zekozeko

Vožnja do Nice uz obalu je bila ugodna, cesta zavojita bez previše gužve. Nica je smještena u uvali, cijela uvala je zapravo plaža podijeljena na nekoliko privatnih i pokoju javnu plažu između njih.
Nica je najveći grad Azurne obale iako je nama izgledalo kao da je Canes puno veći (vjerojatno zbog gužve). Uz plažu se proteže poznata šetnica Promenade des Anglais. Drvoredi palmi dijele šetnicu od ceste i cestu od velikih hotela i kafića nasuprot plaži. Lijepo je jako i živahno, sve je lijepo uređeno, ali ne bih se mogla zamisliti da 7 dana provedem ovdje...u tim velikim hotelima, jer apartmana tamo skoro da i nema.
Na izlazu iz Nice smo stali na kupanac, ajme kako smo bijeli, stršali smo na plaži kao neki kontinentalci...grozno.



Canes je poznat po filmskom festivalu, užasna je gužva već od samog prilaza gradu, a kroz centar čepovi, svi žele proći kroz centar u svojim skupim autima pored ekstra skupih markiranih dućana i biti viđeni...mi ne! Trebalo je puno truda da se iskoprcamo iz te gužve i krenemo uzbrdo prema autoputu za Marsej i Provansu.
Time završava naš obilazak Azurne obale, ali samo za ovaj put.
Temperatura uz more se nije dizala preko 25-26 pa dok se krećemo na motoru, čak i polako, nije vruće, ali kad stojimo, asfalt oko nas isparava, auti oko nas griju za krepat, e tada je grozno, jakne se zalijepe i to je odvratan osjećaj. Imala sam poparane traperice za tu laganu vožnju uz more, a noge su mi pocrvenile u rupama :), a D. je imao kratke hlače pa su mu pocrvenile noge do koljena...ko početnici :). Cijelo ljeto se neću riješiti tih fleka po nogama.

Nakon silaska s autoputa s obje strane ceste protežu se vinogradi i polako počinjemo osjećati miris loze. Jako je lijepo. Smjestili smo se u malom hotelu u centru Tretsa. Bila je fešta u tom gradiću pa smo teško pronašli stol za večeru (od 3 moguća restorančića), na kraju smo se ipak fino napapali i siti i umorni zaspali za tren.



4. dan, 22.06.2019.
Trets - Le Vernet

Pred nama je jedan uzbudljiv dan, unaprijed se radujemo što ćemo ga provesti u prirodi.

Prvi na današnjem putu je Aix en Provance, veliki grad koji je postao središtem cijele regije. Vjerojatno bi bilo zanimljivo prošetati ulicama njegovog starog grada, ali nama je bilo malo vruće, tek smo krenuli i bili smo nabrijani na vožnju, a u gradu je bila gužva. Prošli smo kroz širi centar grada i nekako nam se nije svidio pa smo odlučili ne zaustavljati se.

Slijedeće mjesto na našem popisu (iako je moj popis bio puno duži...ali morala sam pristati na kompromis) bio je Lourmarin. Predivno staro mjestašce uskih ulica punih kafića, dućančića, suvenirnica i prodavaonica lokalnog rose vina. Htjela sam kupiti bocu za doma, makar i pola litre, ali je stvarno nismo imali gdje staviti. Lourmarin je smješten usred vinograda, maslinika i stabla badema, slavni Albert Camus je ovdje živio, a tu je i pokopan.
Cijela ta regija je predivna i tu su smještena neka od najljepših sela Francuske.



Nakon kraće šetnje nastavljamo prema L'isle-sur-la-Sorgue,dosta veliki gradić, smješten u srcu Provanse. smješten je na rijeci Sorgue i često ga nazivaju provansalskom Venecijom zbog mostića i rijeke koja prolazi kroz gradić. Kava i sladoled na glavnom trgu, kratak odmor i napokon kupovine suvenira po pristupačnijim cijenama možemo dalje. Sve odiše lavandom koju do sad još nismo vidjeli.



Nastavljamo prema gradiću Gordes i polako se krećemo prema dolini. Spuštajući se s brežuljka pred nama se otvara vidik na nepregledno prostranstvo obrađenih površina. Odmah primjećujemo vinograde, tako uredne, čiste, skladne i odjednom s lijeve strane ugledamo ljubičasto polje lavande. Zatim još jedno, pa još nekoliko velikih polja. U daljini među zelenilom drveća i vinograda ljubičasta divota prekida zeleni sklad.



Predivna je, a vožnja uz polja lavande neopisiv je užitak za osjetila vida i njuha, miris je opojan. Dubokim udahom ispunjava svaki dio pluća i nekako nas čini mirnijima.
Dalje nas cijelim putem prate nepregledna polja lavande i plijene našu pažnju.

Abbaye Notre-Dame de Senanque očekivala sam lavandu u punom sjaju, a dočekala me neka jadna ofucana lavanda puno manjeg cvijeta, možda je ovdje temperatura malo niža pa će tek kasnije procvjetati ili jednostavno nismo imali sreće. Jako puno turističkih autobusa ovdje dolazi i to po ne baš širokim cestama. Turista krcato.
Samostan u kojem danas živi samo pet redovnika okružen je poljima lavande, a opatija je osnovana u 12. st,



Gordes je smješten na brdašcu, na cijelom proplanku se nalaze kamene kućice s uskim uličicama,stvarno interesantno izgleda. Često se pojavljuje u filmovima i mnogi umjetnici su ovdje dolazili pronaći inspiraciju.



Roussillon - potpuno drukčiji krajolik, nalazi se na uzvisini i karakterizira ga crvena boja. Okružuju ga neobične crvene stijene i kamenolom,a kuće su zanimljive crvenkaste boje.



Kroz Manosque samo prolazimo i počinjemo se penjati, srećemo i prve skupine motorista.


Prolazimo pokraj Estonblona i već se osjeti alpska svježina, iako nas je cijelo vrijeme pratila ugodna temperatura, između 24 i 27 stupnjeva, ipak sad postaje sve svježije.
Pronašli smo smještaj u malom skijaškom mjestašcu Le Vernet i zadnjih nekoliko kilometara je počelo biti prilično hladno. Smještamo se u drvenu kuću na 2. kat, sobe su ugodne i prostrane. Vlasnici vrlo ljubazni, ali engleski im ne ide baš, kao i većini ljudi na koje smo naišli na ovom putovanju kroz Francusku.
Poslužili su nam kompletan menu: krostata od povrća i sira (jako fino) za predjelo, gulaš od zeca u nekom umaku od oraha (fino je bilo) i rižu, za desert kolačić s preljevom od vanilije. Sve spremaju muž i žena, ona kuha, on poslužuje i baš su simpatični. Muhe su bile toliko dosadne da smo se ubrzo pokupili u sobu u kojoj nismo ni pomišljali na otvaranje prozora. Zima je bilo za poluditi, imala sam felpicu koju inače nosim na skijanju.




Inače Route des Grandes Alpes počinje malo iznad Nice, a mi smo se uključili malo višlje zbog posjete Provansi, D. je njurgao, ali zapravo mu nije žao.. Jedino žali da nismo otišli na prijevoj Col de la Bonette koji je ostao južnije.


5. dan Le Vernet - Val d'Isere

Već nam je normalno pozdravljati s bonjour...bonžur!
Nakon klasičnog francuskog doručka ( takav je bio svugdje) kroasani, putar, marmelada, baquet i neki slatki mramorni kolači raznih okusa krećemo prema prvom prijevoju.

Col de Vars 2109 m
Temperatura zraka laganih 15-18 stupnjeva. Putem po cesti i na samom vrhu bilo je jako puno motorista i biciklista. Biciklisti nas začuđuju jer stvarno treba dobra kondicija za doći na tu visinu. Inače ovom rutom prolazi i tour de France, vjerojatno i zbog toga biciklisti vole ovu rutu.
Priroda je predivna...visoke planine prekrivene zelenim pašnjacima, voda izvire na puno mjesta i slijeva se niz obronke, stvarajući idiličnu sliku. Sami vrhovi još uvijek su bili prekriveni snijegom.



Col d'Idoard 2360 m
Na vrhu je D. uočio, pored stvarno jako puno motorista i biciklista, dvije poznate tablice. Zadar i Split, odmah im je mahnuo, ljudi oduševljeno pozdravili, jedni i drugi sretni što vidimo nekog našeg tako daleko. Oni su se kretali suprotnim smjerom i prije dva dana kad je bila kiša i dosta loše vrijeme bili su u alpama. Kažu da su se smočili a da im je na Passo Stelvio počeo padati i snijeg. Poželivši sreću jedni drugima nastavljamo svatko u svom smjeru uživajući u nestvarnim prirodnim ljepotama. Ovdje sam pronašla odličan dućan sa suvenirima i neizostavnim naljepnicama za kofere.



Col du Lautaret 2058 m
Zasluženi odmor i obrok na dekici. Savršeno mjesto na uzvisini, olakšani od moto opreme klopamo grisine i paštetu...mljac.
U podnožju planine, djelomično prekrivene snijegom, pogled nam mame psi, čini mi se border coli, čuvaju svoje stado ovaca. Oprezni su i ne dozvoljavaju im prilaz k cesti niti razdvajanje. Kad su ih doveli na željeno mjesto (sve do zadnje ovčice) psi odmaraju, a ovčice pasu uz potočić koji počinje na strmim, kamenim liticama i završava u podnožju na pašnjaku, tvoreći jezerce.
Motoristi, biciklisti i svi ostali ljudi u autima (ima puno sportskih) i kamperima pristižu na prijevoj, kao i mi, i dive se prirodi u u njenom punom sjaju.
Idealno vrijeme i mjesto za kratki spavanac na omamljujućem alpskom zraku.



Col du Galibier 2642 m
S ovog prijevoja je pogled nekako poseban, vidi se vijugava cesta po kojoj smo došli. Nanosi snijega negdje su višlji od 2 m.
Ovdje srećemo jedan stari bračni par, francuzi koji su isto na vrh stigli s motorom. On ima 76, a ona 74 godine, nevjerojatno! Kažu da su na ovom prijevoju bili i prije 10 godina i pomislili da im je zadnji put, bili su tako veseli da su ipak stigli još jednom. Znaju gdje je Rijeka i nekoliko puta su bili u Hr. Vrlo simpatični ljudi, on je D. pričao o svom motoru, a ona je, kao i ja, uživala u trenutku. D. žali da se nismo slikali s njima...tko zna, možda bude još koja prilika.