The Last Broadcast

srijeda, 31.08.2005.

Duchess of Coolsville (nema veze sa glavnom temom)

Ukoliko niste bili: a) na Marsu, b) u Ulan Batoru, c) bili ste jos zametak, sigurno se sjecate sto se desilo na danasnji dan prije 8 godina. Dobro, mozda se Rvati ne sjecaju, ali Britanci sigurno. Dakle, da vas vise ne drzim u totalnoj neizvjesnosti: proslo je tocno 8 godina od pogibije princeze Diane u pariskom tunelu (zajedno sa Dodi Al-Fayedom, Dianinim tadasnjim ljubavnikom te sinom one gnjide od covjeka Mohammedom) i masovne tugujuce histerije koja je bila zahvatila citav otok, a i sire. Kakvim je sve epitetima nisu bili opisali: te boginja, te kraljica srca (Queen of Hearts), te svetica, te mucenica, te najbolja zena koja je ikad gazila po kugli zemaljskoj. Njezino ime i potpis su postali hot commodity: stavljali su ih na salice, kuhinjske krpe, margarin (u sklopu "dobrotvornih" svrha), pojavila se bila i Diana lutka. Sve za profit. Rekli su, Diana bi bila ponosna. Svi su apsolutno znali sto bi Diana bila zeljela. Svi su je oni znali: mi znamo nasu Dianu.

Uostalom, kako objasniti tu histeriju koja je bila zahvatila pucanstvo pa su padali u masovne afane? Kao prvo, nigdje nisi mogao mrdnut od toga: teve je totalno bio obustavio normalno emitiranje, te sve do sprovoda to su bili traktati o tome kako, zasto, cule su se svakojake teorije zavjere (oh, Mohammed Al-Fayed, please!). Nisi mogao kupiti normalno izdanje novina bez da je Diana 'nevino' buljila u tebe. A histerizirali su i stari i mladi. Nikako da shvatim koliko je 99% ljudi zivot isprazan i bezvrijedan, te da na takav nacin (histericno naricuci za javnom licnoscu koji nisu poznavali, a mislili su da je poznaju - kroz medije kroz koje se Diana savrseno i pronicljivo projicirala) to ispoljavaju.

Diana je bezgresna. Oni tamo (establishment, ukljucujuci kraljevsku obitelj) su krivi, htjeli su zatuci malog covjeka. Ah, da, Diana je bila pleb kao i svi mi. Naravno, svi mi odrastamo u kucerinama sa 80 soba okruzenim hetkarima zemlje, poslugom i skijanjem u Gstaadu svake zime. Ako nisi tugovao za Dianom, nisi bio covjek. Okupljanje pred Buckinghamskom palacom je postao pravi spektakl, happening svoje vrste. Masovno prosipanje suza za zenom cije javno i privatno lice su bili posve razliciti. Projicirani javni image izgnane zene kojoj je ucinjena golema nepravda je bio pobijedio. U Harrodsu (ciji je vlasnik Mohammed Al-Fayed) je uskrnula skulptura Diane i Dodija sa naslovom The Innocents (u prijevodu: nevinasca). Mohammed nikako da prihvati cinjenjicu da mu je sin poginuo jer je vozac bio pijan. Ne, tu moraju biti ukljuceni svi moguci tajni agenti jer se ko fol Diana htjela udati za Dodija (Muslimana) pa se to htjelo sprijeciti (u jos blesavijim teorijama Diana je trudna).

Jesu li ti histericni ljudi skuzili onaj intervju sa Martin Bashirom (famozni intervju koji je Diana dala BBC1 krajem 1995. koji se pamti po kultnoj recenici There were three of us in this marriage - ukljucuje Camillu, naravno) u kojem je na povrsini Diana treptala kao ranjena srna, ali sa vrlo jasnim PR medijskim i proracunatim ciljem? Ili jesu li citali izmedju redaka u Andrew Mortonovoj biografiji? Nije zlato sve sto sija. I nije nevinasce svatko tko se za nevinasce prodaje u javnosti.

Uglavnom, za obiljezavanje 10-godisnjice za 2 godine ocekujem vatromet i rostiljanje na Embankmentu (dio sredisnjeg Londona uz Temzu), eulogije u parlamentu. I da pitas sve te silne ljude zasto su se tamo okupili, sigurno bi rekli: "Slavimo lik i djelo Diane, nase kraljice srca." Mozda neki i ne bi imali pojma o cemu se radi. Glavno da se nesto slavi. Kruha i igara.

Tako sam ja jedno vrijeme na 1. godini faksa vjerovala u Morrisseyjev mit: jadan, usamljen vegetarijanac koji apstinira od seksa i cami u Manchesteru (a ne u ogromnoj viletini u Hollywood Hills). A frend mi je ocajnicki pokusavao objasniti kako je sve to farsa. Tvrdoglava mazga kakva jesam, nisam mu vjerovala. Nisam htjela da mi razbije iluziju koji gajih (iluzija je bila otprilike da cu ga srest, slomit mu srce i da ce zbog mene prekrsit apstinenciju, zenit me i u nasu cast okrenut jednog odojka na raznju). Ne trebam napominjati da se iluzija nije ostvarila - JOS! Da, da, jos uvijek mi u krajicku mozga ostaje nada da cu ga ovako ostarjelog i udebljanog zenit (da, priznajem, jos uvijek imam soft spot za njega).

Dan treci bez tevea: nisam ni skuzila koliko slobodnog vremena imam (u prijevodu: otkrivam toplu vodu)?? I lijezem prije 23 sata! Uzas.

Da naslov ipak ima neke blage veze: dokopah se ovog (desni gornji kut) prije par dana. Hvalisanje-moment over.

- 11:46 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.08.2005.

Sto imam zajednicko s Pablom Escobarom?

Kao sto vec rekoh Domacici: posto sam radikalna spodoba (radikalna otprilike kao casa mlake vode ili pohabane fotelje u dnevnoj sobi) odlucih se na jos radikalniji pothvat: izbacit cu teve iz mog zivota (nesto mi se cini da je i jednom davno Jura Stublic bulanio o slicnoj akciji kroz prozor) na tjedan dana pa ko ziv, ko mrtav. Ne zanima me sto cu pri tom postupku izgledat ko ili zadnji seljak, ili ko clan opasnog kulta za ispiranje mozga, odnosno, scientolog, ili ko posandrcali pripadnik ljudskog (iz)roda. Zapravo, procitah u proslovikendskom izdanju Observera kako je jedna novinarka doslovce izbacila teve iz kuce i da joj nikad nije bilo bolje. Te osjeca se oslobodjenom, te ima vise vremena za sebe, te trosi vrijeme na kvalitetne rabote i tako dalje i tako blize. E, pa sad, kazem samoj sebi, da vidimo i to. Cisto da vidim mogu li izdrzati. Sama protiv sebe. Nije da buljim nesto previse i ovako i onako. Mos' mislit. Koliko puta se uhvatih da nervozno tandrcem po daljinskom bezveze, trazeci ni sama ne znam sto u moru 150+ programa. A mogla sam, recimo, meditirat. Ili krpat. Ili peglat. Ili radit djecu. Ili buljit u plafon.

Sad me strah: uopce necu biti in. Necu moci konverzirati o zadnjoj epizodi Lost. A kako cu samo propustiti iznimno kvalitetne reality shows? Ni sama ne znam kako ce to djelovati na moju psihu. Hocu li biti proglasena za neo-hipi frika? Kad ce mi se pojaviti cold turkey? Mozda poblesavim i pomutavim nakon tjedan dana? Oh, mozda, mozda, mozda.

Htjedoh sprovest to u djelo vec jucer, ali nes' ti samouvjerenosti: padoh na ispitu poradi Blow. Osim sto sam zgodna poput njega, i ovako i onako mi stol izgleda poput Pablovog radnog stola (odgovor na pitanje iz naslova): Kolumbija u malom (odnosno, u mom slucaju, svakojaki lijekovi i prahovi porazbacani uokolo jerbo jos uvijek kuburim s virozom i poradi toga ne mogu na Notting Hill karneval danas). Dobro de, fali mi jedan vazni komponent sa njegovog stola: kofercine pune dolara, ali tko ce se sad bakcit sa minornim detaljima?! Dakle, dan prvi. Tlak je u redu. Zjenice su normalne. Osjecam se dobro. Ne tresem se. Ne pentram se po zidovima. Jos. Nastavit ce se.

Tek toliko da se zna.

Kutak za odbrojavanje: jos 10 dana. Hm, Bloombergu cisto fino pristaje ovaj cekic sto ga grcevito stisce. Jos da mu je srp, ee, di bi mu bio kraj?

- 11:53 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 26.08.2005.

Vodovodna cijev u akciji (5. cin)

Kao prvo moram napomenuti dva poteza koja bi kreaturama nizine metar sezdesetijedan i manje uvelike olaksala pohodjenje na raznorazne koncertne spektakle i ine dogadjaje.

1) Apsolutna zabrana pristupa u prvih desetak redova (po potrebi moze i vise) svima (musko-zensko, nema veze) koji su visi od sporne visine metar 61. Tko se ne drzi pravila, mars natrag. Vidis i ovako i onako ako si u prvom ili 77. redu jer ti odskace glavurda. Mislim da ne moze biti vise fer nego sto jest.

2) Donosenje satare ili Stihl motorne pile u dvoranu i po potrebi odrubiti par glava (moze i ramena u ekstremnim slucajevima). Poradi gorespomenutog razloga. Tek toliko da se zna. Mozda me privedu samo sucu za prekrsaje kad cuju okolnosti pod kojima je pocinjena sjeca.

Nikoletina nije mogao naci zajebanije mjesto odrzavanja koncerta nego vec spomenuta Ally Pally. Citaj: Bogu iza nogu. Za one koji zive u Londonu ako kazem, zona 3 (postcode N22), sve sam rekla. Prvih 5 minuta izvan podzemne (Wood Green) okretala sam se oko svoje osi pokazujuci zavidan osjecaj orijentacije. A nije ni da su moji suputnici imali pojma. Na kraju smo isli slijedit ostale zbunjene face. Naravno, na ulazu su mi pregledali torbu i odmah konfiscirali malu plasticnu flasu vode. Mislim si, Pseto mi je dozvolilo da ne skapam od zedji, a ovaj ovdje... Odmah mi je bilo lakse cim sam vidjela da nisam jedina gerijatrija pa sam se zaletila drito pravac stage. A kad tamo vec nije bilo mjesta. Manevriranjem lijevo-desno, drz'-ne daj pronasla sam stratesku tocku s koje vidjeh. Sve dok ne skuzih da mi se mic po mic nije ispred mene nacrtao neki tamo od metarosamdeset plus. Hvala ti, oh, hvala.

Kad covjek zagrezne u gerijatriju nema vise zivaca ni za stajanje 2 sata, ni za raznorazne predgrupe. Pogotovo kad pocnu boljet kriza od samog pocetka. Mislim si da li mozda Nikoletinu sad masiraju prije nastupa jer ga je priklijestio kakav zivac u kicmi? Da li mu Sjemenje ima kolektivni big hug prije izlaska? Toliko pitanja koja su me mucila, a tako malo odgovora! Neke picke su se pokusavale izgurat ispred mene. Pogledom im kazem "Mars natrag!" Jedna je mislila da sam vesla sisala pa mi kaze "Ja sam prevalila xxxx kilometara za ovaj koncerat." Munila sam je u rebra ko fol slucajno. Pih, mislim si, ja nisam: suti i trpi. Mislim, svasta!

I sad bih trebala reci kako je koncerat bio fenomenalan i tako to. Ali ja sam picajzlasta djevica koja jedva ceka naci dlaku u jajetu (a bome i Nikoletina isto tako). Prvo da si olaksam dusu za zamjerke: skoro pa identican set pjesama kao prije 9 mjeseci u Brixton Academy. Malo ostalog ne bi skodilo. I nije skidao sako, mamicu mu! Cak je i Abbatoir Blues izveo u lonuge stilu hotelskog benda koji tezgari, recimo, u Primostenu u podsezoni (stono mu je bila i namjera jer se izdrecao "Lounge, LOUNGE!" prije nego je zapoceo). Vrlo zanimljivo u svemu tome je bila cinjenica da sam si, ni sama ne znam kako, izborila mjesto pod suncem, tj vidjeh sve ko na pladnju. Nisu me previse dirale ni dvije babetine koje su iza mene vikale "Marry me, Nick!" Ako ima netko tko ce ga otet od prelijepe zene mu, onda sam to ja, sveca mu poljubim! Red novijih, red starijih pjesama i poskocica, sve popraceno standardno-mahnitim scenskim nastupom. Primijetila sam da nit' Nikoletina, nit' Sjemenje nemaju ni grama sala, odnosno vidim da je pivska trbusina prosjecnog sredovjecnog muskarca strogo zabranjena. Po glavi mi se motala scena gdje Nikoletina dreci na Sjemenje u stilu "Da se nisi udebljao ni grama, sunce ti zarko!! Rusis mi ugled, bogati tvoga!"

Tokom "Tupelo" bila sam u zabludi da se malko bio zabuljio u moju stranu. A dobro, i iluzije mogu imati kakav-takav kredibilitet. Svejedno, od prvih taktova "Get Ready For Love" pa sve do zavrsetka bisa (sa, naravno, "Stagger Lee") bijah u transu. Smotana kakva jesam nisam ponijela digitalac jer mi se nije dalo natezati oko toga ako bi mi ga na pretrazivanju uzeli. Tuketina! Nadala sam se da ce se covjek sjetit onog starog komplimenta, ali avaj, nista. Sve skupa svirao je 2 sata. A ne ko Pseto, sat i 20. I to u pola cijene. Value for money, I say.

Da, morah ga malo isecirati, buduci da je to ipak covjek kojeg cu kad-tad obrlatit. Primijetila sam da celavi na tjemenu. O celu da i ne govorim. Bora ima mrvicu vise. I vidljivo nosi vjencani prsten na lijevoj ruci, ali za to cu se vec ja pobrinuti. Samo se nadam da cu i ja na pragu 48. rodjendana moci izvodit 'vakve kerefeke na pozornici. A ne sa mojih 18 godina (da, da, 18) vec se zaliti na kriza i misliti si kako koncerti nisu vise za mene jer nema (udobnih) stolica i zabrane pusenja.

U pripizdinu stigoh u 1 ujutro, u krevet ne padoh prije 2, ustadoh se u 7, dok Nikolica spava snom pravednika. Svejedno, strpljivo cekam epizodu Vodovodna cijev, cin 6.. Mozda ga do tada obrlatim do kraja.

A Vodovodna cijev je epitet koji mu je udijelila osoba koja je sad zena jednog poznatog rvackog ex-boksaca (isla je sa mnom u razred). Prilikom izuzetno zanimljive prezentacije moje maturalne radnje o doticnom Pecinaru dosla je do zakljucka da izgleda kao vodovodna cijev. Posluzit cu se besmrtnom Brusovom izjavom: Even Jesus could not please everybody.

