zastavi. Židovi čak ni to nisu morali, ali su ih Rimljani opet ostavljali na miru, osim poslije njihovih učestalih pobuna. Kršćanima, koji su bili uglavnom iz redova siromašnog i neobrazovanog puka, nije palo na pamet tolerirati druge vjere. Uobraženo su ismijavali i omalovažavali 'poganske' bogove i predmete bogoštovlja u svakoj prilici, glasno proklamirajući da su zavedeni od Sotone svi drugi osim njih. To je često izazivalo bunt ostalog stanovništva uzrokujući nemire i sl. Naravno da su stoga rimski vlastodršci pokušavali (pa i silom) privoliti kršćane na suživot, jer je njihov fanatizam destabilizirao carstvo. Kazna za nelojalnost ipak nije uvijek bila pogubljenje, iako su poneki fanatični Kršćani često drsko prkosili i izazivali vlast, uvjereni ili da će ih Bog zaštititi, ili da će za mučeništvo dobiti nagradu kako im je Isus obećao.
Sustavni progon Kršćana je trajao samo od 249-253 god. za vrijeme Decija, te od 303-311 god. za vrijeme Dioklecijana i Galerija. Čak i za to vrijeme, kako i sami Kršćani svjedoče (Origen), nije bilo velikog broja žrtava. Sve skupa par tisuća, što je ništa u usporedbi s međusobnim klanjem koje su si različite kršćanske frakcije priredile prilikom kasnijih rasprava oko ove ili one apsurdne crkvene dogme.
Poziv na mučeništvo jasno stoji u Novom Zavjetu, kao jedno od "blaženstava" o kojima priča Krist osobno. On tvrdi da velika plaća čeka na nebu one, koji propate na zemlji svjedočeći vjeru u Njega:
Suočen s otporom Židova da njihove svete spise tumači nekakav neuki provincijalac bez ikakva temelja, Isus - kao samoproglašeni židovski Mesija - "blaženima" proglašava one koji su izvrgnuti progonima od strane Židova, koji su "jednako činili svojim prorocima". On vrlo slikovito govori da se raduju, pa čak i POSKAKUJU od prevelike sreće (!), ako su kažnjavani zbog Njega:
"Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu."
Po Luki 6,22
Petrovo mučeništvo - izmišljotina
Prva osoba koja spominje smrt Petra i Pavla bio je rimski biskup Klement. On piše 95. god (poglavlje 5)
" Ali, sjetimo se heroja koji živješe među nama...i njihova plemenitog primjera...bili su proganjani i osporavani, sve do svoje smrti... Petar koji je pretrpio mnoge nedaće i tako svjedočeći otišao na mjesto slave. Radi ljubomore i progonjenja, Pavao je bio primjer izdržljivosti, nekoliko puta u zatvoru, otjeran u izgnanstvo, kamenovan, propovijedao na Istoku i Zapadu, stekao slavu po svojoj vjeri i svjedočio pred vladarima, i tako je otišao s ovoga svijeta i dospio na sveto mjesto.... "
Kao rimski biskup, Klementu su trebali biti dostupni precizni detalji oko toga što se zbilo s Petrom i Pavlom u Rimu. Premda piše tek 30 godina nakon navodnih događaja, kao kršćanin, on je jedini izvor kojega imamo. Uočite da nikada ne koristi riječ "mučenik". Uopće ne piše kako su umrli. Nikada ne tvrdi da su umrli u Rimu. Samo da je Petar pretrpio " mnoge nedaće". Jedino što se približava pojmu mučeništva je da su " osporavani, sve do smrti". Isti izraz se upotrebljava i za likove kao što su Jakob, Josip, Mojsije i David, a nitko od njih nije bio mučenik.
Klement samo kaže da su ostali kršćani sve do svoje smrti unatoč napadima i otporima.
Naravno, što je vrijeme više odmicalo, to se dodavalo više detalja njihova "mučeništva". Oko 140 godina nakon smrti Petra i Pavla, Tertulijan prvi tvrdi da je Petar raspet na križu naopačke. On piše u 'Protiv Marciona' :
- Kako je sretna Crkva, na koju su apostoli izlili svoju doktrinu zajedno sa svojom krvlju, kada je Petar podnio pasiju kao naš Gospodin i kada je Pavao nosio krunu u smrti poput Ivana apostola koji je prvo uronjen u kipuće ulje, bez ozljeda, a zatim se vratio na izgnanstvo na otoku.
