Jedna duuga prica o jednoj kratkoj ljubavi.
Sve je pocelo jednom davno u jednoj zemlji tuznih seljaka sa dosta naprednom telefonijom, internetom i svakakvi drugim sredstvima telekomunikacije. Tako je u svojoj biti ta ljubav morala biti tuzna, seoska i telekomunikativna. Tuzna - pa ne bas sasvim, bilo je vise veselih trenutaka. Seoska, jer je naljepsi dio ukraden dva divna dana u jednom malenom selu. Telekomunikativna - pa sve se odvijalo "telekomunikativno". E, da, bila je i pjesnicka. Toliko je poezije bilo, da za sex nekako nije ostalo vremena... Osim u stihovima. Ali nije bilo rime. Jer je danasnja poezija drugacija. Kome je sad do tog da sklapa rime?! Ma da...
Dakle, ovo je jedna bajka. Glavna uloga je - nakon dugog razmisljanja autora - data ipak jednom masovnom sredstvu za telekomunikacije, koje necemo imenovati da nas ne bi optuzili za reklamu. Ili jos gore - za antireklamu. Ili da nas ne bi jednog dana oni sporedni likovi, koje takodje necemo imenovati, gadjali paradajzom ili - nedajmiboze - jabukama. (Autor je misljenja, da ako ce ga vec neko ipak necim gadjati, da je bolje paradajzom, josh ako je uzreo, jer jabuke su ipak malo trvdje i mogle bi nanijeti povrede glavi koja vec ionako boli od tolikog razmisljanja kome dati glavnu ulogu. Iako je i glava autora takvog porijekla, da je normalnim ljudima tesko zamisliti kako bi joj jabuke mogle nanijeti povredu, no neka rizikuju drugi, mi se drzimo pravila "ko ne rizikuje skoro da i ne gubi".)
Druge uloge imaju u toj bajci mnogi, no vidljiva su samo dva sporedna lika koje autor jos nije odlucio kako da nazove, tako da i njih jos necemo imenovati. Dvoje. Toliko. (Autor i dalje razmislja, ali sad se prepustio pricanju... Mozda uslijedi promjena po tom pitanju, no za sad to dvoje nemaju imena. A i sta ce im imena kad su ionako u prici... U stvarnosti nek se snalaze kako znaju i nek se nazivaju kako hoce, ovdje bome nece!)
Kako je sve pocelo?
Sve je pocelo jednom davno, jednog hladnog dana pocetkom jedne godine. Nije bitan niti dan, niti mjesec niti godina. Bio je hladnjikav. I vec je bilo pusteno grijanje. Ona je bila u mantilu, vezane kose, malo nasminkana, no ne previse. Jedva je nasla adresu - jebena firma bar je mogla platiti taksi za takve poslovne sastanke. Dobro pa je mala krenula ranije. Konacno je stigla na odrediste - mala firma, skrivena u malom dvoristu male kuce sa velikim borovima. Gospodin sa kojim se trebala naci je bio - pa vise je bio frajer nego gospodin. Farmerice, teksas kosulja. I plave okice. (Hm. Necemo ga nazivati gospodinom, jer mu ne stoji. Ni frajer mu ne stoji. E sad se autor vec stvarno uhvatio za glavu - ajde ona ce biti mala, jer je to nekako neobavezno - moze biti i mala i velika, i dama i kucka i svakakva, no kad kazes za curu "mala" to nema neko ko zna kakvo znacenje. A s njim vec imamo problem. Hm. Autor pocinje da shvata jos u startu da ce mu ovaj sporedni lik muskog pola zadavati probleme. Steta sto to mala nije skuzila na vrijeme. Mozda bi prica bila druga - niti seoska, niti tuzna. Bar ne ljubavna.) Ta on je bio cool. (Autor: "A sta mislis da ga nazovemo cool?" e jebi ga... )
Dobro, taj cool tip je bio tako nasmijesen i ljubazan, a mala je bila tako samouvjerena, da je posao krenuo lako i zavrsio se podpisivanjem dogovora. Kasnije je uslijedilo sve sto je trebalo uslijediti: usluga, customer support, provjera kvalitete usluge, provjera je li klient zadovoljan. I sve je bilo ok. Puno puno smijeha. Kad bi maloj u kancelariji postalo zagusljivo, ona bi okrenula broj da cuje onog lika, svakako joj je to bio posao.
I tako izvjesno vrijeme. Onda je spontano uslijedilo ono sto nije trebalo uslijediti. Da bi poboljsali radni ucinak poceli su koristiti ono jebeno sredstvo za telekomunikaciju, koje necemo imenovati. Lafo, u ime bolje usluge. E kad neko voli svoj posao... Nemam rijeci. Da su bogdo izabrali fax ili telex ili bilo sta drugo. I onda je komunikacija zaista postala laksa, veselija. Krenula je razmjena iskustava - ko sta radi da bi si poboljsao raspolozenje tokom radnog dana, ko sta ne radi, ko je ozenjen a ko nije, je li bolje ozeniti se ili gledati spanske serije. Teme su postepeno postale suvisno banalne. Ili pretjerano filozofske - u zavisnosti od raspolozenja.
I tako izvjesno vrijeme. Onda je uslijedilo "Hajde s nama u restoran" i "Ma hajde ti s nama na festu" i "Daj mi tvoj broj mobilnog". A festa je bila do jutra! I nista vise. NIje bilo sexa, niti pomena o tome. Samo ludi ludi ples i "Joj sto volem Robija V.!!!" Poslije stvarno nije bilo niceg izvjesno vrijeme. Nekoliko mjeseci.
Poslije je tek doslo do svega do cega nije trebalo doci, no sad autor treba da se naspava da bi izmislio kako da isprica pricu dalje.
Samo malo da vas vratim u sadasnjost: Mala cita stara pisma i jos joj nije jasno sta se izdesavalo. I kad su stvari krenule dole. Nije ni autoru jasno... Pa eto, znam da nije dobro reci odmah kraj, ali samo da vam kazem da je rasplet bio banalan - presjecen kao onaj cvor sto ga je onaj lik presjekao macem. Pa ja. Prosto ko supica.
Posto prica o ljubavi zaista obicno ugnjavi, ja vam sad necu sve ispricati, da vas ne bih totalno ugnjavila. I pojma nemam sto sad pocinjem ovu pricu, a i ne znam koliko ce ona nastavaka imati. Svakako ne morate ni citati. (Jes, to vam sad kazem, ko da nisam mogla odmah na pocetku - no ako ste vec dovde procitali, onda je to vas problem, jer ko sam ja da vam govorim da li da citate ili ne, pa onda nije vazno da li vam to kazem sada ili na samom pocetku. A i ne ide mi nesto da vam kazem: Ej, sad cu da vam ispricam nesto, ali vi mozete slobodno zacepit usi i ne slusati me, t.j. citati.)
...mozda slijedi produzetak...
Post je objavljen 01.11.2007. u 01:23 sati.