- 12:47 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.08.2005.

Flasom u glavu (skoro pa doslovno)

Obicno svatko ima svoju pricu koja pocinje sa Za dlaku sam izbjegla ovo/ono/trece/cetvrto. I svakome se bas to cini jako vazno. E, pa konacno i ja mogu u taj klub zahvaljujuci cinjenici da sam bas u 13.25 otisla na pauzu i proci plocnikom kojim prolazim 5 puta tjedno. Englezi kontempliraju kraj ljeta i pocetak jeseni. London u tipicno tmurnom izdanju: kisa, oblaci do poda, hladnjikavo i vlazno. Kontempliram svakakve gluposti i ne gledam ispred sebe. Ni iza sebe. Kad odjednom zacuh resku lomljavu stakla iza sebe. Okrenuh se i spazih da je to bio zvuk razbijene flase. Flase koju je neko besposleno dijete od kojih 12 godina zavitlalo sa jednog od visih katova jedne zgrade tik do plocnika. Flase koja je bila uperena u prolazeci auto, a koja je zamalo sjela i otpilila mi i ovo malo mozga sto nosam u glavi. Flasa se, naravno, raznijela u paramparcad. Pipam glavu: dobro je proslo, jos je ovdje; mozda je samo za mrvicu jos malo gluplja sto je starija, ali brate, moja je i volim je. Komadi stakla oko nogu. Ajde de, nije toliko strasno. Do mene je prolazio neki covjek koji je poceo dizat dreku na to derle, ali nikom nista. Sto mu covjek moze? Nista. Suti i nastavi dalje. Sto i napravih ne trepnuvsi okom. Preobrazaj u Engleza kojeg nista ne moze izbaciti iz takta se nastavlja punom parom.

Da li da mislim da ga treba dobro isamarat? Ili da ga zalim jer, kao, jadna djeca, praznici su pa ipak nemaju sto drugo za radit? Mozda bi bilo bolje da poslusaju dobrog, starog Gazdinha (cije ime sad namjerno boldam koji je pickica jer je obrisao blog, ovim putem mu porucujem) koji bi im savjetovao da pocnu pit. Mislim da bih ga poslala u rudnik da na 24 sata iskopava neku rudu sa krampom. I da je onda mora sa kamionom razvazat okolo. I da je onda golim rukama mora preradit u nesto korisno. Nakon toga sam ispila mozak kolegi Svedu (vise pantomimom nego glasom). Pa onda on meni sa slicnom pricom. I tako smo se uhvatili da smo svaku recenicu nakon toga zapocinjali sa U moje vrijeme/dok sam ja bio/la mlad/a i nadobudan/a... To je sigurno najava da sam konacno postala staromodna cangrizava spodoba (a kolega Sved staromodni cangrizavac) koja se samo zna zalit i kukat. No, ipak, nije sve izgubljeno. Rekla mi kolegica da mi je jucer glas zvucao poput pornozvijezde (husky). Uostalom, uvijek mi preostaje Gazdinhov moto. Mozda se nakon toga i sama opaucim flasom u glavu. Oh, happy days!

Zovu je Ally Pally. Dobro da su mi to jucer rekli na poslu pa da veceras ne ispadnem veca seljacina nego sto vec jesam. Nadam se da ce ovo biti moj zadnji post jerbo veceras mozda obrlatim ONOG tamo (natjerat cu ga da se sjeti kome je on to rekao da ima lijepu kosu prije 13 godina pa kud puklo da puklo) pa pobjegnemo zajedno u legendu. Veca je vjerojatnost da dobijem Nobelovu nagradu za nuklearnu fiziku. Hm, mozda ipak nije?

- 11:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2005.

Emancipacija se nastavlja: bolovanje, dio prvi i zadnji

Dosao je i taj dan kad ce 'emancipirana' radna zena ipak uzeti jedan dan bolovanja. Dakle, kako prezivjeti 24 sata u kuci na bolovanju? Muka ziva, eto kako! Em se osjecas ko da te zgromilo desetak betonskih kvadara, em ne mos' mrdnut iz kuce jer sveukupno mos' provest 30 sekundi na nogama prije nego se stropostas u vrazju mater. Ali vrag mi ne da mira. Nesto poput malog milijuna crva u guzici: nikako da se skrasim na jedno mjesto. Spavat mi se cini rasipanje vremena pa pokusavam ostat budna. I sta sad? Udri po televiziji i kvalitetnom dnevnom programu sto se nudi penzicima, nezaposlenima i domacicama sa djecom sitnog i krupnog zuba. Nema veze sto imam mali milijun programa, ne mogu se zadrzati ni na jednom dulje od 3 sekunde. Obrazac je otprilike identican: zabavno-poucne live emisije a la Dobro jutro Rvacka (malo modice, malo sminkice, malo aktuelnih problemcica, malo nagradnih pitanjaca, malo savjeta na temu "jedem normalno (trpam pola kile umjesto kilu cokolade u sebe dnevno, op. a.), ali nikako da smrsavim: sto mi je cinit?"); emisije kako si srediti interijer, odnosno, kako od masproducirane tipicne britanske kutije za sibice napravit New York loft style (isusmater, nikako, ali eto, nek se ljudi zabavljaju); pregrst izuzetno pametnih i kvalitetnih kvizova/zagonetki/rebus-stil emisija; da ne zaboravim i elitne gastronomske emisije tipa kako skuhati tvrdo kuhano jaje ili neko vrlo jednostavno jelo za koje ti treba samo 5 sati vremena u perfektnoj trendy kuhinji sa svim mogucim pomagalima (a meni je nedavno krepao i jedini rekvizit kojim se sluzim: mikser star 140 godina). Gubim zivce sto je znak da nesto moram poduzeti.

E, ovdje vec vidno ne mogu izdrzati pa se prebacujem s kauca na stol da tandrcem po lapu. Ali ne ide ni to. Puca glava, koncentracija koja je i ovako na nuli kad sam zdrava je u debeloj i negativnoj silaznoj putanji. Dakle, ne valja ni to. Besciljno tumaram kucom pri tome nervirajuci samu sebe (na glas se samosazalijevam) sa svojom izuzetnom (ne)sposobnoscu prezivljavanja viroze.

Dobro, sigurno ce pomoci kakva dobra i zanimljiva knjiga. Aha, mos' mislit. Hvatam Liberaceovu biografiju, stranica 175 od 450. Autor brazdi o pocecima teveja u Jamerici i dok dodje do poante (teve + Liberace + klavir + svjecnjak na klaviru = izuzetan uspjeh) crkavam od glavobolje, nemira i bespomoconsti. Jos neko vrijeme umno kontempliram kako je Liberace imao takve perfektne velne i takvo umovanje me doslovno dokusuri. Mora da se tako lavovi osjecaju u kavezu.

Dakle, ne valja ni to. Slijedece na sto se nameracim jest ciscenje. Kud ces bolje?! Spojim (ne)ugodno s (ne)korisnim. Nadobudno se ufatim sredjivat poslove za koje mi ne bi palo na pamet da ih diram kad sam zdrava. Nakon 5 sekundi skuzim da nisam bez razloga na bolovanju jer mi se zamanta u glavi. K tome jos dobijem onaj tipicno zapadnjacki napadaj krivnje jer sam na bolovanju, a tu prtljam sa krpom za prasinu (taman da me neko bozanstvo zgromi poradi toga).

I tako u krug. Red teveja, red tandrcenja, red kvazi-citanja, red pospremanja, red samosazaljevanja i griznje savjesti. I to jos kad vani sije sunce i godisnje doba se jos mjesec dana kvalificira kao ljeto. Divota! K tome sam se jos ufatila da drecim na ovo. A nemam bas tako visoku temperaturu. Vrijeme mi je da udarim duplu dozu Neurofena. Jerbo u cetvrtak idem gledat i slusat Nicholasa Edwarda pa kud puklo da puklo. A kad se zainatim, zainatim se ko mazga.

Oh, da, izgubila sam i glas. Ne zato jer arlaukah zajedno s Motley Crue. Savrseno.

Misao dana: tko bi me trpio zdravu, a kamoli bolesnu?

(Slika: Edward Steichen - Suncokret).

- 11:23 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.08.2005.

The Emancipation of Xiola

UPDATE: ovo je post sto ga greskom zbrljah u petak. Narodi, veselite se!

Nakon ove seljacko-poljoprivredne idile bas mi se malko ide obrecavat (jel uopce postoji ova forma glagola 'obrecnuti'?) na one tzv. zene koje non-stop kukaju da imaju male sise. Nemaju pojma. Oli bi mogle nosit uske majice da im je po svaka velicine omanjeg kontinenta? Ne bi. Bi li mogle dostojanstveno trcati za raznoraznim javnim prijevoznim sredstvima? Ne bi. Bi li mogle proci pored muskarca (jednina) ili nakupine muskaraca (mnozina), a da ne budu (poput rendgena) izbuljene s njihove strane? Ne bi. Bi li ih itko ozbiljno shvacao da umjest oraha ispred sebe vozaju dva osrednje velika globusa? Ne bi.

Ipak, jedna od najgorih nocnih mora jest naci nesto sto ima veze s estetikom sto se tice grudnjaka. Pri tome mislim na nesto sto ne izgleda poput satorskog ili padobranskog materijala koje ima seksipil jednog tvrdo kuhanog jajeta. Svaki ducan s donjim vesom ima 2 distinktivna odjela: grudnjaci za 'normalne' (tj. one za koje bi matematicka formula isla otprilike <34C). Kojiima estetika nije jednadzba sa dvije nepoznanice. Odjel na koji obicno upadnem s utopijskom idejom da cu tamo naci nesto za sebe. Sve nesto "te dizajnirao ovaj, te dizajnirao onaj", sa svim mogucim kerefekama koje su hip, stajlish i ostalo. Jednom rjecju, nesto sto normalno izgleda i cega se ne bi posramio ni lud covjek, a kamoli ne zena. Obecanje ludom radovanje.

Obicno nakon mahnitog tumaranja shvatim da sam u nebranom grozdju. I da se moram prebacit na onaj omrazeni dio zvan "satorska i ina krila". Inducirana depresija. Na redove i redove strahota i uzasa koje vrebaju sa vjesalica. Apsolutna nocna mora. Koji stilisti i dizajneri rade nesto 'vakva, Bog ih iskasapio slijepe i blesave?! Mozebit oni koji su markirali predavanja pa sad tu nesto sprtljaju na brzinu. Ni 's' od seksipila. Ko da te struja strese prolazeci tim omrazenim, mracnim odjeljkom obicno rezerviran za stare babe sa poprsjem poput oveceg balkona. Posebna katergorija je tzv. minimiser oliti grudnjak koji ko fol poprsje cini vizuelno manjim. Tko je upleten u ovu sotonsku zabludu pravljenja neceg takvog nebuloznog? Nema vidljive razlike. O estetici opet ne bih jerbo je nema. Kome daju da dizajnira grudnjake za ovu kategoriju? Ocigledno onima koji su totalno operirani od dobrog ukusa i estetike.

"Joj, ja bih ih samo malo povecala." E, takve bih poslala na jednu turu donjeg vesa po ducanima sa mnom pa da majci vidimo tko tu koga. I onda neka mi jos samo zucnu o povecavanju: odmah ih odvedem u bilo koji ducan s grudnjacima. I to na satorska krila pa da vidis majci kako ce bjezat glavom bez obzira!

Inace, ovo me uopce ne cudi, da smo odmah drugi (odmah iza USA) po karoshiju. Cak smo presisali i Japan. Rmbamo dok nas rad ne satare. Prosli tjedan imadoh 54-radni tjedan. Dernek! I odmah mi se vratila viroza i mislim da cu puknut (samu sebe sakom posred cela). Ne ide meni work hard, play hard filozofija. Nikad od mene emancipirane spodobe.

- 12:01 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2005.

Zeno, zavezi mi kravatu!

Ponekad se pitam jesam li ja prava zena za jednog muskarca? Jednom mi majka rece' kako bi takva jedna PZ (prava zena) muskarcu trebala krpat carape i znala vezivat kravatu. Neke stvari ipak ne radim ma sto god to one bile. Erm, dakle padam na ispitu vec u startu. Carape ne krpam sebi, a kamoli drugome (bacim i kupim nove). O kravati necu ni razmisljati. Jucer navecer, na prekovremenom radu (koji je, s normalnim radom, sveukupno obuhvatio 14 sati) sa kolegama Jamajkancem i Svedom nijesam znala zavezat Svedovu kravatu. Prtlja Sved tamo nesto, smrmosi neki cvor i onda mene ide pitat je li dobro (a nije bilo dobro, to sam cak i ja mogla vidit). Bogati, naso crkvu di ce Boga molit! Na kraju mu je Jamajkanac popravljao sto se popravit dalo, a ja sam se samo smijuljila na njihovo kolektivno 'Ccccccc' upuceno u mom pravcu. Dakle, ne vezem kravatu nikome. Ne znam, a nije mi neka prevelika zelja ni naucit. Da se sad nazozvem i PZ2 (posrnula zena).

Militantna i cangrizava baba, mnogi bi pomislili. Pardon, ali pripomenula bih da znam kuhati (i to jako dobro). A kazu da ljubav najvise ide kroz trbuh, tako nekako. Vidim da mi se vec mogu pripisivati pozitivni bodovi sto me izuzetno veseli. Ne peglam nista osim kosulja. Ne zato jer imam neke militantne stavove oko musko-zenskih odnosa. Jednostavno I don't do ironing. Peglanje spada pod ultra-dosadan kucanski posao koji jednostavno odbijam raditi slobodnom voljom. Pa dok se ne nadje neki diktator koji bi imao petlje primorati me na taj gnjusan cin imenica 'pegla' i glagol 'peglati' ne nalaze se u mojoj datoteci podataka, odnosno usudila bih se reci, mozgu.

No, nije sve tako crno. Strikam. Mislim, kud ces bolje i oku ugodne scene nego vidjet zensko sa pletecim iglama kako satima prebacuje ocice s jedne na drugu stranu? Ovaj cin ne donosi samo bodove nego je istovremeno i sah i mat. Brisem prasinu, to da; cistim i perem ves (opet pozitivni bodovi, nek se zna); san mi je da skocim na pozornicu tokom koncerta od Fischerspooner i da im se pridruzim u sveopcem kaosu (negativan bod, ah). Na screensaveru na poslu naizmjenice mi se izmjenjuju slike par gejpedera umjesto slika sminkice, patkica, srnica, pticica, slatkih bebica i roze podlogice (kusur negativni bodova). Pomirila sam se da nikada necu moci pridobiti epitet 'cute wife'. Nije da se ne trudim: pokusam koji puta, stvarno se potrudim, ali avaj, ne ide.

Musku robu ne slazem nego bez pardona frcam i tlacim u ladice. Svoju pazljivo sortiram i slazem u ogromni ormar. Ne kupujem im ni odjecu ni obucu jer mi je kupovanje muske obuce tlaka i dosada prve kategorije. Neka hodaju podrapani, koga briga? Ako ne vide oni, ne vidim ni ja. Sebi pak ne mogu docekati nesto kupiti. Ego? Moi? Iz ovog se vidi koji su mi prioriteti. I kakva sam tolerantna i nesebicna zenska osoba koja samo daje, a nista ne prima.

Kad mi se nesto ne da, nema toga Boga/djavla koji bi me natjerao to raditi. Pri tome ne racunam recimo, stanovite (polu)gejpedere za koje bih MOZDA zakrpala i jednu carapu. I jos k tome me zanimaju 'vakve stvari. Jadna mi majka. Ne gine mi tecaj za amebe koje zele postati prave zene. Izgleda da ce to biti dug i mukotrpan proces. Dakle, gdje sam zametnula tu prokletu iglu i konac?

- 11:37 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 19.08.2005.

Kad zensko poludi

Nakon ove domace idile s prirodom i domacim zivotinjama mislim da konacno imam pravo i na ovo. Koliko god da bulaznila o intelektu, o tome da izgled nije vazan, da ne volim muskarce koji nista drugo ne vide doli sebe, moralo mi se kad-tad omaknuti. Skliznem se i ja koji puta. Ne onako lagano, nego tresnem koliko sam duga i siroka pa ima i modrica (dakle, ima ociglednih posljedica). Ne zalim zbog toga nego zdravoseljacki priznajem: D'Angela bih rastrgala i izjela u jednom komadu. Nema veze sto u faci izgleda kao da se mozda ne bi bas mogao smisleno sjetiti koje mu je ime i prezime i u kojem stoljecu zivimo. Sto mozda ne bi znao diskutirati o cijenama nafte; o globalizaciji; o zbrajanju i oduzimanju dvoznamenkastih parnih brojeva. Ne treba mu, brate, intelekt, za ovakve brazde po tijelu. Svaki puta kad vidim ONU snimku, celjust mi se strmopizdi na pod i samo smisljam nacin kako bih mu dala do znanja da mi moze u svako doba dana, noci i godine nositi vrecice iz ducana. Ma, ne mora mi nista ni raditi ni zucnuti, moze samo onako stajati kao ukrasni fikus u kutu i krasit interijer. Cak vidim da je postao sinonim u urbanom rjecniku, Bog ga blagoslovio. How does it feel? Stono bi Alison Goldfrapp rekla: ooh, la la.

Sad se vidi koliko sam plitka i prozirna. Nema smisla da vise sutim o tome. Spustila sam se na primitivnu razinu. Zivotinja sam, a ne covjek i treba me biti sramota sto ovako covjeka svodim na seksualni objekt pozude. Znam da cu gorit u paklu zbog toga. Nema nista gore od razularene zenske spodobe. Ali nisam vise mogla to presutiti. Jer sam egzibicionista i volim se natjecati u glupostima. Uostalom, zasto bi Hugh Heffner mogao, a ja ne (sifra: zaba, noga, konj i glagol "kovanje")? Da se iskupim morat cu sad procitat neku intelektualnu knjigu od 1000+ stranica, gdje se raspravlja o sveukupnom svjetskom poredku. Umjesto toga nastavljam s Liberaceovom biografijom. Tough luck, everyone: sometimes it feels so good.

Svasta mi pada na pamet otkako ozdravih. I da, prosli tjedan na radnom stolu mi je osvanulo 20 kuna. Od sekretarice (bijase ona u Rvackoj prosle godine na godisnjem). Prosto ne znam sto bih sa tim silnim bogatstvom?? Zapravo i iskreno, pojma nemam vrijedi li ista? Mozda se ipak isplati dati otkaz zbog te misteriozne novcanice.

- 11:14 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 16.08.2005.

Back with another one of those block rockin’ beats

Englezi su opsjednuti vrtom, vrtlarenjem i slicnim aktivnostima (ne da mi se vise pravit razliku pa cu od sad govorit o Englezima, ne o Britancima). Na teve ne mos' mrdnut od raznoraznih vrtlarkih emisija (zavodnik Alan Titchmarsh caruje, na sveopcu radost svih kucanica, penzionerki i bacacica kladiva). Naprosto narod posandrca kad su ove vazne stvari u pitanju. Generalna sezona kosenja trave, vjecnog pipanja cvijeca i ostalih biljaka zapocne za Uskrs. I traje sve negdje do prvog mraza. Posto zivim u pripizdini gdje je 80% penzica sve oko sebe gledam upicanjene travnike i vrtove. Nema da tu neka travka izraste malo vise od druge. A-a. Odmah se ide u napad. Generalni konsenzus razmisljanja je slijedeci: nema da susjed ima bolje cvijece od ovog drugog. Ili slobodnim rjecnikom receno: nes' ti mene pretec.

Uz perfektni vrt ide i kucu ide i perfektni auto perfektno parkiran do kuce. Uz to se podrazumijevaju izglancani auti u kojima se mozes ogledat i popravit sminku. Osim u moga. Ociste ga jednom godisnje, i to na tehnickom pregledu. Taman kad pocinje rasti neka zelena mahovina po njemu.

Vadili su mu zub pa reko' aj nek budem ko majke kad ponosno stavljaju slike svoje djece.

Gdje se ja tu uklapam u sveopcu sliku perfektnog engleskog sela (btw, selo moje je bilo proglaseno za najbolje uredjeno selo pokrajine u kojoj zivim 3 godine za redom)? A ono, upadoh tamo poput svemirca. Em tek toliko sve skupa odrzavam, a da me silno granje ne zadavi, em sam fala ti Boze, zakrcena od desnih i lijevih susjeda sa zbunjem. Znaju mi se koji put pojavit lisice i fazani. Nije da ne volim vrtlarit. Volim, onako, pipkat po cvijecu, travi, blatu/kaljuzi i ostalom kad nisam na poslu (a jesam skoro uvijek). Iako se uvijek malo zbunim kad naidjem na kakvu zivinu koju slucajno spazim na sebi, tipa raznorazne insekti. Uvijek iznova zavrsitim, zamlataram, sapletem se, ispsujem i obecam si da je ovo zadnji put da imam vrt i sve ostalo sto uz to ide. Iako, ne bojim se glista. Njih jos uvijek mogu hvatat golim prstima na sto sam izuzetno ponosna. Ipak sam ja dijete koje je i odraslo u pripizdini (moglo bi se cak i okarakterizirati kao vukojebini).

Zato cu 25.8. jurit da ufatim zadnji vlak (00:15) za pripizdinu i vrt moj svakdasnji.

- 15:02 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.08.2005.

Cool Britannia

Viroza me zamalo pa satrala do kraja. Jos uvijek disem na skrge, sepirim se sa oguljenom crvenom nosurinom i nemilice derem po Neurofenima svakih 4 sata. Onima koji se tope na jeziku jer sam nesposobna popit normalnu tabletu. Divota. Prije neki dan uvazeni kolega Jamajkanac mi je rekao da izgledam ko doodoo. Oliti u slobodnom prijevodu - izgledam ko govance. Krasota!

Posto mi je Mile High nestao ovog ljeta moram se zabavit sa necim. Prvotno sam se bila nameracila na nastavak gledanja Buffalo '66 direktno s TiVo-a (ono cudo sto digitalno snima), ali ocigledno kad ja mislim da stisnem 'record' onda ne stisnem 'record'. Nisam cak mogla ni duboko udahnut. Umjesto toga sam primijenila vrlo civiliziranu metodu rjesavanja problema: dobro, staro pickaranje na rvackom. Mozda je to znak bozji da ce me Vinnie ipak primijetit u srijedu kad bude gostovao u Camdenu? To sigurno. 100%. Kuferi su mi vec spakirani ispod kreveta i cekaju (prasinu da se spusti).

Procitah da je proslo vec 10 godina od famoznog Brit Popa. Eh, kad je sunce sijalo na zemlji i kad je celjad bila nestasna i nevina. Dok je Diana svojim dodirom lijecila gubave i ostale bolesne. Kad smo dobili novu vladu u obliku Toncija (2 godine kasnije), kad je Britannia bila kul, kad se Noel-moj-ujak-Gallagher sepirio po odajama 10 Downing Streeta (Toncijeva oficijelna rezidencija), kad je Tracey Emin u zivo opsovala na Channel 4 i kad se Damien Hirst bavio morsim psima i kravama. I bijase i vjecita dilema: Blur ili Oasis? Blur, naravno. Parklife je remek-djelo. Iako je cijeli taj cirkus (Damon vs. Noel & Liam) vecinom bio izazvan od strane medija. Now there is a surprise!?

A sad? Tonci dernekuje na Karibima. Nije bio dosao na Robin Cookov sprovod. Na sto je John McCririck (ekscentricni komentator konjskih utrka, inace je bio Robinov prijatelj, iako je teski desnicar) popizdio i opanjkao ga u govoru u crkvi. Benzin ce nam dogurati skoro pa do jedne funte po litri (plus congestion charge je skocila sa 5 na 8 funti, ukoliko se 'os vozat autom po uzem centru Londona). I imamo kaos na Heathrowu. I nemamo praznik u ponedjeljak. Ni kolektivne godisnje odmore. Ni spajanje praznika.

Iako se mozda ne bih smjela toliko zalit. Pogledah par oglasa za posao u struci u Jamerici. Cisto dolje na kraju pisu kao beneficije. A u beneficije spada luksuz poput cak 8 dana placenog godisnjeg, placeno bolovanje do 5 dana i neka bijeda od zdravstvenog osiguranja. Mislim da necu vise nikad zucnut o britanskom izrabljivackom radnom sistemu (najmanje 21 dan godisnjeg, bolovanje placeno u okvirima normale, javno zdravstvo osigurano, i gdje postoje neka radnicka prava i sindikati, majku mu). Do slijedeceg puta kad mi padne mrak na oci.

- 13:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 10.08.2005.

Kako postati, ostati i zavrsiti kao zena

Tek nakon ovih tisucu i pedeset godina koliko imam skuzila sam da ce zenski rezon uvijek ostati samo to: zenski rezon, sve da se i pocne dubiti na trepavicama i obrvama zajedno. Pri tome mislim na davanje i primanje komplimenata od zena za zene (zvuci kao neka reklamna kampanja za tampone). Znam, sudionik sam u zlocinu I treba me kazniti. Jedna od kazni koja mi pada na pamet jest da mi se oduzmu sva prava buljenja u Vincent Galloa ikad. Mozda me to dovede u red.

Zasto zena nikad nece priznati da, ukoliko joj se udijeli kompliment, je zbog razloga komplimenta ulozila sav svoj trud, znoj, krv, 3 prasadi i jednu kravu te prodala svoje ideale samo da to postigne? Nije samo da su zene u tome krive. Kriva sam i ja koja se samo okvirno moze nazvati zenom. Dakle, 3 stvari koje zenu (ne)cine.

Linija:
Recimo, nedavno kolegica mi udijeli kompliment snova svake takozvane zene tipa da imam dobru liniju ("I have not met anyone slimmer than you." Umjesto da joj odbrusim “Draga moja, i vrijeme ti je bilo da to primijetis jer da samo znas koliko krvi, znoja, trudbenickog muke, ulupanih sati, blesavog odricanja i pickaranja iziskuje takva linija??!” Aaa, ne. Kao najblesavii muzgavac blesavo se zahihocem i velim joj “Ma daaaj, nemam ja uopce dobru liniju, kaj ti je?? To je cisto slucajno!” Vec izgovarajuci ovakcvu svemirsku glupost htjedoh navuci boksacku rukavicu na ruku i samonokautirati se u arkadu.

Frizura:
Ista stvar sa komplimentom jedne zene jos jednoj zeni. “Eeej, super ti stoji ova nova frizura.” Umjesto da zena s frizurom veli “Bogati, i bolje da tako kazes,m nakon sto mi je frizer namjestao svaku dlaku pojedinacno 22 sata u komadu!”, ova izjavi “Hihihihi, joooj, hvala, nije to nista, to je frizer sklepao u roku od 2 sekunde, hihihi.” Trebam se suzdrzati da mi saka ne poleti u pravcu isfrizirane. Znala sam da ce mi joga kad-tad pomoci u zivotu.

Moda:
I treci primjer izuzetnog intelekta koji plijeni. Desilo se ovopotpisanoj iks puta. Nikako da nauci. Ocigledno obucem nesto novo. Babe u uredu to uredno zapaze svojim ocurdama sokolovim. Kazu nesto tipa “Bogati, ovo je novo jelda?” Pa naravno da ne kazem “Matere ti, i bolje ti je da kazes takvo nesto. Da si rekla nesto drugo zgromila bih te! Kostalo me ko svetog Petra kajgana i da, super mi stoji, pojedi se od muke.” Mozak mi kaze jedno, ali iz mojih usta izlazi nesto tipa “Hihothihothihot, ma to je nesto prastaro i izjedeno od krde moljaca. I bilo je ultra jeftino, ono, kuzis, kupljeno u nekoj prcvarnici.”

U medjuvremenu moram si nabaviti boksacku rukavicu. Za slijedeci puta. Ukoliko prezivim ovu virozu koju zaradih usred ljeta.

- 11:08 - Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.08.2005.

Sve dam, kosu ne dam!

Filozofsko razmisljanje ide otprilike ovako: da nemamo kosu bili bi, erm, celavi. Intelektualna izreka vrijedna divljenja i obozavanja. Za dugu kosu postoji izreka 'duga kosa, kratka pamet'. Ovo je apsolutna istina. U zivotu ne imadoh kratku kosu. Osim u prvom razredu osnovne skole kad mi je pao mrak na oci i rekoh majci da me osisa. Drugi dan je u skolu dosao fotograf. Uslikao je svakog od nas pojedinacno i mene ovjekovjecio za vjeke vjekova. Majka je to uokvirila i sad svaki put kad dodjem doma moram se gledat na zidu sa kratkom kosom. I bez 2 prednja zuba koja su mi bila ispala. Takodjer se osisah negdje pri kraju srednje skole, ali to nije vrijedilo ni pisljivog boba posto me ni vlastiti otac nije primijetio na zeljeznickoj stanici. Prosao je pored mene ko da me ne vidi. Hvala ti, oce, o, hvala.

Volim. Dapace, obozavam svoju kosu. Ne dam se shishati ma da mi ni sam Jake Gyllenhaal ponudi besplatni tretman. Ne dam se shishati ni kad je jedna od kolegica sa bivseg posla izjavila da bi tzv. zene, kad dodju u neke tamo godine, trebale oshishat kosu jer nije prikladno biti stariji pa jos imat dugu kosu. Kakvih sve jos teorija necu cuti? Onda nemojmo jesti ni zeleno povrce svakog rujna kad navrsimo 345 godina jer to narusava ekvilibrijum crijevne flore.

Naravno da mi kosa nije kao sa reklama. Sto joj sve nisam radila, kasapila je, farbala u sve moguce boje, brijala pola glavurde (na sveopce zgrazanje mog oca). Dapace, vecinu vremena mi zna biti poput loseg afro-a. Usprkos svakojakim neuspjesnim pokusajima da je izravnam. Ne mogu se ni pohvalit sa nekom pretjeranom duljinom jer mi sve ode u sirinu. Krasno. Izgleda da moja kosa tjera na diranje. Svi rodjaci su me znali opipavat i cupat i cudit se ko pura glisti otkuda mi toliko kose. Sjedim li na javnom prijevoznom sredstvu u blizini slinavih beba i inih cudovista, garantiram da cu im kad-tad upast u oko i da ce pruzit svoju slinavu ruku na moju kosu. I pocupat me. Na tecaju pantomime Aleksandar Acev me oslovljavao sa Xiola Renesansa. Jedan od dobrovoljaca iz muzeja mi je nedavno prisapnuo da sam pljunuta tamo neka iz neke slike Leonarda da Vincija. Kako onda da budem kul, hip, in with the crowd kad izgledam 600 godina pre-staromodno??? Idem u kut plakat.

Ljudi iz moje praiskonske pripizdine doma ne pricaju o meni kao osobi nego im se sve svodi na pitanje mojima "Jel' jos uvijek ima onu kosu???" Mrs tamo! Sad znam kako se osjeca Bredpit kad samo pricaju o njegovom izlgedu, a ne o njegovoj osobnosti. Pa i ja i on smo ljudi od krvi i mesa. Kad te ljudi definiraju samo po jednoj stvari nije lako. Ah, tezak je to kriz koji se mora nosit na ledjima.

I muci me jedna stvar: mislim da sam se zaljubila. U London!!! Nakon punih 5 godina ocijukanja, svadjanja, sramljenja, snebivanja, varanja i ignoriranja. Cestitam samoj sebi na ovome.

- 11:45 - Komentari (37) - Isprintaj - #

petak, 05.08.2005.

Pivo, znoj i salo (opet) u Kensingtonu

Zavrsen je i jos jedan festival piva, znojnih i najruznijih muskaraca na kugli zemaljskoj. Ali ono, ruznih da ruznijih nije moglo biti. No, dobro, to nije bila poanta ovog festivala. Poanta je bila da se ispije koliko je vise moguce piva. I da se snebiva nad ogromnom kolicinom muskih volumenoznih te mirisnih tjelesa. Uglavnom, prvo sto se napravi kad se dodje na jedan takav happening je da kupis casetinu ili od pola pinte ili cijele pinte (pola pinte = oko 270ml, cijela pinta oko 550ml). Kolegica pivopija vulgaris je pripomenula da je bolje da si uzmemo one case od cijele pinte jer cemo kao piti pola. A nekad natoce malo vise od toga (iznad crte). Pa ako imas onu vecu casu, dobijes ipak malo vise. Dobar plan. Vrlo mudro razradjen. Za 3 funte. Onda tu casu mozes pokupiti doma ili je na kraju bancevanja vratiti i dobiti pare natrag. Ja sam je vratila natrag. Da si ne bih jos casu nosila doma ko suvenir!

Sa sobom sam imala 2 torbe. Jednu omanju na ramenu i onu sa koje me milo gledaju gejpederi u koju obicno stavim banane i vodu (jer mi ne stanu u ovu prvu). Pa je to bilo izuzetno smijesno frajeru koji je bio zaduzen za pregled torbi pri ulasku. Kao, hohoho, gle, pa koliko ti torbi treba, zeno? Htjela sam mu opaucit jednu verbalnu, ali nisam se htjela bespotrebno nervirati. Za dobrobit covjecanstva.

Takodjer je pomoglo da su 2 kolegice imale izuzetno zamamno otkriveni dekolte. Pa su shodno sa time dobivale ekstra pivo u casama. Iznad crte. Seljacina vulgaris kakva jesam ja se podabukla u Team Jolie majicu. Od dekoltea ni D. I u traperice. Dakle, nisam mogla povuci suknju iznad koljena pa da ovi na sanku oslijepe i dadnu mi dozu iznad crte. A ocijukat mi se nije dalo. Big mistake. Dobivala sam doze striktno do crte. One nisu. Ali zato su im se lijepili Englezi vulgaris. Meni nisu. Nisam bila previse tuzna zbog toga.

Naravno, okolina je bila ocekivajuce razocaravajuca sto se tice muskih spodoba: brade, znoj, trbusi do zuba, losa moda, papirnati i dvorske lude tipa sesiri te raznorazni oblici procelavosti, celavosti i fudbalerki. Uglavnom, Bogu za plakati. Vec odmah na pocetku su nam se prikrpali neki primjerci od kojih sam htjela bjezati glavom bez obzira. No, posto su barili 2 kolegice s zamamnim dekolteom, a ne mene, bilo mi je sasvim svejedno. Imala sam pivo u rukama. To je bilo vazno. Jedan od njih je bio procelav, bradat, crvenokos, oblo trbusast (sveukupni dojam: neopisivo odvratan), ali opet kazem, bario je kolegicu pa sam si mogla priustiti zlobno se smijuci njezinom snebivanju. Prvo sto sam popila je bila pola pinte bittera (Harveys Hadlow Bitter). Nije bilo lose. Slijedila je porcija cvaraka da se alkohol lakse apsorbira. Pa je slijedila jos jedna oveca porcija ruznih muskaraca. Ovi su pak barili kolegicu broj 2 i 3. Dakle, nista od moje probrane ljepote ih nije impresioniralo. Nije da mi je bilo muka zbog toga jer sam tada grlila vec drugu polupintu. Ovog puta vrlo jaki stout (Robinsons Old Tom). 8,5 posto. Reko covjek za sankom da moram polako to piti. Nema pojma. Iskapila sam u ekstremno kratkom roku. Za trecu polupintu sam se htjela malo igrati lokalpatriote pa sam otisla na skotski stand. Nisu imali ono sto sam trazila. Tuga i suza u mojim ocima. Nisu imali ni alternativu tome. Tuga i suza u mojim ocima broj dva. Treci pokusaj je urodio nekim plodom koji je bio djavlu za plakat (Bridge of Allan Glencoe Stout). Razvodnjena verzija Guinnessa. Nije valjalo supljeg drveta. Nakon toga mi se vec poprilicno pocelo mantati pod nogama pa sam odlucila odmaglit u pripizdinu. Ponadala sam se da ce mi pivske alkoholne pare pomoci da ove pivske muskarce dozivim na osebujniji nacin. Dzaba truda. Jos uvijek su bili ruzni i znojni kao i prije. Gorcina u srcu. Kamen u dusi. Stega. Jad. Cemer.

Nisam bas bila sigurna hocu li pogoditi izlaz posto mi je putanja odjedanput zauzela cik-cak smjer. Svijet je izgledao tako lijepo. Divno, dapace. Sve dok nisu pootkazali barem 2 vlaka za pripizdinu. Ne mos' imat i ovce i novce, kako kazu.

- 10:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 03.08.2005.

Girls, Girls, errrrrr.... Girls?