Tertullijan ne daje nikakve podatke da podupre svoj iskaz da je Petar raspet, a Pavlu odrubljena glava. U istoj rečenici piše o Ivanu u kipućem ulju. Njegova publika je očito mogla progutati i tu laž.
Kao što se ti zoveš Kamen, na čvrstoj Stijeni ću sagraditi svoju Crkvu
Isus ovdje govori o Petru apostolu i o petri, Stijeni na kojoj će sagraditi svoju crkvu. Naime riječ Petar (petros) na grčkom znači kamen (koji se kotrlja i nepostojan je), dok velika čvrsta stijena znači petra. Dakle kad bismo čitali grčki to bi zvučalo kao mala igra riječima:
"Kao što se ti zoveš Kamen (Kameni), tako ću na čvrstoj Stijeni sagraditi svoju Crkvu". Tko je Stijena? Biblija na mnogo mjesta Boga uspoređuje sa Stijenom. Petar je samo sustarješina i nazidan na zaglavnom kamenu - Kristu. Isus nije Petru rekao: "Kad JA svome Ocu uziđem, slušajte Šimuna Petra kao što ste mene slušali. Ja ga imenujem svojim namjesnikom ovdje na zemlji". Kao što to često biva s raznim sektama koje je osnovao kakav karizmatski vođa, poslije njegove smrti nastane rasulo i borba za vlast. Lete kojekakvi papiri i vode se žučljive rasprave tko je novi poglavar.
Možda je u originalu na aramejskom stajalo Kefas (Petar kao Kamen), ali postoji još veći razlog zašto Petar nije mogao biti prvi Papa - Kamen na kome počiva Isusova Crkva. Kamen je za Židove uvijek samo Bog Stvoritelj:
Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete - čast! A onima koji ne vjeruju - kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen
spoticanja, stijena posrtanja;
(1.Pet 2,4-5)
Sam Petar govori vjernicima da su mala kamenja građena na ogromnoj stijeni Isusu Kristu.
Apostol Pavao u 1. Kor. govori :
Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.
(3,11)
"i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist."
Prva poslanica Korinćanima 10, 3
Isus je nazvao Petra i Sotonom (Mat 16,23), no jedno je jasno. Isus nije imao u planu Crkvu - Vatikan, koja će trajati tisuće godina. Propovijedao je skori dolazak Kraljevstva božjega, bilo u obliku sebe kao Mesije koji će to uspostaviti u Jeruzalemu, ili prema kasnijim pisanjima, kao apokaliptička vizija kraja svijeta.
Postoji mnogo paralela iz Starog zavjeta, gdje se neki kamen uzima kao svjedok onome koji govori. To je smisao Petra (Petrus) kao "Isusova svjedoka Novoga Saveza" (da se ne zataji Bog, kojega je Petar 3 puta zatajio):
Tako sklopi Jošua toga dana Savez s narodom i utvrdi mu uredbu i zakon. Bilo je to u Šekemu. Jošua upisa te riječi u Knjigu zakona Božjega. Zatim uze velik kamen i stavi ga ondje pod hrast koji bijaše u svetištu Jahvinu. Zatim reče Jošua svemu narodu: "Gle, ovaj kamen neka nam bude svjedokom jer je čuo riječi što ih je govorio Jahve; on će biti svjedok da ne zatajite Boga svoga."
Recite taj logičan zaključak katolicima, i oni će odmah skočiti na vas kao opareni. Na toj jednostavnoj rečenici, temelji se Vatikanska država i cijela crkvena totalitarna autokratska piramida. Ujedno treba napomenuti da je Petar - "tobožnji prvi Sveti Otac Papa" - bio oženjen
čovjek (Mat. 8,14 "Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici".)
Sveti Oci - Pape
Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa - Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen."
