Pregled posta

Prag

Lagano, bez nervoze nakon cijelodnevnog rada ipak odlučujemo krenuti navečer 12.6.2018. Dugi put nas čeka, oko 830 km. Do sad smo najviše km u jednom danu napravili kad smo iz Iloka išli u Skopje, oko km 650, a ova ruta je 200-tinjak km dulja.
U 20:00 sati partenca iz kuće, D. je naravno nešto zaboravio u radioni i nakon što toga autoput prema Zagrebu.
Najava je lošeg vremena pa pičimo bez stajanja i probamo izbjeći kišu. Uz Karlovac ipak sustižemo kišu, ali dok smo stali na benzinsku obuci kišna odjela, kiša je već prestala. Dalje do Maribora vise nije padalo, ali je cesta bila mokra pa je špricalo od dole, jače na desnu stranu, nemam pojma zasto, pa mi je desna marta bila skroz mokra.
260 km prijeđenih i toliko manje za sutra...oko 23:00 se smještamo u ranije rezervirani hotel u blizini autoceste i pravac spavanac.
U jutro nam se nije baš dalo rano dizati, a nije bilo ni potrebe juriti kad smo imali cijeli dan pred sobom.
Vožnja kroz Sloveniju i Austriju morala je biti autoputem jer bi inače put trajao dvosttuko duže. Bilo je oblačno, ali nije padalo zato je bilo vrlo ugodno za vožnju iako sve hladnije i hladnije.
Krajolik je zanimljiv, nevjerojatno, ali podsjeca na Toscanu puno vinograda, zemlja obrađena...fora.
Na Češkoj granici već prilicno hladno i navlačili su se oblaci. Iako nije padala kiša lagano smo navukli i kišne hlače.

(ne znam zašto mi je ovako okrenuta, ne znam ni popraviti :))

Odmah po prelasku granice uz cestu se šetaju cure u minicama koje se bave najstarijim zanatom. Baš sam se sažalila, jadno izgledaju, siroto. Općenito, to mjesto uz granicu Znojmo, prepuno je klubova i striptiz barova, očito zabava za muškarce iz zapadne Europe. Pa dok god je takvih muškaraca biti će i takvih žena, žalosno.
Nismo išli na autoput prema Brnu nego smo kilometarski kraćom rutom vozili do Praga. U međuvremenu je temperatura pala na laganih 15 stupnjeva (osim zimske podstave i kišnog odjela obukla sam još dvije majice), smrzli smo se.
D. je u elementu...priča češki, no comment . :)
Uz put puno radova, svako toliko stajemo na semaforu. Zima je, brrrr.
Prilaz Pragu je koma, osim što je stvarno velika gužva, kopaju i kopaju na sve strane. Stari asfalt je isprekidan pa se druckamo ta - tam, ta - tam...
U Prag dolazimo nakon planiranog vremena, smještamo se u hotel i lagano podzemnom do centra. Predivan grad, prošlo je već dosta vremena od kad sam bila i već zaboravila koliko je lijepa stara jezgra grada i Karlov most.
Nećemo posebno obilaziti sve znamenitosti...već smo ih vidjeli, uživati ćemo u laganoj šetnji.



Klopa na Maloj strani prefina, sjeli smo u isti restoran i ponovno sam jela onaj gulaš u kruhu, mljac. D. je maznuo rebarca, do zadnje mrvice.





14.6.2018.

D. je od ranog jutra na predavanjima, a ja se nakon finog i obilnog doručka polako upućujem u trgovački centar kupiti jaknu. Moram, zima mi je u tri majice.
S obzirom da imam samo malu plavu torbicu u nju spremam novce i osobnu i polazak. Uopće ne izgledam kao turist, oni svi imaju ruksake, fotoaparate i drugu raznu opremu. Centar je udaljen 15 min brzog hoda...kad sam došla tamo skužila sam da nemam karticu, jaoooo, a novaca sam malo promijenila tek toliko da imam nešto uz sebe...ku ku lele, moram nazad u hotel. Naravno, i dalje bez jakne i smrzavela. Pa natrag u trgovački centar koji je na 4 kata, sve sam morala obići, bila sam unutra preko 2 sata. Napokon, kupila jaknu sebi i mužu i krenula dalje kroz vrlo živahnu ulicu punu dućana. Tu sam kupila još neke suvenire, te se uputila prema Karlovom mostu. Rijeka ljudi se slijeva prema istom cilju, a ja se stapam s masom i ne treba mi posebna orijentacija vodim se onom starom:" kud svi, tu i mali Mujo."
Prag je stvarno lijep grad, bogate povijesti i sudeći po rastu grada i poslovnoj zoni kroz koju smo prošli kod dolaska, vrlo slavne budućnosti. Prepun je suvenirnica, dućana s kristalom i street food-a. Najviše trdelnika (neko zamotano tijesto) sad ih pune sladoledom, čokoladom ili jagodama...fino.
Umorna, nakon prehodanih 11 km vraćam se metroom u hotel, na zasluženi odmor.
Navečer smo jeli u nekoj pivnici malo izvan centra i bilo je prefino pogotovo knedlički (njoki od krumpira punjeni šunkom)...mljac.
Đir po gradu i spavanac, sutra krećemo u Plzen, treba se odmoriti.



15.6.2018.

Danas sam odlučila ići uspinjačom na Petrin hill. Napokon je granulo sunce i lijepo je toplo. Metroom do Musteka, dalje pješke preko Vltave i lagano gore...navigacija mi pokazuje neki okolni put, izgleda da nije tako strmi uspon. Pretičem neku grupu njemačkih turista hokejaša i pičim po prilično pustoj ulici. Po dolasku na vrh ulice dočekale su me stepenice koje vode u šumu i nigdje nikog. Nisam znala bi li se okrenula i išla natrag ili hrabro nastavila (suzavac sam, biserka, ostavila u hotelu).



Provjeravam di su njemački turisti, nema ih na vidiku...ptičice cvrkuću i daju mi neku mirnoću. Rasporedim lovu po đepovima, mobitel u ruku i hrabro krenem gore. Priroda je stvarno lijepa, ali nigdje nikoga, čak ni na cestici do koje sam došla...scary. Hodajući prema restoranu i planetariju najprije srećem jedan stari par, pa neku grupicu, a zatim i hrpu turista u kafićima s nevjerojatnim pogledom na grad.
Slušajući neke engleze, saznajem da se isplati ići na vrh brda na repetitor jer ima samo 15-tak minuta hoda. Popijem svoj đus (40 kruna), odmorim i krenem gore. Priroda je krasna, puno ljudi koji idu u mom smjeru, ponešto i u suprotnom.
Plaćam ulaz 150 kruna i dočeka me 300-tinjak stepenica do vrha, ali nije mi žao.