yazza

Bozhicna igra istine

Fijuuuuuu!!!!!!!!!.........
‘Ajmo, josh jedna godina se promache i pobjezhe… Obichno se oko Bozhica sjetim Bridgette Jones i njenih obecanja kakva ce biti u slijedecoj godini i njenog svodjenja rachuna. Ja to ne radim. U stvari, nisam do sad.

Necu si obecavati kakva cu biti u slijedecoj godini, niti shta cu raditi i shta ne. Mogu se samo nadati da ostanem ista ovakva kao sad, iako osjecam da sam totalno promijenjena i da sam se ove godine nekako bash izmijenila. Stvarno. Ne znam kako se to desilo, no neshto je puklo unutra i kao da me oslobodilo. Malo sjete, malo gorchine i puno mene same.

Iako necu praviti neke planove za slijedecu godinu, jer mi se nakon 1992. godine svi planovi chine totalno bezumnim, ja bih ipak odigrala jednu bozhicnu igru istine, onako za sebe samu.

Ove sam se godine propisno izmorila. Ne fizichki – ovo je godina sa najmanje fizichkog napora u mojoj svakodnevnici. No umorila sam se od licemjerja – bilo ga je poprilichno. To me podsjeca na 1998. godinu kad sam radila u Dunkin’ Donats i zahvaljujuci ogromnim kolichinama secera u prahu postala alergichna na sve vrste prashine i praha i pudera. Tako sam ove godine postala nekako iskrenija prema sebi i lazhljivija prema drugima. Nashla hrabrosti da slazhem tu i tamo neke nebitne ljude o nekim nevazhnim stvarima, kao na primjer danas. Na poziv da odem u klub i da se prepustim u nepoznatu novu mogucnost ostvarenja nekih polu-romantichnih (jedno)nocnih igrica, ja sam slagala sasvim svjesno da imam goste i odbila. Hm. Ne lichi puno na mene biti zadovoljan slichnim radnjama, no zaista sam zadovoljna. (Trebam li se stidjeti toga?? Ne mogu…)

Jednu sam stvar ove godine spoznala o sebi – to da jesam postala upravo onakva kakva sam zheljela postati. To je dobro. Ali to je zaista dobro. To je shtavishe odlichno!!! Postala sam ono shto sam zheljela postati. Trebalo mi je 30 godina za to! Mili Bozhe, naporan je to rad!

Prije par godina jedna stara ljubav (ali prastara!!!) me natjerala da se tri dana osjecam kao da su me jastozi gazili po dnu mora time shto mi je rekao “Niti poslovni, niti ljubavni zhivot ti je takav o kakvom si mashtala”. Sjebao me totalno tada. I natjeralo me to nekako na razmishljanje. Zashto dozvoljavam ljudima da mi to rade. Mislim, kako neko mozhe imati takvog uticaja na to kako se ja osjecam prema samoj sebi?! Onda sam shvatila da je to problem tih ljudi – zashto jednostavno ne ostave druge da zhive…

Shta tjera bivsheg momka da ti objasni kako nisi srecna, a nije te vidio jedno osam jebenih godina??
Shta tjera bivshu sheficu da ti objashnjava kakvi “ste vi psiholozi”?

Mislim, miserable…

Isti taj bivshi mi je nakon toga rekao kako sam ja kriva zbog raspada nashe veze. I kako mu je sadashnja veza odlichna, no neshto mu u krevetu ne shtima.

Ne zhelim chuti ostale ljude s njihovim mislima i problemima.

Jebe mi se za tudje probleme.

Kakav mi je poslovni zhivot? Pa, onako… Kako da kazhem, postoji neshto shto mogu da radim i znam kako da radim i josh mi nije dosadilo i mrsko mi je da radim neshto drugo, no znam da postoje josh tonu stvari koje mogu raditi, tako da me ne brine mogucnost da jednog dana odluchim totalno promijeniti smjer. Ako mi dosadi uvijek mogu raditi tonu drugih stvari, za koje drugi nemaju toliko talenta. Osim toga, josh uvijek imam jako dobro prijateljstvo s ljudima s kojima sam radila, chak i s onima s prvog posla. Josh im se ne moram predstavljati kad ih nazovem i josh uvijek im mogu ukrasti osmijeh kad me chuju. I mada sam zadnjih godina mijenjala brojeve telefona, to nije prouzrokovalo gubitak kontakta s tim ljudima. U slijedecoj godini si samo zhelim da nadjem vremena da se sa svakim od njih vidim bar po jedanput.

2007. godina je pochela obecanjem da nikad vishe necu naruchiti KFC u 22h u kancelariji i da cu uveche imati svoje lichno vrijeme, maker ga troshila na TV i kuhanje. I blejanje u prazno. Zamislite, uspjela sam! Chak sam uspjela da se nanerviram kad bi ljudi pokazali neposhtovanje za moje lichno vrijeme onako – bezveze. Basta.

Zima je u Sofiji bila bez snijega, no u Sarajevskom kantonu je bilo bijelo do koljena – savrshena situacija za donoshenje nepromishljenih odluka – da nikad vishe necu propustiti da ostvarim dobru ideju dok mogu. Promijenila sam kurs kretanja I bez plana sletjela u rodni grad da opet udahnem miris uglja i namjerno izbjegnem neke ljude koje josh iz djetinjstva nisam voljela… tako je pochela godina – obecavajuce – erase hypocracy year…

Oko tridesetog rodjendana sam imala osjecaj da ce mi se neshto uzhasno loshe desiti, da ce se neki od aviona kojima bih trebala letjeti u toku godine negdje srushiti, da ce me kola udariti, da ce neki taxista koji me vozi lupnuti u neku matinelu… Na srecu, jesen je donijela prvo osjecaj za insult svakog trena a onda predivno oslobodjenje… Svi su strahovi nestali. Kao rukom Merlina odnesheni… Kao i velika doza licemjerja iz mog okruzhenja. Bogu dragom hvala shto me sachuva i onda kad se sama ne brinem o sebi!

Ljeto je donijelo Jadran, brod Marko Polo, Selce i stare prijatelje, pogled na Rijeku kako se u suncu kupa dok ja odlazim… Ljeto je donijelo kafu s Vanjom, Nenom i ostalima na Kalemegdanu, gdje smo se razmazali na zelenim listovima pod kroshnjama velikog spokojnog drveca. Presvlachenje u wc-u nakon dugog balkanskog puta kao iz filma “ko to tamo peva” I pun mjesec dok smo napushtali Zemun. Par komaraca na keju i kolachice zbog kojih su mi se smijali. Pljushtalo je sunce tih dana…

Ljeto je donijelo Vanju u Sofiju, prevelo je preko Plovdiva i mog parka, a pred ruskom crkvom se ponovio prizor drechnjave na ulici i razmjene brojeva…

Ljeto je donijelo izgubljeno moje chudo, ono shto ga stalno gubim i nalazim, kao da mi je predodredjeno.

Ljeto je donijelo par istina i par zabluda. Ne znam vishe kako da ih razdvojim…

Ljeto je donijelo smijeh i vodu za mene iskonsku ribicu… Donijelo je vikend kraj jezera uz gitaru i vatricu, tople pljuskove i hladni povjetarac. Nishta mi nije odnijelo, samo je donosilo, to divno bogomdano ljeto…

Jesen je donijela Rim i Aziju. I moje prve sopstvenoruchno napravljene krofne. I shetnju po gradu po bijelom danu, za ne povjerovati… I nove prijatelje s mora, s kojima sam obishla pola ove nove moje polu-domovine.

Jesen je bila u znaku Abraxasa. Mislim da sam tad po prvi put osjetila Hesseovog Demijana… “The bird fights its way out of the egg. The egg is the world. Whoever wants to be born must destroy a world. The bird flies to God. That God's name is Abraxas"”



A zima…
Zima je donijela toplo prashnjavo indijsko ljeto… 25 po celziju na mumbaiskom aerodromu i osjecaj diskriminacije na frankfurtskom…

Zima je donijela miris cimeta. Okus zhivota. Oslobodjenje od starih utvara. Chillout martini.

Zima je donijela dugo chekani nasmjeshak u lice licemjerju.

Zima je donijela mandarine u nashe krajeve. Nar i lichys Zima obecava da cu biti svoja i dosljedna i nikada necu zazhaliti shto sam chini mi se konachno porasla…I konachno zavrshila prije sedam godina zapocheti luster...

Zima mi donosi nova dva Bozicha i jedan Bajram. I donijece jednog malog pinatica :-).

No najljepsha stvar u ovoj hladnoj maglovitoj poluzasnijezhenoj zimi je to shto mi donosi brandovano novu godinu – onu 2008 - godinu najboljih susreta…

E pa sretna vam i vesela bila!!!