Mat.23, 9-12
Ovaj pompozni kip žene koja drži križ, predstavlja svetu Jelenu Križaricu tj. caricu Jelenu koja je tobože dovukla Isusov "istinski" križ ("vera-kruz") iz Jeruzalema u Rim, kao i ostale Isusove relikvije, čavle, krunu od trnja, križeve razbojnika itd. Vidi pod Pobožnje laži - Relikvije o kakvoj crkvenoj podvali je riječ.
Napomena uz "prekrasna crkvena zdanja", Mikelanđelovu umjetnost, Bachove oratorije ili Bethovenove simfonije: Nikada nećemo znati kako kreativna i vrijedna divljenja bi bila djela tih umjetnika da su im novce davali svjetovni, a ne crkveni bogataši, ili svjetovna država. Ali znamo da je umjetnost i arhitekturu Stare Grčke i Rima uvelike devastirala i zagušila upravo "kršćanska kultura." Inače, Bazilika Svetog Petra izgrađena je golemim novcima prikupljenim od prodaje "oprosta grijeha". Ako ste počinili kakav grijeh, mogli ste ga isplatiti u gotovini Crkvi i tako skratiti svoj boravak u čistilištu. Kristova vatikanska hijerarhija je ubrzo shvatila da će svoja ovozemaljska blaga najlakše sačuvati od lopova i prevrata, ako investira u umjetnička djela, kipove ili freske ili građevine, jer novac i zlato možeš ukrast, ali velike mramorne kipove i zgrade malo teže. Još teže prodat.
Sumnjivi slavni pape
Bilo ih je navodno oko 260. Po katoličkom popisu, 30 ih je bilo mučenika, a 86 svetaca. Koliko god se ponavljao taj podatak, on je tako drsko lažljiv da i najzadrtiji katolički eksperti (Delehaye, Ehrhard, Duchesne, itd.) priznaju da je najviše 2 pape dalo svoj život za vjeru. Oko tucet ili više bez oklijevanja su oduzeli živote svojim rivalima ili neprijateljima. Za dvije trećine od 86 navodnih papa-svetaca, nema nikakvih pouzdanih dokaza. Hvalospjevi u Katoličkoj Enciklopediji temelje se na bajkama i nadgrobnim natpisima, kao onaj koji opisuje Ivana XII, najkorumpiranijeg mladog lupeža koji je ikada nosio tijaru kao "ornament cijeloga svijeta."
Od prvih 30 papa sa službenog popisa, poznato nam je samo njih pet. Od njih, dvojica su bili Anti-Pape, trećega (Viktor) je ukorila cijela crkva za njegovu aroganciju, a bio je vrlo dobar s Imperatorovom najžešćom ljubavnicom; četvrti (Callistus) bio je beskrupulozni, bivši trgovac robljem (a on nam je najbolje poznat): peti (Damassus) imao je moralne standarde niske i za to doba. Nepoznato je barem 100 papa (tu su skoro svi tobožnji mučenici i sveci), više od polovice ostalih je krivo za trgovinu crkvenim položajima, nepotizam i korupciju, a od preostalih 160, uz dobre dokaze, oko 30 ih je bilo ubojica, bludnika i raznih drugih kriminalaca. Toliko o svetoj, neprekinutoj tradiciji od Isusa i Svetog Petra do danas.
Prvi "crkveni oci" su sa zgražanjem govorili o poganskim rimskim prvosvećenicima koji su si dali titulu Pontifex Maximus - Vrhunski Pontif ! Ali povijest se ponavlja. Imperator Gracian (360 n.e.) milostivo daje tu "slavnu titulu" tadašnjem papi Damasusu I, pa je i današnji Papa ponosno nosi, zajedno sa ogromnom, zlatom izvezenom kapom - mitrom, koja je preuzeta od svećenika boga Mitre, prikladnom šarenom haljinom i faraonskim "pastirskim štapom". Mitraizam je bio najpopularnije vjerovanje u doba starog Rima prije širenja kršćanstva. Naravno, nakon kristijaniziranja svega, većina Mitraističkih hramova je uništena ili prenamijenjena.
