zekozeko
29.11.2020., nedjelja
Dalmacija i Dubrovnik
2020. godina simpatična kombinacija brojeva, ali nikako simpatična godina. Već od veljače je krenulo nizbrdo s pojavom nepoznatog Corona virusa, djelovalo je prilično loše, ljudi su se prestrašili i sve se pozatvaralo, baš sve, totalni lock down, radili su samo prehrambeni dućani. Nismo smjeli izvan županije, a kasnije niti izvan grada. Radili smo od kuće i mjenjali se svaka dva tjedna u ambulanti i sve je bilo naopako. Za jednog putoholičara, poput mene, s već rezerviranim jednim putovanjem i bar 3 u planu, ovako nas ograničiti bilo je stresno. S vremenom smo se prilagođavali, snalaziili se nekako i šetali prirodom, samo da ne poberemo virus. Ora je bila oduševljena. Do lipnja su nam se poremetili svi planovi, sve je propalo. Uništeno. Polovinom lipnja su otvorili županije i mogli smo putovati po cijeloj Hrvatskoj. I tako, bez planova i velikih očekivanja idemo u Dalmaciju, samo da se malo maknemo iz kuće, idemo obići još neka mjesta koja smo inače, zbog gužve, izbjegavali. 21.06.2020.  Na put krećemo bez žurbe, polako i opušteno, tako se i vozimo, uživamo u svakom kilometru naše magistrale. Prvo zaustavljanje u Karlobagu na sokić i kavicu, a slijedeće u Starigradu (Paklenica) na oradu kod Dinka, stvarno su mu odlične, a tikvice na žaru...za prste polizat.   Morali smo paziti na kalorije jer smo bili na nekoj dijeti, detoxu i smjeli smo pojesti 600, odnosno 800 kalorija na dan, a ostalo u obliku shejkova. Baš nam je bilo pametno krenuti na ovakav put na dijeti, ah šta reći, ali kad smo počeli trebali smo izdržati još 3 dana. Usput smo malo stali u Biogradu pa u Brodarici odmarali na nekom brdašcu s pogledom na Krapanj.   Kasno poslijepodne smo stigli u Primošten, smjestili se u apartman uz samu plažu po odličnoj cijeni i brzo se presvukli u kupaći. Htjeli smo se još malo osunčati, a možda i okupati, ali sunce nije baš jako grijalo i puhao je neki vjetrić pa je bilo ugodno samo ljenčariti na plaži. Kasnije smo prošetali starim gradom i uživali u pogledu na more i zalazak u daljini. Večera nam nije trebala jer smo imali shejk i neke biljne tablete, uf...:) Primošten je prekrasan, jako lijepo uređen i plaže su velike, uredne i dobro održavane, najljepše od svega, nije bilo krcato ljudi, poneki zalutali turisti, mještani i vikendaši.   22.06.2020. Najprije smo sredili shejk i jutarnju dozu tableta, a zatim se uputili na kratko trčanje i brzo hodanje uz more, voljela bih da tako mogu i doma, samo izaći iz kuće i ići na trčanje, ali na našem brdu je to nemoguća mislija, osim za susjeda maratonca. Kavica, sokić pa polako spremanje i put pod kotače. Današnji cilj je poluotok Pelješac, možda Orebić ili neko drugo mjesto. Trajektom Ploče - Trpanj dolazimo na poluotok. Na trajektu smo sreli skupinu motorista na Harley Davison - ima, predivni motori, skupi ko vrag.    Iz Trpnja odlazimo bez zaustavljanja (bili smo tu nedavno gledati neku barku) i pičimo prema drugoj strani brdovitog poluotoka. Cesta je zavojita i strmo se spušta prema Orebiću, a od gore je odličan pogled na Korčulu i otočiće u blizini. Još je bolji pogled s platoa ispred samostana Gospe od Anđela.    Htjeli smo spavati u Stonu, ali smo prije odlučili napraviti đir po sjevernom dijelu poluotoka. Prošli smo kroz niz različitih vinograda i maslinika, lijepo održavani, očuvani. Vozeći se tako stigli smo do velike uvale u malom mjestu Lovište, odmah nam se svidilo, jedno od onih dalmatinskih mjesta koje ima dušu, gdje još nema ljubičastih zgrada na 5 katova niti je sve prilagođeno turistima. Naravno da turizma inače ima više nego ove godine kad je sve tako neobično, ali mjesto ima dušu, mjesto ima dvije oštarije i to je to. U drugoj, na terasi, primjećujemo par motorista kako večeraju veliku ribu...hm...a cestica kojom smo se kretali prolazi između te terase i restorana. D. se zaustavo i pitao konobara ako imaju slobodnu sobu, odgovorio je potvrdno, i još je pitao ima li što fino za jesti i na to je odgovorio potvrdno. Jednoglasno: ostajemo!!       Klopa je bila fenomenalna, vino za pamćenje (čak nas je malo i zelo), a ugođaj nije mogla pokvariti niti kiša koja je počela padati sve ozbiljnije. Konobar koji tamo radi je iz Rijeke, ima neke korjene od tamo, simpatičan planinar, propješačio je dosta Dolomita i napravio fotoknjigu uspomena, prolistali smo je, izgleda super....što mi daje ideju, hm...možda jednom i ovi moji tekstovi ugledaju svijetlo dana na taj način, u fotoknjizi. Šetnjica nakon večere i spavanac. 23.06.2020. Glupi šejkovi još danas, sinoć smo unijeli malo više od 600/800 kalorija pa bi danas trebali malo bolje paziti. Ujutro dok još nije bilo ljudi bilo je gušt trčati, nisam baš imala snage (zbog vina) ali uspjela sam odtrčati nekih 4 km, dovoljno za održavanje forme. D. me čekao na terasici čitajući novine i ispijajući svoju jutarnju kavicu. Brzinsko tuširanje i gas, danas je u planu doći u Dubrovnik. Posjetili smo staro napušteno mjesto Nakovanj/Nakovana jedno od najstarijih peljeških mjesta. Prema jednoj legendi, u ovom dijelu Pelješca su živjela tri brata kovača. Jednog su se dana odlučili podijeliti pa je jedan brat dobio kućište (malu kuću - kovačnicu) gdje je ostao živjeti. Prema toj legendi ime je dobilo obližnje naselje Kučište. Drugi je brat dobio viganj, što je bio naziv za kovački alat, te se nastanio na mjestu koje je zbog toga dobilo naziv Viganj, a treći od braće je dobio nakovanj pa je mjesto u kojem je odlučio živjeti dobilo ime Nakovanj. Nakon rata se stanovništvo, čije su kuće bile spaljene i na drugi način uništene, premjestilo u Mirce, Lovište i Viganj. Mlađa populacija je otišla u Novi Zeland ili Australiju. Do konca osamdesetih starija je populacija izumrla. Godine 1991. zadnji je stalni stanovnik napustio Nakovanu. Odlaskom posljednjih stanovnika, selo je bilo prepušteno na milost i nemilost lopovima koji su pljačkali sve što je imalo ikakvu vrijednost. Najčešće su odnosili skupocjene starine poput vrlo vrijednog starinskog namještaja i slika. Nisu poštedjeli ni mjesnu crkvu male Gospe.    Dalje smo se vozili kroz Potomje do Trstenika i uživali u mirisu loze koja je s obje strane ceste. Vinogradi su drukčiji, niži, loze kvrgavije, kasnije saznajemo da je to zbog nepristupačnog terena na kojem se nalaze, nedostatka vode i zbog naleta bure ili juga.   Cesta kojom se vozimo je strma i uska i nije baš ulijevala povjerenje, s desne strane ceste je more, a s druge planina po čijim se obroncima prostiru vinogradi toliko visoko do kuda može doći samo čovjek i magarac.  Dalje prema Trsteniku je cesta bila uska, ali ok, predivna kao i cesta sredinom poluotoka kojom smo se vozili do Stona. U Stonu kratka šetnjca starim gradom, pogled na zidine, onako visoko i strmo. Obnavljaju ih i održavaju, kao i cijeli Ston, vrlo je čisto i uredno, obnovljeno i sređeno. Naš današnji cilj je ručati nešto fino...malo za promjenu.  Najprije mješane školjke na stonski način, a potom jadranske neočišćene lignje...cilj definitivno postignut, samo smo opet prešišali kalorije...kvrahu i kalorije, ovo nema smisla propustiti. Siti i zadovoljni nastavljam put uz more prema Dubrovniku. Po dolasku smještamo se u odličan hotel uz cestu, malo izvan grada, soba velika, ogromna, s balkonom po odličnoj cijeni. Spremanje i šetnjica po polupraznom Stradunu, nesvakidašnji doživljaj. Dubrovnik razgledava prevelik broj ljudi po ljeti, najviše s kruzera (koji su trenutno zabranjeni) i gosti koji dođu s avionom, trenutno isto ograničeni, tako da je užitak vidjeti ga ovako. Djeca se igraju po dubrovačkim ulicama, trče okolo, a sami dubrovčani koji inače izbjegavaju glavne ulice, ovo ljeto uživaju šetajući gradom. Priuštili smo si sok i kavu na Stradunu, znali smo da ćemo platiti masno i jesmo i dobro.    24.06.2020. Hotel nam je baš bio odličan, a soba jako velika. Pogled s balkona:  Tog jutra smo na doručku sreli ministra Vilija Beroša i još neke političare :). Danas je plan đirati se u blizini Dubrovnika. Najprije idemo na Srđ iznad Dubrovnika i počinje zanimljiva rasprava...bili smo na Srđu ili na Srđi, Dubrovčni kažu na Srđu, a meni je logičnije na Srđi, možda zbog koštane srži. Tek dolaskom u Rijeku i razgovorom s jednom prof hrvatskog jezika prihvaćam da je pravilno na Srđu :). Pogled je prekrasan, vidi se cijeli grad i Elafitski otoci, koje nažalost, nismo oplovili, a mogli smo...    Posjetili smo i muzej/izlođbu "Dubrovnik u Domovinskom ratu" koja je postavljena u dijelu prizemnih prostora tvrđave Imperijal na Srđu simbolu herojske obrane Dubrovnika 1991.g. Izloženo je preko 500 fotografija, dokumenata i raznih predmeta uz opise. Svaki put kad imam priliku gledati ili slušati svjedočanstva iz Domovinskog rata ostanem potresena, iznenađena i pomalo tužna, tako je bilo u Vukovaru i tako je bilo i sada. Vozili smo se prema jugu bez riječi, svatko u svojim mislima i u svojoj tišini. U Cavtatu smo stali na kavicu, sok i odmor. Svaki od tih gradića uz more u blizini Dubrovnika je zanimljiv na svoj način, kao i obalna cesta. Također, cesta kojom se prilazi gradu sa sjevera je vrlo zanimljiva jer je zavojita, a dovoljno široka, asfalt odličan. Vjerojatno je inače na toj cesti velika gužva, ali ove godine je bio gušt voziti se njome. Zatim kratko posjećujemo Molunat i polako stižemo na najjužniju točku Hrvatske, Prevlaku. Poluotok koji strši duboko u Crnogorsko područje, mislim nije na teritoriju Crne Gore, ali gledano paralelno s Prevlakom nalazi se Herceg Novi i pripadajući zaljev.       Natrag smo se vozili po zaleđu, ponekad i više puta po istoj cestici :). Konavle, prekrasna polja u zaleđu Dubrovnika, uglavnom je sva zemlja obrađena i zasijana. Puno je vinograda. Opjevane Konavle u Terezinoj pjesmi zaista i jesu lijep kraj. Primjetili smo veliku kulu, Sokol grad, do sad nikad nisam čula za njega. Prvi sačuvani pisani spomen utvrde je iz 1391. godine. Riječ je o utvrdi bosanskih velikaša (prije njih tu je postojala ilirska gradina, te rimska i bizantska utvrda) koja je došla u posjed Dubrovačke Republike godine 1420. Na području na kojem je utvrda nalaze se tragovi života stari 4 000 godina. Preživjela je veliki potres 1667. godine.         Panorama s kule je fenomenalna, vidi se velik dio Konavla. Unutra smo se baš zabavili i naučili nešto novo. Umorni i gladni vraćamo se u sobu, tuširanje, spremanje i klopica u Dubrovniku, danas biftek. 25.06.2020. Poslijepodne smo dogovorili obilazak starog grada s vodičem, željeli smo saznati što više o Dubrovniku i proći nepoznatim uličicama. Mogli smo dogovoriti i turu po zidinama, po njima smo šetali prije 10-tak godina s djecom pa nas je ovaj dio više zanimao. Najprije kupanac, prvi ove godine, more je bilo kristalno čisto i bistro, ali toliko ledeno brrr. Na suncu se nije moglo biti dugo jer je nemilosrdno pržilo našu bijelu, neosunčanu kožu. Plažu smo ubrzo zamijenili terasom kafića i suncobranom...baš odmor za dušu i tijelo, kako bi rekao jedan poznanik: "ovako ja zamišljam Ameriku".   Dubrovnik:      Vodič Marko je dao sve od sebe da nam uljepša poslijepodne i da nam što zornije prikaže povijest Groada. Definitivno je uspio u svom naumu, svaka mu čast, vodič za preporuku. Puno smo naučili o povijesti i sadašnjosti, te zaigrali nogomet u centru, tamo gdje je ta igra prvi put zaživjela, D. je bio malo nestašan i pogodio lampu, srećom nije se razbila. :) Po Markovoj preporuci klopali smo u jednom malom restoranu u gornjoj ulici, paralelnoj sa Stradunom, bilo je odlično, od klope, do vina i ugođaja.     26.06.2020. Jutro nagovješta jedan topao ljetni dan, pakiramo se i odjavljujemo iz hotela, krcamo Bennya i oblačimo punu ratnu spremu, danas ćemo obalom (ne preko Pelješca) put Zadra, idemo vidjeti rođaka i cijelu familiju. Jutrošnje vijesti kažu da je prolaz kroz Neum (BiH) slobodan uz obavezno zapisivanje na ulazu, bez zadržavanja u Bosni i provjerom na izlazu iz zemlje. Cesta poluprazna, polako klizimo uzbrdo, uživamo u vožnji, to moraš voljeti i svi koji vole vožnju samu po sebi, vožnju kao vožnju bez drugih aktivnosti, sigurno će me shvatiti, a vožnja na motoru je napredni oblik. Sve vidiš oko sebe i gore nebo i dolje cestu, sjedimo više nego u autu pa je bolji pogled desno i lijevo, a mirisi...to je poseban doživljaj. Zato se volimo voziti iako je često neudobno i vruće ili hladno, rijetko je baš taman. Tako smo se i to jutro vozili, samo smo se vozili, ugašene komunikacije, šutke, sređujući dojmove, uživajući u trenutku... Pelješki most raste, stupovi su već napravljeni, uskoro nećemo morati kroz Bosnu u Dubrovnik. Prošli smo kroz Zaostrog, Živogošće, Tučepe, Makarsku i Bašku Vodu te stali na odmor, kafe i sok. Odmah nam se pridružio lokalni bajker, ko fol sjeo stol do nas, dobro pogledao naljepnice na koferima i zadovoljno klimao glavom. Ubrzo su počele lovačke priče, a ja sam se isključila, nema smisla...D. to može, ja nemam živaca. Kad je spomenuo Španjolsku i kako su on i žena tamo bili, mislim si da nema šanse, do tamo je hrpa kilometara. Potom je objasnio...išli su iz Zadra za Anconu, prešli na drugu obalu Italije u Genovu, te brodom plovili do Barcelone. Dakle, fakat su bili s motorom u Španjolskoj, a napravili 500 km do tamo...cccc, ali nije loša ideja, morati ću to malo razraditi. Poslije Brela smo skrenuli s obalne ceste u Dalmatinsko zaleđe pa kroz Šestanovac, Cista Provo, Cista Velika, Trilj i Sinj. Blizu Sinja smo stali odmoriti uz Cetinu, pronašli smo savršeno mjesto uz stari mlin. Močili smo i noge u hladnu vodu, izdržali manje od minute dok ne bi noge utrnule i počele boljeti. Voda je jako bistra i privlačna, najrađe bi se u njoj okupali...sve dok ne zagrize hladnoća.      Nakon odmora vožnja je bila puno ugodnija. Prolazili smo uz Peručko jezero i u Vrlici skrenuli prema Drnišu, natrag prema moru. Cesta Vrlika - Drniš je nevjerojatna, totalno drukčija, ravna i dugačka, fora skroz. Uživancija!    U Zadar smo stigli oko 5 popodne, smjestili se u rođotov apartman na Kalelargi, a večer proveli u odličnom društvu uz finu večeru, dagnje na buzaru (hvala E. i V.). 27.6.2020. Ujutro smo posjetili Virane i polako krenuli kući, uz more po sunčanoj magistrali. Dalmacijo pozdrav, bilo nam je fenomenalno, vidimo se uskoro, već idući mjesec. Oznake: Putovanja po Dalmaciji |
28.11.2020., subota
Passo Stelvio
Svako putovanje u ovoj neobičnoj godini je blagodat i neplanirani izazov. Sve što smo planirali se izjalovilo, zbog corone su u proljeće granice bile zatvorene i nije se moglo putovati, tako nam je propao već plaćeni put u Pariz (A.& D. i nas dvoje), propao nam je put na Siciliju u 6.mj. srećom nismo kupili karte za brod, ali prlično smo bili isplanirali putovanje, zamjena je bila Bosna i Crna Gora (koje su još bile Corona free) no neposredno prije našeg polaska iz Rijeke zatvorili su i naše istočne granice. Ipak smo morali negdje zbrisati pa smo se odlučili na putovanje lijepom našom Dalmacijom.
