zekozeko

Moja Kelly...
Tako mi jako nedostaje, ležim u krevetu i čekam zvuk noktića po pločicama, a zatim otvaranje vrata i neko čudno mrmljanje - poziv na ustajanje. Nikad nije ulazila u našu sobu, legla bi na prag i čekala...Volim tu blesavu situaciju kad je nestrpljiva, kad već nakon jednominutnog čekanja otiđe do djece provjeriti jesu li se oni probudili, jer netko mora! Zatim se vrati, zacvili pa opet čeka. Čeka cijelu minutu pa ponavlja svoju potragu. Unatoč želji, a vrlo često i umoru ne mogu je puno pustiti u iščekivanju. Kako je bila vesela kad bi se netko izvukao iz kreveta, lizalo moje...
Sada, punih očiju suza, ležim u krevetu i čekam da me pozove u šetnju, sve bih dala da leži tu pred vratima, da me čeka, zove s nestrpljenjem. ..
Njen kušin je tu, na mjestu, prazan...a Kelice nema i neće doći na njega, napraviti krug i leći, nikada više.

Kad ju je Brlek donio nismo znali što bi s njom, zbunjeni, nespremni, nesigurni, ali srdaca punih ljubavi i spremni mijenjati sve...i način života i navike i prioritete i utrošiti novac kako bi joj bilo udobnije, bolje, sigurnije.
Ni sami tada nismo bili svjesni na koje ćemo sve kompromise i promjene pristati, a nitko nam nije ništa naredio, ništa nismo morali, jednostavno je gledala u nas onim smeđim, nevinim okicama i sve bi dobila. Nisam bila svjesna da ću svoje potrebe potisnuti da bi neke njene zadovoljila, nisam znala da ću stati u njenu zaštitu bez obzira na posljedice, nisam znala da ću je bezuvjetno voljeti, a ni da će ovako boljeti...
Zajedno smo, iz dana u dan, učili kako biti zajedno, tako je malo tražila, slasnu večeru, nagradu i "bravo" kad bi napravila traženo, zagrljaj i češkanje, pokoju papuču, a toliko nam je ljubavi nesebično davala, svaki dan, svaki sat, uvijek.
Kažu ljudi da im psi uništavaju po kući, Keli je uništila jedan šešir i ništa drugo, valjda je znala da nam se ne treba inatiti i da ne treba pokazivati nezadovoljstvo jer smo joj mi i tako udovoljavali i znali da ne voli biti sama, da joj najteže pada kad ostane sama. Zato smo je većinom vodili sa sobom, gdje god je mogla, smjela, a na mnoga mjesta više nismo odlazili jer nije mogla s nama. Počeli smo ići tamo gdje ona uživa, gdje može biti slobodna i trčati, skakati, plivati i biti sretna. Jednostavno smo postali ljudi s psom. Ponosno šetali s njom.
Bilo je puno situacija kada sam se pred drugim ljudima s psima hvalila njenim ponašanjem i poslušnošću, pred nepoznatim ljudima, bila sam tako ponosna kad bi došla na poziv i napravila neki od naših trikova. Zauzvrat sam joj davala nagradicu i osmjeh, a ona je zbog toga bila presretna.

Onako velika, crna, sjajna uvijek je privlačila poglede, osmjehe divljenja...u njoj se jednostavno vidjelo koliko je dobroćudna, nježna, pametna i mirna. Zbog tog karaktera nikome nije smetala, nikad nikome nije napravila ništa nažao, svi su je voljeli i rado pomazili, nazivali je idealnim kućnim ljubimcem...za svih nas bila je puno više od toga.

Ne znam kako opisati, objasniti sve što je za mene napravila u samo 3 godine koliko smo bile zajedno, znam da sam zbog nje postala bolji čovjek.

Hvala ti Kelly