Klement V
Prethodnik Ivana XXII, Klement V, sva crkvena blaga je dao svojim rođacima. Novi je Papa morao sve rasprodati, uključujući i odriješenja grijeha, izlaznice iz čistilišta i ulaznice za raj. Lukavo je sastavio popis grijeha, zajedno sa cjenikom za njihovo otpuštanje. Na popisu je bilo svega, od ubojstva do piratstva i incesta, bluda i sodomije. Što je netko bogatiji, tim je više mogao sagriješiti i kupiti odrješenja, a time je crkva bila bogatija. Većina bogatstva je protraćena na Papinu omiljenu pasiju - ratovanja. Dotični Papa izdaje bulu "Cum inter nonnullos (1323)" po kojoj su Isus i apostoli bili bogati. 114 franjevaca je spaljeno, jer su zagovarali siromaštvo.
Papa Agapetus (535-6) spaljuje anatemu koju je Papa Bonface II (530-2) svečano proglasio protiv Dioscorusa (530). Isti je bio anti-papa, ali Agapetus, koji ga je štitio, prikazan je kao istinski Papa. Papa Adrian II (867-72) je rekao da građanski brakovi vrijede; Papa Pius VII (1800-23) ih proglašava nevažećim. Oba su nepogrešivi Pape pod izravnim uplivom Svetoga Duha. Nicholas V (1447-55) poništava sve od Eugeniusovih IV (1431-47) "dokumenata, procesa, dekreta i cenzura protiv koncila [Basle]. ... i da ih se smatra nepostojećim" (Dollinger, op. cit., p. 275), ali oba su ostala na svetoj liniji Papa.
Ivana Orleanka - vještica - svetica
Srpnja 21. 1773., Papa Klement XIV osuđuje Jezuite, ali Papa Pius VII u kolovozu 7, 1814 to poništava. Eugenius IV je osudio Ivanu Orleanku (1412-31) da se spali kao vještica i heretik, ali Papa Pius X (1903-14) je beatificira 1909, a Benedict XV (1914-22) kanonizira (postaje svetica) 1920. Izjava inkvizitora Ivane Orleanske iz 1431:
"Ukazali smo joj na veliku opasnost koja dolazi od nekog tko je tako uobražen da vjeruje kako postoje takva prikazanja i otkrovenja i stoga laže o stvarima koje se tiču Boga, dajući lažna proročanstva i objave koje nisu znani od Boga, nego izmišljeni. Iz toga može slijediti zavođenje ljudi, stvaranje novih sljedbi i mnoge druge bezbožnosti koje potkopavaju Crkvu i katolike."
S druge pak strane, radi se o sumanutoj osobi spremnoj da povede vojnike i pobije mačem vjerske neistomišljenike. 1429. god. dok je Svetica Ivana bila zauzeta borbom protiv Engleza, u isto vrijeme u Češkoj-Bohemiji djeluje Jan Hus. Oštro je osuđivao zloupotrebe i laiciziranja Crkve, te razuzdani život svećenstva. Danas se smatra tvorcem češkog književnog jezika. Kada je Hus 1412. ustao protiv bule pape Ivana XXIII kojom se dijele oprosti za novac (indulgencije), dobija već drugu ekskomunikaciju. Kad je Hus konačno odbio zahtjev
koncila da se odrekne svih svojih učenja koja nisu u skladu s učenjem rimokatoličke Crkve, a naročito kada nije priznao primat apostola Petra (tj. pape kao njegovog nasljednika) u Crkvi proglašen je heretikom, osuđen i istog dana (6. srpnja 1415.) spaljen na lomači. Evo što je Sv. Ivana izdiktirala da bude napisano i poslano husitima, koji su se zalagali za povrat crkvenih bogatstava narodu:
"Odavno bih vas posjetila sa svojom osvetničkom rukom da nisam zauzeta u engleskom ratu. Ali ako uskoro ne saznam da ste prekinuli s vašim zlodjelima i da ste se vratili u okrilje Crkve, možda ću napustiti ovaj rat s Englezima i okrenuti se protiv vas da uništim to strašno praznovjerje s mačem i prekinem ili vašu herezu ili vaše živote.
Ako se vratite svjetlu, ako uđete u krilo katoličke vjere, pošaljite mi vaše poslanike. Ali ako ustrajete u otporu .... očekujte da me vidite, s najjačom čovječjom i božanskom moći, da vam platim u vašem vlastitom novcu"
(Gies, Joan 'Arc, str. 135)
Danas je njezina slika u pariškoj katedrali Notre Dame, i mnoge joj se svijeće pale kao svetici. Kako kada ju je nepogrešivi Papa Eugenijus IV kao Petrov nasljednik, i pod vodstvom Svetoga Duha proglasio vješticom i pristao da je spale živu?