Nakon putovanja u 6.mj. uspjeli smo pobjeći preko granice u Italiju 13.08.2020. Put nije bio pomno isplaniran (kao što mi je običaj), znali smo da idemo na Passo dello Stelvio i to je sve, ostalo smo improvizirali, uglavnom dobro, ponekad i loše, ali da krenem redom. 13.08.2020. (oko 350 km) u jutro krećemo iz Rijeke autoputom do Vicenze, po gradu malo gobljenja, štekala nam je BMW-ova navigacija, da se i to desi, ali brzo smo se izvukli i krenuli uzbrdo u prirodu i planine, avantura i uživancija pojačavaju se što se više udaljavamo od grada. Vozimo se prema Bolzanu i prolazimo kroz grad Trident, spominjem ga zato što je u njegovoj okolici jako puno planataža jabuka, nikad nisam vidjela tako puno urednih voćnjaka. Prostiru se u daljinu, popunjavajući kompletnu dolinu koja je okružena planinama, a po strmim, ponekad i vrlo nepristupačnim obroncima su vinogradi, uredni, redovi su savršeno ravni, travica pokošena, a na početku su ruže kako bi najavile peronosporu i time na vrijeme spasile vinograd. Miris zrelih jabuka spremnih za skoru berbu širi se dolinom, uživamo. Nagovarala sam ga da stanemo i uberemo 2-3 jabuke, ali bezuspješno. Voćnjaci nas prate oko sat vremena vožnje, možda i malo duže, nevjerojatni su.    Passo Stelvio je udaljen oko 500 km od Rijeke, ali nismo htjeli taj put preći u jednom danu pa smo pronašli neki simpatičan hotel, odnosno planinarski dom, na vrhu brda Penegal, vozili smo se uzbrdo, serpentinama nekih 7 km, da bi na recepciji saznali da je hotel popunjen, nismo mogli vjerovati. Usred ljeta hotel na planini, okolo nigdje ničega da je popunjen, stvarno smo se iznenadili, popili sok na predivnoj terasi s panoramom za pamćenje i po preporuci recepcionera (provjerio nam je popunjenost) spustili se u hotel Waldheim u mjestu Mendole.   Hotel zapravo nije u mjestu nego usred šume. Lokaciju smo iskoristili za šetnju šumskim putevima. Na tom području ima puno planinarskih staza, jako su dobro označene. Imali smo vremena (do večere) spustiti se do jednog sela uz jezerce (laghetti dei Masi di Ruffre) kružnom stazicom kroz šumu. Krajolik je prekrasan, jeli smo domaće jabuke (što sam željela još od jutros) i amule, fine ljubičaste, fenomenalne. Čak smo probali i zelene, kisele amule koje su nam sjećanja vratile u djetinjstvo kad smo to običavali raditi svako proljeće.    Večera je bila obilna (u hotelu jer nismo imali izbora) i ukusna, jeli smo na terasi uz neizostavnu čašu vina. Uživali smo u planinskoj atmosferi koja nas je okruživala, a i u planinskom zraku koji je polako pokazivao zube. Spavanje je bilo vrlo ugodno.  14.08.2020. (oko 150 km planinske ceste) Nakon obilnog doručka krećemo uzbrdo, friško je, treba se dobro obući. Cesta je odlična, zavojita a ispred nas se u daljini vide snijegom prekriveni vrhovi.  Bilo je dosta hladno, a ni prognoza nam baš nije naklonjena, najvljuju kišu popodne pa bi bilo dobro preći prijevoj dok ne počne padati. Vožnja je predivna uživamo u pogledu na planinu koja nas čeka i ledenjak.   Klik na sliku za okrenuti je, nemam pojma zašto je naopako...bez veze. Cesta za gore je dosta uska i zavojita, D. guštira, a i ja jer vozi polako tako da možemo upijati ljepote koje nas okružuju i mogu slikati.   Priroda je predivna, nestvarna, nevjerojatno je kako se svaki put oduševim ljepotama planina, potočića, vječnim ledom i stjenovitim vrhovima. Teško je tako nešto opisati rječima pa ću se malo koristiti slikama.   Polako se približavamo vrhu jer počinju vrlo strme serpentine, dosta uske, ali lijepo održavane, asfalt je dosta dobar. Poneke serpentine su na stupovima jer je toliko strmo da nisu imali gdje/na čemu napraviti zavoj, na stupovima su i dijelovi ceste. Ovim dijelom se niti ne može voziti brzo, a stvarno bi bilo šteta juriti i ne vidjeti svaku sliku oko nas.    Nevjerojatno kako su ovakvi krajevi mamac i za bicikliste, sama pomisao da netko pedalira u ove visine čini se nemogućom, ali uvijek ih viđamo. Motorista je najviše, dosta automobila, ali i biciklista, svaka im čast.  Iza sebe ostavljamo pređene serpentine i vrtoglavo strmu cestu, a sve se više otvara vidik ispod nas, još nas čeka završni uspon. S vrha se pruža pogled koji zaista ostavlja bez teksta. Cesta je duga 45,8 km i ima 60 serpentina (nisam brojala, tako kažu).   Passo Dello Stelvio Alpski cestovni prijelaz s visinom od 2757 m najviši je cestovni prijelaz u istočnim Alpama. On spaja dvije talijanske regije Alto Adige i Lombardiju Na vrhu je bilo oblačno i počela je padati sitna kišica tako da nismo mogli puno uživati u pogledu. Obavili smo i šoping na mnogobrojnim štandovima, kupili smo neizostavne naljepnice za kofere i suvenire za nas i prijatelje. Kratki odmor je bio dovoljan za nastavak putovanja, veselili smo se pogledu s druge strane planine.      Obukli smo kišna odjela i počeli se polako spuštati prema Bormiu, plan je bio spavati iznad grada u planinama, našli smo neki lijepi hotelčić odlične cijene. Spuštanje je započelo uz prve kapi malo ozbiljnije kiše koja se sa silaskom samo pojačavala tako da je jednim dijelom i pljuštala. Spustila se gusta magla kroz koju nismo vidjeli ni krajolik, ni pašnjake, ni potočiće ni cestu, ispred sebe nismo vidjeli baš ništa osim par metara ispred nosa. Jedna vrlo neugodna i po mom stajalištu (D. se ne bi složio) dosta opasna vožnja, ali nismo imali izbora, prognozirali su samo pogoršanje vremena nikako poboljšanje, a ovdje usred ničega nismo mogli ostati i čekati da kiša prođe. Po dolasku u Bormio odlučili smo potražiti smještaj, jer zaista nisu bili uvjeti za vožnju dalje. Bili smo pomalo i nervozni, mokri, gladni i umorni. U Bormiu je jako puno hotela bilo popunjeno (apartmana ni nema), a cijene su paprene, jedva smo pronašli smještaj i onako štufni (pala je i nervozna rasprava) jedva dočekali skinuti se i ubaciti pod topli tuš. Noćenje s večerom i doručkom smo platili kao 4 - 5 normalnih noćenja, ali...neki put nema izbora. Poslije večere koja se sastojala od buffet predjela pa toplog predjela, pa još malo buffeta, glavog jela i nekoliko vrsta deserta morali smo protegnuti noge. Kiša je napokon prestala i nije bilo jako hladno. Bormio je prekrasan, predivno uređen, planinski ugođaj s puno cvijeća. Bilo je jako puno ljudi, ne znam je li tome doprinjela ova epidemiološka situacija pa Talijani nisu putovali izvan svoje zemlje nego su odlučili blagdan Vele Gospe provesti u planinama ili je to i inače tako. U svakom slučaju bilo je krcato ljudi, svi nose maske i drže se na udaljenosti, opekli su se u proljeće pa se sad jako paze. I mi smo nosili maske, nije vrijeme za zafrkanciju.      15.08.2020. (oko 295 km) Jutro je osvanulo prekrasno, sunčano i spremni smo za osvajanje novih vrhova. Napuštamo predivni Bormio, a s obzirom da se nalazi u dolini okružen planinskim masivom, odmah počinjemo i uspon. Cesta je ovdje super i promet nije gust tako da je užitak kliziti zavojima kojih ne manjka. Današnji cilj je još jedan prijevoj Passo Gavia do kojeg vodi uska, na dijelovima neograđena planinska cesta.    Krajolik je potpuno drukčiji nego prethodnog dana, kad smo se popeli na određenu visinu, više nije bilo strmog vrha koji nas nadmoćno gleda, gore su se prostirali zeleni pašnjaci, a uz njih pokoji ne izrazito visok ogoljeli vrh. Naišli smi i na kravice kako pasu i piju vodu iz obližnjih potočića koji se stvaraju topljenjem snijega u ovim ljetnim mjesecima. Vrh nije strm, niti je jasno izražen, prijevoj Gavia je široki planinski prijevoj, stijene su pretežno granitne. Oduševilo nas je izrazito plavo jezerce okruženo panjacima i planinskim vrhovima, koje gledano iz druge perspektive izgleda zeleno. Proveli smo neko vrijeme upijajući ove ljepote svim svojim osjetilima, kupili naljepnicu u kafiću i polako nastavili našim putem prema Passo Tonale.          Umjesto putopisa ovo postaje foto album, ali nadam se da se nisam pogubila u tolikom prekrasnim slikama ovih nestvarnih pejzaža. Spuštanje je bilo zanimljivo zbog neosigurane vrlo uske i zavojite ceste, nikako nisam bila opuštena, pokušavala sam gledati okolo i uživati u nesvakidašnje lijepom krajoliku, ali nesigurnost je bila jača...  Na nekim djelovima ceste je baš gužvica, sve je u redu dok su vozila na dva kotača jer se mimoilazimo bez poteškoća.     Passo Tonale Prijevoj koji nije posebno atraktivan, skijalište djeluje vrlo zanimljivo i u ovom djelu je sve puno planinara. Skijaškim žičarama se dižu do nekih djelova, a nakon toga hodaju po planinama koje zaista izgledaju privlačno. Mogla bih ovdje provesti planinarski vikend i sigurna sam da mi ne bi manjkalo zaimljivih staza i puteva.   Tog prekrasnog dana još prolazimo kroz Madonnu di Campiglio, savršeno skijaško mjesto. Malo smo prošetali popili aperol, kavu i počastili se finim kolačima, te nastavili put prema Bellunu gdje smo planirali prenoćiti. Moja želja je bila da budemo u gradu, na što se D. složio, malo civilizacije nije na odmet, a i računali smo da su Talijani na moru ili (kao što smo vidjeli u Bormiu) u planinama. Međutim, malo smo se zeznuli, grad je bio krcat i jedina slobodna soba u gradu (za nepovjerovati) je rezervirana netom prije našeg dolaska, da smo rezervirali na Bookingu spavali bi mirno, a ovako smo morali tražiti dalje. Potraga za slobonim mjestom za noćenje nije bila nimalo laka, skoro smo završili u hotelu sumnjivih vlasnika i klijentele. Nervozni, gladni i umorni u uzaludnoj potrazi za smještajem...nakon svađe na D. prijedlog sjedamo nešto pojesti i razmisliti što ćemo dalje. Protivila sam se toj ideji jer je bilo vruće i htjela sam počupati svu opremu sa sebe, istuširati se i onda na miru jesti, ali bili smo stvarno preumorni da bi realno i logično razmišljali pa je to ispala skroz dobra ideja. Rezervirali smo hotel u nekom mjestu Conegliano, zapravo je grad, skroz pristojan. Ali hotelska soba koma, 2 sa 2, klima koju ne možeš sam upaliti nego moraš kontaktirati recepciju, a doručak totalna koma, naravno da smo ga platili puno više nego što vrijedi, ali bar je motor bio u garaži na sigurnom i mi smo se probudili živi i zdravi. 16.08.2020. (oko 215 km) Nisam se odmorila, nisam se ni najela i bilo mi je vruće, odličan suputnik u svakom pogledu. Naravno da nisam pokazivala svoje stanje tijela i uma, D. je htio da još malo prođiramo nekim okolnim cestama i našli smo zaista odličnu cestu, ne znam točno blizu kojeg grada (D. zna), ali svakako cesta koju ćemo još koristiti. Pordenone, Palmanova pa Gradisca d'Isonzo i stvarno više nisam mogla, bilo je prošlo podne, 4 sata na motoru za 100 i nešto kilometara... Uključili smo se na autoput i za nešto više od sat vremena bili doma, home sweet home. |
Osvrt na Pariz
Tekst o Parizu pisala sam za A., trebalo joj je za hrvatski, nije ona pisala, nažalost. Voljela bih da ima strpljenja i volje napisati putopis svojim rječima i gledano njenim očima.
