The Last Broadcast

srijeda, 27.07.2005.

Start spreading the news...

Vec nekoliko dana uzastopce drezdi mi ova Ol' Blue Eyesova umotvorina. Probudim li se, eto ti njega. Drobim li nesto po kuhinji, opet on. Svaki put kad je cujem padam u nesvijest. Posto mi domet slavljenja rodjenana nikad nije bio veci od: a) pozivanja sva 3 i pol prijatelja iz razreda na, ahem, proslavu, dok bijah puckoskolac; b) pozivanja 1 i pol prijatelja na, errrmm, sok i kolace, dok bijah Mujo-seljak srednjoskolac u Metropoli; c) namjernog ignoriranja preostalih rodjendana u znak protesta furajuci se na I don't do birthdays, ovog puta sam dozlogrdila samoj sebi: posladoh sve bestraga i nozurinom ponovo stupam na tlo New Yorka. Zamijenit cu jedno oblacno nebo (London) sa drugim. Ali jebes ti to, New York je New York. Mozda ubodem i CSI:NY majicu. To ce mi biti misija. Svakako.

Zapravo, sto mi treba tamo? Nista osim kul suncanih naocala (check) a la Lou Reed da se mogu pretenciozno diviti samoj sebi u izlozima ducana, knish u desnoj ruci i stereotipni New York attitude tipa Whaddayawantmetodoaboutit? Geddoutofmaface! Pun novcanik konvertibilne valute, mozda? Bezveze. U filmovima se to uvijek nekako sredi. Ako je Tony Manero mogao raditi u ducanu sa farbama za ogradu, mogu i ja izzivit svoju fiksnu ideju. Uglavnom, spremam se na haracinu MoMA-e (za 20 dolara koliko kosta ulaznica ima da svi od reda padaju na koljena ispred mene) i popratnih kulturnih ustanova za koje ne imadoh vremena prvi puta. Otklaparat sa Manhattana do Brooklyna via Brooklyn Bridge. Pjeske. Uspet se na Chrysler zgradu. Krkat u Sylvia's. I opet plazit jezikom do poda nad NYPD policajcima.

Vec sad razmisljam sto da kazem ako kojim slucajem sretnem Jay Z-ja (objesit cu mu se oko vrata, zaskvicat na uvo da Beyonce nije nista bolja od mene i da cu za njega pristat pojavljivat se oskudno odjevena u rap video spotovima ako bas vec moram). Mozda bi ipak bilo bolje da ga priupitam gdje zivi Vincent Gallo pa da onda njemu idem ispijat mozak o raznoraznim glupostima? Mnogi ljudi ce se grohotom smijati ovome, ali bit ce on moj kad-TAD! Pa cemo vidjeti onda tko ce se kome smijati!

Brooklyn Bridge

Usprkos cinjenici da mi ovo nece biti prvi puta tamo ne mogu se oteti cinjenici da svaki puta kada se spomenu te dvije rijeci u kombinaciji New, pa jos York, ne odgovaram za svoje postupke. Iako bih sad, skoro 2 godine nakon zadnje posjete trebala biti starija, pametnija, mudrija. Sve to tri sam sigurno (vidi se iz prilozenog). Najvjerojatnije cu opet sve obilaziti ko muha bez glave, vristati poput malog djeteta ispred svake znacajnije zgrade (pocevsi sa Newarkom)/muzeja/umjetnine/knish shtanda. Kako inace pristupiti gradu koji nikad ne spava? Mirno, kulerski i stalozeno? Ni govora! T minus 44 days and counting. Poput autenticnog strebera ponavljam doljespomenuto gradivo.

Ryan Adams - New York, New York
Frank Sinatra - New York, New York
Le Tigre - My My Metrocard
Tom Waits - I'll Take New York
Interpol - NYC
Beastie Boys - An Open Letter to NYC
Velvet Underground - Chelsea Girls
The Strokes - New York City Cops
Rufus Wainwright - Poses
Yeah Yeah Yeahs - Yeah! New York

- 11:16 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.07.2005.

Sminkanje, sminkersko-zajedljivo prigovaranje i Conor Oberst

Jucer saznah jednu jako vaznu stvar koja je bila toliko teska za povjerovat da sam se beskrajno usokirala, prolila salicu kave po sebi i zviznula samu sebe posred cela tri puta. Tony Blair koristi mejk ap. Ako ovo nije senzacionalna vijest, onda ne znam sto je?? Mislim da praznjenje 5 metaka iz automatskog pistolja nevinom Brazilcu u glavu point blank range nije nista u usporedbi sa time. Dakle, Tony koristi moj i novac svakog drugog postenog poreznog obveznika da se upicani. Navodno vise nego prosjecna Britanka. 1800 funti godisnje. Dakle, mislim da ne upotrebljava Boots' own brand (nesto poput DM vlastitih proizvoda). Mozda je fan Laure Mercier? Ili Vincent Longoa? Barem je priznao. A ne ko onaj Gerhard Schroeder koji se bio toliko uzjogunio kad su aludirali na njegovo farbanje kose 'plavom noci' nijansom da je novinarima zabranio da to ikad vise spominju. Mislim, samo bi daltonistu promaklo Blairovo sminkaranje. Tko moze zaboraviti one nijanse tekuceg pudera i raznoraznih sredstava za samotamnjenje (fake tan)? I kuvan i pecen. Kosu je ofarbao vec ohoho puta (skoro pa ko ja). Na obrvama i trepavicama sigurno koristi vazeliln. Vazelin, naime, fino izgladi obrve pa onako pristojno izgledaju. Usprkos tome da to ne mora biti tocno, imam nocnu moru u kojoj vidim premijera nam kako si voskom uklanja dlacurde s torza. Mozda se varam. Ali svako malo mi ta scena bode oci i nikako da je se rijesim. Mozda da mislim na nesto pametnije, tipa koji rvacki politicar se moze ovako pohvalit? Aha, aha. Znala sam. Niti jedan. 1:0 za UK. Ipak su to ozbiljne stvari koje su vazne. Vaznije od nekog tamo Brazilca kojeg su specijalci zauvijek fino izmejkapirali u petak u Stockwellu.

Kazu da je pocela sezona godisnjih odmora. Ne bih znala. U UK vlada kapitalisticko-izrabljivacki sistem i nitko ziv si ne moze priustiti prodavanje zjaka po 3-4 tjedna u komadu. Pa tako ni ja, zato sam ovakva zajedljiva drtesina kakva jesam. Naime, prije dan-dva bijah toliko luda, sto od posla, sto od pokusaja da se doslepam do pripizdine u ovom novom londonskom ozracju u kojem se ne zna ni tko pije, ni tko placa, da se nisam mogla sjetiti gdje sparkirah auto. Tj nisam se uopce mogla sjetiti da sam to i napravila. Posla sam pjeske od stanice prema kuci. I na pola puta se sjetila da sam, zapravo, stigla na stanicu s autom. Da mi je kojim slucajem bila neka fina sjekira pri ruci odalamila bih si jednu dobru. Jedino me pomisao na 4. 8. odrzava na zivotu. Pivo, znoj, debeli i bradati i znojni ruzni muskarci, te svinjsko salo, aka cvarci (pork scratchings). Da. Opet. Jer moj zivot smisla nema.

Btw, Bright Eyes, tj Conor Oberst je polu-bog (First Day of My Life, pa ima li ista bolje od toga?)Eto, sad mi je lakse.

- 10:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 22.07.2005.

