Francuska
Nakon nekoliko odlazaka na istok, pogotovo nakon prošlogodišnjeg putovanja u Rumunjsku, odlučujemo se za put na zapad. Složili smo se vrlo brzo da ćemo ići Azurnom obalom, ali nismo znali gdje točno skrenuti gore, niti kojom točno rutom ići u francuske Alpe. Plan smo doradili neposredno prije polaska, a promjene su uslijedile i tijekom putavanja. 1. dan - 19.06.2019. Rijeka - Verona 334 km Prvi plan je bio da u jednom danu stignemo do Genove, ali s obzirom da smo krenuli nakon posla i da smo kući čekali da prođe nevera i krenuli oko 16 sati, do Verone je bilo više nego dovoljno. Put do Verone je protekao u redu, autoput kroz Italiju uvijek prepun kamiona koji usporavaju promet, pogotovo na dionicama gdje traju radovi. Srećom nije bilo vruće, pa smo za čas stigli u Veronu i smjestili se u hotel na periferiji. Večer smo proveli šetajući po srdačnoj Veroni, Julijin balkon smo vidjeli kroz zaključani portun i nismo mogli blizu, valjda joj je tata bio doma pa je sve zaključao :). Večerali smo pizzu na piazzi Bra, predivan trg pored Veronske arene i zaista se opustili. Zanimljivo je da su Julijin balkon napravili nakon što su turisti počeli pristizati u Veronu zbog ljubavne priče o Romeu i Juliji. Cijela priča je potpuno izmišljena, a sam Shakespeare nikad nije bio u Veroni. Sutrašnji plan je stići u Monaco. 2.dan - 20.06.2019. Verona - Menton cca 450 km Do Genove smo išli autoputom. Mjesta uz cestu lagano podsjećaju na Toscanu, možda zbog vinograda ili brežuljaka s malim naseljima. Cesta kojom se dolazi u Genovu je vrlo zavojita, takav autoput još nisam vidjela, strma, na stupovima i okružena brdima, vrlo zanimljivo. Genovu smo obišli motorom, to se još u Grčkoj pokazalo kao vrlo praktično rješenje za vidjeti gradove uz put. Provozali smo se glavnom ulicom, vidjeli ogromna stabla bijele magnolije, veliku luku, piazzu de Ferrari, a u ulicu Strada Nuova nismo mogli ući jer je pješačka zona. Uz obalu polako gmižemo dalje, promet je bio vrlo gust s povremenim stajanjima, semaforima i pješačkim prijelazima. Prolazimo Arenzano i Savonu, a gužva nije postajala ništa manja, D. je bio lud pa smo se ponovno digli na autoput do San Rema. Bila sam u nevjerojatnoj zabludi što se tiče tog grada...mislila sam da je maleno mjestašce poput Opatije, međutim, to je grad veći od Rijeke. Prilazili smo mu odozgora i vidjeli panoramu grada, stvarno je velik, a brdašca uokolo prepuna su staklenika u kojima uzgajaju cvijeće, grad je osim po festivalu talijanske kancone poznat i po izložbama cvijeća. Odlučili smo nastaviti dalje i ovaj put se nismo spustili u centar grada, pred nama je dugi put, a i gužva je bila prevelika. San Remo...pobliže ćemo se vidjeti jedan drugi put. U Menton stižemo u kasnim poslijepodnevnim satima i sve što gledamo preko bookinga je skupo ili izvan centra ili nema parking. Zaustavili smo se u centru odmoriti na jednoj klupici i pronaći smještaj, a i D. mora skinuti čizmu jer ga prilično stišće. Vidjela sam simpatičan hotelčić i išla pitati za cijenu, ulazeći unutra primjetila sam ograđeno dvorište, idealno za parkirati motor. Cijena je bila pristupačna (s obzirom na mjesto gdje se nalazimo), te smo se odlučili tu smjestiti. Menton je prvi grad francuske rivijere, azurne obale ili cote d'azur, često se previdi s obzirom na blizinu Monaca. Odličan je za ljude koji žele uživati u francuskoj rivijeri bez gužve. Poznat je po svojim plantažama limuna kao i limun festivalu koji se održava svake godine u veljači, tamo se rade razni proivodi od limuna: kozmetički preparati, sapuni, parfemi, šamponi i liker od limuna. Šetnjica uz more i plažu, na kojoj se druže grupice ljudi, i groz ulice i luku predivnog Mentona, večerica u talijanskom restoranu, život je lijep. 