yazza

utorak, 18.03.2008.

slobodna bijela zhena na trideset godina

hvatam zadnje minute, ali bukvalno, da sebe opishem kao slobodnu bijelu zhenu na trideset godina.

josh malo pa kraj. zavrshi moja trideseta. kao vjetrom odneshena...

bila je predivna!!! uprkos nekim trenucima, kad sam mislila da mi se svijet rushi pod nogama, uprkos momentima kad sam htjela pobjeci od svega i uprkos loshem pochetku - samo da spomenem, da mi je prethodni rodjendan bio nekako nikakav, da sam se osjecala sjebano do daske - uprkos svemu, godina je bila mozhda najljepsha od svih do sad.

bila sam na plavom jadranu, plivala njime, plovila, chak sam ga i preletjela. bila sam u rimu, u indiji, na filipinima, u bechu, u nishu, u begeshu, u rijeci, u caribrodu, u mostaru, u zemunu, na zlatnim pjescima, u sofiji, u plovdivu, dva puta su mi dolazili prijatelji iz moje rodjene tudjine, obishla sam pola bugarske za dva dana, nashla predivan novi posao, stekla nove prijatelje, slavila, veselila se, plakala, voljela, prestajala voljeti, brinula, sredjivala sto stvari, pustila kosu, farbala se kod frizera, kupila dva para levisica, zhivjela - konachno - sama, kupila zavjese, itison, laptop, bila na ajurvedskoj masazhi u indiji i na aromaterapiji na filipinima, unishtila sve zhorahe u stanu, odjebala licemjerje, kupovala poklone dragim ljudima, provela novu godinu sa prijateljima u malom bugarskom selu, ishla na bazene sa toplom vodom, ishla na bazene s hladnom vodom, izgorila pod oblacima, ni sa kim se nisam posvadjala, kuvala fusili tricolori bologneze, pravila sama sebi salate, spremala pljeskavice za drushtvo, ishla na kampovanje, bila na koncertu cubisma, georga michaela, vaya con dios, buena vista social club, dobila tangice od victorie secret, dva puta sam bila na jednoj i istoj planini u jednom i istom danu, bila na tri mora, kupovala knjige, mijenjala vidike, gledala filmove u tishini svog malog slatkog doma, konachno poslala razglednice, patila, izlazila s momcima, izpravljala kosu, kupovala shtiklem, prestajala pushiti, trazhila sebe, pisala, stavljala slike na picasu, bojala staklene teglice, zavrshila svoj luster, vidjala se sa starim prijateljima koje godinama nisam vidjela, kampovala na vjeshtachkom jezeru, plesala salsu, ishla na party stefana poumpugnaca, pravila krofne, pravila kiflice, prespavala obaveze, imala grcheve u nogama, debljala se, mrshala, promijenila banku, polozhila pola vozachkog, raskidala, zamalo se vezivala, imala one-night-stand, bila lektor na konferenciji, pojavljivala se u novinama, pisala za profesionalni blog, primala pohvale, trpjela nepravde, saslushala kritike, chitala grichku vjeshticu, chitala i komentirala vashe blogove, smijala se....

smijala se... bila srecna... slushala muziku sa ipoda... smijala se... bila srecna...

i sad se smjeshkam... i sad sam srecna...

hvatam zadnju minutu da objavim da sam ja jedna srecna slobodna bijela zhena na trideset godina...

uskoro cu postnuti svoju tridesetu u slikama - vrijede vishe od rijechi, to je istina...

a sad, zhelim da se zahvalim svima vama koji ste svo ovo vrijeme bili moji predivni prijatelji, to cete biti zauvijek, to znam. zhelim da vam se zahvalim jer znam da vec sad mislite na mene! vec sam primila unaprijed chestitke, od nekih koju su htjeli biti sigurni da nece propustiti sutrashnji dan da me iznenade...

hvala vam svima jer ste pored mene, makar i hiljadama milja daleko od mene!

(u pet do dvanaest po bugarskom vremenu...)
- 22:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.03.2008.

viena

Josh nisam stigla popeti sve slike sa Filipina, ali sam uspjela danas obici mali dio Becha i popeti bechke slike na picasu.