Jedino iz pariza što nisam navela, a vrlo je zanimljivo...nona nam se zaglavila između pomičnih vratašca na ulasku u podzemnu, plakale smo od smijeha, nije mogla ni naprijed ni natrag, žao mi je što nismo slikale, ali nismo se sjetile. Na kraju se morala četveronoške vratiti natrag i cvikati novu karticu za prolaz kroz vratašca, bila je super. Putovanje u Pariz s jednom osebujnom penzionerkom i hormonski nabijenom tinejđerkom definitivno mi je bila avantura života, a prošla sam ponešto avantrističkih putovanja. Možda sam zbog tog straha i nesigurnosti pripremila putovanje kao niti jedno do tada, sve je bilo isplanirano još u Rijeci, ništa nisam prepustila slučaju. Bilo nam je lijepo, ponovno bih išla s njima na putovanje, A. je bila stvarno fenomenalana, od koristi, vrlo snalažljiva i uključena u sve dogovore i organizaciju. Nona je bila kofer, kofer koji i danas dok gleda slike ne može vjerovati da je zaista bila tamo i sve to vidjela i doživjela. Pariz...sigurno se vidimo opet, ostao si mi dužan neke slike i neke doživljaje... |
23.11.2020., ponedjeljak
Pariz
PARIZ
24.05.2019. – 27.05.2019. Čula sam od mnogih ljudi da se najljepše stvari dešavaju neplanirano, najčudnije dogodovštine kad ih najmanje očekuješ i najuzbudljivija putovanja kad im se najmanje nadaš. Tako smo i mi na jednom nedjeljnom sasvim običnom ručku kod none (mamine mame) dogovorili putovanje u Pariz, nakon što se nona žalila kako nikad nije letjela s avionom. Mama joj je odgovorila da bude oprezna sa svojim željama jer bi joj se mogle ostvariti. Mjesec dana nakon tog ručka sjedile smo u zračnoj luci Marco Polo u Veneziji i smijale se noni kako se čudi svemu što vidi, najviše se bojala da će je vratiti na kontroli, ali nona je svestrana žena i sve je odradila vrhunski čak je skenirala barkod svoje karte s mobitela.   Avionom Ryanaira s polaskom u 10:45 nakon 2 sata stižemo u Pariz, zračnu luku Beauvais, let je bio miran i ugodan, nona je sve super podnijela. Prtljagu smo imale sa sobom pa smo požurile na autobus koji nas je trebao odvesti u grad. Karte za autobus smo kupile internetom, koštale su 17 eura, vožnja autobusom trajala je oko 2 sata, tako da zapravo nismo profitirale što smo išle Rayanom jer računajući put do Venecije i ovaj do Pariza dolazimo na približno istu cijenu kao da smo letjele iz Zagreba na Charles de Gaulle koji se nalazi praktički u centru grada. Ali dobro…svaka škola zlata vrijedi. Na autobusnom kolodvoru smo sjele u taxi koji nas je vozio do apartmana, trebale smo ići metroom, ali je gospođi koja nas je čekala u aprtmanu dijete bilo bolesno pa smo se morale požuriti. Prekrasan dio grada, smjestile smo se u blizini glavnih znamenitosti, ulica mirna, metro stanica u blizini, dućan iza ugla i najpoznatija pariška ulica Champs Elysees na par minuta hoda. Sve smo pomno isplanirale još iz Rijeke. Odložile smo stvari i odmah krenule u istraživanje, nona je bila malo umorna ali željna avanture jednako kao i mi. Prošetale smo ulicom Elizejske poljane (Champs Elysees) prema Slavoluku pobjede i već tada osjećale sreću i zadovoljstvo što smo se odlučile upravo za ovaj grad. Veličanstven je, predivan, uredan, ostavio nas je bez daha već u tih prvih par minuta dok smo upijale njegovu ljepotu. Champs Elysees – Najprestižnija ulica u Parizu, neki kažu i da je najljepša na svijetu, dugačka je 2 kilometra. S obje strane nalaze se restorani i kafići, a najviše ima svjetski poznatih dućana. Sve marke odjeće i obuće za koje sam ikad čula, a i za koje nisam, svi vlasnici koji imalo drže do sebe i svoje robne marke tu imaju svoj dućan čak i robnu kuću. Louis Vuitton na 3 kata, Adidas koji unutra ima tribine i video zid, …    Salon ferraria, porschea, samsunga, rolexa, Guccia…uzaludno ih je sve nabrajati, ali zaista nadopunjavaju kompletan dojam. Zanimljivo je što ljudi šetaju s vrećicama iz tih skupih, ekstremno skupih dućana, znači kupuju, hm…mi sigurno nećemo. Šetajući polako i razgledavajući sve oko sebe dolazimo do Slavoluka pobjede. Slavoluk pobjede – smješten je na kraju Elizejskih poljana, simbolizira sve koji su poginuli za Francusku, a posebno one koji su poginuli tijekom Napoleonskih ratova. Ispred spomenika je vječni plamen, a unutra je grobnica neznanom vojniku iz 1. svjetskog rata. Nismo ulazile unutra, građevina je toliko impozantna i velebna da nije bilo potrebe ulaziti, visok je 50 metara, a gradio se skoro 30 godina. Mogu samo zamisliti kako su se osjećali francuski vojskovođe, a pogotovo Napoleon kad je vraćajući se u Pariz prolazio kroz slavoluk, a mase su ga dočekivale kličući njegovo ime. Wooow, oduševljena sam!   Šetale smo dalje uz Google maps, ništa bez karti, prema najvećoj pariškoj atrakciji za Eiffelovom tornju za kojeg smo imale ulaznice (kupljene internetom) u 19:00 sati. Ispred je puno uličnih prodavača koji svoje artikle izlažu na bijelim plahtama koje razvuku na pod. Nekoliko ih je uzvikivalo vanjiro, vanjiro gledajući u nas, nismo ih razumjele iako se zaista ne mogu požaliti na Francuze i njihovo poznavanje engleskog jezika, zaista su nam svaki put bili na usluzi i sve su nam objasnili na engleskom, vrlo su komunikativni i uslužni. Dugačak red se proteza u podnožju tornja za kupovinu ulaznica, koji smo mi, naravno, preskočile zbog ranije kupljenih ulaznica.    Liftom smo se uzdizale gore u utrobi tornja, najprije do 2. kata gdje su izašli neki ljudi, uključujući moju nonu koja se bojala ići na vrh, a mi smo nastavile dalje velikim liftom, potom se prebacile u mali lift i napokon stigle u sami vrh Eiffelovog tornja. Taj trenutak je zaista teško opisati riječima, osjećala sam veliko uzbuđenje pomiješano sa strahom jer sam se nalazila na visini otprilike 300 metara iznad tla. Istovremeno sam bila očarana onim što vidim, a vidik se je protezao daleko u daljinu, mislim da nikad u životu nisam vidjela tako daleko i nešto toliko lijepo. Pariz nema velikih, modernih nebodera (osim u novoj četvrti), sve su zgrade umjerene visine, sve ulice su ravne i lijepo se vidi 12 avenija koje se sijeku kod slavoluka pobjede. Toranj je najviša građevina u Parizu. Davno je Lui IX naredio da se poruše male kuće razbacane u više naselja i dao izgraditi velebne avenije, ravne i široke i zanimljive zgrade uz njih. Tada su ljudi bili ljuti i nisu ga voljeli, ali danas se vidi da je mislio na budućnost i da je zaista bolje ovako. Eiffelov toranj se nalazi u naporednoj blizini rijeke Seine na Champ de Mars, otvoren je 1889. godine i najposjećeniji je spomenik na svijetu. Gradio se dvije godine za Svjetsku izložbu i trebao je tu ostati 20 godina, stanovnici ga tada nisu prihvatili bio im je ružan. Gospodin Eiffel, tvorac tornja, najprije ga je ponudio Barceloni, ali su ga odbili, pa ga je godinu kasnije ponudio Parizu.     Svakako impozantna građevina koja se vidi iz svakog djela grada i stvarno impresivan od podnožja do vrha. Umorne i pune dojmova vraćamo se u apartman na zasluženi odmor. Drugi dan u planu je bio Versaj. Subotom su u to vrijeme bile demonstracije „žutih prsluka“ po cijelom gradu pa smo isplanirale cijeli dan provesti u Versaju koji je udaljen od Pariza nekih 25 kilometara, otprilike 30 minuta vožnje vlakom. Ulaznice smo imale rezervirane u 12 sati, ali smo iz grada krenule dosta ranije zbog već navedenih razloga, ipak smo imale priliku vidjeti kolone policijskih vozila (oklopljenih kombija, motora, automobila), a grad je bio pust i nije nam bilo ugodno. Pogotovo zato što se stanica vlaka, koja nam je bila najbliže, renovirala, nešto su kopali i morale smo potražiti slijedeću i to pješice. Bilo je malo zabrinjavajuće dok nismo sigurno stigle na vlak.  Dvorac Versailles i cijeli kompleks je godinama služio kao kraljevska rezidencija od Luja XIV. do Luja XVI. Te služio i kao pokazatelj francuske moći. Nakon Francuske revolucije gubi tu funkciju i 1837. godine je bio pretvoren u Nacionalni muzej povijesti Francuske. Uvršten je na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Obišle smo cijeli dvorac, sve prostorije su izrazito raskošno uređene, a najimpresivnija je dvorana zrcala. Dvorac je okružen predivnim vrtovima koje smo dijelom obišle pješice, a dijelom vlakićem. U blizini dvorca smo pojele nezaboravne macarone i croisant, užitak za sva osjetila. Posjeta Parizu nikako ne bi bila potpuna bez posjete ovom velebnom zdanju.        Oko 18 sati smo se vratile u Pariz gdje se situacija oko nemira smirila u potpunosti. Nona nam je bila umorna pa smo je otpratile u apartman, a mi smo još jednom prošetale najljepšom pariškom ulicom, još uvijek s previše policijskih ophodnji, te se zaputile prema Eiffelovom tornju, odnosno, Trocadero području i palači Palais de Chaillot na vrhu jednog brijega od kud je fenomenalan pogled na toranj. Sjedile smo preko jednog sata čekajući da se upale svijetla na tornju i bile iznenađene koliko dugo traje dan. Par minuta prije 22 sata počele su svjetlucati tisuće lampica raspoređene po cijelom tornju, spektakularan prizor. Niti u jednom trenutku se nismo osjećale ugroženo niti u nekoj opasnosti, ali nona je vidjela da je pao mrak i s našeg balkona se mogao vidjeti vrh Eiffelovog tornja kako svijetli pa smo morale napustiti ovo mjesto krcato veselih i nasmijanih ljudi. 3. dan bio je rezerviran za sami centar Pariza, bilo bi lijepo Elizejskim poljanama prošetati do Trga Sloge (najveći trg u Parizu), ali zbog naše stare none morale smo metroom. To je bila njena prva vožnja po svijetu podzemnom željeznicom i nikako se nije mogla naviknuti na to da treba samo pratiti kartu jer je orijentacija u podzemlju nemoguća. Pariški metro je ogroman, tuneli se prostiru na tri razine, izuzetno je dobro povezana svaka četvrt, vrlo je čisto i uredno unatoč masi ljudi koja se njime koristi. Nakon razgledavanja trga posjetile smo Aleksandrov most, šetajući uz Seinu prošle pokraj muzeja Orsaj i Doma invalida (Les Invalides) to je kompleks baroknih zgrada u kojima su muzej i spomenici koji se odnose na francusku vojnu povijest. Također, tamo je Napoleonova grobnica. Most Aleksandra III.   Šetajući kroz prekrasne parkove, uz fontane i jezerca polako smo došle do Louvre-a jednog od najposjećenijih muzeja na svijetu gdje se nalazi Mona Lisa. Kompleks muzeja je ogroman, sastoji se od tri zgrade i poznate piramide gdje je ulaz. Nažalost nismo uspjele kupiti ulaznice i ovaj put nismo ulazile u muzej.   Niže uz Seinu dolazimo do novog mosta (Pont Neuf) koji je najstariji očuvani most na Seini, a njime se ujedno prelazi na otočić na rijeci na kojem se nalazi popularna katedrala Notre Dame. Nažalost, zbog požara koji se dogodio samo mjesec dana prije našeg dolaska nismo smjele niti blizu crkvi, vidjele smo je s mosta i s druge obale Seine. Izgledala je nekako tužno, još se čistilo zgarište i gradila skela za njeno obnavljanje.  Notre Dame Posjetile smo crkvu Saint Sulpice u blizini Notre Dame koja je građena kao njena kopija, nikako mi se ne sviđa taj gotički stil gradnje s ružnim, izobličenim glavama isplaženih jezika i šiljatim zubima. Previše sivila, premalo boja i sjaja za moje pojmove. Podzemnom željeznicom smo posjetile baziliku Presvetog Srca Isusovog (sacre-Coeur) koja se nalazi na brdu Montmartreu (Brdo mučenika), popularno nazvana i bijela crkva. Osim bajkovite arhitekture poznata je i po predivnom pogledu koji se s njene kupole pruža na ostatak Pariza.   Sacre Coeur Nakon neizostavnog kupovanja suvenira na štandovima i u dućanima Montmartea došlo je vrijeme povratka u apartman, a i noge su već bile prilično umorne. Napokon smo shvatile zašto ulični prodavači viču „vanjiro“, odnosno, one euro izgovoreno zajedno, prodavali su privjeske za jedan euro, naravno da smo kupile nekoliko. Nažalost, svemu što je lijepo brzo dođe kraj tako i ovog našeg predivnog putovaja. Zadnji dan smo iskoristile za posjet Latinskoj četvrti, pariškom Panteonu ili hramu svih Bogova, vjera, još nekoliko zanimljivih crkvi poput Saint Chapelle, te Luksemburškim vrtovima i palači. Luksemburški vrtovi jedna su od najljepših zelenih oaza u Parizu, iako ih ne manjka, nastale po uzoru na vrtove Boboli u Firenzi, oditelji Medici. Uživale smo šetajući po vrtovima i zahvaljujući prekrasnom, sunčanom vremenu koje nas je pratilo cijelo vrijeme, ugođaj je bio potpun.   Let s Charles de Gaulle imale smo u 21:00 sat, u ogromnu zračnu luku stigle smo vlakom dovoljno rano da možemo slobodno šetati i razgledavati dućane a ipak stići na vrijeme na let. Nakon uobičajene kontrole i pronalaska našeg terminala te 96. izlaza (Gate) možemo u miru čekati polijetanje. Polijetanje je bilo senzacionalno jer smo imale priliku vidjeti zalazak sunca, a iz aviona je pogled širok i pruža prekrasan pogled na Pariz okupan suncem u zalasku.   Doviđenja, bilo nam je predivno i voljela bih se jednom vratiti u Pariz i ponovno uživati u njegovim čarima. Svima tko namjerava posjetiti taj velebni grad svakako bih to preporučila, nećete požaliti. |
04.07.2019., četvrtak
Francuska
Nakon nekoliko odlazaka na istok, pogotovo nakon prošlogodišnjeg putovanja u Rumunjsku, odlučujemo se za put na zapad. Složili smo se vrlo brzo da ćemo ići Azurnom obalom, ali nismo znali gdje točno skrenuti gore, niti kojom točno rutom ići u francuske Alpe. Plan smo doradili neposredno prije polaska, a promjene su uslijedile i tijekom putavanja. 1. dan - 19.06.2019. Rijeka - Verona 334 km Prvi plan je bio da u jednom danu stignemo do Genove, ali s obzirom da smo krenuli nakon posla i da smo kući čekali da prođe nevera i krenuli oko 16 sati, do Verone je bilo više nego dovoljno. Put do Verone je protekao u redu, autoput kroz Italiju uvijek prepun kamiona koji usporavaju promet, pogotovo na dionicama gdje traju radovi. Srećom nije bilo vruće, pa smo za čas stigli u Veronu i smjestili se u hotel na periferiji. Večer smo proveli šetajući po srdačnoj Veroni, Julijin balkon smo vidjeli kroz zaključani portun i nismo mogli blizu, valjda joj je tata bio doma pa je sve zaključao :).     Večerali smo pizzu na piazzi Bra, predivan trg pored Veronske arene i zaista se opustili.   Zanimljivo je da su Julijin balkon napravili nakon što su turisti počeli pristizati u Veronu zbog ljubavne priče o Romeu i Juliji. Cijela priča je potpuno izmišljena, a sam Shakespeare nikad nije bio u Veroni. Sutrašnji plan je stići u Monaco. 2.dan - 20.06.2019. Verona - Menton cca 450 km Do Genove smo išli autoputom. Mjesta uz cestu lagano podsjećaju na Toscanu, možda zbog vinograda ili brežuljaka s malim naseljima. Cesta kojom se dolazi u Genovu je vrlo zavojita, takav autoput još nisam vidjela, strma, na stupovima i okružena brdima, vrlo zanimljivo. Genovu smo obišli motorom, to se još u Grčkoj pokazalo kao vrlo praktično rješenje za vidjeti gradove uz put. Provozali smo se glavnom ulicom, vidjeli ogromna stabla bijele magnolije, veliku luku, piazzu de Ferrari, a u ulicu Strada Nuova nismo mogli ući jer je pješačka zona.     Uz obalu polako gmižemo dalje, promet je bio vrlo gust s povremenim stajanjima, semaforima i pješačkim prijelazima. Prolazimo Arenzano i Savonu, a gužva nije postajala ništa manja, D. je bio lud pa smo se ponovno digli na autoput do San Rema. Bila sam u nevjerojatnoj zabludi što se tiče tog grada...mislila sam da je maleno mjestašce poput Opatije, međutim, to je grad veći od Rijeke. Prilazili smo mu odozgora i vidjeli panoramu grada, stvarno je velik, a brdašca uokolo prepuna su staklenika u kojima uzgajaju cvijeće, grad je osim po festivalu talijanske kancone poznat i po izložbama cvijeća.   Odlučili smo nastaviti dalje i ovaj put se nismo spustili u centar grada, pred nama je dugi put, a i gužva je bila prevelika. San Remo...pobliže ćemo se vidjeti jedan drugi put. U Menton stižemo u kasnim poslijepodnevnim satima i sve što gledamo preko bookinga je skupo ili izvan centra ili nema parking. Zaustavili smo se u centru odmoriti na jednoj klupici i pronaći smještaj, a i D. mora skinuti čizmu jer ga prilično stišće. Vidjela sam simpatičan hotelčić i išla pitati za cijenu, ulazeći unutra primjetila sam ograđeno dvorište, idealno za parkirati motor. Cijena je bila pristupačna (s obzirom na mjesto gdje se nalazimo), te smo se odlučili tu smjestiti. Menton je prvi grad francuske rivijere, azurne obale ili cote d'azur, često se previdi s obzirom na blizinu Monaca. Odličan je za ljude koji žele uživati u francuskoj rivijeri bez gužve. Poznat je po svojim plantažama limuna kao i limun festivalu koji se održava svake godine u veljači, tamo se rade razni proivodi od limuna: kozmetički preparati, sapuni, parfemi, šamponi i liker od limuna. Šetnjica uz more i plažu, na kojoj se druže grupice ljudi, i groz ulice i luku predivnog Mentona, večerica u talijanskom restoranu, život je lijep.        3. dan 21.06.2019. Menton - Trets cca 200 km Francuski doručak (što nam je prilikom prijave u hotel tri puta napomenula) kroasani, panini, putrići, marmelada, nutelica i terasa u stražnjem vrtu hotela. Terasa obrasla zelenilom, skrivena od neželjenih pogleda i vrlo ugodna. Jutarnje sunce koje se pomalo probijalo činilo je francuski doručak neopisivo ukusnim, a kroasane posebnim...moju ljubav najvećom. 200 km ne zvuči baš puno, ali proveli smo cijeli dan na motoru, preko 9 sati. Monako, Monte Carlo - grad luksuza (iznad svih očekivanja), glamura, sporta i kocke. Monaco je kneževina (država), a Monte Carlo je jedna od 5 općina. Obitelj Grimaldi vlada kneževinom preko 700 g, najzanimljiviji je princ Rainier koji se oženio poznatom Hollywoodskom glumicom Grace Kelly. Ona je, zapravo, najzaslužnija za izgradnju imiđa Monaca kao luksuznog odredišta i igrališta za bogate i slavne. Kneževina je domaćin jednog od najvećih teniskih turnira koji je zanimljiv po tome da se zapravo održava na teritoriju Francuske. Svi znaju za formulu 1 koja se održava po uskim ulicama Monte Carla. Naravno da smo se i mi provozali istom i kroz poznati tunel, fora :). Mnogi sportaši imaju prijavljeno boravište u Monte Carlu jer je manji porez, time su vladari privlačili doseljenike još od 13.st.       Luksuz se vidi na sve strane, jahte u luci su nevjerojatno velike i jako bogato uređene, zgrade su dosta visoke jer im očito nedostaje prostora u kneževini pa se šire u visinu. Velika je gužva svuda. Na svakom koraku se vidi bogatstvo, ljudi koji prolaze su odvratno bogati i to se na njima vidi, auti da i ne spominjem, tolika koncentracija ferarija (imaju trgovinu, salon), porsea, bentlija, lexusa i ko zna kakvih sve auta, mislim da se rijetko gdje može vidjeti na tako malom prostoru. Zgrade stisnute, natrpane, luksuzne. Promet je još i jako dobro organiziran s obzirom na uske ulice i broj automobila. Neke su ceste bile zatvorene tako da se u stari grad trebalo pješke, a mi smo radije odabrali uživati u panoramskom pogledu iz nekog egzotičnog vrta u Monacu.   Vožnja do Nice uz obalu je bila ugodna, cesta zavojita bez previše gužve. Nica je smještena u uvali, cijela uvala je zapravo plaža podijeljena na nekoliko privatnih i pokoju javnu plažu između njih. Nica je najveći grad Azurne obale iako je nama izgledalo kao da je Canes puno veći (vjerojatno zbog gužve). Uz plažu se proteže poznata šetnica Promenade des Anglais. Drvoredi palmi dijele šetnicu od ceste i cestu od velikih hotela i kafića nasuprot plaži. Lijepo je jako i živahno, sve je lijepo uređeno, ali ne bih se mogla zamisliti da 7 dana provedem ovdje...u tim velikim hotelima, jer apartmana tamo skoro da i nema. Na izlazu iz Nice smo stali na kupanac, ajme kako smo bijeli, stršali smo na plaži kao neki kontinentalci...grozno.      Canes je poznat po filmskom festivalu, užasna je gužva već od samog prilaza gradu, a kroz centar čepovi, svi žele proći kroz centar u svojim skupim autima pored ekstra skupih markiranih dućana i biti viđeni...mi ne! Trebalo je puno truda da se iskoprcamo iz te gužve i krenemo uzbrdo prema autoputu za Marsej i Provansu. Time završava naš obilazak Azurne obale, ali samo za ovaj put. Temperatura uz more se nije dizala preko 25-26 pa dok se krećemo na motoru, čak i polako, nije vruće, ali kad stojimo, asfalt oko nas isparava, auti oko nas griju za krepat, e tada je grozno, jakne se zalijepe i to je odvratan osjećaj. Imala sam poparane traperice za tu laganu vožnju uz more, a noge su mi pocrvenile u rupama :), a D. je imao kratke hlače pa su mu pocrvenile noge do koljena...ko početnici :). Cijelo ljeto se neću riješiti tih fleka po nogama. Nakon silaska s autoputa s obje strane ceste protežu se vinogradi i polako počinjemo osjećati miris loze. Jako je lijepo. Smjestili smo se u malom hotelu u centru Tretsa. Bila je fešta u tom gradiću pa smo teško pronašli stol za večeru (od 3 moguća restorančića), na kraju smo se ipak fino napapali i siti i umorni zaspali za tren. 4. dan, 22.06.2019. Trets - Le Vernet Pred nama je jedan uzbudljiv dan, unaprijed se radujemo što ćemo ga provesti u prirodi. Prvi na današnjem putu je Aix en Provance, veliki grad koji je postao središtem cijele regije. Vjerojatno bi bilo zanimljivo prošetati ulicama njegovog starog grada, ali nama je bilo malo vruće, tek smo krenuli i bili smo nabrijani na vožnju, a u gradu je bila gužva. Prošli smo kroz širi centar grada i nekako nam se nije svidio pa smo odlučili ne zaustavljati se. Slijedeće mjesto na našem popisu (iako je moj popis bio puno duži...ali morala sam pristati na kompromis) bio je Lourmarin. Predivno staro mjestašce uskih ulica punih kafića, dućančića, suvenirnica i prodavaonica lokalnog rose vina. Htjela sam kupiti bocu za doma, makar i pola litre, ali je stvarno nismo imali gdje staviti. Lourmarin je smješten usred vinograda, maslinika i stabla badema, slavni Albert Camus je ovdje živio, a tu je i pokopan. Cijela ta regija je predivna i tu su smještena neka od najljepših sela Francuske.      Nakon kraće šetnje nastavljamo prema L'isle-sur-la-Sorgue,dosta veliki gradić, smješten u srcu Provanse. smješten je na rijeci Sorgue i često ga nazivaju provansalskom Venecijom zbog mostića i rijeke koja prolazi kroz gradić. Kava i sladoled na glavnom trgu, kratak odmor i napokon kupovine suvenira po pristupačnijim cijenama možemo dalje. Sve odiše lavandom koju do sad još nismo vidjeli.   Nastavljamo prema gradiću Gordes i polako se krećemo prema dolini. Spuštajući se s brežuljka pred nama se otvara vidik na nepregledno prostranstvo obrađenih površina. Odmah primjećujemo vinograde, tako uredne, čiste, skladne i odjednom s lijeve strane ugledamo ljubičasto polje lavande. Zatim još jedno, pa još nekoliko velikih polja. U daljini među zelenilom drveća i vinograda ljubičasta divota prekida zeleni sklad.     