3. dan 21.06.2019. Menton - Trets cca 200 km Francuski doručak (što nam je prilikom prijave u hotel tri puta napomenula) kroasani, panini, putrići, marmelada, nutelica i terasa u stražnjem vrtu hotela. Terasa obrasla zelenilom, skrivena od neželjenih pogleda i vrlo ugodna. Jutarnje sunce koje se pomalo probijalo činilo je francuski doručak neopisivo ukusnim, a kroasane posebnim...moju ljubav najvećom. 200 km ne zvuči baš puno, ali proveli smo cijeli dan na motoru, preko 9 sati. Monako, Monte Carlo - grad luksuza (iznad svih očekivanja), glamura, sporta i kocke. Monaco je kneževina (država), a Monte Carlo je jedna od 5 općina. Obitelj Grimaldi vlada kneževinom preko 700 g, najzanimljiviji je princ Rainier koji se oženio poznatom Hollywoodskom glumicom Grace Kelly. Ona je, zapravo, najzaslužnija za izgradnju imiđa Monaca kao luksuznog odredišta i igrališta za bogate i slavne. Kneževina je domaćin jednog od najvećih teniskih turnira koji je zanimljiv po tome da se zapravo održava na teritoriju Francuske. Svi znaju za formulu 1 koja se održava po uskim ulicama Monte Carla. Naravno da smo se i mi provozali istom i kroz poznati tunel, fora :). Mnogi sportaši imaju prijavljeno boravište u Monte Carlu jer je manji porez, time su vladari privlačili doseljenike još od 13.st. Luksuz se vidi na sve strane, jahte u luci su nevjerojatno velike i jako bogato uređene, zgrade su dosta visoke jer im očito nedostaje prostora u kneževini pa se šire u visinu. Velika je gužva svuda. Na svakom koraku se vidi bogatstvo, ljudi koji prolaze su odvratno bogati i to se na njima vidi, auti da i ne spominjem, tolika koncentracija ferarija (imaju trgovinu, salon), porsea, bentlija, lexusa i ko zna kakvih sve auta, mislim da se rijetko gdje može vidjeti na tako malom prostoru. Zgrade stisnute, natrpane, luksuzne. Promet je još i jako dobro organiziran s obzirom na uske ulice i broj automobila. Neke su ceste bile zatvorene tako da se u stari grad trebalo pješke, a mi smo radije odabrali uživati u panoramskom pogledu iz nekog egzotičnog vrta u Monacu. Vožnja do Nice uz obalu je bila ugodna, cesta zavojita bez previše gužve. Nica je smještena u uvali, cijela uvala je zapravo plaža podijeljena na nekoliko privatnih i pokoju javnu plažu između njih. Nica je najveći grad Azurne obale iako je nama izgledalo kao da je Canes puno veći (vjerojatno zbog gužve). Uz plažu se proteže poznata šetnica Promenade des Anglais. Drvoredi palmi dijele šetnicu od ceste i cestu od velikih hotela i kafića nasuprot plaži. Lijepo je jako i živahno, sve je lijepo uređeno, ali ne bih se mogla zamisliti da 7 dana provedem ovdje...u tim velikim hotelima, jer apartmana tamo skoro da i nema. Na izlazu iz Nice smo stali na kupanac, ajme kako smo bijeli, stršali smo na plaži kao neki kontinentalci...grozno. Canes je poznat po filmskom festivalu, užasna je gužva već od samog prilaza gradu, a kroz centar čepovi, svi žele proći kroz centar u svojim skupim autima pored ekstra skupih markiranih dućana i biti viđeni...mi ne! Trebalo je puno truda da se iskoprcamo iz te gužve i krenemo uzbrdo prema autoputu za Marsej i Provansu. Time završava naš obilazak Azurne obale, ali samo za ovaj put. Temperatura uz more se nije dizala preko 25-26 pa dok se krećemo na motoru, čak i polako, nije vruće, ali kad stojimo, asfalt oko nas isparava, auti oko nas griju za krepat, e tada je grozno, jakne se zalijepe i to je odvratan osjećaj. Imala sam poparane traperice za tu laganu vožnju uz more, a noge su mi pocrvenile u rupama :), a D. je imao kratke hlače pa su mu pocrvenile noge do koljena...ko početnici :). Cijelo ljeto se neću riješiti tih fleka po nogama. Nakon silaska s autoputa s obje strane ceste protežu se vinogradi i polako počinjemo osjećati miris loze. Jako je lijepo. Smjestili smo se u malom hotelu u centru Tretsa. Bila je fešta u tom gradiću pa smo teško pronašli stol za večeru (od 3 moguća restorančića), na kraju smo se ipak fino napapali i siti i umorni zaspali za tren. 4. dan, 22.06.2019. Trets - Le Vernet Pred nama je jedan uzbudljiv dan, unaprijed se radujemo što ćemo ga provesti u prirodi. Prvi na današnjem putu je Aix en Provance, veliki grad koji je postao središtem cijele regije. Vjerojatno bi bilo zanimljivo prošetati ulicama njegovog starog grada, ali nama je bilo malo vruće, tek smo krenuli i bili smo nabrijani na vožnju, a u gradu je bila gužva. Prošli smo kroz širi centar grada i nekako nam se nije svidio pa smo odlučili ne zaustavljati se. Slijedeće mjesto na našem popisu (iako je moj popis bio puno duži...ali morala sam pristati na kompromis) bio je Lourmarin. Predivno staro mjestašce uskih ulica punih kafića, dućančića, suvenirnica i prodavaonica lokalnog rose vina. Htjela sam kupiti bocu za doma, makar i pola litre, ali je stvarno nismo imali gdje staviti. Lourmarin je smješten usred vinograda, maslinika i stabla badema, slavni Albert Camus je ovdje živio, a tu je i pokopan. Cijela ta regija je predivna i tu su smještena neka od najljepših sela Francuske. Nakon kraće šetnje nastavljamo prema L'isle-sur-la-Sorgue,dosta veliki gradić, smješten u srcu Provanse. smješten je na rijeci Sorgue i često ga nazivaju provansalskom Venecijom zbog mostića i rijeke koja prolazi kroz gradić. Kava i sladoled na glavnom trgu, kratak odmor i napokon kupovine suvenira po pristupačnijim cijenama možemo dalje. Sve odiše lavandom koju do sad još nismo vidjeli. Nastavljamo prema gradiću Gordes i polako se krećemo prema dolini. Spuštajući se s brežuljka pred nama se otvara vidik na nepregledno prostranstvo obrađenih površina. Odmah primjećujemo vinograde, tako uredne, čiste, skladne i odjednom s lijeve strane ugledamo ljubičasto polje lavande. Zatim još jedno, pa još nekoliko velikih polja. U daljini među zelenilom drveća i vinograda ljubičasta divota prekida zeleni sklad. Predivna je, a vožnja uz polja lavande neopisiv je užitak za osjetila vida i njuha, miris je opojan. Dubokim udahom ispunjava svaki dio pluća i nekako nas čini mirnijima. Dalje nas cijelim putem prate nepregledna polja lavande i plijene našu pažnju. Abbaye Notre-Dame de Senanque očekivala sam lavandu u punom sjaju, a dočekala me neka jadna ofucana lavanda puno manjeg cvijeta, možda je ovdje temperatura malo niža pa će tek kasnije procvjetati ili jednostavno nismo imali sreće. Jako puno turističkih autobusa ovdje dolazi i to po ne baš širokim cestama. Turista krcato. Samostan u kojem danas živi samo pet redovnika okružen je poljima lavande, a opatija je osnovana u 12. st, Gordes je smješten na brdašcu, na cijelom proplanku se nalaze kamene kućice s uskim uličicama,stvarno interesantno izgleda. Često se pojavljuje u filmovima i mnogi umjetnici su ovdje dolazili pronaći inspiraciju. Roussillon - potpuno drukčiji krajolik, nalazi se na uzvisini i karakterizira ga crvena boja. Okružuju ga neobične crvene stijene i kamenolom,a kuće su zanimljive crvenkaste boje. Kroz Manosque samo prolazimo i počinjemo se penjati, srećemo i prve skupine motorista. Prolazimo pokraj Estonblona i već se osjeti alpska svježina, iako nas je cijelo vrijeme pratila ugodna temperatura, između 24 i 27 stupnjeva, ipak sad postaje sve svježije. Pronašli smo smještaj u malom skijaškom mjestašcu Le Vernet i zadnjih nekoliko kilometara je počelo biti prilično hladno. Smještamo se u drvenu kuću na 2. kat, sobe su ugodne i prostrane. Vlasnici vrlo ljubazni, ali engleski im ne ide baš, kao i većini ljudi na koje smo naišli na ovom putovanju kroz Francusku. Poslužili su nam kompletan menu: krostata od povrća i sira (jako fino) za predjelo, gulaš od zeca u nekom umaku od oraha (fino je bilo) i rižu, za desert kolačić s preljevom od vanilije. Sve spremaju muž i žena, ona kuha, on poslužuje i baš su simpatični. Muhe su bile toliko dosadne da smo se ubrzo pokupili u sobu u kojoj nismo ni pomišljali na otvaranje prozora. Zima je bilo za poluditi, imala sam felpicu koju inače nosim na skijanju. Inače Route des Grandes Alpes počinje malo iznad Nice, a mi smo se uključili malo višlje zbog posjete Provansi, D. je njurgao, ali zapravo mu nije žao.. Jedino žali da nismo otišli na prijevoj Col de la Bonette koji je ostao južnije. 5. dan Le Vernet - Val d'Isere Već nam je normalno pozdravljati s bonjour...bonžur! Nakon klasičnog francuskog doručka ( takav je bio svugdje) kroasani, putar, marmelada, baquet i neki slatki mramorni kolači raznih okusa krećemo prema prvom prijevoju. Col de Vars 2109 m Temperatura zraka laganih 15-18 stupnjeva. Putem po cesti i na samom vrhu bilo je jako puno motorista i biciklista. Biciklisti nas začuđuju jer stvarno treba dobra kondicija za doći na tu visinu. Inače ovom rutom prolazi i tour de France, vjerojatno i zbog toga biciklisti vole ovu rutu. Priroda je predivna...visoke planine prekrivene zelenim pašnjacima, voda izvire na puno mjesta i slijeva se niz obronke, stvarajući idiličnu sliku. Sami vrhovi još uvijek su bili prekriveni snijegom. Col d'Idoard 2360 m Na vrhu je D. uočio, pored stvarno jako puno motorista i biciklista, dvije poznate tablice. Zadar i Split, odmah im je mahnuo, ljudi oduševljeno pozdravili, jedni i drugi sretni što vidimo nekog našeg tako daleko. Oni su se kretali suprotnim smjerom i prije dva dana kad je bila kiša i dosta loše vrijeme bili su u alpama. Kažu da su se smočili a da im je na Passo Stelvio počeo padati i snijeg. Poželivši sreću jedni drugima nastavljamo svatko u svom smjeru uživajući u nestvarnim prirodnim ljepotama. Ovdje sam pronašla odličan dućan sa suvenirima i neizostavnim naljepnicama za kofere. Col du Lautaret 2058 m Zasluženi odmor i obrok na dekici. Savršeno mjesto na uzvisini, olakšani od moto opreme klopamo grisine i paštetu...mljac. U podnožju planine, djelomično prekrivene snijegom, pogled nam mame psi, čini mi se border coli, čuvaju svoje stado ovaca. Oprezni su i ne dozvoljavaju im prilaz k cesti niti razdvajanje. Kad su ih doveli na željeno mjesto (sve do zadnje ovčice) psi odmaraju, a ovčice pasu uz potočić koji počinje na strmim, kamenim liticama i završava u podnožju na pašnjaku, tvoreći jezerce. Motoristi, biciklisti i svi ostali ljudi u autima (ima puno sportskih) i kamperima pristižu na prijevoj, kao i mi, i dive se prirodi u u njenom punom sjaju. Idealno vrijeme i mjesto za kratki spavanac na omamljujućem alpskom zraku. Col du Galibier 2642 m S ovog prijevoja je pogled nekako poseban, vidi se vijugava cesta po kojoj smo došli. Nanosi snijega negdje su višlji od 2 m. Ovdje srećemo jedan stari bračni par, francuzi koji su isto na vrh stigli s motorom. On ima 76, a ona 74 godine, nevjerojatno! Kažu da su na ovom prijevoju bili i prije 10 godina i pomislili da im je zadnji put, bili su tako veseli da su ipak stigli još jednom. Znaju gdje je Rijeka i nekoliko puta su bili u Hr. Vrlo simpatični ljudi, on je D. pričao o svom motoru, a ona je, kao i ja, uživala u trenutku. D. žali da se nismo slikali s njima...tko zna, možda bude još koja prilika. Po cesti, pogotovo u zavojima, fotografi slikaju motore u vožnji, imaju zapisanu web stranicu gdje bi se moglo naći svoje slike...hm. Svuda uz cestu su simpatične žuto bijele oznake, držimo se ceste D-902. Col du telegraphe 1566 m prolazimo bez zaustavljanja jer nas čeka još najviši prijevoj... Col de L'Iseran 2770 m ....a već je prilično kasno i moramo požuriti. Usput smo vidjeli žičare koje rade i stazu pripremljenu za skijaše...fora. D. je opet prčkao po navigaciji za vrijeme vožnje pa sam mu njurgala, pa smo se pokačili i na vrh stigli napureni (kako bi rekla nona). Zbog toga nisam doživjela svu ljepotu ovog mjesta onako kako zaslužuje, a i bilo je