Don't worry, nothing can go wrong

A taman sam pomislila da je sve opet koliko-toliko normalno. Zato i bulaznih o Russell Squareu, kako su ga skoro pa otvorili. Cak se i Tesco bio ponovo otvorio, drito nasuprot Russell Square stanici . Nadobudna kakva jesam, pokusah se ugurat tamo, ali vec su onda bili opet zabranili svima ulaziti. Naravno, kad se sve ovo jucer izdesavalo (ijopet jedna od scena je bila blizu mog posla) - Warren Street i incident u UCH - University College Hospital), ja sam sukladno sa svime 'meditirala' u parku i zujala nad bezbrojnim zvukovima helikoptera sto su nadlijetali iznad mene. Doma sam se vratila nakon 2 i pol sata hodocascenja, sto po busevima, sto pjeske, sto skoro pa cetveronoske. Moja se stanica ko fol otvorila pa nadobudno sidjoh dolje. I kao voze vlakovi do Brightona. Aha. Godot je prije stigao Beckettu nego meni moj vlak. Ili kao sto ovdje kazu "i svinje ce prije poletiti".

Pokupih najnovije izdanje Evening Standarda (londonske dnevne novine) koji je vec imao svjeze izdanje (West End final) o jucerasnjim dogadjajima i na vrat-na nos penji se ponovo gore i trazi bus koji ce me odvest do Blackfriarsa. Sto i nije bilo tako lose jer je odmah dosao. Na busu (zadnja stanica: Brixton) bijase vise crnaca nego na Snoopovom koncertu. Po prvi puta se vozih u doslovce vakumiranom vlaku. Naime, sto bi to znacilo? Pa eto, to sto znaci: nije bilo zraka da ga trazis povecalom poradi iznimne hrpe ljudi koji su se uspjeli stlaciti unutra. Pomalo sad mislim da je jucer postignut fenomen iz fizike: volumen koji se moze stostruko natlaciti. Divota. Sparina miluje lisca nam. Zrak: velika, debela nula. Sjedalo za naci: i ja ocekujem gluposti! Posto vlak staje i na Gatwicku (zracna luka), ima i onih spodoba sa kofercinama velicine Australije. Oh, derneka li dirljivog! Naravno, skoro se sasuh (poput, recimo, biserne ogrlice na asfaltu) od silne sparine i nedostatka zraka. Zapravo, nitko ne bi ni primijetio jer ne bih mogla u vodoravni polozaj da sam i htjela (nema mjesta za strmopizdit se). Ostala bih ovako onesvijestena u okomici. 2 i pol sata kasnije: pripizdina.

Da sve bude jos ljepse i ugodnije jer ipak je ljeto, kad dodjosmo jucer na posao skuzili smo da su nam bili provalili u muzej. Nisu uspjeli daleko dogurati, ali su nam maznuli gajbu sampanjca. Nes' ti lopovske drskosti!!

Tabloidi jutros, naravno, pizde na veliko i pokusavaju nas uvjeriti da cemo od sad biti okovani strahom. Sad se ocajnicki odupirem (svim snagama) da ne zakeljim (na sebe ili na prozor si) poster London Stands United koji ce biti prilozen uz Evening Standard u slijedecih par dana. Ne smijem popustiti napasti, ne, ne (ne volim ovakve kolektivne izlijeve)! No, mogu opet reci Bollocks to you all! Odnosi se na onu cetvoricu jucer sto su zgibali sa ruksacima na ledjima nakon sto nisu uspjeli.

- 11:44 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.07.2005.

Hmmm...

Opet??

Policajci u odorama za kemijsku dekontaminaciju su usli u Warren Street podzemnu. Ima ih nesto i u University College Hospital bolnici u mom kvartu (Bloomsbury). Upravo smo dobili mail od Metropolitan policije poruku da ostanemo gdje jesmo jerbo opet zatvaraju cijeli transportni sistem. Opet su zatvorili i moju stanicu (King's Cross Thameslink), dakle, nadam se da ce je otvoriti do 18 sati.

- 15:11 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Lunch Is For Wimps

Rece jednom davno Gordon Gekko. I nije me bilo briga. Sve dok ne postadoh pripadnikom klase kolektivno zvane mazga/stoka/sljakerska. Sad kad sam mudrija (naravno), pametnija (to sigurno) i nadasve starija (e, ovdje samu sebe ostavljam bez komentara) zeljela bih Gordonu zabit saku u oko. Naravno, u ovom kapitalizmu ovdje svi se snebivaju uzeti si svoj sat vremena za pauzu za rucak. Dobro sad, valjda oni koji rade kod stvarnih izrabljivaca i nemaju luksuza zvanog pauza od sat vremena. Zakonom je zagarantirano najmanje 30 minuta (tko od izrabljivackih privatnika se drzi toga je upitno). No, Britanci, radna nacija kakva vec jesu, svi su ponosni kada ti se mogu pohvaliti da si oni nikada, ali bas NIKADA ne uzmu citav sat vremena koji im pripada. To se busa u prsa kako JA nikada NE uzmem sat vremena. Kao, imaju previse toga za napraviti. Kao, ne mogu si oni priustiti taj luksuz od 60 minuta. 3600 sekundi. Bjezi mi ispred ociju, molim te...

Ne znam sad da li je to poradi cinjenice jer nisam mucenicki Anglo-Saksonac koji se sazalijeva sam nad sobom i sudbinom svojom, ali nema sanse da ne iskoristim citavih sat vremena za nesto pojest i udahnut malo svjezeg (citaj: londonskog) zraka. Nema sanse da ko fol SLUCAJNO zaboravim da treba otici na pauzu. Ne zato jer sam uber lijena mazga i jedva cekam zbrisat (dobro de sad...), nego zato jer fizicki ne mogu vise izdrzat. Dakle, svisnjavam (jel' to prezent od svisnuti??) ko uvela biljka. I ovako imam neki sjebani secer u krvi koji mi ne da da budem gladna vise od 3-4 sata. Pocne mi se mantati u glavi, ne znam se vise ni potpisati. Jednom rjecju: skapavam. Nema me. Nestajem. Umirem.

Najvise volim otici na pauzu sama. Ne da mi se ici u staff room gdje mogu sresti kolege. Jednostavno mi se ne da mljet jos i tada sa njima. Pa pobogu, laprdam sa njima non-stop 7 sati! Zato barem taj jedan sat hocu ommmm mir, tisinu. Zato se sparkiram u obliznji park i meditiram. I ne micem sat vremena. Koliko mi pripada. Sjebani otok na kojem vec jesam izgleda ima prave anabaptisticko-kalvinisticki pogled na pauzu kao neki luksuz kojeg si ne bi trebali priustiti. Nikako ne uzivati u zivotu, aaaa, ne-ne, a-a. Bollocks to you all!

Marchmont Street, Bloomsbury, WC1

Razneseni bus su odslepali s Tavistock Squarea ovaj vikend. Dio oko Russell Squarea polako otvaraju. No, ne moze se jos uvijek do istoimene podzemne stanice. Jos je ogradjeno. Za vrijeme pauze moram raditi raznorazne zaobliaznice. Piccadilly Line je jos uvijek sjebana.Prije dva tjedna.

Kutak za bapske snove:
Sanjala sam da se vecopcepoznati Marisin gejpeder Cimer izblajhao. Bio je to jedan od najstrasnijih snova ikad. Usudila bih se reci prava nocna mora! Uh...

- 10:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.07.2005.

Bohemian Like Me

Mrzi me imati hobi. Nemam ni jedan. Nervira me. Nemam strpljenja. Providiti sate i sate u nekoj supi lijepeci drvca da dobijem neke brodove; ili skupljanje maraka, sacuvaj me Boze! Osim skupljanja salveta i znacaka u vrticu nikada nisam skupljala ista drugo. Dobro, iskljucujem albume sa samoljepljivim slicicama. To nije hobi. Kao sto sinhronizirano plivanje nije sport.

Ipak nije sve tako crno. Naime, imam jednu tamnu stranu. Hmmm, nije crno, a imam tamnu stranu: svasta i ja mogu izbogohulit, ali dobro, nije sad ni mjesto ni vrijeme da se kritiziram. Strikam. Da, to je ono kad imas dvije igle, klupko vune i prebacujes ocice sa jedne na drugu stranu. Istinabog, osim pravo-pravo i jedna pravo-jedna krivo ne znam nista drugo (recimo, pletenice i rizin bod su mi jos uvijek nedostizni). Ne znam strikati rukavice (s prstima ili bez) ili pete na carapama. Zapravo, sve sto znam su salovi (vrlo korisno kad dodje vrijeme darivanja) i, ukoliko se vraski potrudim, kape i dzemperi (iako to iziskuje suzavanje, kod, recimo, rukava). Omiljeno mi je mijenjati klupka vune razlicitih boja: tu naprosto poludim od srece kad vidim koliko sam sposobna. Sve svoje narudzbe molim da ostavite kako god znate. Prednost imaju Marisin Cimer, Gruzijac i Madjar (ne nuzno ovim redosljedom). Hvala.

Ispovijed broj 1: u osnovnoj skoli bijah uclanjena u mlade vezilje. Na bezbrojnim izlozbama inih, izlagah raznorazne rukotvorine rucetina svojih. Izgleda da mi je to jedan od najvecih uspjeha. Ako Al Bundy moze imati svoje four touchdowns in one game, mogu ja i ovo. A i nedavno nesto citah kako je strikanje novo crno (knitting is the new black). Ili kako je strikanje uber cool: umjesto sveopceg naroljivanja, mladi svih naroda i narodnosti sjednu navecer, uzmu dvije igle, namotaju vunu i deri! Vrlo opustajuce, zdravo, prirodno i nadasve korisno.

Zato jer ste se nadovezali. Ja ispunjavam zelje. Nikad vise.

Snoop Dogg se nagledao uzasa i strahote.

- 11:10 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 15.07.2005.

Random acts of reality ( u prijevodu "Zasto ne mogu promijeniti gumu na autu?")

Muski i zenski poslovi. Koja fatamorgana od podjele! Kao zene trebamo znati svasta. Busit, burgijat, gipsat, okopavat, drobit kamen. A prije svega nama zenama kazu da ako ne mozes/ne znas promijeniti gumu na autu da ne znas nista. Ma kakvi da ne znas nista, kazu da nisi zivio. Da nisi postojao. Zapravo, nije da ne znam. Sarafi. Skidaj. Pa opet sarafi. Nego jednostavno fizicki ne mogu. Pa nas zbog toga plase nas da ce nam u tri ujutro zbog toga na vrata doci prave feministice babaroge koje ce nas proganjati citav zivot. E, pa izgleda da je kucnuo cas za mene. Mozda me osisaju na celavo u znak odmazde. Strepim.

Jucer spazih ispraznjenu gumu na uber hip cool autu koji vozim. Pih, nista lakse, rekle bi neke zene. I svi muskarci. Da, rekla bih to prije cak i ja. Mos' mislit. Spusih vec pri prvom pokusaju, dakle, skidanju ratkape. Mater mu, zaglavilo li se ili sto? U glavi mracna praznina. Samo znam da mi je cijeli proces oduzeo barem 5 minuta, zivaca i nokata. A samo se ratkapa skidala. Gdje je jos bilo dignuti auto sa onom polugom, gdje je jos bilo otsarafljivanje gume, metanje nove i ponovo sarafljivanje i postavljanje gorespomenute ratkape?? Jedva sam dignula novu gumu. Ja koja dizem materijal kemijskog simbola Fe! Neizmjerno me nervirala cinjenica da nisam uspjela u ovom poduhvatu. Sramila sam se biti zensko. Pa se ponudio neki lokalni cicica da spasi situaciju. Dobro, u mom filmu se za takav dobri cin obicno ponude ili Benicio del Toro ili Anthony Kiedis, promijene gume, usput me pokupe sa sobom, ozene i podignu mi spomenik. Posto sam odlucila da ne budem ipak toliko ohola dozvolila sam obicnom muskarcu da sredi sto se srediti moze. Naravno da je ON to sve s lakocom izveo. Ja sam samo stajala ko kiselinski ostatak i premjestala se s noge na nogu, nadajuci se sto brzem zavrsetku cijele epizode. Htjela sam je zaboraviti. Ali ocigledno da me se izuzetno dojmila i urezala u pamcenje.

Pa onda neka covjek rece da nema nista lakse od mijenjanja gume. Neka mi netko pisne o tome kako su muski i zenski poslovi interchangeable. Razbit cu ga ko ofarbano uskrsnje tvrdo kuhano jaje.

- 11:21 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.07.2005.

Cimer i madrac, drugi dio (ah, da, i Snoop Dogg)

Dodjoh u Marisi prije koncerta (circa 4 popodne), a kad ono, kaze mi ona da je upravo htjela malo prilec. Prilec? Alo, Marisi, pa kad si se to onda jutros digla? Kaze da negdje oko 9 i po'. Pitam je ja da li zna gdje sam ja bila u 9 i po? Na poslu!! A ona jadna morala je prilec. Biti 6 i po' sati budan, nije to lako. Dobro, prilegla sam i ja s njom i pokrila se preko glave. Onda me je uplasila izjavom da cu sad pokupiti sve Brusove feromone na sebe. To me je malo strecnulo pa sam se nadala da me nece onda napastovati ko sto napastuje Brusa. Mislila sam da bi joj bolje bilo da mi nesto skuva, ali lako je s tudjim kurcem koprive mlatit (oliti lako njojzi govorit kako zna kuvat: jos mi nije to dokazala). Kao, probala je napravit rizoto, ali se navodno Cimer motao po kuhinji i poskakivao s noge na nogu. Pa ju je to omelo. Nisam znala da li da se smijem ili placem.

U medjuvremenu sam opet morala slusati pjevanje (tj drecanje) na Marisin osebujan nacin: dok se spremala u kupaoni sve sto sam cula je bilo Taaangeeee, taaaaangeeee, crvene, bijeleeeee, taaaangeeeee(ad infinitum). Kriste Boze! Pokusala sam ignorirati ove ne-ljudske krikove pa sam kulerski samo dignula jednu obrvu i nastavila lakirati nokte.

Marisi je spazila da joj je jedan cavao na pimp cipelama olabavio pa je osla Pravom Muskarcu Ltd. (poznatiji pod nazivom Brus) da joj to sredi. Ni pet, ni sest, ni sedam, ni cetrdesetosam, Brus je opandrljio cipelu u radijator par puta i problem je bio efektno rijesen. Mislila sam da se Brus i Marisi nesto preglasno cmacu nakon ove epizode (naime, ja se odmarah na Marisinom NOVOM madracu). Dizala sam obrve ko nikad. Na kraju sam se pritajila u dnevnoj sobi da ih prekinem u tom neprirodnom cinu. I vidjeh da se cudnovato prevarih: zvuk za koji sam mislila da je produkt nje i Brusa bilo je samo Brusovo mahnito tandrkanje po tastaturi. Pokunjila sam se i nestala nastaviti lakirati nokte. Ovaj puta na nogama.

Snebivala sam se nad mojim izborom majice kroz koju se skoro sve vidilo. Pa sam potezala i natezala, te ispitivala Marisi vidi li mi se ista. Samo je pokazala na sebe. I morala sam zasutit. U odnosu na nju nisam se, zapravo, imala na sto buniti.

Koncert? Pa priznajem da sam isla samo da mi guzica vidi puta (i Cimera, naravno). Dvorana me je podsjetila na neki lokalni ogranak dobrovoljno vatrogasnog drustva (crvene plasticne stolicice). Od crnaca nije skoro bilo ni C, sve sami bijelci, i to jos debelo mladji od nas dvije. Marisi mi je bila zabranila pisnut koliko nam je godina, ako bi nas se netko slucajno usudio upitati. Vidjela sam da zna zena o cemu prica pa sam je poslusala.

Marisine pimp pete.

Snoop je doso, odsvirao jedno sat i 15 minuta i nestao (ukljucujuci i neki soft porn pimp stajl video na pocetku). Ja ne znam da li on zna, ali ja znam da je lijenost jedan od 7 smrtnih grijehova. Mislim, alo, Pseto, za pedeset funti 'ocu da mi okopavas krumpir i izbacis smece iz kante, a ne ovo. Marisi je rekla da je sigurno bio napusen pa mu se nije dalo vise svirat. Nisam bila impresionirana ovim objasnjenjem. Kad je ovaj zamahnuo Tupac Shakur zastavom, vidjela sam da mi bas ne bi bilo pametno rec da tu i tamo odslusam Notorious B.I.G.-a. Pa sam sutila i skrgutala zubima. Posto bas i nisam upoznata sa citavim Snoopovim umjetnickim repertoarom, derala sam se i mahala guzicom i sisama na 2 pjesme. "Signs" smo Marisi i ja sinhronizirano otpjevale. Nije nas pozvao na stage da mu pomognemo, skrtica bezobrazna. Pomno sam pratila Marisine pokrete (drmala se lakocom jegulje u jezeru), da slucajno ne bih nesto krivo napravila. Nisam htjela da budem ne-kul. Bila sam izuzetno ponosna na moj gornji dio trenirke na kojoj su se kocoperila slova LOS ANGELES. No hoodies in the auditorium my arse!

Smracilo mi se pred ocima kad vidjeh bijedu od bisa: pet minuta drekanja London is the best! I gotovo. A publika ko ovce, nista, izlazi vanka. Rekla sam Marisi da moramo ostati jerbo da ce opet izaci, ali ona je vec kovala planove kako utec iz zone 4 natrag u nezavisnu republiku zonu 1. Onda sam joj pila mozak na slamku sa time kako je Rufus Wainwright izisao 2x puta na bis i PJEVAO. Ignorirala me je sa vec standardnim odgovorom Jebo te Rufus! Da barem!

Marisi se sljasti na veliko.

Sad dolazi ono (meni) najvaznije (i odgovor na protupitanje u naslovu): opet su me strpali u Cimerovu sobu. Dakle, opet sam grijala Cimerov madrac. Jos uvijek bez Cimera u njemu. I jos uvijek ga neizmjerno volim usprkos tome sto me izbacio s madraca u pola devet. Zapravo, nadala sam se da ce on banut unutra pa sam (prije nego zaspah) se namjestala u prikladno zavodnicke poze s ukusom, pa da izgledam sto ljepse kad me vidi onako na madracu dok spavam (usprkos cinjenici da je njemu vidit polugolu zenu otprilike uzbudjlivo ko meni kad vidim fotokopirnu masinu). Ispostavilo se da je to pusto fantaziranje. Umjesto Cimera banula je polumrtva Marisi i rekla da se moram dizat. Stas', cmrljila sam u sebi. I jos sam se nadala da me Cimer nece zgromit jer sam mu spustila dasku na veceu. To me i sad jos muci. Nije meni lako u zivotu.

- 10:34 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.07.2005.

Kulturno-krkacki vodic po Londonu sa dvije brdjanke

Kao prvo ne mogu vjerovati da cak ni Marisi nije skuzila genijalno-pjesnicki naslov prethodnog posta, u kojem sam aludirala na cinjenicu (vidljivu iz izuzetno inteligentnog teksa) da je, zapravo, ona jedini muskarac u ovoj ergeli (polu)gejpedera. Jer jede ljute paprika. Nas troje (Cimer, Madjar i ja) se zgrazamo. Za Brusa ne znam, zato sam ga i izostavila iz naslova. Ali nju je to malo zbunilo.

I tako se u subotu odlucismo kulturno uzdizat. Brus nije htio sa nama. Nije bio niti jedan predstavnik (polu)gejpedera, sto me je izuzetno rastuzilo. Dakle, samo ona i ja. I digitalac sa kojim je Marisi nemilice strecala sve po spisku. Nismo ni usli u Tate Modern, ona je vec muljala s nekakvim kompozicijama, svjetlima, sjenkama, bogom, vragom. Posto sam igrala na uber-kul kartu, natandrcena na meni bijase majica Team Aniston. Ni pet-ni sest, mene presretne zena osrednje dobi i upita me gdje kupih ‘vakvu majicu. Blesava kakva jesam dobih trenutacnu blokadu mozga. Nisam se mogla sjetiti internet adrese pa sam samo mumlala neotesano. Marisi je spasila stvar rekavsi neka ugugla tamo neke rijeci pa ce naci. A ovo tandrcim danas ujutro na uredski 'izlet' u Hertfordshire.

Na izlozbi smo se zadrzale circa 20 minuta. Sve puno ljudi, nemos’ nista vidjet. To nas je vidno raznerviralo pa smo glasno (na polubosanskom-polupurgerskom) komentirale tko je kako obucen, koja spodoba nas trenutacno jako nervira (tj blokira nam pogled na umjetnine). Nu, picka im materina, koliko dugo moraju stajat ispred jedne slike? To sad analiziraju natanane, Boga im njihovoga! Raspizdjivale smo se sve vise i vise, a kolektivnom pickaranju je potpomogla glad obiju glavnih likova ove price. Mislim da je moja glad bila u prednosti jer sam svakih 14 sekundi urlala Marisi na uho da cu se ovog trenutka strmopizdit na pod od gladi. Ova se onda raspizdila maksimalno i za inat je poharala cijeli ducan u Tate Modern. Priprijetila mi je da ce me zgromit ne bude li novokupljeni DeVeDe valjao (Frida film) i njoj i Brusu.

U lucidnijim trenucima zapitivale smo se kako bi nas dozivio da naidje netko tko kuzi rvacki jezik? Unidji, os’, nu, de, ‘vamo. Sve popraceno maksimalnim zavijanjem i odugovlacenjem pojedinih dionica. Iz kojeg su se neotesanog brda ove ispulile, Bog ih blagoslovio?! A Boze moj, ne bi puno ni pogrijesili!

Meni je na kraju tih 20-ak minuta jedina misao bila krkanje, ali posto smo bile u Cityju, znale smo da tamo nista ne radi vikendom. Srecom, Marisino oko sokolovo je spazilo neki talijansko-kvazi latino mjesto pa smo se usancile tamo. Odlucile smo da kad je bal, nek je bal i iskrkale sve po redu: od startera i glavnog jela pa sve do deserta. Opet smo opanjkavale zene koje su imale nesrecu da nam se nadju na meti (Nu ove, kako si je povukla traperice preko struka?! Oli nije cula za hipsters? I kakve to cipele ima, djava je odnia?). Marisi me je tokom cijele krkacke ekspedicije sramotila namjerno soleci i bibereci pod. Kao, nu, sta ovo radi? A jebote, pa to je solenka i paprenka, kako ne kuzis, jeboteja? Ali ne, to se moralo probati. Saznala sam i zasto je kasnila 15 minuta (a ko fol ja kasnim). Pitam je (glasom direktora skole koji daje ukor uceniku):

Xiola: Kasnila si, a, picko?
Marisi: Oniiiii, jesam. Brus je htio da odgledamo jos jednu The Simpsons epizodu, paaaaa…
Xiola: U ime Oca, i Sina…

Desert prije nego sto bijase iskrkan.

U medjuvremenu sam je pilila sa time da mi mora nesto skuvat u utorak, prije odlaska na Snoop Dogga. Dobro je izdrzala moj napad. Ali nema majci, kuvat ce ona meni ‘os-nes’. Ili ce Brusa natjerat. Navodno da zna kuvat, i to jako dobro.

Zadnji kadar ove price (prije nego se izljubismo na rastanku, kako to vec obicno biva):

Marisi:Iju, kako je meni zabavno biti s tobom!
Xiola (kriza se vec po 26. puta): ?????? Bogati, Marisi, stas’ si se ‘vako uzvrpoljila???
Marisi: Pa ono, jel’, ti volis krkat, ja volim krkat… Dobro nam je, jelda?
Xiola: ’Vala, jes’, imas ti pravo.

PS ovaj Brad je dobar. Pogotovo Dirtbag (broj 10).

- 11:11 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 09.07.2005.

Tri zene i jedan muskarac

Ne bih se ja zvala JA, a da ne iznesem svoju verziju dogadjaja s ekspedicije zvane nocenje u Marisi (i Cimera i Brusa). Krenimo (ne)redom. Posto sam znala da cu ijopet usnimavat Cimera, tik prije nego sto zazvonih na zvono naprlitah se s lip balmom (okus i nijansa jagode - vrlo gejpederski, moram priznati) i nasmrdih se parfemom. Prvo sto mi je Marisi rekla kad me ugledala: Smanjile su ti se sise, picko! Stono je zapravo bio kompliment. Oduvijek sanjam da mogu tandrcit uske majice, ali sam u vecini slucajeva sprijecena. Pokusala sam je uvjeriti da je to od nekog specijalnog grudnjaka koji se moze namjestit na 3 nacina. Uzdahnula je i izrazila zelju da se i njoj smanji poprsje. Pobjednicki sam likovala.

No, jebo sise, glavni dio dolazi: upoznah Brusa. Onako, krsan momak, fin, pristojan. Kaze fino "Ja sam Brus". Vidi se da dize gvozdje. Bila sam svjedokom raznoraznih ljubavnih gugutanja izmedju njega i Marisi pa sam svako malo onako, pristojnosti radi, okretala glavom i ocima. Te gugugu-ovo, te gugugu-ono, te capanja za ovo, te capanja za ono. Mislim si, nasla sam ja di cu crkvu molit veceras s ovo dvoje grlica. Srecom, daljnjem kolutanju ociju je dosao kraj kad je Brus morao otic rmbat u Rumunja. Ali ne prije nego je milo zagugutao-naredio Marisi da mu biddira na E-Bayu za neku biciklu. Mislim si ja, ne bi meni musko ovako moglo naredjivat, a-a.

Ode Brus iz prvog kadra, a u sad vec drugom kadru se pojavi Cimer (u kratkim hlacama): ja sva sretna. Doduse, cjelokupni dozivljaj su malko pokvarile japanke na njegovim stopalima, ali dobro de, oprostila sam mu i to (kao i cinjenicu da kao predstavnik ne-gejpedera nikad nemam i malo sanse kod njega).

Na vrat-na nos smo se opremili za krkacinu u tajlandskom restoranu, kadli zazvoni zvono i pojavi se meni nepoznata spodoba. Oho, pomislih, tko si sad ti? "Ja sam Madjar", kaze on. Aj, dobro, kazem ja, odmjeravajuci ga od glave do pete i zakljucujuci da je hmm, onako, dobar. Simpatican. I da, naravno, polugejpeder je. Po tko zna koji puta cemer mi je zacrnio dusu, ali ne moze covjek traziti i ovce i novce.

Da, pokisnuli smo ko picke. Ja mrzim kad mi pokisne kosa jer to onda znaci da dobijem frizz nevidjeni. A to me nervira. Sjedosmo. Krkasmo. Pijasmo (ovo ne zvuci dobro) koktele na slamku. (Polu)gejpederi su narucili nesto plavo s rozim cvijetom. Nas dvi white Russian (bila je neka ponuda kupi jedan, dobij drugi mukte). Marisi se kurcila sa svojim 'muskarcem' u sebi dok smo se nas troje snebivali nad ljutom paprikom koju je nemilice krkala bez po' muke. Na kraju smo nazdravili Londonu i iskapili alkohol.

Nakon krkacine Cimer je vristao od srece vidjevsi Next torbu sa njegovom i Gruzijcevom facom u gro planu. Pa sam mu pozirala drzeci torbu pod svakojakim kutevima. A on je nemilice tandrkao po digitalcu. Dosla sam na ideju da na iducem derneku uslikam Madjara pa da i njega ovjekovjecim i ukljucim u moju (polu)gejpedersku kolekciju.

Pala je odluka da Cimer otperja s Madjarem do njegovog ljubavnog gnijezda i da meni prepusti svoj madrac. Sad sam ja vristala od srece, iako sam znala da cu madrac morati dijeliti sama. Nije vazno. Doc' ce maca na vratanca. Grijat cu se ja s Cimerom/Gruzijcem/Madjarom (nepotrebno precrtati) na madracu kad-tad. Otprilike kad na vrbi rodi grozdje, ali ajde sad. Cimer i Madjar su napustili tonuci brod, ali ne prije nego se Madjar oprostio sa gejpederskim grljenjem i mwah-mwahanjem u oba obraza i od Marisi i mene. E, to su ti austrougarski maniri! Pateticno sam uzdahivala i skoro obnevidjela od radosti.

Marisi mi je pokazivala zavidno znanje americkog rap-a i portugalskog (bogati, sto ona moze mljet na tom jeziku!). I zalile smo se sto Bred Pit vise ne pise. Mora da mu je Andzelina zabranila. Opasna neka zenska. Brus se u medjuvremenu vratio s posla i poceo tandrkat po netu i pjevusit rap pjesme. Marisi mu se pridruzila u arlaukanju. Nisam znala kako da ih zaustavim. Samo misao na Cimerov madrac me je odrzavala na zivotu. Laprdali smo o raznoraznim portugalskim nazivima za gejpedere. Gayzinho. To su Madjar i Gruzijac. Bishas=Faraoni. Bishona=Cimer. Pa si ti sad misli. Szeretlek (tko pogodi sto znaci i na kojem je to jeziku dobiva tajnu nagradu).

Doslo doba da se krene u napad na Cimerov madrac. Osmjeh od uha do uha. Lijeganje. Spavanje. Spavah ko beba. Nikad se bolje nisam odmorila. I nisam iscasila rame.

- 10:45 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 08.07.2005.

Dan poslije

Dan nakon svega u Londonu: cudna atmosfera. Tek sad ljudima dolazi do glave sto se zapravo dogodilo. Podzemna radi na mahove, djelovi su potpuno zatvoreni (tamo gdje su bile eksplozije). Busevi rade. Posto sam prespavala kod Marisi nije mi trebalo dugo do posla. Isla sam pjeske. Ne zato sto sam se bojala uci u bus, nego zato jer nisam imala 1.20 sitnog za kartu. Cudan osjecaj. Sve je kao i prije, ljudi idu svojim poslom. Istinabog, ima nesto vise pjesaka nego obicno. Vecina novina po ducanima je razgrabljena. Uspjela sam ubost Guardian.

Bus na Tavistock Squareu je raznio bombas samoubojica. Svjedoci kazu da su vidjeli covjeka kako non-stop nervozno pogledava u svoju torbu. Helikopteri kruze nebom, svako malo se jos uvijek cuju sirene, sto od policije, sto od prve pomoci. Citav dio Bloomsburyja, od Russell Squarea (2 minute hoda od radnog mjesta) pa do muzeja je kordoniran. King's Cross je takodjer jos uvijek zatvoren. Dakle, cijeli moj potez koji dnevno prehodam, od King's Crossa do Russell Squarea je zahvacen. Na tom potezu se sad nalaze bezbrojna vozila i satelitske antene televizijskih kuca. Kolege s posla koji dolaze iz Hackneya i Walthamstowa ponekad sjednu u bus broj 30. Kolegica koja dolazi iz Stratforda je izbjegla Liverpool Street u trenutku eksplozije samo zato jer je bila zaboravila mobitel pa se bila vratila natrag doma. Svi pricaju o djelicima sekunde koji bi im mozda bili promijenili ili oduzeli zivot.

Moram priznati da se jos uvijek osjecam apsolutno sigurno u Londonu. Nikada me ni nije bio strah hodati ulicama kad bi pao mrak ili rano ujutro. U njemu se osjecam sigurnije nego kad dodjem u Zagreb. Koliko god da ga kudila ipak mi je prirastao srcu. Nisam mogla otici doma u pripizdinu pa sam otisla do Marisi i Cimera. Upoznah i Brusa (o njemu ide posebno izvijesce drugi puta). I vrlo slatkog Madjara gejpedera. I tako krkasmo u Thai restoranu, pricasmo o dogadjanjima. Cimer mi je ustupio svoj krevet, Bog ga blagoslovio.

Zivot ide dalje. Iako to ne umanjuje gorak ukus u ustima, ljutnju i tugu. Nadam se da su pocinitelji i organizatori vrlo sretni i zadovoljni nad time sto su postigli. Bravo, svi cete otici u raj nebeski.

Sad cu izreci jedan totalni klise, ali hvala svima sto ste se javili i pitali jesmo li Marisi i ja dobro. Much appreciated. We're still standing, as is London.

- 12:44 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.07.2005.

Bombas samoubojica

Eto, bomas samoubojica na onom busu koji je odletio u zrak. Prvi takav teroristicki akt u UK. Slusamo radio na poslu, telefoni zvone neprestano, svi pitaju jesmo li OK (a jesmo, citavi smo, fala komegod). Citav grad je u kolapsu. Nema transporta. Ima mrtvih. Ne mogu doma. Izgleda da je i London dobio svoj vlastiti ekvivalent 9/11. Bus je odletio u zrak vrlo blizu mjesta gdje radim. Zapravo, cijeli taj okrug je zahvacen, uz onaj u Cityju (poslovnom dijelu).

Ljuta sam. Reci ce analize da smo si sami krivi, politika, ovo, ono. Jebem im svima mater. Zao mi je sto moram biti ovako prosta. Ovo je bilo pazljivo isplanirano. Eksplozije na 7 strateskih mjesta, na busu, pa podzemna. Dirnuli su upravo tamo gdje su znali da ce izazvati maksimalnu konfuziju, kaos i zrtve.

Prvo su nam rekli na vlaku da je bio power failure (negdje oko 9:15). I tako sve do prije jedno sat vremena. Onda su pocele kolati price o eksplozijama od bombi. Sad bombas-samoubojica. Zatvaramo butigu u 3 popodne. Doma ne mogu ni prismrdit (svi vlakovi za i iz Londona su otkazani, busevi takodjer, o podzemnoj da i ne govorim) pa cu otic do Marisi. Dobili smo poruku od policije da ostanemo u zgradi, osim ako ne dobijemo naredjene za evakuaciju.

I jos uvijek sam ljuta. Jako. Marisi je OK. Kaze i da su Cimer i Gruzijac OK. Jos uvijek je jedna kompozicija zaglavljena u King's Cross stanici (podzemna). Krasno. Moja stanica za doma. Izgleda da necu moc doma nikako.

- 13:26 - Komentari (65) - Isprintaj - #

Kaos u Londonu

Doslovce. Kazu da su to izazvale omanje eksplozije. Hmmm... Dakle, danas ujutro se pokazalo koliko je London spreman na Olimpijadu. Sva podzemna zeljeznica je sjebana. Mislim da sam imala srecu biti na zadnjem vlaku koji je prosao. Power failure, kazu. Dakle, svi marsh van i snalazi se druze. Policije ko u prici na King's Crossu, samo se vozaju u maricama tamo-amo, sirene full blast. Divota! K tome jos vidjeh taksi vozaca kako je srusio nekog motoristu. Tako da su imali dobar, stari punch up (oliti saketali su jedan drugoga pri tome ignorirajuci prolaznike koji su ih pokusavali razdvojiti). Divota na kvadrat! Pada kisa. Ali glavno da su sve novine natandrcile Union Jack na naslovnicu. Glavno da imamo Olimpijadu. O, da!

Ah, da, naravno, sto drugo i za ocekivati u danasnjim izdanjima novina diljem ocvalog imperija? Britain Beats the World kaze Daily Express. Kako neinventivno! K tome su jos pobijedili Pariz. Francuze. Eeeej, rosbifs, kako ih zovu, ma nije moglo biti sladje! Britain, mos' mislit. London, a ne citava zemlja. Dobro, Londoncani ce imati dodatni porez pa ce se iskamciti novci (fala ti Boze pa ne spadam u tu skupinu inace bi me morali strpati u zatvor jer ne bih platila, kunem se). Investicije ce se slijevati sakom i kapom. O, da. Citavi timovi nece, ponavljam, NECE se naci priklijesteni izmedju 2 tunela na Central Line na putu u Stratford (tamo bi kao bilo olimpijsko selo).

Jucer ujutro prckam po vijestima na webu na poslu jerbo mi je dosadno vec buljit u insekte i licinke koje sam bila ulovila feromonskim trapulama i vidim naslov Olympic Gold for London. Zaurlam London je dobija igre!, a u uredu tajac: jedni se poceli sumanuto drecat, jedna kolegica je cak prekinula sastanak u susjednom uredu i dosla se drecat u kancelariju. A otprilike jedno nas dvoje smo samo frknuli nosom i poceli dijelit cinicne komentare. Ovi naivcine se uopce nisu obazirali na nas nego su samo ponavljali otrcane fraze da kako ce to biti glamurozno, pa super, pa divno, pa krasno, pa ekonomija ovo-ono, cijene nekretnina ce porasti (mislim, ko da vec sad nisu ko u svetog Petra kajgana)... Nas dvoje koje nitko nije fermao smo se samo pogledali i rekli Katastrofa! Javni prijevoz! Guzvetina! Kaos! Otkud pare?

Kutak za sluge.

Odjedanput se stvorio mit o tome kako je moj posao glamurozan. Aha. Pogotovo jucer kad radih sve do 22.30, kad morah ufatit zadnji vlak za pripizdinu. 22.55. Dolazak u pripizdinu: 00.00. Vecera za neki dobrotvorni trust na celu kojeg je jedan od Rothschilda (Leo Rothschild: upenzionirali su ga na ovoj svecanosti). Nosaj stolice tamo-amo. Pa pazi da ne stavljaju case sampanjca na umjetnine, pa se smjeskaj ko stjuardesa u avionu, pa ih vodi po muzeju, pa im govori o ovome i onome. Glamur da ne povjerujes. No, zato su nas naranili ko ljude. Doduse, ne sa njima, nego tamo negdje u kutku za sluge, ali necu sad sitnicariti. Pierre, Francuz, vodja catering teama nas je zabavljao, tocio nam vino i opijao nas jadne.

Covjek bi pomislio, Rothschild, je li, masa para, ugladjenost, stil. Aha. I roze carape. Uzas. A njegova (muska) desna ruka sa crvenim carapama. Da li da to pripisem britanskoj ekscentricnosti, daltonizmu ili jednostavno cinjenici da ti novac ne moze kupiti ukus?

Rap lekcija broj 35:
Umjesto da se ufatim Snoopa za ucit ja odjedanput udarila po Notorious B.I.G.-u. Erm, pa sad su se East i West Coast pomirili, je li? Ako nisu, gotova sam.

E, sad, ovo je totalni kaos. Nasa lokalna podzemna zeljeznicka stanica je zahvacena. Autobus je eksplodirao u blizini, ne kaze na dobro. Svi smo u soku, nemamo pojma sto se desava, stogod da je, ozbiljno je. Bit ce mrtvih, ranjenih. Odvratno.

- 10:54 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 06.07.2005.

Now you stepping wit a G, from Los Angeles, where the helicopters got cameras...

Kako se posteno obrukati na poslu u par lakih komada? Pri tome ne mislim na onako, brukicu simo-tamo, nego na bruketinu veliku. Recimo, da sam ja sefica i da meni tako neki zaposlenik zabrlja stvar, gotovo bi bilo, mars vanka, ajde, idemo, nema vise, razlaz. Muzeji, velebne institucije kakve vec jesu, s vremena na vrijeme obrisu prasinu sa svojih eksponata te iste te pocnu posudjivati sakom i kapom raznoraznim drugim muzejima za postavke raznih izlozbi. Pa tako i sada. Jedan od ogromnih muzejetina trazi od nas malih 2 komada srebra. Jedan tanjur i chalice (ono iz cega se pije za vrijeme mise). Uglavnom, nista lakse. Procedura koju bi i prosjecna ameba mogla rijesiti u svoju korist. Ali, da ne duljim, ovdje se ne radi o prosjecnoj amebi nego o Spodobi. 1:0 za amebu vec u pocetku.

1) Nemati pojma o umjetninama koje saljete dalje. Mogu ja polubulaznit o namjestaju s kraja 19. stoljeca i prve polovice 20. Mogu ja bulaznit o zapadnoeuropskom slikarstvu 1400-1950. Ali nemoj me brate pitat o tanjirima, odnosno pijatima iz 18. stoljeca koji su se koristili u liturgijske svrhe. Uostalom, ako su dva tamo na polici samo je 50% sanse da pogrijesim.

2) Seretsko-kulerski se sjebati i umjesto 'collection' misliti da ovi tamo hoce 'communion' pijat. Ponosno pakirajuci gorespomenuti pijat pri tome noseci bijele pamucne rukavice i misliti si kako si kul, a posjetitelji samo znatizeljno bulje. Little did I know...

3) Tokom cijelog debakla nositi majicu CSI: Las Vegas. Komican efekt zagarantiran. Brijem da Grissom ne bi 'vako amaterski pogrijesio. Ali nisam ja Grissom.

4) Skuziti gresku tek nakon sto sam pijat ispratila. Psovati na rvackom. Slijedi oblivanje hladnim znojem. Da li da se dalje ukopavam i kazem sefici ili da si potpisem giljotinu i sama se idem vaditi iz mulja? Odlucih reci sefici, a ona mrtva-'ladna. Kaze, nema problema, samo ih nazovi i promijeni.

5) Cak me ni stovano-uvazeni Kolega Sved nije uspio oraspoloziti. Probao je, ali je imao puno pametnijeg posla nego slusati pickaranje na jeziku kojeg ne razumije: naime, njegov highlight dana je bio lociranje 12 rola izgubljenog toaletnog papira vrijednog 50 funti od strane dobavljaca protiv kojeg je napravljena prijava na Cayman Islands. I onda ja mislim da imam probleme!

6) Takodjer, treba biti adekvatan muzej kod kojeg se obrukah. Naime, to je bio muzej u kojem sam prije radila. Dakle, obrukah se pred bivsim kolegama. Naravno, bila sam apsolutno ushicena nad ovom cinjenicom. Mojoj dobroj sreci nikad kraja. Sigurno cu opet moci tamo dobiti posao.

Znam da je ovo zakopcano do grla, ali pobogu, nije zlato sve sto sija.

Posto mi ne preostaje drugo negoli da pocnem uciti sve o gangsta rapu za slijedeci utorak i da se spremam bacit Snoop Doggu u narucje (u nadi da cu 'vako dospit do Pharrell Williamsa), razmisljam da li bi ga opcinilo da natandrcim nesto sto bi ga podsjecalo na dom?

Za kraj: zivio Pariz!

Update: Jebo, London je dobio Olimpijske igre!!! Svasta! Zalit cu se, majke mi. Sad smo se svi u uredu podijelili na dva tabora: jedni vriste od radosti, a mi party pooperi u kutu mumlamo sami sebi u bradu! Kruha i igara, eto!

- 11:04 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.07.2005.

Herojcina, a ne pickica

Mislim da sam jako pogodni materijal za recimo, mucenika. Ili jos bolje, heroja (ne ONOG "heroja"). O meni bi se isprepletale raznorazne price, iscjeljivala bih mase cim bi im spustila dlan na glavu (ko ona Dzuna, stolivec). Ukratko, otisla bih u legendu gdje se ispreplicu san i java. Znam o cemu bulaznim (za promjenu): naime, morao bi mi sam djavo crni zajasit na vrat da bih se natjerala da uzmem nesto protiv bolova. Ne znam ni sama na koju kvazi-hipi kartu igram (odnosno blefiram), ali radije budem moron na kvadrat i trpim bol nego da trenutacno maznem neurofen/panadol/andol/analgin/kafetin/statijaznam. Kakva to mazohisticka crta cuci u meni da izigravam milu geru i odbijam se nakrkat analgetika? Mislim li da cu si ovim putem zatefterit mjesto u analima dobrodjeljstva, raznoraznih samostana-svetista? 'Oce li me pancirni papa prozvat za sveticu, stali? Kakvi li se to neuravnotezeni procesi desavaju u mojoj rupi od mozga? Izgleda da ipak najvise volim zajebavat samu sebe. Logicno.

Primjer vesele scene broj 1:
Glavobolja. Prodje sat vremena. Ignoriram. Prodajem zjake naokolo i nadam se cudesnom iscjeljivanju. Nista. Prodju 3 sata. U deliriju mi se vec prikazuje Ben Stiller kako me gladi po celu (citaj: situacija je krajnje ozbiljna). Nista. Na pitanja je li mi je dobro odgovaram sa preushicenim (s laganim naglaskom na histeriji) Oh, da, naravno, nikad bolje!. Bogati, ko da sam ustogljeni Englez! Odlazim s posla. Nadam se ni sama ne znam cemu. Nista. Glava puca. Jos uvijek prodajem zjake sad vec vidno raznervirana. Dodjem na genijalnu ideju uzimanja necega protiv bolova. U nerazjasnjenim okolnostima glava me vise ne boli. Isti psiholosko-fizioloski proces se desavao i kad si razjebah rame na ONOM madracu. Jos sam namjerno razmrdavala rame. Jer kao, (ovo je jako dobar rezon, op. a.) razmrdam li ga, prestat cu se ukocenivat od boli. Po mom skromnom misljenju jos bi dobar doktor ispao od mene.

S druge strane, porezem li si prst sa papirom arlaucem. Jako i resko. Vrlo jako i vrlo resko. Drzim povrijedjeni prst i smrcam. Odmah posezem za kutijom za prvu pomoc na poslu, pravac: flaster. Brizljivo ga obljepim tepajuci mu milozvucno. Istovremeno sam pokusala iskamciti slapove sazaljenja od kolega. Sto je najgore, uspjela sam u toj namjeri. Pa sad nek se ja ne osjecam ko James Bond!? Mogla bih prodavati sladoled Eskimcima, kako bi ovdje rekli.

Izgleda da me je Ben Stiller ipak izmasirao posred cela u Arizoni.

I sad, nije ni cudo da opet ONAJ tamo mulja oko Kyoto (ne)sporazuma. Ovakvi auti su normalni po Americi. Jebo, sad mi svi ovdje izgledaju manji od makova zrna. Koliki kapacitet rezervoara ima ovaj omanji autic, pitaj Boga?! Ali glavno da ima 20-inch rims (ratkape od 20 incha).

PS Tkogod hoce moj posao, nek mi se javi u srijedu kad radim 16 sati. I radim vecinom vikenda. I primam istu placu ko ovi sto rade na zeljeznickim stanicama sto otpremaju vlakove.

- 10:58 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.07.2005.

Kako Xiola Bogu krade dane...

A jeste me izdavili za ovu izlozbu pa sad, ko neki nedjeljnji intermezzo izmedju kraja direktnog prijenosa mise u crkvi i pocetka poljoprivredno-stocarske emisijie, evo vam par slika. Iskustoirati je izvedenica ove spodobe u nedostatku rvackog vokabulara (curate na engleskom je glagol, isto kao sto je curator imenica). No, da, jest, to znaci da sam cijelu izlozbu izorganizirala i postavila (postavila uz pomoc Teda, a Ted je zena, usprkos takvom muskom imenu). Zato i jesam paradirala po Finsbury Parku non-stop jedno 2 mjeseca, dok sam pokupila sva potrebna uokvirena djela, odnijela krevet (koji se sad nalazi u sredini prostora) kod mesara-kobasicara da bude smrznut na minus dva'espet (da ubije bube koje jedu drvo), pa nosi da se isprintaju informacijski panoi, drz-ne daj nosi sve natrag preko podzemne jerbo muzej nema para za taxi. Eto sto radim (iako je to samo jedan dio mog posla) i kako Bogu kradem dane za jedno 5 kikirikija mjesecno.

Krevet koji je smrzavao kobasicar. U plahtama je zamotan CD player iz kojeg se cuje plac djeteta.

Da se ne iskinjim prevodeci ili prepisujuci ovdje procitajte o cemu se, zapravo, radi. Zvuk koji se kontinuirano cuje je zvuk djeteta koje place, tako da je osjecaj vrlo nelagodan. Ali to je i smisao Tedove poruke pojedincu.

Uvecana fotografija zakeljena na platno. S tim sam se gombala po podzemnoj. I sa time u rukama me je vjetar skoro otpuhao s plocnika. Sve su ovo zanimljivosti bez kojih ne biste mogli zivjeti.

Mutno se nesto vidi jer je slikano fantastcino modernim mobom kojeg imam (citaj: cigla).

Krevet iz drugog kuta. Ponosna sam na kobasicarsku metodu smrzavanja buba (a koja je standardna u restauratorskim krugovima).

Kustosi svih zemalja ujedinite se! Dio mog, ahem, radnog stola, sa raznolikim asortimanom smeca, papira, konzervi voca i ostalog krupnog i sitnog nereda. Umjetnost ne poznaje granice!

- 11:17 - Komentari (27) - Isprintaj - #

petak, 01.07.2005.

Skoro pa anakonde u Temzi i Red Ken

Kobajagi imamo sushu. Nema dovoljno kise pa nam rezervoari skoro pa came prazni. Naravno, ni pet ni sest, odmah su se svi uzjogunili. Te da necemo imat dovoljno vode, te da moramo stedit vodu, te ovo, te ono. Britanci, organizirana nacija kakva jesu, odmah izdaju javna priopcenja. Nema sto nema u ovoj kraljevskoj zemlji u kojoj se prijestolonasljednikova 'placa' povecala za 11% u zadnjih godinu dana (o jebo, a ja skakala ko mutava sa kolegama kad doznasmo za nasu povisicu od 3%!), u kojoj je upravo pocela jos jedna moronijada zvana Big Brother 8 i u kojoj se glas naroda nadasve postuje (uvest ce osobne iskaznice iako vecina nas bi se radije pracakala sa anakondama u Temzi). Mislim, ko mene pita, ali kao teoretski jezicava baba kakva jesam, morala sam potpisat ovu peticiju. Uz Notel Gallaghera i mene, evo jos jednog koji ce namjerno izbjec Live8. Samo sto ja necu za vrijeme koncerta filozofski mozgati. Ja cu raditi. To su ipak dva potpuno razlicita pojma.

Ken Livingstone, oiliti Red Ken, gradonacelnik Londona, dosljedan samome sebi, predlaze Londoncanima da se suzdrze od pustanja vode u veceima ukoliko smo napravili broj 1, kako to lijepo i eufemizirano kazu Britanci. Kao, na takav nacin mozemo ustedit brdo vode. Ma da brdo, brdetinu! Cijeli jedan surferski val dapace. Genijalno. Dobro da znam. Samo ne znam da li cu to sprovodit na djelu samo na poslu ili i doma?? Ah, da nam nema Kena londonska scena bi bila ubijboze. Uostalom, skoro pa da mi pada perverzna ideja: samo cu spomenuti Demi Moore i Deepaka Chopru, pa tko zna, zna: njemu dva.

Volim ja Kena. I kad ima brkove i kad nema. I kad bulazni gluposti. Ali brate, neka se ostavi vecejskih skoljki. I ovako i onako imam fobiju od svih javnih veceja svugdje! Radije puknem nego odme na jedan javni, recimo, na kakvom kolodvoru, aerodromu, na vlaku ili avionu (boze sacuvaj!). Sve damo, vodu za kanalizaciju ne damo!

Kutak za duhovnu retrospektivu (prvi i jedini puta):
Neke ideje su bolje kao koncepcija nego kao pretakanje u stvarnost. Naime, sto? Iskustosirah ja "moju" prvu izlozbu u ovom muzeju. Sve 5, ima svega i svacega: i za buljit u, i za slusat, ma nema sto nema! Ima i jedna projekcija preko komada perspexa (vrsta plastike) koji visi sa plafona. Dok je projektor iskljucen, perspex se skoro pa i ne vidi. Problem? Pa i nije bas neki, s obzirom da se uvijek, ali ama bas UVIJEK zabusim u perspex prije nego idem upaliti projektor. Da nije tragicno glupo, bilo bi jedno 5% smijesno.

- 11:26 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>