Stigla sam na bechki aerodrom u 6 ujutru - naspavana i malchice ukochena. Spavam kao beba u avionima. Chak sam i put Cebu - Manila prespavala. Nemam pojma koliko sati je koji let bio, to me se i ne tiche. Meni je ipak vazhno stici, i cilj mi nije samo opravdanje. Takva sam ja. Zato valjda i nemam problema za vremenskim zonama, i one me se ne tichu.

Kako sam sva izgorila, sinoc na katarskom aerodromu nisam koristila onu fotelju za masazhu, jer me kozha boli nepodnoshljivo. Nema za mene masazhe ovih dana.

Krenem vam ja tako na aerodromu trazhiti izlaz, odem do CAT-perona, naidjem na Michaela i Claudiju, koji su inache iz Graza, bili ljudi u Australiji na odmoru, pa se vracaju. Upoznamo se mi, oni meni sve fino objasne gdje shta, kako da stignem do mog odredishta, slikam ih i onda fino pochnem hodati...

Izpred Rathaus vishe nisam znala gdje se nalazim tachno i kojim putem poci. Upitam ljubazno jednu zhenu u parku, rekla je da zna engleski. I prvi mi je utsak bio da austrijanci i nisu svi tako ljubazni i fini kao onaj Majk i ona Klaudija :(. No krenem nekim putem, odem izvan dometa moje karte iscrtane putevima i mjestima. Uletim u neki mali kafic, naruchim kolach i espreso i naletim na zhenu koja se bavi turizmom i zna gdje je Berggase a ne Burgase, kao shto su mi dvoje prije nje pokushavali objasniti, kao da oni bolje od mene znaju shta ja trazhim. I tako konachno stignem do kuce mog dragog chika Frojda. To je bila meta broj jedan - vidjeti gdje je izmishljeno sve ono chime je chika Frojd zauvijek promijenio nas ljude i nasha shvatanja o sebi samima.

Uslikam malo slika tamo, kupim dvije knjige i par sitnica i ajmo nazad - eto toliko vremena sam imala...

Ipak sam uspjela uhvatiti dah Becha i obecala sam samoj sebi da je to mjesto gdje cu opet i opet svratiti.

Sad kad gledate ove slike oni od vas koji su vec bili u Vieni mozhda ce biti razocharani jer nece vidjeti ono shto ochekuju ali ja volim gledati stvari iz svog ugla. Pa evo vam malo taj ugao.

Ako se neko chudi kakva je ona shteka na vratima na jednoj od posljednjih slika - samo dokaz da sam pishkila u Frojdovom WC-u i da vidite shta je on gledao kad su mu na pamet padale dobre ideje (bar pretpostavljam, jer meni one najbolje upravo tamo stizhu ;) ).

Trebam li napomenuti da sam se i na aerodromu i u gradu osjecala kao svoj na svome - na sve strane nashi, plus makedonci, koji psuju mater na svaku trecu rijech.

Uhvatila i par minuta da kupim Bvlgarijev parfem - Voile de Jasmin. Shto li bash taj...

A zaboravila sam spomenuti da sam u Cebu-u kupila dvoje farmerke Levi's – konachno!!! – po cijeni 50 dolara komad... i sandale i bluzicu i malo sitnica za poklone ;) a nekima ce uskoro stici i razglednice ;)...

Evo vam slike, kazhu da vrijede vishe od rijechi...
- 20:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 15.03.2008.

Cebu

Izgorila sam. Lice mi je crveno kao u raka... I ledja. I ramena. I ruke. A pojma nemam kako sam to postigla. Stidim se same sebe. A bilo je oblachno chitavog tog petka koji smo proveli na brodicu i po plazhama Filipinskih ostrva. Na zhalost, ne sjecam se imena ostrva, ali se zato sjecam - a i sigurno cu se dugo sjecati, ljepote u koju sam se potopila na par dana. ne znam shta je bilo ljepshe - planine, more ili ostrva...

