yazza

ponedjeljak, 24.12.2007.

Merry Xmass & Happy New Year!!!

Svima vam zhelim predivne blagdane, veseo dochek, sretnu i prestretnu novu 2008 - GODINU NAJBOLJIH SUSRETA!!!
- 14:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 22.12.2007.

Bozhicna igra istine

Fijuuuuuu!!!!!!!!!.........
‘Ajmo, josh jedna godina se promache i pobjezhe… Obichno se oko Bozhica sjetim Bridgette Jones i njenih obecanja kakva ce biti u slijedecoj godini i njenog svodjenja rachuna. Ja to ne radim. U stvari, nisam do sad.

Necu si obecavati kakva cu biti u slijedecoj godini, niti shta cu raditi i shta ne. Mogu se samo nadati da ostanem ista ovakva kao sad, iako osjecam da sam totalno promijenjena i da sam se ove godine nekako bash izmijenila. Stvarno. Ne znam kako se to desilo, no neshto je puklo unutra i kao da me oslobodilo. Malo sjete, malo gorchine i puno mene same.

Iako necu praviti neke planove za slijedecu godinu, jer mi se nakon 1992. godine svi planovi chine totalno bezumnim, ja bih ipak odigrala jednu bozhicnu igru istine, onako za sebe samu.

Ove sam se godine propisno izmorila. Ne fizichki – ovo je godina sa najmanje fizichkog napora u mojoj svakodnevnici. No umorila sam se od licemjerja – bilo ga je poprilichno. To me podsjeca na 1998. godinu kad sam radila u Dunkin’ Donats i zahvaljujuci ogromnim kolichinama secera u prahu postala alergichna na sve vrste prashine i praha i pudera. Tako sam ove godine postala nekako iskrenija prema sebi i lazhljivija prema drugima. Nashla hrabrosti da slazhem tu i tamo neke nebitne ljude o nekim nevazhnim stvarima, kao na primjer danas. Na poziv da odem u klub i da se prepustim u nepoznatu novu mogucnost ostvarenja nekih polu-romantichnih (jedno)nocnih igrica, ja sam slagala sasvim svjesno da imam goste i odbila. Hm. Ne lichi puno na mene biti zadovoljan slichnim radnjama, no zaista sam zadovoljna. (Trebam li se stidjeti toga?? Ne mogu…)

Jednu sam stvar ove godine spoznala o sebi – to da jesam postala upravo onakva kakva sam zheljela postati. To je dobro. Ali to je zaista dobro. To je shtavishe odlichno!!! Postala sam ono shto sam zheljela postati. Trebalo mi je 30 godina za to! Mili Bozhe, naporan je to rad!

Prije par godina jedna stara ljubav (ali prastara!!!) me natjerala da se tri dana osjecam kao da su me jastozi gazili po dnu mora time shto mi je rekao “Niti poslovni, niti ljubavni zhivot ti je takav o kakvom si mashtala”. Sjebao me totalno tada. I natjeralo me to nekako na razmishljanje. Zashto dozvoljavam ljudima da mi to rade. Mislim, kako neko mozhe imati takvog uticaja na to kako se ja osjecam prema samoj sebi?! Onda sam shvatila da je to problem tih ljudi – zashto jednostavno ne ostave druge da zhive…

Shta tjera bivsheg momka da ti objasni kako nisi srecna, a nije te vidio jedno osam jebenih godina??
Shta tjera bivshu sheficu da ti objashnjava kakvi “ste vi psiholozi”?

Mislim, miserable…

Isti taj bivshi mi je nakon toga rekao kako sam ja kriva zbog raspada nashe veze. I kako mu je sadashnja veza odlichna, no neshto mu u krevetu ne shtima.

Ne zhelim chuti ostale ljude s njihovim mislima i problemima.

Jebe mi se za tudje probleme.

Kakav mi je poslovni zhivot? Pa, onako… Kako da kazhem, postoji neshto shto mogu da radim i znam kako da radim i josh mi nije dosadilo i mrsko mi je da radim neshto drugo, no znam da postoje josh tonu stvari koje mogu raditi, tako da me ne brine mogucnost da jednog dana odluchim totalno promijeniti smjer. Ako mi dosadi uvijek mogu raditi tonu drugih stvari, za koje drugi nemaju toliko talenta. Osim toga, josh uvijek imam jako dobro prijateljstvo s ljudima s kojima sam radila, chak i s onima s prvog posla. Josh im se ne moram predstavljati kad ih nazovem i josh uvijek im mogu ukrasti osmijeh kad me chuju. I mada sam zadnjih godina mijenjala brojeve telefona, to nije prouzrokovalo gubitak kontakta s tim ljudima. U slijedecoj godini si samo zhelim da nadjem vremena da se sa svakim od njih vidim bar po jedanput.

2007. godina je pochela obecanjem da nikad vishe necu naruchiti KFC u 22h u kancelariji i da cu uveche imati svoje lichno vrijeme, maker ga troshila na TV i kuhanje. I blejanje u prazno. Zamislite, uspjela sam! Chak sam uspjela da se nanerviram kad bi ljudi pokazali neposhtovanje za moje lichno vrijeme onako – bezveze. Basta.

Zima je u Sofiji bila bez snijega, no u Sarajevskom kantonu je bilo bijelo do koljena – savrshena situacija za donoshenje nepromishljenih odluka – da nikad vishe necu propustiti da ostvarim dobru ideju dok mogu. Promijenila sam kurs kretanja I bez plana sletjela u rodni grad da opet udahnem miris uglja i namjerno izbjegnem neke ljude koje josh iz djetinjstva nisam voljela… tako je pochela godina – obecavajuce – erase hypocracy year…

Oko tridesetog rodjendana sam imala osjecaj da ce mi se neshto uzhasno loshe desiti, da ce se neki od aviona kojima bih trebala letjeti u toku godine negdje srushiti, da ce me kola udariti, da ce neki taxista koji me vozi lupnuti u neku matinelu… Na srecu, jesen je donijela prvo osjecaj za insult svakog trena a onda predivno oslobodjenje… Svi su strahovi nestali. Kao rukom Merlina odnesheni… Kao i velika doza licemjerja iz mog okruzhenja. Bogu dragom hvala shto me sachuva i onda kad se sama ne brinem o sebi!

Ljeto je donijelo Jadran, brod Marko Polo, Selce i stare prijatelje, pogled na Rijeku kako se u suncu kupa dok ja odlazim… Ljeto je donijelo kafu s Vanjom, Nenom i ostalima na Kalemegdanu, gdje smo se razmazali na zelenim listovima pod kroshnjama velikog spokojnog drveca. Presvlachenje u wc-u nakon dugog balkanskog puta kao iz filma “ko to tamo peva” I pun mjesec dok smo napushtali Zemun. Par komaraca na keju i kolachice zbog kojih su mi se smijali. Pljushtalo je sunce tih dana…

Ljeto je donijelo Vanju u Sofiju, prevelo je preko Plovdiva i mog parka, a pred ruskom crkvom se ponovio prizor drechnjave na ulici i razmjene brojeva…

Ljeto je donijelo izgubljeno moje chudo, ono shto ga stalno gubim i nalazim, kao da mi je predodredjeno.

Ljeto je donijelo par istina i par zabluda. Ne znam vishe kako da ih razdvojim…

Ljeto je donijelo smijeh i vodu za mene iskonsku ribicu… Donijelo je vikend kraj jezera uz gitaru i vatricu, tople pljuskove i hladni povjetarac. Nishta mi nije odnijelo, samo je donosilo, to divno bogomdano ljeto…

Jesen je donijela Rim i Aziju. I moje prve sopstvenoruchno napravljene krofne. I shetnju po gradu po bijelom danu, za ne povjerovati… I nove prijatelje s mora, s kojima sam obishla pola ove nove moje polu-domovine.

Jesen je bila u znaku Abraxasa. Mislim da sam tad po prvi put osjetila Hesseovog Demijana… “The bird fights its way out of the egg. The egg is the world. Whoever wants to be born must destroy a world. The bird flies to God. That God's name is Abraxas"”



A zima…
Zima je donijela toplo prashnjavo indijsko ljeto… 25 po celziju na mumbaiskom aerodromu i osjecaj diskriminacije na frankfurtskom…

Zima je donijela miris cimeta. Okus zhivota. Oslobodjenje od starih utvara. Chillout martini.

Zima je donijela dugo chekani nasmjeshak u lice licemjerju.

Zima je donijela mandarine u nashe krajeve. Nar i lichys Zima obecava da cu biti svoja i dosljedna i nikada necu zazhaliti shto sam chini mi se konachno porasla…I konachno zavrshila prije sedam godina zapocheti luster...

Zima mi donosi nova dva Bozicha i jedan Bajram. I donijece jednog malog pinatica :-).

No najljepsha stvar u ovoj hladnoj maglovitoj poluzasnijezhenoj zimi je to shto mi donosi brandovano novu godinu – onu 2008 - godinu najboljih susreta…

E pa sretna vam i vesela bila!!!
- 22:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.12.2007.

Pune, Maharashtra

Da. Vratila sam se. Vratila sam se prije dvije sedmice, no nikako da stignem do ovog bloga. Nisam vas zaboravila, drage moje i dragi moji, samo vremena ne ostaje.

A u Indiji je bilo fantastichno. Na zhalost, nisam uspjela puno toga vidjeti, skoro da nisam imala vremena nikakvog, osim uveche za restorane. No utisci su ostali odlichni!
Sletjela sam u Mumbai (Bombay) u ponoc po indijskom vremenu, u svojim farmericama i dzhemperu, s kaputom u ruci. Mogu reci da me Indija jako toplo dochekala - moglo se osjetiti u vazduhu nekih 25 stepena celzija. U avionu je iza mene sjedio lik sa chasopisom na meni jako poznatom jeziku. To shto je takvih bilo na Bechkom aerodromu me ne chudi, Bech nam je neshto kao polazna stanica, no u avionu je bilo dobro znati da nisam sama, nekako. Prve rijechi kad je avion sletio na mumbaiski aerodrom su mi bile: "Izvini, samo malo da prodjem." doslovce izrecheno kao shto ga pishem, bez prevoda. Na ogromnom redu na sluzhbi pasoshke kontrole sam sluchajno zirnula sms koji je cura ispred mene pisala i tamo sam prochitala: "Doputovala sam, ... ljubim te..." doslovce i bez prevoda. Nekako mi bi josh toplije ako je to moguce osjetiti na onoj vrucini :).

Shofer me je chekao i krenuli smo ka Pune - put dug jedno 4 sata. Usput sam sve saznala o njemu - kako se upoznao sa zhenom, koliko mu je dijete, shta planira, kakvi su mu pogledi na svijet... Saznala sam i da u Indiji, bar u Maharashtri, arapi govore Hindu a indijci govore Marathi. I chastio me je indijskim espresom s mlijekom negdje usput. Proshlo mi je kroz glavu kako su mi rekli da pazim shta jedem i pijem ali ajde, rekoh, valjda mi od kafe nishta nece biti... Ljubazni shofer je bio tek uvod u indijsku srdachnost i toplinu ljudi koju sam kasnije mogla osjetiti na svakom koraku, tako reci.

Hotel je bio dobar, onih par sati do poslovnog sastanka sam prespavala kao malo dijete :). A ujutro sam se srela s novim kolegama: Indija, FIlipini, Estonija, Izrael. Dobro je pochelo josh bolje zavrshilo. Novi posao mi je u mahu donio nova iskustva, rashirio mi vidike u svakom pogledu. Po prvi put sam imala priliku chuti iz prve ruke a i vidjeti koliko smo slichni i razlichiti, vidjeti kako moj posao rade drugi, u drukchijim svjetovima i shvatiti kako su ljudi zaista svugdje ljudi i razlike su tek da obogate svakodnevnicu...

Dane smo provodili u indijskom ofisu, a vecheri po predivnim restoranima. Jeste, sve je u indiji jako zachinjeno i ljuto :). Jedino deserti i pile u slatko-kiselom sosu nisu. Oh, samo kad se sjetim kako am dozhivjela nirvanu u tajlandskom restoranu hotela Le Meridien, mmmm... ogladnim u momentu! Hrana je bila vishe od zadovoljstva, chini mi se da sam tamo nabacila bar tri kile. Bilo mi je teshko povjerovati da mogu toliko dugo i sa tolikom zadovoljstvom jesti!!! Drushtvo je bilo odlichno! Nikog nisam poznavala a odjednom su mi bili bliski i dragi, kao da je najnormalnija stvar biti tamo s tim ljudima. Nash domacin je lik o kojem bih mogla knjigu napisati - odavna niko nije ostavio takav utisak na mene svojim prisustvom. I ostali su bili fine ptice.

Petak je bio jedini dan sa nekoliko slobodnih chasova za mene. I ako me imalo poznajete, jasno vam je da je prva stvar koju sam uradila bilo da odem - konachno!! - na ajurvedsku masazhu!!! Petnaest godina ja chekam da dozhivim to iskustvo!!! I chekanje je vrijedilo!!! Nakon masazhe sam mislila da sam stigla u raj...

Cura s recepcije centra za ajurvedu se presvukla i krenula sa mnom da mi pokazhe gdje je banka jer sam htjela zamijeniti josh novca da bih ga potroshila zaludu - na sitnice tek da znam da sam bila u Indiji. Moja nova prijateljica je popela na svoj motorchic - prva osoba koja je uspjela to uraditi. Uvijek sam mislila da ako se popnem na motor to ce biti sa svim onim kacigama i zashtitnom opremom, negdje na mirnom mjestu, gdje nema nikakvog saobracaja. A sad sam se vozila mokre raspushtene kose koja je kao zastava viorila na vjetru, zadnjeg dana novembra, kroz pregusti saobracaj milionskog grada u velikoj zemlji. Rikshe su prolazile na par centimetara od mojih glezhnjeva. I osjecala sam se slobodno.

Shopinh je bio kratak, na brzaka, tri bluzice i dosta kozmetike. Naravno, nisam odoljela maskama za lice... Sad imam zalihe za josh par godina unaprijed.

Iz hotela sam krenula s novim shoferom ka Mumbai. Kad smo na pola puta stali da neshto pojedem i odmorim, lik je nestao u noci i ja sam ostala da ga chekam, uvjerena da je samo otskochio do wc-a. Nakon desetak minuta mi prilazi totalno nepoznata faca i neshto mi govori na totalno nerazumljivom jeziku. "Samo budi kul, Jasmina...". Odmahnula sam nezainteresovano da ga nishta ne razumijem i da on meni dzhaba govori... Otishao je do nekog lika i neshto su govorili, pokazivali glavama ka meni. Doshli su onda obojica i ovaj drugi mi je rekao na engleskom - jedinom jeziku na kojem bih ih tamo mogla razumjeti: "Madam, ovo je vash shofer i kazhe da je on popido svoj chaj i kad vi budete spremna mozhete krenuti dalje, on ce vas tu chekati." Pa mislim da sam u zemlju mogla propasti!!! Ne prepoznati svog shofera!!! A i on nije bash znao prichati engleski pa mi nije moga ni objasniti. Izvinjavala sam se chini mi se chitavih pet minuta, kako sam spavala u kolima i kako mi je jako zhao. Posramljena zhena na trideset godina...

Na aerodromu u Mumbai sam napravila mali skandalchic jer su neki uniformisani likovi uzeli da pakuju moje torbe u neke najlone i onda mi uruchili rachun za tu uslugu! Ja budala nisam nishta bila skuzhila i mislila sam da je to dio obavezne procedure, ali kad sam doshla sebi morali su raspakovati moje stvari i zaboraviti na ideju da bih im mogla i rupiju dati! Zamalo da prodjem kao naivan putnik, koji veze nema gdje je sjever gdje je jug, no ja sam dovoljno asertivna da kazhem da me ne mogu praviti budalom i da cu ja kad tad saznati gdje je sjever.

Let do Frankfurta sam prespavala... Na aerodromu sam nabasala na prodavachicu kojoj je osmijeh zasijao kad sam joj rekla: "A lijepo je poprichati s nekim na rodjenom jeziku." Eto, opet sam doma, makar i u Njemachkoj. Razmijenile smo par rijechi, ma prepoznamo se svugdje, ali ne pricham sa svakim. No eto ona mi je bila simpatcihna.

Moj grad mi se kad sam stigla uchinio kao jedan lijep, uredjen i chist evropski grad nakon ludnice u indijskim gradovima. Mislim da sam tek sad shvatila koliko je Evropa zaista drukchija od Azije. Josh kad bismo od njih preuzeli mir i spokoj...

Ukratko, zhao mi je shto nemam puno slika, jer nisam htjela slikati nocu i vishe sam se bila posvetila dozhivljavanju svijeta oko mene, nego photo aparatu, no izabrala sam malo slichica i dijelim ih sad sa vama:
- 11:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #