Izgorila sam. Lice mi je crveno kao u raka... I ledja. I ramena. I ruke. A pojma nemam kako sam to postigla. Stidim se same sebe. A bilo je oblachno chitavog tog petka koji smo proveli na brodicu i po plazhama Filipinskih ostrva. Na zhalost, ne sjecam se imena ostrva, ali se zato sjecam - a i sigurno cu se dugo sjecati, ljepote u koju sam se potopila na par dana. ne znam shta je bilo ljepshe - planine, more ili ostrva...
Znam da ste nestrpljivi da chujete izvjeshtaj o ovom dugom putu, pa se nadam da cu uspjeti bar malo da vam docharam ono shto sam vidjela, okusila i na svojoj kozhi osjetila.
U nedjelju popodne sam sletila na aerodrom u Cebu-u, najstarijem gradu na Filipinima. Prvo dobro iznenadjenje je bilo josh tamo, na aerodromu - chula sam da neko zove moje ime i totalno se iznenadila kad sam vidjela kolegicu iz Indije - mislila sam da stizhe dosta kasnije, a ispostavilo se da smo tako reci u isto vrijeme stigle tamo :). Imala sam drushtvo, znachi, svo vrijeme dok ostali ne stignu.
Cebu, kao grad, dosta lichi na ono shto sam vidjela u Indiji s tom razlikom da nema toliko beskucnika, da ljudi uglavnom zhive na ulici ali u kucama. Dodushe nisu takve kuce kao kod nas, skroz su male i bukvalno na trotoaru, ali su ipak kuce, a ne kartonske kutije kojih je Mumbai bio pun. I drugo - iako i tamo ljudi pishaju kraj puta, shto sam nejedanput vidjela za vrijeme svog kratkog boravka u Cebu-u, ipak je dosta chisto i ne smrdi. (Mala napomena, u Mumbai-ju sam morala zatvoriti prozor auta jer nisam mogla podnijeti smrad koji se shirio...)
Slichno Indiji, svi su ljubazni i srdachni. Razlika je u tome shto mi se ovdje, na Filipinima, to chini nekako izvjeshtacheno. Na svakom koraku chujesh "Good morning, Ma~am, Thank you, Ma~m". To "Ma~am" je izraz koji ima svoj odredjeni nachin izgovora - kao da ga otpjevaju sa odredjenom melodijom. Mogu vam reci i dobar dan i kako ste ali ce nakon toga ponovo izgovoriti tu svoju zauchenu frazu "good morning / evening / thannk you Ma~am". Josh mi odzvanja u glavi.
Hotel je bio super! Odlichne sobe, odlichan pogled na planinu i bazen! :) Znate mene, staru ribu, meni daj bazen i nishta me ne pitaj :).
Nakon kraktog osvjezhenja, tusha, raspakiranja stvari i svega shto uz to ide, popile smo kaficu kraj bazena i uputile se u Ayala centar - ogroman mall, kojeg nismo ni pola obishle. Nije mi se dalo gledati iste stvari koje imam i kod kuce.
Shirly, kolegica iz Izralea je stigla taman za vecheru. Imali smo dvije mogucnosti za vecheru u hotelu - da narcuhimo neshto iz menija ili da platimo 1000 pesosa (40 pesosa = 1 USD) i da jedemo shta god i koliko god hocemo iz buffeta. Jedno 15 minuta smo se chudile shta da radimo, bilo nam je nekako skupo dati toliko para josh prve vecheri za jelo, ali smo ipak odluchile da je to jednom u zhivotu i da se ne treba puno misliti. Shta li sve nismo jele!!! Od sushija do manga... svashta neshta... slatko, slano, kiselo, morsko,... Domace pivo je bilo dosta dobro, pilsen neshto slabiji od bugarskog piva.
Bend koji je svirao je bio odlichan. Prvo veche je pochelo super!
Sutradan nismo znali shta cemo tachno radtiti, Cecil nam je ostavila poruku da ce doci po nas u hotel i voditi nas u obilazak. Stigla je oko 11 i imali smo sat vremena dok ne dodje i turistichki vodich. Prva ideja je bila da krenemo ka centru, ali je meni sinulo - tek shto smo odmakli od hotela, da su planine sigurno ljepshe. Ken, nash vozach je okrenu minibus i odvezao nas na predivno mjesto! Visoko u planinu Busay, mozhda najzelenije mjesto koje sam ikad vidjela (uzhivo). Imate slike sa planine pa uzhivajte i vi makar malo.
Kasnije smo se nashli sa vodichem, obishli tao-hram, 99 stepenica do hrama su bile kao doza fitnesa za chitavu sedmicu, ako mene pitate!
Kasnije su nas odvezli da gledamo neku kucu – mislim ono istorijsku, sa prichom ko ju je sagradio, koliko je stara… nije nas bash odushevila te smo zamolili umjesto da nas voze po raznim kucama, da nas vode negdje da uzhivamo u prirodnim ljepotama. Tako da smo se spustili do mora. Nisam bila za kupanje, ali sam bar proshetala po vodi. Moram napomenuti da je svo vrijeme bilo vruce, vlazhno i oblachno. Vlaga je jedino neshto na shta se nisam mogla navici.
Poslije smo opet otishli na planinu, ovaj put malo dalje, 30 km od grada, nadmorska visina jedno 2100 m.
Jeli smo kukuruz kupljen od seljaka kraj puta, sladak, presladak.
Necu opisivati vechere, sve su bile na divnim mjestima, sa divnom hranom, na nekim mjestima smo imali I muziku u zhivo. (Filipincima je muzika u krvi, mozhete ih chute kako pjevaju dok rade, prodavachi u mall-u, portiri u hotelu, svi pjevushe… I u disku imaju muziku u zhivo. Chini mi se das vi pjevaju odlichno.)
Tri radna dana u kancelariji ne zhelim da opisujem. To cemo preskochiti…
Petak je bio ponovo slobodan dan. Ujutru smo sjeli na brodic I krenuli u obilazak ostrva. Prvo ostrvce na koje smo otishli je imalo mjesta za piknik, bilo je nekoliko filipinaca koji su se odmah sjatili oko nas. Jedan mi je prishao I odmah se upoznao – Sandi. Htjeli sun am prodati kokosove orahe po cijeni 100 pesosa komad, no meni nikako nije bilo do kupovine. Ko ce vuci orahe!!!
Trece ostrvo je bilo kao iz bajke. Kao sa razglednica! Predivna pjeschana plazha, topla voda… Oblaci… E tu smo ostali nekoliko sati, iskupali se I – izgorili L Sad me sve zhivo boli, no vrijedilo je!
Ruchali smo kasno popodne u restoranu na vodi. Toliko morske hrane chini mi se u zhivotu nisam pojela…
Jutros, ili juche ujutro, (zavisi po kojem vremenu rachunam, jer je ovdje u Qataru, odakle vam sad pishem, josh uvijek juche, a na Filipinima je vec danas, ili je tamo vec sutra a ovjde je vec danas) sam krenula nazad. Prvo let Cebu – Manila, onda jedno dva sata redanja po redovima za check-in, pasoshku kontolu I svashta neshta. Aerodrom u Manili je uzhasan. Imaju tonu nekih procedura, papira za popunjavanje, redova, chekanja… Onda let do Dohe, Qatar, koji sam sva sreca skoro sav prespavala. Prespavalam sam I onaj prethodni. Bar mi je to dobro shto chim sjednem u avion ja zaspim ko drogirana. Budim se samo kad dijele hranu. Ovaj put sam uspjela I film odgledati I to dobar – francuski “Zajedno I to je sve” – tako sam ga nekako prevela.
Sad chekam slijedeci let, sutra ujutru stizhem u Bech, pa cu malo prohodati. Bice slika I iz becha ;). Ove iz Cebu-a cu vam postnuti ovdje uz ovaj post chim se uploadnu na album. Internet mi ovdje nije bash najbrzhi, a imam preko 200 slika, pa ce to ochito malo prichekati…
Post je objavljen 15.03.2008. u 22:04 sati.