zekozeko

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.

Iz lučice na Kantridi ravno do Cresa treba nam oko sat i pol, već s pola kanala puca predivan pogled na cijelu Rijeku, približavajući se Velim vratima pogled je sve širi, predivna je...volim grad koji teče.




2009. smo se prvi put uputili na Cres, klinci su imali 4 i 6 godina. Kasnije smo još, čini mi se, dva puta plovili ovim putem.
Dobro smo se informirali o mogućnostima za noćenje ovisno o veličini uvala, dubini mora i raznim vjetrovima, te koje su uvale dobre za noćenje.
Nakon nekih 2 sata vožnje Cres je pred nama, rt Jablanac, pa uvala Jablanac, Porozina i trajektno pristanište, ovaj dio nam nije atraktivan za kupanje, osim kratkih banjada.



Nastavljaju se manje uvalice, a mi pičimo prema Cresu, kad bi vozili bez stajanja trebalo bi nam dobrih 3-4 sata do Cresa, uz sva zaustavljanja i kupanja trebao nam je cijeli dan, tako da u veliku Cresku uvalu dolazimo taman za vezanje za noć.



Iako umorni uvijek imamo malo snage za šetnju po predivnom Cresu. Visoke, uske kućice gusto su posložene, između njih uske zavojite uličice po kojima se teško snalazim (već je nadaleko poznat moj smisao za orijentaciju). Uz obalno područje nalaze se restorani i kafići prepuni turista, u Cresu je uvijek izrazito živo.
Prije nekoliko godina smo par dana proveli u aparmanu u Cresu, tata je radio, a mi smo se uvalili. Uživali smo u vožnji biciklama duž cijele šetnice koja se proteže obalnim područjem uvale.
Nakon (u to vrijeme) neizostavnog trampulina vraćamo se na barku u naš mir i spavanac.

U jutro dok klinci još spavaju budi me zvuk motora i miris tatine kave, obožavam jutra na barci...idmo dalje. Na moru bonaca, sunce se priprema za zagrijavanje, Dado za timunom, ne trebam ništa raditi...kapa na glavu i jednostavno uživanje.
Neprocjenjivo!

Creski zaljev sječemo prema rtu Pernat. Dosta smo brzi kad klinci spavaju, nema zaustavljanja, a zvuk motora na njih djeluje uspavljujuće. Slatkiši.



Kad se klinci probude kreće i šušur. Doručak, umivanje, zubi, traže se kupaće, nekom se kupa, nekome ne, mazanje kremom...oni bi se kupali, ali neće bez nas, on bi skakao, ona bi se toćala na škalicama...akcija na vrhuncu. I tako malo, po malo prolazi dan. Od uvale do uvale uz kupanje i zezanciju lagano napredujemo...
Lubenice, predivne i s mora i s kopna, ali previše barki i hladno more.



Uvala Slatine je jako lijepa, ali previše ljudi...idemo dalje.
Pred nama je Martinščica, tu smo planirali noćenje i večeru. Na ulasku u luku snimi nas lučki kapetan i kaže da je gužva i da se vežemo bokom za lukobran u kantun i ne želi nam ništa naplatiti. Hvala barba!
Vezivanje, namještanje, držanje, potezanje, provjera i gotovo! Još jedna provjera, možda 10 cm natrag, ok sad je to to jupiii, još jedna provjera...ok, tuširanje, mackanje, ovo ono i spremni za đir. Zadnja provjera s rive i kaže da bi možda mogli pomaknuti onaj špag...Daaaaaj taaaaata!!!! Svaki put ista priča :)! Ali...zato smo uvijek bili sretni i sigurni, sigurno stizali na cilj. Bravo kapetane!

Prilikom spavanja u Martiščici, negdje usred noći...čula sam tuckanje po dnu, taman negdje ispod glave. Probudila sam se osluškujući i ništa. Potom opet tuk tuk od ispod, hm...nemoguće da tuckamo u dno, opet tuk...gotova sam! Panika! Dado kaže da se niš ne čuje i da je 4 u jutro i da ne fantaziram nego nek spavam. Ponovno osluškujem i stvarno se čuje. Normalno da sam ga digla i da oboje s lampom u 4 u jutro provjeravamo, odmah sam po visini rive uz nas skužila da je oseka bila prilično jaka, na provi plićak, dobro da se nismo obrnuto okrenuli jer bi krmom već bili zajahali. Akcija!!!
Dado nas malim sidrom pokušava malo odmaknuti od rive, nekako u koso dok ja na rivi popuštam špagi i kad je namjestio kako je htio ode on u krevet. Molim??? Kakvo spavanje?? Samo mi je donio dekicu i lampadinu (knjigu sam već imala) i pokazao na neki priljepak na rivi po kome trebam pratiti koliko se more spušta...i tako ne bi mogla spavati.
4 i pol, nigdje nikoga, mir, tišina, bonaca, svi spavaju, čak i galebovi, svi, osim jedne lude koja svako malo posvjetli u priljepak! Tijekom ostatka noći nije više bilo tuckanja ni veće oseke, odstražarila sam uspješno.

Nakon Martiščice prema Osoru ima dosta malih uvalica, prolazimo pored otoka Zeča. Čula sam da je i na njemu lijepo za kupanje, ali nismo se zaustavljali.
Uvala Ustrine, prostrana, neke ruševine, ali vrlo lijepo.



Tada, 2009. mismo išli vanjskom stranom Lošinja već smo prošli kroz Osorski kanal. Tom vanjskom stranom smo jednom prošli prilikom povratka, nasuprot su Unije, a sama obala nije osobito atraktivna.

