yazza

nedjelja, 25.11.2007.

Slijedeca destinacija: Indija

Damn damn damn!!! Kako biste se vi spakovali da vam iz hladne i maglovite zimske Sofije predstoji put u vrucu Indiju? I to put koji niste planirali unaprijed i niste imali vremena da mislite shta cete ponijeti? Ja sam mislila, bice to lako, ponijecu otprilike istu kombinaciju kao u Rim. Jeste vraga!!!

Juche sam opet provjerila kakvo je vrijeme u Puni, i site-ovi s prognozama su pokazali 30, 30, 31, 33... Mili moj dragi bozhe!!! Pa to je ljeto, koje si ja iz ove perspektive ne mogu ni predstaviti!!! Je, super je to sve, samo shto ja nisam na tim frekvencijama za ljetnju odjecu odavna. I obucu. OBUCU!!! Ne mogu nikako proci sa samo jednim dopunskim parom cipelica. Da ne govorim da sam prije par sedmica KONACHNO izvrshila "smjenu" garderobe - t.j. sve ljetnje sam spremila da spava zimski san, a zimsko pripremila za noshenje. Sad sam morala sve izvaditi! Uh! I stignem do jedinog moguceg zakljuchka i moram uraditi ono shto najvishe mrzim: ponijeti vishe odjece nego je potrebno, jer NEMAM POJMA SHTA MI JE POTREBNO! E, bar cu gledati da mi one dvije torbe budu koliko je to moguce lagane. Bar je to neka utjeha :(. Ipak je Indija jako daleko i ne mogu tek tako vratiti se kad mi zahladni. :( Tako da nosim ipak par pari cipelica, sandalica, pantola, suknje, bluzice, koshuljice... Bar cu uvijek imati chistu odjecu, ako nishta. A da ne govorim da ce u Bechu i Frankfurtu sigurno biti hladno kao i ovjde i onda moram imati i normalnu odjecu za evropsku zimu. Jest da cu se tamo samo po aerodromima motati, no opet ne trebam se razboljeti na putu.

Uh... Jadna ja, idem u toplu Indiju, zar ne? Morate me malo sazhaliti... :))

Eto, ne mogu vjerovati sama sebi da cu vuci chak dvije torbe sa sobom!!! Ipod je pripremljen, izabrala sam malo klasike, chak sam i dvije knjige spakovala u sluchaju da se ne upoznam s nekim gotivnim likom u avionu pa moradnem blejati u knjigu dok letim.

Pozdrav vam svima i saosjecajte sa mnom. Chujemo se opet kad se vratim, nosim aparat i bice slika!

- 20:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2007.

Malo topline

Hladno je vani. Neka se magla spustila nad grad. Stvarno je hladno.

Zavrshila se odiseja sa bankom - necu mijesiti hljeb. Nakon shto sam ih malo uzburkala, sredili su mi sve sa karticom i vishe nemam problema. Zaista nemam problema. Juche je bio moj lucky day. Sve se izokrenulo i krenulo na bolje. No o tome nekom drugom prilikom.

U ovako hladan novembarski dan ja bih da vam poklonim malo topline.

Ljetos se moja mala porodica, mama, brat i ja, uputila na jedno divno putovanje. Bili smo u gostima nashim dragim prijateljima iz mog djetinjstva, koje nismo bili vidjeli nekih trinaest godina. Eto, onaj rat nas rastavio, no nakon toliko vremena mozhete misliti kakvo je uzudjenje bilo sastati se opet! Na stanicu u Rijeci smo stigle mama i ja, i ako hocete vjerujte mi, teta Anku sam prepoznala iste sekunde kad sam je vidjela. Nije se ni malo promijenila, ili se to meni chini. Ista onakva, kakvu je pamtim - kao djevojchica.

U Selcu nikad ranije nisam bila. Ni u Rijeci i u Crikvenici, a sad, blago meni, vec imam tamo drage prijatelje i mislim da su ta mjesta vec od onih gdje vam dio dushe ostane.

Brat je doshao par dana kasnije. Porodichni odmor na divnom plavom Jadranu... Oni koji me poznaju, znaju koliko volim to more i ni jedno drugo da ne mozhe zamijeniti. Shta da vam pricham, Jadran je moja ljubav za chitav zhivot... Konachno sam vidjela i Opatiju.

Odmor je bio predivan... Ne mogu rijechima opisat shta mi je donio.

