zekozeko

2020. godina simpatična kombinacija brojeva, ali nikako simpatična godina. Već od veljače je krenulo nizbrdo s pojavom nepoznatog Corona virusa, djelovalo je prilično loše, ljudi su se prestrašili i sve se pozatvaralo, baš sve, totalni lock down, radili su samo prehrambeni dućani. Nismo smjeli izvan županije, a kasnije niti izvan grada. Radili smo od kuće i mjenjali se svaka dva tjedna u ambulanti i sve je bilo naopako.
Za jednog putoholičara, poput mene, s već rezerviranim jednim putovanjem i bar 3 u planu, ovako nas ograničiti bilo je stresno. S vremenom smo se prilagođavali, snalaziili se nekako i šetali prirodom, samo da ne poberemo virus.
Ora je bila oduševljena.

Do lipnja su nam se poremetili svi planovi, sve je propalo. Uništeno. Polovinom lipnja su otvorili županije i mogli smo putovati po cijeloj Hrvatskoj.
I tako, bez planova i velikih očekivanja idemo u Dalmaciju, samo da se malo maknemo iz kuće, idemo obići još neka mjesta koja smo inače, zbog gužve, izbjegavali.

21.06.2020.



Na put krećemo bez žurbe, polako i opušteno, tako se i vozimo, uživamo u svakom kilometru naše magistrale. Prvo zaustavljanje u Karlobagu na sokić i kavicu, a slijedeće u Starigradu (Paklenica) na oradu kod Dinka, stvarno su mu odlične, a tikvice na žaru...za prste polizat.





Morali smo paziti na kalorije jer smo bili na nekoj dijeti, detoxu i smjeli smo pojesti 600, odnosno 800 kalorija na dan, a ostalo u obliku shejkova. Baš nam je bilo pametno krenuti na ovakav put na dijeti, ah šta reći, ali kad smo počeli trebali smo izdržati još 3 dana.

Usput smo malo stali u Biogradu pa u Brodarici odmarali na nekom brdašcu s pogledom na Krapanj.



Kasno poslijepodne smo stigli u Primošten, smjestili se u apartman uz samu plažu po odličnoj cijeni i brzo se presvukli u kupaći. Htjeli smo se još malo osunčati, a možda i okupati, ali sunce nije baš jako grijalo i puhao je neki vjetrić pa je bilo ugodno samo ljenčariti na plaži.
Kasnije smo prošetali starim gradom i uživali u pogledu na more i zalazak u daljini. Večera nam nije trebala jer smo imali shejk i neke biljne tablete, uf...:)
Primošten je prekrasan, jako lijepo uređen i plaže su velike, uredne i dobro održavane, najljepše od svega, nije bilo krcato ljudi, poneki zalutali turisti, mještani i vikendaši.




22.06.2020.

Najprije smo sredili shejk i jutarnju dozu tableta, a zatim se uputili na kratko trčanje i brzo hodanje uz more, voljela bih da tako mogu i doma, samo izaći iz kuće i ići na trčanje, ali na našem brdu je to nemoguća mislija, osim za susjeda maratonca.
Kavica, sokić pa polako spremanje i put pod kotače.
Današnji cilj je poluotok Pelješac, možda Orebić ili neko drugo mjesto. Trajektom Ploče - Trpanj dolazimo na poluotok. Na trajektu smo sreli skupinu motorista na Harley Davison - ima, predivni motori, skupi ko vrag.



Iz Trpnja odlazimo bez zaustavljanja (bili smo tu nedavno gledati neku barku) i pičimo prema drugoj strani brdovitog poluotoka. Cesta je zavojita i strmo se spušta prema Orebiću, a od gore je odličan pogled na Korčulu i otočiće u blizini.
Još je bolji pogled s platoa ispred samostana Gospe od Anđela.





Htjeli smo spavati u Stonu, ali smo prije odlučili napraviti đir po sjevernom dijelu poluotoka. Prošli smo kroz niz različitih vinograda i maslinika, lijepo održavani, očuvani.
Vozeći se tako stigli smo do velike uvale u malom mjestu Lovište, odmah nam se svidilo, jedno od onih dalmatinskih mjesta koje ima dušu, gdje još nema ljubičastih zgrada na 5 katova niti je sve prilagođeno turistima. Naravno da turizma inače ima više nego ove godine kad je sve tako neobično, ali mjesto ima dušu, mjesto ima dvije oštarije i to je to. U drugoj, na terasi, primjećujemo par motorista kako večeraju veliku ribu...hm...a cestica kojom smo se kretali prolazi između te terase i restorana. D. se zaustavo i pitao konobara ako imaju slobodnu sobu, odgovorio je potvrdno, i još je pitao ima li što fino za jesti i na to je odgovorio potvrdno. Jednoglasno: ostajemo!!





Klopa je bila fenomenalna, vino za pamćenje (čak nas je malo i zelo), a ugođaj nije mogla pokvariti niti kiša koja je počela padati sve ozbiljnije.
Konobar koji tamo radi je iz Rijeke, ima neke korjene od tamo, simpatičan planinar, propješačio je dosta Dolomita i napravio fotoknjigu uspomena, prolistali smo je, izgleda super....što mi daje ideju, hm...možda jednom i ovi moji tekstovi ugledaju svijetlo dana na taj način, u fotoknjizi.
Šetnjica nakon večere i spavanac.

23.06.2020.
Glupi šejkovi još danas, sinoć smo unijeli malo više od 600/800 kalorija pa bi danas trebali malo bolje paziti.
Ujutro dok još nije bilo ljudi bilo je gušt trčati, nisam baš imala snage (zbog vina) ali uspjela sam odtrčati nekih 4 km, dovoljno za održavanje forme. D. me čekao na terasici čitajući novine i ispijajući svoju jutarnju kavicu. Brzinsko tuširanje i gas, danas je u planu doći u Dubrovnik.

Posjetili smo staro napušteno mjesto Nakovanj/Nakovana jedno od najstarijih peljeških mjesta.
Prema jednoj legendi, u ovom dijelu Pelješca su živjela tri brata kovača. Jednog su se dana odlučili podijeliti pa je jedan brat dobio kućište (malu kuću - kovačnicu) gdje je ostao živjeti. Prema toj legendi ime je dobilo obližnje naselje Kučište. Drugi je brat dobio viganj, što je bio naziv za kovački alat, te se nastanio na mjestu koje je zbog toga dobilo naziv Viganj, a treći od braće je dobio nakovanj pa je mjesto u kojem je odlučio živjeti dobilo ime Nakovanj.
Nakon rata se stanovništvo, čije su kuće bile spaljene i na drugi način uništene, premjestilo u Mirce, Lovište i Viganj. Mlađa populacija je otišla u Novi Zeland ili Australiju. Do konca osamdesetih starija je populacija izumrla. Godine 1991. zadnji je stalni stanovnik napustio Nakovanu.
Odlaskom posljednjih stanovnika, selo je bilo prepušteno na milost i nemilost lopovima koji su pljačkali sve što je imalo ikakvu vrijednost. Najčešće su odnosili skupocjene starine poput vrlo vrijednog starinskog namještaja i slika. Nisu poštedjeli ni mjesnu crkvu male Gospe.



Dalje smo se vozili kroz Potomje do Trstenika i uživali u mirisu loze koja je s obje strane ceste. Vinogradi su drukčiji, niži, loze kvrgavije, kasnije saznajemo da je to zbog nepristupačnog terena na kojem se nalaze, nedostatka vode i zbog naleta bure ili juga.



Cesta kojom se vozimo je strma i uska i nije baš ulijevala povjerenje, s desne strane ceste je more, a s druge planina po čijim se obroncima prostiru vinogradi toliko visoko do kuda može doći samo čovjek i magarac.



Dalje prema Trsteniku je cesta bila uska, ali ok, predivna kao i cesta sredinom poluotoka kojom smo se vozili do Stona.
U Stonu kratka šetnjca starim gradom, pogled na zidine, onako visoko i strmo. Obnavljaju ih i održavaju, kao i cijeli Ston, vrlo je čisto i uredno, obnovljeno i sređeno. Naš današnji cilj je ručati nešto fino...malo za promjenu.



Najprije mješane školjke na stonski način, a potom jadranske neočišćene lignje...cilj definitivno postignut, samo smo opet prešišali kalorije...kvrahu i kalorije, ovo nema smisla propustiti.
Siti i zadovoljni nastavljam put uz more prema Dubrovniku.
Po dolasku smještamo se u odličan hotel uz cestu, malo izvan grada, soba velika, ogromna, s balkonom po odličnoj cijeni.
Spremanje i šetnjica po polupraznom Stradunu, nesvakidašnji doživljaj. Dubrovnik razgledava prevelik broj ljudi po ljeti, najviše s kruzera (koji su trenutno zabranjeni) i gosti koji dođu s avionom, trenutno isto ograničeni, tako da je užitak vidjeti ga ovako. Djeca se igraju po dubrovačkim ulicama, trče okolo, a sami dubrovčani koji inače izbjegavaju glavne ulice, ovo ljeto uživaju šetajući gradom. Priuštili smo si sok i kavu na Stradunu, znali smo da ćemo platiti masno i jesmo i dobro.




24.06.2020.
Hotel nam je baš bio odličan, a soba jako velika.
Pogled s balkona:



Tog jutra smo na doručku sreli ministra Vilija Beroša i još neke političare :).

Danas je plan đirati se u blizini Dubrovnika.
Najprije idemo na Srđ iznad Dubrovnika i počinje zanimljiva rasprava...bili smo na Srđu ili na Srđi, Dubrovčni kažu na Srđu, a meni je logičnije na Srđi, možda zbog koštane srži. Tek dolaskom u Rijeku i razgovorom s jednom prof hrvatskog jezika prihvaćam da je pravilno na Srđu :).
Pogled je prekrasan, vidi se cijeli grad i Elafitski otoci, koje nažalost, nismo oplovili, a mogli smo...



Posjetili smo i muzej/izlođbu "Dubrovnik u Domovinskom ratu" koja je postavljena u dijelu prizemnih prostora tvrđave Imperijal na Srđu simbolu herojske obrane Dubrovnika 1991.g. Izloženo je preko 500 fotografija, dokumenata i raznih predmeta uz opise.
Svaki put kad imam priliku gledati ili slušati svjedočanstva iz Domovinskog rata ostanem potresena, iznenađena i pomalo tužna, tako je bilo u Vukovaru i tako je bilo i sada. Vozili smo se prema jugu bez riječi, svatko u svojim mislima i u svojoj tišini.

U Cavtatu smo stali na kavicu, sok i odmor. Svaki od tih gradića uz more u blizini Dubrovnika je zanimljiv na svoj način, kao i obalna cesta. Također, cesta kojom se prilazi gradu sa sjevera je vrlo zanimljiva jer je zavojita, a dovoljno široka, asfalt odličan. Vjerojatno je inače na toj cesti velika gužva, ali ove godine je bio gušt voziti se njome.
Zatim kratko posjećujemo Molunat i polako stižemo na najjužniju točku Hrvatske, Prevlaku. Poluotok koji strši duboko u Crnogorsko područje, mislim nije na teritoriju Crne Gore, ali gledano paralelno s Prevlakom nalazi se Herceg Novi i pripadajući zaljev.