Znam da ste nestrpljivi da chujete izvjeshtaj o ovom dugom putu, pa se nadam da cu uspjeti bar malo da vam docharam ono shto sam vidjela, okusila i na svojoj kozhi osjetila.

U nedjelju popodne sam sletila na aerodrom u Cebu-u, najstarijem gradu na Filipinima. Prvo dobro iznenadjenje je bilo josh tamo, na aerodromu - chula sam da neko zove moje ime i totalno se iznenadila kad sam vidjela kolegicu iz Indije - mislila sam da stizhe dosta kasnije, a ispostavilo se da smo tako reci u isto vrijeme stigle tamo :). Imala sam drushtvo, znachi, svo vrijeme dok ostali ne stignu.

Cebu, kao grad, dosta lichi na ono shto sam vidjela u Indiji s tom razlikom da nema toliko beskucnika, da ljudi uglavnom zhive na ulici ali u kucama. Dodushe nisu takve kuce kao kod nas, skroz su male i bukvalno na trotoaru, ali su ipak kuce, a ne kartonske kutije kojih je Mumbai bio pun. I drugo - iako i tamo ljudi pishaju kraj puta, shto sam nejedanput vidjela za vrijeme svog kratkog boravka u Cebu-u, ipak je dosta chisto i ne smrdi. (Mala napomena, u Mumbai-ju sam morala zatvoriti prozor auta jer nisam mogla podnijeti smrad koji se shirio...)

Slichno Indiji, svi su ljubazni i srdachni. Razlika je u tome shto mi se ovdje, na Filipinima, to chini nekako izvjeshtacheno. Na svakom koraku chujesh "Good morning, Ma~am, Thank you, Ma~m". To "Ma~am" je izraz koji ima svoj odredjeni nachin izgovora - kao da ga otpjevaju sa odredjenom melodijom. Mogu vam reci i dobar dan i kako ste ali ce nakon toga ponovo izgovoriti tu svoju zauchenu frazu "good morning / evening / thannk you Ma~am". Josh mi odzvanja u glavi.

Hotel je bio super! Odlichne sobe, odlichan pogled na planinu i bazen! :) Znate mene, staru ribu, meni daj bazen i nishta me ne pitaj :).
Nakon kraktog osvjezhenja, tusha, raspakiranja stvari i svega shto uz to ide, popile smo kaficu kraj bazena i uputile se u Ayala centar - ogroman mall, kojeg nismo ni pola obishle. Nije mi se dalo gledati iste stvari koje imam i kod kuce.

Shirly, kolegica iz Izralea je stigla taman za vecheru. Imali smo dvije mogucnosti za vecheru u hotelu - da narcuhimo neshto iz menija ili da platimo 1000 pesosa (40 pesosa = 1 USD) i da jedemo shta god i koliko god hocemo iz buffeta. Jedno 15 minuta smo se chudile shta da radimo, bilo nam je nekako skupo dati toliko para josh prve vecheri za jelo, ali smo ipak odluchile da je to jednom u zhivotu i da se ne treba puno misliti. Shta li sve nismo jele!!! Od sushija do manga... svashta neshta... slatko, slano, kiselo, morsko,... Domace pivo je bilo dosta dobro, pilsen neshto slabiji od bugarskog piva.

Bend koji je svirao je bio odlichan. Prvo veche je pochelo super!

Sutradan nismo znali shta cemo tachno radtiti, Cecil nam je ostavila poruku da ce doci po nas u hotel i voditi nas u obilazak. Stigla je oko 11 i imali smo sat vremena dok ne dodje i turistichki vodich. Prva ideja je bila da krenemo ka centru, ali je meni sinulo - tek shto smo odmakli od hotela, da su planine sigurno ljepshe. Ken, nash vozach je okrenu minibus i odvezao nas na predivno mjesto! Visoko u planinu Busay, mozhda najzelenije mjesto koje sam ikad vidjela (uzhivo). Imate slike sa planine pa uzhivajte i vi makar malo.

Kasnije smo se nashli sa vodichem, obishli tao-hram, 99 stepenica do hrama su bile kao doza fitnesa za chitavu sedmicu, ako mene pitate!
Kasnije su nas odvezli da gledamo neku kucu – mislim ono istorijsku, sa prichom ko ju je sagradio, koliko je stara… nije nas bash odushevila te smo zamolili umjesto da nas voze po raznim kucama, da nas vode negdje da uzhivamo u prirodnim ljepotama. Tako da smo se spustili do mora. Nisam bila za kupanje, ali sam bar proshetala po vodi. Moram napomenuti da je svo vrijeme bilo vruce, vlazhno i oblachno. Vlaga je jedino neshto na shta se nisam mogla navici.
Poslije smo opet otishli na planinu, ovaj put malo dalje, 30 km od grada, nadmorska visina jedno 2100 m.
Jeli smo kukuruz kupljen od seljaka kraj puta, sladak, presladak.
Necu opisivati vechere, sve su bile na divnim mjestima, sa divnom hranom, na nekim mjestima smo imali I muziku u zhivo. (Filipincima je muzika u krvi, mozhete ih chute kako pjevaju dok rade, prodavachi u mall-u, portiri u hotelu, svi pjevushe… I u disku imaju muziku u zhivo. Chini mi se das vi pjevaju odlichno.)
Tri radna dana u kancelariji ne zhelim da opisujem. To cemo preskochiti…

Petak je bio ponovo slobodan dan. Ujutru smo sjeli na brodic I krenuli u obilazak ostrva. Prvo ostrvce na koje smo otishli je imalo mjesta za piknik, bilo je nekoliko filipinaca koji su se odmah sjatili oko nas. Jedan mi je prishao I odmah se upoznao – Sandi. Htjeli sun am prodati kokosove orahe po cijeni 100 pesosa komad, no meni nikako nije bilo do kupovine. Ko ce vuci orahe!!!
Trece ostrvo je bilo kao iz bajke. Kao sa razglednica! Predivna pjeschana plazha, topla voda… Oblaci… E tu smo ostali nekoliko sati, iskupali se I – izgorili L Sad me sve zhivo boli, no vrijedilo je!
Ruchali smo kasno popodne u restoranu na vodi. Toliko morske hrane chini mi se u zhivotu nisam pojela…
Jutros, ili juche ujutro, (zavisi po kojem vremenu rachunam, jer je ovdje u Qataru, odakle vam sad pishem, josh uvijek juche, a na Filipinima je vec danas, ili je tamo vec sutra a ovjde je vec danas) sam krenula nazad. Prvo let Cebu – Manila, onda jedno dva sata redanja po redovima za check-in, pasoshku kontolu I svashta neshta. Aerodrom u Manili je uzhasan. Imaju tonu nekih procedura, papira za popunjavanje, redova, chekanja… Onda let do Dohe, Qatar, koji sam sva sreca skoro sav prespavala. Prespavalam sam I onaj prethodni. Bar mi je to dobro shto chim sjednem u avion ja zaspim ko drogirana. Budim se samo kad dijele hranu. Ovaj put sam uspjela I film odgledati I to dobar – francuski “Zajedno I to je sve” – tako sam ga nekako prevela.
Sad chekam slijedeci let, sutra ujutru stizhem u Bech, pa cu malo prohodati. Bice slika I iz becha ;). Ove iz Cebu-a cu vam postnuti ovdje uz ovaj post chim se uploadnu na album. Internet mi ovdje nije bash najbrzhi, a imam preko 200 slika, pa ce to ochito malo prichekati…
- 22:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 08.03.2008.

Doha, Qatar

Josh malo pa sam preshla pola puta :)
Doha je grad za koji mi se chini da nikad nisam chula ranije, a i ko zna da li bih da mi nije tu presjedanje. Pita mama gdje je to, a ja pojma nemam. A ono bilo blizu Kuvajta.

Qatar Airlines ima odlichnu reklamu, kao "avio-prevoznik sa 5 zvjezdica" - izem ti zvjezdice!!! Ma, super su im uniforme, ali usluga - pa iskreno recheno, Wizzair ima polji pristup putnicima. Prvo me je u Bechu iznenadila sluzhbenica u njihovom ofisu, ali ajde rekoh, mozhda je ustala na lijevu nogu - mrsko im da objasne jadnom korisniku shta je gdje. Bilo mi doshlo da se obratim JAT-ovoj sluzhbenici, koja je bila na shalteru odmah do ove. Poslije trazhe da se bordirash sat i pol prije polaska i onda visish ko kreten ni na nebu ni na zemlji. Avion chini mi se ima najtjeshnjiji dizajn koji sam vidjela - jedva sam imala gdje stavit noge, a kamoli ih ispruzhiti! Inache su sve nadzhidzhali - stjuardese kao iz reklama, uniforma im besprijekorna. Josh da se koja koji put nasmijeshila. Najveca mi je provala bila kad sam potrazhila josh jednu zemichku. Donesu ti maslac, sir, salatu i glavno jelo - u mom sluchaju odlichne janjece fashirane shnicle sa pireom i povrcem - i jednu malu zemichku, kao da ce na ushtedi hljeba najvishe zaraditi!!! I ja pitam mozhe li josh jedna zemichka - jedna me gleda zbunjeno, a druga mi derektno kazhe da nema vishe!! Ma mojne mala!!! Dobro pa je ova prva bila malo saosjecajnija pa je otishla da mi potrazhi. Moj saputnik, lik iz Bahrejna je odmah predlozhio pola njegove, ali su mi donijeli ipak (mozhda je ona fina cura donijela njenu porciju??!!). Dobro pa sam znala da do mene sjedi neko ko ce mi otkinuti od svoje zemichke ako ustreba ;).

Kad god im neshto zatrazhish, gledaju te kao da im hocesh ici kuci prespavat! Inache su ok...

Razlgedala sam neki njihov chasopis - ima jedno mjesto, neki Pearl - to je neshto shto sam mislila prvo da je obrada photoshopom ili chime slichnim. Ispostavlio se da nije. E to mjesto bih nekad voljela vidjeti i uzhivo!


Oryx Lounge na aerodromu u Dohi je inache fino mjesto, ima chak sobu za pushenje, sve je chisto i sredjeno, mada malo prohladno, mada je napolju 20 po celziju (sad je ovdje 21:10). Stakla su im chista da ih mozhesh komotno ne primjetiti. Ima voca i sendvicha, buffet je super, kafa najbolja danas. No najbolje u svemu tome je stolica za masazhu!!! Nakon 7 sati u avionima i josh dopunski ne znam ni ja koliko sati po aerodromima, ta mi se stolica najvishe svidjela! A nisam ishla na masazhu od Indije... Ajd pogodit shta cu radim ovih dana ;)

Ne nosim aparat sa sobom, chekiran je do Cebu-a i nema slika trenutno, no kad se budem vracala bice ;)
- 18:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

pochelo je :)

jutros sam se jedva digla iz kreveta. skrhana i pospana...
bila je prava ludnica ovih dana - zavrshiti tonu stvari shto prije da bih uzhivala u malom predahu izvan kancelarije, izvan grada, izvan drzhave - pa bash i izvan kontinenta! e to ja zovem dobar business trip!!!

a sinoc je bila ludnica do daske! u roku ot sat vremena sam uspjela kupiti - konachno - kofer sa tochkicima, otici kod frizera, kupiti kishobran i par sitnica. obichno putujem sa rancem ili torbom, no ovaj put nisu bili sigurni da ce mi stvari automatski biti prebacivane s aviona na avion. zato su mi trebali tochkici.

na filipinima sezona kisha, bljutava kombinacija - more, vrucina i kisha :( no nishta, bice to sve ok... znam ja

evo taman sam stigla u bech, uspjela srediti sa qatar airlines da mi ipak automatski transferiraju stvari do cebu-a i sad sva sretna pijem kaficu na aerodromu. za par momenata krecem dalje, osmi mart cu provesti u vip lounge salonu u dohi. dobra organizacija praznika, zar ne ;)

svima vama, drage moje djevojke i zhene, za koje sam sigurna da ovo chitate, zhelim divan praznik, sretan vam dan vjeshtica!!! :)
- 10:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #