...of the spotless mind.
Jedan ... (autor trazhi rijech kojom bi mogao opisati svoj dozhivljaj za ovaj film... lijep? mneee, lijep je film, no nije to autorov dozhivljaj tachno... tuzhan? nije ni to... "onaj koji tjera na razmishljanje kad ti se uopshte ne razmishlja o tim stvarima?" - e to bi trebalo biti smisao te rijechi, no takve nemamo u nashem rijechniku... a da je autor izmisli?? ma daaaaajjjjjj....) - e pa jedan film.
Ovo nije produzhetak one priche. Ili jeste. Zavisi kako se uzme. Ako uzmete da nema glavih likova uopshte, mozhda se autoru i svidi da ovo ipak bude produzhetak one priche. Samo je jedan sporedni lik iz ove i one priche isti - ona mala. Oh, autor u stvari, nema blage veze zashto sad ovo pishe. Neki bi rekli da ima potrebu, no s njim smo u dosluhu i mozhete mi vjerovati na rijech, da autor trenutno nema nikakvih potreba. U stvari mu se nikako ne spava... A trebao bi. Sad rovi po mozgu i pokushava se sjetiti kakve bi mu emocije trebale biti pri ruci... No, ostavimo autora da se i dalje muchi ili ne muchi, ma nek radi shta hoce. Idemo malo vidjeti shta je s onom malom.
Prvo, da se odmah izjasnimo, ovo nije pricha tipa shpanska serija, ovo nije pricha u kojoj ona sretne njega i na kraju se pojavi natpis "happy end" i ostavi vas s onim finim, blazheno bezazlenim osjecajem, da negdje na svijetu postoji ljubav i da ce i vama, ako vec nije, kad-tad zakucati na vrata. Ako hocete zaista lijepu prichu o ljubavi, ali opet ne kao u tim glupim serijicama, gdje ljudi druga posla nemaju vec da vrishte jedni na druge i da ponavljaju jedni drugima sentencije tipa "ali ti je volish, bori se za ljubav", kao da je to glavni unutrashnji proizvod njihove drzhave (mada, sad mi autor reche, da je to zaista - mislim te njihove serije - najprofitabilniji proizvod njihove drzhave... hm... ne pitajte me sad shta je autor htio time reci, jer shta je htio - to vam je i rekao, ako ste skuzhili - skuzhili, ako niste, a shta vam ja mogu.. ). Ta ako hocete zaista lijepu i stvarnu ljubavnu prichu, onda idite na jednu drugu adresu, ako vec niste bili tamo. Ma nadjite je oko sebe - ima takvih josh, ako ih niste vidjeli, e onda sam ja sretna shto jesam ;).
Dakle, ovo nije nikakva happy-ending-love-story. Ovo su samo razmishljanja jedne male, kojoj je autor ljubazno odluchio pomoci.
Dakle, onaj lik, kojem autor nikako nije uspio naci odgovarajuci nadimak, kojim bi ga indentificirao pred vama, onaj lik je daleka proshlost za sve nas i ne treba nas vishe interesovati. Ovdje cemo spomenuti jednog drugog, koji nas takodje ne bi trebao interesovati, no kad se nametnuo, ne mozhemo ga izbrisati. Shto ce se kasnije josh malo detaljnije objasniti, svidjelo se to vama ili ne. Ta onaj iz proshle priche, shto je bio jako cool, je bio jednom rijechju prelijep. Ma lutkica bozhja! Da ti dodje da ga odma' nako ludog "safatash". I zanimljiv i oshtrouman i sa sjajnim smislom za humor. (Autor odavna razmishlja kako nije normalno da u svakom kretenu nadje neshto lijepo, no takav je taj nash autor i to je donekle i dobro...) A nachin na koji se taj lik udvarao, rijechi, koje je koristio, ma sve je u njegovim rijechima bilo tako "nobless" (ne znam za vas, ali autor voli da jede noblice i napolitanke i jadro keks! Shta se sad prisjetio jadro keksa??), ma samo shto u stihovima nije prichao. No u jednom momentu si je dozvolio malo pritisnuti gas jache i izreci neke stvari, koje mala bash i nije imala volje chuti. E, da vi znate tu malu, onda bi vama bilo jasno da ona nije nikako mogla ostati duzhna. Zamislite romantichan par, koji sjedi u restoranu, odjednom nestaje struje, konobari raznose svijece i na toj divnoj svjetlosti svijeca, nash romantichni par razgovara o tome kako je to mjesto u planini glupo, jer nema ni bilijar, ni stoni fudbal, ma nishta. (Ajme, autor se uhvatio za glavu!! Tu je definitvino jasno da je ovo neki glupi par koji samo sebi gubi vrijeme... Ne trebash biti Freud da bi shvatio da je tu romantika pukla negdje kod zadnjeg semafora...) I u toj tako lijepoj romantichnoj noci, na svjetlosti svijece, mala je morala i reci neshto isto toliko romantichno, kao na primjer: "Pa jeste, bar da smo veca grupa, a ovako... Dosada zhiva... Izvini, ali ja ne mogu chitavu noc gledat' u tebe kao u televizor"... Patetichno... (Ja kad vam kazhem da niti ovo niti ono prethodno nije ljubavna pricha a vi meni ne vjerujete!) I tako... to se sve fino zavrshilo... (Autor tu ima svoje mishljenje o tome koliko je to bilo fino zavrsheno bash tu i tada ili par dana kasnije, no vazhno se to zavrshilo i basta.) Tako da je onaj lik ostao samo uspomena i to lijepa i nishta vishe od toga. (E, jeste, propustili smo dosta detalja, shto ruzhnih, shto prelijepih, no shta ce vam detalji kad od njih ne ispadne ko zna shta. Isto kao kad biste uzeli komade torte i rekli da je to torta. Ma ne ide...)
Tako, sad je red na onog drugog. Njega bismo rado nazvali Mars, ili Jupiter, jer bash malo lichi na neku od onih planeta, koje nam izgledaju tako poznate i tako strane, no poshto se nash pisac ne mozhe odluchiti vishe ni tu koja bi planeta trebala biti izabrana, necemo ga zvati tako. (E moj autore, i ti si mi neki, sopstvenim likovima imena ne mozhesh izmisliti... Oh, dobro, ajde ovome cemo izmisliti neko...)
Njega cemo zvati g-n Planetic. Ta taj je isti gospodin Planetic bio u nekakvoj burnoj vezi s onom istom malom. I isto je i to glupo zavrshilo. Ali eto, tu je on uvijek negdje, dobar prijatelj i ostale bla bla gluposti. Nakon svega i svachega, on se pojavi jednom bash kad je maloj bio potreban, da daje savjete u vezi slozhnih pitanja rukovanja josh slozhnijim uredima, da se muchi da nadje problem, da bi se na kraju ispostavilo (naaaravnooo) da je problem bio negdje u utikachu. Kao ono, kad se chudite shto vam kompjuter ne radi, a kabel vam na tri metra od utikacha... I onda nakon jedno 243 "jao izvini shto sam te muchila" ispisanih putem (hm, autor vas slagao na kraju, opet se javlja onaj glavni lik iz proshle priche ;)) onog sredstva za komunikaciju, on napishe da bi mala trebala odgledati film koji se nalazi u samom pochetku ove priche.
Ima mala iskustva s filmovima, koje on preporuchi, zna da ima dobar ukus kad su filmovi u pitanju, ali isto tako zna da je mozhe iznenaditi i nechim shto joj se bash ne bi svidjelo, kao jedne noci kad je nazvao i lupio "Ej, dolazim za pola sata samo da ti donesem neke filmove, koje sam ti snimio" - donio ih i odmah pobjegao. I kasnije ga je psovala u sebi dok je rukama krila ochi od brutalnih scena filma "Sedam" jer bi on trebao znati da ona takve filmove ne voli pogotovo ne nakon ponoci sama u kuci. E taj ste arsenal trebali chuti!! Mislim, zamislite vi osobu kojoj je pojam filma romantichna komedija i koja drugo sebi nikad ne bi pustila namjenski, kako se "lijepo provodi" gledajuci realistichne scene ubistava! Brrrr!!! I ovaj put se razmishljala da li da gleda sad taj film ili da ga ne gleda. No hajde, ovaj ipak ne bi trebao biti ako nishta drugo brutalan. Josh je dobila instrukciju: "ne chitaj komentare, pusti nek te film iznenadi".
E jest je iznenadio. Naravno, nashla je ona nekih paralela izmedju filma i stvari, koje su se njoj i g-nu P. deshavale, no to je tako daleko... U stvari, mozhda nam taj film zheli reci da ne mozhemo birati koga cemo voljeti, no eto, malu to nije dirnulo. (A da bude iskren i autor - ni njega! Zato je valjda i trebao napisati ovako dugo neshto, jer mu je dusha ostala nezasicena umjetnoshcu pa je morao svojom napuniti...)
I iako nema punno veze sa filmom, iznosimo vam ovdje malo razmishljanja male nakon tog filma:
"Nije me tako dotakao, nije me nashao na onom emocionalnom nivou, na kojem me obichno dobar film nadje i udari, no jest me natjerao ponovo na razmishljanje... Mozhda sam iznutra postala hladna pa me vishe nishta ne mozhe dotaknuti kao nekad... Mozhda sam svih ovih godina bila neko drugi i trebali su mi ti filmovi da ne gledam drugu sebe u ogledalu... Tek sad pochinjem da shvatam da je sve sa mnom u redu i osjecam se u skladu sa samom sobom - neshto shto mi se do prije par sedmica nije deshavalo, pa otprilike 30 godina. Mislim, jeste na neki nachin i ponekad, no uvijek su mi trebali drugi da bih to osjetila. No sad je sve drukchije... Kao da sam ja postala konachno ja, onakva kakva sam trebala biti oduvijek. Odavna se nisam gledala sa takvim zadovoljstvom u ogledalu. Odavna nisam uzhivala tako dugo u sopstvenom drushtvu. Odavna mi se nije deshavalo tako dugo da se nadam da me niko nece prekinuti u mom druzhenju sa samom sobom. I ne zhelim da iko dodje sad ovamo, ne zhelim da mi nechije prisustvo donese neki dobar osjecaj, jer mi je konachno to shto osjecam kad sam sama sa sobom dobro i dovoljno i istinsko. Sad pochinjem da shvatam, da je u mom zhivotu bilo jako puno ljubavi - tako puno, da bi neko mogao s toliko ljubavi i poludjeti. No na zhalost, sve su te ljubavi bile tudje... Vishe se ne mogu sjetiti epizode kad je neka ljubav bila moja... Mozhda jedna ili dvije, no su toliko daleke, da su mi uspomene na njih kao da gledam film. Mozhda mi je zato ovaj film tako djelovao - jer ne primjecujem razliku izmedju scena iz filma i scena iz mojih sjecanja. A i ta sjecanja na ljubav su mi kao tudja.
Ja sam slobodna bijela zhena na trideset godina. Zvuchi banalno, no nisam udata i ne volim nikog. I ne patim od onog silnog pubertetskog zanosa da mi neko treba, da se mora pojaviti neko ko bar lichi na princa na nechemu shto bar nosi ime nekog konja. Valjda zato shto ne volim igrache uloga, a princ jeste uloga koju neko pokushava da igra.
Nedavno me stara kolegica s faxa pitala da li mi to fali? To da imam nekog pored sebe? Iskreno sam se zbunila i niam znala shta da odgovorim. Ne znam da li mi fali... U svakom sluchaju, mislim da sam jako sretna bash zbog toga shto prvi put sebi dozvoljavam da chisto i otvoreno budem to shto jesam, takva kakva sam. Da ne pokushavam sebe postavljati u nechije tudje okvire... A tek sad shvatam da su mi sve ljubavi takozvane bile pokushaj da ne budem ja, da budem "nechija", jer je to najlakshi nachin da pobjegnesh od sebe.
Oduvijek sam govorila da se necu udati prije tridesete. Valjda me je bilo strah toga da se jednog jutra ne probudim i da ne pozhelim da krenem sve ispochetka jer sam se negdje pored nekog usput izgubila. Tek sad shvatam da je to zaista bio moj nachin da porastem. Da postanem onakva, kakva trebam biti. Takva kakva sam sad. I tek sad shavatam koliko me je bilo strah upravo toga. Zato su svi oni, koje autor ovih mojih pricha spominje i kojima pokushava naci odgovarajuce ime, zato su svi oni bili samo privremeni. Kao privremeni boravak u stranoj zemlji, u koju ste doshli sluzhbeno ili na odmor, tek da provjerite da li cete se nakon tog boravka kod kuce osjecati kao ponovo kod kuce.
Jednom je moj omiljeni profesor psihologije prichao neshto o tome kako se nekim ljudima deshava da se pogledaju u ogledalu jednog jutra i da sebi kazhu "to nisam ja". Pa, nije mi se nikad bash neshto takvo deshavalo, ja sam ipak uvijek i od svakud jako brzo bjezhala, ali sam se na neka mjesta i pretjerano brzo vracala - prvo u pokushaju da se ne izgubim, a ovo drugo u glupom pokushaju da se ni ne nadjem. No kad imash sebe, onda nemash izbora puno - morash se naci, kad-tad. I evo, konachno sam se nashla - slobodna bijela zhena na trideset godina. I gledam se u ogledalu, nasmijeshena i kazhem si: da - to sam ja :). I svidja mi se taj sjaj u ochima koji vidim. I svidja mi se moja soba i moj skromni namjeshtaj. Svidja mi se taj moj dom, koji sam sama sebi na nekin nachin stvorila. Svijda mi se koliko je jednostavno, udobno i prijatno u njemu. I koliko malih sitnica me podsjecaju ko sam i koje su vazhne stvari ostale iza mene i u meni. I to nema veze s ljubavlju, onom romantichnom, koju sam u svojim pokushajima bjekstva trazhila.
Nisam ja anti-romantichar, niti sam kako bismo rekli "operisana od ljubavi". Bash naprotiv. Kad dodje ona moja, ja cu biti spremna. No oduvijek sam mislila da me neko treba zaista upoznati da bi me mogao voljeti. Ne zhelim se zadovoljavati tudjim projekcijama kakva bih trebala biti. Ipak mislim da sam ljepsha od njihovih iluzija i da me trebaju ovakvu voljeti. Postoje dokazi da ima ljudi koji to mogu: to su svi moji prijatelji, koji me godinama poznaju i josh nisu odustali od mene. O mojoj majci i bratu da i ne govorim. No chini mi se da su mushkarci chesto jako povrshni i da im je lakshe voljeti ono shto su sami izmislili o nama, nego potruditi se da nas malo bolje upoznaju i da dozvole da budu zaista opchinjeni. Toliko o tome...
Ja vjerujem u ljubav. I vjerujem u sretne krajeve. No treba se paziti tih tudjih projekcija i svojih strahova. Iskreno se zahvaljujem svima koji su pobjegli ili bili protjerani iz mog zhivota na tome shto su ostali daleko i nisu se vishe vracali. Time su mi samo dozvolili da budem ja, takva kakva sam. I pomogli mi. I hvala im i na tome, shto su bili nekad tu negdje u blizini, da bih bolje vidjela shta je to shto mi u zhivotu ne treba i bez chega mogu i bolje. Ne shalim se. Ovih dana sam jako zahvalna. Zato je autor bio primoran da pishe o nekima od njih. To su samo dva primjera onoga, shto sam nekad mislila da bi bilo lijepo imati, no sva sreca, zaobishlo me. Pa i ovaj film - ljiep je, no nije to moja pricha. I nema veze s nijednom od mojh pricha. Ja u stvari sve ovo pricham samo da se pohvalim, da sam konachno slobodna..."
(Biljeshka autora: mala posljednjom rechenicom ne zheli reci da se hvali shto je slobodna u nekom drugom smislu, vec samo da je slobodna da joj se desi njena pricha... Kako bi to ona rekla "Izvrshili smo generalno chishcenje i izbacili svo smece, sad ima mjesta za nove, fine stvari" ;-) .)
Post je objavljen 17.11.2007. u 03:04 sati.