Osor, stari grad, bogat povješću, starim zidinama, crkvom ispred koje je trg, najvažnije mjesto okupljanja. Umjetno prokopan kanal između Cresa i Malog Lošinja uvelike skraćuje plovidbu. Izrazito je značajan kao pomorski prometni pravac. Pokretni most se otvara u 9:00 i u 17:00. Stigli smo pola sata prije otvaranja mosta, a već nas je dočekalo 20-tak plovila raznih vrsta kako plutaju pred ulaskom u kanal i čekaju otvaranje.



Otvaranje mosta u tako malom mjestu je događaj vrijedan pažnje pa se uz prolaz skupe ljudi, naročio djeca, koji promatraju barke i mašu.



U samom kanalu su struje dosta jake i treba dosta brzo, a opet oprezno, proći. Uz našeg kapetana koji to savladava bez muke, nastavljamo dalje u lošinjski kanal. Kratko kupanje jer nam je današnji cilj Mali Lošinj, a pokretni most prema Lošinju otvara se u 18:00 pa moramo stići.

Mali Lošinj



Jednom smo na vezu u lučici Malog Lošinja bili 3-4 dana zbog lošeg vremena, najprije kiša, a kasnije bura. Bila je prilika prošetati gradom i opskrbiti se u supermarketu. Lošinjska uvala je toliko velika da se kad puše bura uvijek može pronaći mjesto na kojem se može mirno kupati, unatoč vjetru.
Atraktivnija je ova zapadna obala Lošinja tako da obavljamo kupanje u najbližoj uvali, mislim da se zove, Zabojci.



Uz neizostavno hranjenje riba, namjerno nisam napisla pecanje.



Ploveći južnije nižu se uvala za uvalom, jedna ljepša od druge. Od specifičnosti, moram spomenuti uvalu Krivica u koju dođu ljudi s plovilima, vežu se i ne mrdaju cijeli godišnji odmor, često i cijelo ljeto. Barke su vezane jedna uz drugu duž sve tri strane uvale, provama prema van na sidro, krmom špagima za nešto na obali, uglavnom stabla. Neću pretjerati, ali ima sigurno 20-tak trajnih "stanovnika" te uvale. Uglavnom Njemci, pa se druže u šumici, roštiljaju, pjevaju. U jutro iz Lošinja dolaze s kruhom, krafnam i voćem koje prodaju po takvim cijenama da ti slabo dođe, ali oni kupuju.
Naravno da se nađe pokoja barka koja ostaje jednu ili dvije noći, kao što smo i mi jedne prilike zaglavili dva dana tamo, opet zbog bure.
Nevjerojatno je kako se namjeste na prove kad netko novi dođe i pokuša se sidriti, samo gledaju gdje je njihovo sidro i hoće li taj baciti svoje preko njihovog i promatraju kako i gdje će se smjestiti. Katastrofa! Moram priznati da tako nešto nisam nigdje vidjela.
Odmah nakon Krivice je uvala Balvanida, vrlo lijepa i sigurna, ima i mali restoran, pa nerijetko ovi iz Krivice dolaze pješke kroz šumicu na ručak. Joj joj!

Cilj nam je Ilovik. Moramo se vezati za bovu koju su postavili između dva otoka, Ilovika i sv Petra. Sv Petar nije naseljen, na njemu im je groblje, pa se tamo sprovodi organiziraju barkama, mora biti zanimljivo.
Moramo za bovu jer sidrenje nije dozvoljeno, naplaćuju vezivanje po dužini barke, nas ispadne 80 kn, a dobro da smo i našli bovu jer pola sata nakon što smo stigli više nije bilo slobodnih.
Kupanje. Ne znam koliko ima bova, ali moglo bi ih biti 40 s jedne i isto tako s druge strane...puno u svakom slučaju.



Navečer nismo silazili s barke, a ujutro smo išli po kruh i pomidore (35 kn - 1 kg!).
S donje strane otoka je predivna plaža Pržine. Nepristupačna s kopna. Ta boja mora je nestvarna.



Mišica je tamo proplivala...
Neke su slike slikane podvodnim aparatom, a na objektivu je ostala kapljica pa se ispričavam što su malo mutne.



Zalazak sunca...



Iznad Ilovika su male i vele Orjule, pa Veli Lošinj, simpatično malo mjesto, ali nismo se nikad tamo zadržavali.
Lošinjski kanal, ovaj put ga sječemo prema Punta križi i Pogani, jako duboka uvala, često ribari noće u njoj dok čekaju da se nešto ulovi na parangal ili u mrežu.
Dno je pjeskovito, obraslo travom i plitko pogotovo u dnu uvale i krcato je periskama. Klinci ih dotaknu, a one se zatvore...ne vadimo ih, zaštićene su.
Nedavno smo na moru sreli neke policajce koje D. poznaje pa su nam ispričali da su ulovili talijane kako na plaži, u velikoj padeli, kuhaju 15-tak periski. Valjda su ih htjeli pojesti, ludi talijani. Dobili su kaznu koja nije mala, čini mi se da su rekli 2500 kn po komadu, ali nisam sigurna.

Ponovno smo na Cresu i taj dio je bogat uvalama, uskim i dosta dubokim. Fora je.
Sjevernije obalom Cresa nema neke posebno dobre uvale u kojoj bi noćili, ali za kupanje ima predivnih mjesta s izrazito čistim i bistrim morem.
Uvala Koromačna, pri vrhu uvala Poje i tako polako dolazimo do Plavnika u zaštitu dobro nam znane Krušije.