Savonarolu (1452) isto tako pale, unatoč njegovu govorništvu i moralu, jer se usudio kritizirati Crkvu. A, kako čujem, sprema se i njegovo proglašenje Svecem.
Papu Honoriusa (625-38) je 6. Ekumenski koncil 678-87 proglasio heretikom. Stoljećima su se Pape zaklinjale kod preuzimanja Vatikanskog ureda, da je Honorius bio heretik, ali eto ga na popisu Papa!
"Izvan je svake sumnje da on [Papa] može griješiti čak i u stvarima koje se tiču vjere. Ustvari, mnogi rimski pape su bili heretici." --
Kaže nam to Sveti Otac Papa Adrian VI, 1523. Zašto mu ne bismo vjerovali ? Zato jer ako ne vjerujete u apsolutni autoritet i nepogrešivost Pape, gubite pravo na Spasenje i Život Vječni u Raju !
Ekskomunicirani leš Pape
896. godine, Papa Stjepan VII (896-7) je dao iskopati leš prethodnog Pape Formosusa (891-6) 8 mj. nakon ukopa. Leš u raspadanju, obučen kao Papa, "odveli" su na suđenje, posjeli na tron, "procesuirali" i našli krivim
što se okrunio kao vladar, jer je bio jedan od mnogih nezakonitih potomaka Karla Velikog. Osuđenog od pape Stjepana VII, leš bivšeg pape Formose je skinut do gola, odsječena su mu tri prsta desne ruke kojima je blagoslivljao, a ostatak bačen nahuškaloj rulji vjernika rulji, koji su ga vukli ulicama i bacili u rimsku rijeku Tiber.
Papa Stjepan VII je tada proglasio sva Formosijusova zaređenja nevažećima, pa Katolička crkva i danas ima problema - mnogi tadašnji biskupi su zaredili druge, drugi treće... Nema problema, i Formosus i Papa Stjepan
VII koji ga je izvukao iz groba i ekskomunicirao, upisani su na službenoj Katoličkoj listi slavnih prethodnika današnjeg Pape kako bi se očuvao njihov neprekinuti niz !
Era pornografije u povijesti papinstva
Godine 904 do 974, na primjer, nazvane su "Era pornografije u povijesti papinstva". Kurtizana Marozia, ljubavnica pape Sergijusa III, postaje majkom pape Ivana XI, tetka Ivana XIII i baka Benedikta VI. A još ništa nisam napisao o Papi Aleksandru Borgiji i njegovoj Lukreciji! Veliki doprinos Pape Borđije koji je bio spletkar, trovač, nepotist, bludnik i što sve ne, potaknuo je na službeno ubacivanje dodatka anđelovu pozdravu Mariji, riječima:
"Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše Amen."
Vjernici koji ovu molitvu beskrajno monotono ponavljaju, niti ne slute kakav lupež je za to zaslužan. Do završetka 15. stoljeća, nije postojao službeni završetak molitve, ali postojala je "molitva Pape Aleksandra VI" (vidi "Der Katholik", travnja, 1903, str. 334), i ugravirana je na zvona (Beisesel, "Verehrung Maria", str. 460).
Prikaz Papa po imenu IVAN:
"Znamo" da je Ivan bio "učenik kojega je Isus najviše ljubio", a kasnije je, navodno, postao Evanđelist. Zato je to najčešće ime koje uzimaju Pape od ukupno 3o5 papa koji su zasjeli na zlatno "Petrovo prijestolje":
- Prvi papa 523-528 proglašen je svecem
- Sedmoga papu naslijedio je Ivan, koji nije bio pravi papa. Njega se ne ubraja u popis papa kao niti navodnu ženu-papesu po imenu Ivana, koja je rodila dok se penjala na konja. (Srednjovjekovne legende su nepouzdane, ali postoji i priča od 13. stoljeća da se svaki papa pregledava da se ustanovi je li muško. Interesantno je da Katolička enciklopedija detaljno analizira povijesne dokaze oko te Papese, i municiozno dokazuje da nije mogla postojati, jer su priče o njoj počele kolati tek kojih 100-200 godina kasnije. Ako nešto crkvenim apologetima ne paše, brzo će zgrabiti alate povijesne znanosti i upotrijebiti ih u svoju korist. Ako ti isti alati pokažu nešto porazno po Crkvu ili povijesnost Isusa ili grada Nazareta, izvlače sve moguće trikove iz rukava, legende i priče, što s pravom historiografijom ili arheologijom nema nikakve veze.)