Obozavam kad sam u pravu. A zapravo sam relativno uvijek u pravu. Lagala bih kad bih rekla da nisam osjetila sitno 'muahahaha' procitavsi ovo. Ali to je zato jer sam lako zadovoljiva roba koja u zivotu nema sto pametnije za raditi. Dakle, zvanicno je objavljeno da je tangama odzvonilo. Dong! Nek' sad vidi ona gnjida od Sisqua pa da vidis! Prodaja je pala 20% u zadnjih godinu dana. Konacno su slijepe kokoshi (iskljucujuci mene, dakako) uvidjele da su tange jedan od najvecih zlocina protiv zena ikad. Naravno, ja se sad tu mogu samo seretski smijati i likovati. Ko fol se navodi jedan od razloga taj sto su chavs kokoshetine to pocele nositi pa su kao tange postale 'jeftine'. Chav je, da pripomenem, britanski fenomen seljancure (takodjer moze i u muskom rodu koji bi valjda glasio seljoberetina vulgaris) koja nosi dizajnerske marke (vecinom one kupljene na pijaci u Tajlandu koje veze nemaju sa, recimo, pravim Louis Vuittonom ili Burberryjem), barem tonu zlata u obliku raznoraznog nakita, koja se tracka litrama St Tropeza (sredstvo za samotamnjenje), ima pramenove i glasa se izuzetno otmjeno (nesto tipa "Oi, get back 'ere! Doncha know who I am??"). Muski su ugladjeni, pristojni (ne, ne lazem, uopce) i nose trenirke otmjenih sportskih marki. Obavezna je silterica ili jakna s kapuljacom. Prosjek inteligencije im je ravan temperaturi u Sibiru pocetkom sijecnja. Jakne s kapuljacom su vec zabranjene (zakonom, aha) u nekoliko velikih shopping centara u UK. Hm, ja sam chav samo po ovim jaknama. Ko ih jebe, ja nosim svoju Los Angeles svuda. A uskoro cu udvostruciti moju kolekciju sa LBC logom, zahvaljujuci opsjednutosti sa Psetom. Ovog se ne sramim u ormaru. Ovo ne bih metnula na sebe da mi zivot ovisi o tome. Dobro, mozda jedino ako bi me Pharrell Williams na koljenima lijepo i pristojno zamolio. Ili ako bi me Nikki Sixx pismenom molbom zamolio da sudjelujem u remakeu Girls, Girls, Girls video spota. Dakle, nikad.

Zabrazdih. A zapravo, htjedoh reci kako su se zene ipak opametile i pocele kupovati gacurde. Doslo im je iz dupeta u glavu cinjenica da je jedno model u tangama, drugo je odeblja i sredovjecna susjeda Terezija u akciji zavodjenja mljekara. Brrrr... Sotonski je to komad donjeg rublja, djava ga odnia. NIt udobno, nit estetski i vizuelno primamljiv. Usudim li se priupitati jesu li se zene konacno opametile? Ili ja tonem sve dublje i dublje sa ostalim dinosaurima ovog svijeta? Recimo, sa zenama (takodjer brkatim i dlakavim spodobama, dakako) koje vole piti pivo (jos 24 sata do totalne pivsko-induciranog derneka). Ponekad se pitam da li sam stvarno zensko ili sam neki gadni eksperiment gone wrong? Izgleda da cu se ipak dosadjivat do besvijesti na nebu. U pakao mi nece dat ni prismrdit.

- 11:37 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2005.

Zlocin i kazna. I James Blunt

Sport. Vec od same rijeci se krizam i snebivam istovremeno. Prvo sto izbacim iz nedjeljnih i dnevnih novina je sportski dodatak. Onako, frknem bez pardona. Kad na teve u sklopu dnevnika pocnu laprdat o sportskim dogadjanjima, ma'nito gasim ili mijenjam program. Ili pocnem strikat. U razgovoru sa ljudima pod svaku cijenu pokusavam izbjeci tu temu. Zalomi li se slucajno, zujim, premijestam se s noge na nogu i svaka sekunda potrosena pricajuci o tome mi se cini kao muka krvava. Nikakve sportske manifestacije ne gledam. Dobro, priznajem, slabost mi je umjetnicko klizanje pa onda sa raznoraznim odabranim gejpederima razglabam na dugacko i nasiroko o tome. Da, umjetnicko klizanje JE sport. Formula 1 NIJE. I dobro, svake godine otpratim londonski maraton jerbo i ove godine gajim i revno okopavam iluziju da cu se prijaviti za maraton 2006 pa kome obojci, a kome jos peterostruki obojci (meni, naravno).

Tjelesni u skoli mi je bio muka krvava na kvadrat. Porcija glavinjanja po dvorani u krug zvana trcanje gdje bi mi svaki puta ispala slezena. Pa onda raznorazne takozvane drustvene igre tipa kosarka. Mislim, bijah treca otpozada po visini. Ko da izmedju hijena od po metar sedamdeset plus stavis vrtnog patuljka zivih boja. Katastrofa. Pa ko fol de stavi onu malu na gol da brani (rukomet). Drvena Marija. S time sto me jednom opaucise po oku s loptom. Ne vidjeh prst pred nosom 2 dana.

Prije neki dan se na poslu vodila takozvana konverzacija vezana uz sport. Kolega Sved i kolega Jamajkanac-po-porijeklu su se nasli mlatit praznu slamu: razlika izmedju poola i snookera (bilijard i jos neka vrsta kvazi-bilijarda). Nolgomet. Odbojka. Hokej na travi. Nakon svake nabrljezgane sportske teme iz mog kuta se cuo zvuk klik. KLIK. Zvuk Xiole kad se automatski iskljuci iz svake daljnje konverzacije. Xiola u drugoj galaksiji. Larssen-smarsen, tko, pobogu, tko, tko? Usprkos cinjenici da na poslu mogu mljet toliko da bih, recimo, u 60 sekundi mogla zrno kave nadrobit u prah, cudnovato zasutim na spomen ove teme.

Recimo, Britanci i sport. Nekoliko od najubitacnije ubijboze dosade dolaze od njih. Kad vam pada toliko kise u godini kao njima mora se covjek nekako zabavit i izmisljat cuda nevidjena. 3 takozvana sporta koja bi trebalo zakonom zabraniti.

1) Cricket. Tko to igra osim njih i njihovih ex-kolonija? I kao, to je sport? Malo se trckara naokolo, paradira i pozira u bijelim odorama. Ne razumin ni tko pije ni tko placa. A i nije da se nesto i trudim. Ali nedajboze da reportaza ne zavrsi na teve ukoliko Engleska (da, da, i onda ja zivim u Ujedinjenom Kraljevstvu) igra. Radije procitajte listu sastojaka na poledjini praska za pranje vesa. Zanimljivije je. Poucnije. Zabavnije. Garantiram.

2) Rugby. Po zanimljivosti i intelektualnoj sposobnosti potpada pod kriket kategoriju. Ko fol sport s nekim pravilima. Hrpa bedja-hrgana s prosjecnom inteligencijom jajeta na oko koji si lome lubanje. Ali ne, ovdje se oni nazivaju kolektivnom imenicom hunks (slobodan prijevod: komadi). O, da! Zato i imaju natjecanje izmedju 6 nacija. Jer to je i jedinih 6 nacija koje prakticiraju ovaj sport intelektualaca i ljepotana. Zaliboze truda.

3) Golf. NIJE sport. Ne poricem ovu izjavu pa da se postavim nasred Pacifika i pocnem plesati na trepavicama. Onda je i strikanje sport. Te raskopavanje asfalta po vrucini sa krampom i motikom je sport. Hvala. Nema veze sto se P. Diddy voli smatrati golf profesionalcem.

Osim toga, jebo sport kad postoji novootkriveni kandidat za Xiolinu udajnu listu: James Blunt. Ex-vojnik, strazar, pjesnik, muzicar, kvazi-aristokrat. I hobi mu je buljenje/skicanje zena koje se voze u podzemnoj. Pa ima li ista ljepse?

- 12:03 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>