Predivna je, a vožnja uz polja lavande neopisiv je užitak za osjetila vida i njuha, miris je opojan. Dubokim udahom ispunjava svaki dio pluća i nekako nas čini mirnijima. Dalje nas cijelim putem prate nepregledna polja lavande i plijene našu pažnju. Abbaye Notre-Dame de Senanque očekivala sam lavandu u punom sjaju, a dočekala me neka jadna ofucana lavanda puno manjeg cvijeta, možda je ovdje temperatura malo niža pa će tek kasnije procvjetati ili jednostavno nismo imali sreće. Jako puno turističkih autobusa ovdje dolazi i to po ne baš širokim cestama. Turista krcato. Samostan u kojem danas živi samo pet redovnika okružen je poljima lavande, a opatija je osnovana u 12. st,   Gordes je smješten na brdašcu, na cijelom proplanku se nalaze kamene kućice s uskim uličicama,stvarno interesantno izgleda. Često se pojavljuje u filmovima i mnogi umjetnici su ovdje dolazili pronaći inspiraciju.  Roussillon - potpuno drukčiji krajolik, nalazi se na uzvisini i karakterizira ga crvena boja. Okružuju ga neobične crvene stijene i kamenolom,a kuće su zanimljive crvenkaste boje.    Kroz Manosque samo prolazimo i počinjemo se penjati, srećemo i prve skupine motorista. Prolazimo pokraj Estonblona i već se osjeti alpska svježina, iako nas je cijelo vrijeme pratila ugodna temperatura, između 24 i 27 stupnjeva, ipak sad postaje sve svježije. Pronašli smo smještaj u malom skijaškom mjestašcu Le Vernet i zadnjih nekoliko kilometara je počelo biti prilično hladno. Smještamo se u drvenu kuću na 2. kat, sobe su ugodne i prostrane. Vlasnici vrlo ljubazni, ali engleski im ne ide baš, kao i većini ljudi na koje smo naišli na ovom putovanju kroz Francusku. Poslužili su nam kompletan menu: krostata od povrća i sira (jako fino) za predjelo, gulaš od zeca u nekom umaku od oraha (fino je bilo) i rižu, za desert kolačić s preljevom od vanilije. Sve spremaju muž i žena, ona kuha, on poslužuje i baš su simpatični. Muhe su bile toliko dosadne da smo se ubrzo pokupili u sobu u kojoj nismo ni pomišljali na otvaranje prozora. Zima je bilo za poluditi, imala sam felpicu koju inače nosim na skijanju.   Inače Route des Grandes Alpes počinje malo iznad Nice, a mi smo se uključili malo višlje zbog posjete Provansi, D. je njurgao, ali zapravo mu nije žao.. Jedino žali da nismo otišli na prijevoj Col de la Bonette koji je ostao južnije. 5. dan Le Vernet - Val d'Isere Već nam je normalno pozdravljati s bonjour...bonžur! Nakon klasičnog francuskog doručka ( takav je bio svugdje) kroasani, putar, marmelada, baquet i neki slatki mramorni kolači raznih okusa krećemo prema prvom prijevoju. Col de Vars 2109 m Temperatura zraka laganih 15-18 stupnjeva. Putem po cesti i na samom vrhu bilo je jako puno motorista i biciklista. Biciklisti nas začuđuju jer stvarno treba dobra kondicija za doći na tu visinu. Inače ovom rutom prolazi i tour de France, vjerojatno i zbog toga biciklisti vole ovu rutu. Priroda je predivna...visoke planine prekrivene zelenim pašnjacima, voda izvire na puno mjesta i slijeva se niz obronke, stvarajući idiličnu sliku. Sami vrhovi još uvijek su bili prekriveni snijegom.     Col d'Idoard 2360 m Na vrhu je D. uočio, pored stvarno jako puno motorista i biciklista, dvije poznate tablice. Zadar i Split, odmah im je mahnuo, ljudi oduševljeno pozdravili, jedni i drugi sretni što vidimo nekog našeg tako daleko. Oni su se kretali suprotnim smjerom i prije dva dana kad je bila kiša i dosta loše vrijeme bili su u alpama. Kažu da su se smočili a da im je na Passo Stelvio počeo padati i snijeg. Poželivši sreću jedni drugima nastavljamo svatko u svom smjeru uživajući u nestvarnim prirodnim ljepotama. Ovdje sam pronašla odličan dućan sa suvenirima i neizostavnim naljepnicama za kofere.        Col du Lautaret 2058 m Zasluženi odmor i obrok na dekici. Savršeno mjesto na uzvisini, olakšani od moto opreme klopamo grisine i paštetu...mljac. U podnožju planine, djelomično prekrivene snijegom, pogled nam mame psi, čini mi se border coli, čuvaju svoje stado ovaca. Oprezni su i ne dozvoljavaju im prilaz k cesti niti razdvajanje. Kad su ih doveli na željeno mjesto (sve do zadnje ovčice) psi odmaraju, a ovčice pasu uz potočić koji počinje na strmim, kamenim liticama i završava u podnožju na pašnjaku, tvoreći jezerce. Motoristi, biciklisti i svi ostali ljudi u autima (ima puno sportskih) i kamperima pristižu na prijevoj, kao i mi, i dive se prirodi u u njenom punom sjaju. Idealno vrijeme i mjesto za kratki spavanac na omamljujućem alpskom zraku.       Col du Galibier 2642 m S ovog prijevoja je pogled nekako poseban, vidi se vijugava cesta po kojoj smo došli. Nanosi snijega negdje su višlji od 2 m. Ovdje srećemo jedan stari bračni par, francuzi koji su isto na vrh stigli s motorom. On ima 76, a ona 74 godine, nevjerojatno! Kažu da su na ovom prijevoju bili i prije 10 godina i pomislili da im je zadnji put, bili su tako veseli da su ipak stigli još jednom. Znaju gdje je Rijeka i nekoliko puta su bili u Hr. Vrlo simpatični ljudi, on je D. pričao o svom motoru, a ona je, kao i ja, uživala u trenutku. D. žali da se nismo slikali s njima...tko zna, možda bude još koja prilika.         Po cesti, pogotovo u zavojima, fotografi slikaju motore u vožnji, imaju zapisanu web stranicu gdje bi se moglo naći svoje slike...hm. Svuda uz cestu su simpatične žuto bijele oznake, držimo se ceste D-902.  Col du telegraphe 1566 m prolazimo bez zaustavljanja jer nas čeka još najviši prijevoj... Col de L'Iseran 2770 m ....a već je prilično kasno i moramo požuriti. Usput smo vidjeli žičare koje rade i stazu pripremljenu za skijaše...fora. D. je opet prčkao po navigaciji za vrijeme vožnje pa sam mu njurgala, pa smo se pokačili i na vrh stigli napureni (kako bi rekla nona). Zbog toga nisam doživjela svu ljepotu ovog mjesta onako kako zaslužuje, a i bilo je hladno, požurili smo u niže krajeve.    Cesta s vrha do Val d'Iserea (gdje smo spavali u jedinom hotelu koji je radio) je vrlo zavojita, promet je bio već dosta rijedak jer je bilo kasno popodne i stvarno je bilo prehladno za vožnju s motorom. Iznad i preko ceste proteže se nekoliko žičara koje zimi prevoze mnoštvo skijaša, a sada miruju. Val d'Isere grad duhova, sve je bilo zatvoreno i hoteli i dućani, sve stoji kao da je jučer bio Božić . Lampice (ugašene) i borići i ikebane, neki aranžmani...baš čudno. Radila su dva kafića, jedan restoran ( u kojem smo bili jedni stranci i konobarice nisu znale ni engleski ni talijanski, nego su nam se uporno obraćale na francuskom...koma) i spomenuti hotel. Grad zimi mora biti predivan, živahan. Kuće su sve građene od sivog kamena s drvenim stupovima, balkonima i drugim detaljima. Ulice su uređene, a kroz sami centar, uz glavnu ulicu, teče rijeka, baš je fora. Međutim, sada po ljeti, taj dojam pustoši i praznine oduzima mu sve zimske draži.      24.06.2019. Val d'Isere - Lago di Garda Nakon (svi već znaju) francuskog doručka uživamo u vožnji po friškom zraku i jutarnjem suncu koje nas sve jače grije. Umorni smo, ali toliko željni avanture da umor stavljamo sa strane i penjemo se prema zadnjem prijevoju ovog putovanja. Col du Petiti saint Bernard 2188 m pokrajina Savoie Ovdje su psi bernardinci pomagali u čuvanju francuske granice još davna vremena. Njihove statue i slike čuvaju i danas, a suveniri su većinom s njihovim likom.     Sinoć smo dugo vijećali stignemo li se uputiti na Mon't Blanc ili nam je daleko i skupo. Svi razumni razlozi govorili su u prilog da ne idemo gore, ali bar uovih 7 dana možemo biti pomalo nerazumni i živjeti za trenutak. :) S Prijevoj sv, Bernarda spuštamo se zavojitom cestom (serpentinama) prema mjestu Entreves ( Italija) od kud žičara vodi na 3466 m. Vožnja žičarom koja nas diže za nekih 2000 m i koja se okreće (tako da svima u njoj pruža pogled na sve strane) je već doživljaj sam za sebe, a dolazak na vrh i pogled prema 2. najvišoj ( dugo su ga smatrali najvišim) planini Evrope, s vrhom na 4810 m zaista ostavlja bez daha i bez riječi.     Više od jednog sata smo proveli uživajući i šetajući po dozvoljenim područjima, ali svemu lijepom jednom dođe kraj, tako je i nama polako vrijeme za krenuti kući. Što smo se niže spuštali bilo nam je sve toplije, a i glad je pojačana nakon tako friškog zraka. Na cesti za Aostu, pronalazimo tratoriu u kojoj smo odlučili odmoriti i utažiti strašnu glad. Kao jedini gosti na terasi bili smo odmah posluženi i konobarica nam je za početak preporučila piato fredo. Ajme kakao je bilo fino...mljac. Kasnije smo dobili paštu sa salsom (jako ukusna) jer pizzu nisu mogli pripremiti dok pizzajol odmara popodne (pizzaiolo riposa). Skinuli smo se u kratke hlače i japanke i polako dogovarali mjesto za noćenje. Lago di Garda...autoputom, zahtjevno ali idemo, moramo se približiti kući, možda keramičar dođe prekosutra pa ćemo morati juriti doma. Na večer izmoždeni (nekih 450 km) stižemo u hotel, oko Milana su nešto kopali i bila je strašna gužva i temperatura 36 stupnjeva...crkavali smo. Kaže D. da mu se prilikom tuširanja isparavala glava :)))). Šetnjica, sladoled i spavanac. 25.06.2019. Lago di Garda Keramičar ipak neće doći sutra nego vjerojatno u subotu, hvala mu za to :). Odmor, klopa, kupanje, klopa, odmor, šetnjica, klopa, odmor...upravo tako smo proveli dan na predivnom jezeru. Jako mi se svidjelo, voljela bih kad bi jednom došli ovdje na par dana s klincima i Orom, oni bi išli u Gardaland mi bi se kupali (voda je ful bistra i čista), šetali, uživali.  26.6.2019. nakon obilnog talijanskog doručka dosadna vožnja do Rijeka. Home sweet home! Oznake: Putovanja, Motorcycle, Francuska, Bikers, moto putopis |
23.07.2018., ponedjeljak
Rumunjska
20.07.2018. Rijeka - Temišvar (740 km) Dugo očekivani put u Rumunjsku opasno se približio. U četvrtak strka oko spremanja, organiziranja logistike i završne pripreme oko motora i plana putovanja. D. kaže da krećemo u 4 u jutro jer se očekuju vrućine, a pred nama je dugi put. Naravno da njurgam, prerano mi je dizati se u 3...ne znam bi li uopće išla spavati, ali on je tvrdoglav i pili po svom. Petak u jutro budimo se nešto prije 6 ( ipak mu se nije dalo :) ), brzinsko spremanje i u 6 i pol spremni i uzbuđeni krećemo u novu avanturu. Put do granice sa Srbijom je proteko super i relativno smo lako podnijeli te kilometre, djelom jer je autoputom lakše voziti, a djelom jer jedva čekamo doći na cilj. Kroz Srbiju autoput do Beograda užasno loš, a s izlaskom s autoputa ceste su sve lošije. Na jednom dijelu oko Pančeva cesta je crvena...crveni asfalt. Tražili smo neko mjesto za jesti i od nekoliko mjesta uz cestu moj muž odluči skrenuti 200-tinjak metara s glavne ceste na Acin ranč. Mjesto simpatično puno zelenila, sređeno. Dočekala nas je baba na parkingu...pitamo radi li restoran, kaže da radi. Naručili smo sok i tražili meni, a ona ponudi čevape ili na brzinu belo meso jer kuhinja baš ne radi, oni su više za svatove i tako. Bili smo luuudi, a onda ipak...na odlasku lik nije htio da platimo sokove, Aco vjerojatno! :) Na granici s Rumunjskom gužva, vruće, ali kad D. prešiša cijelu kolonu brzo dođemo na red. Granični prijelaz je koma, star, neodržavan, prljav. Na Rumunjskoj strani puno bolji, policajac nas traži saobraćajnu :) i sve zapisuje, provjerava.    Putem smo prošli nekoliko sela koja su nas i iznenadila, očekivali smo čak i gore. Ukupno gledajući vrlo je loše, ali znajući da su tek 1989. oslobođeni komunizma i to ustankom/revolucijom protiv diktatora Nikolae Ceaušescu koji ih je maltretirao desetljećima. Nije dozvolio da temperatura u kućama bude preko12 stupnjeva, a mogli su se grijati samo tijekom dana, obitelj je smjela kupiti 5 jaja mjesečno i još puno takvih i sličnih glupih zabrana i zakona je Čaušesku provodio uz pomoć policije i vojske. Niti njegova žena Elena nije bila nimalo milostiva, zaključila je da ako ljudi jedu friški kruh onda ga mogu više pojesti jer im je fino, pa je naredila da kruh stoji jedan dan u pekari prije prodaje ljudima, kako bi im više trajao. Imala je četiri razreda osnovne škola, a sve diplome i doktorati prikazivani su narodu. Nije ni čudo da su ih oboje pogubili 1989. Danas je zakonom zabranjeno veličanje Čaušeskog i njegove politike. Dolazak u Temišvar oko 5 popodne, temišvar je treći po veličini grad Rumunjske i jako se vidi trud i napredak grada, parkovi su lijepo uređeni s cvijećem, ceste uredne, zgrade se polako obnavljaju...grad živi i razvija se. Najveći problem im je struja, te žice su grozne, zapetljane, previše ih je...katastrofa. Kasnije sam vidjela da je tako kroz cijelu državu pa sam se nekako i navikla.   Velik problem cijele države su psi lutalice, pitomi su i miroljubivi, ali prljavi i jako zapušteni, a te tužne okice gledaju milo...uf. U temišvaru smo vidjeli skupinu od tri psića kako prelaze veliku cestu, jedan mali crni simpatični ih je predvodio, a ostali su hodali za njim kao djeca za mamom...slatki su bili. Smjestili smo se u hotel u centru koji ima ograđeni i čuvani parking (jedva pronašli takav) jer je ovaj moj sav u strci oko motora, stavio je i dva alarma :) NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi). Večerali smo fino u jednom malom restorančiću na starom gradskom trgu.    21.07.2018. Temišvar - Curtea d' Arges (cca 420 km) Prognoza je loša, kiša naredna tri dana. Nakon kalkulacije i rekalkukacije rute donosimo zaključak kako je danas još vrijeme ok i da trebamo na Transfagarasan. Cesta je koma do uključenja na autoput koji je nov i super je. Vrlo brzo izlazimo s autoputa jer dalje nije izgrađen iako je upisan na navigaciji. Na kraju mi je drago da smo se vozili nekakvom magistralom jer smo svašta vidjeli. Kao prvo...cesta je grozna, na rupe i grbava, poneka ciganska zaprežna kola usporavaju promet. Svaki drugi auto je Dacia...možda zato sto se proizvodi u Rumunjskoj. Ciganska naselja...ne znam šta bi rekla jadno, prljavo i smrdljivo, zapušteno, ali su kuće ipak od cigle i ograđene. Krave i ovce pasu uz cestu pa s vremena na vrijeme prošeću po cesti dok se kokoši strogo drže podalje. Psi lutalice spavaju unaokolo, pokojeg udari auto pa danima trune uz cestu, smrad je neopisiv.     Zemlja je dosta obrađena, najviše sade suncokrete i kukuruz, a ima i krumpira. Koriste stajsko gnojivo pa se primamljivi mirisi šire svuda. Priroda je predivna, u daljini se naziru Karpati. Ponovno se uključujemo na autoput, napokon! Prolazimo pored Sebeša pa slijedi Sibiu, gdje ćemo ručati. Malo veći grad pa je odmah i kulturnije, ovdje ima i trgovačkih centara, cesta je ok. Stali smo u kaubojskom restoranu na odličan steake, odmorili i krenuli dalje prema Cartisoari od kuda kreće Transfagarasan - DN7C.   Cesta do 2000 m nadmorske visine preko planine Fagaraš je spektakularna, stvarno smo uživali. Uz cestu potočić s kaskadama, okolo zeleni pašnjaci, ovčice, konji, a iznad visoke planine. Nestvarno! Uopće me ne čudi da su ovu cestu proglasili najljepšom cestom na svijetu.        Pri vrhu je dosta gužva, mnogi ljudi idu s autima do samog vrha, a i preko. Nevjerojatno mi je da i autobusi prolaze tom cestom, ali stvaraju nevjerojatan čep. Sreća da smo na motoru i sreća na vozač nema strpljenja čekati pa pretiče cijelu kolonu po lijevoj strani, ubacuje se desno kad naiđe autobus i to je to...par minuta straha i eto nas na vrhu. Ovdje je postavljeno puno štandova ( gužva je djelomično zbog njih i zbog nedostatka parkirališta) na kojima ima svega od pancete i kobasica do suvenira i odjeće. Kupili smo nezaobilazni magnetić.   Na samom vrhu nalazi se jezero Balea, simpatično, okruženo strmim planinskim vrhovima,vjerojatno izgleda puno impozantnije kada nije oblačno, a mi smo tada bili praktički u oblaku, šteta što nam ni panoramski pogled na cijelu cestu i dolinu nije bio moguć.   Transfagarašan je dug 90 kilometara. Povezuje regije Transilvaniju i Vlašku. Prohodan je od lipnja do listopada. Gradnja puta započeta je 1970., a završena 1974. godine. Izgrađena je za vrijeme vladavine Nicolae Ceauescua, a zovu je i Čaušeskova glupost. Nakon invazije na Čehoslovačku 1968. godine, Ceauescu je želio osigurati brzo kretanje rumunjskih trupa u slučaju napada Sovjetskog Saveza. Naredio je izgradnju ceste kroz masive južnih Karpata. Izgradnja ceste počela je krajem 1969. godine, s obje strane - od juga prema sjeveru i od sjevera prema jugu. Prije izgradnje bilo je jako teško preći preko ovih planina, čak ni na konju. Potrošeno je oko šest milijuna tona dinamita. Put je gradila vojska. Prema službenim informacijama, tijekom izgradnje poginulo je 40 vojnika i civila, iako postoje i tvrdnje da je broj žrtava bio nekoliko stotina. Tijela mnogih poginulih nikada nisu pronađena. Otvaranje ceste, planirano je za 1973. godinu, ali se zbog surovih uvjeta rada kasnilo, te je put završen godinu dana kasnije. Ceauescu je odbio ponudu da put nosi njegovo ime, te je nazvan Transfagarašan. Asfaltiranje puta trajalo je do 1980. godine. Prešli smo vrh i započeli spuštanje južnom stranom Karpata, ova je cesta manje strma i manje atraktivna, bolja je za silazak jer se ipak nešto manje koči Pri usponu sjevernom stranom osjetili smo miris kočnica autima koji su se spuštali, stvarno je cesta zavojita i strma. Putem nailazimo na jezero uz koje se dosta vozimo teško ga je vidjeti kroz gustu borovu šumu koja ga okružuje. Počinju se navlačiti oblaci i čujemo grmljavinu u daljini, nismo daleko od pansiona u kojem ćemo spavati...ali ipak nismo stigli, na prve kapi kiše smatrali smo da je dovoljno obući gornji dio kišnih odjela. Međutim, kad se nebo otvorilo ne bi pomoglo ni kompletno odjelo, brzo smo se zaustavili pored neke pravoslavne kapelice uz cestu i uletili unutra dok kiša malo ne popusti. Nakon par minuta pored nas su se zaustavila još dva dečka na motorima, Rumunji. Malo smo s njima poćakulali dok kiša nije stala. Obukli punu ratnu spremu i nastavili dalje. Rumunjski je neka mješavina talijanskog i francuskog, dosta ih se razumije. Dolaskom do brane shvatili smo da je jezero umjetno, zove se Vidraru. S gornje strane brana izgleda kao i svaka druga, ali pogled na donju stranu je zastrašujuć jer je brana jako visoka, odnosno duboka...kako god.   Umorni, stižemo u Pansion Dandu blizu gradića Curtea d'Arges, dosta motorista je isto tamo spavalo...kad se nalazi točno na putu. Opet smo cijeli dan na motoru, u kilometrima nije tako strašno, ali po lošoj ili zavojitoj cesti vrijeme provedeno na motoru se utrostručuje u odnosu na autoput. Na obližnjem štandu kupila sam pomidore, krastavce i paprike pa smo klopali paštete, kruha i insalatisime iz Rijeke..bilo nam je jako fino. Spavanje 200 na sat!  22.07.2018. Curtea d'Arges - Brašov (cca 450 km) Rano , bez doručka krećemo južnom stranom Karpata prema Transalpini, najpopularnijom cestom Rumunjske. Opet smo si zadali fanjsku rutu, prognoza je loša, ipak moramo prestati nabijati tempo...   Moj čoek namontirao kameru! Ništa bez plastičnih vezica! Najgore od svega je što je još u Rijeci zalijepio ono na što se stavi GoPro, ali zaboravio uzeti neki nosač za kameru. :))) Put je zanimljiv, kroz sela i gradiće, svi uglavnom slični. Neki bolje razvijeniji i čišći, neki jako loši, ciganska zaprežna kola nisu rijetkost. Cijelim putem djeca nam mašu, mi smo im atrakcija, na tako velikom motoru, koferi i odjela, slatki su, naravno da mašem i ja njima. Ljudi sjede ispred kuća na klupicama ili cijevima za plin i druže se, gledaju tko prolazi. Naučili smo i par riječi Cazare su sobe, De vanzare - prodaje se, curbe su zavoji, lubenice u nekako na p...zaboravila sam. Kako su se polako počeli otvarati i obnavljati ekstremne građevine nisu rijetkost, ali to se i kod nas dešavalo, a ponegdje se događa još uvijek. Čitali smo da 90 i nešto posto stanovništva čine pravoslavci i izgleda da su dosta pobožni jer uz cestu vidimo veeelike križeve s Isusom ili nekim svecem, dosta kapelica i crkava. Čak 3 % stanovništva su Romi, ako su svi prijavljeni. Kaže D. da su ružna nacija...stvarno nismo vidjeli nikog lijepog, ali obični Rumunji žive ok, srednja klasa, samo još moraju mijenjati mentalitet i okretati se prema Zapadu...polako naprijed. Psi lutalice su im stvarno veliki problem...žao mi ih je i nisam sigurna uz njih, navodno je nekoj curi na trgu u Bukureštu pas odgrizao komad ruke. Ne znam...ali baš mi ih je žao.   Doručkovali smo u prirodi paštete sa zdravim kruhom i sirom i pomidora, mljac. Uspon je zavojit i dosta je hladno, oko 15 stupnjeva, ali je gužva manja. Opet je asfalt loš, rupa do rupe, pardon između rupa je uzvišenje...baš mi je naporno. Pri vrhu opet jezero i brana, priroda oduzima dah.    Nastavak ceste je renoviran pa je vožnja puno ugodnija tako da D. gušta u vožnji pa nema vremena za zvjeranjem okolo.  Iskreno, krasna cesta kroz šumu, zeleni proplanci je okružuju, priroda predivna, ali Transfagarašan me je više oduševio, ostavio snažniji dojam. Prilikom spuštanja smo doživjeli jedno grozno iskustvo...motorist je sletio s ceste i taman su ga izvukli i počeli reanimirati. Nisam mogla produžiti i ne napraviti ništa...40 min smo reanimirali, izmjenjivali se na masaži srca dok nije došla hitna pomoć...oni su preuzeli, a mi smo u šoku i pod dojmom nastavili lagano dalje. Mađaru nije bilo pomoći, ni hitna ga nije uspjela vratiti...ne nakon toliko vremena. D. kaže da nigdje uokolo nije vidio tragove kočenja i da mu je vjerojatno pozlilo na motoru ili je zaspao..jer je izletio na ravnom djelu cestu. Napravili smo sve što smo znali i mogli...široke ti nebeske ceste stari bajkeru… Nakon spuštanja s planine, klopali uz cestu odličan ručak za 60 leia (100 kn), te se uključili na autoput za Brašov, gdje smo rezervirali hotel s wellnssom i masažom...sutra odmor i relaksacija.  23.07.2018. Brašov - dvorac Bran - Brašov ( 40 km) Odmor I spavanje i... klopanje. Posjetili smo dvorac grofa Drakule iz 13.st....izvana je stvarno fora, iznutra prevelika gužva, ali stvarno lijepo. Dosta smo čekali na kupovinu ulaznica i ulazak, pa nas je i pljusak oprao, morala sam kupiti kišobran po 20 leia koji sigurno inače košta upola manje.       Pri povratku u resort dobivamo groznu informaciju da danas nema masaže...sranje! Nabijem ih!! Unatoč lošoj vijesti iz Wellnessa uživali smo u sauni, izležavanju i odmoru za dušu i tijelo, nakon jučerašnjih događaja baš nam je bilo potrebno. Šetali smo unaokolo po bijelom putu ( jer je s druge strane cigansko naselje) i sreli nekoliko pasa lutalica, u resortu puno i fino klopali, te se stvarno naspavali. Čeka nas još dugi put do kuće. Nažalost, nećemo moći posjetiti Bukurešt, glavni grad i vidjeti čaušeskovu palaču (drugu najveću zgradu na svijetu) iako smo samo120 km udaljeni od njega. U četvrtak u jutro moramo biti kući, s obzirom da subotu u jutro putujemo na Ugljan...a još se treba spremiti. Najudaljenija točka ovog putovanja...   24.07. 2018. Brašov - Dobreta - Turnu Severin (cca 480 km) Ambiciozan plan za danas je doći do granice sa Srbijom, nema autoputa, dio je zavojita planinska cesta po kojoj smo stvarno uživali, unatoč prilično lošem asfaltu. Nailazili smo na kravice, konje, manja sela i zaseoke, opet konjske zaprege i predivno zelenilo koje nas je okruživalo gdje god pogledali.        Jedan dio ceste je neki magistralni put, dosta ravan pa se malo brže vozi, ali prolazi kroz par lijepih gradova ( Pitesti, Slatina, Crainova) i sela, te je time opet onemogućena brža vožnja. Gradovi su puno ljepši nego na sjeveru, manje je pasa lutalica i sve skupa je nekako kultiviranije, ali ne previše...tek toliko da se vidi razlika :). Usput vidimo i nešto tvornica za razliku od sjevera gdje se bave isključivo poljoprivredom i stočarstvom. Inače, Rumunji puno odmaraju uz cestu. Naišli smo na puno divljih kampova (valjda je dozvoljeno), odnosno to su pojedinačna kampiranja, zabavljaju se, roštiljaju, odmaraju na stolicama...šteta je jedino što svo smeće ostavljaju za sobom. Neobično je što sve to rade uz cestu, na serpentinama, u zavoju obitelj stane sa strane i odmah peku roštilj. Viđali smo puno izletnika i u Karpatima. Dado cijeli dan nije baš imao sluha za stajanje i odmaranje, stali smo dva puta po 15 min i to mi stane na benzinsku...a bilo je baš vruće i nekako sparno, na tom asfaltu još 10 stupnjeva više. Pred kraj dana smo se malo i poklali jer više nisam mogla, htjela sam malo leći, skinut čizme, ispružiti se...a gonič robova nema uopće suosjećanja. Prasac!! Oko 18 sati stižemo na odredište, Dobreta - Turnu Severin je simpatičan gradić na samoj granici sa Srbijom, smješten uz obalu Dunava i poznat po kuli koja je središte grada.  Nakon smještaja u hotel krećemo u potragu za večerom, skapavamo od gladi. Imamo još 170 leia i treba ih potrošiti jer su kod nas beskorisni, niti jedna mjenjačnica ih ne mijenja. Prolazimo pored parka i predivne fontane do nevjerojatno lijepog šetališta gdje se djeca igraju, roditelji sjede na klupicama, nonice odmaraju.   Sve je uredno i mirno, kao da ovaj grad ne pripada Rumunjskoj iz kakve smo upravo došli. Večeramo u nekoj pizzeriji odličnu paštu, leia je bilo taman za račun i konobaru napojnicu. Nakon cjelodnevne vožnje (preko 9 sati provedenih na motoru), večernje šetnje i ovako finog obroka (i čaša vina) spremni za počinak. Spremni i za povratak, dosta je ovoga, nekako sam željna domovine... Laku noć  25.07.2018. Dobreta - Turnu Severin - Nova Gradiška (cca 480 kn) Na Đerdapu prelazimo granicu, granični prijelaz je preko dugačke brane.   Jezero je stvarno veliko i na nekim mjestima tako plave vode i namreškane povjetarcem da zaista podsjeća na more. Tom dojmu doprinose i mnoge brodice, te riječni kruzeri, vjerojatno su krenuli još iz Beča ili iz Njemačke i putuju do Crnog mora, to mora biti fora. Gdje god smo prilazili Dunavu uvijek smo se čudili onom naslovu Straussovog valcera "Na lijepom plavom Dunavu" jer je njegova boja smeđa ili zelenkasta, a ovdje je zaista Dunav plav. Đerdapska klisura (kanjon)      Polako, uz Dunav klizimo prema Beogradu, vruće je, a ponovno smo si zadali finu rutu. Iako je D. danas puno milostiviji pa češće stajemo, makar i na kratko. Cesta nije loša, dosta uska s puno zavoja, okružena predivnom prirodom.    U Beogradu gužva, sparno, vruće, a mi gladni i žedni. Dobitna kombinacija. Na blef stajemo u restoranu uz cestu Avalska trpeza. Jedva smo pojeli pljeskavicu sa sirom, bilo je prefino i obilno. Iako, sam još uspjela nagurati i palačinke pretrpane nutelom. Mljac! U restoranu je bila i skupina motorista, njih 10-tak pa se s konobarom pričalo o dogodovštinama, on je spomenuo da su jednom kod njega jeli "Hells angels", ozloglašena bajkerska skupina koja svoj ogranak ima i u Hrvatskoj. Navodno, razbijaju i uništavaju sve na što naiđu. Kaže konobar da su mu na odlasku nudili majicu, a on se zahvalio i jedva čekao da nestanu iz restorana. :) Nastavljamo dalje autoputom do naše granice. Mučna vožnja postaje ugodnija čim smo ušli u Hrvatsku, ovdje je zrak nekako ugodniji za disanje, ovdje je travica pokošena, ovdje ljudi govore našim jezikom, ovdje je srce na mjestu, a osjećaj doma je snažan...iako do kuće imamo još podosta. Usput nas je malo oprala prava ljetna kišica, ali tek toliko, nedovoljno za kišna odjela, a opet dovoljno za mrvicu osvježenja. U Novu Gradišku stižemo oko 19:00 - 20:00, danas smo proveli 10 sati na motoru, ma ništa. Smještamo se u jedini hotel u gradu, hotel Tomislav. Brzinsko tuširanje i pješice razgledavanje grada. Super su sredili centar grada, ispred crkve parkić i cvijeće, kip pape Ivana Pavla II isti kao na Trsatu, stvarno sve sređeno i lijepo. D. me vodi prečicama iz djetinjstva, pokazuje mi igralište gdje se igrao, gdje je vozio biciklu, kamo je odlazio s bakom na kavu, gdje su živjele njene prijateljice, pokazuje mi i kuću svoje prve dječje ljubavi, naravno idemo i do stare babine kuće. Uspomene ga preplavljuju, uživa, cijelo vrijeme nije stao pričati, prisjećati se, a ta sjećanja iz djetinjstva, iz doba bezbrižnosti su neprocjenjiva.   Čaša vina na terasi hotela i počinak.  26.07.2018. Nova Gradiška - kuća (250 laganih km) Doručak u hotelu me totalno razočarao jer sam očekivala (nabrijala se skroz) slavonske specijalitete, a doručak je bio običan, bez veze. Posjet groblju i pravac kuća. Što sam starija jače me preuzmu oni predivni osjećaji povratka u svoj kraj i pojačavaju se svakim kilometrom. Oni osjećaji u trbuhu i prsima, ponos i sreća, zadovoljstvo što nas je opet netko čuvao (hvala mom anđelu čuvaru... fališ mi). Dojam još pojačavam puštajući Battifiacine pjesme "Del tebe" i "Prihajan doma". "...Ki profumi ki kolori, s čen san ovo merital Se ča imaš se mi davaš, niš ne išćeš za jubav Kako škrtac čuvan za se tu lipotu doma svojga Se lipote čuda svita nisu sjena kraja mojga…"  Rumunjska, sigurno ćemo se opet vidjeti, ostalo je još razloga za to. Pozdrav, do slijedeće avanture. |
14.06.2018., četvrtak
Prag
Lagano, bez nervoze nakon cijelodnevnog rada ipak odlučujemo krenuti navečer 12.6.2018. Dugi put nas čeka, oko 830 km. Do sad smo najviše km u jednom danu napravili kad smo iz Iloka išli u Skopje, oko km 650, a ova ruta je 200-tinjak km dulja. U 20:00 sati partenca iz kuće, D. je naravno nešto zaboravio u radioni i nakon što toga autoput prema Zagrebu. Najava je lošeg vremena pa pičimo bez stajanja i probamo izbjeći kišu. Uz Karlovac ipak sustižemo kišu, ali dok smo stali na benzinsku obuci kišna odjela, kiša je već prestala. Dalje do Maribora vise nije padalo, ali je cesta bila mokra pa je špricalo od dole, jače na desnu stranu, nemam pojma zasto, pa mi je desna marta bila skroz mokra. 260 km prijeđenih i toliko manje za sutra...oko 23:00 se smještamo u ranije rezervirani hotel u blizini autoceste i pravac spavanac. U jutro nam se nije baš dalo rano dizati, a nije bilo ni potrebe juriti kad smo imali cijeli dan pred sobom. Vožnja kroz Sloveniju i Austriju morala je biti autoputem jer bi inače put trajao dvosttuko duže. Bilo je oblačno, ali nije padalo zato je bilo vrlo ugodno za vožnju iako sve hladnije i hladnije. Krajolik je zanimljiv, nevjerojatno, ali podsjeca na Toscanu puno vinograda, zemlja obrađena...fora. Na Češkoj granici već prilicno hladno i navlačili su se oblaci. Iako nije padala kiša lagano smo navukli i kišne hlače.  (ne znam zašto mi je ovako okrenuta, ne znam ni popraviti :)) Odmah po prelasku granice uz cestu se šetaju cure u minicama koje se bave najstarijim zanatom. Baš sam se sažalila, jadno izgledaju, siroto. Općenito, to mjesto uz granicu Znojmo, prepuno je klubova i striptiz barova, očito zabava za muškarce iz zapadne Europe. Pa dok god je takvih muškaraca biti će i takvih žena, žalosno. Nismo išli na autoput prema Brnu nego smo kilometarski kraćom rutom vozili do Praga. U međuvremenu je temperatura pala na laganih 15 stupnjeva (osim zimske podstave i kišnog odjela obukla sam još dvije majice), smrzli smo se. D. je u elementu...priča češki, no comment . :) Uz put puno radova, svako toliko stajemo na semaforu. Zima je, brrrr. Prilaz Pragu je koma, osim što je stvarno velika gužva, kopaju i kopaju na sve strane. Stari asfalt je isprekidan pa se druckamo ta - tam, ta - tam... U Prag dolazimo nakon planiranog vremena, smještamo se u hotel i lagano podzemnom do centra. Predivan grad, prošlo je već dosta vremena od kad sam bila i već zaboravila koliko je lijepa stara jezgra grada i Karlov most. Nećemo posebno obilaziti sve znamenitosti...već smo ih vidjeli, uživati ćemo u laganoj šetnji.      Klopa na Maloj strani prefina, sjeli smo u isti restoran i ponovno sam jela onaj gulaš u kruhu, mljac. D. je maznuo rebarca, do zadnje mrvice.   14.6.2018. D. je od ranog jutra na predavanjima, a ja se nakon finog i obilnog doručka polako upućujem u trgovački centar kupiti jaknu. Moram, zima mi je u tri majice. S obzirom da imam samo malu plavu torbicu u nju spremam novce i osobnu i polazak. Uopće ne izgledam kao turist, oni svi imaju ruksake, fotoaparate i drugu raznu opremu. Centar je udaljen 15 min brzog hoda...kad sam došla tamo skužila sam da nemam karticu, jaoooo, a novaca sam malo promijenila tek toliko da imam nešto uz sebe...ku ku lele, moram nazad u hotel. Naravno, i dalje bez jakne i smrzavela. Pa natrag u trgovački centar koji je na 4 kata, sve sam morala obići, bila sam unutra preko 2 sata. Napokon, kupila jaknu sebi i mužu i krenula dalje kroz vrlo živahnu ulicu punu dućana. Tu sam kupila još neke suvenire, te se uputila prema Karlovom mostu. Rijeka ljudi se slijeva prema istom cilju, a ja se stapam s masom i ne treba mi posebna orijentacija vodim se onom starom:" kud svi, tu i mali Mujo." Prag je stvarno lijep grad, bogate povijesti i sudeći po rastu grada i poslovnoj zoni kroz koju smo prošli kod dolaska, vrlo slavne budućnosti. Prepun je suvenirnica, dućana s kristalom i street food-a. Najviše trdelnika (neko zamotano tijesto) sad ih pune sladoledom, čokoladom ili jagodama...fino. Umorna, nakon prehodanih 11 km vraćam se metroom u hotel, na zasluženi odmor. Navečer smo jeli u nekoj pivnici malo izvan centra i bilo je prefino pogotovo knedlički (njoki od krumpira punjeni šunkom)...mljac. Đir po gradu i spavanac, sutra krećemo u Plzen, treba se odmoriti.     15.6.2018. Danas sam odlučila ići uspinjačom na Petrin hill. Napokon je granulo sunce i lijepo je toplo. Metroom do Musteka, dalje pješke preko Vltave i lagano gore...navigacija mi pokazuje neki okolni put, izgleda da nije tako strmi uspon. Pretičem neku grupu njemačkih turista hokejaša i pičim po prilično pustoj ulici. Po dolasku na vrh ulice dočekale su me stepenice koje vode u šumu i nigdje nikog. Nisam znala bi li se okrenula i išla natrag ili hrabro nastavila (suzavac sam, biserka, ostavila u hotelu).   Provjeravam di su njemački turisti, nema ih na vidiku...ptičice cvrkuću i daju mi neku mirnoću. Rasporedim lovu po đepovima, mobitel u ruku i hrabro krenem gore. Priroda je stvarno lijepa, ali nigdje nikoga, čak ni na cestici do koje sam došla...scary. Hodajući prema restoranu i planetariju najprije srećem jedan stari par, pa neku grupicu, a zatim i hrpu turista u kafićima s nevjerojatnim pogledom na grad. Slušajući neke engleze, saznajem da se isplati ići na vrh brda na repetitor jer ima samo 15-tak minuta hoda. Popijem svoj đus (40 kruna), odmorim i krenem gore. Priroda je krasna, puno ljudi koji idu u mom smjeru, ponešto i u suprotnom. Plaćam ulaz 150 kruna i dočeka me 300-tinjak stepenica do vrha, ali nije mi žao.  
src="https://blog.dnevnik.hr/zekozeko/slike/m/20180615_120949.jpg" alt="" />Umorna i punih baterija idem odmoriti u hotel. Uspinjačom, naravno, makar za dolje. Ne radi, kaže barba, uuuu sad mi je lakše da nisam jedina mona došla gore pješke. Iako su svi drugi išli normalnim putem gore, tim putem ja silazim. Dosta je vruće pa za osvježenje uzimam trdelnik sa sladoledom od vanilije (120 kruna), pa preko Karlovog mosta, metroom (24 krune) i pravac hotel, treba se spakirati prije nogo D. dođe. Oko 17 sati krećemo prema Plzenu, izlazak iz grada traje 15 min i ponovno se čudimo veličini tog grada, ogroman je. Nakon prilično burne rasprave kuda ćemo voziti odlučujemo se za obične ceste, što se pokazalo kao dobar izbor jer je sve uređeno, obrađeno, trava pokošena...napokon guštam u vožnji. U Plzenu se smještamo u hotel i žurimo jesti jer smo već ful gladni. Grad je simpatičan, velike zgrade iz prošlog stoljeća, crva sv. Bartolomeja, namesti republike, sinagoga i fenomenalna klopa i piva, naravno.    16.6.2018. Nakon obilaska Pilsner tvornice/pivnice, koja je ogromna, fenomenalna i zaista se isplati pogledati, proizvode 1 500 000 litara piva dnevno, nevjerojatno, idemo put njemačke granice.    Vozimo se predivnim cestama kroz još ljepšu prirodu, zaista uživamo. Poslije prelaska njemačke granice ulazimo u NP, D. pjeva i priča njemački, a cesta je super, puno motora nam dolazi u susret i hrpa kabrioleta, raznih marki.    Cesta nas vodi u veliku šumu, nestvarno lijepo je, mrvicu hladnjikavo, ali krasno. Passau je grad na rijekama, zgrade, crkve i sve u njemu je kao iz nekog drugog svijeta. Puno riječnih kruzera odavde kreće ili se ovdje zaustavlja jer zaista je nesvakidašnji prizor. Mi sjedamo na sok i kolač, smještamo se na ležaljkice i jedan po jedan malo ubijemo oko :). Čili idemo dalje prema Salzburgu, kroz razna sela Bavarske gdje je sve obrađeno, pokošeno, kuće nisu napuštene, djeca se vani igraju, kravice i konji pasu na imanjima, kakav život, stres na 0, očito se ovim ljudima isplati imati blago i polja...samo kod nas se od zemlje ne može živjeti, tu nešto ne štima... Rezervirali smo spavanje negdje na selu, blizu nekog skijališta, ne znam točno jer me ubijaju ovi njemački nazivi. Ubrzo nakon večere spavanac, mislim da sam zaspala prije 22...koma i noge me bole od onog silnog hodanja po Pragu.      17.06.2018. Nakon spoznaje da se ulaznice za Orlovo gnijezdo trebaju kupiti unaprijed ili jako rano u jutro i saznanja da obilazak traje min 3 sata jer se gore ide u organiziranim turamo, odustajemo od posjete. Radije idemo preko austrijskog Grossglocknera i Slovenije ravno kući. Glečer me kao i prvi put ostavio širom otvorenih usta i lagano smrznute guzice. Volim ovaj kraj, tako je mirno i tiho.    |
06.08.2017., nedjelja
vis 2
30.07.2017.
Trebali smo se ustati rano i već u 9 biti u Komiži i na brodu za Biševo...normalno da nam se nije dalo... Stigli smo u Komižu u 10 i nešto, platili kartu za brodić i ulaznicu za Modru špilju, te sat vremena chilali na rivi. Brzim brodićem smo za 15-20 min stigli na Biševo, te nekih pola sata čekali na ulazak u špilju jer je bila gužva. Kažu da je do 12 sati najljepše. Malom barčicom koja jedva prođe kroz otvor smo ušli u špilju i ostali širom otvorenih usta. Slike govore tisuću riječi.       Špilja je pod zaštitom UNESCO-a i ne smije se ništa mjenjati. Nažalost, ne smije se ni kupati, a tako bi rado bila skočila u ono prekrasno plavo more. Velika je gužva, barčice stalno ulaze, naprave krug i izlaze. Kasnije smo išli na plažu koja je uvrštena među najljepše plaže svijeta, Stiniva. Do nje se može barkom ili s kopna pješke. Ima dosta za spuštati se do uvale, ali odlučili smo uzeti vode, obuti čizme i ići se dolje okupati. Plaža je stvarno čudo prirode. Uzak prolaz među stijenama koji se ovalno širi i stvara plažicu, stvarno lijepo. Za moj ukus malo previše ljudi i brodica.    Ne trebam ni spomenuti da smo riknuli uspinjući se do motora, jedno tuširanje na vrhu bi nam bilo došlo odlično. Večer smo proveli u Komiži u društvu mojih Zadrana. Klopali smo u jednom restoranu uz samo more, odličan ambijent. Klopa je bila fina, ali jela sam i bolje, a nije bilo baš jeftino. Općenito je Vis dosta skup, margerita je 70 kn. Trajekt za motor i nas dvoje 200 kn, a da ide četveročlana obitelj s autom trebalo bi izdvojiti 500 kn za jedan smjer. I Vis i Komiža su mi se jako svidjeli, predivna mala mjesta s kamenim kućama uz more i bogatom povješću. Još uvijek odoljevaju apartmanizaciji i ljubičastim peterokatnicama za iznajmljivanje...možda i zato što je gradnja na otoku trostruko skuplja nego na kopnu, samo neka tako i ostane. Oba mjesta svakako imaju dušu i perspektivu u turizmu. 31.07.2017. Vraćamo se Petrom Hektorovićem u 5:30 i direktno vozimo za Rijeku. Do Maslenice autoputom, a kasnije magistralom. Umorni i pospani vraćamo motor u BMW oko 14:00 sati i krepani odlazimo kući na drijemež...snivajući o trenutku kada će stići naš motor...  |
Vis
29.07.2017.
Prvim jutarnjim trajektom Petar Hektorović u 9:00 sati iz Splita, putujemo na Vis. Vrijeme je bilo predivno, čak malo i vruće. Na brodu smo pokušavali naći smještaj, bilo u Visu, bilo u Komiži, ali bezuspješno, tek po dolasku smo u jednoj agenciji uspjeli naći sobu. Nije baš neki luksuz i kupaonu je trebalo djeliti s ljudima iz druge sobe (u kojoj, srećom, za našeg boravka na Visu nije bilo nikog), ali je u samom centru Visa i s obzirom na popunjenost smještaja na otoku, ispalo je super.  Odmah po dolasku se presvlačimo, kratko raspakiravanje (a ni ne može dugo kad imamo jedan ruksak) i pravac u obilazak otoka. Obišli smo ga uzduž i popreko. Izlaz iz grada Visa je serpentinama uzbrdo, a odozgo se pruža predivan pgled na grad i cijelu uvalu.  Otok je prepun vinograda, od davnina su se Višani bavili uzgojem vinove loze i radili vino, u puno većim količinama nego danas. Međutim, primjetili smo dosta i mladih vinograda, tako da se tradicija vinogradarstva na otoku nastavlja. Maslinarstvo je novija grana poljoprivrede na otoku. S obzirom da je otok bio potpuno zatvoren za strane turiste, a nerijetko i za naše, dobivam utisak kao da je kompletan razvoj zastao negdje u davnoj prošlosti, te sad, s dolaskom Hrvatske, ponovno počeo cvjetati. Još uvijek putem nailazimo na žičanu ogradu koja svjedoči okupaciji otoka. Također smo vidjeli bunkere, topove, ulaske u podzemne tunele, vojarne, lažna sela i topovska gnjezna, sve zaostalo iza bivšeg sistema. Ipak, uspjeli su turističkim obilascima tzv. military tour oživjeti i to doba. Đipovima prevoze turiste i spuštaju se u tunele koji su gotovo po cijelom otoku. Vjerojatno je zanimljivo, ali mi u našoj kratkoj posjeti nismo stigli ići.    Vozili smo se i bijelim cestama u podrazi za nekom samotnom plažom ili kakvim groticama pogodnim za kupanje; ali nismo pronašli jer je cijeli otok na stijenama koje se uzdižu visoko i strmo od mora. Bili smo već prilično umorni i jako nam je bilo vruće kad smo došli u Komižu i bacili se u more na gradskoj plažici i usput obavili neizostavni spavanac u hladu :). Panorama Komiže  Jeli smo salate od plodova mora (različite, pa je moja bila bolja) u restoranu Aerodrom, izrazito simpatično i starinski uređenom mjestu, te popili čašu plavca. Ne jeftino :).   Večer smo proveli večerajući u Visu i šetajući najdužom rivom na kojoj sam ikad bila. Kasnije je svirao Neno Belan tako da smo se baš dobro zabavili.  |
30.07.2017., nedjelja
Cetina
28.07.2017.
Nakon obilnog doručka oblačimo se u opermu i uz Peručko jezero nastavljamo dalje.  Ovako je izgledao naš drugi dan  Jezero je predivno, iako je umjetno napravljeno obiluje plažicama, uvalama i nevjerojatno je bistro. Obasjano ranojutarnjim sunčevim zrakama zaista je predivan prizor.   Sela kroz koja prolazimo uglavnom su bila srpska i porušena u ratu, neke kuće su obnovljene, ali dosta toga još nije. Nailazimo na manastir, usred ničega. Djelovao je zanimljivo pa smo stali pogledati. Dočekao nas je njihov pop, uveo nas u crkvu i rekao kako je on 12 g u samostanu. Crkva je...drukčija, ali jako lijepa, nismo smjeli slikati, po zidovima su nacrtani svetci u prirodnoj veličini u šarenim bojama, nema klupa, dva manja oltara i tepisi na podu. Ukupan dojam je dobar i svidjela nam se. Na odlasku nam je bradati pop u crnoj dugoj mantiji i nekakvom kapom pružio ruku i rekao "zbogom". Sat vremena sam se grizla zašto nam je tako rekao...jer zbogom se kaže onome koga više ne želiš vidjeti, a mi na motoru. Dado mu je čim smo ušli rekao da smo mi katolici, ali da svejedno želimo pogledat...i onda on kaze zbogom!! Zabrijala sam skroz, a onda sam prihvatila da je on to mislio neka idemo s Bogom i bilo mi je lakše nastaviti put. Nastavili smo prema Sinju, obišli muzej sinjske alke. Vrlo je moderno, didaktički, zanimljivo i jako lijepo uređen s puno povijesnih podataka. Ulaznica je 40 kn. Preporučam za pogledati.   Nismo se mogli odlučiti hoćemo li ići prema Imotskom i posjetiti jezera ili ćemo, kako je ranije planirano, ići na Vis. Uz puno "za i protiv" odlučili smo se spustiti na more, usput smo prolazili kroz predivna mjesta uz obalu Cetine Hrvace, Otok, Trilj i razna druga. Ovdje je sad već bilo prilično vruće, teje bilo neizostavno zaustavljanje i kupanje u Cetini, koja je za moje pojmove ipak bila prehladna, ali sam močila noge koje nakon par minuta pčinju trnuti...brrr krasno osvježenje. Dado se, naravno, bacio, ali je brzo izašao. Spavanac uz rijeku...   Nekako u zadnje vrijeme oko mene ljudi kolabiraju, ali stvarno, samo se ruše :). Tako je bilo i u ovoj idili, malo dalje od nas sjedila su dva tipa na klupici i jedan je pao, mi smo ga vidjeli kad se je već dizao. Jedva da je sjeo na klupicu kad je ponovo pao, zaletili smo se tamo, lik blijed, orošen znojem, ovaj drugi navodi da je popio par pivi, nije jeo i sad su si zapalili đoint. Dado mu je dignuo noge, ja držim glavu i vilicu. Zove ga: "Marjane, Marjane šta ti je"? Prva moja pomisao je bila: ma nabijem vas!!! Ubrzo se osvjestio, kolega donio vode, malo još ležao, pa sjeo i ubrzo zatim su i otišli zahvaljujući se. Moja slijedeća pomisao je bila: nabijem vas!!! :) Bilo je već dosta kasno kad smo krenuli prema Splitu, imali smo dogovor s Dadinim kolegom i ženom u Solinu, pa smo se malo žurili. Smjestili smo se u nekom pansionu uz cestu, Mamut čini mi se. Proveli smo izuzetno ugodnu večer u društvu G&M, te oko 1 u jutro legli...sutra nas čeka uzbudljiv dan. Ovako je izgledao prvi dana na karti  |
