Marketing
Rumunjska
20.07.2018.
Rijeka - Temišvar (740 km)
Dugo očekivani put u Rumunjsku opasno se približio. U četvrtak strka oko spremanja, organiziranja logistike i završne pripreme oko motora i plana putovanja. D. kaže da krećemo u 4 u jutro jer se očekuju vrućine, a pred nama je dugi put. Naravno da njurgam, prerano mi je dizati se u 3...ne znam bi li uopće išla spavati, ali on je tvrdoglav i pili po svom.
Petak u jutro budimo se nešto prije 6 ( ipak mu se nije dalo :) ), brzinsko spremanje i u 6 i pol spremni i uzbuđeni krećemo u novu avanturu.
Put do granice sa Srbijom je proteko super i relativno smo lako podnijeli te kilometre, djelom jer je autoputom lakše voziti, a djelom jer jedva čekamo doći na cilj. Kroz Srbiju autoput do Beograda užasno loš, a s izlaskom s autoputa ceste su sve lošije. Na jednom dijelu oko Pančeva cesta je crvena...crveni asfalt.
Tražili smo neko mjesto za jesti i od nekoliko mjesta uz cestu moj muž odluči skrenuti 200-tinjak metara s glavne ceste na Acin ranč. Mjesto simpatično puno zelenila, sređeno. Dočekala nas je baba na parkingu...pitamo radi li restoran, kaže da radi. Naručili smo sok i tražili meni, a ona ponudi čevape ili na brzinu belo meso jer kuhinja baš ne radi, oni su više za svatove i tako. Bili smo luuudi, a onda ipak...na odlasku lik nije htio da platimo sokove, Aco vjerojatno! :)
Na granici s Rumunjskom gužva, vruće, ali kad D. prešiša cijelu kolonu brzo dođemo na red. Granični prijelaz je koma, star, neodržavan, prljav. Na Rumunjskoj strani puno bolji, policajac nas traži saobraćajnu :) i sve zapisuje, provjerava.
Putem smo prošli nekoliko sela koja su nas i iznenadila, očekivali smo čak i gore. Ukupno gledajući vrlo je loše, ali znajući da su tek 1989. oslobođeni komunizma i to ustankom/revolucijom protiv diktatora Nikolae Ceaušescu koji ih je maltretirao desetljećima. Nije dozvolio da temperatura u kućama bude preko12 stupnjeva, a mogli su se grijati samo tijekom dana, obitelj je smjela kupiti 5 jaja mjesečno i još puno takvih i sličnih glupih zabrana i zakona je Čaušesku provodio uz pomoć policije i vojske. Niti njegova žena Elena nije bila nimalo milostiva, zaključila je da ako ljudi jedu friški kruh onda ga mogu više pojesti jer im je fino, pa je naredila da kruh stoji jedan dan u pekari prije prodaje ljudima, kako bi im više trajao. Imala je četiri razreda osnovne škola, a sve diplome i doktorati prikazivani su narodu. Nije ni čudo da su ih oboje pogubili 1989.
Danas je zakonom zabranjeno veličanje Čaušeskog i njegove politike.
Dolazak u Temišvar oko 5 popodne, temišvar je treći po veličini grad Rumunjske i jako se vidi trud i napredak grada, parkovi su lijepo uređeni s cvijećem, ceste uredne, zgrade se polako obnavljaju...grad živi i razvija se. Najveći problem im je struja, te žice su grozne, zapetljane, previše ih je...katastrofa. Kasnije sam vidjela da je tako kroz cijelu državu pa sam se nekako i navikla.
Velik problem cijele države su psi lutalice, pitomi su i miroljubivi, ali prljavi i jako zapušteni, a te tužne okice gledaju milo...uf. U temišvaru smo vidjeli skupinu od tri psića kako prelaze veliku cestu, jedan mali crni simpatični ih je predvodio, a ostali su hodali za njim kao djeca za mamom...slatki su bili.
Smjestili smo se u hotel u centru koji ima ograđeni i čuvani parking (jedva pronašli takav) jer je ovaj moj sav u strci oko motora, stavio je i dva alarma :) NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi).
Večerali smo fino u jednom malom restorančiću na starom gradskom trgu.
21.07.2018.
Temišvar - Curtea d' Arges (cca 420 km)
Prognoza je loša, kiša naredna tri dana. Nakon kalkulacije i rekalkukacije rute donosimo zaključak kako je danas još vrijeme ok i da trebamo na Transfagarasan.
Cesta je koma do uključenja na autoput koji je nov i super je. Vrlo brzo izlazimo s autoputa jer dalje nije izgrađen iako je upisan na navigaciji.
Na kraju mi je drago da smo se vozili nekakvom magistralom jer smo svašta vidjeli. Kao prvo...cesta je grozna, na rupe i grbava, poneka ciganska zaprežna kola usporavaju promet. Svaki drugi auto je Dacia...možda zato sto se proizvodi u Rumunjskoj.
Ciganska naselja...ne znam šta bi rekla jadno, prljavo i smrdljivo, zapušteno, ali su kuće ipak od cigle i ograđene.
Krave i ovce pasu uz cestu pa s vremena na vrijeme prošeću po cesti dok se kokoši strogo drže podalje.
Psi lutalice spavaju unaokolo, pokojeg udari auto pa danima trune uz cestu, smrad je neopisiv.
Zemlja je dosta obrađena, najviše sade suncokrete i kukuruz, a ima i krumpira. Koriste stajsko gnojivo pa se primamljivi mirisi šire svuda.
Priroda je predivna, u daljini se naziru Karpati.
Ponovno se uključujemo na autoput, napokon! Prolazimo pored Sebeša pa slijedi Sibiu, gdje ćemo ručati. Malo veći grad pa je odmah i kulturnije, ovdje ima i trgovačkih centara, cesta je ok. Stali smo u kaubojskom restoranu na odličan steake, odmorili i krenuli dalje prema Cartisoari od kuda kreće Transfagarasan - DN7C.
Cesta do 2000 m nadmorske visine preko planine Fagaraš je spektakularna, stvarno smo uživali. Uz cestu potočić s kaskadama, okolo zeleni pašnjaci, ovčice, konji, a iznad visoke planine. Nestvarno!
Uopće me ne čudi da su ovu cestu proglasili najljepšom cestom na svijetu.
Pri vrhu je dosta gužva, mnogi ljudi idu s autima do samog vrha, a i preko. Nevjerojatno mi je da i autobusi prolaze tom cestom, ali stvaraju nevjerojatan čep. Sreća da smo na motoru i sreća na vozač nema strpljenja čekati pa pretiče cijelu kolonu po lijevoj strani, ubacuje se desno kad naiđe autobus i to je to...par minuta straha i eto nas na vrhu.
Ovdje je postavljeno puno štandova ( gužva je djelomično zbog njih i zbog nedostatka parkirališta) na kojima ima svega od pancete i kobasica do suvenira i odjeće. Kupili smo nezaobilazni magnetić.
Na samom vrhu nalazi se jezero Balea, simpatično, okruženo strmim planinskim vrhovima,vjerojatno izgleda puno impozantnije kada nije oblačno, a mi smo tada bili praktički u oblaku, šteta što nam ni panoramski pogled na cijelu cestu i dolinu nije bio moguć.
Transfagarašan je dug 90 kilometara. Povezuje regije Transilvaniju i Vlašku. Prohodan je od lipnja do listopada. Gradnja puta započeta je 1970., a završena 1974. godine.
Izgrađena je za vrijeme vladavine Nicolae Ceauescua, a zovu je i Čaušeskova glupost. Nakon invazije na Čehoslovačku 1968. godine, Ceauescu je želio osigurati brzo kretanje rumunjskih trupa u slučaju napada Sovjetskog Saveza. Naredio je izgradnju ceste kroz masive južnih Karpata.
Izgradnja ceste počela je krajem 1969. godine, s obje strane - od juga prema sjeveru i od sjevera prema jugu. Prije izgradnje bilo je jako teško preći preko ovih planina, čak ni na konju. Potrošeno je oko šest milijuna tona dinamita. Put je gradila vojska. Prema službenim informacijama, tijekom izgradnje poginulo je 40 vojnika i civila, iako postoje i tvrdnje da je broj žrtava bio nekoliko stotina. Tijela mnogih poginulih nikada nisu pronađena. Otvaranje ceste, planirano je za 1973. godinu, ali se zbog surovih uvjeta rada kasnilo, te je put završen godinu dana kasnije. Ceauescu je odbio ponudu da put nosi njegovo ime, te je nazvan Transfagarašan. Asfaltiranje puta trajalo je do 1980. godine.
Prešli smo vrh i započeli spuštanje južnom stranom Karpata, ova je cesta manje strma i manje atraktivna, bolja je za silazak jer se ipak nešto manje koči
Pri usponu sjevernom stranom osjetili smo miris kočnica autima koji su se spuštali, stvarno je cesta zavojita i strma.
Putem nailazimo na jezero uz koje se dosta vozimo teško ga je vidjeti kroz gustu borovu šumu koja ga okružuje.
Počinju se navlačiti oblaci i čujemo grmljavinu u daljini, nismo daleko od pansiona u kojem ćemo spavati...ali ipak nismo stigli, na prve kapi kiše smatrali smo da je dovoljno obući gornji dio kišnih odjela. Međutim, kad se nebo otvorilo ne bi pomoglo ni kompletno odjelo, brzo smo se zaustavili pored neke pravoslavne kapelice uz cestu i uletili unutra dok kiša malo ne popusti. Nakon par minuta pored nas su se zaustavila još dva dečka na motorima, Rumunji. Malo smo s njima poćakulali dok kiša nije stala. Obukli punu ratnu spremu i nastavili dalje. Rumunjski je neka mješavina talijanskog i francuskog, dosta ih se razumije.
Dolaskom do brane shvatili smo da je jezero umjetno, zove se Vidraru. S gornje strane brana izgleda kao i svaka druga, ali pogled na donju stranu je zastrašujuć jer je brana jako visoka, odnosno duboka...kako god.
Umorni, stižemo u Pansion Dandu blizu gradića Curtea d'Arges, dosta motorista je isto tamo spavalo...kad se nalazi točno na putu.
Opet smo cijeli dan na motoru, u kilometrima nije tako strašno, ali po lošoj ili zavojitoj cesti vrijeme provedeno na motoru se utrostručuje u odnosu na autoput.
Na obližnjem štandu kupila sam pomidore, krastavce i paprike pa smo klopali paštete, kruha i insalatisime iz Rijeke..bilo nam je jako fino.
Spavanje 200 na sat!
22.07.2018.
Curtea d'Arges - Brašov (cca 450 km)
Rano , bez doručka krećemo južnom stranom Karpata prema Transalpini, najpopularnijom cestom Rumunjske. Opet smo si zadali fanjsku rutu, prognoza je loša, ipak moramo prestati nabijati tempo...
Moj čoek namontirao kameru! Ništa bez plastičnih vezica! Najgore od svega je što je još u Rijeci zalijepio ono na što se stavi GoPro, ali zaboravio uzeti neki nosač za kameru. :)))
Put je zanimljiv, kroz sela i gradiće, svi uglavnom slični. Neki bolje razvijeniji i čišći, neki jako loši, ciganska zaprežna kola nisu rijetkost.
Cijelim putem djeca nam mašu, mi smo im atrakcija, na tako velikom motoru, koferi i odjela, slatki su, naravno da mašem i ja njima.
Ljudi sjede ispred kuća na klupicama ili cijevima za plin i druže se, gledaju tko prolazi.
Naučili smo i par riječi Cazare su sobe, De vanzare - prodaje se, curbe su zavoji, lubenice u nekako na p...zaboravila sam.
Kako su se polako počeli otvarati i obnavljati ekstremne građevine nisu rijetkost, ali to se i kod nas dešavalo, a ponegdje se događa još uvijek.
Čitali smo da 90 i nešto posto stanovništva čine pravoslavci i izgleda da su dosta pobožni jer uz cestu vidimo veeelike križeve s Isusom ili nekim svecem, dosta kapelica i crkava. Čak 3 % stanovništva su Romi, ako su svi prijavljeni. Kaže D. da su ružna nacija...stvarno nismo vidjeli nikog lijepog, ali obični Rumunji žive ok, srednja klasa, samo još moraju mijenjati mentalitet i okretati se prema Zapadu...polako naprijed.
Psi lutalice su im stvarno veliki problem...žao mi ih je i nisam sigurna uz njih, navodno je nekoj curi na trgu u Bukureštu pas odgrizao komad ruke. Ne znam...ali baš mi ih je žao.
Doručkovali smo u prirodi paštete sa zdravim kruhom i sirom i pomidora, mljac.
Uspon je zavojit i dosta je hladno, oko 15 stupnjeva, ali je gužva manja.
Opet je asfalt loš, rupa do rupe, pardon između rupa je uzvišenje...baš mi je naporno. Pri vrhu opet jezero i brana, priroda oduzima dah.
Nastavak ceste je renoviran pa je vožnja puno ugodnija tako da D. gušta u vožnji pa nema vremena za zvjeranjem okolo.
Iskreno, krasna cesta kroz šumu, zeleni proplanci je okružuju, priroda predivna, ali Transfagarašan me je više oduševio, ostavio snažniji dojam.
Prilikom spuštanja smo doživjeli jedno grozno iskustvo...motorist je sletio s ceste i taman su ga izvukli i počeli reanimirati. Nisam mogla produžiti i ne napraviti ništa...40 min smo reanimirali, izmjenjivali se na masaži srca dok nije došla hitna pomoć...oni su preuzeli, a mi smo u šoku i pod dojmom nastavili lagano dalje. Mađaru nije bilo pomoći, ni hitna ga nije uspjela vratiti...ne nakon toliko vremena. D. kaže da nigdje uokolo nije vidio tragove kočenja i da mu je vjerojatno pozlilo na motoru ili je zaspao..jer je izletio na ravnom djelu cestu. Napravili smo sve što smo znali i mogli...široke ti nebeske ceste stari bajkeru…
Nakon spuštanja s planine, klopali uz cestu odličan ručak za 60 leia (100 kn), te se uključili na autoput za Brašov, gdje smo rezervirali hotel s wellnssom i masažom...sutra odmor i relaksacija.
23.07.2018.
Brašov - dvorac Bran - Brašov ( 40 km)
Odmor I spavanje i... klopanje.
Posjetili smo dvorac grofa Drakule iz 13.st....izvana je stvarno fora, iznutra prevelika gužva, ali stvarno lijepo. Dosta smo čekali na kupovinu ulaznica i ulazak, pa nas je i pljusak oprao, morala sam kupiti kišobran po 20 leia koji sigurno inače košta upola manje.
Pri povratku u resort dobivamo groznu informaciju da danas nema masaže...sranje! Nabijem ih!!
Unatoč lošoj vijesti iz Wellnessa uživali smo u sauni, izležavanju i odmoru za dušu i tijelo, nakon jučerašnjih događaja baš nam je bilo potrebno. Šetali smo unaokolo po bijelom putu ( jer je s druge strane cigansko naselje) i sreli nekoliko pasa lutalica, u resortu puno i fino klopali, te se stvarno naspavali. Čeka nas još dugi put do kuće.
Nažalost, nećemo moći posjetiti Bukurešt, glavni grad i vidjeti čaušeskovu palaču (drugu najveću zgradu na svijetu) iako smo samo120 km udaljeni od njega. U četvrtak u jutro moramo biti kući, s obzirom da subotu u jutro putujemo na Ugljan...a još se treba spremiti.
Najudaljenija točka ovog putovanja...
24.07. 2018.
Brašov - Dobreta - Turnu Severin (cca 480 km)
Ambiciozan plan za danas je doći do granice sa Srbijom, nema autoputa, dio je zavojita planinska cesta po kojoj smo stvarno uživali, unatoč prilično lošem asfaltu. Nailazili smo na kravice, konje, manja sela i zaseoke, opet konjske zaprege i predivno zelenilo koje nas je okruživalo gdje god pogledali.
Jedan dio ceste je neki magistralni put, dosta ravan pa se malo brže vozi, ali prolazi kroz par lijepih gradova ( Pitesti, Slatina, Crainova) i sela, te je time opet onemogućena brža vožnja. Gradovi su puno ljepši nego na sjeveru, manje je pasa lutalica i sve skupa je nekako kultiviranije, ali ne previše...tek toliko da se vidi razlika :).
Usput vidimo i nešto tvornica za razliku od sjevera gdje se bave isključivo poljoprivredom i stočarstvom.
Inače, Rumunji puno odmaraju uz cestu. Naišli smo na puno divljih kampova (valjda je dozvoljeno), odnosno to su pojedinačna kampiranja, zabavljaju se, roštiljaju, odmaraju na stolicama...šteta je jedino što svo smeće ostavljaju za sobom. Neobično je što sve to rade uz cestu, na serpentinama, u zavoju obitelj stane sa strane i odmah peku roštilj. Viđali smo puno izletnika i u Karpatima.
Dado cijeli dan nije baš imao sluha za stajanje i odmaranje, stali smo dva puta po 15 min i to mi stane na benzinsku...a bilo je baš vruće i nekako sparno, na tom asfaltu još 10 stupnjeva više. Pred kraj dana smo se malo i poklali jer više nisam mogla, htjela sam malo leći, skinut čizme, ispružiti se...a gonič robova nema uopće suosjećanja. Prasac!!
Oko 18 sati stižemo na odredište, Dobreta - Turnu Severin je simpatičan gradić na samoj granici sa Srbijom, smješten uz obalu Dunava i poznat po kuli koja je središte grada.
Nakon smještaja u hotel krećemo u potragu za večerom, skapavamo od gladi. Imamo još 170 leia i treba ih potrošiti jer su kod nas beskorisni, niti jedna mjenjačnica ih ne mijenja.
Prolazimo pored parka i predivne fontane do nevjerojatno lijepog šetališta gdje se djeca igraju, roditelji sjede na klupicama, nonice odmaraju.
Sve je uredno i mirno, kao da ovaj grad ne pripada Rumunjskoj iz kakve smo upravo došli.
Večeramo u nekoj pizzeriji odličnu paštu, leia je bilo taman za račun i konobaru napojnicu. Nakon cjelodnevne vožnje (preko 9 sati provedenih na motoru), večernje šetnje i ovako finog obroka (i čaša vina) spremni za počinak. Spremni i za povratak, dosta je ovoga, nekako sam željna domovine...
Laku noć
25.07.2018.
Dobreta - Turnu Severin - Nova Gradiška (cca 480 kn)
Na Đerdapu prelazimo granicu, granični prijelaz je preko dugačke brane.
Jezero je stvarno veliko i na nekim mjestima tako plave vode i namreškane povjetarcem da zaista podsjeća na more. Tom dojmu doprinose i mnoge brodice, te riječni kruzeri, vjerojatno su krenuli još iz Beča ili iz Njemačke i putuju do Crnog mora, to mora biti fora. Gdje god smo prilazili Dunavu uvijek smo se čudili onom naslovu Straussovog valcera "Na lijepom plavom Dunavu" jer je njegova boja smeđa ili zelenkasta, a ovdje je zaista Dunav plav.
Đerdapska klisura (kanjon)
Polako, uz Dunav klizimo prema Beogradu, vruće je, a ponovno smo si zadali finu rutu. Iako je D. danas puno milostiviji pa češće stajemo, makar i na kratko. Cesta nije loša, dosta uska s puno zavoja, okružena predivnom prirodom.
U Beogradu gužva, sparno, vruće, a mi gladni i žedni. Dobitna kombinacija. Na blef stajemo u restoranu uz cestu Avalska trpeza. Jedva smo pojeli pljeskavicu sa sirom, bilo je prefino i obilno. Iako, sam još uspjela nagurati i palačinke pretrpane nutelom. Mljac! U restoranu je bila i skupina motorista, njih 10-tak pa se s konobarom pričalo o dogodovštinama, on je spomenuo da su jednom kod njega jeli "Hells angels", ozloglašena bajkerska skupina koja svoj ogranak ima i u Hrvatskoj. Navodno, razbijaju i uništavaju sve na što naiđu. Kaže konobar da su mu na odlasku nudili majicu, a on se zahvalio i jedva čekao da nestanu iz restorana. :)
Nastavljamo dalje autoputom do naše granice. Mučna vožnja postaje ugodnija čim smo ušli u Hrvatsku, ovdje je zrak nekako ugodniji za disanje, ovdje je travica pokošena, ovdje ljudi govore našim jezikom, ovdje je srce na mjestu, a osjećaj doma je snažan...iako do kuće imamo još podosta.
Usput nas je malo oprala prava ljetna kišica, ali tek toliko, nedovoljno za kišna odjela, a opet dovoljno za mrvicu osvježenja.
U Novu Gradišku stižemo oko 19:00 - 20:00, danas smo proveli 10 sati na motoru, ma ništa. Smještamo se u jedini hotel u gradu, hotel Tomislav. Brzinsko tuširanje i pješice razgledavanje grada. Super su sredili centar grada, ispred crkve parkić i cvijeće, kip pape Ivana Pavla II isti kao na Trsatu, stvarno sve sređeno i lijepo. D. me vodi prečicama iz djetinjstva, pokazuje mi igralište gdje se igrao, gdje je vozio biciklu, kamo je odlazio s bakom na kavu, gdje su živjele njene prijateljice, pokazuje mi i kuću svoje prve dječje ljubavi, naravno idemo i do stare babine kuće. Uspomene ga preplavljuju, uživa, cijelo vrijeme nije stao pričati, prisjećati se, a ta sjećanja iz djetinjstva, iz doba bezbrižnosti su neprocjenjiva.
Čaša vina na terasi hotela i počinak.
26.07.2018.
Nova Gradiška - kuća (250 laganih km)
Doručak u hotelu me totalno razočarao jer sam očekivala (nabrijala se skroz) slavonske specijalitete, a doručak je bio običan, bez veze.
Posjet groblju i pravac kuća.
Što sam starija jače me preuzmu oni predivni osjećaji povratka u svoj kraj i pojačavaju se svakim kilometrom. Oni osjećaji u trbuhu i prsima, ponos i sreća, zadovoljstvo što nas je opet netko čuvao (hvala mom anđelu čuvaru... fališ mi). Dojam još pojačavam puštajući Battifiacine pjesme "Del tebe" i "Prihajan doma".
"...Ki profumi ki kolori, s čen san ovo merital
Se ča imaš se mi davaš, niš ne išćeš za jubav
Kako škrtac čuvan za se tu lipotu doma svojga
Se lipote čuda svita nisu sjena kraja mojga…"
Rumunjska, sigurno ćemo se opet vidjeti, ostalo je još razloga za to.
Pozdrav, do slijedeće avanture.
Post je objavljen 23.07.2018. u 09:19 sati.