-Ivana VIII je otrovao rođak, a budući da otrov nije brzo djelovao, ubijen je čekićem. (Uvijek je bio određen rizik biti Papa)
- Ivan IX. nije upadao specijalno u oči
- Ivan X. je postao Papa jer je imao za ljubavnicu ženu utjecajnog rimskog senatora. Izgleda da je i on bio ubijen.
- Ivan XI bio je majčin sinčić sa jedva 2o godina.
- Papa Ivan XII - Razvratnik, ubojica i štovatelj sotone (937. 964.)
Postavljen za poglavara rimokatoličke crkve s nepunih 18 godina. Papa Ivan XII nije pokazivao baš nikakve moralne vrline. Pogotovo oko celibata. Njegov privatni život bio je, dakle, prava litanija grijeha. Ogrezao je u svim vrstama orgija, s doslovno stotinama žena, uključujući i očevu priležnicu Stephnu. Ponekad je znao isto činiti i s muškarcima. Istina, grad Rim tada je i bio svjetska prijestolnica razvrata. Lateransku palaču pretvorio je u megabordel (priznaje kršćanska enciklopedija). Kronike potvrđuju da je, osim što je bio loš papa, bio i očajan političar. Ubijao je svoje političke protivnike, propali su mu svi savezi. Bio spreman ekskomunicirati svakoga tko bi ga kritizirao. Razljutio je germanskog vladara Otona I, kojeg je uvukao u ratnu alijansu. Brzo se predomislio pa se okrenuo protiv njega i to u trenutku kad je ovaj poslao vojsku da zaštiti papinsku državu. Kronika beščašća pape Ivana XII završila je kontroverznom smrću. Izdahnuo je tijekom spolnog odnosa. Bitno je dodati da je u pitanju bila žena. I to udana. Povjesničari dvoje je li ga ubio prevareni muž ili slabo srce. Oni skloniji onostranim objašnjenjima tvrde da ga je ubio sam sotona kojemu je papa često nazdravljao. Ukratko, papa Ivan XII bio je najgori vladar katoličke crkve. Svećenici su se molili da napokon umre, a njegov prevareni saveznik Oton I., u pismu je napisao: “Optuženi ste za takove perverzije da bi trajalo cijeli dan samo da ih nabrojimo...”
- Ivan XIII. je umro prirodnom smrću (rijetki blaženik)
- Ivan XIV je bio zatočen u Anđeoskoj tvrđavu, i umro je od gladi ili možda čak otrova.
- Ivan XV je radi svoje grabežljivosti podigao Rimljane protiv sebe,
- Ivan XVI je bio protupapa od 997 do 998 i u bijegu od vojske Otta III zapao u zatočeništvo. Odrezali su mu nos, jezik, uši i iskopali oči. Naopačke morao je jašiti na magarcu kroz Rim. Završio je svoj život u samostanu
- Ivan XVII umro je nakon nekoliko mjeseci.
- XVIII umro kao redovnik
Interesantno da se tu preskače jedan broj i sada slijedi odmah
- Ivan XXI (Ivan XX se preskače)
- Ivan XXII. To je ime današnjeg pape koje ime se već sreće za vrijeme raskola, kada su bili i po trojica na Papinom prijestolju.*
- Ivan XXIII.Vrlo uzoran papa (1958.). Sazvao koncil i obnovio crkvu.
*Ali sad ima jedna interesantna pojedinost. Prije se već pojavio u povijesti papa Ivan XXII, koji je bio rođen u Napulju 1365 god. To je bilo vrijeme vjerskog Raskola. Već su od 1378. godine dvojica polagala pravo na papinsko prestolje. Da bi se to dokončalo, sazvan je koncil u Pizi. Kako se nijedan od dva aktualna pape nisu tu pojavili, izabran je treći, a postojeći Benedikt XIII i Grgur XII smijenjeni. Sada je crkva imala tri pape. Treći se zvao Aleksandar V, koji je kratko vrijeme nakon izbora otrovan. Tada se izabire u konklavi (o kojoj nema dokumenata) novi koji se naziva Ivan XXIII. Za njega se priča da je bio strašno razvratan te je spavao s najmanje 2oo žena (u kasnijoj optužnici navedeno) samo je u Bolonji oskvnuo 3oo opatica, zaveo je ženu svoga brata, sestru Kardinala Napulja držao je kao konkubinu, prakticirao je sodomiju (tako se tada zvala homoseksualnost), a čak ga se okrivljuje i za masturbiranje. Tvrdi se da nije samo svoje predhodnike ubio nego i po svoj prilici i Inoćencija VII. 1413. god. pobjegao je ispred napolitanske vojske i ulogorio je svoj dvor u Fiorentini. Nadao se da će ga konzilij proglasiti za jedinoga papu, ali oci koncila su na ta tri pape gledali kao na zmaja s tri glave koje trebaju biti odsječene (U to vrijeme pojavljuje se Hus u Češkoj). Politika ga je spasila pa je, unatoč procesa u kojemu ga se optužuje za 54 zločina, on ipak odkupljen od bankara Casimos Vatera, Govani di Bicci de Medici, te umire slobodan, a oni mu podižu prekrasan grob na kojem su radili čuveni umjetnici toga doba.
Kako katolička enciklopedija ljigavo uvijeno piše o svim tim svojim pokvarenim lupežima - Papama:
"Veoma burna povijest papa i za promatrača je koji se nalazi izvan Katoličke crkve jedna od najneobičnijih pojava svjetske povijesti. A za katolika papinstvo je ustanova koja potječe od Isusa Krista. Za njega postaje vidljiv u toj dvotisućljetnoj povijesti s njezinim svijetlim točkama i mračnim razdobljima dobar dio zemaljskog obličja Crkve. Ipak, vjeran kršćanin zna dobro razlikovati svetost službe i ljudskost bilo kojeg njezina nositelja."
Nitko ne tvrdi da su klerici na čelu sa svojim Papom kao vrhunskim zapovjednikom, bili mnogo nemoralniji ili pokvareniji od drugih tadašnjih vladara. Međutim, od vodećih Crkvenih ljudi koji čvrsto vjeruju u vječnu kaznu Paklom za grijehe, i u nagradu blaženstva Raja za pravednost, čovjek bi očekivao daleko više humanosti, moralnosti, duhovne prosvijećenosti i širine spoznaje. Nažalost, povijest je pokazala da se takvi ljudi nisu mnogo razlikovali od ostaloga puka, a često je upravo slijepo oslanjanje na dogme i položaj moći bio razlogom njihova licemjerja, okrutnosti, zadrtosti i duhovne tuposti.
«Mi nećemo, da se vjerom vežemo uz Rim, niti da se podvrgavamo papi».
"Vjeruj u Boga, ali ne i u popa".
Kad naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i politički vođe, onda je moja i naša dužnost, da to prosudimo i ako treba i osudimo.
Govor u Krašiću, 28. rujna 1924.
Popovi se najmanje mole, i onda kad se mole, misle na kuharicu. Ja sam nekada držao mnogo do kulturnoga i nacionalnoga rada bosansko-hercegovačkih franjevaca, ali sam se najzad razočarao i uvidio da su to ljudi neiskreni i lašci. Čitav njihov život i nacionalni i kulturni rad nije ništa drugo nego zavaravanje i zaglupljivanje toga
naroda sa tendencijom da ga onda mogu lakše guliti i pljačkati. Ukoliko je taj narod još neprosvijećen, nepovjerljiv i zaostao, to je jedino njihova zasluga, jer su ga oni tako učili.
Nova revija, 1926. broj 1, 89-90
[Stjepan Radić]
"A u puku zapadne crkve, gdje potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne slijedi popa."
Djela III, str. 216
[Ante Starčević]
|
