zekozeko
06.09.2015., nedjelja
Mile u Austriji
I ove godine uspjeli smo provesti predivna 3 dana sami bez djece. Krenuli smo rano, oko 6, preko Slovenije put Austrijskog glečera Grossglockner za koji je Dado čuo da je raj za motoriste zbog predivnih cesta, ugodne klime i zanimljivog krajolika. Prvi dio vožnje odradujemo rutinski, no već nakon prelaska slovenske granice Dado skreće u malene uličice i traži okolne puteve kojima se još nismo vozili. Polako, bez presinga stizemo u podnožje Mangarta, te kao i obično, mjenjamo plan puta i odlučujemo krenuti prema vrhu.  Cesta k vrhu je zavojita, umjereno prometna ( najviše motorista, ali jako puno biciklista, ljudi na rolama za skijaško trčanje...) i okružena zelenilom, jako lijepa i ugodna vožnja.  Na vrhu   Predivan pogled na obližnje i udaljene planine, jezero, livade...udahnuli smo svježi zrak punim plućima, odmorili i krenuli dalje...ipak nas danas čeka još dosta puta...oko 200 km...preko Lienza do našeg odredišta (oko 3 h). Vožnja među planinama je jako ugodna, unatoc vec laganom umoru nakon prijeđenih 250 km ( stali smo uz neku žutu baru u kojoj se Austrijanci kupaju, rastegli dekicu i malo ubilli oko) vozimo prema cilju. Kasno poslijepodne počinjemo uspon prema Grossglockneru 3798 m, najviši je vrh Austrije i najveći ledenjak Austrije. Leži na granici između Koruške i Istočnog Tirola. Ima karakterističan vrh oblika piramide, zapravo se sastoji od dva vrha Grossglockner i Kleinglockner (3770) koji su razdvojeni formacijom poput sedla ( Glockrerscharte ). Cesta prema gore je savršena, Dado uživa, krajolik nekako nestvaran, kao zemlja hobita ili vilenjaka, sve je zeleno ( s obzirom da je 15.8.i kod nas suša oko 37 stupnjeva), pašnjaci, šume, stijene i na kraju led, temperatura je nekih 20 - 22 stupnja, taman ugodna za vožnju. Cesta je jedna od najljepših i najznamenitijih panoramskim cesta Europe i najpoznatijih motorističkih ruta Austrije. Duga je 48 km, prolazi kroz nacionalni park. Zavojita taman toliko da vožnju na dva kotača čini iznimno ugodnom.     Na vrhu...odusevljeni prizorom!     Već u kasnim popodnevnim satima udaljili smo se s Grossglocknera...preko prijevoja Sinnwellleck, približno lijepom cestom prema jezeru i gradiću Zell Am See.  Nakon 200 - tinjak km ugodne vožnje, ukupno preko 500 km, stizemo do jezera. Gradić je jako popularan među Austrijancim kao i stranim turistima, nemoguće je nezamjetiti izrazito velik broj turista s Bliskog istoka. Gradić je simpatičan, ali ne sviđa nam se velika gužva...ne želimo smještaj u buci i šušuru. Smjestili smo se u kampu uz obalu jezera odakle samo pogledom možemo sudjelovati u aktivnom noćnom životu Zell am see-a. Kamp je krcat, jedva smo pronašli mjesto za naš mali šatorić i Mileta. Nakon smještanja i tuširanja žurimo na klopicu!! Dado jako gladan, a ja srednje... U prvom restoranu, uz obalu jezera, kažu da kuhinja više ne radi, 21:15, ne možemo vjerovati! Imamo još jednu šansu...ali i u drugom restoranu kuhinja više ne radi, žalosni, začuđeni i još uvijek gladni odlučili smo popiti bar cugu ( Dado je naručio veliku pivu, da se ipak malo "najede"). Na našu sreću, konobar je iz Vinkovaca i preko veze je Dadiću složio sendvič da šunkom...spas u zadnji čas! Nakon smrzavanja po noći (unatoč troslojnoj odjeći i vreći za spavanje), Dado kaže da je njemu bilo ok (u boksericama i majici !!??) dogovaramo rutu prema Varaždinu, naravno okolnim cesticama, iako smo putem promjenili rutu još najmanje 5 puta. Vožnja kroz Austriju izrazito ugodna, lagano smo umorni, ali ne žurimo i lijepo je, uživamo u selima Austrije (cvijeću) i samoj vožnji. Prošli smo kroz nekoliko zanimljivih malih skijališta (trebalo bi se sjetiti po zimi), pored Klagenfurta, pa kroz Bleiburg, cesticama po Sloveniji (uz neku rječicu, u debelom hladu, malo smo rastegnuli dekicu i ubili oko, jer inače ne bi mogli do cilja), Maribor, Ptuj i prema graničnom prijelazu i Hrvatskoj. Što smo se više približavali našoj granici bilo je sve toplije i toplije, a u Varždinu blizu 40 stupnjeva. Pronašli smo hotel u centru grada, smjestili se, fino večerali u obližnjem restoranu i prošetali gradom, starim i novim dijelom, jako je pusto po ljeti. Danas smo opet prešli oko 500 km... Ujutro, nakon obilnog doručka vozimo do Trakoščnana, jako je vruće. Pred ulazom se skidamo iz motorističke odjeće i u kratkim hlačama obilazimo dvorac. Jako lijepo...podsjeća na dvorac princeze Sisi u Beču, barokno, kičasto, ali izrazito očuvano, zanimljivo s obzirom na mnoge vladare koji su se izmjenivalli u tom kraju. Prije polaska, naravno, opet rastežemo dekicu na kratki odmor i krećemo prema kući kroz Krapinu, lokalnim cestama. Nismo dugo izdržali jer su cestice izrazito prometne, puno ljudi, djece, pretrčavaju, kamjončići, asfalt u banani, vruće...idemo na autoput prema Zagrebu, odnosno Rijeci. Između Karlovca i Vrbovskog isključili smo se s autoputa i spuštali prema Kupi, polako uz Kupu i slovensku granicu do Broda na Kupi, Delnica i kući. Cesta uz Kupu je odlična za vožnju, posjećuju je brojni motoristi, iako smo se već nekoliko puta vozilli njome, jednako smo oduševljeni kao i prvi put. Sada nismo spavali u hladu, nego se kupali u umjereno toploj, jako ugodnoj Kupi. Osvježili se, odmorili i nastavili put kući... Pozdrav... |
05.09.2015., subota
Rođendan
Ove godine na moj rođendan 23.5.dogodilo se nešto zbog čega mi je i predloženo da počnem zapisivati.
Naime, djeca su me odlučila počastiti ručkom koji plaćaju pola pola, s obzirom da je tata bio na putu pa smo bili sami. I ja se, kao svaka majka, rastopim i jedva čekam trenutak. Počeli smo se spremati, ja tako ponosna...oni se natežu...zadirukuju međusobno...kažem da prestanu i da idemo! Ne trzaju, nastavljaju s navlačenjem, sad on njoj uzme traperice i trči s njima po kući, ona za njim u gaćicama, pas za njima trči i liže nju po golim nogama! Ja: "nemojte klinci, prestanite, ajde idemo..." fino blago s njima, strpljivo. Ignoriraju! Zapeli su jedan za drugog i pali u hodniku skoro srušili ogledalo, ona plače, mali umire od smijeha pas ih liže po glavama totalno razigrana... ajde dosta kažem im, stvarno je vrijeme da se spremite...još uvijek blago jer sam sretna....i odem u kupaonu. Prene me njena vriska i vikanje: " kretenu otvori vrata njušku ćeš joj stisnut "! On otvara i ne ostaje dužan dijeli joj koze i glupače! Ona ga opali, a on zatetura i udari ramenom u vrata, sad joj naravno želi vratiti...ulijećem u sredinu...borba s oboje...ovo ono...pas cijelo vrijeme skače po nama! Gubim strpljenje, povisujem ton, naređujem da se spreme i psa otpelju kod none! Napokon izađemo iz kuće, sjednemo u auto, isparkiram se, okrenem...njega nema (odveo je psa kod none)...čekamo. .. Čekamo. ..trubim! !! Čekamo. ...čekamo ....ooo evo ga! Moje strpljenje labavo...ali kao sve je ok, neću se nervirati! Pitam: "kamo idemo?" On bi jeo ribu ali ne u ribljem restoranu!!!???? Njoj je svejedno, samo ne želi pizzu. On predlaže da idemo u Pampas (riba???). Ona bi u Tarsu. Joj...on nikako ne bi u Tarsu. Ona ne bi u Pampas! Ajmo u Vilu Sandi na Čavlima - predložim. On zainteresiran. .. Ona definitivno odbija, ni u kom slučaju! Vozimo se...Već smo na Vežici...svađa! Čekam da se dogovore. Ona je na rubu suza i kaže da idemo kamo hoćemo! Nadureno!! Puca mi film! Kažem da idemo u Pampas i gotovo! Sjedamo, naručujemo...oni se pohvale konobaru kako me časte povodom rođendana...konobar razdragano kaže kako je to lijepo...kakva divna djeca ...predivna, kažem ja! Donese nam cugu, sjedimo, nešto se zezamo...opuštam se, uživam...i onda moj sin punu čašu cedevite prevrne sestri u krilo!!! Totalno je mokra, konobar pomaže briše ju, ona plače, ja je grlim kao nije strašno, vraga nije, mokra je od pupka do koljena! Šta cemo sad...a ništa, uzeti ćemo hranu za doma da se može presvući. Plate oni s 200 kn, uzmemo hranu i idemo doma ...evo novi problem...s čijih su 200kn platili? I tko kome treba dati i koliko? Svađa, uvjeravanje, ona se opet duri; on je sprda... Ja gotova!!!! Pucam po šavovima, derem se ko bolesnik! Jedemo šutke za našim stolom...prisjeo mi! Zatim svatko u svojoj sobi "uči " a ja odmaram u miru i tišini.... Sretan rođendan! :) |
Pozdrav
Prije par mjeseci jedna mi je prijateljica rekla da bih trebala pisati blog. nisam je ozbiljno shvatila, ali mi se povremeno ta ideja pojavljivala u glavi. Napokon sam se na to i odlučila...ne zato što sam literarno nadarena i ne zato što sam nešto posebno, ali jednostavno, mislim da će biti lijepo zapisati bisere iz života....a i da će biti zanimljivo svima koji budu čitali.
Prvenstveno ću pisati o događajima s naših putovanja. Lijepih i ružnih, zanimljivih i tužnih... Pozdrav, Irena |
