Da. Vratila sam se. Vratila sam se prije dvije sedmice, no nikako da stignem do ovog bloga. Nisam vas zaboravila, drage moje i dragi moji, samo vremena ne ostaje.
A u Indiji je bilo fantastichno. Na zhalost, nisam uspjela puno toga vidjeti, skoro da nisam imala vremena nikakvog, osim uveche za restorane. No utisci su ostali odlichni!
Sletjela sam u Mumbai (Bombay) u ponoc po indijskom vremenu, u svojim farmericama i dzhemperu, s kaputom u ruci. Mogu reci da me Indija jako toplo dochekala - moglo se osjetiti u vazduhu nekih 25 stepena celzija. U avionu je iza mene sjedio lik sa chasopisom na meni jako poznatom jeziku. To shto je takvih bilo na Bechkom aerodromu me ne chudi, Bech nam je neshto kao polazna stanica, no u avionu je bilo dobro znati da nisam sama, nekako. Prve rijechi kad je avion sletio na mumbaiski aerodrom su mi bile: "Izvini, samo malo da prodjem." doslovce izrecheno kao shto ga pishem, bez prevoda. Na ogromnom redu na sluzhbi pasoshke kontrole sam sluchajno zirnula sms koji je cura ispred mene pisala i tamo sam prochitala: "Doputovala sam, ... ljubim te..." doslovce i bez prevoda. Nekako mi bi josh toplije ako je to moguce osjetiti na onoj vrucini :).
Shofer me je chekao i krenuli smo ka Pune - put dug jedno 4 sata. Usput sam sve saznala o njemu - kako se upoznao sa zhenom, koliko mu je dijete, shta planira, kakvi su mu pogledi na svijet... Saznala sam i da u Indiji, bar u Maharashtri, arapi govore Hindu a indijci govore Marathi. I chastio me je indijskim espresom s mlijekom negdje usput. Proshlo mi je kroz glavu kako su mi rekli da pazim shta jedem i pijem ali ajde, rekoh, valjda mi od kafe nishta nece biti... Ljubazni shofer je bio tek uvod u indijsku srdachnost i toplinu ljudi koju sam kasnije mogla osjetiti na svakom koraku, tako reci.
Hotel je bio dobar, onih par sati do poslovnog sastanka sam prespavala kao malo dijete :). A ujutro sam se srela s novim kolegama: Indija, FIlipini, Estonija, Izrael. Dobro je pochelo josh bolje zavrshilo. Novi posao mi je u mahu donio nova iskustva, rashirio mi vidike u svakom pogledu. Po prvi put sam imala priliku chuti iz prve ruke a i vidjeti koliko smo slichni i razlichiti, vidjeti kako moj posao rade drugi, u drukchijim svjetovima i shvatiti kako su ljudi zaista svugdje ljudi i razlike su tek da obogate svakodnevnicu...
Dane smo provodili u indijskom ofisu, a vecheri po predivnim restoranima. Jeste, sve je u indiji jako zachinjeno i ljuto :). Jedino deserti i pile u slatko-kiselom sosu nisu. Oh, samo kad se sjetim kako am dozhivjela nirvanu u tajlandskom restoranu hotela Le Meridien, mmmm... ogladnim u momentu! Hrana je bila vishe od zadovoljstva, chini mi se da sam tamo nabacila bar tri kile. Bilo mi je teshko povjerovati da mogu toliko dugo i sa tolikom zadovoljstvom jesti!!! Drushtvo je bilo odlichno! Nikog nisam poznavala a odjednom su mi bili bliski i dragi, kao da je najnormalnija stvar biti tamo s tim ljudima. Nash domacin je lik o kojem bih mogla knjigu napisati - odavna niko nije ostavio takav utisak na mene svojim prisustvom. I ostali su bili fine ptice.
Petak je bio jedini dan sa nekoliko slobodnih chasova za mene. I ako me imalo poznajete, jasno vam je da je prva stvar koju sam uradila bilo da odem - konachno!! - na ajurvedsku masazhu!!! Petnaest godina ja chekam da dozhivim to iskustvo!!! I chekanje je vrijedilo!!! Nakon masazhe sam mislila da sam stigla u raj...
Cura s recepcije centra za ajurvedu se presvukla i krenula sa mnom da mi pokazhe gdje je banka jer sam htjela zamijeniti josh novca da bih ga potroshila zaludu - na sitnice tek da znam da sam bila u Indiji. Moja nova prijateljica je popela na svoj motorchic - prva osoba koja je uspjela to uraditi. Uvijek sam mislila da ako se popnem na motor to ce biti sa svim onim kacigama i zashtitnom opremom, negdje na mirnom mjestu, gdje nema nikakvog saobracaja. A sad sam se vozila mokre raspushtene kose koja je kao zastava viorila na vjetru, zadnjeg dana novembra, kroz pregusti saobracaj milionskog grada u velikoj zemlji. Rikshe su prolazile na par centimetara od mojih glezhnjeva. I osjecala sam se slobodno.
Shopinh je bio kratak, na brzaka, tri bluzice i dosta kozmetike. Naravno, nisam odoljela maskama za lice... Sad imam zalihe za josh par godina unaprijed.
Iz hotela sam krenula s novim shoferom ka Mumbai. Kad smo na pola puta stali da neshto pojedem i odmorim, lik je nestao u noci i ja sam ostala da ga chekam, uvjerena da je samo otskochio do wc-a. Nakon desetak minuta mi prilazi totalno nepoznata faca i neshto mi govori na totalno nerazumljivom jeziku. "Samo budi kul, Jasmina...". Odmahnula sam nezainteresovano da ga nishta ne razumijem i da on meni dzhaba govori... Otishao je do nekog lika i neshto su govorili, pokazivali glavama ka meni. Doshli su onda obojica i ovaj drugi mi je rekao na engleskom - jedinom jeziku na kojem bih ih tamo mogla razumjeti: "Madam, ovo je vash shofer i kazhe da je on popido svoj chaj i kad vi budete spremna mozhete krenuti dalje, on ce vas tu chekati." Pa mislim da sam u zemlju mogla propasti!!! Ne prepoznati svog shofera!!! A i on nije bash znao prichati engleski pa mi nije moga ni objasniti. Izvinjavala sam se chini mi se chitavih pet minuta, kako sam spavala u kolima i kako mi je jako zhao. Posramljena zhena na trideset godina...
Na aerodromu u Mumbai sam napravila mali skandalchic jer su neki uniformisani likovi uzeli da pakuju moje torbe u neke najlone i onda mi uruchili rachun za tu uslugu! Ja budala nisam nishta bila skuzhila i mislila sam da je to dio obavezne procedure, ali kad sam doshla sebi morali su raspakovati moje stvari i zaboraviti na ideju da bih im mogla i rupiju dati! Zamalo da prodjem kao naivan putnik, koji veze nema gdje je sjever gdje je jug, no ja sam dovoljno asertivna da kazhem da me ne mogu praviti budalom i da cu ja kad tad saznati gdje je sjever.
Let do Frankfurta sam prespavala... Na aerodromu sam nabasala na prodavachicu kojoj je osmijeh zasijao kad sam joj rekla: "A lijepo je poprichati s nekim na rodjenom jeziku." Eto, opet sam doma, makar i u Njemachkoj. Razmijenile smo par rijechi, ma prepoznamo se svugdje, ali ne pricham sa svakim. No eto ona mi je bila simpatcihna.
Moj grad mi se kad sam stigla uchinio kao jedan lijep, uredjen i chist evropski grad nakon ludnice u indijskim gradovima. Mislim da sam tek sad shvatila koliko je Evropa zaista drukchija od Azije. Josh kad bismo od njih preuzeli mir i spokoj...
Ukratko, zhao mi je shto nemam puno slika, jer nisam htjela slikati nocu i vishe sam se bila posvetila dozhivljavanju svijeta oko mene, nego photo aparatu, no izabrala sam malo slichica i dijelim ih sad sa vama:
Post je objavljen 16.12.2007. u 11:46 sati.