Nakon dana provedenih u Selcu, ja sam krenula na onu svoju malu turnejicu. Ukrcala se na Marka Pola i putovala cijelu noc pod zvijezdama. mmmmm.... moracu opet!

U Split sam stigla u rano jutro, ostala tamo par sati da razgledam grad. Naravno da sam se morala tamo malo izgubiti. Nabasala na neki mrachan dio grada, no nishta. Pa dobro, necu nishta loshe reci, samo to da Split (kao ni Varna) nije moj grad.

Uslijedio je put busem do Mostara, sve uz samu obalu... A onda, pa jedna druga pricha za sebe.

Sad pogledajte slike jednog divnog porodichnog odmora s divnim dragim ljudima na mome plavom moru...

- 16:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 21.11.2007.

nevolje s bankama :(

da imash i da nemash. dobar naslov za knjigu. odgovarajuci naslov za moju svakodnevnicu ovih dana.
na zhalost.
prije neki dan sam pokushala da platim u prodavnici mojom debitnom karticom, neshto shto svakodnevno radim - rutinska pojava. rekli mi da ne mozhe - kao da je prazna kartica.
provjerim na bankomatu - ne mogu da uzmem pare ni odatle...
prvo shto mi je palo na pamet je bilo da su me opljachkali :(
onda su pochele peripetije - ne mozhesh naci nigdje broj na koji da nazovesh i da pitash shta je. jedva nadjem nekakav, tamo mi kazhu da imaju problem sa softwarom i da ce sutra sve biti ok...
sutradan odem opet do bankomata - opet djon...
ajde u banku - na jedan shalter, poslije na drugi... jednu tranzakciju nisu odradili i dok to ne zavrshe mogu se samo radovati novcu koji stoji spremljen na mom rachunu i nishta vishe... a kad su mi rekli da je rok do 45 dana zamalo me nije strefilo...
elem, danas sam odluchila da im kazhem shta ja mislim o tome - opet trazhi neke brojeve banke - jedan pa drugi... na kraju sam im spustila slushalicu, jer su me ostavili da chekam duzhe od 2 minuta dok mi daju josh neki broj telefona :(
nakon desetak minuta su me nazvali i odjednom je rok postao do danas popodne, a ne do nakon 45 dana...

sad me malo strah otici do bankomata jer ako opet bude djon, osjecacu se malo kao u ratu - ono, moracu umijesiti hljeb ili skuhati palentu... dobro pa bar imam brashna - kukuruznog i ovog normalnog u nekim malim zalihama... samo se nadam da ovo ne potraje, jer ako ja trebam uzimati pare na zajem kod svojih para... eh... onda cu sutra lijepo u banku i trazhiti da mi ukinu rachun i da mi daju moj novac i onda cu ga chuvati pod dushekom, nemam mi druge!

i to sve zbog jedne traznakcije koja je ishla preko interneta, da bi se odradila brzhe, da bih izbjegla redove pred shalterima, da bih ushtedjela na vremenu... mislim - koji smo ono mi vijek??

- 15:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 17.11.2007.

Jedan jako, jako dugachak post: eternal sunshine...

...of the spotless mind.
Jedan ... (autor trazhi rijech kojom bi mogao opisati svoj dozhivljaj za ovaj film... lijep? mneee, lijep je film, no nije to autorov dozhivljaj tachno... tuzhan? nije ni to... "onaj koji tjera na razmishljanje kad ti se uopshte ne razmishlja o tim stvarima?" - e to bi trebalo biti smisao te rijechi, no takve nemamo u nashem rijechniku... a da je autor izmisli?? ma daaaaajjjjjj....) - e pa jedan film.

Ovo nije produzhetak one priche. Ili jeste. Zavisi kako se uzme. Ako uzmete da nema glavih likova uopshte, mozhda se autoru i svidi da ovo ipak bude produzhetak one priche. Samo je jedan sporedni lik iz ove i one priche isti - ona mala. Oh, autor u stvari, nema blage veze zashto sad ovo pishe. Neki bi rekli da ima potrebu, no s njim smo u dosluhu i mozhete mi vjerovati na rijech, da autor trenutno nema nikakvih potreba. U stvari mu se nikako ne spava... A trebao bi. Sad rovi po mozgu i pokushava se sjetiti kakve bi mu emocije trebale biti pri ruci... No, ostavimo autora da se i dalje muchi ili ne muchi, ma nek radi shta hoce. Idemo malo vidjeti shta je s onom malom.

Prvo, da se odmah izjasnimo, ovo nije pricha tipa shpanska serija, ovo nije pricha u kojoj ona sretne njega i na kraju se pojavi natpis "happy end" i ostavi vas s onim finim, blazheno bezazlenim osjecajem, da negdje na svijetu postoji ljubav i da ce i vama, ako vec nije, kad-tad zakucati na vrata. Ako hocete zaista lijepu prichu o ljubavi, ali opet ne kao u tim glupim serijicama, gdje ljudi druga posla nemaju vec da vrishte jedni na druge i da ponavljaju jedni drugima sentencije tipa "ali ti je volish, bori se za ljubav", kao da je to glavni unutrashnji proizvod njihove drzhave (mada, sad mi autor reche, da je to zaista - mislim te njihove serije - najprofitabilniji proizvod njihove drzhave... hm... ne pitajte me sad shta je autor htio time reci, jer shta je htio - to vam je i rekao, ako ste skuzhili - skuzhili, ako niste, a shta vam ja mogu.. ). Ta ako hocete zaista lijepu i stvarnu ljubavnu prichu, onda idite na jednu drugu adresu, ako vec niste bili tamo. Ma nadjite je oko sebe - ima takvih josh, ako ih niste vidjeli, e onda sam ja sretna shto jesam ;).

Dakle, ovo nije nikakva happy-ending-love-story. Ovo su samo razmishljanja jedne male, kojoj je autor ljubazno odluchio pomoci.

Dakle, onaj lik, kojem autor nikako nije uspio naci odgovarajuci nadimak, kojim bi ga indentificirao pred vama, onaj lik je daleka proshlost za sve nas i ne treba nas vishe interesovati. Ovdje cemo spomenuti jednog drugog, koji nas takodje ne bi trebao interesovati, no kad se nametnuo, ne mozhemo ga izbrisati. Shto ce se kasnije josh malo detaljnije objasniti, svidjelo se to vama ili ne. Ta onaj iz proshle priche, shto je bio jako cool, je bio jednom rijechju prelijep. Ma lutkica bozhja! Da ti dodje da ga odma' nako ludog "safatash". I zanimljiv i oshtrouman i sa sjajnim smislom za humor. (Autor odavna razmishlja kako nije normalno da u svakom kretenu nadje neshto lijepo, no takav je taj nash autor i to je donekle i dobro...) A nachin na koji se taj lik udvarao, rijechi, koje je koristio, ma sve je u njegovim rijechima bilo tako "nobless" (ne znam za vas, ali autor voli da jede noblice i napolitanke i jadro keks! Shta se sad prisjetio jadro keksa??), ma samo shto u stihovima nije prichao. No u jednom momentu si je dozvolio malo pritisnuti gas jache i izreci neke stvari, koje mala bash i nije imala volje chuti. E, da vi znate tu malu, onda bi vama bilo jasno da ona nije nikako mogla ostati duzhna. Zamislite romantichan par, koji sjedi u restoranu, odjednom nestaje struje, konobari raznose svijece i na toj divnoj svjetlosti svijeca, nash romantichni par razgovara o tome kako je to mjesto u planini glupo, jer nema ni bilijar, ni stoni fudbal, ma nishta. (Ajme, autor se uhvatio za glavu!! Tu je definitvino jasno da je ovo neki glupi par koji samo sebi gubi vrijeme... Ne trebash biti Freud da bi shvatio da je tu romantika pukla negdje kod zadnjeg semafora...) I u toj tako lijepoj romantichnoj noci, na svjetlosti svijece, mala je morala i reci neshto isto toliko romantichno, kao na primjer: "Pa jeste, bar da smo veca grupa, a ovako... Dosada zhiva... Izvini, ali ja ne mogu chitavu noc gledat' u tebe kao u televizor"... Patetichno... (Ja kad vam kazhem da niti ovo niti ono prethodno nije ljubavna pricha a vi meni ne vjerujete!) I tako... to se sve fino zavrshilo... (Autor tu ima svoje mishljenje o tome koliko je to bilo fino zavrsheno bash tu i tada ili par dana kasnije, no vazhno se to zavrshilo i basta.) Tako da je onaj lik ostao samo uspomena i to lijepa i nishta vishe od toga. (E, jeste, propustili smo dosta detalja, shto ruzhnih, shto prelijepih, no shta ce vam detalji kad od njih ne ispadne ko zna shta. Isto kao kad biste uzeli komade torte i rekli da je to torta. Ma ne ide...)

Tako, sad je red na onog drugog. Njega bismo rado nazvali Mars, ili Jupiter, jer bash malo lichi na neku od onih planeta, koje nam izgledaju tako poznate i tako strane, no poshto se nash pisac ne mozhe odluchiti vishe ni tu koja bi planeta trebala biti izabrana, necemo ga zvati tako. (E moj autore, i ti si mi neki, sopstvenim likovima imena ne mozhesh izmisliti... Oh, dobro, ajde ovome cemo izmisliti neko...)

Njega cemo zvati g-n Planetic. Ta taj je isti gospodin Planetic bio u nekakvoj burnoj vezi s onom istom malom. I isto je i to glupo zavrshilo. Ali eto, tu je on uvijek negdje, dobar prijatelj i ostale bla bla gluposti. Nakon svega i svachega, on se pojavi jednom bash kad je maloj bio potreban, da daje savjete u vezi slozhnih pitanja rukovanja josh slozhnijim uredima, da se muchi da nadje problem, da bi se na kraju ispostavilo (naaaravnooo) da je problem bio negdje u utikachu. Kao ono, kad se chudite shto vam kompjuter ne radi, a kabel vam na tri metra od utikacha... I onda nakon jedno 243 "jao izvini shto sam te muchila" ispisanih putem (hm, autor vas slagao na kraju, opet se javlja onaj glavni lik iz proshle priche ;)) onog sredstva za komunikaciju, on napishe da bi mala trebala odgledati film koji se nalazi u samom pochetku ove priche.

Ima mala iskustva s filmovima, koje on preporuchi, zna da ima dobar ukus kad su filmovi u pitanju, ali isto tako zna da je mozhe iznenaditi i nechim shto joj se bash ne bi svidjelo, kao jedne noci kad je nazvao i lupio "Ej, dolazim za pola sata samo da ti donesem neke filmove, koje sam ti snimio" - donio ih i odmah pobjegao. I kasnije ga je psovala u sebi dok je rukama krila ochi od brutalnih scena filma "Sedam" jer bi on trebao znati da ona takve filmove ne voli pogotovo ne nakon ponoci sama u kuci. E taj ste arsenal trebali chuti!! Mislim, zamislite vi osobu kojoj je pojam filma romantichna komedija i koja drugo sebi nikad ne bi pustila namjenski, kako se "lijepo provodi" gledajuci realistichne scene ubistava! Brrrr!!! I ovaj put se razmishljala da li da gleda sad taj film ili da ga ne gleda. No hajde, ovaj ipak ne bi trebao biti ako nishta drugo brutalan. Josh je dobila instrukciju: "ne chitaj komentare, pusti nek te film iznenadi".

E jest je iznenadio. Naravno, nashla je ona nekih paralela izmedju filma i stvari, koje su se njoj i g-nu P. deshavale, no to je tako daleko... U stvari, mozhda nam taj film zheli reci da ne mozhemo birati koga cemo voljeti, no eto, malu to nije dirnulo. (A da bude iskren i autor - ni njega! Zato je valjda i trebao napisati ovako dugo neshto, jer mu je dusha ostala nezasicena umjetnoshcu pa je morao svojom napuniti...)

I iako nema punno veze sa filmom, iznosimo vam ovdje malo razmishljanja male nakon tog filma:

"Nije me tako dotakao, nije me nashao na onom emocionalnom nivou, na kojem me obichno dobar film nadje i udari, no jest me natjerao ponovo na razmishljanje... Mozhda sam iznutra postala hladna pa me vishe nishta ne mozhe dotaknuti kao nekad... Mozhda sam svih ovih godina bila neko drugi i trebali su mi ti filmovi da ne gledam drugu sebe u ogledalu... Tek sad pochinjem da shvatam da je sve sa mnom u redu i osjecam se u skladu sa samom sobom - neshto shto mi se do prije par sedmica nije deshavalo, pa otprilike 30 godina. Mislim, jeste na neki nachin i ponekad, no uvijek su mi trebali drugi da bih to osjetila. No sad je sve drukchije... Kao da sam ja postala konachno ja, onakva kakva sam trebala biti oduvijek. Odavna se nisam gledala sa takvim zadovoljstvom u ogledalu. Odavna nisam uzhivala tako dugo u sopstvenom drushtvu. Odavna mi se nije deshavalo tako dugo da se nadam da me niko nece prekinuti u mom druzhenju sa samom sobom. I ne zhelim da iko dodje sad ovamo, ne zhelim da mi nechije prisustvo donese neki dobar osjecaj, jer mi je konachno to shto osjecam kad sam sama sa sobom dobro i dovoljno i istinsko. Sad pochinjem da shvatam, da je u mom zhivotu bilo jako puno ljubavi - tako puno, da bi neko mogao s toliko ljubavi i poludjeti. No na zhalost, sve su te ljubavi bile tudje... Vishe se ne mogu sjetiti epizode kad je neka ljubav bila moja... Mozhda jedna ili dvije, no su toliko daleke, da su mi uspomene na njih kao da gledam film. Mozhda mi je zato ovaj film tako djelovao - jer ne primjecujem razliku izmedju scena iz filma i scena iz mojih sjecanja. A i ta sjecanja na ljubav su mi kao tudja.

Ja sam slobodna bijela zhena na trideset godina. Zvuchi banalno, no nisam udata i ne volim nikog. I ne patim od onog silnog pubertetskog zanosa da mi neko treba, da se mora pojaviti neko ko bar lichi na princa na nechemu shto bar nosi ime nekog konja. Valjda zato shto ne volim igrache uloga, a princ jeste uloga koju neko pokushava da igra.

Nedavno me stara kolegica s faxa pitala da li mi to fali? To da imam nekog pored sebe? Iskreno sam se zbunila i niam znala shta da odgovorim. Ne znam da li mi fali... U svakom sluchaju, mislim da sam jako sretna bash zbog toga shto prvi put sebi dozvoljavam da chisto i otvoreno budem to shto jesam, takva kakva sam. Da ne pokushavam sebe postavljati u nechije tudje okvire... A tek sad shvatam da su mi sve ljubavi takozvane bile pokushaj da ne budem ja, da budem "nechija", jer je to najlakshi nachin da pobjegnesh od sebe.

Oduvijek sam govorila da se necu udati prije tridesete. Valjda me je bilo strah toga da se jednog jutra ne probudim i da ne pozhelim da krenem sve ispochetka jer sam se negdje pored nekog usput izgubila. Tek sad shvatam da je to zaista bio moj nachin da porastem. Da postanem onakva, kakva trebam biti. Takva kakva sam sad. I tek sad shavatam koliko me je bilo strah upravo toga. Zato su svi oni, koje autor ovih mojih pricha spominje i kojima pokushava naci odgovarajuce ime, zato su svi oni bili samo privremeni. Kao privremeni boravak u stranoj zemlji, u koju ste doshli sluzhbeno ili na odmor, tek da provjerite da li cete se nakon tog boravka kod kuce osjecati kao ponovo kod kuce.

Jednom je moj omiljeni profesor psihologije prichao neshto o tome kako se nekim ljudima deshava da se pogledaju u ogledalu jednog jutra i da sebi kazhu "to nisam ja". Pa, nije mi se nikad bash neshto takvo deshavalo, ja sam ipak uvijek i od svakud jako brzo bjezhala, ali sam se na neka mjesta i pretjerano brzo vracala - prvo u pokushaju da se ne izgubim, a ovo drugo u glupom pokushaju da se ni ne nadjem. No kad imash sebe, onda nemash izbora puno - morash se naci, kad-tad. I evo, konachno sam se nashla - slobodna bijela zhena na trideset godina. I gledam se u ogledalu, nasmijeshena i kazhem si: da - to sam ja :). I svidja mi se taj sjaj u ochima koji vidim. I svidja mi se moja soba i moj skromni namjeshtaj. Svidja mi se taj moj dom, koji sam sama sebi na nekin nachin stvorila. Svijda mi se koliko je jednostavno, udobno i prijatno u njemu. I koliko malih sitnica me podsjecaju ko sam i koje su vazhne stvari ostale iza mene i u meni. I to nema veze s ljubavlju, onom romantichnom, koju sam u svojim pokushajima bjekstva trazhila.

Nisam ja anti-romantichar, niti sam kako bismo rekli "operisana od ljubavi". Bash naprotiv. Kad dodje ona moja, ja cu biti spremna. No oduvijek sam mislila da me neko treba zaista upoznati da bi me mogao voljeti. Ne zhelim se zadovoljavati tudjim projekcijama kakva bih trebala biti. Ipak mislim da sam ljepsha od njihovih iluzija i da me trebaju ovakvu voljeti. Postoje dokazi da ima ljudi koji to mogu: to su svi moji prijatelji, koji me godinama poznaju i josh nisu odustali od mene. O mojoj majci i bratu da i ne govorim. No chini mi se da su mushkarci chesto jako povrshni i da im je lakshe voljeti ono shto su sami izmislili o nama, nego potruditi se da nas malo bolje upoznaju i da dozvole da budu zaista opchinjeni. Toliko o tome...

Ja vjerujem u ljubav. I vjerujem u sretne krajeve. No treba se paziti tih tudjih projekcija i svojih strahova. Iskreno se zahvaljujem svima koji su pobjegli ili bili protjerani iz mog zhivota na tome shto su ostali daleko i nisu se vishe vracali. Time su mi samo dozvolili da budem ja, takva kakva sam. I pomogli mi. I hvala im i na tome, shto su bili nekad tu negdje u blizini, da bih bolje vidjela shta je to shto mi u zhivotu ne treba i bez chega mogu i bolje. Ne shalim se. Ovih dana sam jako zahvalna. Zato je autor bio primoran da pishe o nekima od njih. To su samo dva primjera onoga, shto sam nekad mislila da bi bilo lijepo imati, no sva sreca, zaobishlo me. Pa i ovaj film - ljiep je, no nije to moja pricha. I nema veze s nijednom od mojh pricha. Ja u stvari sve ovo pricham samo da se pohvalim, da sam konachno slobodna..."


(Biljeshka autora: mala posljednjom rechenicom ne zheli reci da se hvali shto je slobodna u nekom drugom smislu, vec samo da je slobodna da joj se desi njena pricha... Kako bi to ona rekla "Izvrshili smo generalno chishcenje i izbacili svo smece, sad ima mjesta za nove, fine stvari" ;-) .)

- 03:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2007.

Treci snijeg 2007

Trebalo je ustati jako rano jutros. Trebao je biti najtopliji dan u sedmici. Trebalo nas je biti jedno 40+ dobrovoljaca. Trebali smo posaditi malo drveca...

Mi smo svi bili vec budni prije 8h, pocheli su zvoniti telefoni: napolju je padao snijeg! Jak treci snijeg ove godine!!! Proshle ga je jedva jedva bilo ovdje, chak i za Novu godinu ga nije bilo, nije ga bilo ni za jednog snjeshka bijelica :(. Ali ove godine je pochelo...

Hajde, prvo smo odluchili da IPAK idemo - vadi staru zimsku jaknu, chizme, shalove, rukavice... One bash stare, shto ti nece biti zhao da upropastish, ali ipak sva sreca pa ochuvane negdje po vrecama i kutijama, dobro pa ih se nisam rijehila!

Taman se vasha Yazza spakovala, upakovala, umotala i krenula i telefon je opet zazvonio: Emi kazhe da su iz shumarske sluzhbe javili da je tamo gdje trebamo saditi jak vjetar i da ne mozhemo... :(

E - dobra volja nije bila dovoljna :(. No ima josh dana pred nama - valjda cemo uspjeti nekad da ostvarimo ovu misiju.

Bar smo poustajali rano i sad je chitav dan pred nama - shta se sve mozhe desiti u jednom ovako hladnom subotnjem danu!

pinnula

- 09:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 07.11.2007.

Upoznaj Bugarsku za dva dana: 1 dio - Sofia-Plovdiv-Kazanlak-Etara-Veliko Trnovo

Dolazili su prijatelji mojih prijatelja iz Crikvenice - predivni ljudi! :) Mogla bih knjigu napisati o tome kako mi je bilo lijepo druzhiti se s njima i kako je jedno divno prijateljstvo krenulo te tople subote. Pa, dobro, nije bash bilo tako sunchano chitav dan i na svim mjestima koja smo obishli, no bio je definitivno jedan od toplijih dana. Bar za mene.

Za jedan vikend smo obishli pola Bugarske, ismijali se za chitav jedan komichan film i uzhivali u putu. Kad ste u dobrom drushtvu nishta nije naporno, zar ne? ;)

Necu puno textom, evo vam samo prvi dio u slici. Na zhalost, predivni show "Lights&Sound" u Velikom Trnovu nisam uspjela usnimiti - tako se i nisam nauchila barata s onim mojim malim chudom od aparata, pa nisam nauchila i slikati nocne snimke, no taje je show svakako neshto shto se ne mozhe opisati. Chitava istorija jedne stare drzhave isprichana u petnaestak minuta kroz muziku i svjetla projektirana na Carevec - staru tvrdjavu starog glavnog grada.

Sad vam predlazhem nekoliko slika uglavnom iz malog etno sela, gdje sam i ja zahvaljujuci mojim crikvenchanima bila prvi put.



A ovdje mozhete vidjeti kratki klip koji predstavlja Light&Sound Show u Velikom Trnovu.

- 21:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.11.2007.

Vitaminska injekcija


Nekad male stvari tako mnogo znache. Sasvim male... Nekad mi se chini da zhivimo u hladnom svijetu - u visokoj zgradi u kojoj zhivim ne poznajem nikoga, samo zhenu, koja skuplja pare za uzlaz i prve komshije, ali ni njih ne bih prepoznala da ih vidim drugdje. Ne kontaktiramo, samo si kazhemo dobar dan u prolazu. I toliko. Hladan svijet - svako sa svojim problemima.
Onda u jednom momentu jedan ljubazan pozdrav, jedan osmijeh i susret pred ulaznim vratima - ko ce prvi naci kljuch da otkljucha, poslije pridrzhish vrata lifta komshiji kog prvi put mozhda vidish, razmjena ljubaznosti - osmijeh i poklone ti grejpfrut - tek tako, da ti bude lijepo veche...
Eto, otprilike mi se to desilo sinoc.
Poklonili mi grejpfrut u liftu.
Mali znak pazhnje i veliki simbol ljudskosti. Mozhda nismo tako hladni kad malo bolje razmislim. Ima josh malih stvari, koje nam znaju ispuniti dan...

- 12:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2007.

Prica o ljubavi obicno ugnjavi

Jedna duuga prica o jednoj kratkoj ljubavi.
Sve je pocelo jednom davno u jednoj zemlji tuznih seljaka sa dosta naprednom telefonijom, internetom i svakakvi drugim sredstvima telekomunikacije. Tako je u svojoj biti ta ljubav morala biti tuzna, seoska i telekomunikativna. Tuzna - pa ne bas sasvim, bilo je vise veselih trenutaka. Seoska, jer je naljepsi dio ukraden dva divna dana u jednom malenom selu. Telekomunikativna - pa sve se odvijalo "telekomunikativno". E, da, bila je i pjesnicka. Toliko je poezije bilo, da za sex nekako nije ostalo vremena... Osim u stihovima. Ali nije bilo rime. Jer je danasnja poezija drugacija. Kome je sad do tog da sklapa rime?! Ma da...

Dakle, ovo je jedna bajka. Glavna uloga je - nakon dugog razmisljanja autora - data ipak jednom masovnom sredstvu za telekomunikacije, koje necemo imenovati da nas ne bi optuzili za reklamu. Ili jos gore - za antireklamu. Ili da nas ne bi jednog dana oni sporedni likovi, koje takodje necemo imenovati, gadjali paradajzom ili - nedajmiboze - jabukama. (Autor je misljenja, da ako ce ga vec neko ipak necim gadjati, da je bolje paradajzom, josh ako je uzreo, jer jabuke su ipak malo trvdje i mogle bi nanijeti povrede glavi koja vec ionako boli od tolikog razmisljanja kome dati glavnu ulogu. Iako je i glava autora takvog porijekla, da je normalnim ljudima tesko zamisliti kako bi joj jabuke mogle nanijeti povredu, no neka rizikuju drugi, mi se drzimo pravila "ko ne rizikuje skoro da i ne gubi".)

Druge uloge imaju u toj bajci mnogi, no vidljiva su samo dva sporedna lika koje autor jos nije odlucio kako da nazove, tako da i njih jos necemo imenovati. Dvoje. Toliko. (Autor i dalje razmislja, ali sad se prepustio pricanju... Mozda uslijedi promjena po tom pitanju, no za sad to dvoje nemaju imena. A i sta ce im imena kad su ionako u prici... U stvarnosti nek se snalaze kako znaju i nek se nazivaju kako hoce, ovdje bome nece!)

Kako je sve pocelo?
Sve je pocelo jednom davno, jednog hladnog dana pocetkom jedne godine. Nije bitan niti dan, niti mjesec niti godina. Bio je hladnjikav. I vec je bilo pusteno grijanje. Ona je bila u mantilu, vezane kose, malo nasminkana, no ne previse. Jedva je nasla adresu - jebena firma bar je mogla platiti taksi za takve poslovne sastanke. Dobro pa je mala krenula ranije. Konacno je stigla na odrediste - mala firma, skrivena u malom dvoristu male kuce sa velikim borovima. Gospodin sa kojim se trebala naci je bio - pa vise je bio frajer nego gospodin. Farmerice, teksas kosulja. I plave okice. (Hm. Necemo ga nazivati gospodinom, jer mu ne stoji. Ni frajer mu ne stoji. E sad se autor vec stvarno uhvatio za glavu - ajde ona ce biti mala, jer je to nekako neobavezno - moze biti i mala i velika, i dama i kucka i svakakva, no kad kazes za curu "mala" to nema neko ko zna kakvo znacenje. A s njim vec imamo problem. Hm. Autor pocinje da shvata jos u startu da ce mu ovaj sporedni lik muskog pola zadavati probleme. Steta sto to mala nije skuzila na vrijeme. Mozda bi prica bila druga - niti seoska, niti tuzna. Bar ne ljubavna.) Ta on je bio cool. (Autor: "A sta mislis da ga nazovemo cool?" e jebi ga... )

Dobro, taj cool tip je bio tako nasmijesen i ljubazan, a mala je bila tako samouvjerena, da je posao krenuo lako i zavrsio se podpisivanjem dogovora. Kasnije je uslijedilo sve sto je trebalo uslijediti: usluga, customer support, provjera kvalitete usluge, provjera je li klient zadovoljan. I sve je bilo ok. Puno puno smijeha. Kad bi maloj u kancelariji postalo zagusljivo, ona bi okrenula broj da cuje onog lika, svakako joj je to bio posao.

I tako izvjesno vrijeme. Onda je spontano uslijedilo ono sto nije trebalo uslijediti. Da bi poboljsali radni ucinak poceli su koristiti ono jebeno sredstvo za telekomunikaciju, koje necemo imenovati. Lafo, u ime bolje usluge. E kad neko voli svoj posao... Nemam rijeci. Da su bogdo izabrali fax ili telex ili bilo sta drugo. I onda je komunikacija zaista postala laksa, veselija. Krenula je razmjena iskustava - ko sta radi da bi si poboljsao raspolozenje tokom radnog dana, ko sta ne radi, ko je ozenjen a ko nije, je li bolje ozeniti se ili gledati spanske serije. Teme su postepeno postale suvisno banalne. Ili pretjerano filozofske - u zavisnosti od raspolozenja.

I tako izvjesno vrijeme. Onda je uslijedilo "Hajde s nama u restoran" i "Ma hajde ti s nama na festu" i "Daj mi tvoj broj mobilnog". A festa je bila do jutra! I nista vise. NIje bilo sexa, niti pomena o tome. Samo ludi ludi ples i "Joj sto volem Robija V.!!!" Poslije stvarno nije bilo niceg izvjesno vrijeme. Nekoliko mjeseci.

Poslije je tek doslo do svega do cega nije trebalo doci, no sad autor treba da se naspava da bi izmislio kako da isprica pricu dalje.

Samo malo da vas vratim u sadasnjost: Mala cita stara pisma i jos joj nije jasno sta se izdesavalo. I kad su stvari krenule dole. Nije ni autoru jasno... Pa eto, znam da nije dobro reci odmah kraj, ali samo da vam kazem da je rasplet bio banalan - presjecen kao onaj cvor sto ga je onaj lik presjekao macem. Pa ja. Prosto ko supica.

Posto prica o ljubavi zaista obicno ugnjavi, ja vam sad necu sve ispricati, da vas ne bih totalno ugnjavila. I pojma nemam sto sad pocinjem ovu pricu, a i ne znam koliko ce ona nastavaka imati. Svakako ne morate ni citati. (Jes, to vam sad kazem, ko da nisam mogla odmah na pocetku - no ako ste vec dovde procitali, onda je to vas problem, jer ko sam ja da vam govorim da li da citate ili ne, pa onda nije vazno da li vam to kazem sada ili na samom pocetku. A i ne ide mi nesto da vam kazem: Ej, sad cu da vam ispricam nesto, ali vi mozete slobodno zacepit usi i ne slusati me, t.j. citati.)

...mozda slijedi produzetak...

- 01:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #