zekozeko

2020. godina simpatična kombinacija brojeva, ali nikako simpatična godina. Već od veljače je krenulo nizbrdo s pojavom nepoznatog Corona virusa, djelovalo je prilično loše, ljudi su se prestrašili i sve se pozatvaralo, baš sve, totalni lock down, radili su samo prehrambeni dućani. Nismo smjeli izvan županije, a kasnije niti izvan grada. Radili smo od kuće i mjenjali se svaka dva tjedna u ambulanti i sve je bilo naopako.
Za jednog putoholičara, poput mene, s već rezerviranim jednim putovanjem i bar 3 u planu, ovako nas ograničiti bilo je stresno. S vremenom smo se prilagođavali, snalaziili se nekako i šetali prirodom, samo da ne poberemo virus.
Ora je bila oduševljena.

Do lipnja su nam se poremetili svi planovi, sve je propalo. Uništeno. Polovinom lipnja su otvorili županije i mogli smo putovati po cijeloj Hrvatskoj.
I tako, bez planova i velikih očekivanja idemo u Dalmaciju, samo da se malo maknemo iz kuće, idemo obići još neka mjesta koja smo inače, zbog gužve, izbjegavali.

21.06.2020.



Na put krećemo bez žurbe, polako i opušteno, tako se i vozimo, uživamo u svakom kilometru naše magistrale. Prvo zaustavljanje u Karlobagu na sokić i kavicu, a slijedeće u Starigradu (Paklenica) na oradu kod Dinka, stvarno su mu odlične, a tikvice na žaru...za prste polizat.





Morali smo paziti na kalorije jer smo bili na nekoj dijeti, detoxu i smjeli smo pojesti 600, odnosno 800 kalorija na dan, a ostalo u obliku shejkova. Baš nam je bilo pametno krenuti na ovakav put na dijeti, ah šta reći, ali kad smo počeli trebali smo izdržati još 3 dana.

Usput smo malo stali u Biogradu pa u Brodarici odmarali na nekom brdašcu s pogledom na Krapanj.



Kasno poslijepodne smo stigli u Primošten, smjestili se u apartman uz samu plažu po odličnoj cijeni i brzo se presvukli u kupaći. Htjeli smo se još malo osunčati, a možda i okupati, ali sunce nije baš jako grijalo i puhao je neki vjetrić pa je bilo ugodno samo ljenčariti na plaži.
Kasnije smo prošetali starim gradom i uživali u pogledu na more i zalazak u daljini. Večera nam nije trebala jer smo imali shejk i neke biljne tablete, uf...:)
Primošten je prekrasan, jako lijepo uređen i plaže su velike, uredne i dobro održavane, najljepše od svega, nije bilo krcato ljudi, poneki zalutali turisti, mještani i vikendaši.




22.06.2020.

Najprije smo sredili shejk i jutarnju dozu tableta, a zatim se uputili na kratko trčanje i brzo hodanje uz more, voljela bih da tako mogu i doma, samo izaći iz kuće i ići na trčanje, ali na našem brdu je to nemoguća mislija, osim za susjeda maratonca.
Kavica, sokić pa polako spremanje i put pod kotače.
Današnji cilj je poluotok Pelješac, možda Orebić ili neko drugo mjesto. Trajektom Ploče - Trpanj dolazimo na poluotok. Na trajektu smo sreli skupinu motorista na Harley Davison - ima, predivni motori, skupi ko vrag.



Iz Trpnja odlazimo bez zaustavljanja (bili smo tu nedavno gledati neku barku) i pičimo prema drugoj strani brdovitog poluotoka. Cesta je zavojita i strmo se spušta prema Orebiću, a od gore je odličan pogled na Korčulu i otočiće u blizini.
Još je bolji pogled s platoa ispred samostana Gospe od Anđela.





Htjeli smo spavati u Stonu, ali smo prije odlučili napraviti đir po sjevernom dijelu poluotoka. Prošli smo kroz niz različitih vinograda i maslinika, lijepo održavani, očuvani.
Vozeći se tako stigli smo do velike uvale u malom mjestu Lovište, odmah nam se svidilo, jedno od onih dalmatinskih mjesta koje ima dušu, gdje još nema ljubičastih zgrada na 5 katova niti je sve prilagođeno turistima. Naravno da turizma inače ima više nego ove godine kad je sve tako neobično, ali mjesto ima dušu, mjesto ima dvije oštarije i to je to. U drugoj, na terasi, primjećujemo par motorista kako večeraju veliku ribu...hm...a cestica kojom smo se kretali prolazi između te terase i restorana. D. se zaustavo i pitao konobara ako imaju slobodnu sobu, odgovorio je potvrdno, i još je pitao ima li što fino za jesti i na to je odgovorio potvrdno. Jednoglasno: ostajemo!!





Klopa je bila fenomenalna, vino za pamćenje (čak nas je malo i zelo), a ugođaj nije mogla pokvariti niti kiša koja je počela padati sve ozbiljnije.
Konobar koji tamo radi je iz Rijeke, ima neke korjene od tamo, simpatičan planinar, propješačio je dosta Dolomita i napravio fotoknjigu uspomena, prolistali smo je, izgleda super....što mi daje ideju, hm...možda jednom i ovi moji tekstovi ugledaju svijetlo dana na taj način, u fotoknjizi.
Šetnjica nakon večere i spavanac.

23.06.2020.
Glupi šejkovi još danas, sinoć smo unijeli malo više od 600/800 kalorija pa bi danas trebali malo bolje paziti.
Ujutro dok još nije bilo ljudi bilo je gušt trčati, nisam baš imala snage (zbog vina) ali uspjela sam odtrčati nekih 4 km, dovoljno za održavanje forme. D. me čekao na terasici čitajući novine i ispijajući svoju jutarnju kavicu. Brzinsko tuširanje i gas, danas je u planu doći u Dubrovnik.

Posjetili smo staro napušteno mjesto Nakovanj/Nakovana jedno od najstarijih peljeških mjesta.
Prema jednoj legendi, u ovom dijelu Pelješca su živjela tri brata kovača. Jednog su se dana odlučili podijeliti pa je jedan brat dobio kućište (malu kuću - kovačnicu) gdje je ostao živjeti. Prema toj legendi ime je dobilo obližnje naselje Kučište. Drugi je brat dobio viganj, što je bio naziv za kovački alat, te se nastanio na mjestu koje je zbog toga dobilo naziv Viganj, a treći od braće je dobio nakovanj pa je mjesto u kojem je odlučio živjeti dobilo ime Nakovanj.
Nakon rata se stanovništvo, čije su kuće bile spaljene i na drugi način uništene, premjestilo u Mirce, Lovište i Viganj. Mlađa populacija je otišla u Novi Zeland ili Australiju. Do konca osamdesetih starija je populacija izumrla. Godine 1991. zadnji je stalni stanovnik napustio Nakovanu.
Odlaskom posljednjih stanovnika, selo je bilo prepušteno na milost i nemilost lopovima koji su pljačkali sve što je imalo ikakvu vrijednost. Najčešće su odnosili skupocjene starine poput vrlo vrijednog starinskog namještaja i slika. Nisu poštedjeli ni mjesnu crkvu male Gospe.



Dalje smo se vozili kroz Potomje do Trstenika i uživali u mirisu loze koja je s obje strane ceste. Vinogradi su drukčiji, niži, loze kvrgavije, kasnije saznajemo da je to zbog nepristupačnog terena na kojem se nalaze, nedostatka vode i zbog naleta bure ili juga.



Cesta kojom se vozimo je strma i uska i nije baš ulijevala povjerenje, s desne strane ceste je more, a s druge planina po čijim se obroncima prostiru vinogradi toliko visoko do kuda može doći samo čovjek i magarac.



Dalje prema Trsteniku je cesta bila uska, ali ok, predivna kao i cesta sredinom poluotoka kojom smo se vozili do Stona.
U Stonu kratka šetnjca starim gradom, pogled na zidine, onako visoko i strmo. Obnavljaju ih i održavaju, kao i cijeli Ston, vrlo je čisto i uredno, obnovljeno i sređeno. Naš današnji cilj je ručati nešto fino...malo za promjenu.



Najprije mješane školjke na stonski način, a potom jadranske neočišćene lignje...cilj definitivno postignut, samo smo opet prešišali kalorije...kvrahu i kalorije, ovo nema smisla propustiti.
Siti i zadovoljni nastavljam put uz more prema Dubrovniku.
Po dolasku smještamo se u odličan hotel uz cestu, malo izvan grada, soba velika, ogromna, s balkonom po odličnoj cijeni.
Spremanje i šetnjica po polupraznom Stradunu, nesvakidašnji doživljaj. Dubrovnik razgledava prevelik broj ljudi po ljeti, najviše s kruzera (koji su trenutno zabranjeni) i gosti koji dođu s avionom, trenutno isto ograničeni, tako da je užitak vidjeti ga ovako. Djeca se igraju po dubrovačkim ulicama, trče okolo, a sami dubrovčani koji inače izbjegavaju glavne ulice, ovo ljeto uživaju šetajući gradom. Priuštili smo si sok i kavu na Stradunu, znali smo da ćemo platiti masno i jesmo i dobro.




24.06.2020.
Hotel nam je baš bio odličan, a soba jako velika.
Pogled s balkona:



Tog jutra smo na doručku sreli ministra Vilija Beroša i još neke političare :).

Danas je plan đirati se u blizini Dubrovnika.
Najprije idemo na Srđ iznad Dubrovnika i počinje zanimljiva rasprava...bili smo na Srđu ili na Srđi, Dubrovčni kažu na Srđu, a meni je logičnije na Srđi, možda zbog koštane srži. Tek dolaskom u Rijeku i razgovorom s jednom prof hrvatskog jezika prihvaćam da je pravilno na Srđu :).
Pogled je prekrasan, vidi se cijeli grad i Elafitski otoci, koje nažalost, nismo oplovili, a mogli smo...



Posjetili smo i muzej/izlođbu "Dubrovnik u Domovinskom ratu" koja je postavljena u dijelu prizemnih prostora tvrđave Imperijal na Srđu simbolu herojske obrane Dubrovnika 1991.g. Izloženo je preko 500 fotografija, dokumenata i raznih predmeta uz opise.
Svaki put kad imam priliku gledati ili slušati svjedočanstva iz Domovinskog rata ostanem potresena, iznenađena i pomalo tužna, tako je bilo u Vukovaru i tako je bilo i sada. Vozili smo se prema jugu bez riječi, svatko u svojim mislima i u svojoj tišini.

U Cavtatu smo stali na kavicu, sok i odmor. Svaki od tih gradića uz more u blizini Dubrovnika je zanimljiv na svoj način, kao i obalna cesta. Također, cesta kojom se prilazi gradu sa sjevera je vrlo zanimljiva jer je zavojita, a dovoljno široka, asfalt odličan. Vjerojatno je inače na toj cesti velika gužva, ali ove godine je bio gušt voziti se njome.
Zatim kratko posjećujemo Molunat i polako stižemo na najjužniju točku Hrvatske, Prevlaku. Poluotok koji strši duboko u Crnogorsko područje, mislim nije na teritoriju Crne Gore, ali gledano paralelno s Prevlakom nalazi se Herceg Novi i pripadajući zaljev.

Svako putovanje u ovoj neobičnoj godini je blagodat i neplanirani izazov. Sve što smo planirali se izjalovilo, zbog corone su u proljeće granice bile zatvorene i nije se moglo putovati, tako nam je propao već plaćeni put u Pariz (A.& D. i nas dvoje), propao nam je put na Siciliju u 6.mj. srećom nismo kupili karte za brod, ali prlično smo bili isplanirali putovanje, zamjena je bila Bosna i Crna Gora (koje su još bile Corona free) no neposredno prije našeg polaska iz Rijeke zatvorili su i naše istočne granice. Ipak smo morali negdje zbrisati pa smo se odlučili na putovanje lijepom našom Dalmacijom.
Nakon putovanja u 6.mj. uspjeli smo pobjeći preko granice u Italiju 13.08.2020. Put nije bio pomno isplaniran (kao što mi je običaj), znali smo da idemo na Passo dello Stelvio i to je sve, ostalo smo improvizirali, uglavnom dobro, ponekad i loše, ali da krenem redom.

13.08.2020. (oko 350 km) u jutro krećemo iz Rijeke autoputom do Vicenze, po gradu malo gobljenja, štekala nam je BMW-ova navigacija, da se i to desi, ali brzo smo se izvukli i krenuli uzbrdo u prirodu i planine, avantura i uživancija pojačavaju se što se više udaljavamo od grada. Vozimo se prema Bolzanu i prolazimo kroz grad Trident, spominjem ga zato što je u njegovoj okolici jako puno planataža jabuka, nikad nisam vidjela tako puno urednih voćnjaka. Prostiru se u daljinu, popunjavajući kompletnu dolinu koja je okružena planinama, a po strmim, ponekad i vrlo nepristupačnim obroncima su vinogradi, uredni, redovi su savršeno ravni, travica pokošena, a na početku su ruže kako bi najavile peronosporu i time na vrijeme spasile vinograd. Miris zrelih jabuka spremnih za skoru berbu širi se dolinom, uživamo. Nagovarala sam ga da stanemo i uberemo 2-3 jabuke, ali bezuspješno. Voćnjaci nas prate oko sat vremena vožnje, možda i malo duže, nevjerojatni su.




Passo Stelvio je udaljen oko 500 km od Rijeke, ali nismo htjeli taj put preći u jednom danu pa smo pronašli neki simpatičan hotel, odnosno planinarski dom, na vrhu brda Penegal, vozili smo se uzbrdo, serpentinama nekih 7 km, da bi na recepciji saznali da je hotel popunjen, nismo mogli vjerovati. Usred ljeta hotel na planini, okolo nigdje ničega da je popunjen, stvarno smo se iznenadili, popili sok na predivnoj terasi s panoramom za pamćenje i po preporuci recepcionera (provjerio nam je popunjenost) spustili se u hotel Waldheim u mjestu Mendole.



Hotel zapravo nije u mjestu nego usred šume. Lokaciju smo iskoristili za šetnju šumskim putevima. Na tom području ima puno planinarskih staza, jako su dobro označene. Imali smo vremena (do večere) spustiti se do jednog sela uz jezerce (laghetti dei Masi di Ruffre) kružnom stazicom kroz šumu. Krajolik je prekrasan, jeli smo domaće jabuke (što sam željela još od jutros) i amule, fine ljubičaste, fenomenalne. Čak smo probali i zelene, kisele amule koje su nam sjećanja vratile u djetinjstvo kad smo to običavali raditi svako proljeće.



Večera je bila obilna (u hotelu jer nismo imali izbora) i ukusna, jeli smo na terasi uz neizostavnu čašu vina.
Uživali smo u planinskoj atmosferi koja nas je okruživala, a i u planinskom zraku koji je polako pokazivao zube.
Spavanje je bilo vrlo ugodno.




14.08.2020. (oko 150 km planinske ceste)
Nakon obilnog doručka krećemo uzbrdo, friško je, treba se dobro obući.
Cesta je odlična, zavojita a ispred nas se u daljini vide snijegom prekriveni vrhovi.




Bilo je dosta hladno, a ni prognoza nam baš nije naklonjena, najvljuju kišu popodne pa bi bilo dobro preći prijevoj dok ne počne padati.
Vožnja je predivna uživamo u pogledu na planinu koja nas čeka i ledenjak.



Klik na sliku za okrenuti je, nemam pojma zašto je naopako...bez veze.

Cesta za gore je dosta uska i zavojita, D. guštira, a i ja jer vozi polako tako da možemo upijati ljepote koje nas okružuju i mogu slikati.



Priroda je predivna, nestvarna, nevjerojatno je kako se svaki put oduševim ljepotama planina, potočića, vječnim ledom i stjenovitim vrhovima. Teško je tako nešto opisati rječima pa ću se malo koristiti slikama.



Polako se približavamo vrhu jer počinju vrlo strme serpentine, dosta uske, ali lijepo održavane, asfalt je dosta dobar. Poneke serpentine su na stupovima jer je toliko strmo da nisu imali gdje/na čemu napraviti zavoj, na stupovima su i dijelovi ceste.
Ovim dijelom se niti ne može voziti brzo, a stvarno bi bilo šteta juriti i ne vidjeti svaku sliku oko nas.



Nevjerojatno kako su ovakvi krajevi mamac i za bicikliste, sama pomisao da netko pedalira u ove visine čini se nemogućom, ali uvijek ih viđamo. Motorista je najviše, dosta automobila, ali i biciklista, svaka im čast.



Passo Dello Stelvio
Alpski cestovni prijelaz s visinom od 2757 m najviši je cestovni prijelaz u istočnim Alpama. On spaja dvije talijanske regije Alto Adige i Lombardiju

Na vrhu je bilo oblačno i počela je padati sitna kišica tako da nismo mogli puno uživati u pogledu. Obavili smo i šoping na mnogobrojnim štandovima, kupili smo neizostavne naljepnice za kofere i suvenire za nas i prijatelje.
Kratki odmor je bio dovoljan za nastavak putovanja, veselili smo se pogledu s druge strane planine.



Obukli smo kišna odjela i počeli se polako spuštati prema Bormiu, plan je bio spavati iznad grada u planinama, našli smo neki lijepi hotelčić odlične cijene.
Spuštanje je započelo uz prve kapi malo ozbiljnije kiše koja se sa silaskom samo pojačavala tako da je jednim dijelom i pljuštala. Spustila se gusta magla kroz koju nismo vidjeli ni krajolik, ni pašnjake, ni potočiće ni cestu, ispred sebe nismo vidjeli baš ništa osim par metara ispred nosa.
Jedna vrlo neugodna i po mom stajalištu (D. se ne bi složio) dosta opasna vožnja, ali nismo imali izbora, prognozirali su samo pogoršanje vremena nikako poboljšanje, a ovdje usred ničega nismo mogli ostati i čekati da kiša prođe.
Po dolasku u Bormio odlučili smo potražiti smještaj, jer zaista nisu bili uvjeti za vožnju dalje. Bili smo pomalo i nervozni, mokri, gladni i umorni. U Bormiu je jako puno hotela bilo popunjeno (apartmana ni nema), a cijene su paprene, jedva smo pronašli smještaj i onako štufni (pala je i nervozna rasprava) jedva dočekali skinuti se i ubaciti pod topli tuš. Noćenje s večerom i doručkom smo platili kao 4 - 5 normalnih noćenja, ali...neki put nema izbora.

Poslije večere koja se sastojala od buffet predjela pa toplog predjela, pa još malo buffeta, glavog jela i nekoliko vrsta deserta morali smo protegnuti noge. Kiša je napokon prestala i nije bilo jako hladno.
Bormio je prekrasan, predivno uređen, planinski ugođaj s puno cvijeća. Bilo je jako puno ljudi, ne znam je li tome doprinjela ova epidemiološka situacija pa Talijani nisu putovali izvan svoje zemlje nego su odlučili blagdan Vele Gospe provesti u planinama ili je to i inače tako. U svakom slučaju bilo je krcato ljudi, svi nose maske i drže se na udaljenosti, opekli su se u proljeće pa se sad jako paze. I mi smo nosili maske, nije vrijeme za zafrkanciju.



15.08.2020. (oko 295 km)
Jutro je osvanulo prekrasno, sunčano i spremni smo za osvajanje novih vrhova.
Napuštamo predivni Bormio, a s obzirom da se nalazi u dolini okružen planinskim masivom, odmah počinjemo i uspon. Cesta je ovdje super i promet nije gust tako da je užitak kliziti zavojima kojih ne manjka.

Današnji cilj je još jedan prijevoj Passo Gavia do kojeg vodi uska, na dijelovima neograđena planinska cesta.



Krajolik je potpuno drukčiji nego prethodnog dana, kad smo se popeli na određenu visinu, više nije bilo strmog vrha koji nas nadmoćno gleda, gore su se prostirali zeleni pašnjaci, a uz njih pokoji ne izrazito visok ogoljeli vrh.
Naišli smi i na kravice kako pasu i piju vodu iz obližnjih potočića koji se stvaraju topljenjem snijega u ovim ljetnim mjesecima.
Vrh nije strm, niti je jasno izražen, prijevoj Gavia je široki planinski prijevoj, stijene su pretežno granitne.
Oduševilo nas je izrazito plavo jezerce okruženo panjacima i planinskim vrhovima, koje gledano iz druge perspektive izgleda zeleno.
Proveli smo neko vrijeme upijajući ove ljepote svim svojim osjetilima, kupili naljepnicu u kafiću i polako nastavili našim putem prema Passo Tonale.




Umjesto putopisa ovo postaje foto album, ali nadam se da se nisam pogubila u tolikom prekrasnim slikama ovih nestvarnih pejzaža.

Spuštanje je bilo zanimljivo zbog neosigurane vrlo uske i zavojite ceste, nikako nisam bila opuštena, pokušavala sam gledati okolo i uživati u nesvakidašnje lijepom krajoliku, ali nesigurnost je bila jača...




Passo Tonale
Prijevoj koji nije posebno atraktivan, skijalište djeluje vrlo zanimljivo i u ovom djelu je sve puno planinara. Skijaškim žičarama se dižu do nekih djelova, a nakon toga hodaju po planinama koje zaista izgledaju privlačno. Mogla bih ovdje provesti planinarski vikend i sigurna sam da mi ne bi manjkalo zaimljivih staza i puteva.



Tog prekrasnog dana još prolazimo kroz Madonnu di Campiglio, savršeno skijaško mjesto. Malo smo prošetali popili aperol, kavu i počastili se finim kolačima, te nastavili put prema Bellunu gdje smo planirali prenoćiti. Moja želja je bila da budemo u gradu, na što se D. složio, malo civilizacije nije na odmet, a i računali smo da su Talijani na moru ili (kao što smo vidjeli u Bormiu) u planinama. Međutim, malo smo se zeznuli, grad je bio krcat i jedina slobodna soba u gradu (za nepovjerovati) je rezervirana netom prije našeg dolaska, da smo rezervirali na Bookingu spavali bi mirno, a ovako smo morali tražiti dalje. Potraga za slobonim mjestom za noćenje nije bila nimalo laka, skoro smo završili u hotelu sumnjivih vlasnika i klijentele.
Nervozni, gladni i umorni u uzaludnoj potrazi za smještajem...nakon svađe na D. prijedlog sjedamo nešto pojesti i razmisliti što ćemo dalje. Protivila sam se toj ideji jer je bilo vruće i htjela sam počupati svu opremu sa sebe, istuširati se i onda na miru jesti, ali bili smo stvarno preumorni da bi realno i logično razmišljali pa je to ispala skroz dobra ideja.
Rezervirali smo hotel u nekom mjestu Conegliano, zapravo je grad, skroz pristojan. Ali hotelska soba koma, 2 sa 2, klima koju ne možeš sam upaliti nego moraš kontaktirati recepciju, a doručak totalna koma, naravno da smo ga platili puno više nego što vrijedi, ali bar je motor bio u garaži na sigurnom i mi smo se probudili živi i zdravi.

16.08.2020. (oko 215 km)
Nisam se odmorila, nisam se ni najela i bilo mi je vruće, odličan suputnik u svakom pogledu. Naravno da nisam pokazivala svoje stanje tijela i uma, D. je htio da još malo prođiramo nekim okolnim cestama i našli smo zaista odličnu cestu, ne znam točno blizu kojeg grada (D. zna), ali svakako cesta koju ćemo još koristiti.
Pordenone, Palmanova pa Gradisca d'Isonzo i stvarno više nisam mogla, bilo je prošlo podne, 4 sata na motoru za 100 i nešto kilometara...
Uključili smo se na autoput i za nešto više od sat vremena bili doma, home sweet home.

Tekst o Parizu pisala sam za A., trebalo joj je za hrvatski, nije ona pisala, nažalost. Voljela bih da ima strpljenja i volje napisati putopis svojim rječima i gledano njenim očima.
Jedino iz pariza što nisam navela, a vrlo je zanimljivo...nona nam se zaglavila između pomičnih vratašca na ulasku u podzemnu, plakale smo od smijeha, nije mogla ni naprijed ni natrag, žao mi je što nismo slikale, ali nismo se sjetile. Na kraju se morala četveronoške vratiti natrag i cvikati novu karticu za prolaz kroz vratašca, bila je super.

Putovanje u Pariz s jednom osebujnom penzionerkom i hormonski nabijenom tinejđerkom definitivno mi je bila avantura života, a prošla sam ponešto avantrističkih putovanja. Možda sam zbog tog straha i nesigurnosti pripremila putovanje kao niti jedno do tada, sve je bilo isplanirano još u Rijeci, ništa nisam prepustila slučaju.

Bilo nam je lijepo, ponovno bih išla s njima na putovanje, A. je bila stvarno fenomenalana, od koristi, vrlo snalažljiva i uključena u sve dogovore i organizaciju. Nona je bila kofer, kofer koji i danas dok gleda slike ne može vjerovati da je zaista bila tamo i sve to vidjela i doživjela.

Pariz...sigurno se vidimo opet, ostao si mi dužan neke slike i neke doživljaje...

PARIZ
24.05.2019. – 27.05.2019.

Čula sam od mnogih ljudi da se najljepše stvari dešavaju neplanirano, najčudnije dogodovštine kad ih najmanje očekuješ i najuzbudljivija putovanja kad im se najmanje nadaš. Tako smo i mi na jednom nedjeljnom sasvim običnom ručku kod none (mamine mame) dogovorili putovanje u Pariz, nakon što se nona žalila kako nikad nije letjela s avionom. Mama joj je odgovorila da bude oprezna sa svojim željama jer bi joj se mogle ostvariti.
Mjesec dana nakon tog ručka sjedile smo u zračnoj luci Marco Polo u Veneziji i smijale se noni kako se čudi svemu što vidi, najviše se bojala da će je vratiti na kontroli, ali nona je svestrana žena i sve je odradila vrhunski čak je skenirala barkod svoje karte s mobitela.



Avionom Ryanaira s polaskom u 10:45 nakon 2 sata stižemo u Pariz, zračnu luku Beauvais, let je bio miran i ugodan, nona je sve super podnijela. Prtljagu smo imale sa sobom pa smo požurile na autobus koji nas je trebao odvesti u grad. Karte za autobus smo kupile internetom, koštale su 17 eura, vožnja autobusom trajala je oko 2 sata, tako da zapravo nismo profitirale što smo išle Rayanom jer računajući put do Venecije i ovaj do Pariza dolazimo na približno istu cijenu kao da smo letjele iz Zagreba na Charles de Gaulle koji se nalazi praktički u centru grada. Ali dobro…svaka škola zlata vrijedi. Na autobusnom kolodvoru smo sjele u taxi koji nas je vozio do apartmana, trebale smo ići metroom, ali je gospođi koja nas je čekala u aprtmanu dijete bilo bolesno pa smo se morale požuriti.
Prekrasan dio grada, smjestile smo se u blizini glavnih znamenitosti, ulica mirna, metro stanica u blizini, dućan iza ugla i najpoznatija pariška ulica Champs Elysees na par minuta hoda. Sve smo pomno isplanirale još iz Rijeke. Odložile smo stvari i odmah krenule u istraživanje, nona je bila malo umorna ali željna avanture jednako kao i mi. Prošetale smo ulicom Elizejske poljane (Champs Elysees) prema Slavoluku pobjede i već tada osjećale sreću i zadovoljstvo što smo se odlučile upravo za ovaj grad. Veličanstven je, predivan, uredan, ostavio nas je bez daha već u tih prvih par minuta dok smo upijale njegovu ljepotu.
Champs Elysees – Najprestižnija ulica u Parizu, neki kažu i da je najljepša na svijetu, dugačka je 2 kilometra. S obje strane nalaze se restorani i kafići, a najviše ima svjetski poznatih dućana. Sve marke odjeće i obuće za koje sam ikad čula, a i za koje nisam, svi vlasnici koji imalo drže do sebe i svoje robne marke tu imaju svoj dućan čak i robnu kuću. Louis Vuitton na 3 kata, Adidas koji unutra ima tribine i video zid, …



Salon ferraria, porschea, samsunga, rolexa, Guccia…uzaludno ih je sve nabrajati, ali zaista nadopunjavaju kompletan dojam.
Zanimljivo je što ljudi šetaju s vrećicama iz tih skupih, ekstremno skupih dućana, znači kupuju, hm…mi sigurno nećemo.
Šetajući polako i razgledavajući sve oko sebe dolazimo do Slavoluka pobjede.
Slavoluk pobjede – smješten je na kraju Elizejskih poljana, simbolizira sve koji su poginuli za Francusku, a posebno one koji su poginuli tijekom Napoleonskih ratova. Ispred spomenika je vječni plamen, a unutra je grobnica neznanom vojniku iz 1. svjetskog rata. Nismo ulazile unutra, građevina je toliko impozantna i velebna da nije bilo potrebe ulaziti, visok je 50 metara, a gradio se skoro 30 godina. Mogu samo zamisliti kako su se osjećali francuski vojskovođe, a pogotovo Napoleon kad je vraćajući se u Pariz prolazio kroz slavoluk, a mase su ga dočekivale kličući njegovo ime. Wooow, oduševljena sam!



Šetale smo dalje uz Google maps, ništa bez karti, prema najvećoj pariškoj atrakciji za Eiffelovom tornju za kojeg smo imale ulaznice (kupljene internetom) u 19:00 sati. Ispred je puno uličnih prodavača koji svoje artikle izlažu na bijelim plahtama koje razvuku na pod. Nekoliko ih je uzvikivalo vanjiro, vanjiro gledajući u nas, nismo ih razumjele iako se zaista ne mogu požaliti na Francuze i njihovo poznavanje engleskog jezika, zaista su nam svaki put bili na usluzi i sve su nam objasnili na engleskom, vrlo su komunikativni i uslužni. Dugačak red se proteza u podnožju tornja za kupovinu ulaznica, koji smo mi, naravno, preskočile zbog ranije kupljenih ulaznica.



Liftom smo se uzdizale gore u utrobi tornja, najprije do 2. kata gdje su izašli neki ljudi, uključujući moju nonu koja se bojala ići na vrh, a mi smo nastavile dalje velikim liftom, potom se prebacile u mali lift i napokon stigle u sami vrh Eiffelovog tornja.
Taj trenutak je zaista teško opisati riječima, osjećala sam veliko uzbuđenje pomiješano sa strahom jer sam se nalazila na visini otprilike 300 metara iznad tla. Istovremeno sam bila očarana onim što vidim, a vidik se je protezao daleko u daljinu, mislim da nikad u životu nisam vidjela tako daleko i nešto toliko lijepo. Pariz nema velikih, modernih nebodera (osim u novoj četvrti), sve su zgrade umjerene visine, sve ulice su ravne i lijepo se vidi 12 avenija koje se sijeku kod slavoluka pobjede. Toranj je najviša građevina u Parizu. Davno je Lui IX naredio da se poruše male kuće razbacane u više naselja i dao izgraditi velebne avenije, ravne i široke i zanimljive zgrade uz njih. Tada su ljudi bili ljuti i nisu ga voljeli, ali danas se vidi da je mislio na budućnost i da je zaista bolje ovako.
Eiffelov toranj se nalazi u naporednoj blizini rijeke Seine na Champ de Mars, otvoren je 1889. godine i najposjećeniji je spomenik na svijetu. Gradio se dvije godine za Svjetsku izložbu i trebao je tu ostati 20 godina, stanovnici ga tada nisu prihvatili bio im je ružan. Gospodin Eiffel, tvorac tornja, najprije ga je ponudio Barceloni, ali su ga odbili, pa ga je godinu kasnije ponudio Parizu.



Svakako impozantna građevina koja se vidi iz svakog djela grada i stvarno impresivan od podnožja do vrha.
Umorne i pune dojmova vraćamo se u apartman na zasluženi odmor.

Drugi dan u planu je bio Versaj. Subotom su u to vrijeme bile demonstracije „žutih prsluka“ po cijelom gradu pa smo isplanirale cijeli dan provesti u Versaju koji je udaljen od Pariza nekih 25 kilometara, otprilike 30 minuta vožnje vlakom.
Ulaznice smo imale rezervirane u 12 sati, ali smo iz grada krenule dosta ranije zbog već navedenih razloga, ipak smo imale priliku vidjeti kolone policijskih vozila (oklopljenih kombija, motora, automobila), a grad je bio pust i nije nam bilo ugodno. Pogotovo zato što se stanica vlaka, koja nam je bila najbliže, renovirala, nešto su kopali i morale smo potražiti slijedeću i to pješice. Bilo je malo zabrinjavajuće dok nismo sigurno stigle na vlak.



Dvorac Versailles i cijeli kompleks je godinama služio kao kraljevska rezidencija od Luja XIV. do Luja XVI. Te služio i kao pokazatelj francuske moći. Nakon Francuske revolucije gubi tu funkciju i 1837. godine je bio pretvoren u Nacionalni muzej povijesti Francuske. Uvršten je na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Obišle smo cijeli dvorac, sve prostorije su izrazito raskošno uređene, a najimpresivnija je dvorana zrcala.
Dvorac je okružen predivnim vrtovima koje smo dijelom obišle pješice, a dijelom vlakićem. U blizini dvorca smo pojele nezaboravne macarone i croisant, užitak za sva osjetila. Posjeta Parizu nikako ne bi bila potpuna bez posjete ovom velebnom zdanju.



Oko 18 sati smo se vratile u Pariz gdje se situacija oko nemira smirila u potpunosti.

Nona nam je bila umorna pa smo je otpratile u apartman, a mi smo još jednom prošetale najljepšom pariškom ulicom, još uvijek s previše policijskih ophodnji, te se zaputile prema Eiffelovom tornju, odnosno, Trocadero području i palači Palais de Chaillot na vrhu jednog brijega od kud je fenomenalan pogled na toranj.
Sjedile smo preko jednog sata čekajući da se upale svijetla na tornju i bile iznenađene koliko dugo traje dan. Par minuta prije 22 sata počele su svjetlucati tisuće lampica raspoređene po cijelom tornju, spektakularan prizor.
Niti u jednom trenutku se nismo osjećale ugroženo niti u nekoj opasnosti, ali nona je vidjela da je pao mrak i s našeg balkona se mogao vidjeti vrh Eiffelovog tornja kako svijetli pa smo morale napustiti ovo mjesto krcato veselih i nasmijanih ljudi.
3. dan bio je rezerviran za sami centar Pariza, bilo bi lijepo Elizejskim poljanama prošetati do Trga Sloge (najveći trg u Parizu), ali zbog naše stare none morale smo metroom.
To je bila njena prva vožnja po svijetu podzemnom željeznicom i nikako se nije mogla naviknuti na to da treba samo pratiti kartu jer je orijentacija u podzemlju nemoguća. Pariški metro je ogroman, tuneli se prostiru na tri razine, izuzetno je dobro povezana svaka četvrt, vrlo je čisto i uredno unatoč masi ljudi koja se njime koristi.
Nakon razgledavanja trga posjetile smo Aleksandrov most, šetajući uz Seinu prošle pokraj muzeja Orsaj i Doma invalida (Les Invalides) to je kompleks baroknih zgrada u kojima su muzej i spomenici koji se odnose na francusku vojnu povijest. Također, tamo je Napoleonova grobnica. Most Aleksandra III.






Šetajući kroz prekrasne parkove, uz fontane i jezerca polako smo došle do Louvre-a jednog od najposjećenijih muzeja na svijetu gdje se nalazi Mona Lisa. Kompleks muzeja je ogroman, sastoji se od tri zgrade i poznate piramide gdje je ulaz. Nažalost nismo uspjele kupiti ulaznice i ovaj put nismo ulazile u muzej.



Niže uz Seinu dolazimo do novog mosta (Pont Neuf) koji je najstariji očuvani most na Seini, a njime se ujedno prelazi na otočić na rijeci na kojem se nalazi popularna katedrala Notre Dame. Nažalost, zbog požara koji se dogodio samo mjesec dana prije našeg dolaska nismo smjele niti blizu crkvi, vidjele smo je s mosta i s druge obale Seine. Izgledala je nekako tužno, još se čistilo zgarište i gradila skela za njeno obnavljanje.



Notre Dame
Posjetile smo crkvu Saint Sulpice u blizini Notre Dame koja je građena kao njena kopija, nikako mi se ne sviđa taj gotički stil gradnje s ružnim, izobličenim glavama isplaženih jezika i šiljatim zubima. Previše sivila, premalo boja i sjaja za moje pojmove.
Podzemnom željeznicom smo posjetile baziliku Presvetog Srca Isusovog (sacre-Coeur) koja se nalazi na brdu Montmartreu (Brdo mučenika), popularno nazvana i bijela crkva. Osim bajkovite arhitekture poznata je i po predivnom pogledu koji se s njene kupole pruža na ostatak Pariza.



Sacre Coeur
Nakon neizostavnog kupovanja suvenira na štandovima i u dućanima Montmartea došlo je vrijeme povratka u apartman, a i noge su već bile prilično umorne. Napokon smo shvatile zašto ulični prodavači viču „vanjiro“, odnosno, one euro izgovoreno zajedno, prodavali su privjeske za jedan euro, naravno da smo kupile nekoliko.
Nažalost, svemu što je lijepo brzo dođe kraj tako i ovog našeg predivnog putovaja. Zadnji dan smo iskoristile za posjet Latinskoj četvrti, pariškom Panteonu ili hramu svih Bogova, vjera, još nekoliko zanimljivih crkvi poput Saint Chapelle, te Luksemburškim vrtovima i palači. Luksemburški vrtovi jedna su od najljepših zelenih oaza u Parizu, iako ih ne manjka, nastale po uzoru na vrtove Boboli u Firenzi, oditelji Medici. Uživale smo šetajući po vrtovima i zahvaljujući prekrasnom, sunčanom vremenu koje nas je pratilo cijelo vrijeme, ugođaj je bio potpun.



Let s Charles de Gaulle imale smo u 21:00 sat, u ogromnu zračnu luku stigle smo vlakom dovoljno rano da možemo slobodno šetati i razgledavati dućane a ipak stići na vrijeme na let. Nakon uobičajene kontrole i pronalaska našeg terminala te 96. izlaza (Gate) možemo u miru čekati polijetanje.
Polijetanje je bilo senzacionalno jer smo imale priliku vidjeti zalazak sunca, a iz aviona je pogled širok i pruža prekrasan pogled na Pariz okupan suncem u zalasku.



Doviđenja, bilo nam je predivno i voljela bih se jednom vratiti u Pariz i ponovno uživati u njegovim čarima. Svima tko namjerava posjetiti taj velebni grad svakako bih to preporučila, nećete požaliti.