hladno, požurili smo u niže krajeve. Cesta s vrha do Val d'Iserea (gdje smo spavali u jedinom hotelu koji je radio) je vrlo zavojita, promet je bio već dosta rijedak jer je bilo kasno popodne i stvarno je bilo prehladno za vožnju s motorom. Iznad i preko ceste proteže se nekoliko žičara koje zimi prevoze mnoštvo skijaša, a sada miruju. Val d'Isere grad duhova, sve je bilo zatvoreno i hoteli i dućani, sve stoji kao da je jučer bio Božić . Lampice (ugašene) i borići i ikebane, neki aranžmani...baš čudno. Radila su dva kafića, jedan restoran ( u kojem smo bili jedni stranci i konobarice nisu znale ni engleski ni talijanski, nego su nam se uporno obraćale na francuskom...koma) i spomenuti hotel. Grad zimi mora biti predivan, živahan. Kuće su sve građene od sivog kamena s drvenim stupovima, balkonima i drugim detaljima. Ulice su uređene, a kroz sami centar, uz glavnu ulicu, teče rijeka, baš je fora. Međutim, sada po ljeti, taj dojam pustoši i praznine oduzima mu sve zimske draži. 24.06.2019. Val d'Isere - Lago di Garda Nakon (svi već znaju) francuskog doručka uživamo u vožnji po friškom zraku i jutarnjem suncu koje nas sve jače grije. Umorni smo, ali toliko željni avanture da umor stavljamo sa strane i penjemo se prema zadnjem prijevoju ovog putovanja. Col du Petiti saint Bernard 2188 m pokrajina Savoie Ovdje su psi bernardinci pomagali u čuvanju francuske granice još davna vremena. Njihove statue i slike čuvaju i danas, a suveniri su većinom s njihovim likom. Sinoć smo dugo vijećali stignemo li se uputiti na Mon't Blanc ili nam je daleko i skupo. Svi razumni razlozi govorili su u prilog da ne idemo gore, ali bar uovih 7 dana možemo biti pomalo nerazumni i živjeti za trenutak. :) S Prijevoj sv, Bernarda spuštamo se zavojitom cestom (serpentinama) prema mjestu Entreves ( Italija) od kud žičara vodi na 3466 m. Vožnja žičarom koja nas diže za nekih 2000 m i koja se okreće (tako da svima u njoj pruža pogled na sve strane) je već doživljaj sam za sebe, a dolazak na vrh i pogled prema 2. najvišoj ( dugo su ga smatrali najvišim) planini Evrope, s vrhom na 4810 m zaista ostavlja bez daha i bez riječi. Više od jednog sata smo proveli uživajući i šetajući po dozvoljenim područjima, ali svemu lijepom jednom dođe kraj, tako je i nama polako vrijeme za krenuti kući. Što smo se niže spuštali bilo nam je sve toplije, a i glad je pojačana nakon tako friškog zraka. Na cesti za Aostu, pronalazimo tratoriu u kojoj smo odlučili odmoriti i utažiti strašnu glad. Kao jedini gosti na terasi bili smo odmah posluženi i konobarica nam je za početak preporučila piato fredo. Ajme kakao je bilo fino...mljac. Kasnije smo dobili paštu sa salsom (jako ukusna) jer pizzu nisu mogli pripremiti dok pizzajol odmara popodne (pizzaiolo riposa). Skinuli smo se u kratke hlače i japanke i polako dogovarali mjesto za noćenje. Lago di Garda...autoputom, zahtjevno ali idemo, moramo se približiti kući, možda keramičar dođe prekosutra pa ćemo morati juriti doma. Na večer izmoždeni (nekih 450 km) stižemo u hotel, oko Milana su nešto kopali i bila je strašna gužva i temperatura 36 stupnjeva...crkavali smo. Kaže D. da mu se prilikom tuširanja isparavala glava :)))). Šetnjica, sladoled i spavanac. 25.06.2019. Lago di Garda Keramičar ipak neće doći sutra nego vjerojatno u subotu, hvala mu za to :). Odmor, klopa, kupanje, klopa, odmor, šetnjica, klopa, odmor...upravo tako smo proveli dan na predivnom jezeru. Jako mi se svidjelo, voljela bih kad bi jednom došli ovdje na par dana s klincima i Orom, oni bi išli u Gardaland mi bi se kupali (voda je ful bistra i čista), šetali, uživali. 26.6.2019. nakon obilnog talijanskog doručka dosadna vožnja do Rijeka. Home sweet home! Oznake: Putovanja, Motorcycle, Francuska, Bikers, moto putopis |
< | studeni, 2020 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv