zekozeko

Svako putovanje u ovoj neobičnoj godini je blagodat i neplanirani izazov. Sve što smo planirali se izjalovilo, zbog corone su u proljeće granice bile zatvorene i nije se moglo putovati, tako nam je propao već plaćeni put u Pariz (A.& D. i nas dvoje), propao nam je put na Siciliju u 6.mj. srećom nismo kupili karte za brod, ali prlično smo bili isplanirali putovanje, zamjena je bila Bosna i Crna Gora (koje su još bile Corona free) no neposredno prije našeg polaska iz Rijeke zatvorili su i naše istočne granice. Ipak smo morali negdje zbrisati pa smo se odlučili na putovanje lijepom našom Dalmacijom.
Nakon putovanja u 6.mj. uspjeli smo pobjeći preko granice u Italiju 13.08.2020. Put nije bio pomno isplaniran (kao što mi je običaj), znali smo da idemo na Passo dello Stelvio i to je sve, ostalo smo improvizirali, uglavnom dobro, ponekad i loše, ali da krenem redom.

13.08.2020. (oko 350 km) u jutro krećemo iz Rijeke autoputom do Vicenze, po gradu malo gobljenja, štekala nam je BMW-ova navigacija, da se i to desi, ali brzo smo se izvukli i krenuli uzbrdo u prirodu i planine, avantura i uživancija pojačavaju se što se više udaljavamo od grada. Vozimo se prema Bolzanu i prolazimo kroz grad Trident, spominjem ga zato što je u njegovoj okolici jako puno planataža jabuka, nikad nisam vidjela tako puno urednih voćnjaka. Prostiru se u daljinu, popunjavajući kompletnu dolinu koja je okružena planinama, a po strmim, ponekad i vrlo nepristupačnim obroncima su vinogradi, uredni, redovi su savršeno ravni, travica pokošena, a na početku su ruže kako bi najavile peronosporu i time na vrijeme spasile vinograd. Miris zrelih jabuka spremnih za skoru berbu širi se dolinom, uživamo. Nagovarala sam ga da stanemo i uberemo 2-3 jabuke, ali bezuspješno. Voćnjaci nas prate oko sat vremena vožnje, možda i malo duže, nevjerojatni su.




Passo Stelvio je udaljen oko 500 km od Rijeke, ali nismo htjeli taj put preći u jednom danu pa smo pronašli neki simpatičan hotel, odnosno planinarski dom, na vrhu brda Penegal, vozili smo se uzbrdo, serpentinama nekih 7 km, da bi na recepciji saznali da je hotel popunjen, nismo mogli vjerovati. Usred ljeta hotel na planini, okolo nigdje ničega da je popunjen, stvarno smo se iznenadili, popili sok na predivnoj terasi s panoramom za pamćenje i po preporuci recepcionera (provjerio nam je popunjenost) spustili se u hotel Waldheim u mjestu Mendole.



Hotel zapravo nije u mjestu nego usred šume. Lokaciju smo iskoristili za šetnju šumskim putevima. Na tom području ima puno planinarskih staza, jako su dobro označene. Imali smo vremena (do večere) spustiti se do jednog sela uz jezerce (laghetti dei Masi di Ruffre) kružnom stazicom kroz šumu. Krajolik je prekrasan, jeli smo domaće jabuke (što sam željela još od jutros) i amule, fine ljubičaste, fenomenalne. Čak smo probali i zelene, kisele amule koje su nam sjećanja vratile u djetinjstvo kad smo to običavali raditi svako proljeće.



Večera je bila obilna (u hotelu jer nismo imali izbora) i ukusna, jeli smo na terasi uz neizostavnu čašu vina.
Uživali smo u planinskoj atmosferi koja nas je okruživala, a i u planinskom zraku koji je polako pokazivao zube.
Spavanje je bilo vrlo ugodno.




14.08.2020. (oko 150 km planinske ceste)
Nakon obilnog doručka krećemo uzbrdo, friško je, treba se dobro obući.
Cesta je odlična, zavojita a ispred nas se u daljini vide snijegom prekriveni vrhovi.




Bilo je dosta hladno, a ni prognoza nam baš nije naklonjena, najvljuju kišu popodne pa bi bilo dobro preći prijevoj dok ne počne padati.
Vožnja je predivna uživamo u pogledu na planinu koja nas čeka i ledenjak.



Klik na sliku za okrenuti je, nemam pojma zašto je naopako...bez veze.

Cesta za gore je dosta uska i zavojita, D. guštira, a i ja jer vozi polako tako da možemo upijati ljepote koje nas okružuju i mogu slikati.



Priroda je predivna, nestvarna, nevjerojatno je kako se svaki put oduševim ljepotama planina, potočića, vječnim ledom i stjenovitim vrhovima. Teško je tako nešto opisati rječima pa ću se malo koristiti slikama.



Polako se približavamo vrhu jer počinju vrlo strme serpentine, dosta uske, ali lijepo održavane, asfalt je dosta dobar. Poneke serpentine su na stupovima jer je toliko strmo da nisu imali gdje/na čemu napraviti zavoj, na stupovima su i dijelovi ceste.
Ovim dijelom se niti ne može voziti brzo, a stvarno bi bilo šteta juriti i ne vidjeti svaku sliku oko nas.



Nevjerojatno kako su ovakvi krajevi mamac i za bicikliste, sama pomisao da netko pedalira u ove visine čini se nemogućom, ali uvijek ih viđamo. Motorista je najviše, dosta automobila, ali i biciklista, svaka im čast.



Passo Dello Stelvio
Alpski cestovni prijelaz s visinom od 2757 m najviši je cestovni prijelaz u istočnim Alpama. On spaja dvije talijanske regije Alto Adige i Lombardiju

Na vrhu je bilo oblačno i počela je padati sitna kišica tako da nismo mogli puno uživati u pogledu. Obavili smo i šoping na mnogobrojnim štandovima, kupili smo neizostavne naljepnice za kofere i suvenire za nas i prijatelje.
Kratki odmor je bio dovoljan za nastavak putovanja, veselili smo se pogledu s druge strane planine.



Obukli smo kišna odjela i počeli se polako spuštati prema Bormiu, plan je bio spavati iznad grada u planinama, našli smo neki lijepi hotelčić odlične cijene.
Spuštanje je započelo uz prve kapi malo ozbiljnije kiše koja se sa silaskom samo pojačavala tako da je jednim dijelom i pljuštala. Spustila se gusta magla kroz koju nismo vidjeli ni krajolik, ni pašnjake, ni potočiće ni cestu, ispred sebe nismo vidjeli baš ništa osim par metara ispred nosa.
Jedna vrlo neugodna i po mom stajalištu (D. se ne bi složio) dosta opasna vožnja, ali nismo imali izbora, prognozirali su samo pogoršanje vremena nikako poboljšanje, a ovdje usred ničega nismo mogli ostati i čekati da kiša prođe.
Po dolasku u Bormio odlučili smo potražiti smještaj, jer zaista nisu bili uvjeti za vožnju dalje. Bili smo pomalo i nervozni, mokri, gladni i umorni. U Bormiu je jako puno hotela bilo popunjeno (apartmana ni nema), a cijene su paprene, jedva smo pronašli smještaj i onako štufni (pala je i nervozna rasprava) jedva dočekali skinuti se i ubaciti pod topli tuš. Noćenje s večerom i doručkom smo platili kao 4 - 5 normalnih noćenja, ali...neki put nema izbora.

Poslije večere koja se sastojala od buffet predjela pa toplog predjela, pa još malo buffeta, glavog jela i nekoliko vrsta deserta morali smo protegnuti noge. Kiša je napokon prestala i nije bilo jako hladno.
Bormio je prekrasan, predivno uređen, planinski ugođaj s puno cvijeća. Bilo je jako puno ljudi, ne znam je li tome doprinjela ova epidemiološka situacija pa Talijani nisu putovali izvan svoje zemlje nego su odlučili blagdan Vele Gospe provesti u planinama ili je to i inače tako. U svakom slučaju bilo je krcato ljudi, svi nose maske i drže se na udaljenosti, opekli su se u proljeće pa se sad jako paze. I mi smo nosili maske, nije vrijeme za zafrkanciju.



15.08.2020. (oko 295 km)
Jutro je osvanulo prekrasno, sunčano i spremni smo za osvajanje novih vrhova.
Napuštamo predivni Bormio, a s obzirom da se nalazi u dolini okružen planinskim masivom, odmah počinjemo i uspon. Cesta je ovdje super i promet nije gust tako da je užitak kliziti zavojima kojih ne manjka.

Današnji cilj je još jedan prijevoj Passo Gavia do kojeg vodi uska, na dijelovima neograđena planinska cesta.



Krajolik je potpuno drukčiji nego prethodnog dana, kad smo se popeli na određenu visinu, više nije bilo strmog vrha koji nas nadmoćno gleda, gore su se prostirali zeleni pašnjaci, a uz njih pokoji ne izrazito visok ogoljeli vrh.
Naišli smi i na kravice kako pasu i piju vodu iz obližnjih potočića koji se stvaraju topljenjem snijega u ovim ljetnim mjesecima.
Vrh nije strm, niti je jasno izražen, prijevoj Gavia je široki planinski prijevoj, stijene su pretežno granitne.
Oduševilo nas je izrazito plavo jezerce okruženo panjacima i planinskim vrhovima, koje gledano iz druge perspektive izgleda zeleno.
Proveli smo neko vrijeme upijajući ove ljepote svim svojim osjetilima, kupili naljepnicu u kafiću i polako nastavili našim putem prema Passo Tonale.




Umjesto putopisa ovo postaje foto album, ali nadam se da se nisam pogubila u tolikom prekrasnim slikama ovih nestvarnih pejzaža.

Spuštanje je bilo zanimljivo zbog neosigurane vrlo uske i zavojite ceste, nikako nisam bila opuštena, pokušavala sam gledati okolo i uživati u nesvakidašnje lijepom krajoliku, ali nesigurnost je bila jača...




Passo Tonale
Prijevoj koji nije posebno atraktivan, skijalište djeluje vrlo zanimljivo i u ovom djelu je sve puno planinara. Skijaškim žičarama se dižu do nekih djelova, a nakon toga hodaju po planinama koje zaista izgledaju privlačno. Mogla bih ovdje provesti planinarski vikend i sigurna sam da mi ne bi manjkalo zaimljivih staza i puteva.



Tog prekrasnog dana još prolazimo kroz Madonnu di Campiglio, savršeno skijaško mjesto. Malo smo prošetali popili aperol, kavu i počastili se finim kolačima, te nastavili put prema Bellunu gdje smo planirali prenoćiti. Moja želja je bila da budemo u gradu, na što se D. složio, malo civilizacije nije na odmet, a i računali smo da su Talijani na moru ili (kao što smo vidjeli u Bormiu) u planinama. Međutim, malo smo se zeznuli, grad je bio krcat i jedina slobodna soba u gradu (za nepovjerovati) je rezervirana netom prije našeg dolaska, da smo rezervirali na Bookingu spavali bi mirno, a ovako smo morali tražiti dalje. Potraga za slobonim mjestom za noćenje nije bila nimalo laka, skoro smo završili u hotelu sumnjivih vlasnika i klijentele.
Nervozni, gladni i umorni u uzaludnoj potrazi za smještajem...nakon svađe na D. prijedlog sjedamo nešto pojesti i razmisliti što ćemo dalje. Protivila sam se toj ideji jer je bilo vruće i htjela sam počupati svu opremu sa sebe, istuširati se i onda na miru jesti, ali bili smo stvarno preumorni da bi realno i logično razmišljali pa je to ispala skroz dobra ideja.
Rezervirali smo hotel u nekom mjestu Conegliano, zapravo je grad, skroz pristojan. Ali hotelska soba koma, 2 sa 2, klima koju ne možeš sam upaliti nego moraš kontaktirati recepciju, a doručak totalna koma, naravno da smo ga platili puno više nego što vrijedi, ali bar je motor bio u garaži na sigurnom i mi smo se probudili živi i zdravi.

16.08.2020. (oko 215 km)
Nisam se odmorila, nisam se ni najela i bilo mi je vruće, odličan suputnik u svakom pogledu. Naravno da nisam pokazivala svoje stanje tijela i uma, D. je htio da još malo prođiramo nekim okolnim cestama i našli smo zaista odličnu cestu, ne znam točno blizu kojeg grada (D. zna), ali svakako cesta koju ćemo još koristiti.
Pordenone, Palmanova pa Gradisca d'Isonzo i stvarno više nisam mogla, bilo je prošlo podne, 4 sata na motoru za 100 i nešto kilometara...
Uključili smo se na autoput i za nešto više od sat vremena bili doma, home sweet home.